Polagana smrt sisačke industrije

Sisak je grad duge povijesti. Oduvijek se u njemu živjelo, trgovalo, proizvodilo. Kako to u životu biva, nekad s boljim uspjehom, a nekad s lošijim. Gledajući iz današnje perspektive, povijest je ovoga grada bila puno sjajnija nego njegova današnjost. Ili budućnost? Napredak tehnologije Sisku nije donio ništa dobroga. Bar tako izgleda nama koji upravo pokušavamo preživjeti u gradu pobjeda i sjajne prošlosti.

Krajem devetnaestoga stoljeća Sisak se razvijao kao industrijski grad. Na povoljnom geostrateškom položaju: u zagrljaju triju rijeka, u blizini rudnika i na razmeđi puteva, Sisak raste i živi. U tom istom razdoblju sisačka luka postaje najveće prekrcalište tereta s brodova na željeznicu u ovom dijelu zemlje. Procvat se nastavlja i u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća pa u grad dolazi i strani kapital. Otvaraju se tvornice stranih vlasnika/ica, razvijaju se željeznički i riječni promet. U to vrijeme Sisak ima pivovaru, klaonicu, gradsku električnu centralu, dvije štamparije, mlinove, pilane i ciglane među kojima je možda najpoznatija paropilana Mavre Dracha koja je 1914. godine nastala iz starije tvornice iz 1886. godine. Drachova pilana tako je dobro poslovala da je jedno skladište imala čak u dalekom Buenos Airesu!

U to se doba otvaraju se i Tvornica tanina, Tvornica šešira i tuljaca d.d., Tvornica za izradu finih koža i tvornica rukavica “Siscia” d.d. koja je prodajni lokal imala i u Zagrebu. Kratko vrijeme radila je i tvornica cipela Kupa koja je propala zbog vrlo niskih cijena konkurencije. Neuspješno ju je pokušala sanirati Hrvatska obrtna banka. Nešto kasnije i sami ćemo svjedočiti mnogim neuspješnim sanacijama sisačkih poduzeća. 

Uspješno ili manje uspješno, u vremenu do Drugog svjetskog rata u Sisku posluju i dionička društva Pecara,Tvornica opeke i Teslićeva Tvornica likera, ruma i konjaka, a izgrađena je i rafinerija. Sve se to pozitivno odrazilo i na izgled i funkcioniranje grada.

{slika}

Loše strane sisačkog gospodarstva kao što su usitnjenost domaćeg kapitala, slaba materijalna baza potrošača i nestručna radna snaga te velika poplava 1936. godine, dovele su do problema u pojedinim tvornicama koje su do kraja Drugog svjetskog rata zatvorile svoja vrata. Nakon razdoblja u kojemu su vlasnici tvornica mahom stranci/kinje, obespravljenim radnicima/icama uskraćivali radnička prava, uslijedilo je razdoblje industrijalizacije u Jugoslaviji u kojoj je radništvo bilo nositeljem društvenog napretka. Razvoj industrije, razvoj željezničkog, cestovnog i riječnog prometa u Sisak donosi nove stanovnike/ice, a radi se i na reorganizaciji riječnog brodarstva koje će imati važnu ulogu u razvoju sisačkog gospodarstva. Siščani/ke još pamte velike dizalice na Kupi koje su gotovo danonoćno radile u luci: pretovarala se roba i vadio šljunak, sve do novih propisa o kvaliteti betona prema kojima šljunak iz Kupe i Save više nije zadovoljavao standarde.

Poput žile kucavice, dizalice su pulsirale životom grada. Nakon što je propalo uređenje 600 kilometara plovnog puta Save, tražila se mogućnost iskorištavanja plovnih puteva pa su u transportne terete uključeni nafta i naftni derivati, što je dovelo do izgradnje pretovarne stanice za sirovu naftu u Crncu, a nakon što je luka Crnac dobila instalaciju za pitku vodu za snabdijevanje brodova, pretovarno mjesto na Kupi  postalo je rezerva. Koliko je rijeka bila važan čimbenik sisačkog gospodarstva, pokazuje nam i plan razvoja kopneno-riječnog robno-transportnog centra u Komunalnoj zoni koji bi imao 6.000 kvadratnih metara zatvorenog i 3.000 kvadratnih metara otvorenog skladišnog prostora.

{slika}

Uz živ riječni promet, industrija je u Sisku oživjela i ostale oblike prometa. Željeznički promet prema Bosni, prema Zagrebu, cestovni promet prema Bosni koji je utihnuo tek u ratu (a ni danas, unatoč većem broju automobila nije dostigao tadašnju gustoću). Dinamičan razvoj gospodarstva od kraja Drugog svjetskog rata pa do sredine šezdesetih godina, Sisak može zahvaliti proizvodnji i preradi nafte, snažnom razvoju kapaciteta crne metalurgije i razvoju prehrambene industrije. U tom razdoblju sisačku kemijsku industriju predstavljaju Galdovo Sisak koje je bilo u sastavu Željezare i Radonja koja je neuspješno pretvorena u Herbos i neslavno propala; tekstilnu Siscia, današnja Zlatna igla s bitno smanjenim brojem radnika i Galdovo, a drvnu DIP Sisak s četiri pogona koji danas više ne postoje.

Sve do rata u devedesetim u Sisku uspješno posluje Segestica, tvornica alkohola, octa i sokova čiji pogoni danas Badelu služe samo kao punionice octa. Danas se u pogonima Segestice održavaju stručna vodstva tijekom Dana industrijske baštine. Neslavnom nizu mogu se pridružiti i neuspješno privatiziran Hidroput koji je svojevremeno imao hale, crtaone i menzu za radnike, a na mjestu kojega danas raste korov; tvornica zaštitne obuće i kožne galanterije Radnik, Dunavski Lloyd, Tiskara i Željezara koja je, poput njenih visokih peći, polako cjepkana i prodavana u dijelovima te se je godinama od gotovo 14.000 zaposlenih došla do zatvaranja, a zadnjih dana svjedočimo i propadanju Rafinerije nafte Sisak, nekadašnje hraniteljice grada.

Tijekom devedesetih godina u sisačkom su se gospodarstvu dogodile mnoge strukturalne promjene i poremećaji na tržištu: znatna ratna razaranja i privatizacija koja je gospodarstvu nanijela više štete negoli sam rat. Tisuće radnih mjesta otišlo je u nepovrat, a nitko za taj kriminal nije niti će odgovarati. Vrijeme prolazi, rađaju se novi nezaposleni/e. Vrijeme u kojemu je Sisak imao više zaposlenih nego stanovnika/ica ostalo je izgubljeno u prošlosti.

{slika}

Koliko god nam se dobrim činilo vrijeme djetinjstva i mladosti, ono je prošlost. I neće se vratiti. Na nama ostaje da budućnosti ovoga grada damo zlatni sjaj, kakav je imao u prošlosti. Sisak još spava. Neodređen prema budućnosti i gospodarskom kretanju, čeka bolje dane. Proljeće se prikrada. Hoće li probuditi ovaj grad?  

Stop nacizmu!

Nakon Beča, antifašisti/kinje su jučer popodne i u Linzu spriječili proteste pokreta “Patriotski Europljani protiv islamizacije Evrope” (Pegida).

Više stotina antifašista/kinja i protivnika/ica desnice blokiralo je put sudionicima/icama protesta Pegida, koji/e su se trebali/e kretati povorkom kroz Linz.

Prije okupljanje Pegide, održan je prosvjed saveza “Linz protiv desnice”, koji je prema procjeni organizatora/ica okupio oko 3.200 sudionika/ica.

Kao i u Beču tjedan dana ranije, i ovaj put povorka Pegide nije mogla nastaviti planirani put, te su se ubrzo udaljili od mjesta okupljanja.

Okupljeni građani/ke, koji su blokirali put Pegidi uzvikivali su “Nacisti napolje” i “Dolje s Pegidom”, a sudionici/ice Pegidinih demonstracija uzvraćali su “Mi smo narod”.

Inače, Pegidin skup u Linzu nije imao podršku pokrajinskih vlasti Gornje Austrije, koje su se izjasnile protiv okupljanja lica desne orijentacije.

Nije uspio referendum u Slovačkoj

Referendum u subotu održan u Slovačkoj nije uspio. Razlog za to je premalen odaziv birača/ica, samo nešto više od 21 posto, jer za uspjeh je potrebna izlaznost najmanje 50 posto birača/ica.

Aliancia pro rodinu – Savez za obitelj (ARZ) tijekom kampanje stalno je isticao kako je potrebno da se Slovačka obrani od zakona nekih drugih članica EU koje su izjednačile prava svih parova, posebno susjednih Češke i Austrije (Hrvatska i Mađarska su im bile na svoj način uzor).

Protivnici referenduma, aktivisti i aktivistkinje iz LGBT udruga, zadovoljni su ishodom jer je pokazao da kampanja puna predrasuda nije uspjela mobilizirati ljude i tu činjenicu smatraju dobrom za Slovačku i na tom temelju planiraju nastavak borbe za ostvarivanje svojih prava.

 

Lekcija za Ministra Vargu

Ministar zdravlja Siniša Varga jučer se ponovno upisao na Libelin Stup srama. Upis prije ovog također pripada ministru Vargi. Tada je ustvrdio da mladim muškim medicinskim osobljem vladaju hormoni, a jučer je ustanovio da “volimo kad su medicinske sestre u pripijenom”. Izjava je zbog svog seksističkog, maloumnog, idiotskog, ponižavajućeg (nastavi niz kakvog sve ne) karaktera opravdano naišla na opće zgražanje. Uključivši i ono folklorno kada se žene iz HDZ-a zgražaju nad izjavama suprotne strane, a naravno nikada ne reagiraju javno kada se radi o njihovim pulenima, pa čak ni kada izjavljuju kako je vrijeme da “suknja vodi državu”. Istovremeno se čuje gromoglasna šutnja iz SDP-ovog ženskog tabora koji također u pravilu ne nađe za shodno javno reagirati na svoje stranačke drugove (osim ako ih se direktno ne pita), ali se danima zgraža kada HDZ-ovci glasuju protiv jednakih plaća (i prava na pobačaj) u Europskom parlamentu. No, na to smo već navikli.

Ono što u ovom slučaju čudi, pa i rastužuje, je to što je opet potvrdio koliko je seksizam duboko ukorijenjen u ovo društvo čak i kada neka osoba zapravo svojim radom pokazuje da ima sluha za pitanja prava žena. Ministar Varga od prve minute svog mandata ima aferu na aferi, ali jedno mu se mora priznati. Njegova administracija je nakon godina ignoriranja i šutnje, uključivši i ignoriranje i šutnju njegova socijaldemokratskog prethodnika Rajka Ostojića, otvorila vrata i pokrenula rješavanje nekih pitanja. Prvo je pitanje dostupnosti pobačaja. Nije da su cijelu priču zaključili, nije da nisu mogli i bolje, ali njegova je administracija konačno priznala problem i počela poduzimati neke korake. Prije samo godinu dana na CESIjevu adresu je došlo pismo koje je potpisao tadašnji ministar Ostojić u kojem se kao odgovor na otvoreno pismo s konferencije Ženska platforma +2  tvrdilo da problema nema, da je sve super i za pet i žene žive u javnozdravstvenom raju. Kada se za potrebe istraživanja “Siva zona: pitanje pobačaja u RH” uputio upit u Ministarstvo zdravlja da se napravi intervju oko cijele problematike s relevatnom osobom, dobiven je odgovor da u cijelom Ministarstvu nema osobe koja bi o tome mogla kompetentno govoriti. Svega nekoliko mjeseci nakon toga, Vargino je Ministarstvo pronašlo sugovornike/ce, priznalo problem i nešto po tom pitanju poduzelo. Slično je bilo i s pričom oko nasilja pri porodu i općenito groznih iskustava koje su mnoge žene imale u rodilištima. Prije ove administracije nitko iz tog ministarstva nije pokazao interes i volju da se nešto poduzme. Vargina je administracija u rodilišta poslala inspkcije. Ministarstvo je najavilo i osnivanje povjerenstva koje bi se bavilo pitanjima reproduktivnog zdravlja žena kako bi se konačno sveobuhvatno prišlo cijeloj problematici. Osnivanje još čekamo.

I onda Ministar pred cijelom javnošću ispali onakav seksistički komentar i time hračne na par mjeseci rada svog tima da se pitanje prava žena u hrvatskom javnozdravstvenom sustavu dovede u red i na sve one medicinske sestre koje mukotrpno svakodnevno rade da pacijentima/cama osiguraju zdravstvenu skrb i njegu. Ministar se ispričao, ali kao i u nekim ranijim slučajevima, isprika baš i ne djeluje pretjerano iskreno, kao da se radi o potpunom neshvaćanju što je zapravo rečeno i zašto je to loše i duboko ponižavajuće. I to je zabrinjavajuće. Jer na kraju, riječi su jednako bitne kao i dijela. To je lekcija koju političari također moraju naučiti. 

Besmisleni referendum i u Slovačkoj

Slovaci i Slovakinje danas izlaze na referendum o zabrani istospolnih brakova i zabrani da istospolne zajednice posvajaju djecu. Na svu sreću, velika je vjerojatnost da se referendumu neće odazvati potrebnih pedeset posto birača/ica.

Slovačka verzija “U ime obitelji” zove se “Savez za obitelj” i baš kao i ovdašnji obiteljaši, uz potporu katoličke crkve prikupili su 400.000 potpisa za raspisivanje referenduma.

Slovački mediji prenose da će Slovaci/kinje na referendumskom listiću odgovarati na tri pitanja: prvo je jesu li za to da se samo zajednica muškarca i žene može nazivati brakom, drugo je slažu li se da istospolni parovi ili skupine ne smiju posvajati djecu i posljedično ih odgajati, a u trećem pitanju traži se suglasnost birača/ica za zahtjev da dijete ne može sudjelovati na školskim satovima na kojima se govori o seksualnom ponašanju i eutanaziji ako se njihovi roditelji ne slažu s kontekstom podučavanja.

Komentira se besmislenost referenduma s obzirom na to da je u lipnju vladajuća većina lijevog centra na poticaj desnice usvojila ustavni amandman kojim se brak definira kao jedinstvena zajednica muškarca i žene. Jednako tako, posvajanje djece istospolnim parovima zakonski nije dozvoljeno.

Aktivisti/kinje upozoravaju da je cijela kampanja uoči referenduma bila vrlo prljava s brojim etiketama i prozivkama za nemoral i perverziju.

Slovačka bilježi jako malen odaziv na izbore općenito, pa su procjene da će samo 36 posto birača/ica izaći na referendum.

 

ZHIN: novi ženski časopis u Kurdistanu

Ovog je tjedna izašao ZHIN novi časopis za žene s hrabrim pristupom novinarstvu za žene u regiji Kurdistana.

Naslovnica pokazuje nasmijano lice žene bez marame. Magazin je podržan od strane nevladine organizacije International Media Support (IMS). Novinarke i urednice su uglavnom žene, neke su radile i u drugim medijima, a neke dolaze iz Europe.

Časopis nastoji privući žene u dobi između 18 i 40 godina relevantnim pričama iz svakodnevnog života i informacijama koje mogu biti interesantne ženama, a koje inače nisu dostupne u Kurdistanu. Kako je opisano u uvodu časopisa, cilj je da žene postanu svjesne svojih izbora, ponuditi im mogućnosti, i osvijestiti ih o njihovim pravima, kako bi postigle veću poziciju u političkim i gospodarskim sektorima u društvu u cjelini.

“Krajnje je vrijeme da postoji doista neovisan magazin za žene”, rekla je Ala Latif, urednica časopisa, za Metro Centar, te dodala: “To je pokušaj da se podrži novinarstvo za žene u Kurdistanu i znak za kraj uvredljivog stava od strane mnogih političkih stranaka kada je riječ o ženskim pitanjima”.

Časopis pokriva društvena pitanja, ali i područja poput mode i stila života – ponekad s kritičkim tonom, ponekad s humorom – ali uvijek iz ženske perspektive. Članci u prvom izdanju imaju ozbiljne priče o bijegu iz IS-a i vijesti o hrabrim borkinjama, ali i lakši teme o tome kako uštedjeti novac ili kako šopingirati.

“Mi želimo voditi profesionalno novinarstvo koje neće tražiti skandale i jeftine naslove. Izravno ćemo se doticati stvarnih problema žena, te ćemo tražiti praktične alternative, i po tome ćemo se razlikovati od dominantnih medija na tržištu”, kazala je Ala Latif.