Molitve u pet hrvatskih gradova protiv ženskih prava

Ove jeseni i u vašim gradovima! Nakon zagrebačkih okupljanja pod nazivom 40 dana za život u vrijeme korizme, ova kampanja održat će se od 24. rujna do 2. studenog u čak pet hrvatskih gradova – Zagrebu, Splitu, Osijeku, Sisku i Vinkovcima.

Inicijativa 40 dana za život okuplja vjernike i vjernice na molitvu i bdijenje ispred bolnica, a slična okupljanja već su bila održana u vrijeme korizme, od 5. ožujka do 13. travnja, kad su se protivnici/e abortusa okupljali/e ispred zagrebačkom bolnicom Sestara milosrdnica.

Kako navode na svojim stranicama, cilj ove inicijative je zaustaviti pobačaje, pomoći u iscjeljenju majki koje se spremaju pobaciti ili su to učinile te obraćenje medicinskog osoblja i onih koji zagovaraju pobačaj.

Niti je molitva, niti je za život

ISIL-ov fokus na žene

Među strahotama koje čini Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) regrutiranje je žena da služe kao seksualne robinje borcima, prenosi SETimes.

Ta teroristička organizacija, koja regrutira muslimanke u Turskoj i Europi, uspostavila je centre za organizaciju slanja žena u Irak i Siriju. Takozvani ‘bračni biro’ nalazi se u Alepu, te poziva ‘neudate žene i udovice da daju svoja imena i adrese’ i da se pridruže ISIL-u.

Ali Semin, analitičar za Bliski Istok pri Centru mudrih za strateške studije u Turskoj, kaže da je jedno od najvećih pitanja vezanih za ISIL to kako on postupa sa ženama i djevojkama.

“Oni imaju fetvu po tom pitanju u kojoj se kaže da je halal imati spolne odnose sa ženama tijekom rata. Oni daju sebi za pravo da siluju žene. Vrlo je očito da ISIL nije vjerska struktura niti organizacija posvećena vjeri,” izjavio je Semin za SETimes.

Iračka poslanica iz reda Jazida Vian Dakheel zatražila je u ovomjesečnom emocionalnom apelu iračkom parlamentu da se pruži trenutna pomoć za izbacivanje ISIL-a iz jazidskih gradova Sindžara i Zumara, gdje je pobijeno na tisuće ljudi, a na stotine tisuća je primorano da pobjegne u planine bez hrane i vode.

“Naše žene koriste se kao konkubine i prodaju na pijacama,” izjavila je Dakheel u parlamentu.

“Nas kolju pod transparentom Nema Boga do Allaha“, dodala je ona.

Gozde Ozkose, neudata Turkinja tridesetih godina, izjavila je za SETimes da je bilo jako emocionalno gledati video o jednoj jezidskoj ženi koja je jadikovala što je ISIL uzeo njene kćeri.

“Ne mogu vjerovati čemu svjedočimo u ovom stoljeću. Međutim, ta realnost nam je vrlo blizu. Upravo do našeg ‘nedjeljivog integriteta’. Oni su takoreći dovoljno moderni da otvore kancelariju za regrutiranje seksualnih robinja,” izjavila je ona za SETimes.

Semin je za SETimes izjavio da je za mnoge strah od seksualnog ropstva gori od smrti.

“Oni žele sakriti svoje kćeri, svoje sestre, svoje supruge od ISIL-a. Oni žele sačuvati čast svojih žena. Ta bi se prijetnja trebala smatrati vrlo ozbiljnom. ISIL sad prijeti cijelom muslimanskom svijetu. Oni se moraju zaustaviti i ja ponavljam da ISIL nema nikakve veze s islamom,” kaže Semin.

Na internetu je u porastu i kampanja ISIL-a za privlačenje žena sa Zapada u džihad, a neke europske žene već su završile u redovima samoproglašene Islamske države. Internet se koristi kao moćno oružje za nagovaranje žena sa Zapada da dođu na Bliski Istok i da se pridruže mudžahedinima, te da daju svoj doprinos “kroz bračnu zajednicu” i “rađanje djece”.

Propagandu na internetu prate divljački zločini, poput obezglavljivanja desetina vojnika sirijske armije u pokrajini Raka na sjeveru Sirije.

Ima izvještaja o tome da se nekoliko europskih žena pridružilo džihadistima u Siriji, uključujući i 16-godišnje blizanke iz Britanije Salmu i Zahru Halane, koje su u svibnju otišle iz svog doma u Manchesteru i otputovale u Siriju kako bi postale mladenke džihadistima.

“Takva propaganda može biti vrlo opasna, jer mi smo već imali slučajeve maloljetnih djevojaka koje u tu svrhu odlaze na Bliski Istok. Država bi trebala odlučno postupiti i ne dozvoliti islamistima da na bilo koji način ugrožavaju sigurnost građana,” izjavio je za SETimes Dževad Galijašević, bivši direktor Stručnog tima jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala.

Sredinom srpnja, ISIL je objavio video-snimak na kojem su prikazane mlade muslimanke iz Bosne kako skandiraju i mašu ISIL-ovom zastavom. Taj video je u međuvremenu uklonjen, ali na nedavnim slikama na Facebook stranicama tih djevojaka one su prikazane kako mašu puškama Kalašnjikov, a na nekim slikama okružene su naoružanim muškarcima. One su objavile planove da se udaju, tako da mogu postati ‘svete ratnice’, jer je, napisale su one, ‘smrt naš cilj’.

Građani i građanke iz BiH smatraju da bi roditelji trebali voditi računa o tome što im djeca rade na internetu.

“Roditelji bi trebali paziti koje stranice njihova djeca posjećuju na internetu. Islamska propaganda je brutalna, poput svake druge propagande. Takve stranice i ljude koji vrše regrutaciju trebali bi se odmah prijaviti policiji kako bi se naše žene i mlade djevojke zaštitile od tog užasa,” izjavila je za SETimes Elmaja Aradinović, sociologinja iz Sarajeva.

Anzotika Kelmendi, koja živi na Kosovu, suglasna je s tim.

“Porodice bi trebale biti svjesne [tog problema] i obavijestiti i svoje kćerke. Na tome bi se u društvu trebalo više raditi,” izjavila je Kelmendijeva za SETimes.

Abit Hoxha, viši istraživač pri kosovskom Centru za sigurnosne studije, kaže da je i Kosovo izloženo takvim protuvrijednostima, uglavnom zbog socijalnih, ekonomskih i drugih faktora. “Usprkos mogućoj izloženosti i lakoći odlaska na teritorije koje kontrolira ISIL, ja u velikoj mjeri sumnjam da će žene iz naše religije svojom voljom ići u svrhu udaje za te borce,” izjavio je on za SETimes.

Militanti ISIL-a optuženi su za gruba kršenja ljudskih prava i za ratne zločine u Siriji i Iraku, uključujući tu i silovanja, masovne otmice, pogubljenja po kratkom postupku i masakre. Na desetine Albanaca s Kosova, iz Albanije i Makedonije bore se u Siriji i Iraku, pa su vlade postale još opreznije po pitanju jačanja trenda radikalizma.

Politički savjetnici odlazećeg kosovskog premijera Hašima Tačija izjavili su za SETimes da vlada to pitanje razmatra vrlo ozbiljno.

“Rat u Siriji privukao je jedan broj ljudi iz Europe, uključujući tu i Kosovo, koji aktivno sudjeluje u tamošnjim borbama. To predstavlja ozbiljnu sigurnosnu prijetnju po regiju, imajući na umu njihovu aktivnu kampanju za regrutiranje novih članova i njihov potencijalni povratak u regiju,” izjavio je za SETimes Ramadan Ilazi, jedan od političkih savjetnika Tačija.

U kakvom nepravednom društvu živimo? Direktorske plaće 130 puta veće od radničkih

Direktori/ce najvećih britanskih kompanija u prosjeku imaju 131 put veće plaće od prosječnih plaća zaposlenih, pokazalo je novo istraživanje.

U prosjeku najplaćeniji direktori/ce zarađuju 4,7 milijuna funti godišnje pri čemu jedan od njih ima pet puta više od te sume. Istraživanje nezavisnog Centra za velike plaće potvrdilo je da su direktori/ce kompanija iz indeksa FTSE 100 plaćeni stotinama puta više nego njihovi/e zaposleni/e, prenosi H-alter.

Podaci ukazuju na dramatičan rast direktorskih plaća u odnosu na plaće većine zaposlenih u Velikoj Britaniji tijekom zadnja tri desetljeća.

U 1998. godini direktor/ce neke od najvećih britanskih kompanija bio/la je plaćen/a 47 puta više nego zaposleni/a u prosjeku, dok je 1980., prema analizi šest vodećih kompanija, direktorska plaća bila između 13 i 44 puta veća od prosječne plaće zaposlenih.

Najveći jaz u plaćama je u kompaniji WPP, svetskom leaderu u marketinškim komunikacijama. Direktor te firme Martin Sorrell ima gotovo 800 puta veću plaću od prosječne plaće svojih radnika/ca.

Direktor Nexta Simon Wolfson ima 459 puta veću plaću od prosječne, ali je odlučio godišnji bonus darovati u dobrotvorne svrhe.

“Kada direktori zarađuju nekoliko stotina puta više nego ostali zaposleni, to stvara duboki osjećaj nepravde”, navode iz Centra.

U Centru ne vide zašto su posljednjih desetljeća plaće britanskih direktora tako osjetno povećane u odnosu na plaće njihovih zaposlenih i preporučuju vladi znatno radikalnije mjere za obuzdavanje direktorskih plaća.

‘Ako želite pisati o važnim stvarima, volonterski rad je neminovan’

Slobodanka Dekić urednica je portala diskriminacija.ba te radi na edukativnom programu Mediacentra Sarajevo. Aktivna je na području LGBTIQ i mirovnog aktivizma, a bavi se i medijima. S Libelom je razgovarala o mainstream i neprofitnim medijima, pokrivanju LGBTIQ tema u javnosti te nužnosti širenja područja borbe za daljnje akcije i solidarno djelovanje.

Radiš na organizaciji edukativnih programa Mediacentra Sarajevo te uređuješ portal diskriminacija.ba. Možeš li reći nešto više o tome kako funkcionira portal te kakvim se projektima bavi Mediacentar?

Diskriminacija.ba je portal zamišljen da građanima/kama BiH prije svega dâ osnovne informacije o tome što je diskriminacija, što uraditi kada se nađete u situaciji da ste diskriminirani, što zakon kaže o tome. Međutim, kako je diskriminacija jedno prilično usko polje, portal smo otvorili i za sadržaje koji govore o širim socijalnim i društvenim problemima u društvu, kršenju ljudskih i manjinskih prava iz nekog novinarskog ugla. Nažalost, ove teme se obično ne mogu naći u mainstream medijima ili zauzimaju prilično periferno mjesto. Tako da diskriminacija.ba teži zapravo tome da kombinira ova dva pristupa. Što se tiče Mediacentra i naših projekata, oni su prvenstveno vezani za medije (edukacija, istraživanja, najveća digitalna baza printanih medija u BiH i regiji, INFORBIRO), organiziramo javne diskusije i događaje vezano za različite teme. Zadnjih godina posebno nam je u fokusu kombiniranje digitalnih medija kao platformi za promicanje ljudskih prava i socijalne jednakosti. Od 2010. smo aktivno uključeni u anti-diskriminacijske programe u BiH, gdje radimo edukativne i informativne kampanje.

U Hrvatskoj je situacija takva da su neprofitni i nezavisni mediji prepoznati kao relevantni, a funkcioniraju gotovo potpuno volonterski. Što misliš, zašto su mediji koji proizvode javnu vrijednost zanemareni i siromašni?

Mediji su u principu prepušteni tržištu i teško je opstati ukoliko se bavite temama koje su po nekoj općoj definiciji ‘teške’. Mislim da situacija nije drugačija ni u drugim zemljama u Europi ili Sjevernoj Americi, većina ‘neprofitnih’ medija zapravo kombinira projektnu logiku fundraisinga kod raznih donatora i eventualno se nešto uspije prodati. ‘Mediji koji proizvode javnu vrijednost ‘ – to je pretpostavka oko koje se mora diskutirati jer ne postoji jedna ‘javna vrijednost’ i teško je postići neki generalni konsenzus oko toga što je javna vrijednost. Svaki medij može reći da nudi informacije od javnog značaja – makar neku dnevnu informativu. Međutim, ono što je za neke javnosti važno, ne znači da je važno za neke druge javnosti, i obratno. Za mene je mnogo veći problem to što mediji  (mainstream, ali i dosta neprofitnih) ne nude nikakvu suštinski kritičku perspektivu realnosti koje nas okružuju. Teško je preživjeti mimo interesa oglašivača, političkih i tajkunskih elita, ali i interesa i agendi donatora koji daju sredstva upravo za neprofitne medije. Nekako, čini mi se kao mat pozicija – ako želite pisati o onome što mislite da je važno, na način na koji mislite da treba pisati o tim važnim stvarima, volonterski rad je neminovan.

Koliko mediji u BiH utječu na razumijevanje i afirmaciju LGBTIQ+ i feminističkih tema u javnosti? Oblikuju li javno mnijenje o ovim pitanjima u društvu?

Ne pokrivaju ih uopće, osim ukoliko se ne dogodi neki ozbiljan incident. A i ono malo sadržaja koji nastanu van tih incidentnih okolnosti su prilično površni i ponavljaju opća mjesta. Svakako da se time oblikuje generalna slika o ovim temama i, što je najgore, sve zapravo ostaje na nekom površnom, općem nivou. Ali mislim da u tom smislu nije odgovornost samo na medijima, već i na organizacijama koje se bave tim pitanjem, koje ih također ne miču previše iz tih nekih projektnih okvira.

Koje su alternative?

Alternativa za početak može biti da se te teme ne izdvajaju kao ‘posebne’  – svaka priča o ‘LGBT’ je zapravo priča o seksualnosti i kako se ista politički interpretira (i kontrolira) na različite načine. Priča o feminizmu je priča o političkom djelovanju, stavu, programu, koja nadilazi NGO aktivnosti i vječitu temu ‘žena na izbornim listama.’

Stanje prava LGBTIQ populacije BiH na papiru izgleda optimistično – od 2003. Zakon o ravnopravnosti spolova, od 2009. Zakon o zabrani diskriminacije, nezavisna Institucija Ombudsmana za ljudska prava. Kakvo je realno stanje? Jesu li prava LGBTIQ osoba u BiH političko pitanje?

Naravno da su političko pitanje – mislim da sam u prethodnom odgovoru naznačila i zbog čega. Na diskriminacija.ba objavili smo serijal tekstova o položaju LGBT populacije u BiH i nekoliko je problema na kojima se mora raditi. Zakoni postoje, ali se ne implementiraju (to je jednostavno praksa ovdašnjih institucija), a sama populacija još nije dovoljno ojačana da na jedan vidljiviji i direktniji način traži svoja prava. Prava morate tražiti jer vam ih u suprotnom nitko neće dati. Sloboda okupljanja je problem također – javni događaji ili prođu uz nasilje i incidente, za koje kasnije nitko ne odgovara, ili se zabrane.

Ovogodišnji proglas Zagreb Pridea bavio se klasnom tematikom, odnosno ukazao je  na nužnost solidarnosti i širu društvenu organizaciju. Misliš li da je vrijeme za širenje područja borbe, odnosno misliš li da bi se razne ljudskopravaške organizacije, udruge i inicijative trebale ujediniti u jednu borbu i može li ta vrsta umrežavanja postati novi kanal utjecaja?

To je jedini način da se zaista utječe na centre moći i da se zaista pokrenu neke promjene. To je i bila originalna ideja i LGBT pokreta i feminističkog pokreta, no nekako mi se čini da se pod utjecajem ‘NGO- donatorske’ logike ta početna točka izgubila. Pitanje je koliko se moguće vratiti na početak – bojim se da sam u tom smislu malo pesimistična.

U cijeloj regiji jednaka je slika kad je riječ o ženskim pravima – nisu zastupljene u političkom i javnom životu, nasilje nad ženama nije pravilno sankcionirano i najveće su žrtve izmjena radnog zakonodavstva jer rade uglavnom u nesigurnim oblicima rada. U kojim smjerovima bi se trebala razvijati borba za ženska prava u trenutačnom društveno ekonomskom okruženju?

Za početak, vratiti se nekim osnovama feminističke teorije – feminizam nije priča o kvotama, ‘prihvatljivim’ i ‘neprihvatljivim’ razlikama između žena i muškaraca, ‘pravima žena’ i slično. Feminizam je priča o socijalnoj pravdi i političkoj jednakosti za sve one koji prepoznaju da sa sistemom u kome je nepisano pravilo da individua  ili građanin bude muškarac, bijelac, straight kršćanin, srednje klase – nešto duboko nije u redu.

‘Odbijamo biti vreće za udaranje i mete za pljuvanje’

Povodom prvog Osijek Pridea, koji će se održati u subotu, organizatori i organizatorice su objavili poziv kojeg donosimo u cijelosti:

Drage sugrađanke i dragi sugrađani,

prijateljice i prijatelji, suborci u borbi za jednakopravnost, pozivamo vas da nam se pridružite na prvom Osijek Prideu, 6. rujna 2014, na Trgu Ante Starčevića od 11 sati, Povorci ponosa LGBTIQ osoba, njihovih obitelji, prijateljica i prijatelja u borbi za ravnopravniji i sigurniji grad u kojem svi zajedno živimo.

Povorka će se kretati od Trga Ante Starčevića, preko Ribarske ulice, Šetalištem kardinala Franje Šepera, ulicom Vjekoslava Hengla preko Sakuntala parka i Kapucinskom ulicom natrag do Trga Ante Starčevića. Nakon šetnje prisutnima će se obrati organizacijski odbor kao i gosti/gošće Osijek Pridea.

Povorkom ponosa želimo reći da smo mi: lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksulne i queer osobe vaše kćeri i vaši sinovi, da živimo pored vas kao vaši susjedi, prijatelji, kolege i suradnici. Kao i svi, želimo da se osjećamo prihvaćeno i sigurno, želimo živjeti bez straha i srama zbog toga što smo različiti. Ne želimo biti diskriminirani u školama, na fakultetima i radnim mjestima. Odbijamo biti vreće za udaranje i mete za pljuvanje. Ne želimo strahovati hoćemo li izgubiti krov nad glavom zbog svojeg rodnog ili seksualnog identiteta. Želimo slobodno i ponosno hodati ulicama našeg grada, jer za njegovu su se slobodu borili i naši očevi. Za slobodan Osijek borili su se i neki od nas. Ideja slobode podrazumijeva slobodu i sigurnost, poštovanje i jednakopravnost za sve nas. Bili smo zajedno na ratištu, u podrumima i izbjeglištvu. Bit ćemo zajedno i u miru.

Pokažimo da je Osijek grad tolerancije i prihvaćanja. Izlazimo na ulicu da kažemo da LGBTIQ prava nisu nikakva posebna prava. Tražimo da budemo dio onoga što već postoji, a za što smo mi uskraćeni. Ponosni smo građani Osijeka koji, kao i mnogi drugi, žele da naš grad bude siguran za sve njegove građanke i građane. U ostvarenju tog cilja trebamo podršku svih vas. Zato dođite na Osijek Pride i napravite zajedno sa nama tih 1.259 koraka.

Dođi na Osijek Pride

Povorka ponosa Osijek Pride 2014. godine održat će se u subotu, 6. rujna. Sudionici i sudionice se okupljaju na Trgu Ante Starčevića u 11 sati.

Povorka će krenuti u 12 sati s Trga Ante Starčevića Ribarskom ulicom do Promenade. Promenadom će se kretati do Ulice Vjekoslava Hengla iz koje će preko Sakuntala parka i Lučkog prilaza ući u Kapucinsku ulicu kojom će se kretati do Trga Ante Starčevića gdje će povorka završiti svoju šetnju.

Udruga LIBERos, koja ove godine po prvi put organizira osječku Povorku ponosa, objavila je apel u kojem moli potporu građana i građanki za tu manifestaciju.