sdadmin, Author at Libela - Page 95 of 1806

Zahtijevamo zakon koji će osigurati dostupan pobačaj, kontracepciju i seksualnu edukaciju

Posted on May 24, 2019 by sdadmin

Zahtjeve od novog tzv. Zakona o pobačaju Platforme za reproduktivna prava prenosimo u cijelosti.

Dok čekamo novi tzv. Zakon o pobačaju, opozicijske stranke, nezavisne stručnjakinje i udruge ponudile su nekoliko jako dobrih zakonskih rješenja. Platforma za reproduktivna prava od Vlade zahtijeva da predloži, od Hrvatskog sabora da usvoji, a od nadležnog Ministarstva zdravstva da provodi – upravo takav zakon koji, prije svega, propisuje:

—

1. JAVNO FINANCIRANA I DOSTUPNA KONTRACEPCIJSKA SREDSTVA

Svaka žena mora imati pristup različitim metodama kontracepcije te sama, temeljem pruženih znanstveno utemeljenih informacija o kontracepciji, odabrati koju će metodu koristiti. Uskrata kontracepcijskih sredstava – kako u bolnicama, tako u ljekarnama – nije prihvatljiva. Kontracepcijska sredstva ne smiju biti luksuz. Zahtijevamo da novi zakon propiše da trošak mora snositi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

2. ZNANSTVENO UTEMELJENU SEKSUALNU EDUKACIJU

Ključno je da, počevši od školske dobi u okviru zdravstvenog odgoja, utemeljenog na relevantnim informacijama i suvremenim znanstvenim spoznajama, učimo djecu i mlade odgovornom seksualnom životu. Nadležna ministarstva dužna su uspostaviti program edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju na nacionalnoj razini, kroz sustav obrazovanja od osnovnoškolske dobi. Broj neplaniranih trudnoća možemo smanjiti jedino preventivnim i edukativnim mjerama.

3. BESPLATAN POBAČAJ

Pobačaj mora postati dostupan svima – bez obzira na ekonomski i društveni status. Trenutno košta između 1.800 i 3.000 kuna, što znači da je dostupan samo onim ženama koje imaju dovoljno novca da ostvare svoje pravo. Od novog zakona zahtijevamo da trošak prekida trudnoće bude pokriven sredstvima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

4. PRAVO NA INFORMIRANU ODLUKU BEZ SAVJETOVANJA, PERIODA ČEKANJA I KOMISIJA

Žena u procesu donošenja odluke o prekidu trudnoće ne treba savjetovanje ili period čekanja, već pristup znanstveno utemeljenim informacijama o postupku, kako bi sama mogla donijeti odluku. Te informacije može pružiti samo ginekolog_inja spremna izvršiti postupak pobačaja, a Ministarstvo zdravstva dužno je izraditi standardiziranu proceduru pružanja informacija o prekidu trudnoće.

5. PRAVO ODABIRA METODE POBAČAJA

U procesu informiranja žene o postupku prekida trudnoće, ginekologinje i ginekolozi dužni su pružiti informacije o različitim metodama postupka: kirurškom i medikamentoznom. Odluku o metodi prekida trudnoće treba donijeti žena. Ministarstvo zdravstva dužno je izraditi standardizirane upute koje pojašnjavaju specifičnosti svake metode. Sve zdravstvene ustanove koje vrše pobačaje, moraju osigurati dostupnost kirurškog i medikamentoznog pobačaja. Zakon treba omogućiti i medikamentozni prekid pobačaja kod kuće do 9. tjedna gestacijske dobi, što je i u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije.

6. PRAVO NA STERILIZACIJU NA TEMELJU INFORMIRANE ODLUKE

Sterilizacija treba biti dostupna svakoj odrasloj osobi, minimalni ili maksimalni broj djece ne može se koristiti kao kriterij za pristup sterilizaciji niti smije biti tražen pristanak partnera. Zahtijevamo zakonski zajamčenu sterilizaciju uz informirani pristanak svakoj punoljetnoj osobi na osnovi njene informirane i slobodne odluke.

7. FINANCIJSKE KAZNE ZA ONE KOJI SE OGLUŠE NA ODREDBE ZAKONA

Zahtijevamo financijske kazne za ustanove koje se ogluše na odredbe novoga zakona i odbiju omogućiti siguran i što bezbolniji postupak prekida trudnoće. Financijske kazne zahtijevamo i za ustanove koje postupke prekida trudnoće ne provode u zadanim rokovima. Kazne treba primijeniti i na ustanovu i na odgovornu osobu ustanove.

—

Naposljetku, novim se Zakonom ne može u potpunosti riješiti problem uskraćivanja skrbi, tj. takozvanog priziva savjesti, zato što se taj institut regulira kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata. Međutim, donošenje novog Zakona o pobačaju prava je prilika da se promijene i ovi zakoni i akti pa stoga zahtijevamo:

8. UKIDANJE PRAVA NA USKRAĆIVANJE SKRBI ili tzv. priziva savjesti

Više od polovice ginekologa i ginekologinja uskraćuje nam skrb bez posljedica, ulaganjem takozvanog priziva savjesti. Skrb ženama uskraćuje i medicinsko osoblje, ali i farmaceutkinje i farmaceuti. U Hrvatskoj 2019. svatko, pod bilo kojim uvjetima, može uložiti prigovor savjesti. Posljedice snose jedino pacijentice. Pokazalo se da regulacija tzv. priziva savjesti u praksi ne funkcionira – prizivu savjesti jednostavno nema mjesta u medicini, a nema ni u zakonu o pobačaju. “Priziv savjesti” treba ukinuti i izbrisati iz zakona jer predstavlja zlouporabu moći privilegirane manjine koja koristi svoj položaj da bi ženama odrekla pravo na slobodno odlučivanje o rađanju.

Rodna ravnopravnost počinje kod kuće

Posted on May 23, 2019 by sdadmin

Rodna ravnopravnost počinje kod kuće, a obitelji su na prvoj crti promjena. Primjeri koje roditelji, skrbnici_e i šira obitelj predstavljaju kod kuće oblikuju način na koji iduće generacije razmišljaju o rodu i jednakosti.

Od razbijanja rodnih stereotipa do ravnopravne skrbi za djecu, donosimo nekoliko načina na koje možete inspirirati buduće feministkinje u svojoj obitelji.

1) Razgovarajte o tome.

Bez straha se upustite u razgovor sa svojom djecom o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena. Razgovorom o svemu što još treba učiniti kako bismo došli do ravnopravnosti učite ih da budu primjer za bolju budućnost za sve.

Dmytro Shurov, pjevač i član žirija ukrajinske TV emisije X-Factor, pazi na to da njegov sin razumije da je sve u njihovom domu pola-pola.

“Po mom mišljenju, najbolji način da odgajate dijete je davanje primjera. Često razgovaram sa svojim sinom o rodnim ulogama jer je ova tema relevantna”, rekao je Dmytro. “Ljudi se rađaju kako bi bili sretni i svi mi imamo jednaka prava. Sve počinje u obitelji. Mislim da bi djeca trebala provoditi jednako vremena s oba roditelja, moraju vidjeti da se njihov otac ponekad ne boji slabosti, a majka se ne boji biti jaka”.

2) Podijelite skrb.

Od kuhanja i čišćenja, do nošenja vode i drva i brige o djeci i starijim osobama, žene obavljaju najmanje dva i pol puta više neplaćenog kućanstva i njege nego muškarci.

Kao rezultat toga, tisuće žena i djevojčica nemaju priliku za obrazovanje i plaćeni rad, ili nemaju dovoljno vremena za odmor.

Budite primjer tako što ćete podijeliti sve kućanske poslove i brigu o djeci u svom domu. Uključite dječake u skrb i kućne poslove od rane dobi, zajedno s djevojčicama!

3) Prihvatite različite uzore.

Modeli uloga dolaze u svim oblicima, veličinama, rodovima, bojama kože i kulturnim pozadinama. Potaknite djecu da prihvate raznolikost, pokažite im uzore različitih rodova, nacionalnosti i rase. I podsjetite ih da mogu biti sve što žele, primjerice, bez obzira na rod.

4) Osnažite djecu da govore.

Mladi širom svijeta zalažu se za rodnu ravnopravnost. Kada osnažujemo i obrazujemo mlade zagovornike_ce ženskih prava, osiguravamo bolju budućnost za sve.

U Kirgistanu, Aigul Alybaeva poduzima sve što može kako bi unaprijedila prava žena i rodnu ravnopravnost podupirući sudjelovanje svoje kćeri u školskom programu za osnaživanje djevojčica, generiranje međugeneracijskih dijaloga i promjenu stavova o dječjim brakovima.

Pokušavamo je podržati, stvoriti povoljno okruženje kod kuće, tako da ima vremena učiti i napisati zadaću”, kaže Aigul o svom odnosu s kćeri. “Feminizam je dio njezina karaktera. Ona zna svoja prava i dijeli sa mnom ono što uči u školi”.

Aigulina kći, Aiturgan Djoldoshbekova, uči je o pravima žena u svojoj zemlji i želi postati pravnica. Također zna koliko je važno dijeliti svoje znanje s drugima.

5) Borite se protiv stereotipa, uključujući i vlastite.

Rod ne podrazumijeva biološke razlike, već je on društveni konstrukt – ljudi definiraju što znači biti dječak ili djevojčica, a ta društvena uvjetovanost često od djece očekuje da se od malih nogu prilagode specifičnim i ograničavajućim rodnim ulogama i očekivanjima.

Znanstvenici_e tvrde da djeca počinju upijati stereotipe do treće godine Zato razgovore o rodnim ulogama moramo započeti u ranoj dobi i razbiti stereotipe o muškarcima i ženama u svakodnevici, školama i na radnom mjestu.

Svi_e imamo rodne stereotipe kojih nismo svjesni_e. To su uloge koje smo internalizirali na temelju očekivanja društva o tome kako bi se muškarci i žene trebali odijevati, ponašati se i predstavljati, a u nekim slučajevima i kakvu bi vrstu posla trebali obavljati.

Na nama je odgovornost da postanemo svjesni_e tih predrasuda i pobijemo stereotipe s kojima se djeca stalno susreću, bilo u medijima, na ulici ili u školi. Neka vaša djeca znaju da je vaša obitelj siguran prostor da se izraze onakvi kakvi jesu. Neka znaju da je u redu biti drugačiji_a.

6) Zaustavite posramljivanje.

Naš je svijet konstruiran na način da se uspoređujemo sa standardima ljepote koje postavljaju mediji, kultura i društvo. Neprestano se uspoređujemo s drugima i neprestano se osjećamo kao pod povećalom.

Osjećaj tijela je naučeno ponašanje pa je važno da roditelji budu primjer. Ne budite pretjerano kritični prema tijelu – tuđem i vlastitom – i odbacite negativne seksističke stereotipne i nerealne standarde.

Potičite kod kuće zdrav stil života pokazujući svojoj djeci da ih ne definira izgled nego ponašanje.

7) Slušajte ih i učite od njih.

Današnja mladež – dobrih 1,8 milijardi – predstavlja neograničene mogućnosti i ogroman talent za izgradnju bolje budućnosti. Ali da bismo istinski iskoristili taj potencijal, moramo ih slušati. Djevojčice i dječaci danas su aktivne_i sudionice_i u postizanju rodne ravnopravnosti.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, mladi progovaraju o pitanjima koja se tiču njih samih, ali i svijeta. Od Malale koja se zalaže za obrazovanje mladih, do Grete koja nas poziva da spriječimo klimatske promjene, mladi ljudi na nebrojene načine mogu doprinijeti razgovoru o ljudskim pravima, klimatskom aktivizmu, rodnoj ravnopravnosti itd. Samo trebamo slušati.

Razgovarajmo o vaginama – ali ne kroz prizmu profita

Posted on May 23, 2019August 28, 2024 by sdadmin

Vagine su danas posvuda. Za nešto tako privatno, vagina je danas javna više nego ikad prije. Prošećete li ulicom, iz izloga će vas promatrati vagina od filca. Uključite li televizor, eto razgovora o vaginama prije jutarnjih vijesti. Knjige s ružičastim i crvenim koricama pristojno mi se gomilaju uz radni stol: uputstva za korištenje, priručnik, povijest, jedna s vertikalnim otiskom ruža za usne. U tijeku je crowdfunding kampanja za izgradnju prvog Muzeja vagine. Srebrne vulve na finim lančićima vise oko feminističkih vratova, a slogani na majicama izgledaju kao da je Vagina ime novog megapopularnog benda.

Mogla bih nastaviti. Zapravo, i hoću. U travnju ove godine kozmetička tvrtka Cult Beauty pokrenula je kampanju Vulvalution. Pod ogromnim kišobranom “zdravlja”, oni prodaju “sve, od pH-neutralnih sredstava za pranje do lubrikanta, uređaja za jačanje mišića zdjelice do supstanci za povećanje libida”, a deset posto profita odlazi u dobrotvorne svrhe, odnosno za promicanje svijesti o reproduktivnom zdravlju. Nedavno sam se u njujorškoj podzemnoj željeznici penjala uza stube oblijepljene reklamama za donje rublje – sugestivnim fotografija raspolovljenog grejpa. Osjećam se kao da svijet gledam očima pubertetlije. Ali nije do mene. Vagine su u modi.

Nešto se čudno dogodi svaki put kada se pokuša demistificirati žensko tijelo. Razlozi takvih pokušaja su važni – jedan je da je odaziv na Papa-test najniži ikada, na oko 70 posto. Trećina žena u Velikoj Britaniji trenutno kasni s pregledom, a rak grlića maternice najčešći je karcinom kod žena mlađih od 35 godina. To je dijelom povezano s nedostatnim obrazovanjem o našim tijelima i sramom, odnosno strahom od nelagode. Ali nakon početka bilo kakve akcije za edukaciju žena o reproduktivnom zdravlju, sjate se lešinari. Danas, u vrijeme kada svako oslobođenje dolazi s etiketom i cijenom, univerzalna kampanja demistifikacije vagine neizbježno dolazi s dodatnim teretom.

Poruke su danas toliko zbunjujuće i mutne, kao kada vrućom šakom stisnete tri različite boje plastelina. Imamo jasnu poruku medicinske struke koja potiče otvorenost i znanje o zdravlju – u jednom istraživanju iz 2016. tek trećina žena mogla je točno identificirati dijelove ženske anatomije, dok 70 posto može ispravno označiti anatomiju muškarca. Druga je poruka politička – razgovor, u svjetlu pokreta #MeToo, o ženskom seksualnom užitku i pristanku. Treća je poruka o dobrobiti i osnaživanju, koja se preklapa s već spomenutima, ali košta znatno više.

Zbog ovog “re-brandinga” vagine gotovo da sam nostalgična za onim nevinim danima prije nego je vajazzle ustupio mjesto umetcima od glittera koji seks čine princezastim. Za razliku od Goopovog “vaginalnog jajeta”, ili preporuke Khloé Kardashian za vajacial, My Little Pony diverzije nikada nisu obećavale oslobođenje od okova patrijarhata. Novija izdanja, proizvodi za njegu kože prvobitno napravljeni za kožu lica koji se pojavljuju prepakirani za vulvu (maska s aktivnim ugljenom koji obećava “detoksikaciju i smirenje” ili maramice s mirisom kokosa) poprilično… smrde.

Reklamira se otvorenost, ali prodaju se proizvodi u službi posramljivanja i srama kojeg feminističke kampanje nastoje uništiti. Vagine se čiste same. Ženski higijenski proizvodi u najboljem su slučaju nepotrebni, u najgorem slučaju smrtonosni, a ipak se prodaju zbog načina na koji izazivaju strahove. Strahove koji počinju rano. Djevojčice od devet godina navodno traže operacije za promjenu izgleda vulve. Kozmetička ginekologija je najbrže rastući sektor u kozmetičkoj industriji u svijetu – u SAD se broj žena koje su obavile labioplastiku u razdoblju od 2015. do 2016. godine povećao za 40 posto. Namjerno zažmiriti na pornificirani put koji nas je doveo ovamo, do točke kada je politička intervencija bila nužna, nevjerojatno je uvredljivo.

Nesrazmjer između dobrog osjećaja i savršenog izgleda najveća je dok pričamo priče o ženskim tijelima, ali je istovremeno općeprihvaćeno da je potonje (sa svim nesavršenostima) preduvjet za prvo. Razne niti ove nove vaginalne industrije, Big Vulve, ako hoćete, moraju se rasplesti, jer ovako zamršene ne prosvjetljuju nego skrivaju. Nije bitno koliko je fascinantnih knjiga o vaginama objavljeno – sve dok se prodaju zajedno s proizvodima koji obećavaju pornografsko savršenstvo s dodatkom osnaženosti (jer ipak smo u 2019.), njihova poruka da će sve biti u redu gubi se i nestaje u sumnji da ćete biti dovoljno samopouzdane da se uključite u razgovor, sve dok vam je čuča čista, pilingirana, navlažena i miriše na kokos. Emancipacija košta više od 15,99 funti.

Pišemo ovo pismo jer živimo u strahu da će nam oduzeti osnovno ljudsko pravo

Posted on May 22, 2019 by sdadmin

Otvoreno pismo kao reakciju na tzv. Hod za život, koje je pokrenula fotografkinja i aktivistkinja Tonia Jurišić, a u nekoliko dana potpisalo 1029 osoba, prenosimo u cijelosti.

Poštovana predsjednice Grabar- Kitarović, premijeru Plenkoviću, članice i članovi Vlade RH, zastupnice i zastupnici u Hrvatskom Saboru i ministre Kujundžiću, žene, građanke i građani Republike Hrvatske – ovdje se ne bavimo sporom o tome kad počinje život.

Žena je ta koja odlučuje o nastavku ili prekidu trudnoće i svatko tko pokušava postaviti drugačiji zakon ili princip, postavlja svoju autonomiju nad autonomijom žene i granicama njezina tijela i života. Zbog toga se protivnici prava na prekid trudnoće, nikad ne bi trebali nazivati “pro-life” jer se ne radi o “pro-life” poziciji nego o poziciji preuzimanja moći nad drugim ljudskim bićem koje ima neotuđivo pravo na svoju samoopstojnost. Takva pozicija bi se prije mogla nazvati “pro-power”. Partikularni interesi ne mogu postati opravdanje za nasilje nad drugim ljudima, što je ono što protivnici prava na prekid trudnoće rade. Pokušavaju zauzeti poziciju moći nad drugim ljudskim bićima, poziciju moći nad ženama, što je princip na kojem su se gradili svi autoritarni režimi, ropstvo, segregacija i razni oblici diskriminacije.

Pišemo ovo otvoreno pismo jer se sve više liječnika poziva na priziv savjesti zbog čega je veliki broj žena primoran prekinuti trudnoću izvan RH ili ilegalnim radnjama. Problematična je, naime, činjenica da određeni broj tih istih liječnika, za određenu cijenu povlače svoj priziv savjesti te prekid trudnoće izvode u privatnim klinikama. Pišemo ovo otvoreno pismo jer živimo u strahu da će država oduzeti ženama osnovno ljudsko pravo odlučivanja o svom tijelu i životu. Pišemo ovo otvoreno pismo jer živimo u strahu od porasta ilegalnih pobačaja koji imaju ozbiljne, ponekad čak i smrtonosne posljedice za žene i njihovo zdravlje.

Pobačaj nije i ne smije biti sredstvo kontracepcije, ali treba biti svima dostupan i besplatan. Kontracepcija u Hrvatskoj je nedovoljno dostupna, odnosno ne pokriva je osnovno zdravstveno osiguranje, što je u prosjeku trošak od cca. 100 kn za jednu ženu mjesečno. Nedopustivo je da u zemlji u kojoj po podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u trenutku pisanja ovog pisma ima 121 660 nezaposlenih, a jako puno ljudi radi za jako niske plaće, pobačaj i kontracepcija nisu javno dostupni i besplatni. Ovo povećava već postojeće razlike među ženama i stvara situaciju u kojoj pravo koje pripada svim ženama, usred materijalnih razloga, postaje pravo samo onih imućnijih. U onim bolnicama u kojima se liječnici pozivaju na priziv savjesti, zdravstvene ustanove su obvezne osigurati liječnika iz druge bolnice ili im osigurati pobačaj u drugoj ustanovi.

Također, mislimo da je iznimno važno da se nad ženama koje se odluče za prekid trudnoće ne vrši pritisak i da se zabrani skupljanje “molitelja” ispred bolnica i klinika. Opći principi su i trebali bi, tamo gdje nisu, biti zasnovani na obrani prava na zdravlje, privatnost, sigurnost, autonomiju, zaštitu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja te drugih temeljnih ljudskih prava, što će sve biti značajno ugroženo ugrozi li se pravo žene na odlučivanje o vlastitoj autonomiji i opstojnosti.

I zato vas pozivamo da se zajedno borimo da nam se ne uskrati pravo na naše tijelo i život!

Popis onih koje su potpisale_i pismo, možete pronaći ovdje.

Šesti E?! – Okolišni filmski festival

Posted on May 21, 2019 by sdadmin

Aktivistička grupa Zelene akcije poziva vas na šesti E?! – Okolišni filmski festival koji će se održati od 24. do 26. svibnja 2019. godine u Kinu Europa i Zelenoj akciji.

Glavne teme ovogodišnjeg izdanja su sustavno neodrživ odnos prema vodi i hrani kao resursima neophodnim za život, te modna industrija koja profitira nauštrb okoliša, radničkih prava i naše percepcije lijepog.

Jedan dio festivala bit će i prikaz pozitivnih primjera, poput uspješnog društvenog poduzetništva, te povijesti okolišnog pokreta, sve do najnovijih, građanski neposlušnih, klimatskih akcija. Kao i uvijek, filmski program će biti praćen tribinama koje će se fokusirati na hrvatski kontekst ovih pitanja. Za one koje_i žele izraditi vertikalni vrt ili naučiti napraviti aktivistički bubanj od stare gume, ili se okušati u šivanju koncem, ali i mašinom, tu su praktične radionice starih “uradi-sam_a” vještina koje sve više gube na značaju zbog sveprisutnosti konzumerizma kao načina života. Osim toga, tu su i tradicionalni ormarić razmjene korisnih dobara, zabavni piknik u prirodi s edukativnim kvizom (i odličnim nagradama za najbolje timove), kao i filmski program za najmlađe, jer nikad nije dovoljno rano za prvi kontakt s eko-idejama.

U sklopu projekta “Škole održivosti – obrazovanjem do aktivnog građanstva i društvene jednakosti”, Zelena akcija te učenici i profesori Klasične gimnazije, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, uz pomoć Udruge bivših učenika ŠPUD-a (UBU) i Udruženja za razvoj kulture “URK”, tijekom dvije godine zajedno će razvijati kreativne i praktične vizije održivosti. U sklopu festivala ove godine bit će predstavljen i njihov dosadašnji rad, kao najava buduće suradnje.

{slika}

Ulaz na program i sav sadržaj je besplatan!

Želimo senzibilizirati javnost za postojanje i značaj queer i feminističke kulture

Posted on May 21, 2019 by sdadmin

Lezbijska organizacija Rijeka LORI, u suradnji s udrugom PaRiter, inicijativom Građanke svom gradu i Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, od 23. do 25. svibnja ‘pokviruje’ Rijeku. Naime, održava se treći Festival queer i feminističke kulture Smoqua. Nastao kao spoj umjetnosti i aktivizma, Festival pruža platformu za umrežavanje kroz umjetničko – aktivističke projekte te kroz izravni kontakt i komunikaciju s raznorodnom publikom. S obzirom na to da se radi o međunarodnom festivalu, Smoqua uključuje i sadržaje na engleskom jeziku. Kroz raznovrstan sadržaj, od panela, predstava, performansa, iskustvenih radionica, izložba i sl. želi se upoznati posjetitelje/ice sa značajem queer i feminizma kroz povijest, propitati i dekonstruirati društvene, rodne i druge norme.

O motivaciji za stvaranje Festivala, reakcijama sugrađana/ki, temi ovogodišnjeg festivala, programu i posebnostima istoga te o suradnjama koje su zaslužne za Festival i koje se kroz njega stvaraju razgovarale smo s Antonijom Stojanović Almesberger, voditeljicom Festivala.

Ove godine se održava treće izdanje Smoque – međunarodnog festivala queer i feminističke kulture. Kako ste došli/e na ideju za pokretanje festivala? Koja vam je bila motivacija? Kakve ste reakcije od sugrađana/ki dobili/e tijekom protekle dvije godine?

Ideja Smoque se zapravo rađala paralelno s našim drugim aktivnostima i programima, sazrijevala je ta želja da u Rijeci stvorimo neki kontinuirani prostor susretanja aktivizma i umjetnosti. Razmišljale smo o pokretanju festivala kojim bismo doprinijele i kulturi ovoga grada, ali i samoj queer i feminističkoj sceni u smislu jačanja ovih sadržaja u Hrvatskoj. Prije Smoque, radile smo nekoliko forum kazališnih predstava, organizirale redovite večeri queer poezije, pokrenule natječaj za queer kratku priču. Na neki način, sve ove aktivnosti dovele su do same Smoque. Važno je bilo i pitanje kapaciteta, kad su se u LORI “oformile” neke “Smoqua snage” zagrizle smo jače i osjetile se spremnom da konačno iznjedrimo i ideju festivala. Queer kultura je marginalizirana i nevidljiva te je naša namjera da ovo promijenimo, da “zauzmemo” javni prostor te progovorimo o temama koje u njemu inače nisu dovoljno zastupljene i senzibiliziramo javnost za postojanje i značaj queer i feminističke kulture. U širem smislu, kroz Smoquu želimo raditi na društvenoj uključivosti i potaknuti građane i građnake na prihvaćanje različitosti. Još jedan dodatni značaj Smoque je što je ona prostor umrežavanja – umjetnika/ica, organizacija, institucija i građana/ki što smatramo također vrlo bitnim, naročito u današnjim vremenima kad je bitno da djelujemo umreženi i u solidarnosti.

Vrlo smo zadovoljne dosadašnjim reakcijama – reakcije su pozitivne i podržavajuće. Posjećenost je općenito za kulturna događanja često slabija ili su to manje-više isti krugovi ljudi, a Smoqua je (bar ove prve dvije godine) vrlo lijepo posjećena i to nas jako veseli. Mnogo smo komentara dobile da je super da se Smoqua zbiva u Rijeci, da je nedostajalo takvog sadržaja, da im se sviđa program. Ono što nam je posebno drago je da se institucije, javni prostori, kafići, klubovi i slično zaista rado odazivaju na naš poziv da surađuju s nama u Smoqui i da se ona zbiva u njihovim prostorima. Naravno, imamo i drugačijih reakcija – na primjer ispod članaka u medijima o Smoqui gdje se redovito nađu i pogrdni komentari u smislu “evo opet ovi pederi nešto izvode”, o tome da smo “nastrane i bolesne”, “vrbujemo mlade” i slično – ali takvih komentara ima na sve što radimo i kao takvi su produkt našeg društva, a ne našeg rada.

Ovogodišnja tema je norma, normalnost, normativnost. U pozivu na festival navodite da će sve aktivnosti festivala pozivati na promišljanje i dekonstruiranje tih pojmova. Na koji će se način to činiti i kroz kakve aktivnosti?

Kad smo promišljale temu za ovogodišnju Smoquu željele smo potaknuti publiku (prije svega lokalnu) na promišljanje društvenih normi: što su one u mikro sferama, odakle nam, kako se definiraju i redefiniraju upravo od strane društva. Nadamo se da će razni sadržaji Smoque kod posjetitelja/ica “pokrenuti kotačiće” u tom pravcu: performansi, radionice, predstava, film, panel rasprava itd. Sve te aktivnosti pažljivo smo birale jer smo željele da skupa čine cjelinu, da ako netko dođe i samo na jedan događaj, s njega ode promišljajući čitav sustav kroz drugačiju perspektivu: propitivanjem, ne slijepim pristajanjem da su stvari “takve kakve jesu (oduvijek?)”. Zato i svaka aktivnost na Smoqui obrađuje određenu društvenu temu kroz queer i/ili feminističku perspektivu: obitelj, abortus, nasilje nad ženama, seksualnost, drukčijost i sl. vežući se na pitanja o tome kakvim smo normama vezani/e, nalazimo li se u njima, koliko nam one omogućavaju ispunjen i dostojanstven život, tko je tvorac normi i koliko je to sve skupa “normalno”.

Na programu se našao i zanimljiv performans ‘Pravo na orgazam iznad 60-e’. Čini mi se da je tema i važnost seksualnog života/uživanja u starijoj dobi često na samim marginama rasprava. Kako je došlo do suradnje po pitanju ovog performansa? Raspravlja li se o seksualnosti u još nekom dijelu programa i na koje načine?

Vlasta Delimar, koja je i sama prešla šezdesetu, svojim performansom skreće pozornost javnosti na važnost seksualnog života i uživanja u starijoj dobi, ali i postavlja pitanje o statusu seksualnosti kao ljudskog prava. Tu temu smatramo nevidljivom u javnom diskursu – žene u tzv. trećoj dobi nisu “zanimljive”, o njihovim se potrebama ni ne misli a tek govoriti o njihovoj seksualnosti je jedan zacementirani tabu u našem društvu i zato se nadamo da će Vlastin performans kreirati prostor, ma kako malen, gdje će posjetitelji/ice promisliti o tome.

Dekonstrukcija performansa VALIE EXPORT Tap and Touch Cinema bugarske umjetnice Boryane Rossa na interesantan način “provocira” publiku da promisle o ženskom tijelu (umjetnica je imala duplu mastektomiju radi prevencije karcinoma), što je njen politički apel za prihvaćanjem drugačijeg tijela ne samo kao mogućeg, nego i lijepog.

Posljednjih godina sve su češći napadi na reproduktivna prava žena, žene su zlostavljane, ubijane, a malo je onih koji odgovaraju za to. Tako u dijelu programa tematizirate i napad na ženska prava, kao i na reproduktivna prava žena. Možete li nam reći više o tome?

Napad na ženska reproduktivna prava i nasilje nad ženama u Hrvatskoj ali i diljem svijeta više nisu aktualne već goruće teme te smo ih svakako morale uključiti u Smoquu kako bismo posjetitelje/ice informirale i senzibilizirale o tome. Prikazat ćemo autorsku predstavu “Za što smo mi, zapravo, krive?” koju radi udruga CEKER – Centar kreativnog razvoja u suradnji s umjetničkom organizacijom GLLUGL iz Varaždina, a koja je nastala na temelju improvizacija inspiriranih stvarnim životnim pričama zlostavljanih žena. Potresna priča prati tri žene u policijskoj stanici koje, čekajući što će se s njima dogoditi, otkrivaju kako su tamo završile. Predstava otvara niz bolnih i vrlo aktualnih tema – od napada na ženska prava do obiteljskog nasilja. Poljska aktivistkinja za LGBT prava i pravo na abortus, Karolina Wieckiewicz održat će radionicu “Why did Baby got to dance with Johnny?” na kojoj će se promišljati kako se poima i predstavlja abortus u kinematografiji što će posjetiteljima/icama isto otvoriti neke nove uvide o čemu prije možda nisu razmišljali/e.

Također, festival naglasak stavlja i na neformalno obrazovanje. Tako su na programu različite radionice od bubnjanja, aktivizma na ulici, interaktivne i edukativne igre i sl. Jedna od radionica posvećena je ulozi neformalnog obrazovanja u promicanju inkluzivnosti LGBTQ spektra. Što očekuje posjetitelje/ice te radionice? Što će naučiti?

Ove godine smo se odlučile da “pojačamo” program interaktivnim sadržajima te imamo četiri radionice i dva puta “Igre bez granica” koje pozivaju na promišljanje normi ali i stjecanje novih znanja. Kako inače uvijek imamo neke sadržaje samo za žene/djevojke jer nam je nekako uvijek želja poticati prenošenje znanja od žena ženama, ove godine imamo radionicu bubnjanja sa Selenom Simić (iz Srbije) na kojoj će djevojke i žene imati priliku naučiti osnove sviranja bubnjeva te kako ih koristiti u aktivizmu i na ulici.

Imamo i gore spomenutu radionicu o abortusu na filmu i u TV serijama, a španjolska plesačica i koreografkinja, Azahara Ubera, na radionici pokreta i plesa “Manada” (krdo), radit će sa sudionicima/icama na kreiranju osjećaja zajednice i kolektivnog znanja kroz različite pristupe tijelu.

Aikaterini Manousaki, youth trenerica i edukatorica o ljudskim pravima na radionici Predstavljanje aktivizma kroz neformalno učenje prenijet će sudionicima/icama znanja o neformalnom obrazovanju kao alatu za promicanje inkluzivnosti LGBTQ + spektra. Kroz body work, medije, igre, rasprave, namjera je da mladi poboljšaju vlastite vještine o aktivizmu i LGBT+ spektru, istovremeno razmjenjujući i mogućnosti za nova iskustva kroz edukacijski program Erasmus+.

{slika}

Ovogodišnje izdanje okuplja međunarodne aktiviste/kinje te umjetnike/ice iz čak 14 zemlja. Kako je došlo do tih suradnja?

LORI je tijekom svojih 19 godina aktivističkog rada na polju zaštite LGBTIQ prava i prava žena već ostvarila puno suradnji s drugim aktivistima/kinjama i organizacijama što je naravno dobar preduvjet kad krećete u organizaciju novih aktivnosti jer imate neku bazu s kojom krećete. No, od prve Smoque angažirale smo se “na 100-tu” i u području queer umjetnosti i kulture, tako da su se suradnje nekako organski i rađale među sestrinskim organizacijama i njihovim suradnicima/icama. Također, srce nam je puno što smo uspjele angažirati i privući velik broj sudionika/ica i posjetitelja/ica na Smoquu ove godine, jer smo je upravo i zamislile i počele kreirati kao platformu za umrežavanje i umjetničko-aktivističke projekte i to se sada već polako i vidi – upravo kroz širenje te mreže. Interesantno je I kako se suradnje nastavljaju i produbljuju – naprimjer Karolina Wieckiewicz, voditeljica radionice, koja je već sudjelovala na prošlogodišnjoj Smoqui kao panelistica, javila nam se sama sa željom da opet dođe u Rijeku I doprinese festivalu jer joj je bilo super biti dijelom Smoque!

Smoqua je dio programskog pravca Kuhinja u okviru programa Rijeka 2020. – Europske prijestolnice kulture. O čemu se tu radi i kako ste postali dio tog programa?

Zapravo je ta suradnja ostvarena vrlo prirodno, što je i za očekivati ako se uzme u obzir kako se pozicioniraju EPK Rijeka 2020 i LORI. Između ostalog Rijeka i je Europska prijestolnica kulture 2020. upravo na temelju svog programa Luke različitosti. To znači da se Rijeka ponosi svojim uvažavanjem i njegovanjem različitih identiteta i suživotom koji se temelji na prihvaćanju različitosti a ne gušenju drugačijosti. Ovo se odnosi i na različite nacionalne identitete, rasne, spolne, pa i one na osnovi seksualne orijentacije. S druge strane imate LORI, organizaciju koja djeluje već skoro 20 godina, koja je u području zaštite ljudskih prava zaista napravila mnogo gledajući i sam rad na osvještavanju javnosti i rad sa zajednicom. S obzirom na ovo, naša suradnja je bila neminovna, sve je išlo spontano – na našim prvim sastancima smo im predložile Smoquu kao jedan od programa u okviru EPK, svidjela im se ideja i evo nas već na trećoj Smoqui Stvarno moramo reći da nam je jako drago da smo dio programskog pravca Rijeka 2020. a i njihova financijska podrška nam je od velikog značaja

I za kraj – pozovite naše čitatelje/ice da posjete festival!

Dođite se minglati i širiti s nama dobru vibru! Program je šarenolik, tako da se različiti ukusi i potrebe mogu zadovoljiti – možete nešto novo naučiti ili se jednostavno dobro zabaviti. Festivalska druženja imaju tu jednu posebnu notu i uvijek nas obogate, individualno ili profesionalno. Budite i vi dio te ekipe i dođite da zajedno “pokvirimo” Rijeku!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija