#spasime i Solidarna pokrenule donacijsku kampanju za žrtve nasilja

Inicijativa #spasime zajedno je sa zakladom Solidarna pokrenula Fond za hitnu pomoć i zaštitu žrtava obiteljskog nasilja – FOND #SPASIME.

Pozivom na humanitarni telefon Fonda #SPASIME – 060 9003pozivatelji/ce doniraju 6,25 kn za pomoć žrtvama nasilja koje svakodnevno trebaju pravnu, medicinsku, psihološku, financijsku i ostalu neophodnu pomoć koju si same ne mogu priuštiti. Donacijska kampanja traje do 31. Srpnja 2019.

“Svi znamo koliko je teško izaći iz začaranog kruga nasilja, a kada žrtva nema novaca za samostalan život i pokriće osnovnih troškova, to je gotovo nemoguće. Zato smo osnovali fond koji će raspolagati sredstvima da hitno i konkretno financijski pomogne žrtvama obiteljskog nasilja da započnu nov život, daleko od lica zlostavljača. Napokon postoji mjesto na kojem će svaka žrtva obiteljskog nasilja moći tražiti i dobiti toliko potrebnu novčanu pomoć, uz sve druge vrste pomoći koje naše partnerske udruge iz civilnog sektora već godinama pružaju. ” navode iz inicijative #spasime.

Osim telefonskim pozivom, donacije je moguće dostaviti izravnom uplatom na žiro račun u Hrvatskoj poštanskoj banci IBAN HR8023900011500151640 (SOLIDARNA – zaklada za ljudska prava i solidarnost, Trg kralja P. Krešimira IV, br.2, 10 000 Zagreb, OIB: 77689629939, opis plaćanja: za Fond SPASIME, za uplate iz inozemstva SWIFT je HPBZHR2X). Također, moguće je donirati I putem stranice Indiegogo.

U samo dva dana od početka kampanje zaprimljeno je 2550 poziva na broj 060 9003, a na žiro račun fonda uplaćeno je 6.339,72 Kuna. To ukupno iznosi oko 22.277,22 kn, a pet hrvatskih teleoperatera odustalo je od naplate svog troška na pozive za ovu humanitarnu akciju.

Expecting: Rodina mobilna aplikacija za trudnice na hrvatskom jeziku

Udruga Roda službeno je predstavila novu mobilnu aplikaciju za trudnice, Expecting, vodič kroz trudnoću, porod i roditeljstvo koju je razvila s partnerima iz Češke i Slovenije u okviru Erasmus+ projekta.

Od osnutka, Roda se zalaže za mogućnost slobodnog, informiranog odabira u zdravstvenoj skrbi, posebno kad su u pitanju potpomognuta oplodnja, trudnoća, porod i babinje. No, da bi budući roditelji imali mogućnost informiranog odabira, trebaju im neutralne i točne informacije. To je posebno izašlo na vidjelo tijekom kampanje #PrekinimoŠutnju za vrijeme koje je hrvatska javnost mogla, iz svjedočanstava žena o bolnim postupcima radi uskraćivanja anestezije, dobiti uvid u to koliko se malo prostora za informiranje i odlučivanje daje ženama. Mobilna aplikacija Expecting značajan je korak ka povećanju razine znanja budućih roditelja o trudnoći, porodu i reproduktivnom zdravlju.

Expecting je proizvod suradnje vodećih udruga za roditelje iz Hrvatske, Slovenije i Češke koje su za potrebe izrade aplikacije spojile znanja samostalnih primalja, psihologinja, doula, savjetnica za nošenje djece i savjetnica za autosjedalice. Sadržaj mobilne aplikacije temeljen je na recentnim znanstvenim dokazima i praksama te na iskustvima roditelja. Aplikacija nije komercijalna, potpuno je besplatna i dostupna je na hrvatskom, engleskom, češkom i slovenskom jeziku.

Hrvatska iskustva i znanje

Rame uz rame sa stručnjakinjama iz Hrvatske, Slovenije i Češke radili su i stručnjaci i stručnjakinje hrvatske IT tvrtke Plava tvornica koja je bila zadužena za dizajn i razvoj aplikacije.
Voditeljica projekta Daniela Drandić iz Rode komentirala je: Razviti aplikaciju za trudnice i njihove partnere s timom ljudi različitih profila i profesija bio je ogroman posao i izazov. No zadovoljne smo konačnim proizvodom i činjenicom da će trudnice u Hrvatskoj imati priliku doslovno na dlanu dobiti niz važnih informacija o zdravlju i trudnoći i porodu, ali možda važnije, o mogućnostima izbora tijekom poroda. Aplikacija je dinamična i redovito će se ažurirati sukladno interesima i povratnim informacijama korisnica.”

“Od početka suradnje s ekipom iz Rode osjećali smo pozitivan duh i atmosferu koja nas je dodatno motivirala prilikom dizajniranja i razvijanja Expecting mobilne aplikacije. Zanimljivo nam je bilo pratiti developere, većinom muškarce, te njihove ideje i prijedloge kako da se neki dio aplikacije razvije te njihov proces učenja o trudnoći i porodu. Zato nam je izuzetno drago što smo dio ovog projekta i što smo zajedničkim snagama razvili aplikaciju unutar koje se prate svi bitni datumi, promjene, simptomi i korisni savjeti, koji mogu biti od velike pomoći kako budućim mamama, tako i njihovim partnerima!Ana Musa iz Plave tvornice.

Osim mobilne aplikacije, u  okviru Erasmus+ projekta 3P+ Obrazovanje odraslih za pozitivnu trudnoću, porod i babinje, Roda i partnerske udruge razvile su i edukaciju za voditeljice trudničkih tečajeva koje je do sada pohađalo 40 žena iz Hrvatske i Slovenije. Treći ishod projekta je knjiga o trudnoći, porodu i babinju koja će biti prevedena na hrvatski, slovenski i češki jezik i distribuirana knjižnicama diljem Hrvatske i u zemljama udruga partnerica.

Paragvaj: Tinejdžeri/ce prosvjedovali/e protiv seksualnog nasilja

Stotine djece i tinejdžera/ica izašlo je u nedjelju na ulice Asunciona, glavnog grada Paragvaja, u znak prosvjeda protiv nekažnjavanja seksualnog zlostavljanja i silovanja u zemlji.

Prosvjedni program uključivao je ulično kazalište, pjesme, crteže i transparente s natpisima poput: “Ne budite ravnodušni, djeca su žrtve zlostavljanja, a država ne čini ništa”.

Službeno, zemlja bilježi 2.608 slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetne djece od početka 2019. godine, što je šest posto više nego u istom razdoblju prošle godine.

Prošlog mjeseca, vlasti su zabilježile ukupno 730 slučajeva.

Prosvjednici/e su zahtijevali/e cjelovito seksualno obrazovanje u srednjim školama, specifične javne politike usmjerene na djecu i tinejdžere, kraj nekažnjavanja i bolju zaštitu za žene stanovnice ruralnih područja.

U ožujku prošle godine, smrt 14-godišnje žrtve silovanja tijekom poroda stavila je u središte pozornosti visoku razinu seksualnog nasilja nad djevojčicama u zemlji i strogi zakon o abortusu. Ali to na poslijetku nije imalo utjecaja na politiku.

U Paragvaju, dva porođaja dnevno porođaji su djevojčica u dobi od 10 do 14 godina, a mnogi su posljedica seksualnog zlostavljanja od strane rođaka ili očuha, prema organizacijama za zaštitu ljudskih prava. U ovoj većinski katoličkoj zemlji, abortus je dopušten samo kada je majčin život u opasnosti, inače je zločin.

Strogi paragvajski zakon o abortusu dospio je na svjetske naslovnice 2015., kada su vlasti odbile pobačaj trudne desetogodišnjakinje nakon što ju je silovao očuh.

Latinska Amerika i Karibi imaju neke od najrestriktivnijih svjetskih zakona o abortusu, a šest zemalja ima izravnu zabranu.

O ženama koje nisu kao druge

Izašla sam iz kafića okružena svojim muškim prijateljima dogovarajući se kamo ćemo dalje. Kada smo skrenuli na uglu, primijetili smo grupicu tinejdžera naših godina, obučene u trenirke i bejzbolske kape. Nekoliko njih počelo je dobacivati našoj grupici, bacajući uobičajene uvrede tipične za njihove godine. Kako smo se mimoilazili, jedan od njih me primijetio.

“Čekajte! Jedna od njih je djevojka!”, viknuo je. Nastupila je tišina. Moj prijatelj Ross, koji je hodao pored mene, zbunjeno se okrenuo. Pogledao je oko sebe.

“Gdje?”, rekao je zbunjeno.

Imala sam oko 18 kada se to dogodilo i tada sam bila neirecivo ponosna što sam postala “jedna od dečki” toliko uspješno da su zaboravili kako ustvari nisam jedna od njih.

Ovo je moja ispovijed: Ja sam bila žena koja nije voljela druge žene.

Ne mogu točno odrediti kada sam odlučila da druge žene nisu vrijedne moga vremena. Tijekom školovanja, kada sam imala prijateljice, uvijek mi je bilo ugodnije družiti se s dečkima. Tek kada sam ušla u tinejdžerske godine, promijenila sam se iz “uživam u društvu oba spola” u “nisam kao druge djevojke”.

Prijateljstva između djevojaka u tinejdžerskim godinama može biti dosta kompetitivno, kako ulazite u društvene vode. Lako je naći se u međusobnom nadmetanju bez ikakvog razloga dok hormoni divljaju. U srednjoj školi koju sam pohađala, djevojke su bile strogo grupirane. Postojala je grupa šminkerica, koje su svoje odmore provodile sjedeći zajedno i dijeleći sastave svojih kutija sa šminkom i dotjerujući se. Postojale su “opake” djevojke, koje su pušile iza učionice za kemiju i imale piercinge u pupku. Bile su tu još košarkašice i pametne cure. Grupe su se rijetko miješale. To sam saznala na teži način kada je moja bliska prijateljica na prvoj godini upala u grupicu koja je bila više cool. Odbacila me i jedva da smo pričale ostatak školovanja.

Stvari su se počele mjenjati kada sa počela provoditi vrijeme sa prijateljima svoga dečka. Činilo se da oni nisu opterećeni podjelama ili međusobnim nadmetanjem. Jednostavno su se se samo zabavljali.

Čak i nakon završetka te veze nastavila sam se družiti sa tim dečkima (od kojih su mi neki i dan danas bliski prijatelji) uživajući u njihovom mirnijem društvu. Do zadnje godine srednje škole potpuno sam se odvojila od svojih prijateljica i razvila nova, bliska prijateljstva sa dečkima.

Razmišljajući, sada razumijem koliko su moja prijateljstva bila pod utjecajem vlastite internalizirane mizoginije. Od ranog smo djetinjstva učene/i da žene tračaju i kukaju. Suprotno tome, uče nas da su muškarci izravni i samopouzdani. “Ne biti kao druge djevojke” smatra se komplimentom.

Žene su odmalena učene da se trebaju jedna s drugom nadmetati. Društvo više cijeni muškarce pa se mi otimamo za njihovu pozornost i odobravanje kako bismo zaslužile biti kraj njih.

Tijekom fakultetskog obrazovanja, osjećala sam se ponosnom jer sam bila žena koja je upala u muško društvo. Izgradila sam svoj karakter na temeljima toga što sam za dečkove prijatelje bila cool. Igrala sam videoigrice, pila cider, jela ogromne burgere, izbjegla negativne stereotipe o ženama i odlučila da nisam zainteresirana za žensko društvo.

Voljela bih reći da sam se otrgnula iz toga, ali čak i u ranim 20-ima, teško mi je bilo naći žene u čijem sam društvu uživala. Radila sam u uredima krcatim ženama koje bi vam mogle reći točan broj kalorija u jednom keksu bez da trepnu, slušala sam kako pričaju o svojim muškarcima koji su uspješno odložili čarape, kao da su bogovi kućanstva. Osjećala sam se samozadovoljno, stvorila sam značajna prijateljstva sa šačicom žena koje sam smatrala osjetljivima. Uglavnom su to bile žene poput mene, koje također nisu imale puno prijateljica. Moji ostali prijatelji i ljudi s kojima sam provodila većinu svog vremena bili su muškarci.

Biti usklađenom s muškarcima činilo me da se osjećam moćno, i moje je ponašanje bilo nagrađeno. Često sam slušala kako se moji prijatelji žale na svoje djevojke kako igraju “igrice” i ne slažu se s njihovim prijateljima i osjećala sam se ponosno. Moje su veze bile bolje, mislila sam, jer sam bila izravna, bez besmislica. Razumjela sam muškarce. Nijedan moj dečko nije morao razmišljati hoću li u restoranu naručiti salatu, a onda jesti njegov pomfrit.

Mislim da sam se zbog prijatelja osjećala zaštićenom. Svijet nije uvijek blagonaklon prema ženama i biti zaštićena tim štitom muške energije za mene je to ublažio. Kao dih njih osjetila sam privilegiju i to mi se svidjelo.

Jednom prilikom sjedila sam u kafiću u kazalištu, kojeg je držao moj bivši dečko, kada je jedna izvođačica opisala to mjesto takvim gdje se žena ne bi mogla opustiti. Izjavila sam kako sam stalno tamo i super mi je.

“Naravno da se ti osjećaš ugodno, mislila sam na prave žene”, grubo mi je uzvratila. Na stranu njezine ideje o tome tko je prava žena, zatekla me. Nikad mi nije palo na pamet da me to što “nisam kao druge” ograničava. Osjećala sam se vještom jer mi je ugodno na “muškim” mjestima, ali nikad mi nije sinulo da također od sebe odgurujem ostale žene.

Bio mi je to poziv za buđenje i počela sam se tjerati da ne otpisujem žene čim ih sretnem. Počela sam nailaziti na žene slične meni, koje su bile zainteresirane za hranu, stripove i pisanje. Te prve probne veze dolazile su online, kada sam počela komunicirati sa drugim blogericama i izrazito inteligentnim ženama na forumima. Morala sam naučiti kako se sprijateljiti, ali čim sam odbacila ideju da je biti prihvaćena od strane muškaraca “bolje”, počela sam nailaziti na fenomenalne žene.

Sada imam velik broj prijateljica, koje su najbolje osobe koje poznajem. Inteligentne su, imaju odličan smisao za humor i ne trpe besmislice od mene, Shvatila sam da je imati prijatelje zabavno, ali ženska su prijateljstva i više nego osnažujuća.

Glupo sam pretpostavila da su srednjoškolske drame prikaz kakve su žene ustvari, ali žene koje poznajem najveća su mi podrška. One su prve koje slave moje dobre vijesti, prve s kojima otvaram bocu vina tijekom teških razdoblja i najglasnije su kada me treba pogurati prema uspjehu ili me ušutkati kada je to potrebno. Zajedno prolazimo kroz nove poslove, brakove, pobačaje i tugu. Žalim što mi je toliko dugo trebalo da se otvorim drugim ženama.

To što nisam bila “kao druge” nije značilo da sam cool. Jer, kao što sam s vremenom shvatila. “druge” su često nevjerojatne.

Prevela i prilagodila: Sonja Novosel

Embriji nemaju srce

U posljednjih nekoliko godina, šest država u SAD-u – Kentucky, Mississippi, Ohio, Georgia, Iowa i Sjeverna Dakota – usvojile su takozvane “zakonske prijedloge o otkucajima srca” – što je fraza za prijedlog za zabranu pobačaja od 6. tjedna trudnoće, odnosno trenutka u kojemu je moguće detektirati “otkucaje srca fetusa”. U još četiri države slični prijedlozi zakona još su na čekanju. Aktivisti protiv pobačaja se razbacuju (double down) “otkucajima srca” – u medijima u posljednje vrijeme, s obzirom na pravno osporavanje zakona u Ohiu od strane ACLU-a (American Civil Rights Union), vodeća državna anti-abortus organizacija, Ohio Right to Life – upotrijebila je frazu “fetalni otkucaji srca” osam puta u 300 riječi.

No obstretičari/ke kažu da je termin “fetalni otkucaji srca” obmana, te da njegovo znanstveno nerazumijevanje, među brojnim drugim, doprinosi negativnom mišljenju javnosti prema pobačaju.

Odnosno: premda je moguće detektirati pulsirajuće stanice u embriju i u prvih šest tjedana, taj se ritam – koji vidi liječnik_ca putem ultrazvuka – ne može nazvati “kucanjem srca” jer embriji nemaju srce. Ono što se može detektirati oko šestog tjedna trudnoće točnije bi bilo nazvati “kardio-aktivnošću”, kaže Robyn Schickler, obstretičarka/ginekologinja iz organizacije Physicians for Reproductive Health (Liječnicie_i za reproduktivno zdravlje). Razlika između “kardio-aktivnosti” i “kucanja srca” možda se lingvistički čini minimalnom, no Schickler i drugi tvrde suprotno. U ovoj fazi, kaže Schinkler, ono što liječnice_i mogu primijetiti u osnovi jest komunikacija unutar grupe koja će se eventualno pretvoriti u kardio-stanice.

“Od vrlo rane faze različite stanice su programirane da rade različite stvari za ono što će naposljetku postat potpuno funkcionirajuće ljudsko tijelo”, kaže Jennifer Kerns, obstretičarka/ginekologinja i profesorica na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu. “To su stanice koje su programirane električnom aktivnošću, koja će naposljetku kontrolirati puls – one šalju signal koji govori srcu da pulsira, jednom kada srce postoji.” To je ta rana aktivnost koju detektira ultrazvuk – a ne kucanje srca.

No, u razgovoru liječnika_ce i pacijentice, kaže Schickler, liječnici_e koriste frazu “otkucaji srca” ili “fetalni otkucaji srca” kako bi pacijentice koje žele trudnoću uvjerili da se razvoj odvija normalno. “Kada ispred sebe imam pacijenticu koja je uzbuđena zbog svoje trudnoće i koja se nada znakovima da se trenutno sve odvija kako treba, to treperenje u tom trenutku trudnoće kaže nam da je najvjerojatnije sve u redu”, kaže Sarah Horvath, profesorica/znanstvenica u području planiranja obitelji na Američkom koledžu za obstretičare_ke i ginekologe_inje (The American College of Obstetricians and Gynecologists).

To da se stvari “dobro odvijaju” nije ekvivalent objavi da je fetus živ, a pacijentice mogu i doživljavaju spontane pobačaje i druge razvojne probleme i nakon te aktivnosti uočene na ultrazvuku. Za ženu koja želi biti trudna, to je samo dobar znak.

Dio tih napora oko populariziranja “zakona o otkucajima srca” kao termina je konzervativno nastojanje da predlože novi, raniji standard vijabilnosti (sposobnosti preživljavanja ploda)a to je termin koji se koristi da bi opisao vremensku točku u kojoj fetus ima dobre šanse da preživi izvan maternice uz maksimalan pristup medicinskoj intervenciji, kaže Kerns. Naprosto nije istina da je embrij od šest tjedana životno održiv (viable). Premda nema jednoglasnog stava oko određivanja vremena vijabilnosti, većina liječnica_ka koristi 24 tjedna kao opće pravilo.

No, ono što je kolokvijalizam između liječnika/ice i pacijentice, u kontekstu borbe oko prava na pobačaj čini više štete nego koristi, kaže Schickler. U destom tjednu, trudnica je vjerojatno “preskočila” menstruaciju dva tjedna prije, i u toj fazi, fetus je daleko od vijabilnog – tako da nazivati bilo kakvu aktivnost uočenu ultrazvukom u toj fazi otkucajima srca “personificira fetus u nešto što on nije”, kaže Schickler. A stvar je upravo u tome, naglašava Kerns. “To je proizvoljna upotreba riječi koja provocira emocionalnu reakciju, i priziva/stvara ideju o stvarnom srcu kakvo nam je poznato”, kaže Kerns. “U šestom tjednu embrij je dugačak oko 7 milimetara, tako da je ta “aktivnost” na ultrazvuku otprilike veličine točkice od olovke. “Otkucaji srca” prizivaju sliku organa koji se širi i steže, no šestotjedni embrij tek treba razviti takvu strukturu”, kaže Horvath.

“Karakteristično ‘pulsiranje’ srca stvaraju srčani zalisci u četiri srčane šupljine koje se otvaraju i zatvaraju”, kaže Horvath. Čak i kada struktura jeste razvijena, ona ne funkcionira samostalno”.

“Kako bi potpuno formirano srce ispravno radilo, ono mora komunicirati s dtugim tjelesnim sistemima”, kaže Kerns. “Mora komunicirati s neurološkim sistemom, tako da mozak mora biti dovoljno razvijen kako bi srcu slao signale da ubrza, da uspori, da radi”. Zbog tog razloga (između ostalih), netočno je i neznanstveno definirati vijabilnost postojanjem jednog organa.

Nazivanje anti-pobačajne legislative “zakonima o otkucajima srca” ili inzistiranjem da embrij ima srce koja kuca nakon 18 dana je opasno simplificiranje fetalnog razvoja koje aktivisti protiv pobačaja koriste za svoje političke ciljeve. A prema nekim anketama (koje su u naravno oblikovane prema aktivistima protiv pobačaja), to funkcionira.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Pravda za Mariju Lukić i žene iz Brusa

Mala općina Brus, mjesto u Srbiji s 4000 stanovnika, postalo je simbol borbe žena koje institucije društva ne samo da ne štite od seksualnog nasilja, već štite nasilnika, a u nasilju i same aktivno sudjeluju. Scenarij je brutalno tipičan: lokalni moćnik, predsjednik općine Milutin Jeličić zvani Jutka, funkcioner vladajuće Srpske napredne stranke, “bog i batina” Brusa, godinama je zloupotrebljavao svoju poziciju i resurse, pa tako i neometano prakticirao seksualno predatorstvo.

No, jedna žena se pobunila, a potom i druge, i od tada (više od godinu dana) traje njihova borba protiv moćnog nasilnika, institucija i društva koje štite njega i status quo koji normalizira i podržava seksualno predatorstvo, a kažnjava žrtve i one koje/i pokažu otpor.

Marija Lukić, majka dvoje djece, diplomirana ekonomistica, koju je kao i sve druge žiteljke i žitelje Brusa zaposlio ovaj lokalni moćnik, u javnost je iznijela svoje iskustvo o seksualnom maltretiranju i samo neke od oko 15 000 seksualno nasilnih i uznemirujućih poruka koje joj je tijekom dvije godine slao Jeličić (među kojima i one kako ga osobno štiti predsjednik Srbije Aleksandar Vučić), te ga je odlučila prijaviti zbog seksualnog zlostavljanja. To je pokrenulo sumnju,potom i istupe žena i članova njihovih obitelji koji su ukazali da je u Brusu mnogo više takvih slučajeva o kojima žrtve iz straha teško javno progovaraju. Javnost traži pravdu, a slučaj je uz brojne opstrukcije dospio na sud, no osude vlasti nema. No, to je pokrenulo i snažan pritisak institucija vlasti koje se koriste svim sredstvima kako bi ušutkale Mariju, druge žene i pobunjenu javnost.

Za komentar smo zamolili Tanju Ignjatović, psihologinju i programsku koordinatoricu Autonomnog ženskog centra u Beogradu, te koordinatoricu na aktivnostima pune primjene Istanbulske konvencije u Srbiji:

“Ono što se više od godinu dana dešava u malom mestu Brusu paradigma je političke i društvene situacije koja u Srbiji postoji godinama. To je bahato ponašanje vlasti, moćnih pojedinaca, zloupotreba političkih i javnih pozicija i resursa u cilju kontrolie institucija i ponašanja građana i građanki, da bi se opravdala nedozvoljena, odnosno kažnjiva dela. I pored činjenice da Marija Lukić ima evidenciju za čak 15.000 poruka seksualne prirode koje je uputio predsednik opštine Brus, krivični postupak za seksualno uznemiravanje traje duže od godinu dana – od pet ročišta, četiri su odložena, okrivljeni sada ima šest branilaca, a sudija ne može da kontroliše neprimerena ponašanja u sudnici. Marija je sve vreme izložena pritiscima da odustane, optužbama da politizuje slučaj, objavljivanju ličnih podataka iz zdravstvenog kartona, porukama ‘upozorenja’ koje su pretnje, širenju neistina, uključujući distribuciju fotografija lascivnog sadržaja sa njenim likom. Ali Marija ne odustaje – i to je problem. Ona je postala simbol ženskog otpora, ali i otpora (svakoj) bahatoj vlasti, zbog čega je organizovana podrška pod sloganom ‘Pravda za Mariju Lukić i žene iz Brusa'”.

Prošlog tjedna, 27. svibnja, suđenje Jeličiću je bilo ponovno odgođeno, a branitelji optuženika opstruirali su ročište. “Smatrali su da sudija nije doneo rešenje o saslušanju svedoka, iako je pre dva pretresa neosporno bilo da će ovi svedoci biti ispitani. Odbrana pokušava da spreči svedokinje koje su bile podnosioci krivičnih prijava da danas svedoče”, izjavio je odvjetnik Marije Lukić Borivoje Borović.

Atmosfera ispred suda u ponedjeljak je bila na rubu incidenta – održana su dva skupa,  jedan kao podrška Mariji Lukić, a drugi kao podrška Milutinu Jeličiću Jutki. Aktivisti Inicijative Ne da(vi)mo Beograd su oganizirali odlazak na ročište i uz pridružene organizacije  skup podrške Mariji Lukić, no dočekali su ih Jutkini podržavatelji, koji su osim transparenata na sebi imali majice s natpisima “Pravda za Jutku”.

O organiziranju obrane Jutke, Tanja Ignjatović kaže:

“Ono što svaki nasilnik u ovakvoj situaciji radi, pored negiranja, okrivljavanja žrtve i laganja, je izvrtanje realnosti i prikazivanja sebe kao žrtve. Tako je optuženi predsednik male i siromašne opštine, od koga zavisi žitot svih ljudi, lako mobilisao podršku. Najpre je zloupotrebio žene, koje su “po radnom zadatku” morale da se okupe u znak podrške, a zatim je organizovao i mušku podršku, spremnu na fizičko nasrtanje, sa natpisima “Podrška za Jutku” i “Šta je sa pretpostavkom nevinosti?”. Takva planirana iskrivljavanja realnosti i mobilizacija podrške predstavljaju specijalitet vlasti i dešavaju nam se svakodnevno u različitim oblastima, urušavajući osnovni sistem vrednosti, ali i pravila i zakone. Zbog toga ne čudi što premijerka, pod izgovorom da institucije treba da rade svoj posao, ne želi da komentariše ove događaje.”

Na skupu podrške Mariji Lukić na zadnjem ročištu bila je i Ženska sekcija organizacije Marks21, a u svom izvještaju iz Brusa kažu:

“U atmosferi koja bi bez prisustva aktivistkinja izgledala kao pokušaj linča, prva se pojavila Marija Lukić sa svojim advokatom. To što se ona na ročištima pojavljuje bez pratnje porodice ili prijatelja pokazuje koliko je klijentelistički sistem uporan kada treba slomiti svakog ko se usprotivi doskorašnjem predsedniku opštine, pod čijom kontrolom su svi resursi u tom gradiću. Nedugo nakon Marije Lukić pojavio se i Milutin Jeličić Jutka u pratnji svoje četiri advokatice i dva advokata. Izviždale smo ga. Naše bubnjarke i naše neumorno skandiranje “Ua” i “Pravda za Mariju” nadjačali su aplauz na drugoj strani stepeništa ispred Prekršajnog suda u Brusu. Policajci su opušteno ćaskali sa muškarcima koji su nosili majice “Pravda za Jutku”, tek povremeno zauzimajući prostor između nas i njih.

Odugovlačenje procesa do zastarevanja strategija je kojom se nasilnici i sistem bore protiv postizanja ikakvog minimuma pravde. Zato nismo bile iznenađene što je optuženi zatražio izuzeće sudije, nakon čega je usledila pauza. Ročište, na kome je prvi put, godinu dana nakon pokretanja postupka, Jeličić trebao da bude ispitan od strane advokata Marije Lukić, prekinuto je oko podne da bi se nastavilo negde oko 13.30. Otezanje, uvrede, dobacivanja, neprekidno stajanje u iščekivanju da Marija Lukić napusti sudnicu bili su nam podnošljivi upravo zato što smo sve uvidele kako bi to suđenje izgledalo da se, zajedno sa još tridesetak žena, nismo organizovale i došle da podržimo Mariju Lukić.”

U kontekstu (ne)primjene Istanbulske konvencije u Srbiji (u kojoj je, za razliku od Hrvatske, pokrenuta dosta uspješna  primjena procedure koja je dala i dobre rezultate), Tanja Ignjatović kaže:

“Iako je Srbija još 2013. godine ratifikovala Konvenciju Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, a zatim 2016. godine (ponovo) uvela krivično delo seksualno (polno) uznemiravanje, imajući u vidu široko prisutne i prihvaćene predrasude o ženama i zloupotrebi, nisu obezbeđeni uslovi da žrtve prijave takva dela i ostvare pravdu. Slučaj Marije Lukić je poruka svim ženama šta ih čeka, ako se usude da prijave seksualno uznemiravanje. I dostupna statistika potvrđuje početnu neefikasnost postupaka. U period od 1.6.2017, kada je izmena Krivičnog zakonika stupila na snagu, do kraja te godine, policija je podnela 67 prijava za seksualno uznemiravanje, optuženo je 25 osoba, a osuđeno svega dve.”  

U Hrvatskoj, državi koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju pet godina poslije Srbije (odnosno prošle godine), a u kojoj zasad nema znakova pa ni nagovještaja provedbe, u slučaju Marije Lukić i žena iz Brusa vidimo poznati scenarij. Slični otpori postoje i kod nas, no bez solidarne suradnje i glasnog zagovaranja relevatnih organizacija, ti glasovi žena ne dolaze do medija i javnosti. Osobno mi je poznat jedino slučaj koji je dospio do (i to samo lokalnih) medija – premda je podnešena i kaznena prijava – seksualnog zlostavljanja učiteljica u školi u Visu. A kada i dođu do javnosti, u sistemu koji funkcionira u korist moćnika, bahatnika i seksualnih predatora, očekuje nas i dalje mukotrpan put do pravde.

Završit ću ovaj izvještaj borbenim riječima drugarica iz Marksa21 koje nam ukazuju na put i zadatke na koje se moramo fokusirati.

“Svaka žena koja imenuje nasilnika ili se odluči da traži sudsku pravdu otvara put za sve druge žene koje se bore protiv muškog nasilja, zbog čega je naš zadatak da izgradimo sisteme podrške i solidarnosti. Nijedna žena ne trpi nasilje zato što je slaba, već zato što nema adekvatan sistem podrške da se usprotivi i odbrani. U Brus smo otišle da bismo odbranile pravo svake žene da kaže “ne”, a vratile se još ubeđenije da su ženska ljutnja (“a ne ćutnja”, kao što kaže jedna od naših parola), kao i ženska solidarnost, prvi koraci u izgradnji borbenog ženskog pokreta.”