Kako obitelj Zec otrgnuti od zaborava?

Više od dvadeset godina nakon ubojstva članova obitelji Zec, okoliš u blizini bivšeg planinarskog doma Adolfovac ni po čemu ne odaje da se na tom mjestu izvršena stravična likvidacija. Nekadašnja oaza usred Medvednice sada je prepuštena zaboravu baš kao što se to konstantno pokušava napraviti i s događajem koji je počinjen na tom mjestu.

“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci sam vidio Hoeckler.” Dio je to iskaza Siniše Rimca, bivšeg pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, koji se zajedno s još četvoricom kolega, Munibom Suljićem, Igorom Mikolom, Nebojšom Hodakom i Snježanom Živanović, u noći 7. prosinca 1991. dovezao ispred kuće obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci. Nakon što je Rimac ubio Mihajla Zeca, vojnici su oteli dvije svjedokinje ubojstva – njegovu suprugu Mariju i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru, te ih odveli u planinarski dom Adolfovac na Medvednici, u kojem su boravili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a.

“Siniša je iz kombija doveo ženu u dom, posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i zavezao joj usta i ruke za stolicu. Zatim je doveo i djevojčicu koju je također vezao, ali joj je uskoro skinuo povez s usta i počeo s njom razgovarati… Rekao joj je da su ona i majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina oca. Ja sam isto tako počela razgovarati s djevojčicom pa sam je pitala kako se zove. Rekla je da se zove Aleksandra i da ima dvanaest godina… Siniša je uzeo pušku, rekao da su i njegovi ubijeni u Vukovaru i ispalio jedan metak u zid iznad glave djevojčice”, kazala je istražiteljima Snježana Živanović, koja je nakon opisanog događaja četvoricu kolega odvela do obližnjeg smetlišta.

Nakon što su nad iskopanom jamom ubili Mariju, vojnici su isto postupili i s Aleksandrom. Munib Suljić ispalio joj je šest metaka u potiljak.

“Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom po kantu za smeće. Dok smo mi to činili, ostala trojica zakopala su ženu i dijete u rupu koja je prethodno iskopana. Kada smo došli, vidjela sam da Munib i Rimac još skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada su pobacali i tu zemlju, istresli se smeće da se ne vidi da je bilo kopano”, kazala je Živanović tijekom ispitivanja. Iako su tijekom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva, zapisnici o ispitivanju okrivljenika naposljetku su na zahtjev njihovih odvjetnika izdvojeni iz spisa i kao takvi nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Zbog svega, ubojice nikad nisu osuđene za počinjeni zločin.

Danas, 23 godine nakon tog događaja, okoliš u blizini bivšeg planinarskog doma Adolfovac ni po čemu ne odaje da se na tom mjestu dogodilo stravično ubojstvo. Budući da je dom devedesetih izgorio gotovo do temelja i da više nikad nije obnovljen, u njegovu blizinu sada navraćaju samo planinari. Rijetki od njih znaju što se dogodilo na tom mjestu budući da prije ulaska na puteljak koji vodi do nekadašnjeg doma, današnjih ruševina zaraslih u korov, više ne stoji ni ploča s njegovim natpisom. Nekadašnja oaza usred Medvednice sada je prepuštena zaboravu baš kao što se to konstantno pokušava napraviti s događajem koji je počinjen na tom mjestu. Stoga ne čudi da se na tom mjestu ne nalazi markacija kojom bi se označilo točno mjesto na kojem su ubijene Aleksandra i Marija Zec.

“Improvizacija pronalaska mjesta zločina najbolje pokazuje s kakvim se problemom susrećemo protekle 23 godine. U čitavoj priči o tragičnom događaju postoji jedan detalj koji se nigdje ne spominje, a on se ne tiče ni počinitelja, ni nalogodavaca ni nacionalnosti ubijenih, već činjenice da je na ovom mjestu ubijena Marija Zec, a nakon toga i Aleksandra, koja je prije ubojstva, sasvim izvjesno, prvo vidjela tijelo ubijene majke”, kazao je novinarima Marin Blažević, dramaturg predstave Aleksandra Zec, na mjestu na kojem se nekada nalazio ulaz u Adolfovac uoči današnje zagrebačke izvedbe predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Oliver Frljić, redatelj predstave, upozorio je da se iz činjenice da nigdje ne postoji obilježje što se zaista dogodilo na ovom mjestu može iščitati odnos zvaničnih politika prema slučaju obitelji Zec i svega onoga što se dogodilo nakon njihovog ubojstva.

“Nadležne državne institucije nisu napravile ono što su trebale, zbog čega je ovaj slučaj prepušten službenom zaboravu. Autorski tim predstave smatra da se to ne smije dogoditi i sve ovo radimo kako bi javnost konstantno podsjećali na taj slučaj”, rekao je Frljić, koji je tom prilikom apelirao na medije da prestanu dijeliti djecu žrtve rata po nacionalnosti.

“To je najstrašniji oblik njihove depersonalizacije i nešto možda čak strašnije od onoga što se toj djeci uistinu dogodilo”, zaključio je.

“Iako je kroz prethodne 23 godine bilo toliko pokušaja da nam se Aleksandra i njena obitelj više nikad ne vrate, oni to stalno čine i čini mi se da će to raditi iznova. Prvi pokušaj da se Aleksandra ne vrati dogodio se upravo na ovom mjestu na kojem je ubijene. Nedugo nakon ubojstva vratila se kroz kakvu-takvu istragu koja je dovela do prve presude Općinskog suda u Zagrebu, a zatim i kroz presudu Vrhovnog suda. Nakon što je Vrhovni sud oslobodio počinitelje, i pokušao obitelj Zec ostaviti u povijesti, jedno vrijeme nastalo je zatišje. Zatim su nam se opet vratili kroz pojedine medijske natpise i progovore savjesti pojedinaca. Aleksandra se zatim vratila i preko preživjelog brata i sestre koji su podignuli tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Činom neodgovarajuće nagodbe, država je još jednom pokušala obitelj Zec zatvoriti u prošlost. No, situacija se drastično promijenila i čini mi se da nam Aleksandra sve češće dolazi u javni prostor i da je upravo Frljićeva predstava, ali i sudski proces koji se trenutno vodi protiv Tomislava Merčepa zbog zločina počinjenih na području Pakračke Poljane i Zagreba, dokaz da taj slučaj neće tek tako biti prepušten povijesti. Ona će se vraćati dok god taj stravičan zločin bude osporavao i jedan pojedinac, a nadam se da će se sljedećeg puta vratiti na otvaranje parka koji će nositi ime njene obitelji”, istaknuo je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Branitelji koji su demonstrirali uoči riječke premijere su u jednoj stvari u pravu – jako malo znamo što se dogodilo s drugom djecom u ratu. Ali način da tu istinu tražimo kroz relativizaciju zločina je potpuno pogrešan i do nje tim putem zasigurno nećemo doći”, dodao je Bosanac

A s ciljem da se obitelj Zec otrgne od zaborava, Inicijativa mladih za ljudska prava nedavno je na adresu zagrebačkog Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova uputila zahtjev za imenovanje Naselja sjećanja.

“Inicijativom se od nadležnog tijela gradske vlasti traži da novoizgrađenim ulicama i zelenoj površini na zagrebačkoj Trešnjevci dodijeli imena obitelji Zec, Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Slobodana Budaka i Vladimira Primorca. Naselje se nalazi u neposrednoj blizini osnovne škole koju je pohađala Aleksandra, ali i kuće u kojoj je živjela obitelj Zec. Na institucijama je da se prime posla i bez obzira kakav na kraju bio rezultat, važno je da shvatimo je da je najmanje što možemo učiniti je konstantno progovarati o ovoj temi”, objasnio je Sven Milekić iz Inicijative mladih za ljudska prava.

Blažević, Frljić, Bosanac i Milekić su sa sobom ponijeli dvije bijele ruže koje su u znak sjećanja željeli ostaviti na mjesto za kojeg bi se pouzdano moglo reći da je riječ o mjestu na kojem se dogodilo ono zbog čega su se okupili ispred nekadašnjeg planinarskog doma. No, budući da ono nije označeno, ruže će svoje mjesto naći u zagrebačkoj izvedbi predstave Aleksandra Zec.

Europa – nikad više podijeljena oko zaštite LGBTI osoba

U jednom dijelu europskog kontinenta izglasana je bračna jednakost, u drugoj su uvedene ustavne definicije heteroseksualnog braka ili antigej zakoni. Hrvatska je na ljestvici uspješnosti zaštite LGBTI osoba zauzela 12. od ukupno 49 mjesta, javlja Tportal. 

Uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije (IDAHOT), ILGA-Europe u utorak je objavila godišnji izvještaj o stanju LGBTI prava u Europi i kartu LGBTI prava, Rainbow Europe, koja rangira 49 europskih država prema postotku ostvarene zakonske zaštite ove društvene skupine. U izvještaju se može vidjeti određeni napredak, pogotovo u području vidljivosti LGBTI zajednice.

Kad se u obzir uzmu i pojedinačni podaci za svaku od država, vidljiv je ogroman nesrazmjer u odnosu prema LGBTI osobama u svakoj od država. Primjer toga je Ujedinjeno Kraljevstvo s 82 posto zakonske zaštite LGBTI osoba, a druga krajnost je Rusija s tek 6 posto. Hrvatska se ugurala negdje u sredinu s 56 posto. Valja napomenuti i da su 34 od 49 europskih zemalja (uključujući 14 članica EU-a) ispod 50 posto ostvarene zaštite.

‘Vrlo je ohrabrujuće kad shvatite da je napredak moguć u samo godinu dana, što vidimo na primjerima Crne Gore i Malte. To nam samo pokazuje da je napredak moguć tamo gdje ima političke volje’, rekao je jedan od predsjednika ILGA-Europe, Paulo Côrte-Real.

Dosta je čekanja, vrijeme je za životno partnerstvo!

Još prije dvije godine, upravo povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije (17. svibnja), Vlada Republike Hrvatske obećala je LGBT zajednici da će krenuti u izradu novog zakona koji će napokon regulirati obiteljski život istospolnih parova.

Zakon o životnom partnerstvu, čije donošenje Zagreb Pride podržava, ali ističu da i dalje smatraju da ima prostora za značajno poboljšanje. Zakon o životnom partnerstvu prošao je prvo čitanje u veljači ove godine i dobio veliku potporu u Hrvatskom saboru.

U međuvremenu bračna jednakost došla je u Francusku, Škotsku, Englesku i Wales, parlament Malte je izglasao životna partnerstva za istospolne i za raznospolne parove, a sud u američkoj saveznoj državi Arkanzas proglasio je zabranu istospolnog braka – neustavnom. 

“Dok se u Europskoj uniji vlade pojedinih članica natječu kako što bolje predstaviti svoje očigledne uspjehe povodom ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, u Hrvatskoj se godinama nije promijenilo ništa bitno. Stoga smo, mi, LGBT građani i građanke Republike Hrvatske, LGBT obitelji i parovi, te naši prijatelji, prijateljice i podržavatelji i podržavateljice odlučili/e poručiti Vladi RH da nam je dosta čekanja i da je došlo vrijeme da napokon ispune svoje obećanje i pošalju Zakon o životnom partnerstvu u parlamentarnu proceduru”, poručuju iz Inicijative za životno partnerstvo

“Kao podršku donošenju Zakona o životnom partnerstvu, snimili smo video pod nazivom “Vrijeme je…”, kojim želimo predstaviti našu inicijativu. Naravno, pozivamo sve zainteresirane da se priključe našoj inicijativi i budućim aktivnostima. U videu, uz naše prijateljice i prijatelje, pojavljuju se i glumice Nataša Janjić Lokas (ambasadorica inicijative) i Ana Maras, komičarka Marina Orsag, maneken Filip Šalković, te Saša Sabol, svećenica Evangeličke luteranske crkve u Republici Hrvatskoj”, dodali su.

“Svim svojim građanskim i emotivnim bićem osjećam dužnost poticati na toleranciju, kao i ukazivati na činjenicu da još uvijek nažalost nismo svi ravnopravni. Svatko od nas, pogotovo ako pripada toj nadmoćnoj većini, može mijenjati društvo, a zatim i svijet, na bolje. Apsolutno sam za ravnopravnost među svim ljudima dobre volje, mojim prijateljima, susjedima, članovima obitelji, poznanicima, svim građanima i građankama Hrvatske”, istaknula je Nataša Janjić Lokas.

Socijalna Europa – strateška investicija, a ne trošak

San o Europi je ugrožen, san u kojem za razliku od onog američkog – čak i ako nisi najbolji, nećeš ispasti iz socijalne mreže i biti egzistencijalno ugrožen, njemu sada prijete prisilne mjere štednje i politike koje smatraju da je ulaganje u ljude trošak koji si ne možemo priuštiti.

No, drugačija EUropa jest moguća i ne trebamo humanizirati kapitalizam, već trebamo zaokret uz novi društveni ugovor koji će ciljati na održivost, naime, ako nije socijalna, EUropa nema smisla – poručeno je na tematskoj debati o mogućnostima obnove europskog socijalnog modela u skorašnjem novom mandatu Europskog parlamenta i Europske komisije koju su uoči izbora za Europski parlament organizirali GONG i SSSH u suradnji s CMS-om i Grupom 22, prenosi gong.hr.

“Mjere koje kratkoročno stabiliziraju javne proračune, istodobno generiraju nejednakost, siromaštvo i regionalne razlike. Uz društvene štete, ekonomska bilanca politike štednje već  je srednjoročno negativna jer smanjuje šanse Europe za globalnu konkurentnost koja je jedino moguća pod pretpostavkom kompetentne i kreativne, a ne potplaćene i iscrpljene radne snage”, istaknula je uvodno Marina Škrabalo iz GONG-a i članica Europskog gospodarsko-socijalnog odbora.

Paketom socijalnih ulaganja protiv nezaposlenosti

“Nejednakost, nepravda, fokus na rast, a ne na ono socijalno – to je hrana za najveći izazov za budućnost Europe – porast nacionalizma i populizma te socijalne nejednakosti. Stoga je uz gospodarski rast i razvoj nužno ostvarivanje specifičnih socijalnih ciljeva u što treba uključiti organizacije civilnoga društva i sindikate”, istaknuo je Conny Reuter, generalni tajnik europske mreže za socijalnu pravdu SOLIDAR – mreže koja okuplja oko 60 nevladinih organizacija u 25 zemalja.

“Premda se ljudi često ljute na Bruxelles, nije on taj koji o svemu odlučuje, nego države članice i one su te koje se paketom socijalnih ulaganja trebaju boriti protiv nezaposlenosti – važna su kvalitetna inkluzivna radna mjesta; treba poboljšati pristup i pružanje kvalitetnih socijalnih i zdravstvenih usluga za sve, i to osiguravajući univerzalni pristup izlasku iz zamke siromaštva u vidu minimalne plaće koja će iznositi 60 posto prosječne plaće te promovirajući pristup i sudjelovanje u cjeloživotnom učenju”, zaključio je Reuter.

{slika}

Lakše do sedmice na lotu, nego do stalnog radnog odnosa

“Ne, nije Bruxelles kriv za sve, odluka je na nacionalnoj vladi kojim će smjerom krenuti što se dobro vidi i na primjeru usporedbe Slovenije i Austrije, naime, dok je Slovenija rezala socijalna prava ušavši u proceduru smanjenja prekomjernog deficita, Austrija je 2008./2009. povisila minimalnu plaću i upravo je to ono što Europa treba – novi socijalni model prema kojem ćemo svi znati da pravična plaća, socijalna država, mirovinski sustav i zdravstveno osiguranje nisu trošak, nego investicija”, poručio je Andrej Zorko, izvršni tajnik Zveze slobodnih sindikata Slovenije i član EGSO-a.

“Mnogi rade, ali ta plaća njima i njihovim obiteljima ne osigurava normalan život, a sve je više i ‘starijih’ nezaposlenih ljudi koji bi trebali raditi sve duže i duže, ali radnih mjesta nema, a sve je više siromašnih umirovljenika. Budimo iskreni, prije će čovjek star 50, 55 godina dobiti sedmicu na lutriji, nego naći stalan posao na neodređeno vrijeme. Trebamo socijalnu Europu i model u kojem će svaki/a radnik/ica, mladi/e i stariji/e biti poštovan/e, a ne samo brojka u političkom dokumentu”, zaključio je Zorko.

Demokratizacijom protiv socijalnog dampinga

“Dok kod organizacija civilnoga društva, sindikata, akademske zajednice postoji svijest da je potreban drugi smjer i konsenzus da su promjene moguće, čini se da među političkim elitama na vlasti i institucijama također postoji konsenzus da su promjene – nemoguće, a EUropa bez socijalne Europe nema smisla i ona mora biti u njezinom srcu”, istaknuo je Darko Šeperić, savjetnik za europska pitanja Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

“Potreban je snažan naglasak na reindustrijalizaciju, razvoj socijalnih usluga, održiv razvoj, obrazovanje i istraživanja. Valja dovršiti institucionalne mehanizme monetarne unije, razviti europsku socijalnu politiku od čega se jako zazire i to zaustavlja socijalnu agendu. Imamo napade na socijalne modele i pokušaje razmontiravanja socijalne države, a nužni su nam zajednički socijalni standardi kako bismo spriječili socijalni damping. I nije istina da ne postoje alternative i drugačija argumentirana promišljanja, Europa treba daljnje demokratiziranje”, zaključio je Šeperić.

Novi društveni ugovor umjesto humanizacije kapitalizma

“Odgovor ljevice ne smije biti humanizacija kapitalizma, to nije dovoljno, a ova je kriza minimalno trostruka – ekološka, koliko i ekonomska i socijalna. Potreban nam je ekološki održiv ekonomski rast. Socijalna država je pretrpjela određene kritike, trebamo novi društveni ugovor, koji će sadržavati minimalno materijalno ograničenje razvoja i moramo se maknuti od ideje da je tržište krivac za sve, a država rješenje. Moramo produbiti demokratski prostor i uključiti građane i građanke u upravljanje javnim dobrima, investirati u obrazovanje i izuzeti to iz računanja dugovanja što bi podignulo razinu ulaganja. Zanima nas jesu li kandidati i kandidatkinje spremni na to i bi li poduprli da europska građanska inicijativa, koja se trenutno bavi upravo ovom temom, ne bude samo preporuka, nego obaveza”, napomenula je Danijela Dolenec, koordinatorica zeleno-lijeve istraživačko-zagovaračke Grupe 22.

{slika}
Tko se uopće reforme javne uprave i sjeća još?

U suprotnom, crna će slika postati još crnja, a već sada u primjerice Hrvatskoj, možemo biti ‘ponosni’ da smo treći u Europi po nezaposlenosti (22,3 posto u ožujku) pri čemu je posebno zabrinjavajuća velika nezaposlenost mladih do 25 godina, kojih je krajem 2013. bilo nezaposleno gotovo 50 posto. S druge strane, premda bi dojam mogao biti da Hrvatska puno izdvaja za socijalnu skrb, udio od 20,8 posto je ispod EU prosjeka od 29,5 posto, a stopa rizika od siromaštva (32,7 posto) daleko iznad prosjeka EU (24,2 posto).

“S obzirom na to da je politika oštrih mjera štednje ugrozila ulaganja u socijalnu državu, predlažemo da se razdoblje za smanjenje deficita produži toliko da te mjere ne zadiru u obrazovanje, zapošljavanje i socijalnu skrb. Umjesto rasta novih tijela poput različitih agencija i zaposlenih u njima, treba smanjiti troškove državne uprave i smanjiti aparat na regionalnoj i lokalnoj razini uz reformu javne uprave i sustava županija i općina. Vrijeme je da rezovi krenu od neefikasnog državnog aparata – ključnog potrošača u državi, a ne od socijalno najugroženijih”, istaknula je Sandra Benčić, programska voditeljica CMS-a.

Nije magija, a trebalo bi se maknuti iz prošlih stoljeća

“Važno je da da se društvo ne vodi kao da je riječ o knjigovodstvu”, kazala je Marina Biti iz OraH-a, dok se Miroslav Ambruš Kiš iz Piratske stranke osvrnuo i na problem autorskih prava.

Laburist Nikola Vuljanić istaknuo je da je socijalna Europa nužnost, a ne mogućnost, dok se SDP-ov Neven Mimica usredotočio na važnost izbora između konzervativne i progresivne Europe.

HSLS-ova Renata Šeperić istaknula je da osim mladih, prioritet trebaju biti i žene, a Monika Begović iz Nacionalnog foruma podsjetila je na važnost iskorištavanja europskih fondova.

Da su važni solidarnost i socijalni dijalog, istaknuo je Danko Kobali iz Stranke umirovljenika, dok je Damir Gašparović iz Pokreta za modernu Hrvatsku upozorio da krizu ne doživljavaju oni koji imaju industrijsku proizvodnju za razliku od onih koji su se oslonili na financijski sektor, a na povratak čovjeku i njegov suživot prirodi pozvao je Damir Pavlek iz Zelenih Hrvatske.

“Da nazočne političke opcije na probleme 21. stoljeća pokušavaju odgovoriti unutar misaonog okvira prošlog stoljeća”, komentirala je Grupa 22, dok se Zorko ipak nada da ‘ove riječi neće ispariti nakon izbora jer stabilna EUropa osigurava stabilno gospodarstvo i institucije’, a kako je podsjetio Reuter, ‘EU je projekt koji nema alternative’. Uostalom, nakon izbora na red bi trebala doći i revizija Lisabonskog ugovora, a budućem mogućem i potrebnom zaokretu svakako bi prilog mogao i trebao dati i ‘Predizborni aktivistički inventar: Inovacije za više demokracije, solidarnosti i održivog razvoja!’.
Naime, kako je zaključio Šeperić: “Nije to nikakav popis magičnih rješenja, ali bitno je da krenemo u drugom smjeru”.

Potraga za otetim nigerijskim djevojčicama se nastavlja

Pred točno mjesec dana, 14. travnja, članovi islamističke skupine Boko Haram oteli su 234 učenice koje su tada boravile u internau radi polaganja ispita.

Predsjednik Nigerije, Goodluck Jonathan, optužen je za nedovoljnu agilnost prilikom iniciranja potrage. Širom Nigerije se održavaju protesti pod nazivom #BringBackOurGirls, što je i izuzetno korišten hashtag na Twitteru – do sada tvitnut preko 3.3 milijuna puta. Vlada je upoznata sa približnom lokacijom djevojaka.

Jučer je Boko Haram objavio video, na kojem je vidljivo stotinjak otetih djevojaka koje, noseći hidžab, recitiraju Kuran. Grant Frederics, forenzički video analitičar izjavio je kako detaljnom analizom objavljenog videa nastoje utvrditi, prema snimljenoj vegetaciji i smjeru pada sjena, shvatiti gdje se točno nalaze otete djevojke i još više suziti potragu.

Kabiru Tanimu Turaki, voditelj pregovaračkog tima, potvrdio je kako pregovaraju sa starješinama Boko Harama, te kako smatraju da će se pronaći mirno, nenasilno rješenje. Prema Ministarstvu unutarnjih poslova Nigerije, država je već zatvorila više od 4,000 članova Boko Harama, te se ne može sa sigurnošću reći pregovara li se o zamijeni djevojaka za zatvorenike.

Novi obiteljski zakon donijet će kaos

Povodom zaključnog čitanja i stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona razgovarale smo s Elenorom Katić, zagrebačkom odvjetnicom koja se obiteljskim pravom bavi dugi niz godina.

Također, ona je bila jedna od odvjetnica koje su okupile kao neformalna grupa ponukane donošenjem novog zakona bez konzultacije osoba koje ga primjenjuju u praksi. Razgovarale smo o nedostacima i eventualnim prednostima novog zakona, pravima izvanbračne zajednice, postupku posvojenja djeteta, razvodu, obiteljskom nasilju te očekivanjima od novog zakona kao i njegovim potencijalnim funkcioniranjem kada stupi na snagu.

Nacrt novog Obiteljskog zakona nalazi u završnoj saborskoj proceduri i na snagu bi trebao stupiti 1. srpnja. Što smatrate da su prednosti novog zakona, a koji su mu nedostaci?

Osobno smatram da uopće nije trebalo pristupiti izradi novog Obiteljskog zakona, već samo dopuniti i ‘popraviti’ postojeći, ali sada je svejedno jer je izvjesno da će se ovaj zakon donijeti. Lakše mi je govoriti o nedostacima jer ih ima vrlo mnogo, počevši od toga da je zakon strahovito velik (ima oko 200 članaka više nego dosadašnji) što će zahtijevati puno vremena da se svi koji su ga dužni primjenjivati upoznaju s njim, a neki nisu ni nakon 10 godina usvojili postojeći. Zatim, zakon zahtijeva educiranje stručnjaka za primjenu određenih zakonskih odredbi za što nema ni novaca ni vremena. Država uopće nema novca za njegovu poštenu i dosljednu primjenu pa se postavlja pitanje iz starih grčkih drama – na što to i čemu kad ništa s tim ne postižeš.

Sigurno da zakon ima i svojih prednosti, osobno ih se na žalost ne mogu sjetiti, barem ne onih koje predstavljaju neku posebnu novinu u odnosu na postojeći.

Nakon prvog čitanja mnoge su udruge reagirale kritizirajući zakon da diskriminira izvanbračnu zajednicu po imovinskim pitanjima i pitanju posvajanja djeteta. Što mislite o tome?

Izvanbračna zajednica diskriminirana je kroz mnoge druge zakone, ponajmanje kroz Obiteljski. Diskriminirana je npr. kroz Zakon o porezu na promet nekretnina, kroz prava mirovinskog osiguranja, ta diskriminacija po imovinskim pitanjima ne može se riješiti Obiteljskim zakonom već usklađivanjem zakona što je kod nas i inače veliki problem.

Osobno smatram da je kod nas prisutna tendencija zaštite svetosti braka nauštrb svih drugih oblika zajednice života. To pokazuje i nedavni referendum o braku. Hrvatska kao moderna i sekularna država trebala bi pokazivati puno više senzibiliteta prema svim oblicima zajednice života, a ne favorizirati brak i bračnu zajednicu jer time stavlja dio svojih građana u neravnopravan položaj. U prijedlogu zakona nema nikakvih novina u pogledu posvajanja djeteta od strane izvanbračnih partnera, dakle ostalo je ‘nedorečeno’ kao i do sada.

Smatram da je razlog tome jer kad bi se dozvolilo izvanbračnim partnerima izrijekom posvajanje djece tada bi se isto moralo dozvoliti i u istospolnim zajednicama, a to naravno nikako ne želimo dozvoliti, zar ne?!?!

Vrlo neuvjerljivo zvuči objašnjenje da utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije uvijek ni brzo ni jednostavno, a kako bi u postupku posvojenja trebalo najprije utvrditi postojanje izvanbračne zajednice, a onda bi to išlo na štetu efikasnosti provođenja postupka posvojenja. Čovjek bi pomislio kad to pročita da je postupak posvojenja kod nas brz, efikasan i jednostavan!

Smatrate li da je u drugom čitanju zakona došlo do značajnijih poboljšanja? Zašto da, zašto ne?

Tijekom izrade konačnog prijedloga od početnog nacrta do ovog konačnog prijedloga bilo je uistinu dosta izmjena. Usvojene su mnoge naše primjedbe i prijedlozi, no ono što smo mi odvjetnice kao neformalna grupa koja se skupila “od muke” tražile je bilo da se zapravo ne donosi ovakav novi zakon jer smo smatrale, a i dalje smatramo, da tome nema potrebe. Poboljšanja koja su učinjena nisu umanjila činjenicu da je zakon kao takav kakav se sad nalazi u proceduri neprovediv u praksi jer, kao što sam rekla, za poštenu i dosljednu primjenu takvog zakona nema niti sredstava u državi, niti vremena za edukaciju, a bojim se niti volje da se poštena i potrebna edukacija provede.

Kada raspravljamo o pitanju posvojenja djeteta, smatrate li da su napravljeni značajniji ustupci k tome da taj proces postane kvalitetniji te osigura dobrobit djeteta?

Smatram da će činjenica da sud donosi odluku koja zamjenjuje pristanak roditelja na usvojenje uistinu ubrzati postupak usvojenja. Evo to je jedno uistinu dobro rješenje koje će pomoći u situacijama kada roditelji neopravdano uskraćuju pristanak.

U slučaju razvoda, možemo se složiti da je dijete prečesto bilo izloženo traumama i manipulacijama. Novi obiteljski zakon predlaže obveznu medijaciju, edukaciju roditelja i sl. Smatrate li da su predložena rješenja dovoljna kako bi se zaštitilo dijete?

Smatram da su predložena rješenja ne samo nedovoljna i loša, nego da će u pojedinim segmentima dovesti do potpune zbrke, pravne nesigurnosti i posljedično do možda manje zaštite najboljeg interesa djeteta nego što to sada imamo. Ono što nedostaje predloženom zakonu je uvid u postojeću praksu temeljem koje bi, da je bilo bolje suradnje s praktičarima koji zakon primjenjuju, sigurno neka rješenja bila bolja.

Naime, roditelji koji se žele dogovoriti i do sada su se dogovarali. Oni koji ne žele neće se dogovoriti ni uz sva sredstva prisile i u tom slučaju je dijete uvijek izloženo. Osnovne postavke novog zakona, medijacija i posebni skrbnik koji zastupa dijete koje postaje stranka u postupku u kojem se radi o djetetovim pravima, nisu obuhvatile postojeću situaciju u sistemu na odgovarajući način. Medijatori već postoje, medijacije se već provode – čemu onda nalaziti nove načine provođenja medijacije, a ne iskoristiti postojeće?

Novi zakon predviđa osnivanje neke nove institucije, Centra za posebno skrbništvo u kojoj će biti ukupno (navodno, tako se priča ali ne piše nigdje) 8 posebnih skrbnika djece za cijelu Hrvatsku!!! To je apsurd! Sam smisao posebnog skrbnika (ili posebnog zastupnika još ne znamo koji će izraz ostati u zakonu) djeteta je da bude prisutan u svakom postupku u kojem dijete sukladno zakonu ima položaj stranke. Kako će 8 ljudi u Hrvatskoj zaštititi interese sve djece koja su stranke? To je nemoguće i neodrživo. Osim toga, tko će biti ti ljudi, kakvu edukaciju će imati, kada će ta institucija biti osnovana (da ne kažem s kojim novcima) ako zakon krene u primjenu od 01.07.ove godine?

A kaže se da su sredstva za osnivanje i rad Centra za posebno skrbništvo (Centar za zastupanje) planirana u okviru raspoloživih limita Ministarstva socijalne politike i mladih. Uistinu zvuči obećavajuće!

Po pitanju skrbništva nad djetetom nakon razvoda, jesu li učinjeni neki značajniji pomaci? Ukoliko jesu omogućuju li oni manje konfliktan i traumatičan razvod braka? Ukoliko nisu, što predlažete kao potencijalno rješenje?

Bitna razlika je u tome što se u prijedlogu zakona predviđa samostalna roditeljska skrb nad djetetom, dok je do sada skrb bila uvijek zajednička (osim naravno u vrlo iznimnim slučajevima gubitka roditeljskog prava ili smrti jednog od roditelja). Prijetnja gubitkom skrbništva nad djetetom tzv. “nesuradljivom” ili manipulativnom roditelju zvuči odlično ali se postavlja daljnje pitanje – tko će prepoznati i utvrditi koji je roditelj nesuradljiv, a koji manipulativan?

Smatram da će to biti teško dokazati tijekom postupka, a ako se krene sa tzv. širokom primjenom, to će otvoriti prostor novim manipulacijama od strane roditelja, što uvijek ide na štetu djece.

Teško je predložiti išta što bi razvod braka učinilo manje konfliktnim ili manje traumatičnim. Osobe su te koje razvod čine konfliktnim, a u našoj državi nema dovoljno institucija (niti će ih bojim se biti iz već poznatog razloga – nema novaca) koje bi se terapeutski mogle baviti roditeljima u razvodu na kvalitetan način. Svaki razvod je u jednu ruku i osobni poraz, dakle trauma.

Je li zakon donio neke novosti po pitanju problema nasilja u obitelji?

Nasilje u obitelji regulirano je posebnim zakonom, a prijedlog novog zakona pokušao je u nekim dijelovima osigurati zaštitu osobama izloženim obiteljskom nasilju, npr. u slučajevima kada se radi o samom pokretanju postupka razvoda i obaveznoj medijaciji. To se može “preskočiti”, da tako kažem, ako u konkretnom slučaju postoji obiteljsko nasilje. Međutim, nije jasno definirano tko će i na koji način utvrditi postojanje nasilja, je li dovoljna prijava nasilja ili pak treba biti presudom utvrđeno nasilje (u tom slučaju sporost sistema radi na štetu žrtve). Smatram da je to trebalo preciznije odrediti jer se ovako ostavlja mogućnost “traženju rupe u zakonu” i danjih manipulacija što će se sigurno i dogoditi.

Zaključno, što očekujete da će novi obiteljski zakon donijeti u praksi stupanjem na snagu?

Totalni kaos, zasigurno. Kao prvo, o zakonu se puno priča pa ljudi, naše stranke, očekuju čuda od novog zakona. Očekuju nerealne stvari i nitko ih ne može razuvjeriti, a bojim se da će kad se zakon počne primjenjivati biti velikih razočaranja u konkretnom postupanju u praksi.

Kako očekivati da će ovaj uistinu obimni i zahtjevni zakon proučiti stručnjaci koji ga primjenjuju i naučiti kako ga primijeniti kad još uvijek postoje slučajevi da neki suci sude po Zakonu o braku i obiteljskim odnosima koji nije na snazi već 15 godina! Kada se donosio postojeći Obiteljski zakon istaknut je nedostatak što je zakon vrlo brzo po donošenju stupio na snagu, time da je bila odgođena primjena nekih odredbi.  Zar mi svaki puta moramo ponavljati istu grešku da bi utvrdili na je to bila greška?