Fondacija CURE ukazala na istinske vrijednosti Dana žena

Osmomartovskim maršem Fondacija CURE podsjetila je građane i građanke na istinske vrijednosti 8. marta, ali i skrenula pažnju na stvarni položaj žena kako u BiH, tako i u svijetu te su pročitale nekoliko ključnih problema s kojima se žene u bosanskohercegovačkom društvu suočavaju.

Centralna tema kojom je Fondacija CURE obilježila 8.mart je “Desnica u svijetu – što jačanje desnice znači za ženska prava?” te su upravo političke lidere desnice upitale kako sadašnja struktura vlasti gleda na pitanje pobačaja u BiH i na medicinski potpomognutu oplodnju

Koji je njihov stav o pitanju mobinga, diskriminacije, nulte tolerancije nasilja nad ženama te o pitanju marginaliziranih grupa žena koje se suočavaju s diskriminacijom.

Aktivistkinja Fondacije CURE, Vildana Džekman, rekla je da će postavljenih 50 ključnih pitanja biti upućeno desničarskim političkim strankama i onima za koje misle da su desničarske iako to u svojim statutima nisu naveli.

Upozorila je da se vremenom već ostvarena prava gube te se može reći da se društvo vraća u period kada su žene bile vezane samo za kuću, odnosno bile su domaćice i majke bez mogućnosti da to same biraju.

Šefica Ureda Vijeća Evropa u BiH, Mary Ann Hennessey, priključila se današnjem maršu kazavši da je 8. mart simbolični dan kad akcije kao što je marš mogu ideje jednakopravnosti ugraditi u svakodnevnu praksu.

“Osmi mart je dan kada možemo snažnije ukazati na važnija pitanja, na potrebu ostvarivanja jednakopravnosti spolova i potrebu oslobađanja od diskriminacije i nasilja te osigurati da žene imaju prava koja im pripadaju“, pojasnila je Hennessey.

The Dress kao moćna poruka protiv nasilja

Optička iluzija koja je nedavno preplavila internet, The Dress, izazvala je milijune reakcija na društvenim mrežama o tome je li haljina bijelo-zlatna ili plavo-crna. No, jedna je organizacija odlučila iskoristiti nastalu euforiju u bolju svrhu od beskonačnih rasprava.

Organizacija The Salvation Army u Južnoj Africi pokrenula je kampanju s prikazom pretučene žene u bijelo-zlatnoj verziji haljine, s natpisom “Zašto je tako teško vidjeti plavo-crno?” i objašnjenjem “Jedina iluzija je ako misliš da je to njen izbor. Jedna od šest žena je žrtva nasilja. Prekinimo nasilje nad ženama“.

Ova moćna reklama naglašava da je obiteljsko nasilje često ignorirano od strane društva, a organizacija navodi kako se nadaju da će ova slika pomoći u širenju svijesti o nasilju kao iznimno velikom problemu.

Otpor prema njemačkom izjednačavanju razlika u plaćama

Njemačka ministrica za ženska pitanja, Manuela Schwesig, predložila je zakon kojim bi se kompanije prisilile da dopuste ženama da usporede svoje plaće s plaćama muških kolega (i obratno). Schwesig navodi kako bi taj potez pomogao u obračunu s jazom u plaćama, no pritom je naišla na značajnu opoziciju od strane industrije.

Navodi kako je potrebna veća transparentnost u borbi protiv jaza u plaćama između žena i muškaraca na istim pozicijama. Pod novim zakonom, kompanije bi bile obvezne objaviti strukturu plaća.

“Ne bi bilo moguće vidjeti plaću individualnih osoba, ali bi zaposlenici/ce mogli/e usporediti svoju plaću s plaćama kolega i kolegica u istoj skupini”, rekla je Schwesig.

Međutim, industrije tvrde kako bi uvođenje takvog zakona dovelo do “nemira” i “nezadovoljstva” unutar kompanija. Holger Schwannecke, iz njemačke tvrtke ZDH, rekao je kako je novi zakon nepotreban i stvara “klimu nepovjerenja” među kolegama/icama.

Umjesto toga, predlaže da bi žene trebale biti ohrabrene da ulaze u dominantno muške ili tehnološki orijentirane profesije gdje mogu zaraditi bolje plaće.

Schwesigin plan naišao je na otpor i među članovima vladajuće koalicije, pa je tako Christian von Stetten iz konzervativne Kršćanske demokratske zajednice (CDU) rekao: “Gospođa Schwesig bi trebala zaboraviti na takve ideje”, dodajući da su tvrtke već dovoljno opterećene sa ženskim kvotama i minimalnim plaćama.

Unatoč kritikama, neki/e su i pozdravili ovaj prijedlog. Henrike von Platen, predsjednica Business and Professional Woman – Germany, navodi: “Ako poslodavci/ce mogu opravdati razlike u plaćama, to doprinosi transparentnoj korporativnoj kulturi i većem povjerenju, suradnji i poštovanju među kolegama/icama”.

Schwesig je nedavno rekla kako je “jaz u plaćama nepošten” te da će zbog toga “ministarstvo ove godine pokrenuti pravne regulacije po tom pitanju”.

Prema brojkama Ministarstva obitelji, umirovljenika, žena i mladih, muškarci u Njemačkoj zarađuju prosječano 22 posto više od žena, što Njemačku smješta na vrh u EU kada se radi o jazu u plaćama.

Majke i supruge u trinaestoj godini: začarani krug dječjih brakova

Još uvijek djevojčice, no već imaju vlastitu djecu.

Mnoge bebe rođene su s komplikacijama, daleko od najbliže bolnice, a stopa smrtnosti majki i djece penje se do neslućenih visina. Niti budućnost ne izgleda svijetlijom. Djeca, kćeri tih dječjih nevjesti rađaju se automatski uključena u krug sistematskog zlostavljanja, nasilja i siromaštva.

“Mislila sam da ću živjeti bolji život, no na kraju nije ispalo tako“, govori Aracely, djevojčica koja je s 11 godina prisilno udana za muškarca od 34 godine. Kada je bila u četvrtom mjesecu trudnoće muž ju je ostavio tvrdivši kako dijete koje je nosila nije njegovo. Sada, sa napunjenih 15 godina, ona je samohrana majka koja odgaja svog sina.

“Dok sam bila trudna, on mi nije davao apsolutno nikakav novac. Sada je dječak već napunio godinu dana, no on ga još uvijek niti jednom nije došao vidjeti”, tvrdi Aracely. Ona je jedna od djevojaka koja je sudjelovala u projektu Too Young to Wed, fotografkinje i novinarke Stephanie Sinclair, koji se bavi dokumentiranjem situacije u Gvatemali, državi u kojoj je legalno da se djevojčice udaju s 14 godina, a u praksi i ranije.

UNFPA (Unated Nations Population Fund) u svojim izvještajima iznosi podatak kako se jedna od devet djevojaka u zemljama u razvoju uda prije navršene 15 godine, a sveukupno će se samo u ovom desetljeću oko 50 milijuna djevojčica diljem svijeta udati prije 15 godine života. Djevojke su obično siromašne, slabo obrazovane te žive u ruralnim predjelima – a njihovi su rani brakovi još jedna u nizu otegotnih okolnosti njihovih života.

Djevojke se bore sa svojim ulogama majki, njihov fizički i psihički stadij razvoja nipošto nije dostatan za podnošenje tako teških zadaća kao što je majčinstvo. Njihova nerazvijena tijela čine porod i dojenje opasnima i teškima.

“Majčinstvo je teško” – rekla je novinarki Sinclair četrnaestogodišnja Saida. “Kada se razbole, ne znam zašto je tomu tako. Ja nemam iskustva te ne znam što da činim s njima”.

Mlade majke suočavaju se i s povećanim rizikom od spolno prenosivih bolesti, fizičkog i seksualnog nasilja i preranog kraja obrazovanja. Organizacije za ljudska prava neprestano ponavljaju da bi mijenjanje normi koje opravdavaju dječja vjenčanja trebalo biti jedno od primarnih područja djelovanja u promicanju ljudskih prava.

“Te društvene norme mogu se mijenjati i mijenjanju se jednom kada roditelji i zajednice utvrde i shvate svu štetnost koju dječji brakovi čine, te samim time prihvate postojanje alternativa”, stoji u izvještaju UNFPA.

Izvještaj iz 2014. Equality Now-a, pod naslovom “Protecting the Girl Child“, poziva vlade zemalja da stanu na kraj prisilnim vjenčanjima te drugim povezanim oblicima kršenja ljudskih prava. “Dječji brakovi se ne sklapaju i ne odvijaju u vakuumu”, govori direktorica Equality Now-a, Jacqui Hunt.

“To je dio kontinuuma zlostavljanja djevojaka koje je često povezano s genitalnim sakaćenjima, trgovinom seksom, silovanjima, obiteljskim nasiljem, prisilnim hranjenjem prije braka te u konačnici uklanjanjem svih budućih mogućnosti i šansi za napredak tih djevojaka. Kada dječja nevjesta rodi, začarani krug siromaštva, slabe zdravstvene zaštite, ograničenog obrazovanja, nasilja, nestabilnosti, nepoštivanja vladavine prava kao i druge diskriminacije često se nastavlja i u sljedećoj generaciji, osobito za žensku djecu koju rode dječje mladenke”.

“Nažalost, dječji brak u prosjeku zahvati oko 14 milijuna djevojčica godišnje, te time legitimira kršenje ljudskih prava i zlostavljanje ženske djece pod krinkom kulture, tradicije, časti ili religije. To je dio niza dikriminatornih faktora koji počinju oblikovati život djevojaka od njihova rođenja te se nastavljaju kroz cijeli njihov život”.

Ovog vikenda, jedna skupina pokrenula je globalno izvješće o rodno diskriminacijskim zakonima diljem svijeta, koristeći hashtag #unsexylaws. U nevjerojatno jasnom svjetlu prikazano je kako takvi zakoni i prakse nisu relikti prošlosti. Samo u prošloj godini, Kenija je usvojila bračni zakon koji dopušta poligamiju bez pristanka prve žene, dok je Iran u 2013. godini donio kazneni zakon u kojem stoji da svjedočenje žene vrijedi manje od muškarčevog.

Indijski zakon, također iz 2013. godine, navodi: “Seks ili seksualni čin čovjeka sa svojom suprugom, nije silovanje osim u slučaju da je supruga mlađa od 15 godina”.

Na Bahamima, kazneni zakon iz 1991. definira silovanje kao čin nekoga tko je stariji od 14 godina, a ima seksualni odnos bez pristanka s osobom koja nije njegova supruga, na taj način dopuštajući silovanje u braku.

U Nigeriji, obiteljsko nasilje se opisuje kao korektivna metoda kojom suprug ispravlja suprugu ako ona pogriješi te se smatra zakonitim, dok u Gvineji žena ne može samostalno odabrati svoju struku ako njen muž izrazi protivljenje. Kazneni zakon Jemena, iz 1992. u svom članku 40. upućuje na to da žena “mora dopustiti (svojem suprugu) legitiman seksualni odnos s njom kada je u stanju pružiti ga”.

U Demokratskoj Republici Kongo: “Žena je obvezna i dužna da živi sa svojim suprugom te da ga slijedi gdje god da on smatra prikladnim da žive”. Također, Malta propisuje da ukoliko otmičar nakon otimanja osobe svoju žrtvu oženi, neće ga se kazneno progoniti.

Hunt dodaje: “Sve dok djevojka ili žena nije jednaka u zakonima i pravnom sustavu neke države, ona ne može u potpunosti sudjelovati u zajednici, niti ju se vidi kao jednaku. Pravno, ona je od manje važnosti”.

“Dvadeset godina nakon što se 189 vlada država obvezalo da ukinu bilo koje preostale zakone koji diskriminiraju na temelju spola, kao dio Platforme za djelovanje iz Pekinga, samo nešto više od polovice zakona istaknutih u našim izvješćima o toj temi su revidirani, izmijenjeni ili odbačeni – to je veliki uspjeh, no svejedno nedovoljan”. 

Dok se mnoge siromašne obitelji nadaju kako će im udaja djece pomoći pri preživljavanju, to obično nije slučaj. Nekoliko djevojaka koje je Sinclair intervjuirala supruzi su napustili dok su bile trudne, na taj način ostavljajući obitelj sa samo još jednim ustima koje treba hraniti. Neke od djevojka opisale su to iskustvo kao iznimno uznemirujućim i za sebe i za svoju obitelj. “Rekli su mi da sam vrlo mala i da je prevelika odgovornost da se ja već sada brinem za nekoga”, rekla je Sulmi, četrnaestogodišnjakinja. “Bila sam pomalo tužna što sam se morala udati tako rano…”.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Neravnopravnost žena u BiH i dalje vrlo visoka

Usprkos naslijeđu iz bivše Jugoslavije, u kojoj su žene imale visok stupanj ravnopravnosti u društvu, Bosna i Hercegovina se ni 20 godina od rata ne može pohvaliti znatnim napretkom. Zaposlenost žena u odnosu na muškarce je gotovo dvostruko manja, a žene na istim pozicijama imaju manje plaće od muškaraca, unatoč većem postotku visokoobrazovanih žena.

“Stopa nezaposlenosti žena je 30 posto, a muškaraca oko 25 posto. Skoro 20 posto žena je izabrano u parlament, međutim, samo pet žena je izabrano na poziciju gradonačelnice. Iako se ovo može objasniti društvenom dinamikom, BiH je na gubitku sve dok nema više žena na vodećim političkim pozicijama”, pojašnjava Yuri Afanasiev, rezidentni koordinator Ujedinjenih naroda u BiH.

Prema izvještajima Ureda UN Women BiH i državne Agencije za ravnopravnost spolova, napretka u postizanju ravnopravnosti žena u BiH nema, ni u društvenom, ni u političkom smislu. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, svaka druga žena je prije 16. godine doživjela neki oblik zlostavljanja, bilo to psihičko, fizičko, seksualno, financijsko ili emocionalno. Također, u BiH, još uvijek ima sredina u kojima se ženska djeca ne školuju, a obiteljsko nasilje nad ženama je u porastu.

“Sve su to problemi koje ova država mora riješiti jer zakonski okvir postoji”, navodi Anne-Marie Esper Larsen, predstavnica Ureda UN Women u BiH. “Danas, kada bismo trebale slaviti provedbu Pekinške platforme za ravnopravnost spolova, žene i djevojčice i dalje trpe nasilje, diskriminaciju i nesigurnost”, zaključuje.

Ulice ženama!

Noćas su imena oko 160 ulica na području Rijeke, barem na jedan dan, preimenovana u ženska imena intervencijom udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka i brojnih drugih aktivista i aktivistkinja. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. Intervencijom, koju su u okrilju noći provele riječke udruge ParRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka te brojne druge aktivistkinje i aktivisti, imena riječkih ulica širom grada preljepljena su novim, ženskim imenima.

Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca.

No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.

Ova poražavajuća statistika dokaz je da je kolektivno sjećanje muško sjećanje, a žene su u njemu marginalizirane i svedene na minimalni broj. Imena naših ulica povijesne su tvorevine, a imena koja danas nose dokaz su da smo velik dio naše povijesti zanemarili – onaj dio koji su stvorile žene. Ovom intervencijom želi se podsjetiti upravo na nju i na sve junakinje koje su je oblikovale.

Na riječkim pločama i stupovima s nazivima ulicama, danas, makar na jedan dan, svoje mjesto su zasluženo pronašle Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić, Slava Raškaj, Dora Pejačević, Katarina Zrinska, Milojka Skvaž Mezzorana, Dunja Rihtman Auguštin, Nada Dimić, Rosa Luxemburg, Helen Keller, Wangari Maathai, Indira Ghandi, Emma Goldman i mnoge druge žene iz riječke, hrvatske i svjetske povijesti: znanstvenice, aktivistkinje, političarke, humanitarke, glumice, pjevačice, književnice, revolucionarke, filozofkinje… Nadalje, imenima nekih ulica, trgova i parkova, poput Trga žena žrtava nasilja, nastojalo se ukazati na probleme s kojima se žene svakodnevno suočavaju, a kojima se u javnosti ne pridaje dovoljno pozornosti, niti se ulažu dovoljni napori u njihovom rješavanju.

Ova akcija prvi je put provedena u Rijeci upravo na Međunarodni dan žena, kako bi se potaknulo razmišljanje i osvješćivanje problema još uvijek prisutne zatvorenosti žena u privatnom prostoru te njihovog izostanka iz onog javnog, što, među ostalim, potvrđuje činjenicu da ravnopravnost spolova u društvu još nismo postigli te da ona neće biti potpuna sve dok se ne dogodi na apsolutno svim razinama. Iz tog razloga ovom akcijom poručeno je da je 8. ožujak i dalje dan kada žene moraju biti na ulicama: Međunarodni dan žena nije dan slavlja majčinstva i braka, već je on još uvijek dan borbe za ekonomsku, socijalnu i političku jednakost žena.