Dokaz da žene koje dijele svoja iskustva o pobačaju mogu napraviti razliku

Zahvaljujući rastućem naglasku na ženskim osobnim iskustvima tijekom donošenja odluka o trudnoći, neki zagovornici su počeli nazivati ​​2014. “godinom priča o pobačaju“. Lako je razumjeti zašto. Aktivisti/kinje za reproduktivna prava nedavno su pokrenuli nove organizacije, organizirali događanja na sveučilišnim kampusima i vodili/e prvu ikada live streame raspravu o pobačaju – sve s ciljem davanja ženama više mogućnosti da podijele svoje priče sa svijetom.

To omogućuje ženama koje su imale pobačaj da se povežu na novi način. No, iza tog modela stoji i politička “teorija promjene”: ako više ljudi čuje o životnim  okolnostima pojedinih žena koje su ih dovele do odluke da prekinu trudnoću, možda da će se to pretvoriti u veću podršku javnosti za legalne pobačaje.

A sada preliminarni rezultati istraživačkog projekta o političkom agitiranju daju neke konkretne dokaze koji potvrđuju tu teoriju. Prema timu istraživača/ica na čelu s UCLA doktorskim kandidatom Michaelom LaCourom, kad protivnici pobačaja imaju priliku osobno razgovarati sa ženom koja je odabrala prekinuti trudnoću, vjerojatnije će promijeniti svoje mišljenje o tome bi li postupak trebao biti legalan.

LaCour i njegov tim su pioniri/ke u području istraživanja javnog mnijenja. Dizajnirali/e su nekoliko longitudinalnih studija kako bi ispitali utjecaj koji agitiranje od vrata do vrata može imati na stavove ljudi prema “vrućim” društvenim pitanjima.

Ranije ovog mjeseca, objavili/e su revolucionarne rezultate eksperimenta koji je uključivao trening gay i straight volontera/ki za razgovor s konzervativnim biračima o LGBT ravnopravnosti. Otkrili su da je razgovor s gay volonterom/kom za oko 20 minuta pomaknuo stavove konzervativaca/ki u naprednijem smjeru – pomak koji je još bio vidljiv i devet mjeseci nakon razgovora. Istraživači/ice su se trenutno udružili s Planned Parenthoodom kako bi proveli sličnu studiju stavova Amerikanaca/ki prema abortusu, s  volonterkama koje imaju osobna iskustva s pobačajem i volonterkama koje nemaju.

Do sada studija o pobačaju ima slične rezultate kao i  LGBT studija. Istraživači/ice su otkrili da su agitatorice uspjele povećati potporu javnosti za legalne pobačaje za 10 posto. U početnim istraživanjima oko 39 posto birača/ica je reklo da podržava pristup legalnom pobačaju; nakon razgovora s volonterkama koje su pokucale na njihova vrata, ta je potpora porasla na gotovo 50 posto.

“Iako su rezultati iz druge studije još uvijek preliminarni do sada, šest mjeseci kasnije su se održali”, javlja US News & World Report. “Iako su sve volonterke uspjele promijeniti mišljenja, žene koje su prethodno imale pobačaje i odlučile reći biračima/icama o svojim iskustvima, postigle su najtrajniji učinak“.

Postoji nekoliko različitih načina na koji su istraživači/ice uspjeli izmjeriti taj utjecaj. Prvo, otkrili su nešto poput efekta mreškanja među ljudima koji su čuli ženinu osobnu priču o  pobačaju. Za te je ispitanike/ice bilo vjerojatnije da će reći ostalim članovima svojeg kućanstava o razgovoru koji su imali s volonterkom. Na svojoj internetskoj stranici, LaCour piše da je uvjeravajući učinak slušanja žene koja govori o svom iskustvu pobačaja “naknadno prenesen na ukućane”.

Također, postoje dokazi da su osobne priče o pobačaju ublažile utjecaj nacionalnih vijesti vezanih uz pobačaj. Nakon što je Vrhovni sud poništio Massachusettsovu tampon zonu oko klinika za pobačaj, vijest o ovom događaju je očvrsnula stavove protiv pobačaja među većinom sudionika/ica u istraživanju – osim među biračima/icama koji/e su nedavno razgovarali/e sa ženom koja im je ispričala svoje iskustvo pobačaja. “Ovo otkriće sugerira da je rasprava na pragu utjecala na način na koji su ljudi naknadno primili i tumačili vijest”, zaključuje LaCour.

Čak i bez konačnih podataka u ovom području, mnoge žene koje se odluče podijeliti svoje osobne priče o pobačaju intuitivno se nadaju ovoj vrsti ishoda. Prema kvalitativnim intervjuima koje je provela Sea Change, skupina koja radi s ljudima koji imaju zdravstvena iskustva koja su tradicionalno stigmatizirana, otprilike trećina ispitanika/ica odlučuje govoriti o svom pobačaju kao činu “političkog djelovanja”.

“Želimo staviti žene i naše priče i naše obitelji natrag u središte političke rasprave oko pobačaja“, nedavno je izjavila Deb Hauser, predsjednica Advocates for Youth, skupine koja je pokrenula online raspravu o pobačaju prošli mjesec. “Radi se o tome da životi stvarnih ljudi odlučuju o politici, a ne da politika odlučuje o našim životima”.

Do tada, volonterke će nastavit kucati na vrata. Zagovornici/ice ženskih reproduktivnih prava razmišljaju o širenju strategije na druge države u kojima su reproduktivna prava od  nedavno pod napadom, kao što su Ohio, i optimistični/e su u vezi implikacija.

“Bila sam iznenađena da prosječni/na birač/ica želi razgovarati o ovome u subotu”, rekla je Celinda Vazquez, potpredsjednica odnosa s javnošću za Planned Parenthood Los Angeles i jedna od ljudi koji su pratili LaCourov tim volonterki od vrata do vrata, za U.S. News. Navela je kako su ljudi bili prilično otvoreni za razgovor o pobačaju, te procjenjuje da su se “stavovi promijenili” u oko osam od deset kućanstava koja su posjetile.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo

Zlatko Vitez preporuča

Ukoliko ste se ovih dana zaputili u Histrionski dom kako bi pogledali dobru predstavu, u izlogu ćete pronaći, umjesto kazališne najave, fotografije predsjedničke kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar- Kitarović i izbornu preporuku ravnatelja Histriona Zlatka Viteza.

U nedjelju će Hrvatska dobiti Predsjednicu koja hrvatski narod ne dijeli na ustašku zmiju i na antifašiste, koja vrlo dobro zna da Hrvatska nije nastala slučajno već u krvavom i obrambenom Domovinskom ratu.

Dobit ćemo Predsjednicu koja ne vrijeđa svoj narod u stranim parlamentima, koja ne trguje povjerljivim transkriptima sa stranim agenturama.

Bit će to Predsjednica koja se neće grliti i ljubiti sa četničkim vojvodama i neće se primitivnim vicevima rugati utemeljitelju i ocu domovine dr. Franji Tuđmanu.

U nedjelju ćemo dobiti Predsjednicu koja je pametna, obrazovana i lijepa, koja svojim osmijehom i optimizmom ulijeva nadu u bolju i prosperitetniju Hrvatsku.

Tako nam Bog pomogao.

Zlatko Vitez

{slika}

Ne možemo nijekati da kazalište može (i mora?) biti politički angažirano. Ali od Viteza smo umjesto poticaja za razmišljanje i uspjele provokacije dobili/e uobičajenu dozu domoljubne patetike.  Desničarsko manipuliranje Domovinskim ratom dio je standardnog arsenala. Svi se dobro sjećaju bojišta, granata, vlažnih podruma i strepnje što će se dogoditi s našim najmilijima. Stoga je privatiziranje Domovinskog rata, hrvatstva i domoljublja od strane jedne političke stranke stalno iznova poprilično zastrašujuće.

I naravno opet se vraćamo u doba Drugog svjetskog rata i dijeli nas se na ustaše i partizane. Rođena sam 40 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa se pitam kada ćemo ga ostaviti u prošlosti. Nije li tužno da su nam događaji od prije gotovo 70 godina aktualne političke i društvene teme?

Ne treba zaboraviti ratove, ali treba se krenuti dalje. U protivnom stalno se iznova vrtimo u začaranom krugu, kako oni stariji, tako i, što je možda najtragičnije, mladi.

{slika}

Politička situacija u Hrvatskoj je dosegnula dno. HDZ i SDP, kao dvije najveće političke stranke trebale bi se ozbiljno reformirati i odbaciti retoriku kojom vrijeđaju ne samo jedni druge, nego i sve građane i građanke. Trebale bi početi promovirati vrijednosti koje zagovaraju moderne stranke, promovirati jasno i glasno svoje programe sa konkretnim rješenjima, a ne samo pusta obećanja kako nam baš oni donose boljitak.

Uz to, Zlatko Vitez i opet iznova promovira stereotipe i legitimira kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović, kao ljepoticu sa osmijehom i optimizmom. Kvazi rodna ravnopravnost na desničarski način stalno se perpetuira i samo pokazuje kako činjenica kandidatkinje – žene na desnici i dalje JEST čuđenje u svijetu.

Crkva, nogometno igralište, kazalište, što je iduće. Možda Karamarko umjesto kino plakata? Iako, obzirom na njegovu političku i profesionalnu karijeru, mogao bi to biti pravi, punokrvni triler.

‘Povijest je stroj! Povijest je Montažstroj!’

Montažstroj hrvatski je neologizam, a sastoji se od riječi ‘montaža’ “u značenju spajanja, filmske i video montaže, ali i rada na pokretnoj traci i riječi ‘stroj’ u smislu futurističkog ideala s početka 20. stoljeća apliciranog na sve vrste umjetnosti, a također i u značenju postrojavanja i discipline”, objašnjeno je na službenoj stranici.

Ovaj nezavisni umjetnički kolektiv pokrenut je 1989. godine. Vrijeme je to turbulentnih događanja: od pada komunizma, Berlinskog zida, uhićenja Ceauşescua, pokretanja masovnih globalnih medija, pojave interneta 1991. godine. Od prvih performativnih projekata do danas kolektiv djeluje pod umjetničkim vodstvom Boruta Šeparovića. Inicijalne 1989. godine izveden je performans Kopačka u galeriji, na otvaranju retrospektive Kazimira Maleviča u Muzeju suvremene umjetnosti, kojim je najavljeno djelovanje Montažstroja kao teatralizacije nogometne kulture. Odlaskom Boruta Šeparovića u Nizozemsku gdje je boravio od 1997. do 2002., djelovanje se nastavlja u skupini Performingunit (s projektima Fragile, Terrible Fish, Wild With Love).

Montažstrojevo djelovanje karakterizira interdisciplinarnost, odnosno nepristajanje uz samo jedan oblik umjetnosti, zbog čega ovaj nezavisni kolektiv koristi kazalište koje se suodnosi s videom, performansom, glazbom, internetom itd. Svojim projektima Montažstroj dira u neuralgične točke hrvatske suvremene povijesti, a umjetnička proizvodnja pritom figurira kao mjesto sučeljavanja i osvještavanja svih društvenih proturječja kako bi se interveniralo u ustajale kulturne obrasce artikulacijom pitanja koja mediji, društvo ili politika zanemaruju. Pritom je esencijalno uključivanje šire zajednice u sudjelovanje u projektima na neočekivane i provokativne načine. Specifični oblik djelovanja polučio je uspjehe i u međunarodnim okvirima, primjerice – spot za pjesmu Croatia in Flame emitirao je MTV, a o produkcijama Timbuktu i Srce moje kuca za nju izvještavale su vodeće globalne medijske kuće Reuters, AFP i CNN.

Mogli bismo ovaj oblik umjetničkog djelovanja, koristeći kazalište u korespondenciji s ostalim medijima umjetničkog djelovanja, povezati s Brechtovim kazalištem kao mjestom političkog prosvjetljenja i agitacije, pri čemu je krucijalno stvaranje novog oblika kazališta koje gledatelje treba potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Osim toga, Montažstrojevo kazalište mogli bismo opisati i kao fizički teatar pri čemu se tijelo i pokreti koriste u svrhu komunikacije s ljudima i zajednicom.

Umjetnost Montažstroja tako nije samo dekoracija u društvu i svijet za sebe, već je njezin efekt vidljiv u stvarnosti. Ta umjetnost je pokretač društva, ona preispituje i dekonstruira društveno uvriježena poimanja, nudi suvremeni, nestereotipni i nesmiljeni komentar svakodnevice koju živimo, ona je društveno angažirana, a u njezinu centru su često marginalizirane društvene skupine  i stavljanje njihovih problema u umjetnički kontekst.

{slika}

Petodnevnim programom u zagrebačkom KIC-u (18.-22. 2014.) pod nazivom ‘5 dana za 25 godina’ Montažstroj je proslavio 25 godina svojega postojanja. Svečana premijera predstave ‘A gdje je revolucija stoko i njezina prva izvedba u Zagrebu održat će se 15. siječnja, a reprize slijede 16. i 17. siječnja 2015. godine s početkom u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih. Praizvedbom ove predstave na ovogodišnjem festivalu Bitef, Montažstroj je postao prva hrvatska skupina koja je dobila čast otvaranja ovog kultnog festivala. Predstava je dobila specijalnu nagradu festivalskog žirija Bitefa i ispraćena je ovacijama publike.

Povodom spomenute obljetnice razgovarale smo s Natašom Mihoci koja već pet godina kontinuirano radi sa i u Montažstroju kao izvođačica, koreografkinja i dramaturginja te kao koordinatorica i PR mnogih projekata. S Natašom smo razgovarale o povijesti Montažstroja, umjetničkim projektima i njihovu značenju kroz povijest, u sadašnjosti, ali i o pogledima na budućnost. 

S obzirom na radni vijek Montažstroja od 25 godina, možda je najbolje da u ovaj tekstualno-dijaloški revival krenemo kronološki od samih početaka njegova djelovanja koja možemo smjestiti u kontekst 90-ih i ratne katastrofe u Hrvatskoj. Montažstroj je, dakle, 1990. izveo street-akciju/performans Achtung Alarm! kojom je upozoravao društvo na promjene kojima je izloženo; bio je to svojevrsni uvod u prvu cjelovečernju predstavu Vatrotehna, izvedenu iste godine, koja je profetski nagovijestila buduće (ratne) događaje u Hrvatskoj: “razdoblje krajnje politike sile i borbe za vlašću”. Iduće godine Montažstroj je, u domoljubnoj maniri, objavio spot za poznatu pjesmu Croatia in Flame koja je figurirala kao svojevrsna pop-kulturna budnica. Koja su, u društveno-političkom okviru, bila značenja navedenih akcija te koju je svrhu imalo upisivanje rata u umjetničke projekte?

Na početku moram naglasiti da djelujem u Montažstroju kroz posljednju petinu njegova četvrtstoljetnog trajanja. Zbog toga nemam neposredan uvid u njegove početke kao niti u čitav društveno-politički kontekst toga vremena jer sam tada imala samo dvije godine. No kada je Montažstroj slavio 20 godina postojanja, surađivala sam kao asistentica za pokret na projektu rekonstrukcije Vatrotehne i umjetničke akcije Achtung Alarm!. Tom sam prilikom, zajedno s drugim mlađim suradnicima i suradnicama projekta, bila u mogućnosti posredno zahvatiti kontekst Montažstrojeva djelovanja u 90-im godinama. To je bilo vrijeme velikih društveno-političkih previranja, a Montažstroj se sastojao od čvrste jezgre mladih i ambicioznih umjetnika i izvođača. Oni su željeli raskinuti s elitističkim pristupom umjetnosti u kojem je ona pozlaćeni ukras vladajućoj ideologiji i zbog toga su u svojim umjetničkim akcijama i radovima ostvarili čvrstu vezu s društvenom stvarnosti – što će postati jedina konstanta mnogobrojnih i raznovrsnih Montažstrojevih projekata do današnjeg dana. U akciji Achtung Alarm! vozili su se gradom na vatrogasnim kolima na megafone izvikujući upute građanima u slučaju opasnosti, a u Vatrotehni su zavijali ručnim sirenama…

To zasigurno može izgledati kao neka vrsta umjetničkog proročanstva, no prije pokazuje koliko su bili svjesni aktualnog trenutka upijajući mračnu atmosferu koja je zavladala društvom. Posljednjih godina sam u razgovoru s ljudima koji prate Montažstroj često čula kako je spot Croatia in flame bio jedinstveni uradak tog vremena s kojim su se uopće mogli poistovjetiti i doživjeti sebe kao dio jedne urbane, kreativne i progresivne sredine u usporedbi s drugim domoljubnim pjesmama koje su dolazile u pratnji s nacionalističkim tekstovima i ikonografijom. 

Akcija Achtung Alarm! i Vatrotehna iz 1990. godine doživjeli su rekonstrukciju u projektima Achtung Alarm! 2.0 i Vatrotehna 2.0 iz 2010. godine pod parolama ‘Lakše nam je zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma.’ i ‘Ova mala država velika je hrpa smeća! Svi se zgražaju ali nitko ne čini ništa.’ Pritom, originalna trasa vožnje vatrogasnog vozila u akciji Achtung Alarm! 2.0 je izmijenjena zbog devastacije i komercijalizacije javnog prostora, što je poruka koja nosi značenje sama za sebe. Rekonstrukcija Vatrotehne 2.0 na površinu je iznijela mnoge tranzicijske, postsocijalističke, ratne ali i poratne traume tematizirajući propast jedne generacije, one rođene 90-ih godina. Zbog čega se Montažstroj odlučio za rekonstrukciju baš ovih akcija i što je njima poručio publici/društvu?

Rekonstrukcija Vatrotehne kao prve cjelovečernje predstave Montažstroja trebala je obilježiti 20 godina njegova postojanja. Vatrotehna se temeljila na mitu o Prometeju koji se pobunio protiv autoriteta i donio ljudima vatru. Kako su izvođači Vatrotehne iz 1990. godine bili mladići u dobi od 16 do 20 godina, tako smo za rekonstrukciju predstave regrutirali mladiće iste dobi koji su prije toga sudjelovali u predstavi Generacija 91-95 u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih i u režiji Boruta Šeparovića. Od Vatrotehne i Vatrotene 2.0 puno se toga promijenilo što je samo po sebi evidentno, no tek nam je produkciji proces rekonstrukcije predstave pružio veoma plastičan uvid u taj vremenski raskorak i njegove posljedice. Tvrtke koje su proizvodile ručne sirene, megafone i baklje – što su bili rekviziti predstave Vatrotehna – propale su. Zgrada destilerije Badel u kojoj je Vatrotehna 1990. godine bila izvedena već je onda bila u ruševnom stanju, no 2010. godine je ulazak u nju bio opasan po život.

VHS kazeta na koju je snimljena jedina dostupna snimka originalne predstave bila je oštećena. U konačnici, izvođači Vatrotehne 2.0 nosili su obilježje svoje generacije, potpuno drugačije od onoga što je populacija mladih nosila prije 20 godina. Željela bih citirati dio kazališne kritike predstave Vatrotehna Borisa B. Hrovata iz 1990. godine: “Bio bih sretniji da su današnji 20-godišnjaci zaokupljeni ljubavlju, glazbom, samoafirmacijom.” Njegova želja na neki način se ostvarila – individualizam je pobijedio, a današnji mladi uistinu su se većinom okrenuli sami sebi. Ne slučajno – odgajani su u uvjerenju da društvo kakvo imamo možda nije savršeno, ali je najbolje što možemo imati. Oni se ne mogu identificirati s likom Prometeja jer je ideju borbe za zajedničko dobro zamijenila isključiva žudnja za osobnim probitkom i ispunjenjem američkih i europskih snova. Klasična rekonstrukcija predstave tako nije bila niti moguća – Vatrotehna 2.0 je zbog toga postala predstava o svemu onome što je propalo od 1990. do 2010. godine uključujući i potencijalnu propast generacije rođene ranih 90-ih godina.

U 2007. godini izvedena su dva projekta koja možemo povezati barem na razini participativnosti publike koja je primorana aktivno sudjelovati u izvedbi, T-formance i Kazalište vaše i naše mladosti. T-formance je propitivao odnos između demokracije i terorizma kroz sustav reprezentacije. Koja je uloga kazališta u tom sustavu reprezentacije u neoliberalnom poretku u kojemu se pozornost usmjerava isključivo na osobnu/novčanu dobit, što je u kontekstu ljudske potkupljivosti i spremnosti na rizik tema predstave ‘Kazalište naše i vaše mladosti’? Što se pokušalo postići ovakvim participativnim načinom izvedbe?

Oba projekta nastala su prije mog pristupanja Montažstrojevim redovima pa o njima mogu govoriti samo posredno, a najviše kroz čitanje teksta Protunapad Boruta Šeparovića koji tematizira odnos aktivizma i umjetnosti. Ti su projekti bili usmjereni na gledatelja i na stvaranje mogućnosti da on sam kreira vlastito kazališno iskustvo. Zato se gledatelji/ice u tim izvedbama pojavljuju u ulogama samih sebe čime se zaokreće konvencionalni reprezentacijski model kazališta u kojem glumci glume, a gledatelji – kao zbirni pojam anonimne mase – samo gledaju. Oba projekta su inspirirana terorizmom u propitivanju jesu li danas jedina djelotvorna politička sredstva ona teroristička.

Citirala bih gore spomenuti tekst: “Ponekad je lucidnije prokrijumčariti ideologiju u kojoj živimo u izvedbu, umjesto da se o njoj samo retorički razglaba s pozornice.” – U tom smislu oba umjetnička događaja funkcionirala su na razini ucjene – pristajanja publike na manipulaciju i kupnju kvalitete/kvantitete kazališnog iskustva u slučaju Kazališta vaše i naše mladosti te pristajanja na testiranje vlastitih političkih i etičkih načela u T-formance-u. Ti događaji razotkrivaju mehanizme neoliberalnog poretka koji, samo naizgled zapakiran u demokratičnost, ne nudi slobodu izbora koju proklamira.

Svakako jedna od zanimljivijih predstava u režiji Boruta Šeparovića i Montažstroja jest Timbuktu iz 2008., angažirana predstava za mlade koja, kroz humanizaciju animalnoga, zapravo postaje monolog za psa. Psu Capu, kao glavnom glumcu, glas je posudio Sven Medvešek. Osim Capa na pozornici se našlo i 12 pasa beskućnika iz azila Dumovec kao i ljudi beskućnici. Na ovaj način se ukazalo na ravnopravnost čovjeka i životinje te na odgovornost svakog pojedinca prema napuštenim psima i napuštenim ljudima, poništavajući time klasifikaciju patnje – na životinjsku kao nižu, i ljudsku kao višu. Gdje vidimo važnost i nužnost ovakvih projekata? Koliko je velik prostor i uloga kazališta pri djelovanju na sredinu u kojoj živimo?

Predstavu Timbuktu nažalost nikada nisam vidjela s obzirom da sam se Montažstroju priključila dvije godine nakon toga. No Timbuktu je rezultirao uistinu impresivnim brojem kritičkih osvrta, tekstova i video zapisa pomoću kojih zapravo možemo uvidjeti i njegovu važnost. Predstava je tematizirala društveno otpadništvo – pseće i ljudsko. To je prije svega iznimno velik, kompleksan i hrabar umjetnički projekt u kojem je publika dobila mogućnost udomljavanja tih 12 pasa iz azila koji se pojavljuju na pozornici. Priča o ljubavi beskućnika i psa zasigurno je mogla biti ispričana i bez toga simboličnog čina i tu vidimo da kazalište ima mogućnost za ostvarivanje konkretnih učinaka.

{slika}

Oni svakako nisu veliki i nipošto nisu konačno rješenje nekog društvenog problema, ali i taj mali pomak može doprinijeti osvještavanju, javnom zagovoru i vidljivosti nekih problema od kojih skrećemo pogled na cesti jer nam je nelagodno. Tu prije svega mislim na pojavljivanje beskućnika u predstavi – oni posredstvom predstave zasigurno nisu mogli biti udomljeni. Ali predstava je barem pokušala doprinijeti propitivanju stigme kojom smo kao društvo obilježili te ljude. Ova predstava je po mom mišljenju danas jednako aktualna: kada šetate ulicom svake godine vidite sve više i više ljudi koji kopaju po smeću. Redovi pred pučkim kuhinjama su sve dulji i dulji. Često čujemo da su beskućnici oni koji su prokockali i popili sve što su imali pa su zbog toga sami krivi. Broj deložacija čitavih obitelji diljem Hrvatske se povećava pa uistinu možemo dovesti u pitanje sve stereotipe o ljudima koji su izgubili krov nad glavama i uvidjeti da se ne radi o individualnim tragedijama već o sustavnom problemu društva.  

U svojevrsnoj formi teatralizacije nogometne kulture, predstava Srce moje kuca za nju (2010) kritizira, ironizira i sučeljava nacionalnu mitomaniju kreiranu oko nogometa s recentnom društvenom stvarnošću. Tu stvarnost je u predstavi činilo 11 nezaposlenih žena u dresovima hrvatskih reprezentativaca koje su s publikom podijelile svoja osobna i intimna iskustva. Kako su se povezale ove dvije naizgled nepovezive teme – nogomet i rodni aspekt, tj. nezaposlenost žena na tržištu rada?

Srce moje kuca za nju je za mene posebno važan projekt jer je to bila moja prva suradnja s Montažstrojem koja je rezultirala i trajnim članstvom u ovom umjetničkom kolektivu. Predstava se sastojala od dva poluvremena – u prvom poluvremenu su 11 plesačica kroz koreografiranu kombinaciju plesa i nogometnih pokreta pokazale da mogu biti jednako srčane kao i muškarci dok su drugo poluvrijeme ‘odigrale’ nezaposlene žene. U projektu sam se našla sasvim slučajno – jedna od plesačica se ozlijedila i Roberta Milevoj je predložila Borutu da me uzme kao zamjenu. Zahvaljujući toj preporuci sam postala dio Montažstroja. Predstava je problematizirala pojam ‘reprezentacije’ propitkujući tko uistinu predstavlja Hrvatsku i imamo li povoda za nacionalni ponos ili sram.

{slika}

Upravo zato jer žene i nogomet često vidimo kao nepovezane teme (osim kada u prijenosu oči gledatelja treba odmoriti na kakvoj atraktivnoj navijačici na tribinama) predstava je izokrenula taj princip i sučelila nogometnu euforiju s potresnim ispovijedima iz radnih biografija nezaposlenih žena. Te ispovijedi ne govore samo o gorućem problemu nezaposlenih u Hrvatskoj, kojih je broj veći danas nego 2010. godine, već i o tome kako je tranzicija razorila radna mjesta ovih žena i kako su baš zato što su žene često bile omalovažavane i potplaćene. U konačnici, ‘Srce moje kuca za nju’ je publici, ali i svima nama koji smo sudjelovali u projektu dala mogućnost da preispitamo kada uistinu kao društvo pobjeđujemo, a kada gubimo.

Prije tri godine si pokrenula Umjetničku organizaciju Protunapad u okviru koje si, u suradnji s Montažstrojem, izvela dvije kazališne predstave koje se orijentiraju na ples – Nitko nije nevin (2011) i Polet mladosti (2014). Možeš li objasniti rodni kontekst i pitanje individualnog prostora (prostora privacije) kojim se baviš u predstavi ‘Nitko nije nevin’? Također, u ‘Poletu mladosti’ istražuješ ples kao dio masovne kulture unutar socijalističkih sletskih manifestacija – možemo li kroz ove dvije predstave govoriti o tzv. fizičkom teatru u kojem se tijelo koristi, ne samo u svrhu prezentacije određenih političkih i društvenih ideja, već i kao platforma za društveno-aktivno djelovanje, te o propitivanju medijskih biopolitičkih upliva u formiranje tjelesnosti pojedinca/ke?

S obzirom da je moja polazišna struka ona plesačice suvremenog plesa, dugo me smetala hermetičnost i elitnost te umjetničke discipline. Koreografija većine predstava suvremenog plesa počiva na individualizaciji plesačkih tijela kojima je baza određena vještina, a takav pristup tijela na pozornici postavlja u konkurentski odnos. Zapravo, možemo reći da koreografija suvremenog plesa jako dobro ocrtava ideologiju individualizma. No, vladajućoj ideologiji smo još korisniji kao korektori tuđih tijela – većina plesnih umjetnika ne može preživjeti samo od umjetničkog rada pa često vode razne programe vježbanja primjerice u fitness-centrima.

Tamo su naša utrenirana i mišićava tijela uzor onima koji svoja tijela žele prilagoditi onome što bi bilo društveno poželjno. Ili se pak suočavaju s fizičkim boljkama napornog rada u obliku prekovremenog sjedenja u uredima. U ta dva projekta pokušala sam, zajedno sa suradnicima, skrenuti pažnju na to da se preko tijela prelamaju razne politike i iskoristiti medij plesa za otvaranje konkretnih političkih tema na direktan način. U oba projekta sudjelovale su djevojčice koje nisu profesionalne izvođačice tako da je proces rada s njima imao konkretan edukativan karakter.

Predstava ‘Nitko nije nevin’ je skretala pažnju na seksualizaciju ženskog tijela u popularnoj kulturi i način na kojega takvi sadržaji utječu na formiranje ženskog identiteta kod djevojčica. ‘Polet mladosti’ bavio se idejom fiskulture u kojoj sport nije ekskluzivan nego inkluzivan. Predstava kroz rekonstrukciju sletskih pokreta postavlja pitanje koje se direktno tiče socijalizma budućnosti – na koji način pomiriti individuu i kolektiv, što nisu uspjeli niti socijalizam prošlosti niti kapitalizam sadašnjosti. Ovakav pristup koreografiji je meni, kao mladoj i još neiskusnoj koreografkinji, prilično zahtjevan i eksperimentalan no činjenica da plesom ipak možemo otvarati neke društvene probleme i koristiti ples kao generator javne rasprave je svakako poticajna za rad u budućnosti.

Društvena angažiranost Montažstrojevog kazališta vidljiva je i u projektu 55+ koja je osobama starijima od 55 godina pružila prostor za društveno i politički aktivno djelovanje putem kojega su sudionici/e upozoravali na međugeneracijsku nesolidarnost. Koja je vrijednost i snaga ovog projekta koji se posebice u današnjici čini esencijalnim, s obzirom na sveprisutan ageizam i činjenicu da stariji nisu ciljana populacija niti jednog proizvoda, što je na vrlo neumjestan način pokazala i nedavna Vipova reklama o mobilnoj tarifi za mlade?

Smatram da je mit o međugeneracijskoj nesolidarnosti još jedan u nizu mehanizama atomizacije društva i njegove podjele na male interesne skupine. Jednako kao što specifikacija ‘prekarnog rada’ ima nuspojavu odjeljivanja slike radnika koji radi u tvornici od slike mladog freelancera. Naravno da svaku generaciju nešto povezuje i da ona ulazi u neku vrstu konflikta sa starijim ili mlađim generacijama, no projekt 55+ je pokazao kako su razlike mnogo manje nego što se to prikazuje. Zapravo najgore što se desilo nakon lansiranja Vip-ove reklame su reakcije koje su odgovornost s marketinškog tima koji ju je osmislio prebacile na čitavu populaciju mladih legitimirajući sadržaj reklame kao prevladavajući stav mladih osoba. U projektu 55+ imala sam nekoliko funkcija – radila sam kao koordinatorica, voditeljica plesnih radionica, ko-dramaturginja predstave te kao asistentica redatelja predstave i dokumentarnog filma Potrošeni kojim je projekt i kulminirao. Zbog toga se osjećam duboko povezano sa svim suradnicima projekta, a i s preko 50 osoba starijih od 55 godina koji su bili njegovi direktni korisnici.

Sada, dvije godine nakon što je projekt pokrenut, mogu reći da je njegova vrijednost za korisnike bila uistinu velika. Mi ih nismo tretirali kao ‘bakice’ i ‘djedove’ nego kao ravnopravne subjekte jedne mikro zajednice koja im je dala platformu za sve ono što im društvo sustavno oduzima – za vidljivost u javnom prostoru, za razbijanje stereotipa o starijim osobama, za dokidanje samoće i izoliranosti, za uvažavanje potencijala njihova političkog djelovanja. Čitav projekt u konačnici ne vidim kao projekt isključivo starijim osobama – on govori o svima nama, o društvu i o odgovornosti koju imamo sada za svijet kojeg ćemo predati generacijama koje dolaze.

S predstavom Budućnost je sada (2013) izvedenoj u Hrvatskoj gospodarskoj komori i na HZZ-u otvorila bih zapravo pitanje o društvenoj angažiranosti i korisnosti umjetnosti. Naime, Viktor Ivančić je u nedavnom intervjuu izjavio da mediji ne mogu promijeniti društvo; neću te pitati može li to umjetnost jer zasigurno ne možemo takvo nešto očekivati. Pitanje je može li umjetnost utjecati na promjene u društvu, na promjenu svijesti društva i pojedinaca/ki, može li mapirati probleme koji se gube iz medijskog prostora i na koje načine je to moguće izvesti pa, između ostalih, i na primjeru predstave ‘Budućnost je sada’?

Slažem se da mediji neće promijeniti društvo, no oni za njega svakako nose jednu dozu odgovornosti. Upravo masovni mediji danas formiraju našu sliku stvarnosti, posreduju ju i iako najveći dio medijskog prostora funkcionira kao produžena ruka za propagandu prevladavajuće ideologije to ne znači da otpor unutar medija nije moguć. Umjetnost također ima svoj dio odgovornosti za društvo u kojem i za koje nastaje. Borut kao voditelj Montažstroja često u intervjuima i u raznim razgovorima izjavljuje da bi se trebao prestati baviti umjetnošću s obzirom da ona nikada ne može imati učinak konkretne aktivističke i političke akcije. S tim se ne slažem u potpunosti – naš neprijatelj nema glavu niti centar i borba se zbog toga mora odvijati na raznim poljima. Umjetnost ima drugačija oružja od medija, teorijskog rada, aktivizma…

Projekt ‘Budućnost je sada’ je odličan primjer za to. U toj smo predstavi izložili slijed događaja od 2013. do 2017. godine u kojima će se u Hrvatskoj desiti oružana borba kapitalista i revolucionarnih snaga s rezultatom uspostavljanja Socijalističke Anarhije Hrvatske. Predstava se direktno suočavala s tezom da nema alternative političko-ekonomskom sustavu u kojem živimo kroz imaginaciju potpuno drugačijeg društva koji se temelji na zajedničkom dobru kojeg stvaramo i dijelimo. Nakon svake izvedbe se odvijala veoma živa diskusija s publikom što samo pokazuje da zapravo nije teško zamisliti pravednije društvo od onoga kojeg imamo sada. To su učinci koje ima umjetnost, oni su ograničeni, no u konačnici čak i nije pitanje možemo li medijima ili umjetnošću mijenjati svijet već je pitanje stvaranja platforme zajedničkog djelovanja trenutno odvojenih džepova otpora koji obuhvaćaju raznorodne djelatnosti.

Projekti u 2014.-oj godini obilježeni su glazbeno-kazališnim radom – projekt MČŽPC (Mali čovjek želi preko crte) u okviru kojeg je nastao i spot Svastika koji problematizira sveopću fašizaciju društva i netoleranciju prema manjinskim i marginalnim društvenim skupinama. Na temelju problema s (auto)cenzurom MČŽPC-a nastao je najrecentniji projekt A gdje je revolucija, stoko? i ‘rođendanski’ spot Komunizam. Koja je uloga glazbe kao medija u ovim projektima? Možemo li, kao što ovdje istražujete, glazbu koristiti kao zajedničko dobro, a da pritom ništa ne izgubimo?

Projekt MČŽPC propitivao je može li glazba postati oruđe širenja i osnaživanja društvene promjene. Predstava je inspirirana kultnim albumom Paket aranžman i nasljeđem jugoslavenskog novog vala. U kapitalističkom društvu glazbu ne možemo tretirati kao javno dobro, čak niti onu koja je nastala prije više od 30 godina. Uslijed propasti glazbene industrije, zaštita autorskih prava postala je vrlo kruta stegovna mjera prema kojoj plesati i pjevati neku pjesmu – a točno to je ono što sam ja radila u predstavi MČŽPC – postaje nešto što je naplativo pa čak i utuživo. Bez obzira što je predstava MČŽPC potpuno novo umjetničko djelo koje, kao i velik dio suvremene umjetnosti, koristi citate, parafraze i reference na druga umjetnička djela.

Zaštita intelektualnog vlasništva u potpunoj je suprotnosti s prirodnim tokom razvoja umjetnosti koja se uvijek naslanja na samu sebe. Čak je i moja plesna izvedba u toj predstavi sastavljena od niza citata drugih plesnih umjetnika i djela – staviti patent na neki pokret čini se kao potpuno suluda ideja jer ubrzo ne bismo imali kako plesati. Zbog toga smo izgubili predstavu MČŽPC – ali smo stvorili predstavu ‘A gdje je revolucija, stoko?’ u kojoj razotkrivamo i vlastito licemjerje jer pristajemo autocenzurirati vlastiti umjetnički rad kako bismo ipak zadržali vidljivost unutar tog istog sustava koji opslužujući interes manjinskih skupina i njihova profita diktira što smijemo, a što ne smijemo.

Osvrčući se na usmjerenje prema budućnosti što je orijentir rođendanske proslave Montažstroja pod nazivom ‘5 dana za 25 godina’, koja se održavala u KIC-u od 18.-22. prosinca – što danas znači Montažstroj i koja je njegova uloga u društvu kroz buduće projekte?

Dva su zasigurno najvažnija događaja proslave 25 godina Montažstroja. Prvi se desio 21. prosinca kada smo podijelili simboličan orden u obliku zaštitnog znaka Montažstroja suradnicima umjetničkog kolektiva. Od pozvanih 350 osoba, na svečanost je uspjelo doći gotovo 200 i iskreno mogu reći da sam osjetila zajednički ponos na sve što smo postigli u zadnjih 25 godina pri čemu svakako treba istaknuti i Borutovu ustrajnost u ovom dugom periodu Montažstrojeva djelovanja.

{slika}

Drugi događaj odvio se na sam rođendan Montažstroja 22. prosinca – održana je tribina ‘A gdje je revolucija, stoko?’ na kojoj su govorili Dean Duda, Ivan Ergić, Marina Ivandić i Tomislav Klauški uz moderaciju Borisa Postnikova. Naime, osnovna je ideja tribine bila da Montažstroj ustupi svoje rođendansko slavlje raspravi o potencijalima sveobuhvatne društvene promjene. Iako jedna tribina ne može iznaći univerzalne zaključke, smatram važnim da se o toj temi opetovano govori i da ju se što više akcentira u javnom prostoru. Odaziv publike je bio uistinu sjajan, pojavili su se ljudi koji inače možda i ne bi bili posjetitelji tribina s političkom tematikom zbog čega mogu reći da je proslava rođendana bila uspješna. Nakon 25 godina djelovanja na nezavisnoj sceni uvijek se postavlja pitanje ostanka ove organizacije – u svoju 26. godinu ulazimo bez prostora za rad u neizvjesnosti i nesigurnosti. No projekti koje smo najavili tijekom obilježavanja 25. godišnjice nastavit će se hvatati u koštac s društvenom stvarnosti – tema javnog zdravstva i kreditnog ropstva bit će u fokusu našeg umjetničkog djelovanja u 2015. godini.

 *Fotografije preuzete uz dozvolu Montažstroja

Markić poslala još više promatrača/ica da nadgledaju drugi krug izbora

Drugi krug predsjedničkih izbora, u nedjelju, 11. siječnja nadzirat će 918 promatrača/ica iz nevladinih udruga, stotinjak više nego u prvom krugu.

Promatrače su prijavile četiri udruge, dakle jedna manje, nego za prvi krug izbora, 28. prosinca, a odustao je Studentski katolički centar Palma, doznaje se u Državnom izbornom povjerenstvu (DIP).

Najviše promatrača/ica, čak 845, prijavila je udruga U ime obitelji, koja ih je u prvom krugu imala 682.

Udruga Promatrač prijavila je 53 promatrača/ica, GONG 15, a Hrvatsko odgovorno društvo pet.

Jesam li seksist, a da toga uopće nisam svjestan?

Vi ste muškarac koji sam sebe smatra vrhunskim saveznikom žena. Možda ste čak i deklarirani feminist koji se aktivno zalaže za realizaciju ciljeva pokreta za ženska prava. Bravo za vas, to je zaista hvalevrijedno; nažalost, to ne znači da ste automatski imuni na seksizam. Naprotiv, možda ga perpetuirate, a da toga uopće niste svjesni.

“Ali ja nisam seksist! Ja ne mrzim ženeˮ, mogli biste odvratiti.

Da vas odmah zaustavim: naime, ljubav i poštovanje prema ženama nemaju nikakve veze s time jesu li vaši postupci seksistički, da ne spominjem da ne morate mrziti žene da biste bili seksist. U stvarnosti, već i činjenica da ste aktivni sudionik u kulturi u kojoj muškarci (naročito bijeli, cis, heteroseksualni muškarci) imaju prednost nad svim drugim društvenim skupinama znači da, u najboljem slučaju, od seksizma imate koristi, a u najgorem slučaju, u njemu aktivno sudjelujete.

Ukratko; ne, ne morate mrziti žene da biste bili seksist. Štoviše, prava je istina daleko od toga. U velikom broju slučajeva, vaše nesvjesne misli, postupci, riječi i dalje su seksističke jer se seksizam često krije u suptilnim stvarima koje možda činite, a da ih uopće niste svjesni. Stvar je u detaljima. Ovu je činjenicu zacijelo teško prihvatiti, no jednom kad se s njome pomirite, možete početi prepoznavati mehanizme kojima se seksistički postupci javljaju te osmišljavati strategije kojima ćete ih promijeniti. Ovo je izuzetno važno jer, u konačnici, vlastite je postupke važno prepoznati kao potencijalno seksističke, ne zbog vas samih, već zbog ljudi koje oni mogu povrijediti.

Ovdje se čak ne radi o tome jesu li muškarci podsvjesno seksisti, već o tome na koje načine naše društvo stvara seksističke situacije koje mi perpetuiramo a da toga nismo svjesni. Svatko od nas ima pravo osjećati se sigurnim/nom, bez obzira na naš identitet, a seksistički postupci ugrožavaju taj osjećaj sigurnosti. Stoga, ako doista volite žene i očitujete se kao njihov saveznik i/ili feminist, važno je preispitati načine na koje možda i sami sudjelujete u tom sustavu. Kako, dakle, možete biti seksist, a da toga uopće niste svjesni?

Suptilni seksizam mikroagresije

Seksističke mikroagresije vjerojatno su najučestaliji način na koji perpetuirate ili sudjelujete u seksizmu, a da toga niste svjesni. Pojam mikroagresije kao oznaku za ‘male, suptilne, često i nesvjesne činove kojima se marginalizira pojedince u potlačenim skupinama’ skovao je Chester Pierce u kontekstu rasprave o suptilnim rasističkim činovima, raširenima 70-ih godina prošloga stoljeća. Od tada, spomenuti se pojam koristi za širok raspon nesvjesnih načina kojima marginaliziramo druge. Drugim riječima, radi se o gotovo nesvjesnim sitnicama koje svakodnevno činimo, a koje imaju štetan (i opresivan!) učinak na marginalizirane skupine. Mikroagresije su posljedica internaliziranih predrasuda, pretpostavki i stereotipa o marginaliziranim pojedincima i skupinama, a uključuju čak i stvari za koje znamo da nisu istinite, no koje su u tolikoj mjeri ukorijenjene u našoj kulturi, da im povremeno (i nenamjerno) dopuštamo da prodru u našu svakodnevicu posredstvom naših postupaka i riječi. Čak i ako imate dobre namjere i niste mislili ‘na taj način’, mikroagresije su i dalje štetne. Ma koliko suptilni bili, svi ti ‘nenamjerni’ seksistički komentari i činovi postupno se nagomilavaju – i nanose bol.

U konačnici, mikroagresije podržavaju problematične društvene strukture protiv kojih se kao feminist(k)i(nje) borimo. Stoga, umjesto da se fiksirate na to volite li žene i jeste li feminist, trebali biste saslušati one koji/e vas prozivaju zbog seksizma. Mikroagresije stvaraju neprijateljski okoliš u kući, na radnome mjestu ili u društvenim kontekstima, djelujući kao trajni podsjetnik na rodnu neravnopravnost u društvu. One ležerno podsjećaju pojedince ‘gdje im je mjesto’, podržavajući propisane rodne norme i njihovu sjenu nejednakosti. One vrednuju kulturu u kojoj su žene i dalje znatno manje plaćene od muškaraca za obavljanje istog posla te u kojoj ne-bjelkinje zarađuju još manje od bjelkinja. One perpetuiraju podcjenjivanje kućanskih poslova zbog njihove tradicionalne veze sa ženama. One nas čak tjeraju da se pitamo odgovaraju li naša tijela modelu koji društvo smatra prihvatljivim. Govoreći ljudima kako bi se trebali ponašati na temelju njihova roda, seksističke mikroagresije također nastoje gurnuti pojedince u usko definirane, binarne kategorije roda. To, pak, briše sve one koji se opiru takvim jednostavnim i binarnim kategorizacijama, primjerice transrodne osobe.

Mikroagresije u praksi    

Seksističke mikroagresije često se javljaju u vidu nepromišljenih i usputnih komentara upućenih ženama. Primjerice, kad svojoj prijateljici koja je uspješno podigla neki teret kažete ‘nije loše za ženu’, ili kad kolegici na poslu kažete da joj emocije ne dopuštaju da logički sagleda određeni problem. Ove i slične stvari u pravilu je lako primijetiti i zbog njih će vas vjerojatno često prozvati. Mikroagresije mogu poprimiti i oblik šala koje zbijate sa svojim kompićima kad žene nisu u blizini. Jeste li se ikada šalili na račun ‘zatvorske kugle’? Ili toga da se žene trebaju ‘vratiti u kuhinju’? Sve to vjerojatno se doima kao obična zafrkancija, no ova vrst humora oslanja se (i promovira) seksističke stereotipe i rodne norme.

Međutim, ovi suptilni činovi seksizma nisu uvijek očiti. Jedan od najčešćih, ali i najopasnijih oblika seksističke mikroagresije (upravo zato što je u pravilu motiviran dobrim namjerama) s kojim se svakodnevno susrećemo jest kavalirština. Možda ste svjesni da to činite, no možda vam nije palo na pamet da u pozadini vaših postupaka leže seksističke pretpostavke. Pretpostavljam da u ovom trenutku mnogi od vas urlaju na mene kroz zaslone vaših računala: “Kad pridržavam vrata ženi ili plaćam večeru, samo pokušavam biti fin i pristojan­.ˮTo je sjajno i sigurna sam da sve to činite u najboljoj namjeri, no hajdemo se na trenutak osvrnuti na implicitni seksizam upisan u same korijene tih gesta koje su tako često zaogrnute velom ljubaznosti.

Kako objašnjava blogerica Ashley Robinson, kavalirština se često svodi na ‘gledanje svisoka, male činove motivirane implicitnim i eksplicitnim pretpostavkama da su žene nježne i nesposobne te da o njima treba brinuti’. Ti su činovi ukorijenjeni u pretpostavci da su žene krhke i nježne, vlasništvo o kojem se muškarac treba brinuti. Vi stoga otvarate vrata kad vidite ženu kako se približava ili inzistirate na tome da ponesete njenu tešku prtljagu. Mikroagresije, naime, ne poprimaju uvijek obličje velikih, aktivnih seksističkih gesti koje je lako uočiti: katkad se javljaju i kao sitnice koje činite u najboljoj namjeri. Možda nam djeluju kao tek bezazleni činovi ili riječi, no mikroagresije se s vremenom gomilaju. U kontekstu seksizma, one predstavljaju moćno sredstvo patrijarhata koje služi u svrhu daljnjeg ušutkavanja žena, djelujući kao trajni podsjetnik na to da pravu jednakost tek treba postići.

Borba protiv mikroagresija                   

Pročitavši sve ovo, u vama se možda javio osjećaj krivnje, no na tome se ne treba previše zadržavati. Naime, mikroagresije nisu stvari koje nužno želite činiti: češće se radi o stvarima koje činite, a da toga uopće niste svjesni jer su toliko ukorijenjene u našoj kulturi da nam djeluju sasvim normalno. Stoga, umjesto da patite od osjećaja krivnje, zastanite na trenutak i promislite o vlastitom ponašanju i društvu koje ga promovira kao normu. Da bi se doista uhvatili ukoštac s mikroagresijama, najprije treba utvrditi zašto ih uopće ne primjećujemo. Odgovor na to pitanje leži u privilegiranosti: činjenica da uopće ne primjećujete načine na koje promovirate seksizam, savršeno ilustrira privilegiranost kao nešto neizbježno od čega i nesvjesno profitirate. Mikroagresije djeluju kao podsjetnik da sudjelujete i imate koristi od sustava koji aktivno ugnjetava druge, a da toga niste ni svjesni. Činjenica da ne razmišljate o tome na koji način vaše usputne primjedbe ili činovi mogu utjecati na marginalizirane pojedince, govori u prilog tomu.    

Za početak dobro razmislite o tome na koji način sudjelujete u seksističkim mikroagresijama i na koje se načine one odražavaju u životima vaših bližnjih. Krenite i korak dalje! Moguće je da ove mikroagresije nadilaze granice identiteta na sličan način kao i opresija, stoga dobro razmislite o tome odnosite li se  drugačije prema ne-bjelkinjama, lezbijkama, transrodnim osobama, siromašnim ženama, ženama s invaliditetom i ženama različitih dobi. Nakon što ste identificirali te štetne postupke, ispričajte se zbog njih. Zatim se zapitajte zašto ste se uopće počeli ponašati na taj način. Zapitajte se na koje se stereotipe vaši obrasci ponašanja oslanjaju, od kojih pretpostavki o marginaliziranim skupinama polaze, te koje aspekte seksizma i opresije perpetuiraju. Najvažnije od svega, uložite svjestan napor kako biste s njima raskrstili.

Lijepo molim da se moj poziv na samopropitkivanje ne protumači kao poticaj da budete bezobrazni prema svakoj ženi koju susretnete, a sve u ime raskida s kavalirštinom. Kako objašnjava Kelsey Lueptow, problem s kavalirštinom nije u ljubaznosti prema drugoj osobi, već u tome što ta ljubaznost nije obostrana. Postoje i drugi načini da budete fini i pristojni. Umjesto da ste ljubazni prema ženama zato što su žene, činite to jer nastojite biti ljubazni prema svim ljudskim bićima. Ljubaznost i poštovanje valja prepoznati kao dvije stvari koje svatko zaslužuje i koje stoga nisu uvjetovane nečijim rodom. Ne odustajte od ljubaznosti, no propitkujte motive vlastitih postupaka. Seksističke mikroagresije često su nesvjesne, no mnogo je toga što možemo poduzeti po tom pitanju. Idući put kad vas netko zbog toga prozove, vrijeme je da poslušate što ta osoba ima za reći. 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

‘Feminizam je posvuda i treba se konzumirati i kroz umjetnost’

Sonja Solunac, vizualna umjetnica i aktivistkinja iz Kragujevca te suosnivačica Wooman magazina, za Libelu je govorila o erotici, ženskoj umjetnosti i feminizmu.

Je li umjetnost – sloboda? Osjećaš li slobodu u zemlji u kojoj djeluješ?

To je jako začarano pitanje. Je, kada imaš slobodu kritičkog promišljanja, mogućnost djelovanja, publiku i institucije koje ti to dozvoljavaju. Ako nemaš – nije. U našoj je zemlji (Srbija, op. a.) sve manje slobode i mogućnosti, mislim da i ne treba posebno napominjati da to ima veze s političkom i ekonomskom situacijom u državi.

Od kada se baviš umjetnošću i kada je ona postala komentar društva? Bi li ti tako nazvala svoj rad?

Od djetinjstva se bavim umjetnošću. Sjećam se kada me je pedagog prije polaska u školu pitao što bih voljela biti kada narastem. Rekla sam – slikar. Danas mi je jako žao što me nije ispravio i rekao: “Ne, ti ćeš biti slikarica”.

Društvenim temama sam se oduvijek željela baviti, iako sam zapravo tek prije nekoliko godina počela ozbiljnije proučavati rodne teorije i aktivizam.

Svaka umjetnost je na neki način komentar društva, jer je nastala iz društva, nalazi se u društvu, podržava ili kažnjava društvo itd. I kada mi netko od umjetnika/ca kaže: “Ja stvaram iz sebe/svoje unutrašnje doživljaje, društvo me ne zanima, kao niti angažirana umjetnost”, odzvoni mi u glavi – osobno je političko. Čovjek je prvo društveno biće, tek nakon toga umjetnik/ca, tako da svakako komentira društvene okolnosti, samo na drugačije načine.

Kako je nastao Wooman i koja je tvoja uloga u toj priči?

Wooman magazin je nastao u Kragujevcu 2012. godine, nakon projekta Mesec ženskog aktivizma i umetnosti, autorice Aleksandre Ninković. Na tom projektu sam radila kao koordinatorica. Kroz našu suradnju su se spontano počele razvijati i neke ideje. Prvi broj je izgledao kao neka vrsta završnog izvještaja projekta, nakon čega smo odlučile raspisati natječaj i da magazin mora zaživjeti. Realizirale smo još dva broja, a sada je i četvrti u pripremi. Prvi je izdan u studenom 2012. godine, drugi u ožujku i treći u prosincu 2013. godine

Radi opravdanih razloga kasnimo s izdavanjem, iako je inicijalna ideja bila da novi broj izlazi svaka tri mjeseca. Moram se pohvaliti da je odaziv autorica i autora, kako onih iz zemlje, tako i onih iz cijele regije, izuzetno velik. Fokus magazina je na ženskom i feminističkom stvaralaštvu koje je zasnovano na različitim umjetničkim disciplinama.

Osim što uređujem rubrike magazina, bavim se i analizom sadržaja koji dolazi kao materijal kroz natječaje. Podaci iz tog istraživanja će kasnije, kroz koju godinu, služiti za rad na temu “Kako se doživljava žensko i feminističko stvaralaštvo kod umjetnica/ka na ovim prostorima”.

Smatraš li da se feminizam treba konzumirati kroz umjetnost? Misliš li da je feministička umjetnost odmak od salonskog feminizma, njegov sastavni dio ili nevezano djelovanje koje je u stanju nešto promijeniti? Koliko se može utjecati na neke pojave u društvu – feminističkom umjetnošću?

Da, naravno. Feminizam je posvuda i treba se konzumirati i kroz umjetnost.

Niti sama nisam vjerovala kakvu moć djelovanja ima dok se nisam počela njime baviti i u praksi. Učenje i proširivanje znanja me je promijenilo kao osobu i moj utjecaj na druge. Da ne spominjem razmjer moći ulične umjetnosti i performansa koji je pomogao mnogim ženama koje inače ne konzumiraju “salonski feminizam”, da saznaju da postoji nekakav siguran broj koji se može nazvati, da postoje žene koje proživljavaju isto što i one, da nisu same i da im se može pomoći.

Što sve obuhvaćaju tvoji radovi? Jesu li tvoji likovi kulturološki neodređeni ili se može nazrijeti ‘bjelačka privilegija’ u njima? Koje stereotipe voliš propitivati?

Moji radovi obuhvaćaju društvene odnose, pojave i situacije. Mislim da ne sadrže natruhe ‘bjelačke privilegije’, već sagledavam sve u našoj kući, između četiri zida, na ulici i u sistemu. Zaista ima previše negativnih stereotipa na čijem smanjenju se treba raditi bez prestanka, bez obzira čime se pojedinac/ka bavi. Želim propitivati steretipe koji se bave rodom, klasnim položajem i seksualnim opredjeljenjem.

Erotika je ‘prljava’ u javnom prostoru. Na koje načine prezentiraš erotičnost u umjetnosti, i u kojoj mjeri su neodvojiva ta dva pojma – postoji li erotika bez umjetnosti i obrnuto?

Erotika (ne) živi sama za sebe, ona je u stanju prožimati se posvuda, naravno – pogotovo u umjetnosti. Iz podsvijesti uvijek nešto ‘kuha’, no ‘poklopac’ postoji – društveni okviri koji su uglavnom stereotipni i skloni predrasudama. Mislim da pojmovi mogu biti odvojeni, erotika bez umjetnosti i umjetnost bez erotike postoji, a to jedino zavisi od autora/autorice, kao i od konteksta.

Konkretno, u mom slučaju, uzela sam erotiku u najširem smislu kao temu u vizualnom stvaralaštvu. Pogotovo osjećaj erotike općenito kod osoba koje su pretrpjele neku vrstu zlostavljanja. A sada, što je tu društvu u javnom prostoru prljavo – erotika ili zlostavljanje, neka sama odgovori!

Jesi li se prilikom stvaranja ciklusa ‘Sturm und Drang’ vodila okvirnom ‘definicijom’ istoimenog književnog pokreta, odnosno jesi li ga činila s namjerom da bude nesputani izraz osjećaja i strasti kao oštra kritika društva kao pojave? Dogodi li se odluka da nastane određeni ciklus ili djela nastaju, pa ih naknadno ‘smjestiš’ u nekakve ‘okvire’? Ima li ciklusu kraja u umjetničkom izražaju, ili se ponavljaju i vrte u konstanti?

Naziv ciklusa Sturm und Drang je nastao tako što se proces mog razmišljanja tijekom rada djelomično kosio sa definicijama istoimenog umjetničkog pokreta iz 18. stoljeća. Odluke o nastajanju nekog ciklusa su dolazile spontano, još od studentskih dana, i još uvek radim na njima. Imam teme kojima se bavim i one se stalno dopunjuju nekim novim izrazima i metodama u radu. Svaki ciklus, ili umjetnički projekt je uvijek otvoren zbog konstantne potrebe za istraživanjem i proširivanjem.

U ranijim intervjuima si govorila i o binarnom konceptu jedne osobe, tj. da je osoba i muško i žensko, odnosno dva smo dijela s naglašenom polovicom koja nas definira.

Željela sam naglasiti razliku između termina rod i spol. Kroz cijeli život nas uloge definiraju, i mi se sa tim okovima svakodnevno borimo. Živimo svoje uloge koje su već stoljećima stvarane i nametane, i na različite načine ih se pokušavamo osloboditi i/ili korigirati.

Jesi li izlagala van Srbije? Bi li napustila Srbiju da imaš priliku?

Nisam puno izlagala van Srbije, samo par puta, i to su u pitanju bili neki likovni tečajevi za međunarodne grupne izložbe.

Planiram otići iz Srbije kao studentica umjetnosti, jer želim nastaviti s obrazovanjem i umjetničko-aktivističkim radom. Hoću li zauvijek ostati vani, to još niti sama ne znam.