Iran je napredan u društvenim pitanjima i više nego što mislite

Kada je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad 2007. godine tijekom posjeta Sveučilištu Columbija izjavio da ‘u Iranu ne postoje homoseksualci kao u vašoj zemlji’, mnogi su se zahihotali. To je, čini se, potvrdilo predrasude prosječnih osoba o Iranu kao o društveno nazadnoj i primitivnoj zemlji. Ahmadinejad je očito bio u krivu, a njegova izjava je samo naglasila da je homofobija jedan od većih problema u iranskom društvu. Namjera ovog susreta nije bila da se olakša učinkovita rasprava o promašajima u islamskoj državi, već da uvjeri studente Columbije i Sveučilište o njihovoj vlastitoj progresivnosti. Ahmadinejad je dobio priliku da pojasni svoja stajališta, a sudionici su dobili priliku da kritiziraju njegova ideološka uvjerenja.

Ideološka razmišljanja poput ovoga imaju za posljedicu način na koji gledamo i raspravljamo o Iranu. Nije samo problem što ne možemo učinkovito raspravljati o mnogim problemima koji postoje u toj zemlji, osobito kršenju ljudskih prava, već smo također spriječeni u prepoznavanju kada Iran čini, više ili manje, ispravne stvari. To je osobito očito kada se radi o donaciji organa, planiranju obitelji, transrodnim operacijama, rehabilitacijama ovisnika/ica o drogi, istraživanju matičnih stanica i prevenciji HIV-a.

Doniranje organa

Iran je jedna od nekolicine zemalja koja dopušta prodaju organa – bubrega, da budemo precizniji – pojedincima u slučaju da su im organi počeli otkazivati. Tek nakon iransko – iračkog rata, donacija organa je postala uobičajena praksa u zemlji, uzrokujući dramatičan porast operacija transplantacije bubrega, a sve zahvaljujući ratnom vremenu i polaganom nestajanju opskrbe uređajima za dijalizu. Ovako to izgleda u praksi: dvije neprofitne organizacije pod regulacijom iranske vlade – Humanitarna zaklada za posebne bolesti i Humanitarna udruga za pomoć pacijentima oboljelima od zatajenja bubrega (CASKP) – postavljaju niz pravila i regulacija za kupnju i prodaju organa. Udruge su osmišljene tako da pronađu prodavače bubrega i predstave ih primateljima, zatim se provjerava kompatibilnost moguće donacije i osigurava poštena cijena.

Pravila – kao što su da liječnici mogu dati profesionalnu procjenu moguće operacije, bez da sami pokrenu proceduru – ide u prilog osiguranju da je donacija kompatibilna i da će trgovina biti poštena. Tada vlada navodno plaća otprilike 1200 dolara, kao i medicinsku zaštitu donora. Kroz neprofitne udruge primatelji/ce organa plate nekoliko stotina dolara više. Zanimljivo je da su operacije zabranjene ako donor nije iranski građanin/ka, a isto tako je zabranjena međunarodna trgovina organima.

Prema ravnatelju CASKP-a Mostafi Ghassemiju, u 2010. godini, u zemlji je provedeno ukupno 2.285 transplantacija bubrega, od čega su bubrezi u 1.690 slučajeva donirani od strane volontera, a 595 od osoba koje su proglašene klinički mrtvima. Ovakva politika je uznemirujuća i kontroverzna, ali je još uvijek nevjerojatno uspješna. Od 1999. lista pacijenata/ica za transplantaciju bubrega u Iranu više ne postoji.  Institut CATO ističe da ‘ako će se vjerovati izvješćima iz područja transplantacije koji su se prikupljali desetljećima, samo jedna zemlja u svijetu ne pati od nedostataka organa: Iran. Iako Iran očito ne može služiti kao primjer za rješavanje većine problema u svijetu, njegova metoda za rješavanje nedostatka organa je svako vrijedna ispitivanja’.

Planiranje obitelji

Dok SAD nanovo započinje raspravu o korištenju kontracepcije i osnivanju udruga poput Planned Parenthood (Planirano roditeljstvo), Iran je već bio poznat kao zemlja s jednim od vrhunskih sustava za planiranje obitelji u svijetu.  Nakon što je došao kraj iransko- iračkom ratu 1988. godine, u zemlji se dogodio veliki porast broja stanovništva, što je uzrokovalo izdavanjem fetve ili vjerskog proglasa Ayatollaha Ruhollah Khomeinija , kako bi se ‘kontracepcija mogla pribaviti besplatno u državnim bolnicama, ali također i u tisućama ruralnih domova zdravlja’.

Osim toga, ‘zdravstveni/e radnici/e su promicali/e kontracepciju kao sredstvo da se produži vrijeme između dva poroda i tako pomogne smanjenu smrtnosti majki i novorođenčadi. Od parova koji su planirali brak tražilo se da pohađaju savjetovanje u planiranju obitelji’. Iranski sustav planiranja obitelji bio je jedan veliki korak unaprijed pa je je iranski ministar zdravstva 2000. godine primio nagradu za stanovništvo Ujedinjenih naroda.

Nažalost, program je ukinut 2012. godine pod predsjednikom Mahmoudom Ahmadinejadom radi velikog pada u stopama nataliteta. Umjesto toga programa, postavljen je drugi koji potiče obitelji da imaju više djece. Ovaj program uključuje dobivanje 950 dolara na državni račun za svako novorođeno dijete pojedinačno. Nadalje, na taj se račun svake godine polaže 95 dolara godišnje, dok dijete ne napuni 18 godina. U dobi od 20 godina odrasloj osobi je dopušteno da svojevoljno upravlja novcem. Unatoč koraku unazad i naporu da se izazove drugi baby boom, većina Iranaca misli da novi program neće uspjeti izvršiti cilj. Većina iranskih žena obrazovanija ja nego u 80-im godinama i ne vide smisao u rađanju djece dok žive u gospodarstvu sa visokom stopom inflacije.

Naprotiv, žene imaju druge prioritete, kao što su dobivanje diplome i ostvarivanje karijere, što je uzrokovalo i rast u dobi u kojoj žene ulaze u brak. Sveukupni zahtjevi su usmjereni na obnovu i daljnji razvitak Khomeinijevog izvornog programa, i tek nam ostaje za vidjeti hoće li se konzervativni korak unatrag održati pod predsjedništvom Hassana Rouhanija.

Transrodne operacije

Zanimljivo je to što, iza Tajlanda, Iran prednjači u izvođenju transrodnih operacija – neki kažu da je čak i na čelu ljestvice, s otprilike tri stotine operacija godišnje. Tako je od 1985. godine, kada je Ayatollah Khomeini izdao fetvu koja je išla u prilog transrodnim osobama (o čemu je pisao još tokom 60-ih godina). Khomeiniova izvorna fetva je ponovno prihvaćena od strane iranskog vrhovnog vođe Ayatollaha Ali Khameneija , kao i od velikog broja drugih vjerskih vođa. To se dogodilo unatoč tome što pitanja spola nisu sve u svemu baš progresivna, osobito jer je homoseksualnost zabranjena, a homoseksualci su često prisiljeni “ispraviti se” kroz operaciju. Doktor Mehrdad Baghaei, stručnjak za operacije promjene spola, smatra da operacija baš i nije korak u naprijed po tom pitanju.

“Šest psihijatara treba pregledati pacijenta/icu i razgovarati s njim/njom, obično se razgovori provode u više sastanaka kako bi se potvrdila stvarna potreba promjene spola. Zatim se komisija psihijatara/ica treba potpisati na dijagnozu “seksualnog poremećaja”, nakon čega se traži od sudskog istražitelja/ice Udruge iranske pravne medicine da pregleda pacijenta/icu i potvrdi dijagnozu. Nakon toga Udruga za sudsku medicinu izdaje dozvolu kojom se odobrava operacija promjene spola”. 

Nakon operacije, iranska država izdaje nove pravne dokumente čime započinje život novog građana/ke. Proces je dugotrajan, ali je sličan onome koji se primjenjuje u većini zemalja. Pravo dostignuće je da iranska vlada podupire ove operacije u mjeri u kojoj to sada čini. Iran čak daje i subvencije na operaciju promjene spola – plaća polovicu troškova operacije, uključujući i hormonalnu i psihološku skrb nakon operacije.

Rehabilitacija ovisnika/ca o drogi

Prema UNDOC-u, u Iranu postoji ‘jedan od najozbiljnijih problema ovisnosti  u svijetu’. U procjeni iranskih vlasti iz 2011. godine, procjenjeno je da u zemlji postoji otprilike 1,2 milijuna ovisnika/ica o drogama. Kako bi se brojka rascjepkala, 250.000 njih je izjavilo da koriste intravenozne droge, dok više od 20 posto konzumira opijate. Na žalost, dok je u procjeni iz 2007. zabilježen pad korisnika/ica opijuma, zabilježen je rast korisnika/ica amfetamina i heroina. Danas iz sjedišta državne Kontrole drogom dobivamo informaciju da je broj korisnika/ica droge dosegao brojku od 3 milijuna.

Ove su brojke izazvale stvaranje novog zakonskog okvira po tom pitanju. Do 2010. godine, ovisnicima/cama o drogi se pristupalo kao prema kriminalcima/kama, ali pod novim zakonom, ovisnost se više ne gleda kroz prizmu zločina. Sada se oni koji posjeduju drogu za prodaju, a nisu ovisnici smatraju kriminalcima. Za Iran se izjavljuje da je vodeći u polju supstitucijskih terapija za opijume, s otprilike 3 300 bolnica koje ovisnicima pružaju terapiju održavanja metadonom (MMT). Prema procjeni sjedišta za Kontrolu droga, u prosincu 2013., osnovano je 600 rehabilitacijskih centara širom zemlje, većinom u predgrađima velikih gradova.  Mnogi od njih su državni rehabilitacijski centri, socijalne službe i lječilišta, ali također postoje mnogi centri koje vode nevladine udruge ili privatni sektor, licencirani pod iranskom Organizacijom za dobrobit države. Iranci također imaju koristi od rehabilitacijskih centara, terenskih i drugih programa.

Također su se osnovale privatne klinike koje idu i korak dalje u liječenju fizičkih i psiholoških učinaka ovisnosti. Zdravstvena pomoć za cijelu obitelj odvija se pomoću stručnjaka i instituta Ayandeh klinike, a zaprimaju otprilike između 150 i 200 upita mjesečno. U cilju smanjenja troškova, klinike nude i internetska i telefonska savjetovanja.  Tehnike koje zapravo koriste su slične onima anonimnih pušača/ica, a pokušavaju pomoći Irancima/kama da se ponovno uklope u društvo. Također se dogodio značajan pomak u liječenju žena od ovisnosti o drogama.  Sjedište Kontrole droga u Iranu ima preko 700 000 žena ovisnica, što stavlja žene u 10 posto od cjelokupno pogođenog stanovništva. Washington Post je nedavno objavio da su centri koji liječe samo žene ukinuti, i da su “jedan od znakova da se stavovi polako mijenjaju kako se Iran kreće suočavati sa neugodnim problemima koji su predugo bili zanemarivani”.

Radi sličnih, i pomalo iznenađujućih razloga, u rujnu 2013., iranska je vlada u Thereanu otvorila pilot verziju za rehabilitacijski centar za liječenje od  alkohola, koji je ujedno i prvi u islamskoj državi. Prema objašnjenju Al-Monitora, “ključni preduvjet za uspostavljanje centra za liječenje od ovisnosti o alkoholu je bilo traženje “blagoslova” od vjerskih vođa. I dok je korištenje alkohola zabranjeno u islamu, očito je da ne treba postojati fetva koja se odnosi na liječenje ovisnosti o alkoholu. Službenici/ce iranske države zatražili su pokretanje akcije kojom bi zatražili vjersko odobrenje za takvu vrstu liječenja. Službenici/ce sada pristupaju problemu s tehničke strane, govoreći da je ovisnost bolest, ne prekršaj”. Ovaj proces je bitan jer upućuje na važnu temu: čini se da nema previše ograničenja za provođenje progresivnih ideja u Iranu, sve dok su vjerski poduprte i odobrene od vjerskih vođa.

Istraživanje matičnih stanica

Oduvijek se pretpostavljalo da će istraživanja matičnih stanica u Iranu biti provedena subjektivno radi vjerskih pitanja koja su izazvala u Sjedinjenim Državama. Međutim, to u potpunosti nije istina. Od 2002., vjerski vrhovni vođa izdao je fetvu u korist matičnih stanica, stavljajući Iran na čelo istraživanja.  Ovo je moguće jer prema nacionalnom svećenstvu, definicija života obuhvaća ‘period od tri mjeseca nakon zaćeća, što omogućava znanstvenicima pristup ostatcima matičnih stanica ljudskog embrija nastalih kroz pokušaj oplodnje’. U prvome tromjesečju smjernice su zasnovane na Hadithu. Danas se Iran svrstava među deset zemalja u svijetu koja stvara, proizvodi i drži zamrznute matične stanice ljudskih embrija kako bi stvorili nova tkiva i pronašli lijekove za mnoge bolesti.

Najveći dio istraživanja se provodi na Royan Institutu, koji je 1991. godine primarno osnovan kao klinika za liječenje neplodnosti. Postojanje Royana nikada nije bilo iznenađujuće: novinar Azadeh Moaveni tvrdi da je Iran ‘prijestolnica islamskog Bliskog istoka za liječenje neplodnosti’ jer se može pohvaliti s više od 70 klinika za in vitro oplodnju. Od 1998. Royan se proširio i na područje istraživanja stanica pod odobrenjem ministarstva zdravstva. Sada su usredotočeni na andrologiju, embriologiju, epidemiologiju, genetiku i ginekologiju, ali i na matične stanice. Laičkim rječnikom, opisuju matične stanice kao ‘one koje pružaju sveobuhvatni i koordinirani pristup regenerativnoj medicini, kao i većem razumijevanju osnova biologije matičnih stanica, razvojnoj biologiji, programima inženjeringa tkiva, razvoju translacijskih istraživanja liječenja pomoću matičnih stanica i upravljanju novim pristupima terapijama matičnih stanica koje mogu obnoviti funkciju tkiva pacijentima’.  Teško da se radi o islamskom otporu prema znanstvenim istraživanjima, sa 46 znanstvenika/ca i 186 laboratorijskih tehničara/ca.

Prevencija HIV-a

Iako oduvijek postoji stigma koja okružuje HIV/AIDS u Iranu, državne zdravstvene vlasti dobivaju globalnu hvalu za njihovo suočavanje sa bolešću. Tvrdi se da Iran ima 421 centara raspršenih po cijeloj zemlji, koji ne samo da pružaju savjetovanja i testiranja na volonterskoj osnovi, već dijele i besplatne kondome, sterilne igle i šprice za ovisnike o drogama, pa čak i liječenje za one koji su oboljeli. Do kraja 2013. godine, 3 500 osoba u Iranu je primalo terapiju za liječenje virusa, što je deset puta više nego 2005. Zatvori također omogućavaju sredstva za prevenciju HIV-a i liječenje kroz distribuciju kondoma i šprica, budući da u iranskim zatvorima prevladavaju nesiguran seks, tetoviranje i droga. Obujam problema je takav da iranska politika o drogama simultano  rješava i problem HIV-a, jer, bez ikakvog iznenađenja, mnoge HIV pozitivne osobe su se zarazile intravenoznim unošenjem droge. Prema UNDOC-u, između ožujka 1989. i 2013., oko 68,6 posto registriranih HIV pozitivnih pacijenata su koristili droge. To je samo jedan dio od 80 000 HIV slučajeva koje je dalo Ministarstvo zdravstva, lječništva i medicinskog obrazovanja (drugi kažu da je brojka bliža 100 000).

Napredak je usmjeren u pravome smjeru. Uspješna politika o drogi pomaže, ali ima i drugih pozitivnih čimbenika. Trenutačno postoji 14 klubova koji okupljaju HIV pozitivne i koji pomažu u pružanju psihološke i socijalne pomoći oboljelima od virusa, kao i njihovim obiteljima. Samo u 2006. godini, iranska je vlada navodno izdvojila 30 milijuna dolara na podizanje svijesti o AIDS-u, što je uključivalo da se na poštanskim markicama stavi crveni rubac u znak solidarnosti s međunarodnom inicijativom za podizanje svijesti o AIDS-u. Ministar zdravstva Hassan Hashemi traži načine kako dalje postići rezultate, budući da se stopa zaraženih u Iranu i dalje povećava. Prošlog prosinca, na Svjetskom danu AIDS-a u Teheranu,  obećao je da će se boriti “s dezinformacijama i neznanstvenim tvrdnjama” koje čine bolest tabuom. 

Očito je da je pred Iranom dugačak put. Možda ga se nikada nećemo promatrati kao potpuno progresivnu zemlju, osobito jer pri donošenju ovakvih mjera mora uravnotežiti islamska i državna razmatranja. Međutim, u usporedbi sa bliskoistočnim susjedima, dobro napreduje u mnogim pitanjima.  Primjerice, o HIV-u se ne raspravlja u Gulf monarhiji, a transrodnost se ne priznaje u zemljama poput Egipta i Jordana. U Iranu se događaju mnoge stvari, više njih nego što se može u početku misliti. Kada raspravljamo o zemlji, najbolje ju je ocijeniti njenim vlastitim zaslugama, i iznenadit ćemo se što sve možemo otkriti.

Prevela i prilagodila Marija Miljković

Ženska radnička prava i problem revolucionarnog subjekta

Kao posljednje u nizu tematskih predavanja uz izložbu Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada 17. listopada u 18:30 sati, predavanje Ženska radnička prava i problem revolucionarnog subjekta održat će Ankica Čakardić .

Feminističke su teorije uvelike pridonijele rasvjetljavanju odnosa moći u društvu i važan su segment prakse otpora pritiscima i marginalizacijama.

Žene još uvijek spadaju u paradigmatski primjer podčinjenih i marginaliziranih skupina. U današnjem tzv. društvu znanja nezaposleni su u sličnom položaju podčinjenosti, što se donekle može objasniti feminističkim kritičko-teorijskim aparatom.

Izložba umjetničkih intervencija u stalnom postavu Tehničkog muzeja Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada problematizira odnos tehnike, društva znanja i svijeta rada. Nove okolnosti koje nastaju razvojem tehnologije i u kojima se organizacija rada i poslova mijenja i dalje su unutar patrijarhalne i kapitalističke ekonomije. Feminističke teorije i prakse značajan su alat u težnji za pravednijim društvom.

Predavanje će otvoriti temu socijalnog, ekonomskog i radnog položaja žena u kapitalističkom društvu. Osnovni problem kojim će se pokušati zaokružiti cjelinu predavanja adresira pitanje zašto su žene (historijski) dvostruko opresirane? Bit će riječi o povezivanju historijsko-materijalističke analize položaja žena i pregleda feminističkih praksi otpora koje će nas uputiti u problematiku ženskih radnih i socijalnih prava, u lokalnom i svjetskom kontekstu. Razgovarat će se o patrijarhalnoj i kapitalističkoj političkoj ekonomici, kritici identitarne teorije, problemu revolucionarnog subjekta, AFŽ-u i intersekciji spola i klase.

Podrška solidarnosti Rožavi i i Kobaneu

Akcija će se održati u subotu, 18. listopada u 14 sati u Zagrebu ispred Veleposlanstva Republike Turske, na adresi Masarykova 3.

Iz kaosa i užasa ratne Sirije nakon 2011. je proizišlo i nešto dobro. U Rožavi, sirijskom Kurdistanu, za razliku od islamističkih snaga, prozapadne Slobodne sirijske vojske i autokratskog Asadova režima koji nadziru ostatak Sirije, lokalno je kurdsko stanovništvo, organizirano preko svojih obrambenih snaga (YPG-a i YPJ-a), uspjelo ne samo oduprijeti se nadirućem nazadnom fundamentalističkom islamizmu i snagama statusa quo, nego i napraviti pravu socijalnu revoluciju.

Danas slobodna Rožava funkcionira na vrlo progresivan način – poštivanjem manjinskih, etničkih i ženskih prava na načelima direktne demokracije te kroz različite vidove lokalne samouprave – nepojmljive za zapadni kapitalistički parlamentarizam.

Međutim, taj progresivni demokratski eksperiment, koji je mnoge podsjetio na slavno, ali također i tužno, doba Katalonije za Španjolskog građanskog rata (1936-1939), danas je pod ugrozom barbarskog islamističkog Daeša (IS-a/ISIS-a/ISIL-a), nastalog u Iraku nakon imperijalističke okupacije SAD-a 2003.

Dužnost je svih onih koji se bore za bolji svijet da makar simboličnom akcijom podrže hrabre borkinje i borce YPJ-a i YPG-a i osude besramno ponašanje turske države, koja ne dopušta pomoć kurdskim snagama sad već potpuno okruženog grada Kobanea na sirijsko-turskoj granici.
U 1930-ima je svijet dopustio gušenje revolucionarne Katalonije, znamo s kojim posljedicama, ne dopustimo da se to ponovi u Rožavi!

Pravo na privatnost pri porodu

Odlukom Europskog suda za ljudska prava u slučaju Konovalova protiv Rusije od 9. listopada 2014., zaključeno je da su ljudska prava žene na privatnost i informirani pristanak na medicinske postupke bila ugrožena prisustvom studenata/ica medicine koji su promatrali porođaj gospođe Konovalove. Sud je ponovio svoje mišljenje iz slučaja Ternovszky protiv Mađarske, da je način na koji žena rađa i rodi osnovni dio njene privatnosti i autonomije: “Članak 8. uključuje fizički integritet osobe, s obzirom da je nečije tijelo najintimniji dio privatnog života. Stoga medicinska intervencija, čak i ako je minimalno važna, predstavlja uplitanje u ovo pravo”, navodi sud u svojoj presudi.

To znači da je od prošlog tjedna, na cijelom području Europske unije ženino pravo odlučiti želi li na svom porodu imati studente i studentice medicine te da bolnica ima obavezu pitati ženu dopuštenje za njihovo prisustvovanje porođaju koje žena kasnije može opovrgnuti. Nadalje, bolnica ima dužnost objasniti ženi koja rađa točno kako će studentice i studenti biti uključeni u njenu skrb. 

Yevgeniya Konovalova je 1999. godine rađala svoje prvo dijete u sveučilišnoj bolnici u Sankt Petersburgu u kojoj studentice i studenti medicine prisustvuju porođajima. Pri ulasku u rodilište gospođi Konovalovoj je dat letak u kojem je objašnjeno da su u rodilištu prisutni studenti koji su na praksi i/ili specijalizaciji. Međutim, ona nije dala pisani pristanak za njihovo prisustvovanje porodu te tvrdi da kad joj je rečeno da će studenti biti prisutni, ona nije bila u stanju odgovoriti odnosno usprotiviti se tome.

Situacija u hrvatskim rodilištima je šarolika i tek se u rijetkim rodilištima vodi računa o privatnosti rodilja, navode u udruzi Roda.

“Mnoge korisnice Rodina foruma i društvenih mreža na kojima je Roda prisutna komentiraju da su doživjele da im kroz prostoriju gdje rađaju prolaze nepoznati ljudi, od kojih se tek rijetki predstave. U većini rodilišta je istovremeno ograničena pratnja rodilji bliske osobe na način da se pratnji dozvoljava prisustvovanje isključivo samom kraju poroda, dok se ženi u trudovima, kad joj najviše treba emocionalna podrška, uskraćuje mogućnost podrške bliske osobe. Istovremeno, uvijek ima vremena i uvjeta za boravak studenata i učenika u istom prostoru”, kažu u Rodama.

“Iako smatramo da je važno studentima pružiti priliku za učenje kroz kliničke prakse, to ne smije biti u koliziji sa ženinim pravom na privatnost dok rađa, a svaka osoba koja je prisutna na porođaju ili pruža ženi skrb, trebala bi se predstaviti rodilji i objasniti što će raditi. Zato pozdravljamo odluku Europskog suda za ljudska prava koji potvrđuje da je pravo na dostojanstven porod i ljudsko pravo, te da se prakse u rodilištima diljem Europe moraju mijenjati tako da se, osim o sigurnosti i zdravlju rodilje i djeteta, jednako vodi računa o njihovom dostojanstvu i privatnosti. Isto tako smatramo da je vrijeme da se u svim rodilištima konačno omogući neuvjetovana pratnja barem dvije osobe po ženinom izboru na porodu, za cijelo vrijeme trajanja poroda, što je standard koji je u zapadnoj Europi prisutan desetljećima”, naglasile su.

Više o praksama u hrvatskim rodilištima možete saznati na stranici rodilista.roda.hr. Uz informacije o pravima i pregled praksi rodilišta u Hrvatskoj, ovdje žene mogu, uz zaštitu privatnosti, prijaviti povredu svojih prava tijekom trudnoće, poroda ili boravka u rodilištu, uključujući i prisutnost učenika i studenata, bez dozvole rodilje.

Masovni prizivi savjesti: Zašto je pobačaj u Hrvatskoj legalan, ali teško dostupan?

Klinička bolnica Sveti Duh ne obavlja pobačaje na zahtjev pacijentica od travnja ove godine. Naime, svi ginekolozi i ginekologinje već spomenute bolnice uložili/e su priziv savjesti. Prema tome, kako piše Jutarnji list, Sveti Duh je postala peta bolnica u nizu, nakon onih u Našicama, Vinkovcima, Kninu i Požegi, koja uopće ne obavlja abortuse na zahtjev pacijentica, iako Znaj znanje upozorava kako je realnost još crnija jer se ta brojka penje na deset. 

Abortus do desetog tjedna trudnoće je u Hrvatskoj legalan još od 1978. godine. Međutim, to što je zakonski regulirana ova zdravstvena usluga, u praksi ne znači da je ona i lako dostupna. Jačanjem konzervativnih struja i ‘petljanjem’ Crkve u sekularna pitanja društva, pravo na abortus danas je teško ostvarivo, a žene koje su iskoristile to pravo najčešće su stigmatizirane i osuđivane. Inicijative poput U ime obitelji i 40 dana za život dodatno vrraćaju ženska reproduktivna prava desetljećima unatrag. O maternici se pripovijeda s oltara i političkih govornica, jačaju tendencije da se ženama onemogući odlučivanje o vlastitim tijelima i životima, a tzv. pro-life aktivisti ‘spašavaju’ nerođene, dok o rođenima ne mare niti malo.

Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Prema istom Zakonu te na temelju rješenja Ministarstva zdravstva od rujna 1996. godine prekid trudnoće se može obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.

Ministarstvo zdravlja pojašnjava kako je liječnicima i liječnicama dozvoljeno radi svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja pozvati se na priziv savjesti, ukoliko se ne kosi s pravilima struke te ako se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ugrozi život pacijentica. Priziv savjesti mora postojati u pisanom obliku i biti priložen u dosje zaposlenika/ca. No, ravnatelj/ica zdravstvene ustanove je dužan/na osigurati tim spreman za obavljanje zahvata prekida trudnoće, odnosno organizirati pružanje te usluge. Kako piše Libela, Hrvatski zavod za javno zdravstvo ne vodi službenu statistiku o tome koliko je liječnika i liječnica u prigovoru savjesti. Zanimljivo je spomenuti kako brojni liječnici i liječnice odbijaju vršiti abortuse u javnim bolnicama, dok u popodnevnim satima bez ikakvim moralnih dvojbi obavljaju abortuse u privatnim klinikama za masne pare.

U splitskoj bolnici pobačaj obavlja jedan liječnik, dok je njih 21 uložilo priziv savjesti. Jutarnji list je u ožujku ove godine proveo istraživanje u 20 hrvatskih bolnica i utvrdio da je svaki/a drugi/a ginekolog/inja uložio/la priziv savjesti, da je u Zagrebu takvih dvije trećine, u Splitu 95 posto. S druge strane, u Rijeci i Puli priziv savjesti nije uložio/la niti jedan/na liječnik/ca.

Osim priziva savjesti, problematičnim se smatraju i prikazi statističkih podataka o broju abortusa u RH. Prema Libelinom istraživanju o dostupnosti abortusa u Hrvatskoj tijekom 2010. i 2011. godine, čini se kako u nekim bolnicama godišnje se izvrši nekoliko stotina spontanih pobačaja i onih iz medicinski opravdanih razloga, dok samo nekoliko na zahtjev žena. Također brojke govore kako se u nekim bolnicama izvrši gotovo dvostruko više ovih na zahtjev nego abortusa zbog oštećenog ploda ili problema s trudnoćom.

Primjerice, Split je grad od gotovo 200.000 stanovnika i stanovnica. Promatrajući tablicu prekida trudnoća iz 2010. godine, čini se kako su i građanke okolnih gradova poput Sinja, u kojem nije izvršen ni jedan legalno inducirani pobačaj, bile primorane zatražiti medicinsku pomoć u najvećem dalmatinskom gradu. No, ako su građanke Splita i njihove susjede iz okolnih mjesta prekidale trudnoću u KB-u Split, statistika vuče dodatna pitanja. Dakle, u 2010. godini u Splitu 413 žena je izvršilo pobačaj jer im je plod bio oštećen, 25 ih je imalo spontani, 72 ostalo, a 103 abortusa su bili željeni prekidi trudnoće. Brojka od preko 400 žena koje su imale oštećen plod ukazuje na medicinski problem žena u Dalmaciji te ako se nadležni nisu zapitali, savjetujemo im da što prije provjere što trudnice u Splitu i oko Splita jedu, piju i kakav zrak udišu budući da se, po našoj skromnoj procijeni, češće od uobičajenog, njihovi plodovi oštećuju. Situacija u 2011. godini nije se nimalo promijenila. Štoviše, broj pobačaja zbog abnormalnog začeća je porastao na 483, a u prošloj godini je izvršeno tek 80 abortusa na zahtjev žena. I Split nije jedini ovakav slučaj.

“Ne može se dogoditi da neke bolnice takve zahvate uopće ne obavljaju ili pak u takvim situacijama ponižavaju žene. Svatko od nas ima pravo na priziv savjesti, ali isto tako moram reći da je svatko tko je odabrao ginekologiju kao specijalizaciju znao što će raditi u okviru svoga posla. Osim odbijanja obavljanja prekida trudnoće, neki kolege danas odbijaju izvoditi asistiranu oplodnju ili pak amniocentezu, što drugim riječima znači da ne obavljaju 20 posto svog posla”, istaknuo je ginekolog KBC-a Sestre Milosrdnice Dubravko Lepušić za Novi list.

Osim što dio ustanova ne dozvoljava ženama iskorištavanje svojih zakonskih prava, uz kršenje određenih pravilnika, cijena samog postupka nije regulirana. Cijene variraju od 720 do 3.000 kuna.

Umjesto investiranja u zdravstveni i građanski odgoj i čineći kontracepciju lakše dostupnom, Hrvatska kao da se vratila na stazu na kojoj su bile naše bake kada su se borile za pravo da same odlučuju o svom zdravlju, tijelu, te u konačnici – o životu. Prava nisu zauvijek zajamčena. Prava nisu darovana. Ona su krvavo izborena i borba mora biti nastavljena jer nosimo odgovornost prema našim pretkinjama, ali i našoj i tuđoj djeci kojoj zasigurno želimo osigurati svjetliju stvarnost od one u kojoj sada egzistiramo.

Završna konferencija: ‘Europska mreža gradova za poticajnije poduzetničko okruženje’

Vijest o završnoj konferenciji “Europska mreža gradova za poticajnije poduzetničko okruženje” prenosimo sa web stranice samozaposljavanjezena.eu.

 

Poduzetnik je u Europi nisko na ljestvici poželjnih zanimanja a jedan od razloga tome leži u činjenici da poduzetnici u medijima nisu prezentirani kao uzor. Stoga je potrebno promijeniti percepciju o poduzetnicima kroz praktičnu i pozitivnu komunikaciju o poduzetničkim postignućima te im pomoći u njihovom poslovanju, istaknuto je danas na završnoj međunarodnoj konferenciji na kojoj su predstavljene zajedničke smjernice i preporuke za daljnji razvoj obrta te malog i srednje poduzetništva u sklopu projekta “Europska mreža gradova za poticajnije poduzetničko okruženje”.

 

Završnu konferenciju otvorila je zamjenica gradonačelnika grada Zagreba, Sandra Švaljek koja je istaknula kako grad Zagreb čini sve kako bi olakšao poslovanje poduzetnicima te da će im i dalje pomagati da budu što konkurentniji, da rastu i otvaraju nova radna mjesta jer će tako doprinijeti razvoju ne samo Zagreba, već i cijele Hrvatske.

 

Grad Zagreb bio je nositelj ovog projekta i voditelj konzorcija kojeg je činilo sedam europskih gradova iz pet europskih zemalja. Uz Zagreb, u projektu su sudjelovali i poljski gradovi Varšava, Kielce i Bydgoszcz, Rimini iz Italije, Ferrol iz Španjolske, te švedski Norrkoping.

 

Projekt “Europska mreža gradova za poticajnije poduzetničko okruženje” bio je sufinanciran sredstvima Europske unije, u okviru programa Europa za građane, pa je jedna od svrha ovog projekta bila i pokrenuti dugogodišnju suradnju u promicanju poduzetništva u europskim gradovima. U okviru projekta uspostavljena je mreža relevantnih europskih dionika iz područja razvoja malog i srednjeg poduzetništva s različitih razina od gradskih administracija, preko zavoda za zapošljavanje i učilišta, do razvojnih agencija, tehnoloških parkova i udruga.

 

Kroz međunarodne seminare, radionice i posjete razmjenjivana je najbolja praksa u poticanju samozapošljavanja i razvoja SME sektora a provedeno je i istraživanje među poduzetnicima svih gradova partnera s ciljem dobivanja informacija od strane poduzetnika o njihovoj ocjeni postojećeg sustava potpora usmjerenih prema SME sektoru, te prijedloga konkretnih mjera i aktivnosti koje bi potporu njihovom poslovanju učinile učinkovitijom.

 

Tako su između ostalih, predstavnici poljskog grada Kielcea tijekom završne konferencije na vlastitom primjeru predstavili utjecaj tehnoloških parkova na razvoj poduzetništva, dok su predstavnici talijanske socijalne zadruge PRO.GES predstavili model zapošljavanja kroz socijalno poduzetništvo.

 

Radionicu je moderirao voditelj projekta, Marko Helfrih, koji je predstavio i sam projekt i njegove rezultate, a kao govornici na konferenciji nastupili su pročelnica Ureda za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, gđa Mirka Jozić, direktor Razvojne agencije Zagreb TPZ-d.o.o., g. Frane Šesnić, utemeljitelj prve hrvatske etičke banke “e-banka”, g. Goran Jeras, izvršni direktor socijalne zadruge PRO.GES GESIN iz Parme, Italija, g. Gian Luca Pelagatti, te direktor Tehnološkog Parka Kielce, g. Szymon Mazurkiewicz i Joanna Rudawska, voditeljica odjela za razvojne projekte u Tehnološkom Parku Kielce.

 

Uz konferenciju, u okviru posjeta stranih delegacija organiziran je i posjet tvrtki Končar Električna vozila d.o.o. , gdje su međunarodni predstavnici imali priliku upoznati se sa proizvodima naše renomirane tvrtke, te je posjećen i Zoološki vrt Grada Zagreba, a na dan 14.10.2014. međunarodni sudionici sudjelovali su na konferenciji ZAGREB FORUM 2014. održanoj u Muzeju za suvremenu umjetnost, navedeno je na samozaposljavanjezena.eu.