Prikupljeno pet tisuća funti za prvu humanističku knjigu za djecu

Centar za građansku hrabrost prikupio je već više od pet tisuća britanskih funti tijekom Kickstarter crowdfunding kampanje za izdavanje prve ireligiozne i humanističke knjige za djecu naslovljene “Humanizam za djecu”, autorice Nade Topić Peratović.

Pisana je na način koji djeci olakšava shvaćanje humanizma te obuhvaća i feminističku misao, kao i Ijudskopravaške vrijednosti. Mlade čitatelje i čitateljice upoznaje s ateizmom, različitim oblicima obitelji, feminističkim borkinjama, LGTBQ i srodnim pojmovima. U Centru za građansku hrabrost izdavanje ovakve knjige u ovom trenutku u Hrvatskoj smatraju izuzetno bitnim, jer, napominju, materijali koji prate odrastanje nove generacije su katalozi patrijarhalnih obrazaca i zastarjelih načina života koji nisu realni i neodrživi su u današnjim uvjetima. 

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio objašnjava društvenopolitičku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje su često u raskoraku s tom zbiljom. Drugi dio sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima. – Svi smo mi “drugačiji” od “većine” i u društvu i u politici na marginama moći. Stoga ne čudi da toliko ireligioznih roditelja i danas šalje svoju djecu na školski vjeronauk. Strah od stigme ili diskriminacije još uvijek je jak. S pravom, jer posljednjih smo godina svjedoci jačanja ove norme, poručuju iz Centra za građansku hrabrost.

Željku Markić jako plaši Zakon o životnom partnerstvu

Udruga “U ime obitelji” unatoč pripremama za novi referendum, nije propustila pronaći vremena i iskoristiti priliku da izrazi krajnje nezadovoljstvo Vladinim prihvaćanjem Zakona o životnom partnerstvu. 

U priopćenju navode kako “Vlada nastavlja s nametanjem ideologije ne poštujući volju građana/ki iskazanu na referendumu o braku” i pozivaju se na Ustav koji jasno definira brak kao zajednicu žene i muškarca te očekuju da “saborski zastupnici/ice, kojoj god da stranci pripadaju, ne sudjeluju u ovoj farsi demokracije”.

Još u siječnju udruga U ime obitelji svim je saborskim zastupnicima/icama poslala pismo u kojem su iskazali mišljenje o Prijedlogu zakona, preciznije, da on “kako predstavlja izigravanje volje birača/ica iskazane na prvom ustavotvornom narodnom referendumu u prosincu 2013., te stvara veliko nepovjerenje građana/ki u pravnu državu i vladavinu prava”.

Ono što im najviše smeta jest činjenica da će novim Zakonom istospolni parovi i obitelji dobiti sva prava iz heteroseksualnog braka (osim prava na posvajanje djece), samo će se on drugačije zvati. Štoviše, smatraju kako je “Prijedlog zakona neusklađen s ostatkom pravne stečevine RH te unosi ozbiljne prijetnje slobodi misli, govora, odgoja i vjeroispovijesti. Na kraju je i diskriminatoran te očit pokušaj stvaranja paralelnog zakonodavstva odnosno ‘istospolnog braka’ pod drugim imenom”.

Svoje pristaše plaše “nedemokratskom pravnom nesigurnošću” i prijetnjama “slobodi misli, govora, odgoja i vjeroispovijesti”, no nisu objasnili kako bi točno zakonsko uređivanje obiteljskih odnosa istospolnih parova navedene kategorije moglo dovesti u opasnost ili kako to Zakon o životnom partnerstvu nekoga diskriminira.

MIZOGINIJA JEDNAKO POGAĐA OBA SPOLA

Zašto se nazivam feministom? Kao muškarcu koji piše o feminističkim temama, često mi postavljaju ovo pitanje – muškarci, žene, feministi/kinje i nefeministi/kinje podjednako. Feminizam se bavi ženama, kažu mi; zašto ga pokušavaš usmjeriti na sebe?

Ova pitanja donekle imaju smisla i o njima se već podosta raspravljalo. No, čini se kako ta pitanja proizlaze iz određenog svijeta feminizma. Pritom općenito mislim na feminizam osnaživanja – feminizam usredotočen na žensko stjecanje moći i jednakosti. Pokret Lean In Sheryl Sandberg jest visokoprofilna verzija tog feminizma. Sheryl Sandberg je usredotočena na priskrbljivanje ženama poslova na visokim pozicijama i u velikim uredima, uklanjajući tako ideju da postoji nešto pogrešno u tome da su žene šefovi ili da su sklone “šefovanju“. Beyoncein stil “Nezavisne žene” (Independent Women) i njezine himne ženskoj snazi također se temelje na toj ideji što je vjerojatno razlog suradnje pjevačice sa Sandberg na njezinoj kampanji “Zabrani šefovanje!” (“ban bossy”).

Jedan od glavnih ciljeva feminizma uvijek je bilo osnaživanje: žene bi trebale biti šefovi, baš kao i muškarci. Žene, uključujući žene svih rasa, bi trebale biti multimilionerke koje svojim partnerima jasno daju do znanja da nisu nezamjenjivi. Ako su ovo jedini ciljevi, onda doista ne postoji baš široki spektar razloga zbog kojih bi se muškarci nazivali feministima, osim eventualno u onoj sporednoj ulozi podržavatelja.

No, smatram da se feminizam ne bavi isključivo ženskim osnaženjem, ili barem da postoje i druge vrste feminizama. Konkretno, feminizam često uzima formu kritike, posebice kritike mizoginije koja se često definira kao mržnja prema ženama. No, u knjizi Whipping Girl autorica Julia Serano nudi opširniju definiciju. Serano objašnjava kako je mizoginija “tendencija koja teži odbaciti i omalovažiti ženskost i femininost”. Djelomično, tu uključuje omalovažavanje i obezvrijeđivanje žena, no mizoginija također označava obezvrijeđivanje bilo kojeg izražaja femininosti bez obzira na rod osobe o kojoj se radi. Primjerice, mizoginija znači da ljudi predočavaju šefove/ice ili one s iznimno uspješnim karijerama kao važnije od onih koji/e ostaju kod kuće brinući se o djeci jer se odgoj djece smatra femininim. Feminizam osnaživanja pokušava ukazati na to da bi žene trebale biti u mogućnosti baviti se svim onim stvarima kojima se bave i muškarci. No, postoje i one verzije feminizma koje ističu kako ono čime se muškarci bave nije nužno tako sjajno; kako bismo možda, umjesto težnje da se što više poistovjetimo s muškarcima, trebale pokušati doći do one pozicije gdje nitko ne mora biti muškarac.

Dakle, jedna stvar kojom se feminizam bavi i kojom se oduvijek bavio jest propitivanje toga što zapravo znači biti muškarac, a što očito vrlo direktno utječe na same muškarce. Žene su glavne žrtve mizoginije jer su neizbježno povezane s femininošću. No i drugi zbog toga mogu patiti. Gay osobe su, primjerice, stereotipno predočene kao feminine, slabe, neozbiljne i bespomoćne. “Maćuhica nema željeza u kostima”, da citiram autora Raymonda Chandlera u jednome od njegovih mizoginijih i homofobnijih trenutaka. Slično tomu, femininost se često predočava kao lažna i neautentična – figuracija koja je posebno štetna za trans žene i muškarce čiji su rodni identiteti često predočeni kao nemuževni, lažni, iskrivljeni ili odglumljeni.

No, niti heteroseksualni muškarci ne mogu izbjeći kritici. Oni, naime, imaju mnogo koristi od mizoginije; percipira ih se kao ponajmanje feminine osobe, a kao rezultat toga, smatra ih se  najvrijednijima poštovanja.  No, ta je pozicija uvijek neizvjesna, uvijek izložena gmižućoj prijetnji femininosti. Kao jedan od ikoničkih primjera, u filmu iz 1984. godine – Sixteen Candles – srednjoškolska hijerarhija podjarmljena je bijesnom mizoginijom protiv muškaraca. Krupniji i muževniji sportaši štrebere konstantno nazivaju “pederima” te ih maltretiraju. U međuvremenu, lik Long Duk Dong (Gedde Watanabe) – zloban stereotip Kineza – “komično” je prikazan u paru s krupnijom, snažnijom ženom kako bi se prikazala njegova apsurdna nemuževnost. Muškarci koji nisu bijeli, ne bave se sportom, zanimaju se za video-igrice ili, poput mene, mnogo vremena provode brinući se o djeci – ako mogu biti na bilo koji način protumačeni kao feminini, postat će mete ismijavanja, a ponekad i nasilja.

Može se činiti kao da ovi stereotipi štite određene vrste ljudi od mizoginije, primjerice, heteroseksualne bijele sportaše. No, to nije istina. Nijedan muškarac nije savršeno, idealno maskulin, što znači da bi svatko mogao biti predočen kao odviše feminin. Kao što sam pisao prošli tjedan, Elliot Rodger bio je itekako svjestan ove prijetnje; osjećao je da je njegov status muškarca oštećen jer žena koju je prema vlastitom uvjerenju zaslužio nije spavala s njim. Njegov prevrat i iznenadno nasilje bila je ekstremna i grozna reakcija – ali ne potpuno jedinstvena. Strah od feminiziranosti u mnogim situacijama može voditi prema nasilju. Primjerice, u knjizi Women and War, autorica Jean Bethke Elshtain objašnjava kako je prijetnja da bi muškarac mogao biti smatran ženskastim ili nemuževnim tijekom ratnih razdoblja upotrebljavana kao svojevrsni pritisak na vojnike; internalizirana mizoginija i strah od izdvajanja gurala je muškarce u borbu i u smrt – ” na muški način”.

Mizoginija je razorna i za muške žrtve silovanja. Novinarka Maite Vermeulen autorica je bolne rasprave o načinu na koji je ratno seksualno nasilje nad muškarcima posebice sramotno – ono se smatra gubitkom muškosti. Mizoginija kod muškaraca žrtava silovanja proizvodi osjećaj srama od nasilja koje je nad njima počinjeno; ranjivost, prije nego napad, postaje zločin. To je kultura silovanja koja štiti počinitelje seksualnog nasilja, od Steubenvillea do Penn Statea, bez obzira je li nasilje usmjereno na žene, muškarce, djevojke ili dječake.

Mizoginija je, dakle, način manipuliranja, sramoćenja i kontroliranja ljudi kojom se marginaliziraju ne samo žene, već i muškarci. I to je razlog zbog kojega bi muškarci trebali biti feministi. Istina je da se ponekad muškarci feministi, (ovdje ne ubrajam sebe), zamišljaju kao hrabri saveznici koji altruistično spašavaju žene zauzimajući se za njih. No, snovi o muškom spašavanju žena su samo još jedna verzija mizoginije, u ovome slučaju, potpuno unazađujuća. Mizoginija je ograničavajući kavez za svakoga. Kada sebe nazivam muškim feministom, ne radim to jer mislim da ću tako spasiti žene. Radim to jer mislim da je potrebno da muškarci shvate da dok god žene ne budu slobodne, neće biti ni oni.

 Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

‘Umjetnici/e u Iranu žele prijeći granice i otvoriti se svijetu’

Status i afirmacija žena, te nejednaka zastupljenost obaju spolova veliki je problem u filmskoj industrija koja i dalje bilježi visoku mušku dominaciju. Iako malobrojne kao i u mnogim sličnim granama umjetnosti, žene u animaciji svake godine bilježe sve više uspješnih projekata. Ovogodišnji Animafest je ugostio velik broj ženskih imena iz svijeta animacije, kao i članica žirija. Jedna je to od glavnih stavki organizatora festivala u kojem svake godine žele uključiti sve veći broj žena i pružiti im priliku da pokažu svoj rad kroz filmove, radionice i popratna događanja.

Jedna od animatorica koja je boravila u Zagrebu tijekom Animafesta je i Parissa Mohit, autorica animacije na Muzeju suvremene umjetnosti “Where have I seen this before” s kojom sam imala prilike razgovarati tijekom festivala. Parissa od 2005. godine živi u Montrealu, u Kanadi gdje se preselila zbog studija filmske animacije. Rođena je u Teheranu, u Iranu gdje je prethodno završila studij scenografije što joj je omogućilo da tijekom studiranja u Kanadi radi na konstrukciji kazališnog seta. 2008. godine nakon završenog studija i odluke da ostane živjeti u Montrealu, svoj kazališni život ostavlja po strani i posvećuje se animaciji.  Parissa snima kratke filmove, a od 2012. godine započinje i rad s video instalacijama u kojima i dalje koristi animaciju.

Jedna si od izabranih umjetnica za projekt Animafest goes MSU, suradnju festivala i Muzeja suvremene umjetnost. Kako je nastala animacija ” Where have I seen this before”?

Ideja je nastala 2011. godine i na početku je trebalo biti kratki film, a tek je zatim došla ideja o dugometražnom, animacijskom filmu. U isto vrijeme sam dobila rezidenciju u Montrealu gdje sam trebala odraditi staž, ali sam sama sebi rekla da se neću zaletavati u film. Htjela sam izaći iz kina i promijeniti način svoga rada kako bi mogao biti vidljiv na većim javnim prostorima. Odlučila sam dizajnirati nešto za vanjske prostore tako da to i prolaznici mogu vidjeti.

Zainteresirale su me sličnosti između pojedinih stvari; povijesnih minijaturnih slika iz 16 stoljeća i prizora koje sam  viđala ljeti u Montrealu. Našla sam vezu između njih, vrlo jasno prezentaciju iste stvari koja se odvijala u svakodnevnom životu, a ono što me posebno zanimalo je sličnost između povijesti i sadašnjosti, između različitih kultura i geografičkih lica kao što se događalo u tim antičkim slikama. Odlučila sam napraviti tri različite epizode, tri različite teme. Jedna je ples, druga je simulacija rata, ali ne u pravom smislu te riječi, već borba između dvoje ljudi koji su obučeni za svojevrsnu igru u kojoj je jedan pobjednik, drugi gubitnik, dok je zadnja tema ljubavni sastanak para u parku. Animacija koja je  predstavljena u Zagrebu je adaptacija prve epizode koja se bazirala na plesu. Upravo mi je to najdraža epizoda tog projekta, ljudi koji plešu na javnom prostoru u gradu.

U tvojoj biografiji sam pročitala da si kao djevojčica htjela biti detektivka. U kojem trenutku si se počela zanimati za animaciju?

Htjela sam postati detektivka jer volim priče i misteriozne dijelove koji se događaju u detektivskom životu. San o tom poslu me držao do moje šesnaeste godine  kad sam odlučila da neću krenuti tim putem, a i mama je imala utjecaja na mene da promijenim mišljenje govoreći mi kako bi takav posao mogao promijeniti moj odnos s ljudima. Ono što još uvijek osjećam u sebi je blisko onome što sam htjela postati, a nisam. To je interes za stvari koje ljudi možda ne primjećuju, stvari koje svugdje postoje ako samo malo pogledaš oko sebe. Nisam osoba koja mnogo priča i provodim dosta vremena razmišljajući, gledajući i primjećujući svijet oko sebe, i najvjerojatnije u tom djelu pronalazim onaj misteriozni dio detektivskog života koji me nekada zanimao.

2010. godine si započela projekt Iranske animacije u Kanadi. Koliko su rat i promjene u Iranu utjecalo na generaciju koja je radila u filmu i animaciji u to vrijeme?

Upravo je to jedan od razloga kojem sam posvetila svoj rad u posljednjih deset godina jer ja pripadam toj generaciji. Ono što se dogodilo u povijesti Irana specifično je za naše društvo, jer ne postoji mnogo država koje su prošle revoluciju i rat u isto vrijeme. Mogu reći da je rat još uvijek sveprisutan, posebno u sjećanjima na te godine, ali danas ipak drugačije gledamo na sve. U primjeru selekcije koje sam radila za projekt Iranske animacije, puno je situacija u kojima pronalazimo tenzije i konflikte u ljudski vezama. Uvijek postoji neka vrsta rata u pozadini nekih priča, iako se radi o ljubavi il vezama, pozadina je gotovo uvijek rat ili neki konflikt.

Primijetila sam da nove generacije razmišljaju o suvremenim problemima, ali i isto vrijeme imaju potrebu proučavati staru Iransku literaturu, Iranski rast umjetnosti, stare priče, stare pjesme, puno onih stvari koje danas polako blijede. Postoji veliki interest prema onome što polako nestaju, jer je kontakt između istoka i zapada ojačao.{slika}

Koliko ti je preseljenje u Kanadu promijenilo profesionalne i umjetničke mogućnosti  s obzirom na život u Iranu?

Kad putuješ počinješ mijenjati svoj svijet i sve gledaš na drugačiji način. Imala sam osjećaj da sam selidbom u Kanadu započela svoj život ispočetka, i to život koji je bio moja odluka i za koji sam bila odgovorna samo ja. Mislim da je to nešto što je jako utjecalo na moj umjetnički svijet i na način na koji sam se odnosila prema sebi i svome poslu. Preselila sam u Montreal zbog školovanja, ali nisam znala da je taj grad toliko dobar i aktivan kad je u pitanju animacija, i to osobito onaj stil animacije na koji sam se ja odlučila. Tako da moram priznati da je preseljenje bila dobra odluka. Profesionalno okruženje u Montrealu mi je donijelo mnogo dobrih stvari, i mislim da sam se izgradila upravo zahvaljujući tom utjecaju. Način na koji danas pričam svoje priče razlikuje se, jer je mentalitet drugačiji. Sada miješam dva mentaliteta da bih ispričala svoje priče, i mislim da je to veliki plus u mome radu, a život u Montrealu smatram izuzetno vrijednim.

70-tih godina Teheran je bio jedna od najpoznatijih multikulturalnih gradova na svijetu. Moglo bi se reći da je prije revolucije bio na samom vrhu kada je u pitanju umjetnost, film… Koliko se promijenio način života i odnosa prema umjetnosti nakon revolucije 1979?

Slika koja se povezuje s Iranom gledana s ove strane i perspektive, nije lijepa, i nije sigurna, ali u stvarnosti je Iran sigurniji nego što mnogi misle. Možda nisam najbolja osoba da govorim o ovome, i ponovno mogu reći kako na sve to gledam izvana i s animacijske perspektive, a ono što vidim je zaista golema kreativna energija ljudi koji se jako trude. Njihove stvaralačke granice su limitirane, a ono što priželjkuju je stvarati i pokazati rad izvan Irana, a ne samo na lokalnoj razini. Umjetnici u Iranu žele prijeći granice i otvoriti se svijetu, i sve to čine pod velikim ograničenjima, ali svejedno ne posustaju. Puno ljudi želi da njihov rad bude viđen, u njima je velika želja i ambicija, i nadam se i vjerujem da će stvari krenuti na bolje po tom pitanju.

Umjetnička scena u Iranu broji mnoge zanimljive umjetnice poput Shadi Ghadirian, Sare Rahbar…  Kakav je položaj žena umjetnica danas u Iranu?

Razlikuje se od discipline do discipline i ne bi mogla govoriti o glumicama jer bi se njihova situacija mogla razlikovati. Mogu govoriti u svoje ime, kroz svoju profesiju i moram priznati da žene rade jednako kao muškarci, i da u umjetnosti nema nikakvih ograničenja da žena radi i stvara. Prezentiranje žene u umjetnosti je nešto što se nalazi u crvenoj zoni, ali žena umjetnica može raditi koliko i muškarac. Interesantno je da nisam obraćala pozornost na to kad sam radila zadnju animaciju, i taman kad je program bio završen i spreman za prezentaciju netko me je upitao postotak  žena i muškaraca koji su sudjelovali u projektu, i kad sam izbrojala bilo je negdje 50/50, možda jedna žena manje. Znam da su u animaciji žene jako aktivne, i kad sam došla na Animafest pročitala sam intervju Daniela Šuljića u kojem je izjavio da ima sve više žena na festivalu. Ipak, kad govorimo generalno o filmu i animaciji u cijelome svijetu, još je uvijek nažalost manje žena.

Baviš se animacijom i filmom, surađivala si s mnogim umjetnicima, gdje se vidiš u sljedećih nekoliko  godina? Kanada ili Iran?

To je pitanje koje si postavljam unazad tri godine:  gdje ću biti? Imam osjećaj da bi trebala preseliti i ako do toga dođe voljela bi se vratiti u Teheran. U isto vrijeme na pameti imam projekte koje bi htjela ostvariti, tako da vjerujem kako ću profesionalno biti vezana između Teherana i Montreala. Zasada je to Montreal, još barem godinu dana a nakon toga sve ovisi o produkciji mojih sljedećih projekata. Također bi voljela eksperimentirati s instalacijama, jer je to kombinacija novog načina umjetničkog izražavanja koji bi zaista voljela pokušati. A u budućnosti bi se svakako htjela vratiti i kazalištu, nekim novim objektima i mogućnostima koje taj svijet pruža.

Kada će vlast prepoznati potencijal građanskog odgoja i obrazovanja za društveni razvoj Hrvatske?

Vlada treba imati političku odgovornost i od jeseni u škole uvesti građanski odgoj i obrazovanje, poručile su organizacije civilnoga društva okupljene u GOOD inicijativu (Inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskoj odgoja u škole) i Platformu 112 na konferenciji za novinare zabrinute recentnim informacijama i proturječnim izjavama novoga ministra obrazovanja Vedrana Mornara oko građanskog obrazovanja.

“Mladi se ne rađaju kao fašisti ili demokrati, niti kao tolerantni ili netolerantni, oni takvima postaju tijekom svojega odrastanja, a društvo im ni nakon 25 godina od tranzicije nije dalo oruđe za razmišljanje o tome s obzirom na to da je Hrvatska jedna od rijetkih europskih država koje nisu prepoznale da je građansko obrazovanje važno za izgradnju demokratske političke kulture”, upozorio je profesor Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti i podsjetio: “Kukuriku koalicija se u svom dokumentu pod nazivom “Plan 21 – Na pola puta” hvalila da će građanski odgoj i obrazovanje od jeseni 2014. uvesti u škole, a sad se događa da, kako možemo iščitati iz izjava novog resornog ministra, a od toga odustaju. Nije, naime, dovoljno da građansko obrazovanje bude međupredmetno jer istraživanja pokazuju da je u tom slučaju njegova učinkovitost slabija, pri čemu je on svačija obaveza, ali ničija odgovornost”.

“Nažalost, sve dosadašnje Vlade su odbacivale uvođenje građanskog odgoja. Činilo se da s ministrom Željkom Jovanovićem dolaze neka druga vremena jer su u protekle dvije godina napravljeni veliki napori – proveden je eksperimentalni program, oformljene su radne skupine i provedena je javna rasprava. Dolaskom novog ministra izašlo je na vidjelo da u ovoj državi strategije i javne politike nemaju nikakvu vrijednost. Čini se da se da je sada važno samo osobno mišljenje jednog čovjeka koji je u tri dana dezauvirao dvogodišnje napore Ministarstva obrazovanja, Agencije za odgoj i obrazovanje te ostalih aktera”, upozorio je Šalaj i zaključio: “Sustav obrazovanja nije ministrova privatna stvar, već domena Vlade koja građanski odgoj ima zacrtan u programu, a ukoliko ministar i Vlada donesu odluku da to ne bude zasebni predmet, smatrat ću to odustajanjem od građanskoga odgoja”.

Ma tko se Plana 21 sjeća još …

“Odustajanje od uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja porazno je i za novog ministra i za ovu Vladu, a Hrvatsku svrstava na nisku razinu političke kompetencije”, istaknula je Emina Bužinkić, predstavnica GOOD inicijative, koja “od Vlade traži da od jeseni u škole uvede građanski odgoj i obrazovanje budući da je program nakon provedene javne rasprave i preporuka stručnog povjerenstva potpuno pripremljen, a uvijek se može i nadograđivati. Uostalom, tijekom protekle dvije godine u eksperimentalnu provedbu programa građanskog obrazovanja uloženo pola milijuna eura i ako se sada odustane, bit će to novac bačen u vjetar”.

Baš kao i trud nastavnika i učitelja koji su uložili mnogo vremena i napora u stručno usavršavanje za uvođenje građanskog odgoja u škole, a jedan od njih je i Miljenko Hajdarović, profesor povijesti i psihologije iz Čakovca, koji je poručio: “Trebamo odgajati odgovorne i aktivne mlade ljude koji će biti spremni mijenjati loše stvari oko sebe, a premda građansko obrazovanje nije čarobni štapić koji će riješiti sve probleme, ono predstavlja prvi korak prema društvu aktivnih, a ne pasivnih građana”.

Da u društvu, a često baš u školama i to za mlade i među mladima nedostaje prostora za rasprave i iznošenje stavova, upozorila je učenica Eta Krpanec, koja upravo građanski odgoj i obrazovanje u školama vidi kao važno sredstvo informiranja i znanja o političkom životu te pripremu za njega, kao i lijek za rastuću netoleranciju u društvu: “Tužno je i poražavajuće kad svoje vršnjake, a potom i prijatelje starije od sebe pitam o izborima, a oni kažu da ne žele na njih izlaziti, niti sudjelovati u politici jer u tome ne vide smisla. I šteta je što ne znaju čemu služe peticije, referendumi, kakva su prava potrošača i da je sve više netolerancije prema drugima i drugačijima. Međutim, ako znamo kako djelovati, tada je i vjerojatnije da ćemo to učiniti. Od nas se očekuje da nakon izlaska iz srednje škole budemo aktivni građani koji će glasati na izborima, a bez ovog predmeta nemamo dostatna znanja koja će nam omogućiti da steknemo uvid u sve mogućnosti koje nam se pružaju”.

Usvojen Konačni prijedlog Zakona o životnom partnerstvu

Vlada Republike Hrvatske prihvatila je danas Konačni prijedlog Zakona o životnom partnerstvu kojeg bi do sredine srpnja Hrvatski sabor napokon trebao i usvojiti. Tekst Konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu u znatnoj je mjeri poboljšan u odnosu na tekst iz prvog saborskog čitanja održanog u veljači ove godine, a za koji je glasalo čak 84 saborskih zastupnika i zastupnica. Priopćenje Zagreb Pride-a prenosimo u cijelosti:

Prepoznavanje, reguliranje i zaštita obiteljskog života istospolnih parova koju predviđa Konačni prijedlog Zakona o životnom partnerstvu je, bez sumnje, pozitivan pomak i korak naprijed za sve nas, lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke Republike Hrvatske. S obzirom na postojeći, ali ponižavajuć i besmislen Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003., koji se u praksi uopće i nije mogao provesti, Zakon o životnom partnerstvu će istospolnim parovima omogućiti veliku razinu prava koju svakako treba pozdraviti. On predstavlja demokratski standard Republike Hrvatske kao članice Europske unije, a odavno je ozbiljna potreba LGBT građana i građanki RH. Na ovaj zakon smo čekali više od 10 godina.

Ipak, važno je istaknuti kako je predloženi tekst Konačnog prijedloga Zakona o životnom partnerstvu u svojoj biti konzervativan. Sukladno okvirima koje je postavila sama Vlada RH, obiteljska zajednica životnog partnerstva uređena je posebnim zakonom, a ne Obiteljskim zakonom te u cijelom tekstu Zakona o životnom partnerstvu nigdje nema ni riječi o posvajanju djece. Stoga, ovo zakonsko rješenje ni na koji način ne olakšava istospolnim parovima planiranje obitelji i djece, već uređuje obiteljske odnose tek onih LGBT obitelji s djecom koje u RH već postoje.

Najveći dio zakona odnosi se pak, isključivo na istospolne parove i njihova statusna prava, te prava i obveze u pogledu nasljeđivanja, mirovina, uzdržavanja, zdravstvene skrbi, poreznih olakšica i dopusta za njegu partnera/ice, zdravstvenog osiguranja i posjeta u bolnicama, zaštite od diskriminacije na tržištu usluga, kao i slobodu kretanja na čitavom području Europske unije i pripadajuća joj prava u ovlastima Unije.

Iako ovo zakonsko rješenje predstavlja prvi korak u osiguranju mirnog i sigurnog obiteljskog života za sve obitelji, ono i dalje potvrđuje diskriminaciju i podjelu građana i građanki na  institucije za “heteroseksualne obitelji” (brak i izvanbračna zajednica) i “neheteroseksualne obitelji” (životno partnerstvo i neformalno životno partnerstvo). Zagreb Pride, član inicijative za životno partnerstvo, koji je sudjelovao u radnoj skupini za izradu nacrta Zakona od samog se početka zalagala da životno partnerstvo bude uključiva, a ne isključiva institucija, dakle otvorena i za istospolne i za raznospolne parove.

Naglašavamo, ovaj zakon odraz je hrvatske stvarnosti i rješava svakodnevne probleme brojnih građana i građanki – na njega smo i predugo čekali.

Više od 500 građana i građanki iz različitih dijelova Hrvatske odazvalo se našoj kampanji “Vrijeme je životno partnerstvo” u organizaciji Inicijative za životno partnerstvo. U  znak podrške donošenju Zakona o životnom partnerstvu, koji uskoro očekuje svoje zadnje čitanje i izglasavanje u Hrvatskom saboru, organizirali/e smo  fotografiranje s natpisom podrške na javnim mjestima, glavnim trgovima i ulicama Osijeka, Zagreba, Rijeke, Koprivnica, Poreča i Petrinje. Svoju podršku samoinicijativno su iskazale i brojne javne osobe: glumica Nataša Janjić, glazbenik Damir Urban, književnica Mima Simić s partnericom i studentskom LGBT aktivistkinjom Martom Šušak, komičarka Marina Orsag, redatelj Danilo Šerbedžija kao i gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel.

Iduće fotografiranje građanki i građana sa natpisom “Vrijeme je za životno partnerstvo”, u znak podrške donošenju Zakona o životnom partnerstvu, održati će se u petak, 27. lipnja od 18:00h do 19:30h, u Zagrebu ispred kluba “Booksa”, Martićeva 14d.