sdadmin, Author at Libela - Page 833 of 1806

Projekcije filmova libanonske redateljice Heiny Srour

Posted on January 12, 2015 by sdadmin

Osmo izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma završava 13. i 14. siječnja 2015. gostovanjem libanonske filmašice Heiny Srour, autorice filmova Sat oslobađanja i Leila i vukovi.

U utorak, 13. siječnja, u 18 sati, u Centru za ženske studije održat će se projekcija filma Sat oslobađanja i razgovor s Heiny Srour.

Sat oslobađanja (Sa’at al- Tahrir Daqqat/The Hour of Liberation (has Sounded)) film je o gerilskom ratu u Omanu, uz simultani prijevod same redateljice Heiny Sour na engleski jezik.

Nakon filma slijedi razgovor s redateljicom, koja želi okupiti moguće prikazivače/ice iz područja povijesti filma i umjetnosti, socijalne antropologije, ženskih studija, arapskih studija za predstavljanja ovog dokumenta jedinstvene povijesne vrijednosti.

Riječima autorice: “Osim što je to prvi film prikazan na kanskom festivalu koji je režirala žena Trećeg svijeta, to je i jedina posve sekularna, demokratična i feministička stranica arapske povijesti. Ujedno je to i prvi film iz tog dijela svijeta kojeg je Francuska kinoteka odabrala za restauraciju”.

U srijedu, 14. siječnja u 14:30 sati, na Akademiji likovnih umjetnosti prikazat će se film Leila i vukovi uz masterclass Heiny Srour, “Snimanje nemogućih projekata”, u sklopu kolegija Leonide Kovač.

Autorici je trebalo sedam godina da snimi, u često opasnim situacijama, svoj drugi film, Leila i vukovi (Layla wa-l- dhi’ab / Leila and the Wolves) o ulozi arapskih žena, koja je često prikrivena, u povijesti suvremene Palestine i Libanona.

Oslanjajući se na arapsku tradiciju usmene književnosti i mozaičnog pripovijedanja, film Leila i vukovi istražuje kolektivnu memoriju arapskih žena i njihove skrivene uloge u ondašnjoj povijesti Palestine i Libanona. U subverzivnom okrilju mitova putovanja kroz vrijeme i prostor iz Arapskih noći, izlaže slike potisnutog pamćenja arapskog naroda, osobito žena.

Leila je libanonska studentica koja ne prihvaća službenu, kolonijalnu, dominantno mušku verziju povijesti (prikazanu kao plavo tonirane arhivske filmske novosti). Njezin pogled dramatski rekonstruira žensku svakodnevicu, razotkrivajući zaboravljeni sloj povijesti. Njezino putovanje počinje u Palestini pod britanskom vlašću 1920-ih, a završava izraelskom invazijom Libanona 1982. godine. Ona svjedoči ustancima u Palestini 1920-ih, revoluciji 1936. – 1939. gdje promatra žene koje krijumčare oružje pod okriljem vjenčanja, te masakru 1948. nad palestinskim selom Deir-Yassine. Svjedoči libanonskom građanskom ratu, dok žene uzimaju oružje unatoč društvenim pritiscima.

Program Filmskih mutacija organizira Film-protufilm, a ostvaruju se uz podršku Ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra i Ministarstva kulture RH.

Gdje je ženska verzija ‘Ritma ludila’?

Posted on January 12, 2015 by sdadmin

Prije dva tjedna pogledala sam Ritam ludila (Whiplash, 2014.), film koji je zaista dobar kao što obećavaju oduševljene kritike. Ritam ludila napeto je i promišljeno djelo vještog tempa i zapanjujućeg zaključka koje postavlja važna pitanja o ljudskom iskustvu: Što je postignuće? Što nas pokreće? Koliko su važni ljubav i odobravanje? Svakako ga preporučujem. Ali to nije ono što me ponukalo da o njemu pišem.

Osim sjajne, introspektivne priče koja se bavi univerzalnim ljudskim temama, Ritam ludila krasi još jedna bitna odlika – 99,9% filma čine frajeri. Student glazbe i učitelj glazbe oko kojih je izgrađena priča su frajeri, ostali članovi benda su svi frajeri, glavni sporedni lik, studentov otac, također je frajer. Melissa Benoist u filmu je ukupno cca. 7 minuta, a film se nakon toga posvećuje muškarcima koji se bave velikim, važnim pitanjima. U tome nema ništa loše (a, u kontekstu popularne kinematografije, niti ništa neobično) no to me ipak natjeralo da se zapitam: zašto ne možemo imati više introspektivnih filmova o ljudskom iskustvu u kojem su ti ljudi – žene?

Govoreći iz ženske perspektive, mogu ustvrditi da sam i ja podjednako zainteresirana za velika, egzistencijalna, filozofska i psihološka pitanja kao i muškarci. I ja provodim podjednako mnogo vremena razmišljajući o njima i ona imaju podjednaku važnost u mom životu – no do tog biste zaključka teško došli gledajući filmove. U većini slučajeva, film koji govori o tome kako se Osoba nosi s X-om, ta je osoba muškarac. To je u tolikoj mjeri norma da rijetki slučajevi koji odstupaju od tog pravila doista bodu oči.

Na primjer, Gravitacija (Gravity, 2013.): osim gozbe za vaše 3-D naočale, film nudi i priču o tome kako se Osoba nosi s gubitkom. Neobično je da tu osobu igra Sandra Bullock, koja je k tomu prisutna u većini kadrova, hrvajući se s univerzalnim ljudskim problemima kao što su žalovanje i pronalaženje volje za životom nakon proživljene traume. Dio kritike tvrdio je da bi film bio bolji da se fokusirao samo na pokušaje popravljanja svemirske letjelice, bez da taj proces pretvara u metaforu za situaciju u kojoj se nalazi lik Sandre Bullock koji se pokušava pomiriti s gubitkom djeteta. No upravo je priča o gubitku i tuzi ono što priječi Gravitaciji da bude akcijski film s junakinjom u glavnoj ulozi (što je već samo po sebi rijetkost), pretvarajući ju u introspektivni film o ljudskom iskustvu s protagonisticom u središtu radnje – što je možda i najrjeđi filmski žanr.

Ovisno o tome koji tip filma analizirate, samo oko 15 – 23% financijski najuspješnijih filmova orijentirani su na ženske likove, unatoč tome što je polovica populacije ženskog roda. Kladim se da bi, kada bismo se fokusirali na postotak protagonistica u introspektivnim filmovima o ljudskom iskustvu, gore navedene brojke bile još niže. Postoje akcijske i romantične junakinje, a od nedavno žene preuzimaju i glavnu riječ i u vulgarnim i/ili tzv. buddy komedijama kao što su Djeveruše (Bridesmaids, 2011.) ili Specijalne agentice (The Heat, 2013.). Ponekad, primjerice u filmu Na putu do zvijezda (Pitch Perfect, 2012.) nailazimo i na “prosječnu djevojkuˮ s kojom bi se publika trebala identificirati. Ipak, ženski likovi koji predstavljaju čovječanstvo učestali su kao i jednorozi u svijetu u kojem su već i konji na rubu izumiranja.

Analiza hollywoodskih filmova iz 2012. godine pokazuje da se niti jedan od filmova s ženskim likom u glavnoj ulozi – uz izuzetak Meride Hrabre (Brave), animiranog filma koji propitkuje postojanje različitih modela ženskosti – ne bavi pretjerano dubokim pitanjima. S druge strane, ta ista godina donijela nam je filmove kao što su Atlas oblaka (Cloud Atlas), Pijev život (Life of Pi) i ParaNorman, priče fokusirane na muške likove s različitim razinama introspekcije, usmjerene na pitanja povijesti i ljudskih spona, vjere, sposobnosti razvijanja brige za druge te suosjećanja u situacijama kada smo suočeni sa strahom. Filmovi s junakinjama obuhvaćeni analizom uključuju nekoliko horor filmova, jedan od filmova iz Sumrak sage, Igre gladi (Hunger Games; dobar film, ali ne pretjerano dubokouman) i što god bi već Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman) trebalo predstavljati. Surfanje Internetom u potrazi za popisima egzistencijalnih filmova ili filmova o specifično ljudskom iskustvu rezultirat će popisima filmova o frajerima. Nije da dubokoumni, introspektivni filmovi s protagonisticama ne postoje, ali su vrlo rijetki.

Hrvati se s filmom Melankolija (Melancholia, 2011.) jednako je “zabavnoˮ kao i hrvati se s depresijom, no riječ je o introspektivnom filmu o osobi suočenoj s Velikim Pitanjima vezanim uz depresivni realizam i pesimizam. Slično tomu, Crni labud (Black Swan, 2010.) (donekle) je film o osobi suočenoj s pitanjima identiteta i mračne strane vlastite osobnosti. Le fabuleux destin d’Amélie Poulain ili jednostavno Amélie (2001.) introspektivna je priča o osobi koja se bori sa sramežljivošću i uči riskirati. Film funkcionira barem jednako dobro kao i Tajni život Waltera Mittyja (The Secret Life of Walter Mitty, 2013.), koji zapravo govori o istim stvarima, s tom razlikom što je u središtu priče muški lik. Postoje, dakle, introspektivni filmovi o ljudskom iskustvu koji se fokusiraju na ženske likove. No zašto su takve priče u pravilu ipak “muškeˮ?

Moguće objašnjenje jest to da su većina scenarista, redatelja i producenata muškoga roda te kao takvi skloniji kreiranju muških likova – to su naprosto iskustva i perspektive koja su im najbliža. Pošteno. Iako su i Gravitaciju i Melankoliju i Amélie napisali/režirali muškarci, sasvim je razumljivo da su pripovjedač(ic)e skloniji pričama o likovima s kojima dijele rod, rasu, etničku pripadnost i seksualnu orijentaciju. U određenim slučajevima odluka da se govori u ime osoba s drugačijim životnim iskustvima čak može djelovati arogantno. Zbog toga je važno kreirati prostor za priče ljudi koji su ranije bili slabo zastupljeni u medijima.

Drugo moguće objašnjenje vezano je uz pitanje: “Zašto je to uopće važno?ˮ te tendenciju medija da “muškoˮ prikazuju kao normu, a “ženskoˮ kao varijaciju “muškogaˮ. Vjerojatno je svima koji/e ovo čitaju jasno da živimo u kulturi u kojoj se pojam “osobaˮ u pravilu odnosi na muškarca, u kulturi u kojoj biti ženom znači imati poseban, obilježen status i razlikovati se od onoga što je normalno/prosječno/neutralno. I muškarci i žene u tolikoj su mjeri navikli na to da je muškarac prototip čovjeka da dolazi do stvaranja samoperpetuirajućeg ciklusa u kojem scenaristi neprestano posežu za riječju “muškaracˮ kada zapravo žele reći “osobaˮ, a uporno predstavljanje “osobeˮ kao “muškarcaˮ na filmu dodatno podržava i promovira ovu predrasudu. Živa istina: ja sam žena, bavim se pisanjem i ukoliko se ne zaustavim i promislim o onome što pišem, sklonija sam pisati o muškim likovima kada želim reći da se nešto dogodilo nekoj osobi. To se događa potpuno nenamjerno stoga je vrlo važno osvijestiti ove i slične obrasce razmišljanja. Introspektivni filmovi o ljudskom iskustvu u pravilu govore o Osobi, a ne pojedincu kojeg krase specifične osobine; moguće je da na mjesto te Osobe dolaze muškarci naprosto zato što nitko o tome previše ne razmišlja.

Treće moguće objašnjenje (koje me i najviše žalosti) jest to da postoji pretpostavka da žene jednostavno nisu zainteresirane, a možda niti sposobne ponuditi odgovore na filozofska pitanja. Ovome u prilog ide i žalosni trend da se glumcima postavljaju pitanja o problemima kojima se bave filmovi u kojima glume, dok glumice moraju odgovarati na pitanja o njihovim tijelima i odjeći.

Na sreću, rješenje je isto bez obzira na to koje je od ponuđenih objašnjenje točno: treba stvoriti ravnotežu snimajući više filmova kao što su Gravitacija, Melankolija i Amélie koji govore o ljudima koji se bave općeljudskim problemima i u kojima su ti ljudi žene. Kao što Matthew McConaughey može glumiti i u filmu koji se bavi maskulinitetom (Mud, 2012.) i u filmu koji postavlja apstraktna pitanja o ljudskom altruizmu (Interstellar, 2014.), tako bi i glumice trebale moći glumiti i u filmovima koji govore o specifično ženskom iskustvu i u filmovima o ljudima općenito, jer predstavljaju i jedne i druge.

I gdje je onda ženska verzija Ritma ludila? 50 godina u budućnosti, kada bi riječ “osobaˮ mogla postati i oznakom za “ženuˮ.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Blagdanske obrve

Posted on January 12, 2015 by sdadmin

Chemobrow naziv je akcije pokrenute od strane Younger Breast Cancer Network (online grupe za podršku ženama oboljelima od raka u V. Britaniji i Irskoj) koja je za cilj imala ovih blagdana izmamiti osmijeh na lica žena koje trenutno vode bitku s rakom dojke. Riječ je o ženama koje imaju 45 godina ili su mlađe.

Kako su članice održavanje smisla za humor živahnim prepoznale kao jedan od najvažnijih elemenata u borbi, grupna je akcija postajala svakim danom sve popularnija. Facebook i Twitter stranice punile su se fotografijama mladih žena koje su svoje (nepostojeće) obrve odlučile ukrasiti tradicionalnim božićnim ukrasima. Većina nas je svjesna, a svi I SVE bismo trebali/e biti, kako su blagdanska razdoblja potencijalno posebno teška za većinu ljudi upravo zbog naglašene ugođajne funkcije. Ukoliko u određenom životnom periodu nismo, iz raznih razloga, sposobni uživati u blagdanima osjećamo se depresivno, društveno nefunkcionalno i kao da smo iznevjerili/e božićnu tradiciju.

Žene koje prolaze postupak liječenja kemoterapijom nerijetko zbog slabosti koju osjećaju nisu u mogućnosti prisustvovati slavljima u kojima su vjerojatno do tada redovito uživale. Zato su odlučile napraviti privatnu zabavu na društvenim mrežama!

Gubitak kose, obrva i trepavica posebno je stresan dio liječenja. Gubitak kose još se i može, za one koje to žele, prikriti maramama ili vlasuljama, no obrvama je to nešto teže, ako ne i nemoguće. Pojedine su akterice izjavile kako ih je upravo gubitak obrva (i trepavica) identificirao kao pacijentice oboljele od raka.

{slika}

Ove pozitivne mlade žene pod heštegom #ChristmasChemoBrow objavile su nekoliko desetaka fotografija nasmijanih lica koja su bila ukrašena šljokicama, jelenima, šećernim štapićima, listićima, bobicama, nacrtanim božićnim drvcima i ostalim veseljima. Ovakva je akcija pomogla ženama koje su u njoj sudjelovale da na jedinstven način obilježe blagdansko vrijeme, istovremeno podižući svijest o problemu na koji svako toliko zaboravimo. Ujedno im je omogućila da na jedan period otklone stres kojemu su svakodnevno izložene, kao i da se i na interan način našale s vlastitom situacijom i globalnom pomamom za savršeno okićenim drvcem.

“Mnogo žena u grupi i dalje prolazi tretman kemoterapijom, što je posebno teško tijekom Božića. Počele smo dijeliti fotografije naših uređenih obrva kako bismo im izmamile osmijeh i poručile da ostanu jake”, istaknula je jedna od članica.

Libelin rođendanski party: Nezapošljive maternice

Posted on January 12, 2015 by sdadmin

Na jednu večer zaboravit ćemo da smo često, ako ne i uglavnom, shvaćene samo kao nezapošljive maternice. U subotu, 17.siječnja, proslavit ćemo šesti Libelin rođendan i nadoknaditi svih pet do sada neobilježenih. Obećajemo da će gorak okus naše realnosti, zamijeniti pelin (ili što vas već veseli), dobra muzika i simpatična ekipa. Nećemo pretjerivati s podsjećanjem što je Libela jer to vjerojatno već i znate.

No, ono na što je važno podsjetiti je da smo jako ponosne i jako zahvalne svima koje su u ovih 6 volonterskih godina doprinijele i doprinijeli radu Libele i pomogle joj da bude ovakva kakva danas jest. Iskoristit ćemo priliku i da vam malo dočaramo kako funkcioniranje Libele počesto izgleda: nismo nikada provele 8 sati u redakciji, imale dnevne kolegije i zajedničke pauze u kojima kritiziramo sve i svašta. Umjesto toga, uređivanje Libele je često s kauča, kreveta, namještanje CMS-a u 3 ujutro, a urednički kolegiji preko maila dok se vozimo u tramvaju, bicikliramo, pijemo jutarnje kave i slično.

Pozivamo sve vas volonterke i volontere, čitateljice i čitatelje da se dođete zajedno s nama razveseliti i obilježiti ulazak Libele u novu godinu. Rođendanski tulum, benefit prirode, održat će se u Sublinku u Teslinoj 12.

Za glazbu je zadužen Radio Student i ZbeLe Na Tron i hvala im na tome!

Studenti Sveučilišta North Dakota ne poistovjećuju prisiljavanje na spolni odnos sa silovanjem

Posted on January 12, 2015 by sdadmin

Gotovo jedan od tri studenta priznaje kako bi mogao silovati ženu ako bi znao da to nitko ne bi saznao i da ne bi trpio posljedice, pokazala je studija provedena na Sveučilištu North Dakota.

No, kada su istraživači/ce upotrijebili riječ “silovanje” u pitanju, te su se brojke naglo smanjile, što ukazuje da mnogi studenti ne asociraju prisiljavanje žene na seksualni odnos sa kaznenim djelom silovanja.

Prema podacima dobivenima iz istraživanja, na uzorku od 73 studenta istog fakulteta, 31,7 posto sudionika je odgovorilo kako bi “prisilili ženu na seksualni odnos” ako bi sa sigurnošću znali da neće biti kažnjeni. Kada im je postavljeno pitanje bi li silovali ženu s istim osiguranjem da nitko ne bi saznao, potvrdno je odgovorilo 13,6 posto ispitanika.

Istraživači i istraživačice namjeravaju provesti istraživanje na većem uzorku u budućnosti, budući da su na spomenutom istraživanju koristili mali uzorak. Međutim, svejedno smatraju da su i ovi rezultati indikativni s obzirom na brojne afere vezane uz seksualno nasilje na kampusima koje je u središtu javnosti u Americi kroz posljednjih nekoliko godina. “Poanta ovog istraživanja jest da postoje ljudi koji bi prisilili ženu na seksualni odnos, ali ne smatraju to silovanjem”, rekla je Sarah R. Edwards, asistentica na psihologiji Sveučilišta North Dakota i vodeća istraživačica studije.

Ranije provedene studije pokazale su slične rezultate. Studija provedena od strane istraživača/ica Ujedinjenih naroda pokazala je kako većina muškaraca koji su silovali žene također vjeruju da su imali pravo preuzeti kontrolu nad ženskim tijelom. Istraživanje američkih tinejdžera i tinejdžerica ukazuje na velik broj mladih muškaraca koji manipuliraju svojim partnericama kako bi spavale s njima i ne trpe nikakve posljedice. Indikativna je i studija koja se fokusirala isključivo na američke tinejdžerice i koja je pokazala da većina njih uzima seksualno nasilje kao normalno jer smatra da muškarci jednostavno ne mogu kontrolirati svoje seksualne nagone.

Kako bi se dosegnula populacija muškaraca koji ne poistovjećuju prisiljavanje na seksualni odnos sa silovanjem, autori/ce nove studije predlažu obrazovne programe koji se fokusiraju na definiranje pristanka i poticanje zdravih veza. Same poruke protiv silovanja ne moraju nužno doći do svijesti budući da se ta populacija muškaraca ne smatra silovateljima.

Sigurnija mjesta – klubovi u borbi protiv uličnog uznemiravanja

Posted on January 10, 2015 by sdadmin

Prošle je godine nastala je inicijativa Sigurnija mjesta koja je za cilj postavila stvaranje mreže sigurnog okruženja u gradu Zagrebu i Rijeci, čime se bavi riječki ogranak Hollabacka. Globalni pokret Hollaback! ima svoj hrvatski odsjek koji marljivo radi na prepoznavanju i sprečavanju uličnog uznemiravanja, a navedena inicijativa Sigurnija mjesta jedna je od novijih.

Vođeni/e bjelodanom činjenicom kako rodno uvjetovano uznemiravanje (na javnim mjestima) ne prestaje nakon što uđemo u zatvoreni prostor, odlučili/e su javnosti približiti pravo stanje stvari. Planiraju održati seriju edukacija za osoblje kafića i noćnih klubova u koje bi uključili konobare/ice, redare/ice i zaštitare/ke, edukacije na kojima će se obrađivati specifične potrebe onih koji doživljavaju rodno uvjetovano nasilje i kako zaprimiti pritužbe bez okrivljavanja žrtve.

Kroz role-play scenarije omogućavaju da se osigura spremnost nošenja s mnoštvom različitih situacija, što je jedna od zahvalnijih metoda s obzirom da na primjerima najbolje učimo. Klubovi koji suradnju s Hollabackom prepoznaju kao korisnu, osim edukacijskog dijela, od Hollabacka dobivaju edukacijske materijale koji služe kao koristan alat u situacijama u kojima se pojavljuju pritužbe i potreba osiguranja sigurnijeg prostora. Paket sadrži naputke što učiniti (ili ne učiniti) u razgovoru sa žrtvom uznemiravanja, letak sa statistikama o uličnom uznemiravanju, službeni Hollaback vodič za poslodavce o sprečavanje uličnog uznemiravanja i plakat za klub, kako bi se svima koji ulaze dalo do znanja da takvi oblici ponašanja – neželjeni.

“U našem nastojanju da se stvori sigurniji Zagreb radimo izravno s redarima i konobarima klubova”, ističu iz Hollabacka.

Ovaj je projekt važan – osim što osvještavanje o uličnom uznemiravanju problematiku diže na jednu višu razinu, isto tako pomaže u stvaranju sigurnog i ugodnog okruženja u kojem ćemo se svi rado kretati. Kako ulično uznemiravanje obično nije prepoznato kao sporno i nerijetko ga oni koji ga i vrše nazivaju flertovanjem i drugim lažnim eufemizmima, ova akcija, kada postane podržana od omiljenog kluba, dovest će bar crv sumnje u mozak svakog posjetitelja/ice koji će se zapitati o čemu se radi, što je to uznemiravanje, jesam li sam/sama bio u takvoj situaciji, jesam li bio/la vršitelj/ica? U najmanju ruku to, a u najveću, kada vidi potencijalno opasnu situaciju – reagirat će. Ili će reagirati redar/ka koji su prošli/e edukaciju.

Sve u svemu, kad si približimo brojku i koncentraciju ljudi koja se kreće po klubovima, barovima i kafićima, a koja će ovako imati pristup nekim zbilja vrijednim informacijama, nismo li na korak do stvaranja Sigurnijeg mjesta?

Zamislimo klub koji ima etiketu Sigurnije mjesto zbog čega znamo da su učinili nešto po pitanju prioritetnosti sigurnosti žena i LGBTIQ osoba, pa ima li, u današnjem svijetu, bolje reklame? Pomislit ćemo “svaka čast ljudi, prepoznali ste problem i radite nešto da bi ste ga riješili”. I ući ćemo u taj klub i podržati akciju.