Danska ukida prisilnu sterilizaciju za osobe koje su promijenile spol

Danski Parlament ukinuo je zakon koji je od osoba koje mijenjaju spol zahtijevao da budu sterilizirane, što je ranije bio uvjet kako bi promjena roda bila legalna.

Počevši od 1. rujna, svi punoljetni Danci i Dankinje, koji to budu htjeli, moći će aplicirati za zakonsku promjenu roda. Da bi ostvarili to pravo, dovoljno je dati izjavu da pripadaju suprotnom spolu, nakon čega su dužni narednih šest mjeseci razmišljati o svojoj odluci.

Osobe koje budu htjele promijeniti svoj rod na osobnoj iskaznici više neće morati prije toga obaviti operaciju promjene spola.

“Ukinuli smo obaveznu sterilizaciju transrodnih osoba, a koja je do sad bila uvjet za dobivanje novog osobnog identifikacijskog broja kao dio zakonske promjene spola”, izjavila je Margrethe Vestager, ministrica gospodarstva i unutarnjih poslova.

“Ovom odlukom život transrodnih osoba postaje znatno lakši i dostojanstveniji kada se nađu u situaciji gdje ih se traži da pokažu svoju osobnu iskaznicu”, dodala je Vestager.

Danska vlada izjavila je kako je ovaj njihov potez samo jedan u nizu međunarodnog trenda da se “olakšaju uvjeti za zakonsku promjenu spola”.

Naime, sličan zakon ukinut je prošle godine u Švedskoj, nakon čega su transseksualne osobe koje su bile prisiljene obaviti sterilizaciju podnijele vladi zahtjev za odštetom..

Osobni identifikacijski broj koristi se za identifikaciju svih stanovnika Danske u Registru građana i koristi se za sve, od isplate plaće do izdavanja putovnice.

Amnesty International upozorio je u veljači da se u mnogim europskim zemljama rod može zakonski promijeniti jedino ako je osobi dijagnosticiran psihički poremećaj, ako je otpočela hormonsku terapiju, ako je sterilizirana te ako dokaže da nije u romantičnoj vezi.

Tim zahtjevima krše se prava transrodnih osoba, procjenjuje se da ih u Europi ima oko 1.5 milijuna, poručili su iz organizacije.

Prevela i prilagodila Ivana Žuškin

‘Bilo bi poštenije da je Vlada svima rekla da odustaje. Sve ostalo je mazanje očiju’

Iako je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u petak odaslalo priopćenje pod naslovom Građanski odgoj od iduće školske godine u svim školama, njegov sadržaj otkriva da će se ovaj predmet i dalje provoditi kao dio međupredmetne nastave.

“Nakon čitavog niza priprema i stjecanja podrške od strane udruga civilnog društva i struke, aktualna Vlada u dosadašnje tri godine mandata nije uvela ovaj predmet u obavezni školski kurikulum. Ako to nije uspjela, kako se onda tek može nositi s gospodarskom reformom i reformom javne uprave”, zapitala se Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, koja je na jučerašnjoj konferenciji za medije potvrdila da su članovi i članice Platforme 112 i GOOD Inicijative za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole zbog svega zatražili sastanak s premijerom Zoranom Milanovićem, prenosi H-alter.

“Njegov tajnik je naš zahtjev nazvao smiješnim. Meni su, s druge strane, smiješni rezultati CRO Demoskopa pa ću se nasmijati i idućeg mjeseca kada se povjerenje u aktualnu Vladu sroza za još dva posto”, kazala je Benčić i dodala da se cijela odgovornost oko uvođenja građanskog odgoja tobože svela na pravnu službu MZOS-a.

“MZOS u priopćenju navodi da se Građanski odgoj i obrazovanje uvodi se kao poseban obvezan predmet u osme razred osnovne škole te u prve i druge razred srednje škole, školske godine 2015./2016., ali to nije točno jer već u nastavku stoji da će se uvesti ‘kad se stvore sve pravne i kurikularne pretpostavke’. Sve to pokazuje nam da će Kukuriku koalicija ovaj projekt prebaciti na neku nadolazeću Vladu”, zaključila je Benčić.

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, istaknula je da odgovornost za neuvođenje ovog predmeta leži i na prethodnim Vladama.

“Jasno je da je HDZ zainteresiran za demokršćanske vrijednosti, ali građanski odgoj u zadovoljavajućem obliku nije uvela ni Račanova vlada koja je također iskazala interes”, istaknula je.

Teršelič je podsjetila da se građanski odgoj i obrazovanje kao međupredmet u hrvatskim školama provodi još od 1999. godine, no kako program nikada nije bio evaluiran, nikada nije mogao postati službenim pilot projektom. S druge strane, sve zemlje iz okruženja uvele su taj predmet u škole.

Voditeljica Documente još je jednom podsjetila i na istraživanje CMS-a koje pokazuje da 44 posto mladih ima ksenofobne stavove prema Romina, 38 posto prema Srbima, 40 posto njih smatra da manjine nemaju pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u državnim institucijama, 30 posto da Nezavisna Država Hrvatska nije bila fašistička tvorevina, a 50 posto da je homoseksualnost vrsta bolesti.

“I jedna godina odgode uvođenja ovako važnog predmeta itekako puno znači za učenike/ce koji/e sada gube priliku za učenje o ljudskim pravima i političkim procesima”, zaključila je Teršelič.

Dragan Zelić iz GONG istaknuo je da bi bilo daleko poštenije od Vlade da je građanima i građankama rekla da odustaje od uvođenja ovog predmeta u škole.

“Sve drugo je mazanje očiju. Svima su puna usta aktivnih građana i građanki, a istodobno to ne žele sprovesti u djelo jer je needuciranim i nekritički nastrojenim građanima/kama puno lakše manipulirati”, kazao je Zelić i dodao kako Hrvatska već sada bilježi nisku izlaznost na izbore.

“Mladi imaju pravo da budu odgajani kao aktivni/e građani/ke, a ne podanici/e. U tom smislu je važno da imamo građane i građanke koji neće pokretati inicijative protiv drugih drugačijih i koji će shvaćati koje su ustavne vrednote naše zemlje. Ministar Mornar se vara ako misli da su aktivni/e građani/ke oni/e koji/e lajkaju i klikaju po internetu”, upozorio je Zelić.

Aktivisti i aktivistkinje Platforme 112 i GOOD inicijative pozvali su sve političke aktere – od premijer Milanovića do oporbe, stranaka nacionalnih manjina i predsjednika Josipovića – da se izjasne o spornoj odluci MZOS-a.

Niz mjera kako zaštititi novinarstvo od propadanja i zaposliti mlade

Talijanska vlada želi uvesti niz mjera kojima bi se zaštitila izdavačka djelatnost i položaj novinarske struke, piše Silvije Tomašević za Večernji.hr.

Novinari i novinarke moraju dobiti najmanje 20,8 eura za 1.600 slovnih mjesta teksta. Izdavači će biti oslobođeni poreza na novozaposlene mlade novinare. Otvoren prostor s besplatnim internetskim povezivanjem za slobodne mlade novinare. To su samo neke od mjera s kojima talijanska vlada želi poduprijeti izdavačku djelatnost koja je u krizi i gdje se zapošljava sve manje ljudi.

Podtajnik talijanske vlade Luca Lotti potpisao je danas dekret o osnivanju izvanrednog fonda u potporu izdavaštva za trogodište 2014.-2016. u ukupnom iznosu od 120 milijuna eura. Dekret određuje načine dobivanja sredstva iz fonda za 2014. koja iznose ukupno 45 milijuna eura, a koja trebaju biti utrošena u ulaganja u tehnološku inovaciju i digitalizaciju, te u potporu zapošljavanja novinara, programe obnove tvrtki i revizije zaposlenika među kojima i za slanja u prijevremenu mirovinu.

Lotti je kazao kako je taj projekt inovativni, te je načinjen sa ciljem davanja potpore novom zapošljavanju u sektoru koje je objektivno u krizi. Predviđene se i porezne olakšice do sto posto za narednih 36 mjeseci kod zapošljavanja na neodređeno vrijeme mladih novinara/ki, te do 50 posto poreznih olakšica za zapošljavanje na određeno vrijeme. Ako se zatim zaposlenika/cu na određeno vrijeme zaposli ne neodređeno bit će primijenjene porezne olakšice i retroaktivno. Zatim, najmanje 20 posto od zaposlenih na određeno vrijeme mora biti primljeno na neodređeno vrijeme.

Dekretom je predviđeno i da izdavačke kuće moraju obvezatno zaposliti jednog/u mladog/u novinara/ku na svaka tri koja su otišla u prijevremenu mirovinu. Oni koji su otišli u prijevremenu mirovinu više ne mogu raditi za tvrtku u kojoj su radili, odnosno tada ta izdavačka kuća ne bi mogla dobiti sredstva iz novoosnovanog fonda s kojima je mogla prijevremeno poslati novinara u mirovinu.

Vlada je donijela posebne mjere za mlade novinare i novinarke, za one koji nemaju dovoljna jamstva. Prije svega u Rimu će biti otvoren prostor za mlade novinare/ke freelance ili one koji imaju ugovore na određeno vrijeme u kojem će moći raditi uz besplatni wi-fi.

Tekstovi mladih novinara/ki ili nisu plaćeni ili dobivaju minimalno, odnosno oko četiri eura za karticu teksta, pa se dekretom određuje kako za tekst od 1.600 slovnih mjesta novinar mora dobiti najmanje 20,8 eura. Do sada nije postojala takva obveza za izdavačke kuće da objavljeni tekst plate s određenim iznosom, piše Večernji list.

U Libiji ubijena aktivistkinja za ljudska prava

Mnogi Libijci su u šoku nakon ubojstva odvjetnice i jedne od najistaknutijih aktivistkinja u borbi za ljudska prava. Salwa Bugaighis ubijena je u svom domu, u  srijedu, 25. lipnja na dan općih izbora u zemlji, javlja Guardian.

Bugaighis je izbodena i upucana u glavu od strane napadača koji su provalili u njezinu kuću u istočnom dijelu Bengazija, te ranili zaštitara i oteli muža, Essam al-Gharianija.

Supružnici su ubijeni po povratku s glasanja, a Libijci podsjećaju kako snaga ekstremista raste i zemlju potresaju mnogobrojna nasilja.

Ranije toga dana, Bugaighis se javljala telefonom iz svoje kuće za libijski TV kanal i govorila o borbi koja bjesni u njezinom susjedstvu, koja je izazvana kada su militanti napali vojne trupe koje su bile razmještene oko biračkog mjesta.

Bugaighis je  bila prepoznata kao možda najkarizmatičnija figura u libijskom ženskom pokretu. Podržavala je uspješnu kampanju za uspostavu minimalne kvote za ženske zastupnice u parlamentu. Protivila se obaveznom nošenju hidžaba, i njezino mišljenje ju je dovelo u sukob s Muslimanskim bratstvom i islamističkim ekstremistima.

“Ubojstvo je namjera da se ušutkaju svi kritičari”, rekla je Hanah Salah iz Human Rihts Watcha. “Njezino je uvjerenje bilo da je dijalog jedini način da se razriješi sukob u Siriji”.

Iako su Bugaighis i njezin suprug bili napustili Libiju sa svoje troje djece nakon što je jedno dijete bilo ugroženo od strane napadača, ipak su se vratili nazad, obećavajući kako će nastaviti kampanju.

Hassan Morajea, student iz Tripolija, rekao je kako je odvjetnica poštovala i muškarce i žene s jednakim žarom. “Ne samo da je imala nešto za reći, nego je znala kako to reći, bila je u stanju artikulirati sve ono što smo mislili i mi”, rekao je Morajea.

Trenutno u Libiji vlada apatija prema demokraciji, a što potvrđuju i brojke izašlih na izbore. Samo 630.000 ljudi glasovalo je na općim izborima u srijedu, a dužnosnici kažu kako još ne znaju kada će biti objavljeni konačni rezultati.

Ovdje možete potpisati peticiju kojom se pozivaju međunarodna zajednica i vlasti u Libiji da pokrenu istragu o ubojstvu Salwe Bugaighis, te da se pronađu ubojice i dovedu pred lice pravde. Poseban apel upućen je Europskoj uniji i Ujedinjenim narodima za međunarodnom i neovisnom istragom.

 

Militarizam ulazi u svaku poru svakog društva

Sredinom juna 2014. godine u Londonu održan je Globalni samit Okončati seksualno nasilje u ratu. To je prvi ikada održani međunarodni samit ovih razmjera, na ovu temu, u povijesti čovječanstva, što jeste pozitivan znak. Samitu su prisustvovali/e predstavnici/e 178 zemalja, 79 ministara/ica vanjskih poslova, predstavnici/e UN Agencija, predstavnici/e Međunarodnog krivičnog suda, kao i drugih nacionalnih tribunala, te hiljade nešto manje glamuroznih aktivistica/a i braniteljica/oca ženskih prava. I naravno Angelina Jolie organizatorica eventa. I Brad Pitt.

Dok smo kolegica s Kosova i ja žurile ka velikom londonskom Excel centru obuzete nedefinisanim emocijama, (svjesno naivno) smo se pitale radili se ovo možda o emancipacijskom koraku našeg tromog patrijarhalnog društva? Na putu, kroz razgovor saznala sam da  unutar krivičnog zakona Kosova seksualno nasilje u ratu ne stoji baš najbolje, da preživjelima nisu osigurana socio-ekonomska prava, da rodna osjetljivost pri rješavanju predmeta ratnih zločina skoro ne postoji, da žrtve žive pod stigmom dok su zločinci na slobodi i dalje obavljaju javne funkcije. U Bosni je situacija skoro pa ista. Preživjele, u jednom dijelu zemlje, imaju neka socio-ekonomska prava, ali ih je skoro nemoguće ostvariti i održavati, rijetko koji zločinac je osuđen, a mali broj onih koji jesu, su nakon par godina provedenih u zatvorima poluotvorenog tipa opet na slobodi i zauzimaju radna mjesta mladima sa završenim šestogodišnjim studijem ili više.

Dva paralelna dešavanja su činila Samit. Na prizemlju se odvijao tzv. Fringe. Prostrana dvorana  podijeljena je s više šatora i pozornica na kojima su se paralelno odvijale sesije različitih nacionalnih i internacionalnih nevladinih organizacija, umjetničkih trupa, čak su u jednom kutku postavljeni stolovi s rukotvorinama i produktima organizacija koje rade s preživjelim. Prostor je bio dosta glasan, ispunjen porukama preživjelih i preporukama ekspertica i aktivistica, koje su, nadajmo se vlasti čule.

Na trećem spratu su se odvijale tzv. ekspertne sesije. Gore, sve je izgledalo strogo formalno. Formalnije nego na nivou ispod. Na raspolaganju je bio prijevod, voda, čaj, kafa…, a u salama i van njih vladala je tišina. Isto pravilo vrijedilo je za učesnice/ke fringe i ekspertnih sesija. Svi su imali pravo da unutar maksimalno osam minuta, kažu ono što smatraju najrelevantnijim. Teško je bilo ne primijetiti svojevrsnu dihotomiju koja je vladala ovim događajem.

Učesnice/i fringea, koristili su svoje vrijeme da, ukažu na nedostatke postojećih pravosudnih struktura i navedu potrebne korake ka promjeni neadekvatnih, rodno neosjetljivih i beskonačno dugih procedura. Govorili su o činjenici, da i dalje, žene i civilno društvo, ne učestvuju u postojećim mirovnim pregovorima, već da o njihovoj budućnosti pregovaraju muški predstavnici zaraćenih strana. Da militarizam zalazi u svaku poru svakog društva, i da danas nismo na čistom niti s definicijom mira niti rata. Da je seksualno nasilje u ratu nastavak normalizovanog nasilja nad ženama u mirnodopskom vremenu i da je potrebno zaustaviti uzrok, a ne samo liječiti posljedice. Da je rodna dimenzija problema od krucijalne važnosti za njegovo suzbijanje. Da isti orođeni patrijarhalni odnosi u društvu dovode do seksualnog nasilja nad muškarcima, koje ima nešto drugačiju dinamiku od nasilja nad ženama, i čije razlike treba uzeti u obzir.

Učesnici ekspertnih sesija su prezentovali svoj rad i informisali publiku o postojećim zakonima i procedurama. Opisivali kretanja unutar administrativnih šema, te govorili o teškoćama s kojima se susreću i olakšicama kojima se nadaju. Svi su garantovali predanost poslu i obećavali nastaviti raditi i uzeti u obzir Međunarodni protokol o dokumentiranju i istraživanju seksualnog nasilja u ratu, koji je  objavljen na  samitu.

Spisak usvojenih ili ratifikovanih, međunarodnih dokumenata koji osuđuju seksualno nasilje u ratu je već značajan, a za njihovu izradu, ratificiranje, te izvještavanje o (ne)provođenju su utrošeni milioni. Na snazi su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, CEDAW Konvencija, Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, Rezolucije 1325, 1820, 1888 i 1889 kao i brojni nacionalni akcioni planovi, odluke, strategije, preporuke. Nažalost ni one se ne primjenjuju, i u zbilji ne tiču preživjelih. One su se, prepuštene same sebi i često u nastalom siromaštvu, ‘saživjele’ s traumom, boreći se, svaki dan za budućnost u nadi da neće nikada sresti monstrume na slobodi. Ukoliko se stvarno želi napraviti neki pomak,  potrebno je energiju i sredstva  možda usmjeriti ka drugim, efikasnijim kanalima.

Ali važno je misliti optimistično, pa su tako na završnoj sesiji svi predstavnici prisutnih zemalja  uvjerljivo obećali uraditi sve da pronađu i osude zločince, te unaprijede status preživjelih. Eto posla ima stvarno dosta, pa ako ne znaju kako početi pozivamo da počnu u našim krajevima.

 

Izvadite žensku umjetnost iz spremišta

Zašto je tako malo izloženih radova velikih umjetnica u javnim galerijama? Amanda Vickery krenula je u šokantan lov na remek-djela kako bi ih objelodanila javnosti.

Televizijski prikaz (Amanda Vickery upustila se u zanimljivo istraživanje remek-djela nepravedno zanemarenih umjetnica koje je popraćeno kroz BBC-jev serijal The Story of Women and Art, op. prev.) povijesti djelovanja likovnih umjetnica može se činiti jednostavnim projektom, ugodnim istraživanjem baštinskog turizma. Zar nam je nebitan hvale vrijedan krug zaboravljenih heroina, skrivenih od povijesti? Ipak, feministička povijest umjetnosti istraživala je ženski pogled od kada je Linda Nochlin 1971. godine postavila pitanje “Zašto ne postoje velike i poznate umjetnice?”. Od tada su provedena magistarska istraživanja i napisane brojne knjige, krenuvši od The Obstacle Race (Trčanje sa zaprekama,1979.), iz pera Germaine Greer sve do knjige Old Mistresses (Stare ljubavnice, 1991.) Griselde Pollock i Rozike Parker, nakon kojih je, tijekom posljednih 20-ak godina, u povijesti umjetnosti došlo do začetaka izučavanja roda i drugačijih “pogleda na svijet”. Upotreba televizije u razmatranju ove teme bit će jednostavan potez, bezbrižno sam pretpostavila, sve dok se i sama nisam suočila s jednostavnim, ali temeljnim zadatkom gledanja ženske umjetnosti.Je li umjetnost muška? Mnoge institucije htjele bi da mislimo kako je tomu tako. Nesrazmjeri su zapanjujući. Godine 1989. feministička organizacija Guerrilla Girls otkrila je da je manje od 5 % izloženih radova moderne umjetnosti u Muzeju Metropolitan u New Yorku potpisuju umjetnice. No, 85 posto ogoljenih likova na umjetninama su žene. U čitavom muzeju, obilazeći umjetnine satima, moguće je vidjeti radove tek dvije-tri žene. Odahnula sam kada sam, u haaškom Gemeentemuseum-u, pronašla Judith Leyster i njezin skroman, ali očaravajući rad Proposition (Prijedlog, 1631) i Claru Peeters s njezinom žanrovski  utemeljujućom Still Life with Cheeses, Almonds and Pretzels (Mrtva priroda uz sireve, bademe i perece, 1621).

Čak je i remek-djelo Artemisie Gentileschi, Judita ubija Holoferna (1620.), izloženo jedino u firentinskoj galeriji Uffizi  2000. godine. Vojvotkinja Medici zabranila je Gentileschijinu scenu ubojstva, definirajući njezino “krvoproliće” odviše strašnim za javno izlaganje.

Nakon tjedana pregovaranja talijanski restaurator omogućio mi je snimanje filma u talijanskom Koridoru Vasari – kilometarskom mostu koji se proteže od Palazzo Vecchio (Stara palača) do palače Pitti. Prolaz je izgrađen 1564. godine, a omogućavao je obitelji Medici neometano putovanje između njihove palače i vladinih ureda. Ispunjen je autoportretima brojnih umjetnika, svojevrsni je panteon povijesti umjetnosti krečući od 16. stoljeća nadalje. No, od 1700 autoportreta njih tek 7 % potpisuju žene.  

Zar žene nisu slikale, bavile se kiparstvom ili zanatima? Ili su ženska nastojanja bila toliko podcijenjena da nisu zaslužile svoje mjesto na zidu? Odsustvo slavnoga ženskog panteona u oštroj je suprutnosti sa ženskim uspjehom u književnosti. No, uvjeti za ostvarivanje autorskih prava u književnosti lakše su se ispunjavali nego li zahtjevi umjetnosti. Pisanje je zahtijevalo samo pismenost, pristup knjižnici i radnom stolu. Čak i riskantna izloženost publikacije javnosti mogla se neutralizirati anonimnošću autora/ice. Nasuprot tome, umjetnost je zahtijevala kompleksnu obuku i javnu produkciju, a bila je prepletena dobro čuvanom infrastrukturom. Nesalomljive predrasude društva, zabrane formalne obuke i zakonska ograničavanja ženske produktivnosti umjetnicama su onemogućavali djelovanje.

Bila sam spremna za lov, no unatoč tome nevidljivost ženske umjetnosti bila je šokantna: bila sam primorana na pretraživanje skladišta i podruma. Organizacija Advancing Women Artists Foundation procjenjuje da je 1500 radova umjetnica trenutno pohranjeno u raznim firentinskim depoima, od kojih većina nije izložena javnosti stoljećima. Na pitanje “Jesu li svi ti radovi visokog umjetničkog standarda?” Jane Fortune, voditeljica spomenute fondacije, odgovara: “To nećemo znati dok radovi ne budu izloženi”.

Javne galerije su prešutno prihvatile konzervativan stav, o čemu svjedoči i tvrdnja Briana Sewella kako “su samo muškarci sposobni postići estetsku veličinu“. No, slikari i kipari bili su obrtnici koji su djelovali unutar obiteljskih radionica, baš poput krojača, bravara, zlatara i stolara. Umjetnost je bila trgovina. Slike su rijetko bile djelo jednog pojedinca – tek su ruke i lice na slici mogli naslikati i potpisati “majstori”. Marietta Tintoretto djelovala je uz svojega oca u Veneciji, Barbara Longhi uz svojega brata u Ravenni – njihov rad bio je vitalni dio obiteljske ekonomije, ali neprepoznat izvan radionice.

Na djelu je ovdje snažno uvjerenje u nemogućnost ženskog genija. Mnoga sunčana platna Judith Leyster koja slave društveni život nizozemskog zlatnog doba tako su vješta da ih se unatoč Leysterinu potpisu pripisivalo Fransu Halu.

Bolonjska umjetnica Elisabeta Sirani naslikala je više od 200 umjetničkih djela u trinaestogodišnjoj karijeri, pridobivši tako međunarodno priznanje za svoju uglađenu religijsku umjetnost. Vodila je obiteljsku radionicu u kojoj je radila sa svojim sestrama, pomažući tako svojemu ocu kada više nije mogao slikati. Osim toga, osnovala je likovnu školu za mlade djevojke. Unatoč tome, sjajna postignuća, brzina i fluentnost njezine umjetnosti, izložili su je optužbama da radovi nisu njezini – muškarac joj je zasigurno morao pomoći. Navedene optužbe je odbacivala tako što je upriličavala javna slikanja kako bi dokazala svoje autorstvo.

Gentileschi je mogla slijediti muškarce protureformacijske umjetnosti, no odabrala je dramatizirati žensku borbu. Odabrala je iste junakinje, čak ponavljajući scene iz umjetnosti njezina oca Orazia, no svoje slike napunila je zajedljivom kritikom muškoga posjedovanja žena. Nasilje  koje se očituje kroz voajerizam jasno je vidljivo na njezinoj slici Suzana i starješine (1610.), na kojoj je razodjevena žena prikazana kao žrtva razvratnog pogleda dvojice starijih muškaraca. Ta žena bit će optužena za grozan zločin preljuba ukoliko ne pristane spavati s njima.  Slika prikazuje njezino snažno izvijeno tijelo, no njezin užas je nadmoćan, a njezine su ruke podignute u obranu. “U što zurite?”, govori nam slika. Usporedite  ovu sliku s Tintorettovom razdraganom verzijom u kojoj Suzana kao da zna da je izložena skrivenim pogledima, te izlaže svoju blijedu golotinju kroz uslužnu blagu izvedbu.  Ova epizoda postaje uvod u erotičnost, a s obzirom da je žena sudionica u vlastitoj potlačenosti, prljavost seksualne opresije postaje zataškana. U radu Artemisie Gentileschi toga nema.

Namjera mi nije sugerirati otkrivanje ženskog Michelangela, no promatranje prošlosti kroz isključivo muško očište navodi na pogrešan trag. Žene su stvari vidjele na drugačiji način – zapamtimo to! 

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić