Napad na splitske LGBT aktiviste

U nedjelju na zabavi “Prvi dan lita”, organiziranoj na platou kod splitskog Gusara, napadnuta su dvojica aktivista udruge Rišpet. Prema priopćenju jednog od napadnutih, Ljubomira Mateljana koji je ispred Rišpeta organizirao ovogodišnji Split Priđe, grupa muškaraca je u nedjelju oko 3,45 sati nasrnula na Tomislava Ladišića.

S ciljem da ga zaštiti, Mateljan  je i sam dobio niz udaraca šakama i nogama po tijelu i glavi. Sve su prijavili policiji koja traga za napadačima. Nije još utvrđeno da li je do napada došlo isključivo zbog toga što su Mateljan i Ladišić prepoznati kao aktivisti Rišpeta ili o napadu nasilnika u kasne sate.

Povodom ovog napada lezbijska grupa Kontra i LGBT udruga Rišpet iz Splita upozorile su na sve učestalije napade na pripadnike i aktiviste LGBT zajednice u Splitu te su zatražile da državne institucije što prije pronađu i adekvatno sankcioniraju sve počinitelje napada na LGBT osobe u tom gradu.

Podsjetili su i kako smatraju da je zakonodavac pogriješio kada je u novom Kaznenom zakonu posve ukinuo kazneno djelo nasilničkog ponašanja, koje je imalo vrlo važnu ulogu u sankcioniranju nasilničkog ponašanja iz mržnje. Traže da se takva odredba ponovno vrati u Kazneni zakon kako bi se počinitelji napada na pripadnike manjinskih društvenih skupina sankcionirali u skladu s društvenom opasnošću takvih vrsta napada.

Pitanja koja moramo prestati postavljati biseksualnim osobama

Volimo si laskati da smo daleko dogurali/e kad je riječ o LGBTIQA+ pravima, da smo društvo prihvaćanja, jednakih prava i tolerancije.

Možda i jesmo, ali brojne su skupine čija su prava potpuno ignorirana ili u najmanju ruku ismijavana. Jedna od takvih skupina unutar društva su biseksualne osobe, piše Everyday Feminism.

Postavljamo im raznorazna pitanja koja ne samo da oslikavaju u kojoj smo mjeri ignorantni/e, već i koliko smo skeptični/e, a skeptični/e smo toliko da je znanost morala uskočiti da dokaže da to zaista nije ‘samo faza’.

Kao društvo, započeli smo s preispitivanjem rigidnih i normiranih etiketa koje toliko svesrdno volimo dodjeljivati onima koji se od nas razlikuju – feministkinje/i i LGBTIQA+ aktivistkinje/i trude se postavljati pitanja koja polako razdrmavaju striktne granice roda i društvo prikazuju kao fluidan sistem posvećen indivuduama, a ne arhetipovima.

Ipak, i dalje na spomen biseksualnosti podižemo obrve i postavljamo pitanja koja podrivaju životni stil i identitet čitave jedne društvene skupine.

Stoga, u ime poštivanja osobnih izbora svake/og pojedinke/ca, evo osam pitanja za koja je zaista najbolje da nikad ne postavite biseksualnim osobama:

Jesi li puno puta iskusila/o seks u troje?

Iz nekog razloga, društvo biseksualnost trpa u koš s nezasitnim libidom i neprestanim orgijama sa – svima.

Međutim, samo zato što netko osjeća seksualnu privlačnost prema dva roda ili više njih, ne znači da je jedino što želi seks. Biseksualnost, jednako kao homoseksualnost i heteroseksualnost, podrazumijeva ‘romantičnu’ i seksualnu privlačnost.

Jesi li zapravo gej osoba koja se boji ‘izaći iz ormara’?

Na žalost, zaista postoje slučajevi koji potvrđuju ovakva stereotipna pitanja i takvi slučajevi doista bacaju sjenu na ljude koje privlače multipli rodovi. Ipak, to su zaista rijetki slučajevi, odnosno prije iznimka nego pravilo.

Ako vam netko kaže da je biseksualna/an, vjerojatno jest ono što govori i prihvatite odabir te osobe.

Kako znaš da si biseksualna/an ako nikad nisi bila/o s nekim istog spola?

Nikad ne postavljajte ovo pitanje. Nikad!

Zamislite da nekog srednjoškolca koji nikada nije imao djevojku i žali se da je usamljen pitate ‘Kako znaš da si hetero ako nikad nisi imao curu?’.

Nije potrebno biti u vezi s nekim da bismo mogli osjećati privlačnost prema nekome. Da je tome tako, pronalaženje partnerice/a bio bi posve drugačiji proces i, sasvim sigurno, znatno kompliciraniji.

Je li to samo faza?

Opće je prihvaćeno vjerovanje da je ‘eksperimentalna faza’ nešto što svi kad-tad prožive prije nego diplomiraju, a obično uključuje pijani poljubac ili seks za jednu noć s osobom istog spola.

Problem vezan uz povezivanje ove ‘faze’ s biseksualnošću (ako uopće možemo uzeti u obzir da ljudi zaista prolaze kroz tu fazu) jest taj da je strahovito ponižavajuće za ljude koji su biseksualni, koji žele ljubav bez obzira na rod.

Jako je degradirajuće biti nečiji pokusni kunić za seksualnost, pogotovo ako je druga osoba toga nesvjesna i u vama vidi potencijalnu/og partnericu/a. Također je uvredljivo pretpostavljati da biseksualne osobe rade upravo to.

Ako se vjenčaš s osobom suprotnog roda, znači li to da si sad hetero?

Ne znači.

Samo zato što je je osoba koju je biseksualna osoba odabrala kao životnu/og partnericu/a suprotnog roda, ne znači da je osoba promijenila ili zanemarila seksualnu orijentaciju.

Osobu s kojom ćete provesti život birate zbog toga što ta osoba jest, a ne zato što je određenog roda. Ako inače pijete kavu i čaj, ali jedan tjedan odlučite piti samo čaj, znači li to da više ne volite kavu?

Znači, u jednakoj te mjeri privlače i žene i muškarci?

Biseksualne osobe nisu hibridna bića koja su nužno polovično gay i polovično ‘straight’, ali čini se da je to ljudima lakše shvatiti od činjenice da je sasvim moguće da nekog više privlači jedan rod od drugog.

Moguće je biti biseksualna osoba koja preferira muškarce ili koja preferira žene, a isto je tako sasvim legitimno mijenjati preferencije.

Jesi li monogamna/an?

Biseksualnost ne znači konstantno prelaženje iz heteroseksualnosti u homoseksualnost, bez mogućnosti ‘smirivanja’ s jednom osobom. Isto kao što bilo koju osobu mogu privlačiti pojedinke ili pojedinci uz partnericu/a, tako se to može dogoditi i biseksualnim osobama, a jednako kao što većina u prvom slučaju ipak ostane monogamna, obrazac je isti i u slučaju biseksualnih osoba.

Privlačim li te ja?

Ovo pitanje se često postavlja ne samo biseksualnim, već i homoseksualnim osobama. Iako je sasvim očito da rod nije uvjet privlačnosti, nekako se to pitanje uvijek provlači.

Dakle, umjesto da upadamo u ovakve stereotipne situacije, možda bismo mogli postavljati pitanja poput ‘Hoćeš li mi ispričati o svojoj/em partnerici/u?’ ili možete jednostavno pitati osobu da vam pojasni kako stvari funkcioniraju i možete li ikako pomoći. Sve je bolje od gore navedenog!

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Što čini antifašizam danas aktualnim?

Okrugli stol, čiji je cilj propitati povijesna ishodišta i koncept antifašizma, te donijeti različite perspektive njegovog značaja i pozicije u društvima današnjice, održat će se u utorak 24. lipnja, u Kući ljudskih prava (Selska 112c, Zagreb), s početkom u 10 sati.

Pozdravne riječi (10.00 – 10.30)
Vesna Teršelič, Documenta
Juraj Hrženjak, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava
Predstavnik Ministarstva kulture RH
Predstavnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH

Antifašizam nekad i danas (10:30-11:30)
Snježana Koren, Filozofski fakultet *
Dražen Lalić, Fakultet političkih znanosti
Milena Ostojić, Mlade antifašistkinje

Pauza (11.30 – 11.45)

Obrazovanje za antifašizam – dobre prakse (11:45-13:15)
Miljenko Hajdarović, Udruga za edukaciju i promicanje ljudskih prava
Helena Strugar, Gimnazija Lucijana Vranjanina
Julija Kranjec, Centar za mirovne studije *
Sanja Zoričić Tabaković, Šoa Akademija, Židovska općina Zagreb *
Oleg Mandić, Dani antifašizma Opatija

Pauza za ručak (13:15-14:00)

Antifašizam u kulturi – dobre prakse (14:00-15:30)
Branko Lustig, Festival tolerancije *
Aneta Lalić, Srpsko narodno vijeće
Petra Vidović, Goethe Institut
Saša Šimpraga

Završna diskusija: Poticanje inovativnih praksi afirmiranja antifašizma (15.30-17.00)

* nije potvrđeno

Molim vas da potvrdite dolazak na e-mail: kontakt@documenta.hr ili telefon 014572398.

Ovdje možete naći informacije o pravima djece!

AZANAS nova je stranica Ureda pravobraniteljice za djecu na kojoj djeca i svi/e zainteresirani/e mogu naći niz korisnih informacija vezanih uz prava djece.

“Ovdje ćeš upoznati Konvenciju o pravima djeteta, koja te štiti sve dok ne navršiš 18 godina. Doznat ćeš  koja su tvoja prava: u školi, u obitelji, u dječjem domu, na stručnoj praksi ili na radu, u zdravstvenim i drugim institucijama. Doznat ćeš što je pravobranitelj za djecu, kako moji/e suradnici/e i ja štitimo dječja prava i kako nam možeš poslati pritužbu ili prijedlog. Važno nam je da sva djeca i mladi dobro upoznaju svoja prava kako bismo se zajedno mogli izboriti za njih. Moj posao je i pomoći da se glas djece u Hrvatskoj bolje čuje pa, ako želiš da se i tvoj glas čuje, pošalji mi poruku na mojglas@dijete.hr i svakako pogledaj što je to MMS. A ako te zanima što moji/e suradnici/e i ja radimo iz dana u dan, možeš pratiti i vijesti na našoj glavnoj stranici www.dijete.hr“, piše na službenim stranicama.

Također, ondje možete pronaći i informacije vezane uz rad Mreže mladih savjtnika pravobraniteljice za djecu (MMS) koje je stalno savjetodavno i suradničko tijelo koje okuplja djecu i mlade na nacionalnoj razini.

Edukacija djevojčica nam mora biti prioritet

Kao i mnoge djevojčice u Yemenu, Raysa Al-Kholani je udana rano, sa samo 13 godina. Mnogo godina kasnije, njezina brakom stečena obitelj inzistirala je na njezinom ostanku kod kuće i brizi za djecu. Raysaina želja bila je vratiti se u školu. Tako je, uz suprugovu potporu, odlučila steći obrazovanje koje je toliko žarko željela i zaslužila.

Njezin put nije bio lak. Morala je voditi djecu sa sobom u školu i hodati gotovo 8 kilometara. Neke djevojke u zajednici odbile su njezino prijateljstvo jer je učila s dječacima. Nastavila se truditi te je postala učiteljica-volonterka nakon što je završila školu čime je postala inspiracija i poticaj drugim djevojčicama u nastavku svojega obrazovanja i ostanka u školi.

Broj djevojčica u školi u kojoj Raysa podučava narastao je s 10 na 95 tijekom dvije godine – koliko ona radi tamo. Raysa je postala više od učiteljice – ona je uzor i zagovarateljica obrazovanja djevojčica. Slične priče susrećemo u mnogim zemljama. Najistaknutiji primjer je u Pakistanu, gdje je Malala Yousafzai prkosila ekstremistima svojim odlaskom u školu, kao i u Nigeriji, gdje je Boko Haram drsko oteo stotinjak djevojčica tobože da ih spriječi da idu u školu – te su priče živi dokaz da je obrazovanje djevojčicama opasan pothvat u mnogim zemljama.

Edukacija djevojčica mora biti u centru napora tranzicije iz siromaštva u blagostanje, piše za The Guardian. Zaista, kako pokazuju mnogobrojne studije, edukacija djevojčica i žena dovodi do, uz mnoge druge ishode, smanjenja stope fertiliteta, bolje prehrane za trudnice i dojilje, smanjenja stope smrtnosti novorođenčadi i manjeg broja dječjih brakova. Bolje obrazovane žene će se prije angažirati u građanskim aktivnostima zbog stečenog samopouzdanja i zahtijevat će svoju zakonitu ulogu u političkim procesima.

Dobra vijest je da su napori međunarodne zajednice ostvarili velik napredak. Mnoge zemlje su na dobrom putu do ostvarenja milenijskih razvojnih ciljeva jednakosti spolova u univerzalnom  osnovnom obrazovanju. Unatoč tome, izazovi još uvijek postoje:

  1. Od 775 milijuna nepismenih, žene čine gotovo 2/3 tog broja
  2. 126 milijuna djece koja su u osnovnoj školi, od čega 65 milijuna djevojčica, ne dobivaju primarno obrazovanje
  3. Previše djevojčica  u zemljama u razvoju nisu u školi jer moraju raditi, brinuti se za mlađu braću i sestre ili ih rano udaju
  4. U mnogim zemljama u razvoju postoci završetka škole i stupnja obrazovanja djevojčica su manji od onih koje imaju dječaci

{slika}

Siromaštvo i lokacija još više ugrožavaju već strmu zapreku s kojom se mnoge djevojčice suočavaju  samo zato što su djevojčice. Djevojčice iz siromašnih obitelji iz ruralnih predjela imaju manje šanse za pohađanje škole od djevojčica iz bogatijih obitelji  iz urbanih predjela. Kao što najrecentnije UNESCO-ovo izvješće o globalnom monitoringu obrazovanja navodi “ako se recentni trendovi nastave, bogatiji dječaci će dobiti univerzalno osnovno obrazovanje u 2021., ali najsiromašnije djevojčice ih neće dostići do 2086.”.

Iako smo svjedoci rasta broja djevojčica koje završavaju osnovnoškolsko obrazovanje, malo ih nastavi edukaciju, a još manje završi srednjoškolsko obrazovanje – dijelom zbog kulturnih barijera s kojima se i Raysa susrela. Sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem, djevojčice imaju bolju šansu za svijetliju budućnost, manje djece kao i manju mogućnost da postanu žrtvom trgovine ljudima i veće šanse da će naučiti kako se adekvatno zaštititi od bolesti.

Bolja edukacija za djevojčice zahtijeva pristup koji iskorištava zajedničke napore razvijenih zemalja, donatora, multinacionalnih organizacija, nevladinih udruga i institucija privatnog sektora. Raysa je korisnik takve intervencije u Yemenu. Usađena je u sveobuhvatnu nacionalnu obrazovnu strategiju koju je Vlada Yemena razvila prije 10 godina uz pomoć Globalnog partnerstva za edukaciju. Taj plan i nekoliko donacija Globalnog partnerstva u iznosu od 122,4 milijuna dolara uz potporu mnogih drugih partnera doprinijeli su boljoj školskoj infrastrukturi u Yemenu te su povećali dostupnost osnovnih škola svima, posebno djevojčicama.

Edukacija najsiromašnijih djevojčica se može postići kroz posvećenost sudionika – lokalnih i međunarodnih – planiranju, financiranju i izgradnji održivih i pravednih obrazovnih sistema.

Globalni summit za obnavljanje sredstava za programe koji su omogućili Raysinu priču će se održati 26. lipnja 2014. u Bruxellesu pod pokroviteljstvom Globalnog partnerstva za edukaciju. Ne smijemo razočarati  djevojčice poput Rayse i nadu za budućnost koju one predstavljaju.

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar

Sjećanje na antifašističku borbu

Danas se obilježava Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda i početka oružanog otpora okupatorima.

Naime, 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska osnovan je Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi.

Odred je imao 77 boraca, a predvodio ga je zapovjednik Vlado Janić Capo.

Završetak Drugoga svjetskog rata doživjela su tridesetosmorica tih boraca. Franjo Habulin predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske za Dan pobjede podsjetio je na sudionike borbe.

“Još uvijek ima živih učesnika narodnooslobodilačke borbe koji su sudjelovali u tim događajima i borbama. Atnifašistička borba i istina o o njoj ne jenjava i ne umire”, rekao je Habulin.

Osnivanje sisačkog odreda bio je početak organizirane narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana i građanki.