sdadmin, Author at Libela - Page 760 of 1806

Djevojčica prisilila Disney da promijeni rodne oznake na igračkama

Posted on June 12, 2015 by sdadmin

Tko je moj novi feministički uzor? Osmogodišnja obožavateljica Star Warsa! Ona je dio mlađe generacije koja izaziva promjene u rodnom stereotipiziranju.

Stars Wars obožavateljica Izzy Cornthwaite željela je kostim Dartha Vadera i svjetlosnu sablju za svoj osmi rođendan. Istražujući s mamom britansku Disney prodavaonicu u potrazi za kostimom, našla ga je, ali je na njemu stajala oznaka “za dječake”. Kada je vidjela da nema verzije kostima “za djevojčice”, rastužila se i odustala od kupnje.

Nakon razgovora s mamom o rodnim stereotipima, odlučila je pisati Disneyu i objasniti koliko ju je pogodilo kada je vidjela kako je kostim bio označen. Tjedan dana kasnije dobila je odgovor: “Opis proizvoda za ovaj kostim je od sada izmijenjen jer razumijemo da svi naši mali Jediji vole Star Wars”. Kada je to otišla provjeriti online, oduševljeno je shvatila da nije samo došlo do promjene u opisu kostima Dartha Vadera, već da je opis svih kostima i igračaka, od Disneyevih princeza do Hulka sada označen “za djecu”, umjesto da je podijeljen po spolu.

Izzy nije jedino dijete koje voli različite vrste igračaka, od automobila i vatrogasnih vozila do lutaka, ali unatoč tome, sve prodavaonice još uvijek definiraju i dijele svoje proizvode po spolu. Rebecca, Izzyna majka, vjeruje da takve rane podjele ne završavaju u prodavaonici igračkama jer poruka koja se prenosi rodnim stereotipima poručuje da ako postoje igračke “za dječake”, postoje i poslovi “za dječake”, a tu poruku ne želi prenositi svojoj kćeri jer je ona sama sposobna raditi sve što odluči.

No, sve više kompanija ipak počinje slušati i mijenja svoju politiku. Ranije ove godine, Clarks je objavio planove za proširenje linije unisex obuće za djecu nakon što im je osmogodišnja Sophie Trow poslala pritužbu da ne može nositi cipele s dinosaurima jer su “samo za dječake”. U poruci koju je objavila njena mama na Twitteru, Sophie je napisala: “Zašto djevojčice ne mogu imati cipele s dinosaurima? Ne sviđa mi se kako su djevojčicama namijenjene samo cipele s cvjetićima. Ja volim dinosaure i fosile pa mislim da bi se to možda svidjelo i drugim djevojčicama.”

Slično je napravila i osmogodišnja Els koja je pisala dječjem nakladniku Scholastic kada je naišla na knjigu o gusarima namijenjenu “samo dječacima”.

To su pozitivni znakovi mogućih promjena jer se sve više mladih ljudi buni protiv rodnih stereotipa, a kompanije ih počinju slušati. Možda se čine kao male pobjede, ali zajedno su dio velike promjene u marketingu dječje odjeće i igračaka velikih poduzeća koja imaju potencijal ostaviti veliki trag na ideje mladih ljudi o svijetu i svom položaju u njemu. Uzbudljivo je vidjeti novu generaciju djevojčica koje se već sada zauzimaju za sebe i svoja prava da pređu granice roze i plave boje rodnih stereotipa. Neka sila bude s njima.

Prevela i prilagodila Iva Butorac

Srednjoškolka aktivistkinja: ‘Profesori/ce nisu otvoreni/e za razgovor o ljudskim pravima’

Posted on June 12, 2015 by sdadmin

Helena Ilijaš članica je Organizacijskog odbora ovogodišnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea, koja se održava pod parolom Glasnije i hrabrije: antifašizam – bez kompromisa. Kakva je situacija po pitanju ljudskih prava u srednjoj školi, progovara li se o tim temama te postoji li profesorska objektivnost na satovima, rekla nam je Helena, učenica trećeg razreda zagrebačke gimnazije.

Upravo si završila treći razred srednje škole, no iza tebe je već članstvo u Organizacijskom odboru Povorke ponosa. Kako si se i kada odlučila prijaviti?

Prvi put sam za OOPP čula tek prošle godine, u vrijeme Pride Weeka. Tada sam saznala da se bilo tko može prijaviti i sudjelovati u organizaciji. Već sam taj dan znala da ću se prijaviti za sudjelovanje u sljedećem OOPP-u. Aktivizam je za mene nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Kao LGBT osoba, a samim time i netko tko se redovito susreće s homofobijom, smatram se dužnom reagirati na diskriminaciju i boriti se protiv svih oblika opresije nad LGBT osobama, ali i svim ostalim marginaliziranim skupinama u društvu.

Unatoč tome što se u medijima posljednjih godina pojavljuje tema ljudskih prava, kako su te iste teme prikazane u tvojoj srednjoj školi? Je li tvoje članstvo u Zagreb Prideu potaknulo tvoje vršnjake/kinje da izražavaju svoje mišljenje?

Kratko rečeno – nisu. Tema ljudskih prava nije nešto što sam dosad imala priliku čuti ni na jednom predmetu, osim na etici, koja je izborni predmet te je ne pohađa više od polovice učenika i učenica moje škole. Nisam primijetila da itko od mojih vršnjaka/inja više izražava svoje mišljenje, no doživjela sam jednu situaciju koja je možda potaknuta time. Budući da ima profesora i profesorica koji/e imaju tendenciju ispitivati nas što mislimo o homoseksualnosti (ali i abortusu) na način kao da nas pitaju što ćemo ručati, tijekom posljednje dvije godine c se nekoliko puta dogodilo da je profesor/ica postavio/la upravo to pitanje. Prije dvije godine, kad je to pitanje prvi put postavljeno, velik dio mojih vršnjaka/inja se izjasnio protiv homoseksualnosti tvrdeći da je to bolest, dok su prije nekoliko mjeseci na isto pitanje imali/e pozitivnije reakcije, bile one iskrene ili ne.

Kakva je situacija pri pohađanju školskih predmeta? Jesu li profesori/ice otvoreni za razgovor?

Na temelju dosadašnjeg iskustva s profesorima/icama u svojoj školi, mogu reći da nisu nimalo otvoreni/e za razgovor kad su u pitanju ljudska prava, a osobito LGBT prava. Profesori/ice uglavnom izbjegavaju takve teme na nastavi. Kada se spominje feminizam, što se rijetko kad događa, o njemu se uvijek govori s neodobravanjem, pa i od strane profesorica, a predstavljen je kao pokret koji je završio u 20. stoljeću jer, ‘danas kada u društvu postoji potpuna rodna ravnopravnost’, više nikome ne treba. Što se tiče homoseksualnosti, u potpunosti isključuju mogućnost da je netko od učenika/ica queer, pa je uglavnom ne spominju, a kada to i čine, uvijek o lezbijkama i gejevima govore u trećem licu, npr. ‘Oni žele’, ‘Oni traže’, ali također i ‘Oni su sada izjednačeni s nama’. Općeniti stav o diskriminaciji bilo kakvih skupina u društvu jest da ona – ne postoji. Jednom nam je čak bilo rečeno da smijemo biti LGBT, ali ne u školi. Ne razumijem što to znači, pa sam to i rekla profesoru, ali nisam dobila objašnjenje.

U medijima se ponekad plasira nova vijest da udžbenici vjeronauka sadržavaju poruke mržnje, poput toga da se ateiste/kinje izjednačava s nacistima/kinjama, kao i da je homoseksualnost grijeh. Kakvo je tvoje iskustvo ne samo s vjeronaukom, već i nekim drugim predmetima, a i profesorima/icama koji ih predaju?

Nemam iskustva s vjeronaukom, no imam s porukama mržnje. U udžbenicima uglavnom ne nailazim na njih, ali zato tu uskaču profesori/ice. Količina diskriminatornih i ksenofobičnih izjava koje se serviraju učenicima/cama na dnevnoj bazi od strane profesora/ica je zastrašujuća. Dosad sam imala priliku susresti se sa svim oblicima šovinizma; od nacionalizma, rasizma, mizoginije, pa sve do homofobije. Govori nam se koje bismo narode trebali/e, a koje narode ne smijemo poštovati, na osnovu “zajedničkih korijena”, odnosno konflikata iz prošlosti. Pripadnike/ice nacionalnih manjina i azilante se ne smatra vrijednima poštovanja osim ako nisu imućni, a ljudi koji ne pripadaju bijeloj rasi se nazivaju “onima pofarbanima”. Postoji predmet na kojem sam zapisala više seksističkih i mizoginih izjava nego gradiva, a jedna od njih je, primjerice, da se uzalud obrazujemo i da bi nam bilo bolje “ugraditi silikone i hvatat’ se štange”. Prema mišljenju dotičnog profesora, žene se može dovesti u red samo batinama jer ni na što drugo ne reagiraju. Homofobnih izjava od strane profesora/ica nije bilo u tolikom broju, ali kada na izjavu učenika da je bolje odrastati uz nasilnog oca i majku nego uz dva oca/dvije majke, profesorica kaže “slažem se”, situacija je alarmantna.

Reagira li tko na njihove izjave? Je li bilo sankcija, otvora li se prostor da se nekome možete žaliti u slučaju da se tako nešto na jednom satu srednje škole događa?

Nitko dosad nije reagirao na njih, pa stoga nije bilo nikakvih sankcija. Nikada nam nije spomenuto kome se možemo obratiti u slučaju da netko od profesora/ica širi govor mržnje jer bi tada morali/e reći da se takve situacije događaju što je u suprotnosti sa stavom škole da je sve savršeno i da nitko nikoga ne diskriminira. Osobe kojima bismo se trebali/e moći obratiti su iste osobe koje izgovaraju ove diskriminatorne izjave.

Primjećuju li tvoji vršnjaci/kinje govore mržnje? Kako si ih i kada ti počela primjećivati?

Koliko sam primijetila, nitko ne doživljava takve izjave kao govor mržnje (ako uopće poznaju taj pojam). Neke od njh se smatraju šaljivima, a s nekima od njih se, nažalost, velik broj mojih vršnjaka/inja slaže. Govori mržnje su se intenzivno počeli javljati u vrijeme kada su se skupljali potpisi za “festival demokracije”, a s godinama se javljaju sve češće, no to zasigurno nije problem samo u mojoj školi. Vjerujem da se iste ili slične situacije odvijaju i u ostalim školama, a to je samo odraz današnje situacije u Hrvatskoj.

Na koji si način sudjelovala u organizaciji?

Budući da je ove godine OOPP podijeljen u tri tima: tim za temu, tim za Povorku i tim za Pride week, ja sam se odlučila uključiti u sve timove. Sudjelovala sam u raspravama na sastancima i zajedničkom donošenju odluka.

Koliko ti je članstvo i okruženje u Zagreb Prideu pomoglo stvoriti neki sigurni prostor bez mržnje koji možeš primijeniti u svojoj srednjoškolskoj atmosferi?

Kad sam se uključila u OOPP, odjednom sam postala okružena ljudima koji/e o ovakvim stvarima razmišljaju na sličan način kao ja i koji su jednako zgroženi ovim izjavama, što je za mene bila velika promjena. Zajednički smo izgradili/e siguran prostor bez mržnje. Nažalost, okruženje u srednjoj školi neusporedivo je s onim u odboru.

Zašto je potrebno doći na XIV. Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride 2015.?

Na Povorku ponosa su pozvani svi oni koji dijele naše antifašističke vrijednosti, bez obzira na dob. Važno je da se svatko tko nije zadovoljan sadašnjim stanjem u državi pojavi na Povorci i pridruži nam se u našoj zajedničkoj borbi za otvorenije društvo, a protiv mržnje i radikalizacije.

VIDEO Povorke ponosa: Odgovor radikalizaciji i mržnji mora biti zajednički glas široke i ujedinjene progresivne fronte!

Posted on June 12, 2015 by sdadmin

Uoči sutrašnje Povorke ponosa, Zagreb Pride je danas objavio video kojim poziva građane i građanke da nam se pridruže u maršu za pravednije i jednakopravnije društvo.

“Za antifašizam bez kompromisa” – ovogodišnja je poruka Povorke ponosa. U situaciji kada jačaju neokonzervativne struje, moli se ispred bolnica protiv pobačaja, građane i građanke drugih nacionalnosti, vjeroispovijesti, etničke pripadnosti, boje kože se naziva gostima i gošćama Hrvatske, dižu se šatori i iznose plinske boce u centru Zagreba, važno je pružiti otpor. Neka se i tvoj glas čuje, dođi sutra na Povorku ponosa u 15 sati na Marulićev trg.

Žena u Georgiji optužena za ubojstvo zbog uzimanja tablete za induciranje pobačaja

Posted on June 11, 2015 by sdadmin

Dvadesetrogodišnja žena iz Georgie uhićena je prošlog tjedna i optužena za ubojstvo i posjedovanje opasnog lijeka zbog pokušaja pobačaja kod kuće korištenjem lijeka misoprostol. Optužbe, koje se u Georgiji nikada ranije nisu dogodile, ostavile su i pro-choice i anti-choice aktiviste/kinje zaprepaštenima.

Prema informacijama od vlasti okruga Dougherty, Kenlissa Jones uhićena je u subotu nakon poziva od strane socijalnog radnika u bolnici u koju je odvezena nakon uzimanja tablete. Socijalni radnik je rekao policiji da je Jones započela s trudovima nakon što je uzela četiri misoprostol tablete koje je kupila preko interneta. Jones je nakon toga porodila fetus koji nije preživio. Nakon uhićenja, odvedena je u zatvor okruga Dougherty i zadržena bez prava na jamčevinu.

“Ne vjerujemo da postoji ikakav zakon u Georgiji koji dopušta uhićenje žena zbog ishoda njene trudnoće“, rekla je Lynn Paltrow, odvjetnica i izvršna direktorica National Advocates for Pregnant Woman (NAPW).

NAPW je izdao priopćenje u kojem osuđuje uhićenje i navodi da ne samo da ne postoji zakon u Georgiji koji dopušta uhićenje žene temeljeno na ishodu njene trudnoće, već se to i protivi postojećem državnom zakonu. I Ustav i principi za zaštitu ljudskih prava protive se ovakvom postupanju prema trudnim ženama.

Genevieve Wilson, direktorica skupine koja se protivi pobačaju, Georgia Right to Life, rekla je da je “vrlo iznenađena uhićenjem” te da misli “da onaj tko ju je uhitio vjerojatno ne zna kakav je zakon uistinu”.

Paltrow i drugi/e aktivisti/kinje prava na pobačaj zabrinuti/e su zbog povećanja trenda kriminalizacije trudnih žena, kao u slučaju žene u Indiani koje je osuđena na 20 godina zatvorske kazne zbog optužbe za feticid nakon spontanog pobačaja.

“Žene koje traže medicinsku pomoć za bilo koji aspekt trudnoće – prenatalnu brigu, porod, spontani pobačaj, porod mrtvog fetusa ili pobačaj – ne bi trebale strahovati od uhićenja. Policija ili odvjetnici ne bi trebali imati nikakvu ulogu u reproduktivnom zdravlju”, navode iz NAPW-a.

Ženski sud – feministički pristup pravdi

Posted on June 11, 2015 by sdadmin

Iako je održan prije mjesec dana, od 7. do 10. svibnja u Sarajevu, ni danas nije kasno govoriti o izrazito bitnom događanju za sve žrtve (ratnog i poratnog) nasilja – Ženskom sudu, posebice zbog nužnosti (do sada o tome slaboga) informiranja javnosti o alternativnim načinima borbe protiv neučinkovitih institucionalnih i političkih procesa u postizanju pravde za one marginalizirane, obezglašene, nevidljive…

Važnost Ženskog suda jest upravo u nastojanju kreiranja alternativnog, feminističkog modela pravde, mira i odgovornosti čime se promišljaju i aktiviraju nove politike znanja, preispituje se odnos između teorije i prakse/iskustva, gradi se međusobna solidarnost i povjerenje, alternativna ženska povijest i kolektivno povijesno pamćenje, prenosi portal Mreža mira.

Ovogodišnji Ženski sud jest prvi takav sud koji je održan u Europi uopće, iako praksa ženskih sudova u svijetu postoji još od 1992. godine kada je prvi održan u Lahoreu, u Pakistanu. Do danas je održano oko 40 Ženskih sudova u cijelome svijetu, a inicijativa za pokretanje Ženskog suda na prostorima bivše Jugoslavije postoji više od deset godina. Inicijativu je, naime, 2000. godine pokrenula Žarana Papić, filozofkinja i aktivistkinja ženskih grupa iz Beograda, zajedno s Corrine Kumar, koordinatoricom globalnog pokreta Ženskih sudova.

“Od 2008. do 2010. godine aktivistkinje koje su od samih početaka bile dio tima organiziraju radne sastanke na kojima odlučuju ponovno aktivirati inicijativu i uključiti aktivistkinje iz regije. Inicijativa se formirala u specifičnosti društvenog konteksta, koji je utjecao i na dugotrajnost procesa. Na tok razvijanja aktivnosti utjecale su različitosti situacija u zemljama bivše Jugoslavije i činjenice kako nisu sve žene na ovom prostoru bile u jednakom položaju, istovremeno uvažavajući zajedničko iskustvo svih žena, a to je da su sve trpile posljedice militarizma, nacionalizma i privatizacije. Uvažavajući i učeći iz internacionalnih iskustava organiziranja Ženskih sudova, Ženski sud za prostor bivše Jugoslavije je ipak našao vlastiti put, te se konačno formirao prema potrebama konteksta u kojem se nalazi”, ističe se na portalu Kriva, feministička medijska produkcija.

Od 2011. do 2015. godine intenzivno se radilo na pripremama i organizaciji Ženskog suda u čemu su sudjelovale brojne aktivistkinje, svjedokinje, terapeutkinje, umjetnice i konačno organizacije iz svih zemalja bivše Jugoslavije, s obzirom na inkluzivan i demokratski karakter Ženskog suda. Ukratko, proces priprema uključuje žene bez obzira na klasno-ekonomski status, etničku, vjersku pripadnost, razinu obrazovanja i seksualnu orijentaciju.

Regionalnu inicijativu za Ženski sud pokrenulo je sedam feminističkih organizacija, a to su: Pokret Majke, enklava Srebrenica i Žepa, Sarajevo i Fondacija CURE, Sarajevo (Bosna i Hercegovina); Centar za žene žrtve rata, Zagreb i Centar za ženske studije, Zagreb (Hrvatska); Ženski lobi Slovenije, Ljubljana (Slovenija); Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Kotor (Crna Gora); Savet za rodnu ravnopravnost, Skopje (Makedonija); Ženska mreža Kosova, Priština (Kosovo); Centar za ženske studije, Beograd i Žene u crnom, Beograd (Srbija).

Članice Ženskog suda smatraju kako institucionalni pravni sistem nije dovoljan i najčešće ne zadovoljava pravdu, ističući pritom razlikovanje pravde kao one etičke, moralne, političke i socijalne instancije, a prema kojoj stremi proces Ženskog suda, od prava kojim se bave institucionalni sudovi. Osim toga, Ženski sud u Sarajevu nije se bavio samo povredama ljudskih prava za vrijeme oružanih konflikata tijekom 1990-ih, već su svjedočenja žena obuhvatila i etničko nasilje, militarizam, rodno zasnovano nasilje (silovanje u ratu, obiteljsko nasilje, političku represiju nad aktivistkinjama za ljudska prava) i ekonomsko nasilje nad ženama.

Feministički pristup pravdi, ipak, ne predstavlja negiranje postojećih modela tranzicijske pravde, već podrazumijeva uključivanje dimenzije roda u teoriju i praksu pravde; vidljivost i vrednovanje ženskog otpora patrijarhatu: seksizmu, nacionalizmu, militarizmu; vidljivost ženskog doprinosa procesima pravde, tj. značajnu ulogu feminističkih aktivistkinja u nenasilnom otporu ratu, u procesima povjerenja i izgradnje mira i slično, navodi se na stranici Ženskog suda.

Ženski sudovi nastaju unutar civilnog društva i društvenih pokreta pružajući prostor ženama ne samo da svjedoče o svakodnevnom iskustvu nepravde, već i da stvaraju nove koncepte pravde i mira. Oni znače prekidanje tradicije prešućivanja, a iz feminističke perspektive, svjedočenje je političko djelovanje.

Metodologija Ženskog suda povezuje subjektivni tekst (svjedočenje žena) s objektivnom analizom političkog, socio-ekonomskog, kulturnog konteksta u kojem se događa nasilje. Svjedokinje stručnjakinje na ženskim sudovima razjašnjavaju politički, rodni, socio-ekonomski, etničko-rasni, kulturni kontekst nasilja analizirajući njegove uzroke i posljedice, formuliraju kontekst za individualna svjedočenja i time se jasno pokazuje snažan utjecaj osobnog svjedočanstva isprepletenog s političkom analizom, ističu organizatorice Ženskog suda.

Također, vjerojatno najvažnija karakteristika Ženskog suda jest da je to praksa zasnovana na feminističkoj etici brige. To znači da se poštuje potencijal za slobodu, mudrost i kreativnost drugoga/druge, a što je neophodno da bi u procesu suočavanja s bolom došlo do izlječenja. Unutar tog procesa izlječenja, terapije – svjedokinje zauzimaju centralnu poziciju subjekta, a svojim kazivanjima tvore dokumentaristički arhiv, alternativnu povijest koja iz prostora nevidljivog i zanemarenog isplivava na površinu.

Da bi žene iznijele svoja iskustva bilo je potrebno stvoriti prostor u kojemu se njihovo pretrpljeno iskustvo poštuje kao znanje jednako najvišem akademskom nivou, istaknula je Staša Zajović, voditeljica Žena u crnom.

Staša Zajović je, također, napomenula da su svjedočenja žena žrtava nasilja svojevrsne matrice koje određeni centri moći i nacionalističko-militarističke mašinerije “organiziraju da bi u ratu pretvorili muškarce u topovsko meso, žene u idealne majke i supruge ili pak silovane kao ratni plijen i trofej, a kasnije, u tzv. mirnodopsko vrijeme, kada su urušene tvornice, kada je izvršena distribucija nacionalnog bogatstva, onda su oni/e suvišna potrošna roba pljačkaške privatizacije. Direktna povezanost ratne ekonomije i današnje bijede u kojoj se živi, odnosno rata i siromaštva je jako važna za feminističko znanje i to smo zapravo nekako u ovom procesu i vidjele”.

Na temelju brojnih svjedočenja, aktivistkinjama i stručnjakinjama predstoji ozbiljan razgovor o poduzimanju daljnjih koraka, od kojih je jedan svakako novi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Hrvatskoj, koji i nakon donošenja ostaje točkom prijepora.

Osim svjedočenja kao centralne točke Ženskog suda u Sarajevu, značajan je svakako bio i protest kao inicijalna točka suda, pod nazivom ‘Solidarnost-odgovornost-pamćenje’, ali i razne edukativne aktivnosti (seminari, okrugli stolovi, javne debate), umjetnički događaji (performansi, filmovi, putujuće umjetničko-aktivističke karavane i sl.) što je stvorilo svojevrsnu jezgru za organiziranje Ženskog suda.

Konačno, specifičnost i emotivni značaj Ženskog suda u Sarajevu nosi i estetika, kao iznimno važna dimenzija koja je omogućila ženama transformaciju preživljenog bola u još jedan vid otpora. Kroz različite oblike umjetničkog izražavanja, od poetskog iskaza preko slike, glazbe, plesa, ručnog rada, kazališnog izričaja, žene su svoja najteža iskustva nasilja prenosile drugima.

Ovakav događaj, ističe u svom osvrtu na sarajevski Ženski sud Jelena Čaušević, “važan je prvenstveno zbog toga što jasno pokazuje da je žensko iskustvo, u ovom slučaju patnje za i nakon ratnog perioda, dio kako njihove, tako i povijesti svih nas – a ne njihova osobna stvar. Ženski sud čini vidljivim kontinuitet nasilja nad ženama u ratu i miru, stvara prostor za individualna iskustva žena i za uključivanje ženskog iskustva u javno pamćenje, priznaje patnju žrtava, utvrđuje činjenice i vrši pritisak na zajednicu i institucionalni sistem, potiče razumijevanje šireg konteksta u kojem je počinjeno nasilje nad ženama (socijalnog, ekonomskog, obiteljskog, kulturnog, osobnog i političkog), zadovoljava potrebe koje institucionalna pravda ne pruža te stvara prostor za kreiranje novih pristupa pravdi, osnažuje žene i stvara mrežu međunarodne ženske solidarnosti, suočava nas sa zločinima iz prošlosti i osvijetljava društvene mehanizme koji su ih omogućili – u cilju sprječavanja budućih zločina i uspostavljanja pravednog mira za buduće naraštaje”.

Povijesni korak u pravom smjeru: Nigerija konačno zabranila genitalno sakaćenje žena

Posted on June 11, 2015 by sdadmin

Genitalno sakaćenje žena (female genital mutilation – FGM) je praksa uklanjanja ili rezanja ženskih genitalija kada za to nema medicinskih razloga. Takva praksa spolnog sakaćenja česta je u mnogim zemljama u Africi, a Etiopija, Egipat i Nigerija su tri zemlje koje imaju najveći postotak djevojčica i žena koje su podvrgnute ovoj praksi.

Sada je Nigerija učinila pravu stvar zabranivši čin genitalnog sakaćenja. Naime, 5. svibnja Senat je prihvatio Zakon o zabrani nasilja, a sadašnji predsjednik Goodluck Jonathan odredio je zabranu genitalnog sakaćenja žena prije primopredaje dužnosti svom nasljedniku Muhammadu Buhariju 29. svibnja, prenosi Nigeria A Plus.

Prema izvješću UNICEF-a, 2013. samo u Nigeriji je genitalnom sakaćenju bilo je podvrgnuto 19,9 milijuna djevojčica i žena u dobi između 15 i 49 godina. Mnogi/e se nadaju da će se ovom zabranom ta praksa znatno smanjiti, te naposljetku i prestati.

Organizacije koje zagovaraju ženska ljudska prava obradovale su se ovim dobrim vijestima, no izražavaju zabrinutost da sam zakon i zabrana neće u potpunosti iskorijeniti problem. Praksa genitalnog sakaćenja djevojčica i žena traje duže od tisuću godina, a sam čin je duboko ukorijenjen u brojne kulture.

Izvršna direktorica Amnesty Internationala u SAD-u Tarah Demant izjavila je za Quartz kako je svaki zakon koji prepoznaje da je nasilje protiv žena neprihvatljivo korak u pravom smjeru, no ostaje vidjeti kako će ovaj novi zakon biti implementiran i provođen.

“Pozdravljamo ovu zabranu kao što pozdravljamo svaku zabranu genitalnog sakaćenja žena u svim zemljama. No u ovom trenutku nije jasno hoće li i ostale zemlje učiniti isto. Nadamo se da će ova zabrana, zajedno s dostupnošću obrazovanja, omogućiti ženama dostupnost njihovih zdravstvenih prava te da će biti slobodne od nasilja”, rekla je Demant.