‘Ovo je borba za državu, nikako protiv nje’

Što je presudno kod zapošljavanja u državnim institucijama i koje su odlike potrebne kako bi uspješno prošli natječaj? Iako bi odgovor na ovo pitanje trebalo biti znanje, zamjenjuju ga neregularnosti i namještanja javnih natječaja za radna mjesta koja su već odavno dogovorena ili prepuštena subjektivnoj odluci članova Komisije. Mali broj ljudi spreman je sa svojim pričama i iskustvima izaći u javnost, a još je manje onih koji odluče pravdu tražiti na sudu. Manjak hrabrosti, te dugotrajna i skupa procedura najčešći su razlozi zbog koji odustaju od borbe za pravdu. Slučaj diskriminacije Lejle Hairlahović iz Cazina prilikom zapošljavanja u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Bosne i Hercegovine, već nekoliko mjeseci privlači pozornost medija u susjednoj nam državi.

Lejla je profesorica engleskog jezika i književnosti, te magistrica europskih studija. Trenutno je na završetku doktorata etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je koordinatorica i organizatorica mnogih kulturnih i sportskih događaja, te se aktivno bavila rukometom. Od početka procesa akreditacija visokoškolskih ustanova u BiH nalazi se na listi stručnjaka/inja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta. U istoj Agenciji 2014. godine prijavila se na javni natječaj za radno mjesto koje nije dobila, kao niti odgovore za kriterije po kojima je Komisija ocjenjivala. Nakon što je iscrpila sve pravne lijekove, odlučila je podnijeti tužbu za diskriminaciju na spolnoj i nacionalnoj osnovi, te mjestu prebivališta. Tužba Lejle Hairlahović protiv Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Odbora državne službe za žalbe, te Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, konačnu odluku i rasplet događanja dobiva krajem travnja ove godine.

U ožujku 2014. godine prijavili ste se na objavljeni javni natječaj Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Bosne i Hercegovine. Kako je izgledalo testiranje i što je uslijedilo nakon njega?

Da, prijavila sam se na objavljeni javni natječaj za dvije upražnjene pozicije. Jedna je bila u sektoru visokog obrazovanja, a druga u sektoru osiguranja kvaliteta. Testiranje je obavljeno u Banjaluci i sastojalo se od pismenog i usmenog dijela ispita. Na pismenom smo nas troje, Stevandić Bojan, Ateljević Dalibor (primljeni u radni odnos) i ja, ostvarili maksimalan broj bodova. Za Stevandića su mi već ranije rekli da će biti primljen jer je tu radio/radi pripravnički staž. Na usmenom dijelu je bilo pet članova komisije. Rezultati su pokazali da su Stevandić i Ateljević zauzeli prva mjesta, jedan u sektoru visokog obrazovanja, a drugi u sektoru osiguranja kvaliteta. Razlika između nas je oko jednog boda.

Nakon što je posao dodijeljen drugim kandidatima, a od Komisije niste dobili uvid u dokumentaciju natječaja, prijavili ste slučaj diskriminacije sudu u BIH.  Što vas je potaknulo da pravdu i odgovore potražite sudskim putem? Na čemu se temelji vaša tužba?

Žalila sam se i tražila na uvid zapisnike. Zapisnika o intervjuu nema, a dostavljen mi je samo spisak pitanja koja su nam postavljana. Postoje tabele o bodovanju koje ukazuju na dogovor i diskriminaciju. Jer, ako u obzir nisu uzete moje kompetencije, onda je presudno bilo to što sam se izjasnila kao Bošnjakinja, to što sam jedina bila iz entiteta Federacija BiH i što sam, ne manje važno, jedina kandidatkinja u užem krugu. Odbor državne službe za žalbe je moju žalbu odbio jednim rješenjem koje nije pobilo moje navode. Naglašeno mi je i da sam prekvalificirana jer su oni tražili SAMO sedmi stupanj. Ostavljena mi je mogućnost obraćanja Sudu BiH i sada sam tu, u parničnom procesu. Cilj mi je da se ponište rješenja, kako Agencije, tako i Odbora državne službe za žalbe jer nije postupano po pravilima postupka,  nije se primijenio zakon, niti se spriječila diskriminacija. Mnogo puta do sada sam dobivala negativne odgovore na natječaje, ali ovo je kap koja je prelila čašu. Znači, ja nisam kompetentna da se bavim osiguranjem kvaliteta, dok netko, tko nije prošao obuke, nije sudjelovao u akreditaciji i tko se, na kraju krajeva, ne nalazi na listi stručnjaka, jest kompetentan. Ne želeći nikoga omalovažiti, ja samo želim istinu oko svega što se događalo.

Centar za istraživačko novinarstvo je nedavno objavio podatak da između 300 i 400 ljudi uđe u državnu službu preko pripravničkog staža koji, za vrijeme trajanja natječaja, bude reguliran ugovorom o djelu. Tek svaki dvanaesti kandidat bez reference pripravnika u određenoj instituciji uspije se zaposliti u državnoj službi.

Kakva je bila reakcija javnosti nakon što ste se odlučili zauzeti za sebe i prijaviti državne institucije za diskriminaciju?

Reakcija javnosti je bila pozitivna. Dolazile su poruke podrške sa svih strana, kao i riječi suosjećanja jer ovo nije izuzetak. Ovo je, nažalost, pravilo. Bilo je i onih koji su osporili moju borbu, ali za njih kažem da su, ili dobili što su željeli, ili će dobiti, na način koji nije po zakonu. Neki su mi govorili: “Zar si očekivala da će te primiti u Banjaluci?!” na što sam odgovarala da je meni Banjaluka moja država kao i Sarajevo, i Tuzla, i Mostar, i Ljubuški, i Srebrenica. Nema razlike.

Mislite li da će vaš slučaj uspjeti promijeniti neke pravilnike i zakone koji su trenutno na snazi, a pogoduju radu Komisije?

To mi je primarni cilj. Kada su me neki osudili jer, kao, tužim državu, ja sam rekla da je ovo borba Lejle ZA državu, a nikako protiv nje. Ta država za koju se borim je država ravnopravnih koja cijeni kvalitetu. Dakle, ako bih postigla u ovoj svojoj borbi pokrenuti izmjenu diskriminacijskih pravilnika koji komisijama daju famozno diskreciono pravo koje, u prijevodu na bosanski, znači da rade što hoće i da nikome ne odgovaraju, to će biti veliki plus zbog onih koji dolaze. Prema postojećim pravilima, ocjenjuju vas oni koji su, ili prema stupnju obrazovanja ispod vas, ili o tom području ne znaju puno jer se imenuju iz državnih institucija, a vi nemate pravo znati zbog čega niste zadovoljili na intervjuu jer je njihova ocjena subjektivna i ničim obrazložena. Procedure treba otvoriti i učiniti transparentnima, a one koji ocjenjuju kandidate treba učiti odgovornosti.

Bliži se datum glavne rasprave na Sudu u Bosni i Hercegovini, koji je zakazan za 23.04.2015. Kakav ishod očekujete?

Ja sam po prirodi borkinja, a sportski život me naučio tome da nema predaje, čak i onda kada je protivnik jači. Moj protivnik u ovom slučaju jest nadmoćan, ali ja se nadam najboljem. Nadam se da će se stvari pokrenuti u nekom boljem pravcu.

Izjavili ste da imate želju ostati u BIH, no ne isključujete opciju odlaska u zemlje kojima su potrebni mladi i obrazovani ljudi. Kakvi su vam planovi ako odluka suda ne bude u vašu korist?

Stojim iza onog što sam rekla, a to je da, ako mene ova država ne treba, trebam otići. I nisam ja jedina, opet se vraćam na tu priču. U pitanju su stručnjaci koji čine kičmu jedne države, pa smo u situaciji da ostajemo bez liječnika i inženjera. Možda to nekome odgovara, ali to je veoma opasno za ovu zemlju.  Apsurdna je izjava direktora spomenute Agencije, Huseina Nanića,  da Europa, tobože, otima stručnjake BiH, pa se on pita je li to smišljen projekt. Moj komentar na to je da upravo takvi kao on tjeraju mlade iz države jer im ne daju mogućnosti da svoje znanje upotrijebe u njoj.

Ja ne mogu pretpostavljati odluku suda, ali, ako ovo sve bude uzalud, sigurno je da ću izgubiti vjeru koju još imam u pravdu i iste mogućnosti za sve u BiH.

Ukida se rad na neodređeno?

Novi zakon o radu, odnosno njegov nacrt, koji već nekoliko godina čeka da se nađe pred zastupnicima/icama Parlamenta FbiH, izazvao je žestoke reakcije i polemike radnika/ica i predstavnika/ica sindikata, pišu Nezavisne novine.

Zakon koji bi trebao biti usklađen sa zahtjevima EU predviđa ukidanje kolektivnih ugovora, te ukidanje zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Iz sindikata tvrde da će, ako ovakav zakon bude usvojen, ići u masovne proteste i štrajkove, a parlamentarci/ke smatraju da se mora naći modus koji će zadovoljiti i radnike/ice, ali i standarde EU.

Zakon je izazvao žestoke polemike i u regiji. Tako su sa sastanka predstavnika sindikata BiH i Hrvatske poručili da se pokazalo izuzetno opravdano boriti se za tri osmice (osam sati rada, osam odmora i osam sati slobodnog vremena) jer “vladajuće strukture, pod krinkom konkurentnosti, pozivajući se na zahtjeve EU, donose zakone koji idu u korist kapitala”.

Ismet Osmanović, poslanik u  Predstavničkom domu FBiH, opravdava se da je usuglašavanje novog zakona o radu FBiH kompleksna stvar, jer je uvijek s jedne strane interes poslodavaca, a s druge strane interes radnika/ica.

“Šta god da napravite, naići ćete na nezadovoljstvo jedne ili druge strane. Zato su zakonodavci, pogotovo kada je u pitanju radno zakonodavstvo, na velikom ispitu”, rekao je Osmanović i dodao da se mora voditi računa o zahtjevima investitora, vlasnika  kapitala, onih koji otvaraju radna mjesta i koji hoće da budu zaštićeni.

Feminizam ne znači bitku spolova, već zajednički cilj za sve

Prošavši pogledom preko mora podignutih ruku na nedavnom studijskom posjetu, osjetila sam nalet ushićenja jer su svi/e učenici/e podigli ruke da bi potvrdili da su feministi/kinje.

Osim što se nije dogodilo točno tako.

Zapravo, kada sam ih pitala da podignu ruku ako su feministi/kinje, rezultat su bile raštrkane ruke po učionici – u najboljem slučaju 20 posto prisutnih se javilo. Potom sam pitala učenike/ce da podignu ruke ako misle da svi trebaju biti tretirani jednako, bez obzira na seksualnost – i sve ruke u učionici su bile podignute. Pitala sam i da li se svi trebaju tretirati jednako bez obzira na boju kože i ponovno je 100 posto ruku bilo u zraku. Na kraju sam rekla neka podignu ruku ako misle da svi trebaju biti tretirani jednako bez obzira na njihov spol. Sve ruke su bile u zraku.

“Ako imate ruku u zraku sada”, objasnila sam, “onda ste feministi/kinje. To znači biti feminist/kinja.”

Osim nekoliko prestravljenih dječaka koji su trznuli ruku dolje, generalna reakcija je bila zbunjenost. Nekoliko djece je pitalo smiju li dječaci biti feministi, a drugi su protestirali da dječaci to nikako ne mogu biti, obzirom da feminizam želi poraziti, preuzeti I generalno natjerati muškarce na submisivnost.

Ne iznenađuje da su se ovi zastarjeli i lažni stereotipi održali, jer mediji i Internet ih tvrdoglavo ponavljaju. Zapravo, postoji velika doza anksioznosti oko oživljavanja feminizma i toga što bi to moglo značiti za muškarce. Samo u proteklom tjednu vidjeli smo zgražanje otkazom voditelja Top Geara Jeremy Clarksona, bez kojeg će navodno BBC ostati ‘kastriran’, članke koji proglašavaju da su statistike UN-a o seksualnom nasilju zloćudne prema muškarcima, pa čak i tugovanje Russela Crowea nad umrlim tradicionalnim maskulinitetom.

Neobično je što je često u srcu takve panike potpuno pogrešna dihotomija. Prvo, takvi argumenti sugeriraju da bavljenje pitanjima poput seksizma, uličnog maltretiranja ili obiteljskog nasilja nekako isključuje djelovanje na probleme koji nerazmjerno utječu na muškarce.

Ideja da borba za rodnu ravnopravnost briše maskulinitet ili oslabljuje muškarce je uvredljiva za svakog muškarca koji svoj identitet ne dobiva od vrijeđanja žena. Feminizam ne znači da muškarci ne smiju pridržati ili otvoriti vrata ženama ili dati ženi kompliment pri flertovanju. To je jednostavno ljudska ljubaznost koju bismo jedni drugima trebali pokazivati bez obzira na spol.

Ideja da feminizam mora rezultirati u namjernoj ili kolateralnoj šteti prema muškarcima je jednostavno neistinita. Gotovo svaki problem o kojemu feministkinje progovaraju, ukoliko bi se riješio, imao bi pozitivne učinke i na muškarce. Postovi na web stranici Everyday Sexism Project otkrivaju to savršeno jasno – u istom tjednu dobit ćemo jedan tekst od muškarca kojemu je odbijen roditeljski dopust i kojega su izrugivali u uredu jer ga je tražio, a jedan od žene kojoj je odbijeno promaknuće jer se smatra ‘majčinskim rizikom’. Javljaju se i djevojke kojima nije dopušteno pridružiti se nogometnim utakmicama i mladići koje drugi ismijavaju jer žele odabrati ‘ženskasti’ predmet u školi poput likovnog ili glume. Očeve se hvali i čestita na čuvanju vlastite djece, a majke se kritizira jer su uzele ‘slobodnu noć’. Mnogi od tih problema su dvije strane istog novčića.

Ista situacija je i oko mnogih pitanja kojima se bave aktivisti za prava muškaraca tvrdeći da feministi/kinje ignoriraju te probleme. Neizbježno, tu su i optužbe o rodnoj neravnoteži pri dodjeli skrbništva nad djecom ili činjenici da su stope suicida više kod muškaraca nego kod žena. No, ono što ne shvaćaju je da su to iste nejednakosti o kojima progovaraju i feministi/kinje. Obično diskriminacija u napretku žena u karijeri proizlazi iz stereotipa da su žene ‘obiteljski orijentirane’, a muškarci ‘fokusirani na karijeru’. Logično je pretpostaviti da su barem neki dijelovi rodnog dispariteta u stopama suicida povezani s idejom da se muškarci moraju odgajati da budu čvrsti i jaki, da dječaci ne plaču i da je sramotno da muškarci govore o svojim osjećajima ili potraže pomoć. Uhvatiti se u koštac s ovim stereotipima dobro je za sve.

Sve će nas usporiti nastave li ljudi ponavljati ove zastarjele dogme koje okreću muškarce i žene jedne protiv drugih. Naravno, nisu svi muškarci seksisti i neće se svaka žena suočiti sa seksizmom. Rodne neravnopravnosti imaju negativan učinak na muškarce kao i na žene, iako strukturalna i ukorijenjena priroda (politička, ekonomska, socijalna i kulturna) znači da žene osjete učinak rodne neravnopravnosti češće i teže nego muškarci. Muškarci ipak moraju igrati aktivnu ulogu u ovoj bitci, ali kao saveznici, zagovaratelji promjena i njihovi korisnici. Ovdje se ne radi o muškarcima protiv žena, nego o ljudima s predrasudama – i svi se moraju uključiti.

 

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Inspirativan okrugli stol o transnacionalnim pravima na pobačaj

Vrlo simboličan datum za događanje na kojemu se raspravlja o pravima na pobačaj: točno 25 godina nakon usvajanja belgijskog zakona koji je dekriminalizirao pravo na pobačaj, Equality Law Clinic (ULB) okupila je stručnjake/inje i istraživače/ice iz Belgije, Francuske, Italije, Hrvatske i SAD-a kako bi razgovarali o sadašnjoj situaciji kada se radi o ovom ključnom ljudskom pravu. Vrlo inspirativna diskusija s dubinskim analizama novijih pravnih slučajeva, političkog konteksta, konzervativnih napada te uspjeha nevladinih organizacija!

Aziza Ahmed, sa Sveučilišta Northeastern (SAD), istaknula je rastući trend u njezinoj zemlji da se u parnicama razmatraju medicinska dokumentacija i specijalistički nalazi koji su zasnovani na konzervativnim stajalištima o posljedicama pobačaja na žensko mentalno zdravlje. U kontekstu individualizma pojavilo se takozvano “pravo na znanje” koje imaju trudnice, podupirući tako strategije aktivista i institucija koji su protiv pobačaja i zahtijevaju da se ženama, prije nego što donesu odluku o svojoj trudnoći, daju liječničke uredbe i selektivne informacije. Ovakva vrsta pristranog savjetovanja već je realnost i u nekim zemljama članicama EU-a.

Lin-li Pan Van de Meulebroeke (Equality Law Clinic) predstavila je situaciju u Belgiji gdje je pobačaj dekriminaliziran kao takav, ali je još uvijek upisan u belgijskom kaznenom zakonu. Kada se radi o pobačaju, sâmo pitanje informiranosti je diskutabilno: u Belgiji pola liječnika u praksi imaju preko 55 godina, a samo jedno sveučilište (ULB) omogućuje edukaciju o pobačaju.

Koordinatorica za javne politike EWL-a Pierrette Pape izložila je sveobuhvatan pregled izazova seksualnim pravima u Europi, uključujući i pravo na pobačaj. Podsjetila je na međunarodni napad na ljudska prava koji je vidljiv u raspravama o ženskim pravima u UN-u, kao što je bila nedavna rasprava Komisije za status žena (Commission on the Status of Women). Zbog mita da je u Europi “ravnopravnost već postignuta”, osiguravanje spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava (SRHR) ne smatra se političkim prioritetom: posljedica toga je da se ne pružaju zdravstvene usluge, da ne postoji strategija koja bi omogućila da one budu dostupne svim ženama, posebno ženama u ranjivim skupinama (kao što su na primjer migrantice ili žene s invaliditetom), da žene imaju na raspolaganju ograničeni broj kontracepcijskih metoda, a javno financiranje ne uspijeva osigurati ravnopravnost u pristupu reproduktivnoj i spolnoj zdravstvenoj skrbi. Mjere štednje imaju štetne posljedice na uživanje reproduktivnih i spolnih ljudskih prava (SRHR) žena i muškaraca: tijekom posljednjih godina države članice EU-a srezale su javno financiranje zdravstva što je dovelo do zatvaranja medicinskih centara i bolnica. Istovremeno, rastuća komodifikacija zdravlja vidljiva je u brojnim zdravstvenim područjima: na primjer na Cipru, gdje je pobačaj protuzakonit, pobačaj je postao privatni biznis; u drugim zemljama, lijekovi protiv bolova ili carski rez za trudnice su postali “mogućnost koja se dodatno plaća”. Osim toga, ultrakonzervativne i religijske grupe razvijaju strategije utjecaja na javno mijenje i javne politike i napadaju ženska prava, LGBTI prava, spolno obrazovanje. Sve veće korištenje prigovora savjesti je vrlo dobar pokazatelj  konteksta ranjivosti reproduktivnog i spolnog zdravlja u Europi.

Irene Donadio iz IPPF-EN-a predstavila je uspješnu strategiju u jednom parničkom slučaju koju je vodio IPPF-EN protiv Italije vezanom uz  prigovor savjesti, gdje je Europski odbor za socijalna prava (Council of Europe Committee of Social Rights) prepoznao kršenje prava na zdravlje i diskriminaciju od strane Italije.

Lisa Kelly, iz Centra za reproduktivna prava (Center for Reproductive Rights),  analizirala je nekoliko slučajeva parnica vezanih uz pravo na pobačaj te je predstavila vrlo zanimljive rezultate o metodama koje koriste sudovi te posljedičnim rizicima diferenciranja tretmana ovisno o kontekstu. Korištenjem pojma “nedužni fetus” kada postoji potreba za pobačajem nakon silovanja, ili isticanjem potrebe da se zaštiti djevojaštvo u slučajevima kada majke traže pomoć za svoje kćeri, sudovi šalju poruke da pobačaj može biti opravdan u pojedinim slučajevima, ali ne i kao univerzalno pravo svih žena.

Amir Hodžić iz CESI-ja u Hrvatskoj predstavio je izvještaj CESI-ja o neokonzervativnim skupinama u Europi i njihovim strategijama, koje biraju pojedina ljudska prava kao svoje ključne bitke: pravo na život (od začeća), pravo na obitelj (isključivo heteroseksualnu s dominantnim muškarcem/ocem) i pravo na religijske slobode. Pozvao je progresivne pokrete da ponovno utvrde vrijednosti i terminologiju.

Pierre-Arnaud Perrouty iz Europske humanističke federacije (European Humanist Federation) imao je komplemetarno izlaganje o ekstremističkim religijskim skupinama u Europi, te je govorio o tome kako koriste iste strategije i političke metode kao i nevladine organizacije koje se bore za ljudska prava kako bi dobili potporu javnosti u kontekstu krize i nedostatka inspirativne vizije budućnosti.

U završnoj diskusiji s publikom istaknuta je važnost jezika, poruka i vrijednosti: na primjer, vrlo je uočljivo da se akteri koji se bore protiv prava na izbor odnosno pobačaj pretvaraju da su “pro-life” (“za-život”) te kako vrednuju dostojanstvo koje je osnovno ljudsko pravo koje brižljivo čuvaju povelje UN-a i svi nacionalni ustavi. Pravo na pobačaj treba shvaćati kao društveno pitanje, koje se tiče svakoga kao pitanje ravnopravnosti, dostojanstva i poštovanja, koje je šire od individualnog izbora. Svi aspekti društva imaju utjecaj na pravo na pobačaj, a nedostatak prava na pobačaj spriječava žene da uživaju svoja druga prava: ekonomsku neovisnost, slobodu od nasilja, pristup obrazovanju i donošenju odluka itd. Demonstracije u Španjolskoj 2014., koje su okupile tisuće ljudi svih starosnih skupina uključujući i muškarce, kao i nedavno učvršćivanje zakona o pobačaju u Francuskoj inspirativni su primjeri društvenih akcija u smjeru shvaćanja prava na pobačaj kao dijela fundamentalnih ljudskih prava u našem zajedničkom društvu.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Antifa Osijek: ‘Vratite antifašističko sjećanje!’

U sklopu sedamdesete obljetnice oslobođenja Osijeka od fašizma, grupa Antifa Osijek izvela je noćnu akciju preimenovanja trgova, parkova i ulica i tako upozorila na sustavno negiranje antifašističkih tekovina.

“Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća tadašnje gradske vlasti izvršile su u Osijeku zločin protiv sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu izbrisavši je iz nazivā ulica i trgova te uklonivši i porušivši njezina spomen obilježja. Od tada, prešućivanje terora koji su provodili nacistički okupatori i njihovi ustaški sluge postalo je redovan način ponašanja svih budućih gradskih vlasti”, poručuju u proglasu.

“Svođenje sjećanja na antifašističke borce i žrtve fašizma na protokolarno polaganje vijenaca predstavlja samo po sebi uvredu žrtvi koju su podnijeli za civilizacijska postignuća koja su uslijedila kao rezultat njihove borbe: opće pravo glasa, opće pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, opće pravo na besplatno obrazovanje, da nabrojimo samo neka.”

Svom gradu Osijeku barem su na neko vrijeme vratili naziv ‘Trg oslobođenja 14. 4. 1945.’ na isti trg koji se sada zove imenom Slobode koje je devedesetih godina protjerano sa središnjeg gradskog trga.

Na isti su način preimenovali i park u kojemu se nalazi kosturnica u kojoj su sahranjene sedamdeset i četiri žrtve nacističko-ustaškog terora te mu dali ime ‘Narodnooslobodilačke borbe’.

Podsjetimo, u Zagrebu se sljedeći mjesec obilježava 70 godina oslobođenja grada, a najave svih aktivnosti povodom jubileja možete pratiti ovdje.

 

GAZELLE TWIN – dragulj avangardne elektronike

Četvrtak | 23.04.2015. | KSET | 45/60 kn

Živa Muzika i ZEZ odlučili su udružiti snage i prvi put zajedno organizirati koncert. Zagrebačkoj publici predstavit će premijerno gostovanje Elizabeth Bernholz, poznatije kao Gazelle Twin, u vrijeme dok njen aktualni album ‘Unflesh’ osvaja kritiku i publiku diljem svijeta. Ovaj dragulj avangardne elektronike ugledni portal The Quietus proglasio je najboljim albumom 2014. godine.

Gazelle Twin je pažnju privukla već sa svojim prvim albumom ‘The Entire City’ iz 2011. godine, sanjivom i atmosferičnom kolekcijom lijepih art pop pjesama. Na ‘Unflesh’, objavljenom potkraj prošle godine, okreće se nešto mračnijem industrial pop zvuku sa spoken word tekstovima o temama poput anksioznosti i bolesti. Njegovi elektronski plesni ritmovi, abrazivni synthevi i neobični vokalni efekti privukli su laskajuće usporedbe s Fever Ray/The Knife i Björk.

Večer će otvoriti DJ duo Tajga&Tundra setom mračne elektronske glazbe prožete industrial i eksperimentalnim utjecajima. Zvučni bezdan lišen vokala, plitkih emocija i solo dionica na saksofonu. 

Ulaznice za koncert u pretprodaji će koštati 45 kn, a na ulazu 60 kn. Pretprodajna mjesta su KSET i Dirty Old Shop. Studenti uz predočenje važeće X-ice na ulazu kluba ulaznicu mogu kupiti po cijeni od 40 kn – ove karte ne mogu se kupiti u pretprodaji. Ulaz se otvara u 20h.