Peticija za uvođenje tema o znamenitim ženama u školske udžbenike

Peticiju da se u škole uvedu teme o znamenitim ženama pokrenula je Subotičanka Isidora Stokin, studentica srpske književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Cilj akcije je da se u školsko gradivo obogati sadržajima koji će govoriti o ženama koje su dale doprinos kulturi, nauci, umetnosti na našim prostorima.

U peticiji se od Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja traži da se u programe sistematski uvedu djela i zasluge žena koje su utjecale na tijek razvoja svih segmenata društva na ovim prostorima, piše Subotica.com.

Ovim procesom trebalo bi da rukovodi tim uglednih stručnjaka i stručnjakinja koji bi dopunio postojeće programe. 

Do sada ovu inicijativu podržalo je više od 250 ljudi, a podržali su je brojni/e sveučilišne profesorice i profesori.

Peticiju možete naći OVDJE!

Ne smijemo dopustiti fašizmu da gradi zidove među ljudima!

U Splitu je ovog vikenda održan Forum Permanente, odnosno Stalni Forum antifašista/kinja i partizana/ki te instituta za povijest jadransko-jonskih gradova. U radu Foruma sudjelovale su delegacije iz Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Dubrovnika, Rijeke, Zagreba, Istre, Slovenije, Srbije te Italije (gdje se nalazi i samo sjedište Foruma). Mladi antifašisti i antifašistkinje razmijenili/e su iskustva djelovanja u lokalnim sredinama, kao i iskustva iz nedavno održane Ljetne škole mira u kojoj su sudjelovali učenici i učesnice te studenti i studentice koje se educiralo o vrijednostima antifašizma, prenosi Lupiga.com.

Antifašizam se danas nalazi na sjecištu triju zadaća: komemorativne, kritičke i aktivističke. Komemoracija – zadržavanje sjećanja, detektiranje stupnja zastupljenosti antifašizma u društvu danas i aktivan rad na popularizaciji antifašističkih vrijednosti. Iako je komemorativna funkcija veoma važna jer čuva sjećanje na povijest koja je mahom zanemarena, zadatak antifašista je i pronalazak novih formi informiranja, problematiziranja i širenja vrijednosti antifašizma. Kao primjer takvog angažmana možemo istaknuti projekt ANPI-ja (Associazione Nazionale Partigiani d’Italia ) u Matelici o osnivanju povijesnog prirodnog parka u koji bi bio uključen i muzej otpora, mjesto svjedočanstava o lokalnoj povijesti i lokalnim iskustvima partizanske borbe. Još jedan primjer nove forme širenja antifašističkih vrijednosti je i suradnja ANPI-ja s pokretom za prava LGBT osoba koji su sve češće meta napada talijanskih neofašista, čije djelovanje ima podršku jednog dijela Crkve.

Osim toga, važno je pronaći način i za otvaranje diskusije u obrazovnim ustanovama ili paralelnim edukativnim sadržajima, kao što se pokušava u Puli projektom edukacije školskog uzrasta o antifašizmu i ljetnom školom mira koja njeguje vrijednosti tolerancije, poštovanja i međusobnog uvažavanja. Ovi angažmani mladih članova i članica antifašističkih sekcija na lokalnim razinama služe kao inspiracija i poticaj drugim sličnim organizacijama, jer antifašistička povijest i ustavna institucionalizacija antifašizma imaju ograničen utjecaj na pojedinca i pojedinku, kako pokazuju porazni rezultati istraživanja provedenog o antifašizmu i životnim vrijednostima u školama Istarske županije.

No, paralelno s edukativnim radom odozdo, pojavljuje se sve veća potreba za novom kontekstualizacijom antifašističkih zajednica unutar kurentnih antifašističkih tokova. Dobar primjer pružaju talijanski/e antifašisti/kinje koji s jedne strane surađuju s radničkim sindikatima i bave se pitanjima sindikalnog organiziranja i radničkih prava, kao i Mreža antifašistkinja grada Zagreba koja širokim spektrom djelatnosti – od humanitarnih akcija preko izdavačkih djelatnosti i suradnje s udrugama civilnog društva do nogometnih turnira s azilantima i antifašističkim navijačkim skupinama – postoje inspiracijom svim mlađim antifašističkim organizacijama u Hrvatskoj.

Sekcija mladih antifašista Grada Splita istaknula je problem izgleda javnih površina koje su zatrpane fašističkim simbolima te uputila kritiku svim dosadašnjim gradskim vlastima zbog zanemarivanja rastućeg profašističkog diskursa i simbola koji nažalost postaju i sastavnim elementima tzv. murala što znači da nije riječ o slučajnim šaranjima politički nezrelih buntovnika. Osim aktivnog djelovanja na ulici, istaknuli su i otvaranje antifašističke knjižnice. Splitu je nedostajalo mjesto edukacije i komunikacije o antifašizmu, a upravo bi antifašistička knjižnica kroz svoj sadržaj trebala otvoriti prostor za dijalog i kritičko promišljanje.

Uzroke fašizma valja tražiti u trenutnim društveno-ekonomskim prilikama. Upravo za vrijeme ekonomske krize dolazi do porasta utjecaja krajnje desnih stranaka kao zagovornika neofašističkih politika koje za trenutno stanje krive imigrante, manjine i sve one koji misle drugačije. Porast takvih političkih opcija vidljiv je od Grčke (Zlatna Zora), Mađarske (Jobbik) pa sve do Norveške i “slučaja” Breivik.

Antifašisti/kinje ne smiju dopustiti ksenofobima/kinjama i fašistima/kinjama da grade zidove među ljudima. Upravo je tu ključna uloga mladih, odnosno njihov angažman, jer oni moraju biti ti koji će se suprotstaviti fašizmu te umjesto zidova graditi mostove među ljudima. Kao pozitivan primjer tu je slovenska Udružena ljevica, čijim je dijelom i Inicijativa za demokratični socijalizam koja pokušava nametnuti alternativu postojećim parlamentarnim strankama, ali i strankama krajnje desnice.

Ovogodišnji Forum Permanente je uistinu bio spoj različitih kultura i generacija antifašista okupljenih oko zajedničkog cilja, borbe za bolju budućnost.

Porast popularnosti ‘inbetweenie’ modela

Jesu li reklame, poput onih Calvin Kleina za posljednju kampanju, koje koriste “plus-size” modele, u ovom slučaju brojeve UK 14, bliže reflektiranju stvarnog izgleda žena (koje u Velikoj Britaniji većinom nose veličinu 16) ili se jednostavno radi o licemjerju?

Debate oko modne industrije i percepcije ženskog tijela rijetko nisu na dnevnom redu, no ovog tjedna bile su glavna tema rasprava. Sve je uzrokovala novopredstavljena kampanja Calvin Kleinove kolekcije koja za zaštitno lice ima Mylu Dalbesio, model čije tjelesne mjere otprilike odgovaraju konfekcijskom broju 14 (42) u Velikoj Britaniji. U modnoj industriji takve tjelesne proporcije svrstavaju modele u “plus-size” kategoriju, s obzirom na to da većina britanskih modela nosi veličine 6 (34) ili 8 (36). Činjenica da se veličina 14 svrstava u kategoriju “plus-size” izazavala je bijes medija i javnosti kada je kampanja predstavljena javnosti.

Dalbesio je na najnižem stupnju kategorizacije i gradiranja na “plus-size” ljestvici, na kojoj je prosječna veličina 16 (44), jednako kao i kod većine Britanki. Dajući intervju na Today showu u SAD-u, Dalbesio se umjesto “plus-size” modela opisala kao “inbetweenie”, riječima: “Nismo dovoljno mršave da bismo bile svrstane u čiste veličine, kao što su to većina američkih modela koje nose veličine 0 (32) ili 2 (34), no nismo ni dovoljno velike da bismo bile svrstane u “plus-size” kategoriju”.

Uz ovakvu novu kategorizaciju modela unutar modne industrije, “inbetweenie” je na početku svog rađanja. Kampanja Calvin Kleina ne koristi model kao što je Dalbesio kako bi predstavila posebnu “plus-size” liniju već kao dio njihovog tima u kampanji Perfectly Fit underwear, jednako kao i Jourdanu Dunn (6) i Laru Stone (8). Takva strategija znači priznavanje činjenice da će donje rublje tog brenda nositi različite žene, različitih tjelesnih proporcija.

Calvin Klein nije jedini brend koji je prihvatio i primijenio kategoriju “inbetweenie” modela u svojoj kampanji, kako bi odgovorio na rastuće zahtjeve za prikazom “normalnog” ženskog tijela u reklamiranju. U 2012. godini bilo je više takvih primjera. Ralph Lauren radio je s Robyn Lawley (12), proglašenom za “kraljicu inbetweenija”, a H&M odabrao je Jennie Runk (također veličina 12), u svojoj “plus-size swimwear” kampanji iste godine. Prošlog tjedna, američko izdanje Voguea pridružilo se trendu predstavljajući svoj prilog o donjem rublju kroz različite tipove i veličine ženske tjelesne građe, a sve pod naslovom “The Best Lingerie comes in all sizes“.

U doba društvenih mreža, vladavine masovnih medija, javne kampanje oko pitanja tjelesnih veličina u modnoj industriji sve su jasnije artikulirane, snažnije i utjecajnije. Prošlog mjeseca izbio je skandal zbog TopShopovog korištenja manekenskih lutki s ekstremno mršavim i dugim nogama. Prošlog tjedna, Gap i Old Navy bili su meta peticije da se cijene ženskih traperica moraju izbalansirati, ujednačiti. Naime, u ovom trenutku cijena traperica veličine 36 košta 26 dolara dok veličina 56 stoji 40 dolara na prodajnim mjestima Old Navy. Peticija je skupila gotovo 40 000 potpisa.

U cijeloj priči postoji i komercijalna dobit za brendove koji se uključe u ovaj trend. Na Sveučilištu Cambridge istraživanje iz 2012. je pokazalo i dokazalo da je veća vjerojatnost da će žene kupiti odjeću koju nose modeli po građi, rasi ili dobi slični njima. S obzirom na to da je prosječna veličina odjeće u Velikoj Britaniji 16, logično je da “plus-size” tržište neprestano raste. Prodaja odjevnih veličina 14+ dosegla je 16 milijardi dolara u SAD-u tijekom 2013. godine. “Postoji strah i neizvjesnost zbog skretanja s utabane staze koja vodi do profita”, kaže Caryn Franklin, organizatorica i osnivateljica (zajedno s Debrom Bourne) All Walks Beyond the Catwalk organizacije za promicanje različitosti u modnoj industriji. “Mislim da dizajneri postaju svjesniji važnosti različiosti tjelesne percepcije. Ovaj posljednji pojam, ‘inbetweenie’, je marketinški pojam, no on svejedno izaziva i mijenja standardne mjere tijela u modnoj industriji”, dodaje.

Još uvijek postoji i postavlja se pitanje može li “inbetweenie” pokrenuti stvarnu promjenu i uvesti različitost na velika vrata u modni svijet ili se jednostavno radi o najnovijem primjeru podilaženja modne industrije javnosti flertovanjem s atipičnom estetikom nestandardnih modela. Na londonskom modnom tjednu 2009. godine, dizajner Mark Fast stavio je “plus-size” modele na modnu pistu, a Jean Paul Gaultier učinio je isto sljedeće godine. Pariški Vogue stvorio je “plus-size” izdanje u 2010. godini koje je uredila Penelope Cruz. Naomi Shimada, plus-size model i blogerica o zdravom pristupu tijelu sklona je automatski odbaciti takve “napore” časopisa da promoviraju tjelesnu različitost kao puko licemjerje i dodvoravanje javnosti, no priznaje da je kampanja Calvin Kleina specifična po svom potencijalu i osmišljenosti da doista pomiče i mijenja vladajuće kategorije, za razliku od običnih editorijala u časopisima. “Svaki korak k postizanju veće razlilčitosti može biti jedino pozitivan”, tvrdi. Shimada se i sama nedavno pojavila u kampanji high-street brenda Monki u ulozi jednakoj modelu koji nije “plus-size”.

Sarah Watkinson, direktorica modelling agencije za “plus-size” modele, potvrđuje porast potražnje za “inbetweenie” modelima. “Nekoć je nepisano pravilo bilo to da su za plus-size kampanje klijenti željeli djevojke koje su najmanje bile veličina 16, no sada to više nije toliko važno. Više se važnosti stavlja na zdrav izgled kojem treba težiti, a ‘inbetweenie’ je veličina koja odražava zdrav izgled”.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Kapitalizacija znanja i socijalni aspekt studentske borbe u Srbiji

Studentski protesti u Srbiji, na beogradskom Filozofskom fakultetu na kojemu je na snazi blokada nastave, sada već traju više od mjesec dana. Revolt studenata/ica potaknule su izmjene Zakona o visokom obrazovanju koje idu na štetu studentima/icama i njihovim studentskim pravima, a o kojima studenti/ice nisu bili obaviješteni od Uprava fakulteta do samog početka nastave.

Radi se ovdje o očitom kapitaliziranju znanja i prava na studiranje potaknutom mjerama štednje koje podrazumijevaju smanjivanje plaća u javnom sektoru, pooštravanje uvjeta studiranja u kontekstu dodatnog financijskog opterećenja studenata i privatizaciju javnog prijevoza koja kulminira svrstavanjem neplaćanja karte za usluge istog u prekršaje. U ovakvom socijalnom kontekstu uvedena je bolonjska reforma na klimavim temeljima, a u svrhu većih financijskih proračuna za vladajuće. Iako bolonjska deklaracija načelno ne podrazumijeva financijsko izrabljivanje studenata/ica – ona to kroz vizuru neoliberalne države zasigurno jest.

Tragom navedenoga, izmjene Zakona o obrazovanju podrazumijevale su smanjenje minimalnog broja ispitnih rokova sa šest na četiri, ukidanje plaćene apsolventske godine za studente/ice koji su na četvrtoj godini brojem bodova ostvarili pravo na plaćenu apsolventsku godinu, naplaćivanje prijavljivanja preko 60 bodova studentima/icama koji imaju pravo na besplatno obrazovanje. Studentski zahtjevi, osim isticanja nužnosti za vraćanjem stanja na ono prethodno reformi, odnosili su se i na ostale izmjene, odnosno da prva ispitna prijava bude besplatna za sve, a da svaka naredna iznosi 100 dinara, umjesto aktualnih 420 dinara te da studenti/ice upisani 2006. godine nastave studirati po statutu te godine.

Iz navedenog je razvidna skromnost studentskih zahtjeva koji se od samih početaka nalaze u defanzivnom tonu, boreći se protiv novih financijskih nameta koje država od njih i njihovih obitelji potražuje, a odnose se na studente/ice koji/e su već ostvarili pravo na besplatno školovanje.

“Unatoč višestoljetnoj tradiciji besplatnog visokog obrazovanja, bolonjski sistem studiranja poslužio je istovremeno i kao opravdanje neoliberalnoj državi da ne ulaže u neprofitni sektor i kao sredstvo intenzivnog prodora neoliberalne ideologije, zahvaljujući čemu stečeno znanje, odnosno fakultetska diploma zaista bivaju shvaćeni kao roba koja se trampi za određenu poziciju na tržištu rada. Logično je da u takvoj ekonomskoj i ideološkoj klimi studenti i studentice ne prepoznaju ni visoko školstvo kao javno dobro i izvjestan socijalni motor ni sebe kao relevantan politički subjekt”, objašnjava Jelena Lalatović za portal Marks21.

Nakon artikuliranih zahtjeva studenata/ica te nemogućnosti komunikacije s nadležnim institucijama, 9. listopada studenti/ice Filozofskog fakulteta u Beogradu pokrenuli su blokadu nastave, koja još uvijek traje. Razlog tomu je nezainteresiranost Uprave fakulteta da sa svojim studentima/icama iskomunicira rješenje i pozitivno odgovori na njihove zahtjeve te im omogući neometano slušanje predavanja.

Ubrzo je došlo i do prestanka suradnje Studentskog fronta i samoorganiziranih studenata sa SKONUS-om radi njegovih političkih interesa i djelovanja koja nisu išla u prilog boljitku studentskog položaja. Nakon velikog studentskog okupljanja i protesta održanog 15. listopada na kojemu se okupilo oko 2000 studenata i studentica s brojnih fakulteta u Srbiji, a u organizaciji Studentskog fronta, Zbora Filozofskog fakulteta i Saveza studenata Beograda, na protestu ispred Ministarstva prosvjete 21. listopada brojnost studenata/ica bila je nemjerljivo manja. No, svojevrstan dogovor s Ministarstvom je postignut te je ispunjena većina studentskih zahtjeva.

Blokada nastave Filozofskog fakulteta ostaje tako izoliran proces (zbog neispunjavanja krucijalnog studentskog zahtjeva da studenti koji imaju pravo na besplatno školovanje ne plaćaju prijavljivanje bodova iznad 60 te zahtjeva za smanjenje cijene jednog ESPB boda) koji zbog raznih razmirica i neslaganja unutar samog pokreta ne uspijeva postići dogovor s Upravom. Najveća odgovornost, ističu studenti/ice Filozofskog fakulteta, leži na Upravi i dekanu FF-a koji već šest tjedana odbijaju bilo kakvu komunikaciju sa studentima/icama te im tako onemogućavaju pohađanje nastave.

Samoorganizirani studenti/ice Filozofskog fakulteta od početka blokade nastave 9. listopada organiziraju alternativnu nastavu u kontekstu filmskih maratona, predavanja, radionica i prezentacija te društvenih igara. Odluke o daljnjem tijeku blokade donosi novoosnovano studentsko tijelo – Studentski zbor – na kojemu putem direktno-demokratskog odlučivanja svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, potiče se diskusija i međusobno uvažavanje argumenata. Tijekom blokade, Uprava FF-a je, osim ignoriranja studentskih zahtjeva, pokazala spremnost i na represiju, odnosno osobne prijetnje, disciplinske prijave i fizičku agresiju od strane zaštite fakulteta.

Svakako je potrebno ovu studentsku borbu sagledati u širem socijalnom kontekstu te se osvrnuti na kritiku ljevice o skromnosti i izoliranosti studentskih zahtjeva. U tom kontekstu ističe se da se studentska borba može legitimirati, afirmirati i dobiti na značaju jedino u okvirima šire lijeve borbe protiv neoliberalnog napada na neprofitni sektor, tj. protiv pretvaranja javnih dobara u klasnu privilegiju. “Još uvijek nije kasno da se zauzme takav smjer, jer uvjeti života iz godine u godinu drastično padaju, a mjere štednje uzimaju svoj danak. Suština, ali i sudbina studentskog pokreta 2014. ovisi o tome hoće li većina odlučiti otići dalje od službenih studentskih predstavnika i proširi borbu na nova polja”, piše J. Lalatović za portal Marks21.

Da se nazire ovakav zaokret u studentskoj borbi te osvještenost studenata/ica o nužnosti šire platforme socijalnog djelovanja, vidljivo je u studentskoj podršci radnicima KSR-a (Kola za spavanje i ručavanje) koji štrajkaju na Željezničkoj stanici u Beogradu zbog neisplaćenih plaća tijekom 12 mjeseci. Studenti/ice Filozofskog fakulteta izjavili su kako “samoorganizirani studentski pokret smatra da je većina problema koji pogađaju grupe u protestu proizašla iz neadekvatne raspodjele državnih budžetskih sredstava”. Ovakvi stavovi – postavljanje studentskih zahtjeva kao socijalnih unutar borbe protiv politike štednje – nisu bili dijelom studentske borbe na samome početku blokade zbog čega mnogi smatraju studentsku borbu netransparentnom i nedovoljno artikuliranom, s obzirom da je borba protiv politike štednje esencijalno politička borba, a sam studentski pokret je od samih početaka protesta inzistirao na strogoj apolitičnosti.

Dakle, iako postoji nužnost za saniranjem određenih posljedica aktualnih politika, neophodno je da studenti/ice razumiju transformativni proces u polju visokog obrazovanja, ali i u širem društvenom kontekstu te da se postave shodno tom kontekstu. To podrazumijeva povezivanje s drugim društvenim akterima koji, isto tako, trpe posljedice neoliberalnih politika. “To se svakako ne može postići u startu kada treba krenuti od konkretnh izvodljivijih zahtjeva, ali u perspektivi se mora raditi na povećanju pritiska na vlasti, kako bi sačuvale sve one socijalne beneficije i radnička i studentska prava koja se ukidaju”, eksplicirala je studentica Marija Jakovljević u razgovoru za S4S portal.

A detaljniji prikaz studentskih protesta i studentske borbe u Srbiji za Libelu.org dali su u izjavi članovi i članice Studentskog fronta – jednog od organizatora ovogodišnjih studentskih protesta.

Možete li precizirati zbog čega su točno pokrenuti studentski protesti i koji su vaši zahtjevi?

Uzrok studentskih protesta jeste ogromno nezadovoljstvo usvojenim izmenama Zakona o visokom obrazovanju. Među zahtevima možemo razlikovati: zajedničke i partikularne, kao i kratkoročne i dugoročne. Partikularni zahtevi su bili usmereni na uprave pojedinih fakulteta i probleme koje studenti imaju na lokalu, tj. sa svojom upravom. Zajednički zahtevi jesu oni koji su ujedinili sve studente u borbi protiv izmena zakona u kome su posebno problematične odredbe kojima se ukida budžetski finansiran apsolventski staž i smanjuju budžetske kvote za master. Za Studentski front svi ti zahtevi su kratkoročni. Dugoročno, cilj SF-a je ukidanje retrogradne bolonjske deklaracije i uvođenje sistema potpuno besplatnog (javno finansiranog) obrazovanja.

Koji su sve fakulteti u Srbiji sudjelovali u protestima, odnosno koliko su protesti bili strukturno i organizacijski jedinstveni?

U protestne aktivnosti bili su uključeni svi fakulteti i univerziteti u Srbiji; 1. oktobra protesti su održani u Beogradu i Nišu, 7. oktobra protestima su se priključili studenti u Kosovskoj mitrovici, Novom Sadu, Kragujevcu, a 8. oktobra u Novom pazaru. Zajednički zahtevi jesu bili zastava koja je ujedinila sve studente i studentske organizacije. Međutim, nemaju sve studentske organizacije iste ciljeve, niti su – kako je praksa pokazala – bile spremne da ostanu dosledne do kraja u borbi. Studenti/ice su pre svega rukovođeni materijalnim interesima i potrebama koje diktiraju oni problemi koji trenutno ‘gore pod nogama’. Stoga su široke mase studenata/ica pre svega sledile one organizacije koje vode beskompromisnu borbu za te interese, u prvom redu – Studentski front, koji je borbi ostao dosledan do kraja.

Često se ovogodišnjim protestima prigovarala studentska apolitičnost – kako to komentirate? Naime, na kojoj razini i u kojim aspektima je trenutna studentska borba kompatibilna sa sveopćim socijalnim stanjem u Srbiji i s ostalim radničkim protestima, poput nedavnog protesta prosvjetnih radnika?

Studentska borba se ne sme završiti na ‘ekonomizmu’. Pitanje studentskih problema i studentske borbe nikako nije izolovan problem u društvu. Novim nametima na studente/ice direktno su ugroženi i radnici/ice jer se od njih očekuje da plaćaju sve skuplje školarine i takse od sve manjih plata. S druge strane, udari na radnike/ice pogađaju i studente/ice jer je današnji status radnika/ica budući status studenata/ica. Problemi sa kojima se suočavaju studenti/ice i radnici/ce posledica su mera štednje koje nameće kriza kapitalizma. Za tu krizu studenti/ice i radnici/ice nisu odgovorni, već sistem koji je uzrokuje. Mi se, kao organizacija, zalažemo za jedinstveni front studenata/ica i radnika/ica u borbi za širu društvenu transformaciju koja će rešiti probleme obrazovanja, zdravstvene zaštite, nezaposlenosti itd. Međutim, studenti/ice kao intelektualna omladina, iako bitan – ne mogu biti ključan element te borbe, niti to može radnička omladina. Ono što Srbiji zapravo nedostaje danas – jeste klasno orijentisani radnički sindikat.

Kako komentirate točke prijepora i neslaganja unutar studentskih prosvjeda, odnosno, zašto je došlo do razilaženja SF-a i samoorganiziranih studenata od djelovanja SKONUS-a i njihova ‘dogovora’ s Ministarstvom prosvjete?

SKONUS je predstavničko telo studenata/ica osnovano od strane države. Kao takvo, ono i ne može adekvatno da se suprotstavi novim nametima vlade. Tradicionalno, SKONUS izigrava poverenje studenata/ica, prihvatajući kompromise koji su štetni po njihove interese. Tu organizaciju država zapravo koristi u svrhe kontroliranja studentskog nezadovoljstva i pasivizacije studentske borbe, a sami predstavnici SKONUS-a jesu omladinski kadrovi stranaka koje su na vlasti. Dok je procedura usvajanja izmena Zakona o visokom obrazovanju bila u toku, SKONUS se nije oglašavao. Studentski front je upozoravao na štetnost novog Zakona još za vreme letnje pauze, a konkretne poteze preduzeo je čim je to bilo moguće – 1. oktobra, upravo onda kada počinje nova akademska godina. Studentski front je pozivao SKONUS na saradnju i potvrdu u borbi za materijalne interese studenata/ica – time ih pozivajući na odgovornost u vršenju svoje dužnosti.

Odgovor smo dobili tek nakon naše prvooktobarske inicijative i simbolične protestne šetnje do Skupštine Srbije. Iako je Studentski front već 1. oktobra najavio velike demonstracije za 15. oktobar, predlog SKONUS-a je bio da se na protest izađe 7. oktobra. SKONUS je na sve načine pokušavao da izbegne 15. kao ključan datum. Sedmog oktobra smo izašli zajedno na protest, dogovor tada nije postignut jer polovična rešenja za nas nisu bila prihvatljiva. Međutim, dva dana kasnije predsednik SKONUS-a, Danilo Jeremić, je na svoju ruku i nezavisno od ostatka ovogodišnjeg studentskog pokreta prihvatio prividna i polovična rešenja koje je ponudio ministar Srđan Verbić. Spomenuta rešenja su prividna i polovična zato što ona ne podrazumevaju uredbe koje bi bile obavezujuće i čije bi kršenje od strane fakulteta podrazumevalo sankcionisanje, već se odnose na tzv. ‘preporuke’ Ministarstva upućene fakultetima. Preporuke kao forma saveta nisu obavezujuće i niko ne snosi posledice ako se ne rukovodi njima. Zato smo mi zahtevali uredbe, te smo nastavili proteste poslije ovog sramnog i po studente/ice štetnog dogovora. To smo krunisali velikim protestom 15. oktobra i pokazali da borbu vodimo dosledno i do kraja.

Kako komentirate nasilne napade na studente i studentice i pokušaje opstruiranja blokade nastave na Filozofskom fakultetu?

Nasilni napadi su bili instrumentalizovani od strane državnih struktura. Njih su izvršili pripadnici ‘Srbske akcije’ – ozloglašene naci-fašističke organizacije. Činjenica da su napade izvršili fašisti jasno razotkriva cilj tih napada. Istorijsko iskustvo nas uči da je fašizam alternativa predstavnika krupnog kapitala za neuspehe liberalne demokratije. Klasni sukob do koga nužno dolazi u vreme sistemske krize kapitalizma, fašističke organizacije nastoje rešiti u interesu vladajuće klase. Njihov napad na studente/ice u protestu, u prvom redu na istaknute predstavnike/ice Studentskog fronta, jasno otkriva njihov cilj – da mogućnost za visoko obrazovanje ostane, i sve više postane, isključivo privilegija bogatih.

Je li postignut konačan dogovor s Ministarstvom (koji su zahtjevi od traženih ispunjeni, koji ne)? Koliko su studenti i studentice postigli ovim protestima – je li daljnja borba nužna i u kojemu smjeru?

U konačnici Ministarstvo je bilo prinuđeno da ispuni glavne zahteve studenata/ica, a ogromna većina fakulteta je ustanovila praksu koja se slaže sa studentskim zahtevima. Ova borba je svakako predstavljala defanzivu, tj. odbranu trenutnog studentskog standarda – borili smo se da stvari ostanu kakve su bile. Međutim, studentima/icama tek predstoji ofanzivna borba. Studentski standard je danas daleko od zadovoljavajućeg. Ministarstvo svake godine donosi nove namete, favorizuju se privatni fakulteti i njima se dodeljuju određena novčana sredstva, što je protivustavno. Obrazovanje je danas u Srbiji sve više privilegija bogatih. Bolonjska deklaracija, zbog svoje selektivnosti nastavnog sadržaja ugrožava kako kvalitet obrazovanja, tako i kvalitet svršenih kadrova, za koje ne postoji sigurnost radnog mesta. Daljnja borba Studentskog fronta proizilazi iz opšte strategije naše organizacije – direktan udar na ‘bolonju’, s ciljem uvođenja besplatnog obrazovanja – na čelu sa studentima/icama, a u savezu sa radnicima/cama i radničkom omladinom.

Što se situacije na Filozofskom fakultetu tiče – blokada i dalje traje, budući da oni još uvek imaju problema sa svojom upravom i zahtevima koje su pred nju postavili. Pitanje je hoće li ta borba postići rezultate, a uzrok tome jeste sama forma borbe. Studentski front podržava studentske zborove kao progresivan metod organiziranja. Međutim, dosadašnja iskustva zborova, odnosno plenuma u Hrvatskoj i Srbiji pokazala su da takva vrsta organizovanja pati od ozbiljnih nedostataka. Direktno-demokratsko organizovanje ne može postići čvrstu i koherentnu organizacionu disciplinu rada. Osobna odgovornost ne postoji, već se uvek krije iza odgovornosti kolektiviteta. Strogo uzevši, ni sam kolektivitet ne postoji – već je zbor/plenum heterogeni agregat raznoraznih grupacija koje pokušavaju njime da  ovladaju. Ti i mnogi drugi problemi simptomatični su za ad hoc organizovanje koje nastaje kada problemi postoje i nestaje kada oni izgube na aktuelnosti. Da bi borba bila uspešna, neophodna je bolja organizacija zbora, na čelu sa štrajkačkim odborom koga čine predstavnici/ce koji/e se mogu pozvati na odgovornost i smeniti ukoliko ne rade u interesu studenata/ica. Takođe, potrebna je i čvrsta veza sa organizacijom koja se bori svakodnevno, kakva je upravo Studentski front. Jedino organizovana svakodnevna borba može postići rezultate. Takva borba za svoj konačni cilj mora postaviti parolu ‘Za obrazovanje dostupno svima’, što u praksi znači upravo besplatno, odnosno javno finansirano obrazovanje.

‘Odabrala sam život – svoj vlastiti’

Pogledala sam ovaj video od početka do kraja pet puta. Željela sam biti sigurna da shvaćam svaku pojedinu riječ, metaforu, emociju u priči koju dijeli ova žena. Zato što to nije samo njena priča. To je priča nebrojenih žena koje su donijele kompliciranu odluku za vlastite živote temeljenu na kompliciranim faktorima. Odluku koja je rezultirala kompliciranim posljedicama. Jedino što sa sigurnošću znam nakon pomnog gledanja jest to što posljedice ovakve priče više nikada ne bi trebale biti – šutnja ili sram.

Upoznajte Sonyu Renee. Sonya je odlučila napisati ovu pjesmu posvećenu svim ženama koje su živjele obavijene samotnim sramom zbog odluke da pobace. To je pjesma za mnoge žene. Prema Guttmacher Institutu, 4 od 10 neplaniranih trudnoća završi pobačajem. U 2011., broj pobačaja godišnje popeo se preko brojke od 1 milijuna. Neke procjene čak govore u prilog tvrdnji da 1 od 3 žene za vrijeme života abortira. Sudeći prema tome, Sonya zasigurno nije sama.

Sonya zna što znači biti smatranom čudovištem, ubojicom, sebičnom… Zna što znači biti nazivana svim ostalim nazivima kojima ljudi zasipaju žene poput nje.

I zbog toga ona iznosi svoju priču. Priču od devetnaestogodišnjoj djevojci, trudnoj s tinejdžerom, s budućnosti koja tek nadolazi. Tinejdžerska trudnoća i majčinstvo sa sobom povlače značajne ekonomske i socijalne posljedice. Zbog toga je Sonya, kao i većina žena, vagala emocionalne posljedice svoje odluke, no i one realne, vidljive – posljedice po njeno obrazovanje, njen profesionalni život. Njen život u cjelini.

Na kraju, ona zaključuje i jasno iznosi svoju tezu. Čak iako je donijela odluku da pobaci, ona je svejedno odabrala život. Svoj vlastiti. I tog izbora se neće sramiti.

Pisane riječi ipak ne dočaravaju i ne odražavaju njenu strastvenost. Njena pjesma je hrabra, snažna, a takva je i Sonya sama. Svakako poslušajte njenu priču.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Mogu li oglašavanje i feminizam zajedno?

Možete li raditi u oglašivačkoj industriji i istovremeno biti feminist/kinja? Alex Holder realno sagledava stav oglašivačke industrije, kojoj i sama pripada, spram žena te se pita je li najbolja opcija promjenu započeti iznutra?

Jednom sam osmislila reklamu u kojoj neandertalka organizira party nakon što je otkrila stiletto štikle. Sjedila sam na sastancima i složila sam se da je neka glumica prestara za reklamu o jogurtu. Upućivala sam i poticala grafičare da bedra čine tanjima te da čeljusti suzuju, naprave da nestanu. Odabirala sam muškarce da sinkroniziraju reklame jer se nekako činilo da oni sveukupno zvuče “ljudskijima” od žena. Na audicijama sam odabirala samo vrlo privlačne žene kako bih ih udala za nevjerojatno prosječne muškarce, nikada obratno.

Smatram se feministkinjom. No u potpunosti sam kontradiktorna.

Svakoga dana postajem sve svjesnija nevjerojatnih nejednakosti koje sam podržavala i produbljivala. U prošlosti sam se (i ne mogu vjerovati da ovo priznajem) slagala s načelom kako ne bismo trebali davati uloge doktora, šefova, zubara ženama jer to potiče na pretjerano razmišljanje o likovima. Gdje mi je pamet bila? Misliti da žensko biće ne može biti ništa osim lijepog ukrasa jer bi sve ostalo moglo zbuniti ljude?

Rad u industriji oglašavanja znači svakoga dana kompromitirati svoje feminističke ideale. To također znači da se moram zapitati: mogu li se boriti za jednakost kada sam i sama dio problema? Annie Lenox rekla bi da ne mogu. No što ako je najbolji način da se stvari promjene upravo taj da se krene iznutra?

Prošle godine časopis Elle obratio se agenciji u kojoj ja radim te je tražio da rebrendiramo imidž feminizmu. Prije toga se nisam pretjerano zamarala tom rječju. No predložak me natjerao da sagledam sve stvari koje sam pasivno prihvaćala bez postavljanja ikakvih pitanja: manjak likova ženskih šefica (imala sam jedan divan lik ženske kreativne direktorice – jedan!), humoristične rečenice i uloge koje sam pisala isključivo za muškarce, činjenicu da sam se za velike i važne sastanke odijevala poput muškarca iz čistog straha da bi mi suknja mogla oduzeti kredibilitet.

Tim se nije zapitao, tim koji se sastojao od muškaraca i žena, mladih i starih, čini li se da  je to što ženski modni časopis i oglašivačka agencija zajedno osmišljavaju novi “brand” kompleksne političke i socijalne ideologije, pomalo neiskreno, pomalo proračunato. No svejedno se apsolutno svaka osoba u toj prostoriji, sve muške osobe također, opisala kao feminist/kinja. Ako dobro promotrite priliku, suradnja časopisa s ogromnom nakladom i agencije koja se primarno bavi promjenama ponašanja kod potrošača/ica, zapravo dobijete potencijalnu kombinaciju koja bi mogla provesti doista veliku promjenu.

Mislim da do nje i dolazimo. Mislim da je ostvarujemo. Prateći Elleovu kampanju “Make Them Pay“, ministrica za žene i jednakost djelovala je s nama i podupirala nas te je David Cameron dao izjavu u Parlamentu o jednakim plaćama: izjavu koja je djelovala kao da će doista doći do promjene zakona u zemlji. I tko sad kaže da su ženski časopisi beskorisni? Biti feministom/kinjom i vjerovanje u jednakost spolova i rodova trebalo bi biti smatrano normom. Zadanošću. Riječ “feminizam” u posljednje se vrijeme sve učestalije koristi, široko je prihvaćena, te će se za jednu godinu, nadajmo se, Elleov originalni predložak za rebrendiranjem feminizma smatrati zastarjelim.

Ove jeseni, pametne žene iz Ellea osmislile su još jedan predložak. Žele potaknuti muškarce da se izjašnjavaju kao feministi. Baš kao što je Emma Watson naglasila u kampanji HeForShe, rodni i spolni stereotipi ne utječu samo na žene i djevojke. Feminizam je temeljen na pojmu jednakosti, pojmu koji utječe i obuhvaća sve pojedince, ne samo žene ili samo muškarce. Razlika u plaćama predstavlja prepreku i onemogućuje muškarcima da postanu “kućanice” te ostanu kod kuće s djecom jednako kao što prisiljava majke da čine upravo to, ostaju kod kuće s djecom.

S obzirom na to, osmislili smo projekt #mydadthefeminist. Moj tata bio je prva osoba koja mi je ikada ukazala na to koliko su bajke i tradicionalna vjenčanja u svojoj biti seksistička. On je bio taj koji je šivao i kuhao dok je moj majka bila poslovna žena. Obaveze i poslovi, zadaci, nikada nisu bili podijeljeni prema rodu u mojoj obitelji. Sagledavanje vlastitih očeva od strane žena te sagledavanje muškaraca, osobito mladih očeva, svojih kćeri kroz prizmu feminizma moglo bi rezultirati potpunijim shvaćanjem da feminizam nije samo žensko pitanje. Muškarci i žene žive u istom svijetu, a jednakost će se ostvariti tek kada će je svi željeti.

Htjeli smo osmisliti kampanju koja bi otvorila riječ “feminizam” muškarcima različitih generacija. Za neke, indentificiranje feministom može djelovati još snažnije na osjećaj podjele, binarnosti. No jednostavnije je, i moguće lakše, ako vaš član obitelji ili prijatelj prihvati “ulogu” i proglasi se feministom. Prijatelj koji opiše kampanju kao “zgodnu” (obično nedefinirajuć, blijed izraz) u ovom je slučaju u pravu. Postoje različiti načini kako pobuditi rasprave o feminizmu, neki nešto učinkovitiji od drugih. Neki nešto agresivniji od drugih. Za ovu kampanju smo željeli nježno “usmjeriti”, potaknuti ljude da promišljaju o jednakosti između rodova i spolova.

Ono što znam jest to da kada ću sljedećeg puta tražiti na audiciji osobu za ulogu glavnog urednika, razmišljat ću o tome što bi #mydadthefeminist rekao te kako bi se zgražao nad mojom nepromišljenom odlukom da automatski odaberem muškarca.

Obećajem da neću više pisati reklame u kojima su mlade žene ekstatične u vezi niskokaloričnog jogurta. Obećajem da neću sve humoristične uloge dati dečkima. Obećajem da više neću razmišljati o ženama kao o lijepim ukrasima. 

Prevela i prilagodila Ines Mihić