‘Osjećala sam da je ovo moja oluja’

“Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka… Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte, već za neko otkrivanje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.”

Tako je Ivana Brlić Mažuranić opisala magiju koja se u njoj iznova rađala na spomen rodnog ogulinskog kraja, koji je uvijek bio inspiracija kojoj se vraćala, i desetljećima nakon što je taj grad napustila.

Ogulin sam odlučila posjetiti kako bih uhvatila makar komadić te magije, ali i prošetala putevima kojima je Ivana nekad prošla, prizorima kojima se vraćala, nesretnim pričama (kao što je Đulina) koje su je pratile. Čitala sam u posljednje vrijeme dosta o Ivaninom životu, biografije i autobiografiju, priče i pjesme. Pokušavala sam nekako posložiti sve kockice, razjasniti si lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić. Njen je život, čini mi se, kao ti čudnovati obronci Kleka kojima se divila. U njenom životu nije nedostajalo ni hladnoće koja nastanjuje ogulinski kraj u kojem se rodila. Bila je to neka hladnoća koja se rađala iznutra, koju je Ivana skrivala i koju su mnogi propuštali vidjeti.

Krenimo od početka. Pri tom mislim na početak pisanja, na rađanje svijesti o značaju riječi, jer to je ono što je bila Ivanina najveća ljubav.

Ivana Brlić Mažuranić čitav je život, između ostalog, pamtila jedan trenutak svog djetinjstva. Bilo je to nekad u petom razredu. Učiteljica Marija Jambrišakova tada je rekla svojim učenicama: “Rečenica je riječima izražena misao. Misao obuhvaća svijet: dakle, rečenica obuhvaća svijet.”

O tom događaju Ivana je zapisala: “Primjeri su potom tekli iz moje nove kovačnice… ne sjećam se koji je bio učinak ovog mog ‘prvijenca’ na suučenice i na razrednicu. O vanjskim efektima nije pitala moja uzbuđena duša, koja je prvi put okusila najčišću slast koju je život kadar pružiti.

Ali kada je pola sata iza toga zaista iz onog oblaka sašla oluja, kada je stalo grmjeti i tutnjeti, kada je sva sljemenska bura poletjela, da se uskim koritom Duge ulice probije dolje u ravnicu i kada je udarac vjetra širom raskrilio okno kraj kojega je čas prije stajala naša razrednica, onda sam ja ljubomorno slijedila sve faze te oluje. Ljubomorno, pažljivo, napeto: hoće li sve biti onako kako sam ja opisala?! Osjećala sam da je ovo moja oluja, kao da sam joj ja autor!”

Od tada pa sve do posljednjih trenutaka života – znala je da je pisanje njen poziv, njena strast, njen način komuniciranja sa svijetom i životom. Nažalost, često je tu, od mladosti najveću ljubav, morala stavljati na čekanje.

Sa svojih petnaest godina Ivana je predano vodila dnevnik i pokušavala objasniti značaj pisanja za njeno postojanje: “Sada sam si lijepo uredila pisaći stol, ispraznila ladice, samo u jednoj leži kraj ovoga dnevnika sva moja dosadašnja književna radnja. Bogami, malo graha i taj pišljiv. No što ćemo. Ja ću sad opet raditi, hoću, pisati ću, makar i zlo. No bilo ma i kako smiješno, tvrdim da bih ja uz duševnu njegu mogla na tom polju daleko dotjerati, ali sam Bog to neće. Smij se slobodno, Dnevniče, smijem se i ja, ali slušaj. Spjevah nekoliko, to jest dosta pjesama. Ideje nisu bile nove, kao što je sada uopće malo šta novo, versi nisu bili glatki, rime šepave, a ipak, ta čovjek je lud, ponosila sam se njima. Sve to blago sakupih u neku bilježnicu, a nju… izgubih. Nije li to strašno. Prođe čovjeka volja. Ali možebiti se još nađe. Međutim ja ću pisati makar samo za se. Baš ovaj dnevnik ne izgleda kao rad buduće spisateljice. Ali katkad je ono zlato što ne sja. Ta poslovica je bar nova…”

Tri godine kasnije, sa svojih osamnaest godina, Ivana je zaručena za Vatroslava Brlića kojeg uopće nije poznavala i s kojim je tijekom zaruka izmijenjivala tek poneko pismo, pokušavajući upoznati čovjeka s kojim će provesti ostatak života. Nije se htjela udati, njen život tek je bio počeo. Voljela je Zagreb, slobodu, knjige, društvo, kazalište. Ipak, nije se žalila roditeljima, nije prigovarala, kao što ni nikada kasnije u životu nije dovodila u pitanje njihove odluke. Ivana Brlić Mažuranić uvijek je hvalila svoje roditelje, izražavala beskrajnu ljubav prema njima i uopće – za nju je obitelj, tako su ju uvijek i učili – bila najvažnija stvar u životu, najveći ideal za koji valja žrtvovati sve. Ivana se udala i odselila u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), počevši tako potpuno drugačiji život koji nije sama za sebe izabrala, ali ga je šutke prihvatila.

{slika}

Sve nesigurnosti, svu tugu, svu izgubljenost i sumnje, skrivala je u sebi, borila se s njima u svom malom mraku, u osami. O toj se njenoj borbi rijetko piše. Ivana Brlić Mažuranić desetljećima je predstavljala (i dalje predstavlja) hrvatski ideal žene, majke, i književnice za djecu. Naglašava se da je Ivana spisateljica za djecu, kako bi se pokazalo da se ipak radi o inferiornoj književnoj kategoriji, manje važnoj u odnosu na ‘pravu’ književnost. Uzveši u obzir kvalitetu, raznolikost i originalnost Ivaninih djela, u putpunosti je krivo smatrati njeno pisanje inferiornim, ali to savršeno odgovara našem, još uvijek patrijarhalnom društvu.

Potrebno je reći kako je Ivana, koja je često pisala o ‘dužnostima ženskim’ i pristajala (na prvi pogled barem) na tradicionalne podjele društva pridonijela mitu koji ju danas okružuje – ideal žene, majke i književnice za djecu. Ideal žene koja je živjela mirnim i inspirativnim obiteljskim životom i pisala za svoju dječicu. Međutim, postoji dio Ivaninog života i djela koji ne hrani taj mit. Postoji onaj “tamni” dio o kojem se ne priča, onaj dio koji se ne uklapa u idilu.

Ivana je već nakon rođenja prvog djeteta patila od postporođajne depresije, iako u to vrijeme to nitko nije prepoznao kao stanje koje zahtijeva posebnu pozornost ili oporavak, već kao iscrpljenost, malaksalost koja će brzo proći. Depresija zapravo nikad nije prošla, kao da je nešto uvijek ostajalo, nešto u tragovima, nešto što ju je vječno pratilo. Nekoliko puta tijekom života, u težim periodima depresije, odlazila je u toplice, na kratka liječenja, i obično se nakon nekoliko mjeseci osjećala bolje, ili barem dovoljno dobro za nastavak starog života, za povratak svojoj brojnoj obitelji i pisanju za koje su ostajali tek ostatci vremena koje bi joj ponekad podario dan.

Ivana je opet imala snage za svoju djecu i život općenito. Svom nećaku ‘Ristiću’ posvetila je Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, često je pričala priče i djeci i prijateljima, učila ih, ne samo o književnosti, nego i o astronomiji i drugim znanostima. Uvijek se brinula se o svima, u svakoj situaciji, inzistirala je na obrazovanju svoje djece, i nikako nije htjela da se njene kćerke rano udaju (pogotovo ne da se im se dogovaraju brakovi, to nije dolazilo u obzir), i u teškoj financijskoj situaciji, nakon smrti muža, zadnji novac davala je za sate koje je pohađala njena kćerka Neva.               

Depresija bi se opet nekad pojavila, isplivala na površinu. Koliku god da su joj ljubav i sreću donosila njena djeca (koje je zbilja uvijek smatrala najvećim blagom i posvetila im svoj život), čini mi se kao da Ivana nikada zapravo nije preboljela odlazak iz Zagreba, rastanak od obitelji i mladosti, slobodnog života kojim je živjela i koji je tek zapravo bio započeo. Čini mi se da ju je uvijek progonio taj gubitak kontrole nad vlastitom sudbinom. Iako nikada ne piše o tome otvoreno (nikada nije htjela biti teret drugima i žaliti se), ta se tmina daje naslutiti u nekim njenim pismima.

Pred kraj svog života, 1938. godine, Ivana piše kćerki Nadi:

“Je li moguće, dijete moje, da Ti ne vidiš da sam ja posljednje četiri godine bila samo nekoliko puta na Srebrenjaku i dva puta u Rimskima i to zato da opet uzmognem održati dom za mene i Nevicu. I održala sam ga zbilja do posljednjih sila, jer znam da je dom uopće najveće blago, pa ako iziskuje žrtava uvijek usredotočuje sve moralne vrednote i ne bi ni za Boga bila htjela da Nevica bude u Zagrebu bez njega – da sam ikako mogla, uz kratke oporavke, da ga vodim za nju i za se. A sad kad sam smalaksala, gdje je taj dom da me primi i njeguje? Moj dom sam bila ja – a ona dva uređena stana (u Brodu i u Zagrebu) bez žive duše u njima bili bi opet domovi, da se ja zdrava vratim… Ali tko mene čeka, bolesnu i slabu, u tim stanovima, pa da mi od njih učini dom gdje mogu uživati sreću i zadovoljstvo? (…)

Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine… Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije viido, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu! Dakle, kad ne bi poznala moju djecu kao da su još uvijek deset godina stari, to bi mislila da je tvoja rečenica ‘zašto ne uživam sreću u domu’ u ovaj čas, kad je sva moja briga u tom da za me i Nevicu nema doma – mislila bi da je ta rečenica ironija.

Ivana je počinila samoubojstvo 21. rujna 1938. godine u bolnici na Srebrenjaku. Samoubojstvo se smatralo sratmotnim i obitelj je pokušala zatajiti okolnosti u kojima je skončan Ivanin život. Kasnije su se, kako piše Sanja Lovrenčić u knjizi U potrazi za Ivanom, pojavili komentari tipa ‘u stanju rastrojstva počinila ubojstvo’. Ivanina posljednja pisma nisu pisma ‘luđakinje’, njena su pisma racionalna, jasno se izražava, opisuje svoju bol, propitkuje i analizira, svjesna je svega. Ne mislim da se ubila zato što joj je došla ‘crna minuta’. Mislim da je do posljednjeg trenutka znala što radi.

Svakako je tužna, osjećala se napušteno, nije bila u kontroli nad vlastitom sudbinom. U tom njenom ‘rastresenom’ stanju nisu joj znali pomoći njeni najbliži. Starije kćerke imale su svoje živote, svoje obitelji. Sin Ivo također joj nije mogao ili znao pomoći. Većina pokušaja išla je u smjeru da se pronađe osoba koja će se brinuti za nju, što je bilo daleko od onoga što je za Ivanu predstavljalo dom. Tri godine nakon Ivanine smrti ubio se njen brat, Želimir Mažuranić. On je ostavio oproštajno pismo, a za razlog ubojstva naveo je sramotu u koju se srozala njegova domovina uspostavom i postupcima ustaškog režima. O njegovom se samoubojstvu čak i pričalo, ono se smatralo časnim, opravdanim.

O Ivaninom samoubojstvu i danas se priča s nelagodom. Ono se često i ne spominje, već se o njenoj smrti  piše samo da je “umrla 1938. godine”.  Postoji neki konsenzus da se o samoubojstvu ne treba pričati. Bitna su Ivanina djela.

Ne slažem se s time. Treba se pričati. Upravo zato što je Ivana čitav život ‘šutila i trpila’. Upravo samoubojstvo i ona tužna posljednja pisma, upravo sve ono što je prethodilo, sve depresivne ‘epizode’, upravo to odaje kako u Ivaninom životu nije sve bilo tako idealno, kako je Ivana, iako hvaleći uvijek svoj brak i život, bila u mnogočemu nezadovoljna svojim životom. Prvenstveno zato što nikada nije imala kontrolu nad istim, prvenstveno zato što ju je tradicionalno društvo stavilo u okove, i kasnije ju je to isto društvo uzdiglo na tron (prvo kao ženu i majku, tek onda kao književnicu) kao svoj idealni produkt.

Ona to nije bila. Ono što je sigurno bila, sa svim svojim srcem, je spisateljica. Ono što mi ostaje kao najvjernija slika Ivane, Ivane koja još ima čitav život pred sobom i svu slobodu svijeta, ti su magični obronci Kleka, magija u njenim očima i prve ispisane priče, prvo iznutra, a onda i na papiru. Toj se Ivani Ivana uvijek vraćala, iako joj je, kako je život odmicao, postajala sve dalja – bolni odsjaj prošlosti koju više nije mogla dohvatiti.

Dan žena kroz fotografiju – javna debata i izložba

Hrvatsko debatno društvo poziva vas na javnu debatu koja će se održati u sklopu umjetničke izložbe studenata/ica Likovne akademije 9. ožujka 2015. Mjesto održavanja je Kuća Europe (Cesarčeva 6, Zagreb) s početkom u 12:45 h.

S obzirom da je tema umjetničke izložbe Dan žena, srednjoškolski/e debatanti/ce održat će debatu na tezu: Treba poboljšati pravni status žena u društvu.

Osim same izložbe i debate, proglasit će se i pobjednici/ce Foto natječaja “Dan žena kroz fotografiju” koji je organiziran od strane Hrvatskog debatnog društva za sve osnovnoškolce/ke i srednjoškolce/ke Grada Zagreba. Najbolje fotografije, prema mišljenju stručnog žirija, bit će izložene u sklopu izložbe.

Prava žena tema je godine Hrvatskog debatnog društva. Na debatnim turnirima učenici/ce su debatirali/e na brojne teze iz toga područja. Ova javna debata dio je tog ciklusa kojem je želja osvijestiti među mladima problematiku oko prava žena te položaja žena u društvu.

Raspored događaja:

12.00 – 12.40  Izložba studenata/ica Likovne akademije u Zagrebu (udruga Pensat)

12.45 – 13.30  Javna debata srednjoškolskih učenika i učenica na navedenu temu

13.30 – 14.00  Proglašenje najboljih radova u tri kategorije foto natječaja

Dan otpora: NE mjerama štednje

Aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske, Ženske fronte za radna i socijalna prava i ženske sindikalne grupe organiziraju akciju u subotu, 07.03.2015. godine, u 12 sati, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, pod nazivom Osmi mart – dan otpora: NE mjerama štednje!  

Osmi mart simbol je borbe žena za ljudsku i ekonomsku emancipaciju. Povijest te borbe puna je patnje, nasilja, šutnje i nevidljivosti žena. Javna sfera (pre)dugo je bila svijet bez žena. Novovjeka industrijalizacija učinila ih je vidljivijima uz cijenu iscrpljujućeg rada, bijednih nadnica, života u siromaštvu. Borile su se, ustrajavale, radile i gladovale, pomagale i organizirale štrajkove, mnoge životom platile svoja uvjerenja.

Ništa ženama i radnicama nije poklonjeno – sve su izborile. Danas smo postale subjekti društvenih promjena, izašle smo na tržište rada, ekonomski smo nezavisnije i obrazovanije od naših baka. Međutim, postignuća ženskog radničkog pokreta danas su sve ugroženija. Dominantna neoliberalna doktrina, imperativ profita i rasta i dekonstrukcija socijalne države rađaju novu/staru potlačenost žena i repatrijalhalizaciju društvenih odnosa. Ženama je ponovo namijenjen dvostruki teret: da proizvode profit za svog poslodavca i nose odgovornost za reprodukciju (jeftine) radne snage.

Zato – između potrošačkog zova Valentinova i patrijarhalne matrice Majčinog dana glasamo za 8. mart! Zbog sjećanja na nesebične i hrabre žene, na njihovu borbu za jednakost i pravdu, za utopiju koju su dijelile. Sudbine Emily Wilding Davison, Clare Zetkin, Rose Luxemburg, Marije Jurić Zagorke, Anke Butorac... obavezuju. Nemamo pravo zaboraviti 8. mart! Zbog svega što simbolizira, zbog sebe samih, zbog naših kćeri i sinova, zbog djece njihove djece. Nastavljamo borbu naših prethodnica – kako se ne bi produžila loša sadašnjost i vratila još gora prošlost. 

Osmomartovsko pedaliranje

Nedjelja. Osmi mart. U sportskom ruhu. Na pedalama. U 11 sati križanju Horvaćanske ceste i ulice Hrgovići. qSport vam kuha biciklističku avanturu  putevima žena u sportu u Zagrebu.

Dok se najčešće veličaju muška imena, dok sportaši dobivaju ulice i trgove, i potpisuju basnoslovne ugovore, želimo se prisjetiti sportašica iz bliže i dalje prošlosti te skinuti paučinu s njihovih imena. Želimo podsjetiti na nevidiljivost i diskriminaciju žena u sportu, na hijerahiju i odnose moći. Sport je muški svijet u kojem je mnogo linija koje žene ne smiju prijeći: nejednake nagrade, nedostupnost financijskih resursa, zatvorenost “muških” sportova… Žene se ne potiču na bavljenje sportom, a one koje se bave, bore se s predrasudama te se moraju višestruko dokazivati u odnosu na kolege im sportaše.

Ovom rutom želimo doprinijeti vidljivosti žena koje su na razne načine doprinijele sportu. Ideja je da u javnom prostoru pročitamo crtice iz njihova života i pokažemo koliko su bile snažne, jake i hrabre da zakorače u svijet sporta, u područje u kojem samo zato što su žene nisu bile dobrodošle.  

Počinjemo na Jarunu vozeći kroz Aleju Velikana(ki!) hrvatskog sporta. Tu ćemo prebrojati koliko ima panoa na kojima su sportašice te ih obilježiti kako bi ih istaknule. Nakon toga prisjetit ćemo se žena u atletici, nogometu, plivanju, klizanju… Bit će s nama prva pilotkinja, prva vozačica automobila te profesorica gimnastike s početka 20.st. Biciklima ćemo proći određenim gradskim punktovima značajnim za žene u sportu te pročitati kratke crtice o njihovim životima.

Ako ste inspirirane/i, donesite kreativne artefakte za obilježavanje punktova, donesite vama najdraže ponosne i hrabre stihove ili iste sklepajte same/i, ukrasite bicikle, objesite transparente oko vrata i kotača!

Potičemo sve rodove/spolove da nam se pridruže! 🙂

Kontakt: info@qsport.info.

Osnaživanje djevojčica u Mjanmaru

U Mjanmaru je 2010. godine osnovana neprofitna organizacija Girl Determined koja pomaže mladim djevojkama u dobi od 12 do 17 godina da ostvare svoje snove i propituju tradicionalne rodne uloge.

Organizacija jednom tjedno održava sastanke s djevojkama nakon nastave koje dolaze iz različitih dijelova zemlje, od najudaljenijih regija do urbanih centara. Cilj programa je pokazati djevojkama njihov puni potencijal, osnažujući ih da izražavaju svoje mišljenje u društvu u kojem se ono često zaobilazi.

“Nakon što sam se pridružila programu, shvatila sam da mogu sama izabrati svoju budućnost i da se moram hrabro zauzeti za sebe i reći svojoj obitelji da se želim školovati. Zaista želim završiti školovanje“, rekla je 15-godišnja Ma Aye.

Brooke Zobrist, osnivačica Girl Determineda, rekla je kako obrazovni sistem u Mjanmaru ne stvara poticajno okruženje u kojem djevojčice mogu izraziti svoje mišljenje. “U školi je dominantan tip učenja stalno ponavljanje, poput papige, i vrlo je malo mjesta za slobodu govora i dijeljenje mišljenja i ideja”, navodi.

Prema UN-ovim podacima, samo polovica djevojaka u Mjanmaru ostaje u školi nakon osnovnog obrazovanja, a svega 18 posto njih završi srednju školu. Nadalje, adolescentice su često ograničene na tradicionalne rodne uloge i suočavaju se sa siromaštvom, nasiljem i ranim ulaskom u brak. Više od 30 posto ukupnog stanovništva u zemlji živi ispod granice siromaštva.

Kroz vježbe kojima se promiče razumijevanje i samopouzdanje, Zobrist kaže kako njena organizacija nastoji poboljšati tu statistiku i potaknuti djevojke da postanu vrijedne članice društva. A rezultati se već pokazuju: “za gotovo sve djevojke vidimo zamjetnu razliku u sposobnosti da izraze svoja mišljenja, želje i potrebe. Nekoliko je djevojaka postalo i aktivno u svojim zajednicama i čak se zalažu za veći udio žena u lokalnim seoskim vijećima”.

Iako je zemlja daleko od ostvarenja rodne jednakosti, ovo je vrlo dobar početak, što se najbolje vidi u izjavi 14-godišnje Ting Win: “Želim biti visokopozicionirana liderica. Razmišljam da možda postanem predsjednica, pa se u sebi nazivam ‘predsjednica Ting Win”.

‘The Fall’ ili o uplivu feminizma u popularnu kulturu

Bavljenje aspektima feminizma u popularnoj kulturi koje možemo pratiti od kraja 70-ih te 80-ih godina prošlog stoljeća i osnivanja Grupe za ženske studije (Women’s Studies Group) sredinom 70-ih u okviru Centra za suvremene kulturalne studije u Birmighamu, uglavnom se temeljilo na proučavanju ženskih žanrova (sapunice/serije, djevojački i ženski časopisi, ljubavni romani, romantični filmovi i sl.) koji su bili zaslužni za inkorporiranje podzastupljenih i nepoznatih feminističkih ideja i feminističke teorije u mainstream popularnu kulturu.

Ono što je, pritom, intrigantno kod BBC-jeve kriminalističke serije, The Fall, jest upravo žanrovska odrednica (koja se nalazi izvan okvira ženskih žanrova) u kombinaciji s količinom feminističkih ideja zastupljenih kroz samu radnju – imajući, dakle, na umu činjenicu da se radi o žanru koji je, ako ne pretežno namijenjen muškarcima, onda barem podjednako muškoj i ženskoj publici, te u kojemu scene obiluju ženskim žrtvama: viktimiziranim objektima vrlo često bez pravog identiteta. Na ovaj način The Fall direktno izaziva i revidira tradicionalne konvencije kriminalističkih drama. 

Pišući ovdje o feminizmu serije The Fall, pišem zapravo o jednoj od središnjih uloga u seriji – o detektivki Stelli Gibson koju utjelovljuje sjajna Gillian Anderson. Također je nužno spomenuti i njezine izuzetne suradnice – policajku Dani Ferrington (koja Stelli otvoreno priznaje da je gej, što Stella prihvaća bez posebne reakcije, a što je zapravo osvježavajuće) koju glumi Niamh McGrady i patologinju, doktoricu Tanyau Reed Smith (s kojom Stella ostvaruje svojevrsni intimni i prijateljski odnos) u izvedbi glumice Archie Panjabi. Unatoč prodoru feminizma u glavnini kroz panoptikum Stellinih izjava, stavova i postupaka, mnogi su se prihvatili optuživanja serije za glorifikaciju mizoginije – prvenstveno zbog prikazivanja golih ženskih objektificiranih i viktimiziranih tijela, žrtava psihoseksualnog serijskog ubojice, ultimativno jednodimenzionalnog sociopata, Paula Spectora (Jamie Dornan). No, ne želim ovdje perpetuirati upitne i neopravdane postavke pojedinih autora/ica koji/e seriju vide kao rape porn ili torture porn ne pridajući, pritom, dovoljno pozornosti širem kontekstu pojavnosti ženskih žrtava u seriji, ali svakako i Stelli Gibson: sjajnoj detektivki koja na toliko načina u seriji upravo prokazuje krucijalna i problematična mjesta mizoginije i patrijarhalnog sustava uopće, te u mnogočemu predstavlja snažan ženski i feministički lik.

Ne možemo, svakako, reći da The Fall ne obiluje objektificiranim mrtvim tijelima žena – žrtava serijskog ubojice s fetišem na uspješne žene, brinete, u 30-im godinama (koje ga, vrlo vjerojatno, podsjećaju na vlastitu majku), koji ih nakon mučenja i ubijanja, uređuje kako bi izgledale kao lutke: kupa ih, lakira im nokte… No, iza tih žena stoji Stella Gibson koja im daje glas, brani njihovo dostojanstvo, ne osuđuje njihove prijašnje postupke i upozorava na to svoje kolege/ice, poznaje njihove strahove, odbija ih identificirati kao ‘nevine’ upozoravajući na često od strane medija perpetuiranu dihotomiju djevica/kurva:

“Ne nazivajmo ih ‘nevinima’… Što ako ubojica sljedeći put ubije prostitutku ili djevojku koja se pijana u kratkoj suknji vraćala kasno navečer doma? Hoće li one na neki način biti manje nevine? Mediji vole dijeliti žene na djevice i kurve, anđele i demone. Nemojmo ih poticati na to”.

{slika}

Za razliku od ostalih krimi-serija, The Fall ne tretira žrtve seksualnog nasilja kao objekte: svaka smrt je oplakana kroz prikaz njihovih obitelji i boli koju proživljavaju, a što je jednako valorizirano kao i vizura ubojice, ili policijsko istraživanje slučaja. Na kraju krajeva, žrtve Paula Spectora nisu nikada prikazane kao takve izvan njegove vizure. Dapače, u svakom trenutku smo svjesne/i da je Spector te žene prisilno učinio žrtvama kroz svoje nasilne postupke. One su subjekti pretvoreni u objekte povredom prirodnog stanja stvari, a takve povrede, bez obzira jesu li fizičke ili lingvističke, imaju strašne posljedice.

Kroz dvije sezone od sveukupno 11 epizoda serija prati Gibson i Spectora. Iako se kroz razvoj radnje mogu uočiti sličnosti u njihovim karakterima, nalaze se ipak na suprotnom kraju moralnih postavki i načina upotrebljavanja vlastite moći. Dok je Spector muškarac koji upotrebljava fizičko nasilje kao način dokazivanja vlastitog autoriteta u svijetu u kojemu ionako dominiraju muškarci, Gibson je žena koja nastoji očuvati autoritet u društvu koje nije naklonjeno ženama i koje je promatra s miksturom želje i straha. Između pozitivnog kraja Stelle Gibson i zla Paula Spectora nalazi se širok i kompleksan dijapazon feminističkih ‘lekcija’.

Većinu njih možemo pratiti kroz djelovanje Stelle Gibson, londonske cijenjene detektivke pozvane u Belfast kako bi pomogla u razriješenju slučaja smrti Alice Monroe, no ubrzo postaje glavna detektivka slučaja. Intenzivno joj je stalo do žena (koje promatra kao osobe, ne kao objekte istrage) čije smrti istražuje, kao i do feminizma te načina na koje muškarci zlostavljaju žene – od raznih osuda do mučenja, silovanja i ubojstava. Stellu karakteriziraju inteligentnost, integritet, staloženost, sigurnost u vlastite postupke, neovisnost, samouvjerenost, samokontrola, snaga. Ona je slobodna žena koja ne skriva svoja feminina obilježja, svoju ženskost i seksualnost, otvoreno pokazuje svoje seksualne preferencije i želje čime izaziva tradicionalne postavke o ženskoj skromnosti u seksu.

Ona tako bez zadrške detektivu Olsonu kojega je tek upoznala daje broj hotelske sobe u kojoj odsjeda, upušta se s njim u seksualni odnos, a poslije odbija nastaviti bilo kakve emocionalno-intimne odnose s njim. Nakon nekoliko epizoda istog detektiva usmrćuje pripadnik mafijaške organizacije, a Stella se nalazi na nišanu optužbi o moralnoj odgovornosti svojih muških kolega zbog nesputane seksualnosti budući da je detektiv bio oženjen (oslobađajući samog detektiva vlastite moralne odgovornosti zbog svjesnog upuštanja u seksualne odnose s drugom ženom, kojoj nije niti spomenuo svoj bračni status). No, ono što me zadivilo kod lika Stelle Gibson jest staloženost i elegantnost u odgovoru na intimno pitanje radnog kolege o njezinu jednonoćnom odnosu s nastradalim detektivom:

“Muškarac pojebe ženu. Subjekt: muškarac. Predikat: jebe. Objekt: žena. To je OK. Žena pojebe muškarca. Žena: subjekt. Muškarac: objekt. To ti nije ugodno, zar ne?”

{slika}

U nekoliko sjajnih rečenica direktno i bez ustezanja je prokazala sav seksizam inherentan ponašanju svojih suradnika u odnosu na njezine privatne seksualne odnose. Stella tako objelodanjuje širu kulturalnu nelagodu kojom je okružena žensko seksualno djelovanje.

Ipak, unatoč činjenici da je glavni lik, o Stellinu privatnom životu ne saznajemo puno. S obzirom da je pozvana na suradnju na slučaju iz Londona, boravi u hotelskoj sobi – nemamo uvid u njezin društveni ili obiteljski život. Slična situacija je prisutna i kod Stellinog antipoda, Paula, ubojice o čijem životu i djetinjstvu ne saznajemo gotovo ništa, osim nekoliko sitnih detalja. Oba glavna karaktera obavijena su velom tajne, pri čemu su gledatelji/ice u ulozi promatrača, voajera. Na taj način smo upleteni u društvenu mizoginiju, a kao gledatelji/ice još jedne čovjek-vreba-i-ubija-ženu TV-serije, možda bismo trebali i biti.

Iako je apsolutno predana poslu (pa čak i spava u uredu), nije primorana zanemariti svoj privatni i intimni život. Tragom navedenoga, Stella otvoreno predlaže priključenje mlađeg privlačnog detektiva suradnji na slučaju serijskih ubojstava. Nakon što ju isti detektiv upita je li moguće da je na određenoj razini fascinirana ubojicom u kontekstu seksualne privlačnosti, ona mu strpljivo i promišljeno odgovara:

“Žena, ne sjećam se imena, upitala je jednom prijatelja osjeća li se ugroženim od strane žena. On je odgovorio da se boji da bi mu se žene mogle smijati. Kada je upitala grupu žena zašto se osjećaju ugroženo od strane muškaraca, odgovorile su: ‘Oni bi nas mogli ubiti’. On možda tebe fascinira, ali ja ga prezirem svakim atomom svoga bića”.

Ova Stellina izjava je utoliko fascinantna jer citira poznatu feminističku spisateljicu Margaret Atwood. Još zanimljivije jest da se izjava koja se inače često koristila u raznim feminističkim diskusijama, tako otvoreno koristi na popularnoj televezijskoj seriji, posebice jer se radi o žanru kriminalističke drame.
Jedna od osobno dražih i snažnijih scena u kojima Stella Gibson opetovano potvrđuje svoju karizmatičnu i beskompromisnu snagu jest ona u kojoj ju skupina uličnih kriminalaca, po svemu sudeći opasnih tipova, dočeka pokraj ili na njezinu automobilu prijeteći joj da se kloni njihovih ulica. Nakon što ignoriraju njezinu želju da se svi maknu od/s njezina automobila, ‘glavni’ u mafijaškoj bandi počne s direktnim vrijeđanjem i prijetnjama, usred čega Stella neočekivano poskoči prema njemu, na što on ustukne.

{slika}

Kroz Stellin i Paulov ‘odnos’ svakako vrijedi istaknuti scenu u kojoj Stella razgovara s Paulom. Ona vrlo jednostavno ruši njegovu ideju o vlastitom statusu boga koji više ne živi po ljudskim zakonima upučujući na njegovu jednodimenzionalnost, nepostojanje vlastite osobnosti, trijumfalno unižavajući njegovu iskrivljenu seksualnu ovisnost:

“Ti si rob svoje želje, nemaš kontrolu nad njom. Ti si slab, impotentan. Misliš da si nekakav umjetnik, ali nisi… Pokušavaš opravdati ono što radiš, ali to je samo mizoginija, stoljećima staro muško nasilje nad ženama”.

Iako je Spector ubojica u seriji, muškarci su u pojedinim scenama s namjerom prikazani kao isprazni i površni. U sceni u kojoj joj radni kolega, detektiv nameće ideju o Spectoru kao o čudovištu, neljudskom biću, Stella inzistira da je on tek čovjek, baš kao i sam detektiv koji je noć prije pijan i rastresen upao u Stellinu hotelsku sobu inzistirajući na seksu što je Stella uspjela spriječiti tek tako što ga je udarila laktom u nos. Iako detektiv inzistira da se taj njegov čin ne može usporediti sa Spectorovim ubijanjem žena, jasno se u seriji ističe da je unatoč tome prešao granicu upučujući time na mnoge slučajeve silovanja u kojima postoji razlika između ženina pristanka i nepristanka na seksualni odnos. Ta razlika se često ignorira.

Scena koja, rekla bih, na neki način ironično pristupa spomenutoj muškoj ispraznosti je ona u kojoj detektiv i Stellin bivši ljubavnik upita Stellu zašto su žene emocionalno i spiritualno toliko snažnije od muškaraca, na što mu ona odgovara:

“Zato što je primarna ljudska forma ženska. Muškost… To je svojevrstan prirođeni defekt”.

Unatoč tome što je Stella ovdje prezentirana kao snažna ženska ličnost, svjesna je svojih pogrešaka i iskreno ih priznaje. Na kraju krajeva, ističe Stella:

“Svi mi imamo fizičke i emocionalne potrebe koje se mogu zadovoljiti samo interakcijom s drugom osobom. Trik je zatražiti nekoga adekvatnog da im iziđe u susret”.

Serija The Fall napravila je velike korake u povećanju vidljivosti rodnih stereotipa u svakodnevnom životu kroz vizuru popularne kulture. A u popularnoj kulturi kakvu imamo danas definitivno je potrebno više Stelli Gibson.