sdadmin

Bio je to povijesni trenutak kada je Nina Simone stupila na pozornicu Montreaux Jazz Festivala 1976. godine, bilježeći njezin povratak glazbi nakon skorog bankrota i svojevoljnog egzila.  Teško je zamisliti nevjerojatnu Simoneinu prisutnost i nemjerljiv talent da ikada nestanu s karte svijeta. Što se dogodilo, gđice. Simone?, novi dokumentarni film Liz Garbus o Velikoj svećenici soula, iskoristio je koncert da postavi, i na kraju u potpunosti daje odgovor, na pitanje postavljeno u naslovu.  Pronašavši bogatstvo arhivskih snimaka, rijetkih intervjua i dnevničkih zapisa, film govori o trijumfima i tragedijama Simoneinog života i karijere velikim dijelom glasom preminule pjevačice, koji prema njezinim riječima ,”ponekad zvuči poput šljunka, a ponekad kao kava i slatkog vrhnja.”

Metafora se proteže i na njezin temperamentan karakter, koji se u trenu mogao od ranjivog pretvoriti u napadački.  Zahtjevna i nepredvidiva, Simone bi napustila pozornicu ili vrijeđala publiku tijekom izvedbe pjesme ako je smatrala da ne dobiva od njih zasluženu pažnju – ali kada ju je imala, publika je bila opčinjena njome.

“Nina je bila dobro poznata po svojoj agresivnosti i temperamentnosti prema svojoj publici,” rekla je Garbus u intervjuu nakon filmske premijere na Sundance Film Festivalu.  “Zanimalo me da započnem djelo o Nini koje bi za neupućene bio zanimljivo, ali i zbunjujuće.”

Uistinu, snimke Simoneinog izraza s otvorenja Montreauxa su zaista nedokučive.  Crna haljina koja se pripija uz njezinu snažnu pojavu, teški kapci svijetloplavo obojeni, polako hoda do mikrofona – njezini su koraci teški, no odlučni – i prodoran pogled prema publici kada stane. Duži period tišine koja je uslijedila jedino je isprekidan nervoznim ispadima smijeha.

“Smijeh je tako interesantan,”rekla je Garbus.  “Publika na Montreauxu se smije jer joj je neugodno, a publika na Sundanceu se smijala iz istih razloga; uistinu ne razumiju što se događa. Ali, jednom kad upoznaš Ninu, znaš o čemu je riječ.”

Garbus nije nepoznat nusproizvod genija i slave – njezini prijašnji filmovi uključuju Bobby Fischer protiv svijeta (2011.) i S ljubavlju, Marylin (2012.). Kao i njezina prijašnja djela Što se dogodilo, gđice. Simone? daje nam političko, emocionalno i psihološko otpakiravanje svojeg subjekta. Od stigme s kojom se suočila kao crna izvođačica 1960-ih i depresijom s kojom se borila tijekom cijele svoje karijere (pjevačica je proglašena bipolarnom 1980-ih), film vjerno prikazuje teksture i kompleksnost Simoneina života.

“Žestoka feministkinja i aktivistkinja, nije prihvatila uloge koje su joj dodijeljene – stvorila je svoje vlastito mjesto,” komentirala je redateljica. ” Na pozornici vidite bijesnu divu, ali kada čitate njezine dnevničke zapise, gdje mržnju okreće prema sebi…, u kasnijem periodu svojeg braka bila je veoma blizu samoubojstva.”

Film otkriva opseg u kojem je njezina vatrena narav s pozornice našla svoje mjestu i u njezinom osobnom životu. Njezina kćer Lisa, koja je i izvršna producentica filma, veoma je iskrena o zlostavljanju iz njezinog djetinjstva. Simone je često bila izložena fizičkom nasilju svog supruga i menadžera, Andyja Strouda, i s vremenom je prenijela to nasilje na svoju kćer.

“Moja majka je bila Nina Simone 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu,” objasnila je njezina kćer u filmu. ” To je postao problem.”

Iako je film produciran od strane Simoneinog naslijeđa, Garbus se klonila hagiografije kako bi istovremeno portretirala Simonein glazbeni genij i njezinu mračnu stranu. “Željela sam se uvjeriti da neće biti problema s kontrolom, da ja imam pravo na zadnje rezanje filma, i to sam i učinila,” rekla je stvarateljica filma. ” Bila sam zadivljena Lisinom suzdržanošću. S njom sam cijeli dan radila intervjue, a ona je ostala u potpunosti odvojena.”

Garbus je veoma mudro ograničila broj intervjuiranih na mali broj poznanika koji su bili dio Simoneina unutrašnjeg kruga ljudi. Uz njezinu kćer, uključila je rijetke snimke Simoneina pokojnog  supruga iz ranije napuštenog dokumentarnog filma i uvjerila je Simoneina dugogodišnjeg gitarista, Ala Shackmana, da sudjeluje na projektu (Al je prije odbijao govoriti o pjevačici). “Nije znao kako da govori o psihičkoj bolesti i obiteljskom zlostavljanju jer se o tome nije govorilo u javnosti,” Garbus je komentirala. “Mislim, da je jednom kada je shvatio da su Nina i Andy o tome otvoreno govorili ugodnije  osjećao da i on iznese priču.”

Iako će neki gledatelji biti nezadovoljni izostavljanjem nekih djelova iz filma – neke od Simoneinih najdražih pjesama su izostavljene, kao i njezina borba s rakom dojke – film je upakirao ogroman dio enormnog života u relativno kratkih 100 minuta.

Rođena pod imenom Eunice Waymon, Simone je počela svirati klavir sa svoje tri godine. Hvaljena kao čudo od djeteta, stavljena je pod skrbništvo jedne bjelkinje u malom gradu Sjeverne Karoline, iz kojeg je potjecala i odgojena je s težnjom da postane prva crnkinja koja će svirati u Carnegie Hallu[1]. Iz njezinih dnevnika saznajemo o njezinim prvim dodirima s rasizmom koji će probuditi njezin aktivizam kasnije u životu. Simone opisuje s jasnom osviještenošću kako je morala prolaziti tračnice koje su dijelile četvrt gdje je obitavala njezina obitelj kako bi došla do bjelačke četvrti gdje je išla na učenje sviranja klavira. Živo se sjećala kako su nepoznate bijele ruke učile njezine male crne ručice kako da dodiruje tipke.

Umjesto da njezin život predstavi kronološki, Garbus i urednik  Josh Pearson  strukturirali su film prema principima mjuzikla – obožavatelji će biti oduševljeni kada vide kako film ostavlja vremena da se uživa u bogatstvu Simoneinih pjesama.

“Uistinu me frustriraju glazbeni dokumentarci koji ne dopuštaju da se čuje glazba – to je ipak ono što ovime odajemo počast – ali istovremeno moramo zadržati naraciju i ispričati priču,” govori Garbus. “Svaka pjesma ima narativnu svrhu.”

Simoneina izvedba Gershwinove I Love You, Porgy 1959.g. bila je prva pjesma koja joj je donijela međunarodnu slavu, “no to je zapravo priča kako je ona pronašla svog supruga Andyja,” nudi Garbus. U istom znaku je i njezina pjesma Mississippi Goddam koja je himna pokreta za ljudska prava. Bijesan i strastven odgovor na nasilje iz 1963.g., pjesma je označila veliki preokret u Simoneinom životu – transformirajući je iz pjevačice u glas naroda. Garbus nam nudi produljenu snimku njezine izvedbe te pjesme za vrijeme marševa u Selmi gdje Simone toliko napreže svoj glas s tolikom bijesnom strašću da se njezin glas nikada više nije  vratio u prijašnji vokalni raspon.

Simonein aktivizam je uzdignuo njezinu glazbu, izdižući njezine nastupe na kojima je ogolila svoju dušu do novih visina, i dozvolio joj da preuzme smisao svoje agencije koja je prije bila u rukama njezinog supruga.

“Ne smeta mi da budem gladna ili žedna, tako dugo dok mogu raditi nešto značajno, poput ovog,” povjerila se u svojem dnevniku. (Prije se požalila kako mora uzimati tablete kako bi održala nemogući tempo na koji ju Andy primorava.)

No, Simoneina radikalna politika bila je dvosjekli mač. Iako je pretvorena u jednu od najvažnijih ikona pokreta za ljudska prava svojega vremena, njezina agresija odvojila ju je od njezinih glavnih obožavatelja. (“Ja nisam nenasilna”, prisjeća se Shackman kada mu je Simone to rekla.) Dodir s publikom nije joj više bio dovoljan, htjela ih je “protresti do kostiju.” Njezina politika bila je veliki kamen spoticanja u odnosima s njezinim suprugom, koji je smatrao da time uništava svoju karijeru koju je on tako teško izgradio i par se razveo nakon devet godina braka.

Najugodnije poglavlje filma usredotočuje se na isprepletenu zajednicu crnaca intelektualaca New Yorka čijim sastavnim dijelom postaje i Simone, a koja je postala i dijelom njezina života. Redovni posjetitelji scene uključivali su dramaturginju Lorraine Hansberry, Langstona Hughesa, Jamesa Baldwina i Malcolma X-a, koji je bio i krsni kum Simoneine kćeri. Simoneina kćer kao i kćer Malcolma X-a dočaravaju zavidnu sliku njihova djetinjstva okruženog tako velikim umovima, ali nakon ubojstva Malcolma X-a i Hansberryne smrti uzrokovane bolešću, Simone je smatrala da je pokret za ljudska prava nestao i postala je veoma razočarana samom Amerikom.

Napustila je svoju domovinu, svoju glazbu, i svoju obitelj, i pobjegla u Afriku, a kasnije se pojavila u Europi.  Financijski je propala i borila se s teškom depresijom, prijatelji su je dovukli do Europe i stavili je pod utjecaj lijekova kako bi opet mogla pjevati i tako zarađivati za život te kako bi postupno opet obnovila svoju karijeru.

Kada se film vrati na poglavlje s koncertom u Montreauxu, Garbus se potrudila da ta ista snimka bude puno dublji i drugačiji doživljaj – doživljaj koji će vas prije rasplakati nego li nasmijati. Mjera do koje se Simoneina glazba i njezino biće nije moglo odijeliti jasno je čim ona otvori usta i zapjeva.  S tom nevjerojatnom kombinacijom krhkosti i frenetične snage, ogolijeva se do kostiju i razotkriva svoju dušu.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić