Kulturni lift jest prostor kojeg su ‘uzurpirali’ Jelena Pašić i Matija Kralj u zgradi u kojoj žive kako bi, koristeći (između ostalog) komercijalni oglasni prostor lifta kao platformu za drugačije, netradicionalne načine prezentacije koji idu u smjeru deelitizacije i demistifikacije umjetnosti, odnosno približavanja iste lokalnoj zajednici, naglasili transformativni potencijal umjetnosti. Umjetnost tako figurira kao sastavni dio socijalnog života, a lift postaje mjesto kolektivne konzumacije i otvorenosti s ciljem aktiviranja i uključivanja publike u umjetnički proces. Umjetnost Kulturnog lifta je tu da služi zajednici; ona postaje sastavni dio svakodnevice te redefinira pojam javnog prostora. Da Kulturni lift ima velik potencijal svjedoči i trenutna suradnja na izložbi Arte Útil u zagrebačkoj Galeriji Nova od 26. ožujka do 16. svibnja 2015.
O Kulturnom liftu, (sadašnjem i budućem) djelovanju i značenju projekta razgovarale smo s njegovim idejnim začetnicima – s kustosicom Jelenom Pašić i vizualnim umjetnikom Matijom Kralj.
Kako je nastala ideja za pokretanjem Kulturnog Lifta? Što se u njemu događa, odnosno kakve aktivnosti uključuje i što njima pokušava ostvariti?
Kulturni Lift je kolaborativni projekt kojeg smo zajednički osmislili krajem prošle godine, a odvija se u liftu zgrade u kojoj živimo. Svaka dva tjedna na već postojećem oglasnom okviru u liftu stavljamo novo izdanje Kulturnog Lifta, zapravo svojevrsne ‘zidne novine’. Sadržaj svakog broja KL-a realizira netko od naših suradnika/ca, a posvećen je temama iz područja suvremenih umjetničkih praksi. Osnovna je ideja da unutar tog formata nastojimo prezentirati raznolike umjetničke prakse, projekte, inicijative i radove ljudima koji se liftom svakodnevno služe – u prvom redu našim sustanarima. S namjerom da ovakve umjetničke sadržaje ili pak sadržaje o umjetnosti kontinuirano dovodimo u kontekst svakodnevnog života, ali i da s termina ‘umjetnost’ simbolički skinemo epitet elitističkog i smjestimo ga paralelno s mnogim drugim svakodnevnim životnim aktivnostima, nastojimo doprinijeti zajednici. Uz to, nedavno smo započeli i planiramo niz dodatnih aktivnosti: susrete s autorima/icama pojedinih izdanja KL-a, ture po kvartu i sl.
Osim što nastojimo dodatno potaknuti i proširiti već postojeću dinamiku susreta unutar zajednice stanara, želja nam je u prvom redu plasirati određene informacije o različitim načinima na koje umjetnost možemo sagledavati i tumačiti te kako ona može biti jedan od čimbenika društvene interakcije.
U pojedinim brojevima/tiskanim izdanjima Kulturnog Lifta obrađujete temu javnog/urbanog prostora i njegova suodnosa s pripadajućom zajednicom. S obzirom da se ovaj vaš projekt temelji na odgovornosti i doprinosu zajednici, a kroz, primjerice, predstavljanje drugačije neelitističke umjetnosti, kroz svojevrsno poopćavanje umjetnosti u javnom prostoru kao prostoru su-postojanja, te aktiviranju zajednice u procesu stvaranja – može li se o Kulturnom Liftu govoriti i kao o određenom obliku heterotopije u foucaultovskom smislu (mjestu razlike i otpora u postojećem prostoru)?
Kulturni Lift doista možemo opisati kao svojevrstan ‘drugi prostor’, u smislu u kojem je taj pojam koristio Foucault. Kako on kaže, drugi prostori su “prostori obdareni tim neobičnim svojstvom da budu povezani sa svima ostalima, ali na takav način da ukidaju, obesnažuju ili preokreću skup odnosa koji samo oblikuju i koji se u njima ogledaju ili odražavaju”. Kulturni Lift je zapravo jedan sasvim običan lift, ne-mjesto u augeovskom smislu, obilježeno utilitarnom funkcionalnošću transportnog sredstva, ali je zahvaljujući umjetničkim sadržajima predstavljenima u oglasnom okviru postao svojevrsna zona promišljanja i dijeljenja znanja, te je time u nekoj mjeri, kao jedan od zajedničkih prostora koji dijele svi stanari, postao jedno pomalo začudno mjesto-mutant u kojem na minutu-dvije misli možemo usmjeriti prema sadržaju kakav inače ne očekujemo na tom mjestu. Činjenica da se sadržaji Kulturnog Lifta zapravo nalaze na mjestu predviđenom za oglašavanje samo je ironičan i s(p)retan splet okolnosti: ovo ‘uzurpiranje’ prostora (koji je inače u službi kapitalističkih mehanizama) sadržajima koji nemaju nikakvu komercijalnu dimenziju (ali i te kako imaju svojstvo ‘korisnog’, kako Arte Útil konceptualno određuje taj pojam) smatramo svojevrsnom ‘malom pobjedom’. Prema tome, Kulturni Lift zaista možemo nazvati heterotopijom, mjestom koje posjeduje nekoliko značenjskih slojeva: od primarnog funkcionalnog svojstva (koje i dalje ostaje nepromijenjeno), do mjesta afirmacije sadržaja koji ne djeluju samo informativno, već prije svega i operativno (osvještavajuće), kako bi to opisao Walter Benjamin koji tvrdi da zadatak operativnog umjetnika “nije da izvijesti, nego da se bori; ne da pretpostavlja ulogu promatrača, već da aktivno intervenira”.
Kulturni Lift sudjelovao je u kreiranju izložbe/arhiva Arte Útil – projekta koji se bavi tzv. ‘korisnom umjetnošću’, tj. umjetnošću koja je percipirana i kao alat ili sprava za direktnu intervenciju u društvenu stvarnost, u područja koja se nalaze u domeni države – otvorenoj u zagrebačkoj Galeriji Nova od 26. ožujka do 16. svibnja 2015. Kako je došlo do realizacije ove suradnje? Od čega se sastoji arhiv Arte Útil?
Arhiv Arte Útil, kojeg je 2012. pokrenula umjetnica Tania Bruguera, sastoji se od dokumentarnog materijala prikupljenog tijekom desetogodišnjeg istraživanja. Arhivom je predstavljeno dvjestotinjak umjetničkih projekata realiziranih diljem svijeta, koji pokrivaju pregršt različitih tema i metoda te vremenski raspon od sredine 19. stoljeća do danas. Ono što im je zajedničko jest uvjerenje da je dužnost umjetnosti pridonositi društvu, ne samo na estetskoj, već i na praktičnoj razini, izravnim interveniranjem u društvenu stvarnost.
Projekt Kulturni Lift na izložbi Arte Útil uključen je kao jedan od triju domaćih projekata (osim nas, tu su i Dina Rončević te k.r.u.ž.o.k.), pozvanih na sudjelovanje od strane kustoskog kolektiva WHW, koji vodi program Galerije Nova. Kustosice iz spomenutog kolektiva su nas, naime, pozvale da u sklopu ove izložbe predstavimo projekt, ali i da pokušamo realizirati neki doprinos kroz novu produkciju, specifično baš za ovu priliku. Odlučili smo da naše predstavljanje ne bude isključivo dokumentarističkog tipa, budući da je ovaj projekt ne samo vrlo site-specific, već smatramo da bi pukim predstavljanjem već realiziranih dosadašnjih izdanja izgubio mnogo od svoje važnosti i suštine.
Stoga smo ovu prigodu odlučili iskoristiti za pokušaj proširivanja projekta na druge zagrebačke stambene zgrade. Naime, u Galeriji je predstavljen tzv. Nulti broj kojeg, zajedno s uputama za postavljanje projekta u vlastitoj zgradi, svaki posjetitelj može preuzeti i predstaviti svojim sustanarima te, ukoliko postoji interes i konsenzus, isti projekt može na identičan način egzistirati u bilo kojoj drugoj zgradi. Osim toga, 28. travnja projekt ćemo predstaviti i u sklopu razgovora u showroomu Galerije Nova, zajedno s jednima od dosadašnjih autora/ica KL-a, Katerinom Dudom i Davorom Konjikušićem. Trenutno radimo (u suradnji s arhitekticom Anom Danom Beroš) i na realizaciji male simboličke intervencije u uskom centru grada, na tragu tematike, ali i metodologije Kulturnog Lifta.
U kojoj je mjeri praksa Kulturnog Lifta kompatibilna s aspektima i nastojanjima Arte Útila – odnosno, a možda i suprotno – na koji način Kulturni Lift spada u domenu ‘korisne umjetnosti’, kao realne društvene činjenice koja intervenira u javnom/društvenom prostoru, pa možda i onoga što Gerald Raunig naziva ‘institutions of the common’ – u smislu eksperimentiranja s načinom predstavljanja i posredovanja određenih umjetničkih praksi koje će možebitno utjecati na kataliziranje novih formi institucionalnih praksi ili, pak, na već ustaljenu praksu, tj. na tri osnovna principa na kojima se temelji djelovanje muzeja i galerija, a koje ističe teoretičar Stephen Wright: na kulturu stručnjaka, na očuvanje povijesti kroz objekte te na ulogu Kantova ‘nezainteresiranog promatrača’?
Prema autorima projekta Arte Útil, da bi umjetnost bila korisna, mora zadovoljavati sljedećih 8 uvjeta: mora tragati i predlagati nove funkcije umjetnosti unutar društva, propitivati polje unutar kojeg djeluje, biti aktualna i odgovarati na trenutna žarišna pitanja, biti implementirana i funkcionirati u stvarnim situacijama, zamjenjivati autore s inicijatorima i gledatelje s korisnicima, imati praktične i djelotvorne rezultate za svoje korisnike, inzistirati na održivosti (istovremeno se prilagođavajući promjenama uvjeta), te ponovno uspostaviti estetsko kao sistem za transformaciju. Premda većinu ovih točaka Kulturni Lift zadovoljava, čini nam se da postoji jedna ključna razlika u odnosu na projekt Arte Útil (pritom ne mislimo ovdje na pojedinačne radove uključene u projekt/arhiv; ovdje govorimo o projektu općenito). Jedno od obilježja Arte Útila jest da se arhiv predstavlja u kulturnim, najčešće muzejskim ili galerijskim prostorima. Takvu odluku svakako možemo tumačiti na tragu Raunigove ideje o umjetničkim institucijama koje bi bile ‘common’ (namjerno ostavljamo ovaj termin nepreveden, sa značenjem zajedničkih prostora, otvorenih i dostupnih svima, ali i sa svim drugim značenjskim određenjima tog pojma – sveopćih i solidarnih prostora). Raunig tvrdi da umjetničke institucije imaju potencijal da se opiru kapitalističkoj kontroli i da se na neki način moraju neprestano ‘transformirati iznutra’ instituiranjem drugih svjetova i pretvarati ih istovremeno u zajedničke. Sasvim je neupitno da projekti s ovakvom i sličnom agendom ne samo da privremeno ‘transformiraju institucije iznutra’, već i doprinose širem propitivanju njihove uloge unutar društva, proširuju mehanizme njihova djelovanja ili pak, naposljetku, ispituju zakonitosti i uvjete kulturne produkcije, vraćajući pritom u fokus pitanje kome uistinu takve institucije pripadaju. I Arte Útil projekt u tom smislu značajno je izmijenio funkciju Queens Museuma u New Yorku ili pak Van Abbemuseuma u Eindhovenu gdje je projekt bio predstavljen, pretvarajući ih u svojevrsne ‘aktivirajuće’ platforme u kojima su posjetitelji (prometnuti u korisnike) direktno mogli participirati u razmjeni znanja, kao i sudjelovati u u generiranju novih sadržaja.
Međutim, valja ipak podsjetiti na činjenicu da se radi o dvosmjernom odnosu, te da i institucije na neki način prisvajaju ovakve projekte; sjetimo se, primjerice, da su mnogi radovi proistekli iz tzv. prve faze institucionalne kritike u umjetnosti 1970-ih u međuvremenu komodificirani i integrirani ne samo u izlagački muzejsko-galerijski sustav, već i u onaj tržišni. Dapače, proteklih godina, ako ne i desetljeća, produkcijska klima sve više naginje participativnim projektima; vrlo često se oni i realiziraju izvan fizičkog mjesta galerije/muzeja, u javnim prostorima, a prilično učestalo su i tematski ili metodološki vezani uz sferu socijalnih međuodnosa i modela društvenosti, te uz poticanje dijaloga između institucija i korisnika ili između različitih društvenih skupina. No u svjetlu ovih tendencija, i ovakve umjetničke prakse također mogu biti dovedene u opasnost da postanu komodificirane, zajedno sa sustavom vrijednosti kojeg propagiraju. Kao što kaže Hito Steyerl, “unutar prevladavajućih ekonomskih uvjeta, glavni postignuti efekt jest integracija kritičkih praksi u prekarijat, u strukture fleksibilnog rada s privremenim projektnim shemama i freelance poslovima unutar kulturnih industrija”. Stoga ono čega nužno trebamo neprestano biti svjesni i što treba naglašavati na ovaj ili onaj način jesu upravo uvjeti kulturne i umjetničke proizvodnje u današnjim okolnostima: koje sadržaje i kako stvarati, za koga, te gdje ih i s kojim ciljem prezentirati.
Što mislite, kakva je budućnost nezavisnih umjetničkih praksi; osim Kulturnog Lifta, istaknula bih, recimo, kustoske kolektive [BLOK] i UrbanFestival, WHW/što, kako i za koga, pa i pojedine umjetnike/ce poput Andreje Kulunčić u hrvatskom kontekstu? Postoji li, u bližoj ili daljoj budućnosti, ikakva šansa sistematičnijeg međudjelovanja nezavisnih umjetničkih praksi, kao alata za donošenje opipljive promjene u društvenoj realnosti i prototipa za lokalne situacije, i muzejskih institucija s obzirom da je u potonjima sve više prisutna tržišna/marketinška logika koja zahtijeva mjerenje proizvodnje, bilo kroz broj posjetitelja ili podizanje privatnog kapitala?
Naravno da nije pretjerano konstruktivno umjetnosti općenito zadavati grandionzne ciljeve poput generiranja političkih i društvenih promjena, niti bi takav zadatak trebao biti na njezinim plećima, pa čak i ukoliko se složimo oko ideje da je to uopće u njezinoj mogućnosti. Međutim, danas, kada mnoge institucije zakazuju ili su potpuno izgubile ulogu medijatora i artikulatora javnih (općih) interesa te kada su ključno načelo postali privatni interesi (kapitala i moći), nužno je koristiti različite mehanizme kako bi se sveopći interesi ponovno izložili i stvorili novi, kritički glasovi unutar javne sfere. Umjetnost pritom svakako može biti jedno od bitnih polja djelovanja, i to prvenstveno kao poligon za propitivanje i izmještanje već postojećih, naizgled stabilnih društvenih i političkih pozicija i međuodnosa, ali i za preispitivanje same sebe i vlastite uloge u društveno-političkom kontekstu.
{slika}
Najčešće antagonističke pozicije nezavisnih umjetničkih praksi i aktera te standardnih institucionalnih mehanizama unutar neoliberalnog sustava podrazumijevaju da je njihova sprega vrlo teška. Primjerice, situacija koja se upravo događa sa Zarezom, premda u potpunosti simptomatična za današnjicu, ne znači samo da je s ovim časopisom 3.000 ili 4.000 čitatelja izgubilo bitan medij posvećen kulturi, nego da se gubi jedan od prostora sustavne kritičnosti. Inzistiranje na tzv. nezavisnim umjetničkim praksama, na inicijativama spomenutih (ali i mnogih drugih) udruga i kolektiva, te na pojedinačnim umjetničkim projektima i radovima ovakvog tipa, postaje emancipatorno pitanje stvaranja mjesta na kojem je moguća artikulacija ‘drugačijeg’. Međutim, to nikako ne podrazumijeva da su nezavisne umjetničke prakse jedini ispravni model umjetnosti. Dapače, u vremenu kada se umjetnost i kultura sustavno zatire i pomiče na margine, kada joj se sve više uskraćuje aktivna uloga u društvu (počevši od najranije dobi; pogledajmo, recimo, samo kolika je satnica likovnog odgoja u školama), kada se svake godine sve više smanjuje državni proračun za kulturu, umjetnost općenito postaje prostor ‘drugačijeg’, a ustrajanje na umjetničkim sadržajima, kakvog god formata bili, političko pitanje.
Vaše sudjelovanje (kao i sudjelovanje Dine Rončević te radne grupe k.r.u.ž.o.k.) na izložbi Arte Útil u Galeriji Nova svakako doprinosi razvoju projekta. Na koji, konkretno, način ćete pokušati preispitati relevantnost Arte Útila u kontekstu Hrvatske? U kojim segmentima društvene realnosti vidite najveći potencijal ‘korisne umjetnosti’ i njezina angažmana?
Prema našem mišljenju, doprinos ‘korisne umjetnosti’ sastoji se ponajprije u potencijalu umjetnosti da sudjeluje i posreduje u artikulaciji pitanja od šire društvene važnosti, da pridonosi konstruiranju javne sfere, da osvještava i da nastoji potencirati dijalog s raznim institucijama te pritom uključiti različite glasove i pozicije. Ono što na neki način smatramo ‘najkorisnijim’ u umjetnosti ono je što bi Andrea Fraser nazvala ‘institucijom kritike’ (za razliku od institucijalne kritke), točnije sposobnost i spremnost da se kritički sagleda i vlastito djelovanje te osvijeste uvjeti tog djelovanja, zajedno sa svim mogućnostima i ograničenjima.
Postoje li ideje ili možda i pokrenute suradnje za buduće projekte?
Ideje svakako postoje, no ono što je upitnije jesu uvjeti i mogućnosti njihove realizacije. Zasada smo u najvećoj mjeri, uz ono što inače radimo (Jelena je zaposlena u Umjetničkoj organizaciji Zagreb Film Festival, Matija u udruzi [BLOK]), fokusirani ipak na Kulturni Lift i na eksperimentiranje s tim formatom i traženje potencijalnih putanja za daljnji razvoj tog projekta. Jedan od eksperimenata svakako je i pokušaj njegovog proširivanja na nove stambene zgrade kroz izložbu u Galeriji Nova, no nastojimo i što potpunije i autentičnije predstaviti određene sadržaje i samim stanarima u našoj zgradi. U planu je, kako je već prethodno spomenuto, što redovitije održavanje susreta autora/ica različitih izdanja KL-a, organiziranje tura po kvartu i sl. S nekima od autora/ica koji su uključeni ili će biti uključeni u projekt Kulturni Lift razvijamo i zajedničke suradnje neovisno o ovom projektu; na takvu vrstu umjetničko-kustoskih suradnji ne gledamo samo kao na udruživanje radi lakše realizacije novih projekata i radova, već u najvećoj mjeri kao na mjesto susreta ideja i konstruktivne razmjene znanja, i stoga one za nas podrazumijevaju neophodan model djelovanja.
