Mnogi se s pravom pitaju da li je Svjetska nogometna asocijacija pogriješila što je Svjetsko nogometno prvenstvo povjerila Brazilu, ‘egzotičnoj’ i ogromnoj zemlji Latinske Amerike u čijim mnogim dijelovima ljudi žive na rubu egzistencije, a kriminal caruje na svakom koraku.
Daleko od blistavila prelijepe Copacabane u Rio de Janeiru je Cuiaba, grad u blizini granice Brazila s Bolivijom, u kojem se također igraju utakmice Mundijala.
Brojni od 600.000 stanovnika glavnog grada regije Mato Grosso pokušavaju sreću potražiti u drugim dijelovima Brazila, potvrdili su mnogi u razgovoru sa specijalnim izvjestitelj Anadolu Agency sa SP u Brazilu.
Trbuhom za kruhom sele se u Rio de Janeiro ili Sao Paulo, a oni koji nemaju tu mogućnost i sreću primorani su živjeti u gradu čije ulice oslikavaju svu bijedu u srcu Latinske Amerike.
Ljudi u većini kvartova Cuiabe žive u trošnim kućama, kreću se prljavim ulicama, pa i ne čudi što mnogi obolijevaju od zaraznih bolesti u dijelu Brazila gdje se temperature zimi kreću oko 30 stupnjeva Celzijusa, a ljeti narastu i do nepodnošljivih 50.
“Cuiaba je zaboravljeni grad. Ovdje je priroda najljepša na svijetu. U neposrednoj blizini grada je najveća močvara na planeti, Panatanal, po kojoj je nazvan i stadion na kojem je odigrana sinoćnja utakmica. Međutim, to nije dovoljno da bi živjeli bolje. Naši potencijali su neiskorišteni. Dobro živi samo 10 posto građana Cuiabe, a nas 90 posto je na prosjačkom štapu”, pričao je Roberto, mladić koji na ulicama Cuiabe sakuplja smeće i, kako kaže, svakodnevno ima pune ruke posla.
Mnoge ulice Cuiabe su puste i usred dana. Ljudi se plaše šetati po siromašnim četvrtima, jer je na tisuće osoba “jednostavno primorano živjeti od pljačke i kriminala”, reći će vam građani Cuiabe. Iole legalna trgovina caruje samo na higijenski neuvjetovanim buvljim pijacama.
Ovdje nema favela, jer cijeli grad je jedna velika favela. Utakmice Mundijala za temperamentne stanovnike Cuiabe su tračak nade i ‘lažne sreće’ u neizvjesnoj budućnosti, prenosi Radio Sarajevo.
Na samom startu Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu objavljene su paparazzi fotografije hrvatskih reprezentativaca kako se kupaju u bazenu potpuno goli. Fotografije su se širile Internetom poput ljetnog požara, a sve uz doskočice, poskočiče i opće ‘slinjenje’ nad viđenim. A tada su se oglasili i sami akteri priče koji su jasno rekli da im je neprihvatljivo da se po medijima vrte njihove golićave fotografije snimljene potajice. Na to se nadovezao novi val požara, ovog puta sa seksističkim prizvukom. O svemu tome razgovarale smo s Natkom Gerešom iz Statusa M. Status M radi s mladićima na pitanjima maskuliniteta, a poznati su njihovi Budi muško klubovi koje organiziraju sa srednjoškolcima. Između ostalog Status M potiče mlade da prepoznaju seksualno nasilje i zalažu se za društvo tolerancije i rodne ravnopravnosti.
Pa ajmo redom.
Privatnost
Prvo valja konstatirati da se dotični nogometaši nisu zabavljali niti skidali goli na javnom mjestu, pred djecom i /ili činili išta što bi moglo opravdati javni interes za njihovo nudističko večernje kupanje. Nisu napravili selfie koji je ‘procurio’ van. Netko je kroz grmlje u tajnosti slikao prizor koji se odigravao u privatnom okruženju. Činjenica da su oni javne osobe, bogate osobe i/ili “glupi nogometaši” kako ih se često percipira, ne umanjuje njihovo pravo na privatnost koja je grubo narušena slikanjem i još dodatno javnim objavljivanjem tih fotografija. “Medijsko poticanje koncepta prema kojemu zato što netko gol skoči u bazen ima seksualnu želju za prostituiranjem vlastite intime u javnosti je klasičan primjer mehanizma medijskog seksualnog nasilja uz odobrenje nesenzibilizirane društvene okoline” tvrdi Natko Gereš. Mnoštvo komentara po društvenim mrežama i forumima bio je upravo na tom tragu “Pa što su se skidali ako ne žele da ljudi gledaju njihove gole fotke”?’ Živimo u doba Big Brothera, samoeksponiranja po društvenim mrežama i u kulturi koja podržava odricanje vlastite privatnosti zbog 15 minuta virtualne slave. No da li to znači da smijemo oduzimati pravo drugim ljudima na 15 minuta privatnosti?
Seksualizacija
Naravno, slike ne bi bile toliki hit da nogometaši nisu bili goli, a golotinja je usko vezana uz seks. “Samo zato što su javne osobe ne znači da im se seksualnost, a gola tijela su dio seksualnosti, smije eksploatirati. Nebitno je da li je riječ o muškarcima ili ženama – svako seksualno nasilje je korak unatrag od postizanja društva koje se temelji na ravnopravnosti spolova i jednakosti osoba” komentirao je Gereš. Netko će reći da je korištenje izraza nasilje ipak previše. No, je li? Kako drugačije opisati situaciju gdje je tvoje golo tijelo izloženo bez tvoje privole te predstavlja seksualni objekt svekolikoj javnosti? Svakako da je to nešto što žene doživljavaju svakodnevno. Da li je u redu da se žene prikazuju a diže cirkus kad se isto dogodi muškarcima, pitali su se mnogi.
“Svaka osoba ima pravo na zaštitu od eksploatacije vlastitog tijela. Seksualno nasilje usmjereno prema muškarcima ne smije biti alat postizanja rodne ravnopravnosti. Rodna ravnopravnost postiže se kroz zajedničko djelovanje i suradnju muškaraca i žena za kreiranje društva temeljenog na poštivanju pojedinca i pojedinki i zaštiti ljudskih prava, a ne kroz seksualno nasilje. Naravno da nije u redu kad se to događa ženama, kao niti muškarcima. Činjenica da se to češće događa ženama ne znači da bi se sad to trebalo događati muškarcima, već da bi se to trebalo prestati događati svima nama”, rezolutan je Gereš oko ovog pitanja.
Seksizam
I na kraju, ali nipošto najmanje važno u ovoj je priči bilo puno seksizma. Neki su komentirali da se dure ko curice, a trebali bi se ponašati kao pravi muškarci, bilo je i ironičnih komentara kako bi sad svi trebali plakati nad njima jer eto milijoni žena se želi ševiti s njima i slično. Malo tko je dozvolio da oni imaju pravo osjećati poniženje, gubitak osobnosti, sram, slabost, tugu, povredu intime… i to samo zato što su muškarci. Jer pravi muškarci ne plaču, nemaju osjećaje i naravno imaju nepresušni izvor seksualne energije te jedino što žele je danonoćno imati seksualne odnose sa svim ženama na svijetu. “Tvrditi da pravim muškarcima ne smije smetati što im je prikazana ‘muškost’ objavom golih fotografija, ustvari znači podržavati dominantne patrijarhalne norme, koje podrazumijevaju neutaživu želju za seksualnim podvizima muškaraca” ističe Gereš i dodaje: “Tvrditi da je za ravnopravnost spolova dobro da muškarci dobiju ‘istu dozu nasilja’ jest ustvari podržavati mehanizme koji perpetuiraju rodnu neravnopravnost”.
Možda ovo nije najveća tragedija u novijoj hrvatskoj medijskoj povijesti, svakako da su se dešavale i gore stvari, ali je istovremeno i vrlo simptomatična jer ukazuje na činjenicu koliko smo kao društvo neosjetljivi i neempatični čak i prema onima koje smo spremni stavljati na pijadestal kao nacionalne heroje te koliko ne dopuštamo pojedincima da izađi iz krutih okvira društvenih rodnih normi. Pogotovo ako to znači da kao muškarci osjete sram i povredu.
Prema izvješću UN-ovog Visokog povjerenstva za izbjeglice (UNHCR), prvi put nakon Drugog svjetskog rata broj ljudi u svijetu koji su morali napustiti svoje domove zbog sukoba i kriza premašio je 50 milijuna ljudi.
“Koncem 2013. 51,2 milijuna ljudi bilo je izvan svojih domova, što je 6 milijuna više nego koncem 2012. kada ih je zabilježeno 45,2 milijuna”, rekao je Antonio Guterres, visoki povjerenik za izbjeglice, predstavljajući izvješće medijima.
Velik broj ljudi morao je lani pobjeći iz svog doma i u Africi, napose u Srednjoafričkoj Republici i u Južnom Sudanu. Najveći broj izbjeglica dolazi iz Afganistana, Sirije i Somalije.
Najviše izbjeglica je u azijskom i pacifičkom području, gdje ih je 3,5 milijuna. Oko 2,9 milijuna živi u Africi južno od Sahare, a 2,6 milijuna u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku.
Čak 86 posto svih izbjeglica živi u zemljama u razvoju. Usto, 1,1 milijun ljudi zatražilo je lani azil, uglavnom u razvijenim zemljama, što je povećanje od 15 posto. To je najveći broj u posljednjih deset godina, čemu treba pridodati 1,2 milijuna ljudi koji su već predali zahtjev za azil i očekuju odgovor.
Uzroci takva naglog povećanja su izbijanje novih kriza i nastavak prijašnjih kriza koje nikako da se smire.
Njezina mala noga grčevito se zatresla kada se sagnula iza stabla do nas i počela tiho govoriti.
Tanya ima svezane kovrče, velike žalosne smeđe oči, i teži oko 45 kilograma. Odjevena je u ružičastu ljetnu haljinu, i rekla nam je kako prodaje svoje tijelo za oko 15 brazilskih reala, odnosno 7 kanadskih dolara.
Ona tvrdi da joj je 19 godina, ali vjerojatno je mlađa. Priznaje da je počela prodavati svoje tijelo sa 14, ima dvoje djece, jedno od tri godine i drugo staro tek dva mjeseca.
Navučena je na crack. Razgovarali smo s njom u podne. Kaže da je imala klijente toga jutra.
Seksi Brazil, poznat je po svojim prekrasnim ženama i liberalnom pristupu seksu – prostitucija je ovdje legalna – također ima jednu od najgorih evidencije u svijetu kada je u pitanju iskorištavanje djece.
Seks s djevojčicama i dječacima do 18 godina je zločin, a zakon je postrožen u zadnje vrijeme, ali još uvijek 250.000 do pola milijuna adolescenata, koji su svi odreda siromašni, žive na način da prodaju svoja tijela.
Dok traje Svjetsko prvenstvo, oni koji pokušavaju zaštititi djecu rade prekovremeno.
“To je kombinacija nogometa, odbojke, djevojaka, i bijede i siromaštva”, kaže Rubia Uchoa, savjetnica i menadžerica britanske organizacije Sretno dijete(Happy Child International).
“U Recifeu, jednom od mjesta gdje se igra za Svjetski kup, 120.000 ulaznica je prodano strancima”, kaže Uchoa. “Djevojke znaju gringose, kako ih one zovu, znaju da dolaze, i znaju da imaju novaca. One kažu kako oni dolaze u Brazil da bi se zabavili.”
Seks turizam
Seks turizam izuzetno se potiče u Brazilu. Hoteli i taksiji su dio mreže koja povezuje potencijalne klijente sa ženama, a često i vrlo mladim djevojkama.
Uoči Svjetskog prvenstva neki seksualni radnici intenzivno su učili engleski jezik kako bi što bolje pregovarali. Neki taksisti, rečeno nam je, imaju izbornik djevojaka ako pitate.
“Taksist će reći: ‘Oh, da, što biste željeli, plavušu, brinetu, bucmastu, visoku, djevojčicu ili ženu?'”, Kaže Uchoa. “To je žalosno, to je sustav.”
Sretno dijete gradi sigurne kuće za maloljetne djevojčice i dječake u Belo Horizonteu , jednom od mjesta gdje se igra Svjetsko prvenstvo.
U Recifeu, na sjeveroistoku, jednoj od najsiromašnijih brazilskih regija, udruga je upravo otvorila svoj prvi dom za mlade majke s bebama kako bi ih zaštitila bilo od prostitucije bilo od seksualnog zlostavljanja.
Zlostavljanje počinje “vrlo rano, često unutar kuće”, kaže Uchoa.”Često od strane vlastitog oca ili očuha. Kada djevojke odrastu i formira im se tijelo, shvate da je ovo način da zarade novac.”
Ponekad, kaže ona, roditelji čak potiču djevojke da to čine. “Ne radi se o dobi. Radi se o slici, ako one izgledaju kao žena, u redu, vrijeme je da počnu.”
‘To je kazna’
Uoči Svjetskog prvenstva, Sretno dijete produciralo je kratki video pod nazivom ‘To je kazna’ koji je bio prikazan na nekim letovima iz Velike Britanije u Brazil.
U videu nogometne zvijezde, poput Brazilca David Luiza i bivšeg britanskog igrača Gary Linekera upozoravaju putnike da je seks s maloljetnim djevojkama ofsajd, a može vas se teretiti ne samo u Brazilu, nego i u zemljama koje imaju recipročne zakone, poput Velike Britanije i Kanade.
U Brazilu govore da su istaknuli informativnu kampanju putem letaka i plakata na engleskom i portugalskom s upozorenjem o seksualnom iskorištavanju u zračnim i morskim lukama.
No, kako smo putovali kroz pet brazilskih zračnih luka niti u jednoj nismo vidjeli bilo koji od tih plakata. Jedino smo vidjeli kutije za novac u hotelima u koja se skupljaju sredstva za pomoć ugroženoj djeci.
“Nadamo se da će turisti poštivati naše zakone”, kaže Pedro Eurico, državni tajnik za djecu i mlade u pokrajini Pernambuco.
“U Brazilu, seksualni turizam je zločin. Nećemo prihvatiti ovakvu praksu, bit ćemo strogi oko toga”, rekao je.
No, mnogi ljudi s kojima smo razgovarali na ovu temu rekli su da je iskorištavanje djece izvan kontrole u Brazilu, te da su vlasti nemoćne u obuzdavanju.
U siromašnim favelama koje su mali dijelovi velikih gradova, mnoge djevojke ne idu u školu, a mnoge koje smo vidjeli su bile trudne. Otišli smo u jednu od tih siromašnih četvrti, Comunidade dos Coelhos, u Recifeu s Fernando Biasoliem, socijalnim radnikom dobrovoljcem.
On i njegova supruga rade u tim četvrtima više od desetak godina, a čini se da ga gotovo svi znaju i da mu vjeruju.
U jednom od sićušnih prolaza, između valovitih limenih kuća susrećemo 15-godišnju “Jeanne” i njezinu tromjesečnu bebu.
Isprva Jeanne je nerado govorila istinu o svom životu, ali nježnim ohrabrenjem ipak se otvorila.
Ona je jako lijepa, nosi traper hlačice i grudnjak boje trešnje.Prodaje svoje tijelo od 10. godine, no kaže kako je pauzirala dok je živjela s dečkom, ocem njezina djeteta.
No, on je sada u zatvoru zbog trgovine drogom, a njezina majka koja je upravo izašla iz zatvora, vratila se na ulice kako bi zaradila novac kojim bi se brinula za svoju kćer.
“Ljudima se uvijek isplati”, kaže ona tihim glasom. Oni postavljaju cijenu “, premda se ponekad ne ponašaju jako lijepo.”
Iako se neki u Brazilu nadaju da će od Svjetskog kupa imati dobit i veći turistički promet, za mnoge siromašne Brazilce, tužni ciklus zlostavljanja se samo okreće.
“Vidio sam da je Svjetski kup ponudio raznolike privremene poslove”, kaže Bisasoli.
“No, to također otvara prostor za više prostitucije djevojkama koje žive oko stadiona.” Dodaje, kako je čuo da čak i prodavači hrane oko stadiona ne prodaju samo hranu, nego nude svoju djecu za seksualno iskorištavanje.
Kada smo krenuli iz favele, Jeanne kreće za nama. Sada je ohrabrena i dodaje još nekoliko misli: “Recite djevojkama u Kanadi da ne ulaze u to. To nije dobar život”.
Jučer je bio zadnji dan prikupljanja potpisa za referendum protiv izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru. Sedamnaest sindikata okupljenih oko ove referendumske inicijative priopćili su kako ‘grabe’ prema 450.000 potpisa, a možda čak i prema pola milijuna potpisa.
Predsjednik Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić izjavio je da su, prema podacima koji su stigli do podneva, sindikati prikupili 428.548 potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma protiv izdvajanja pomoćnih poslova u državnom i javnom sektoru, tzv. outsourcinga, te dodao da podaci iz drugih županija još pristižu.
“Žustro grabimo prema pola milijuna i ne bojimo se da će nam usfaliti”, uvjeren je Stipić i dodao kako potpise planira u Sabor poslati oko 10. srpnja.
Raspisivanje referenduma o outsourcingu očekuje, kaže, nakon provjere potpisa, već početkom jeseni.
“Prostora za kompromis. Nećemo pristajati ni na kakve pregovore i razgovore s Vladom jer nas potpisi građana i građanki obvezuju”, poručuje.
Kako prenosti Novi list, rekorderka u prikupljanju potpisa je čistačica škole u Sesvetskim selima. Naime, ona je sama prikupila 1.800 potpisa!
Hrvatska tekstilna radnica kući donosi 308 eura mjesečne plaće, gotovo 30 posto manje od muškog kolege u istoj industriji, tim novcem često uzdržava cijelu svoju obitelj, boji se sindikalno organizirati, boji se pričati o svom potplaćenom poslu, a najviše ju je strah gubitka tog posla, kakav god on bio – hrvatska je priča u opsežnom izviješću Clean Clothes Campaigne (CCC) o uvjetima rada i plaćama u tekstilnoj industriji Istočne Europe.
Clean Clothes Campaign je organizacija sa sjedištem u Nizozemskoj, koja sa dvjestotinjak svojih partnera – sindikalnih organizacija, nevladinih udruga i drugih, nastoji poboljšati uvjete rada u Europi općenito. Ovih su dana objavili izvješće u kojem stoji da su uvjeti rada i plaće u tekstilnoj industriji Istočne Europe, dakle i Hrvatske, u nekim slučajevima čak i lošiji od uvjeta i plaća u Kini i Indoneziji.
Poznate tekstilne kompanije u Europi, kaže se u izvješću, svoje radnike u Istočnoj Europi i Turskoj plaćaju minimalcem, i daleko ispod sume potrebne za pristojan život. U Moldaviji i Ukrajini riječ je o 70 do 80 eura mjesečno, što je daleko manje od plaće tekstilnih radnika u Kini, čija je plaća 175 eura, odnosno u Maleziji, u kojoj je riječ o 196 eura. Tekstilna radnica u Hrvatskoj sa svojih 308 eura, navodi se, živi ‘najbolje’ od svih kolegica u promatranim zemaljama.
Kako stoji izvješću CCC-a, plaća u hrvatskoj tekstilnoj industriji najlošija je plaća u industriji jer doseže samo 60 posto prosječne neto plaće u proizvodnom sektoru te svega 35 posto od najbolje industrijske plaće u Hrvatskoj, one u petrokemijskoj industriji.
“Naši suradnici u Hrvatskoj bilježe velike prepreke sindikalnom udruživanju u tekstilnoj industriji, no u medijima, i društvu općenito, također vlada antisindikalni stav. Poslodavci onemogućavaju radnike da se sindikalno organiziraju, vladajući se priklanjaju poslodavcima, a radnici su u velikom strahu, tolikom da čak i sami smatraju da im sindikat ne može pomoći. S minimalnom plaćom od 308 eura, radnici u tekstilnoj industriji ne mogu pokriti niti osnovni trošak za hranu, koji iznosi 313 eura, da i ne spominjemo minimalnu potrošačku košaricu od 878 eura, koliko je potrebno četveročlanoj obitelji za cijeli mjesec”, navodi se u izvješću CCC-a.
Prenose i priču 29-godišnje tekstilne radnice Eve iz Hrvatske, samohrane majke dvoje djece koja živi s bratom i roditeljima. U tri godine, koliko radi u tekstilnoj industriji, samo je jednom bila na bolovanju, kad želi otići kod liječnika mora uzeti neplaćeno slobodno vrijeme. Radi u smjenama šest dana u tjednu po šest sati, za šivaćom mašinom. “Da imam plaću od 5.000 kuna, odnosno oko 650 eura, možda bih mogla ponekad djecu odvesti na more, ovako ona na more ne idu nikad. A da moja obitelj nema vlastitog vrta, ne znam kako bismo se prehranili”, priča Eva.
