Muškarci i maskulinitet

LGBT centar vas poziva na predavanje koje će se održati u nedjelju 23. ožujka s početkom u 18 sati.

Humphrey Bogart, Freddie Mercury, Arnold Schwarzenegger ili Justin Bieber – Who’s The Man?

Oklade otvaramo odmah, a rezultate možete saznati na predavanju Kritički okreti: Muškarci i maskulinitet(i). 

Mačizam, dominacija, bahatost ili? Kakva su danas društvena očekivanja od muškaraca? Što je poželjno a što ne? Kako se muškarci a i njihova okolina nose s tim pritiscima?

O konstruktima, stereotipima rodnim podjelama, identitetima, ulogama te ravnopravnosti raspreda sociologinja Anja Zojčeska

Hoće li zaštita prenatalnog života i zabrana pobačaja biti legalizirane uz prostituciju?

Ne postoje objektivni i ozbiljni razlozi koji opravdavaju zabranu prekidanja neželjene trudnoće. Liječnici, društveni aktivisti i aktivisti za ljudska prava progovaraju protiv zabrane pobačaja zato što su svjesni posljedica takve zabrane – ilegalni i opasni pobačaji. Međunarodni dokumenti, uključujući i UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), potvrđuju pravo žene na samostalnu kontrolu reprodukcije. Žena ima pravo slobodno i odgovorno   odlučivati o broju djece i kada će ih imati.

Gotovo 20 posto, odnosno svaka peta trudnoća, ove je godine završila pobačajem. Kod žena u dobi od 15 do 44 godine, izvrši se sedam do trinaest pobačaja na 1000 žena, čime se povećava broj ilegalnih pobačaja unutar ove skupine na 16 do 23.  Porast broja ilegalnih pobačaja najveći je u onim zemljama koje su kriminalizirale abortus, a Litva tim brojem nadmašuje sve zemlje u svijetu – na 1000 žena izvrše se 32 pobačaja, što pokazuje da će zabrana ili kriminalizacija pobačaja povećati broj ilegalnih ili opasnih pobačaja.

Zašto litavski pro-life aktivisti vjeruju da  zabrana pobačaja u Litvi neće rezultirati istom statistikom kao na Karibima ili u zemljama Latinske Amerike? Danas u Litvi, kao i latinoameričkim zemljama, ne postoji učinkovita seksualna edukacija za mlade. Učinkovita kontracepcija dostupna je samo putem liječničkog recepta i nije u financijskom dometu svih žena fertilne dobi. U Litvi je situacija po pitanju seksualnog zdravlja i edukacije bliža onoj Južne Amerike, nego li zemljama Europske unije. U međuvremenu, zemlje zapadne Europe imaju najnižu stopu pobačaja u svijetu: na tisuću žena dolazi 12 pobačaja. Ova potresna razlika uzrokovana je kvalitetnom seksualnom edukacijom u srednjim školama.

Kada je reproduktivno zdravlje u pitanju, Latinska Amerika, kao ni susjedna Poljska nisu dobri primjeri. Iako zakon u Poljskoj dopušta pobačaj u slučaju silovanja, u posljednje dvije godine nijedna žena nije iskoristila to pravo. Je li Poljska odjednom postala zemlja bez seksualnog nasilja nad ženama i djevojkama? Zanimljivo, u Poljskoj, zemlji u kojoj je zabrana pobačaja donesena zbog zaštite života u prenatalnoj fazi, prostitucija je legalna.

Mađarska je još jedan primjer – od 2011. godine mađarskim je ustavom pravo na život osigurano već začećem. Osim toga, prostitucija je također legalna. Od 2012. godine nastupile su i restrikcije farmaceutskih sredstava za prekid trudnoće. Jedina privatna klinika koja je u Budimpešti vršila pobačaj sada je zatvorena, a žene u Mađarskoj koje žele prekinuti trudnoću moraju odlaziti u Slovačku ili Austriju. U Irskoj je pobačaj kriminaliziran još 1861. godine, iako je i tamo prostitucija legalna. Irskim je zakonima popisana doživotna kazna za izvođenje pobačaja, a ako bi žena u bolnici umrla od posljedica neizvršavanja pobačaja, medicinsko osoblje ne bi snosilo nikakve zakonske posljedice. Takav se slučaj dogodio 28. listopada 2012. godine kada su irski liječnici odbili izvršiti pobačaj Saviti Halappanavar, unatoč tomu što je to bila želja i nje i njenog muža. Budući da je pobačaj zabranjen, a prostitucija legalna, na koji način ovakve odluke odražavaju ljubav i brigu za žensko tijelo? Znači li da slijedom ovakvih trendova i Litvu očekuje zaštita prenatalnog života i zabrana pobačaja uz bok legaliziranoj prostituciji?

 Prevela i prilagodila Sara Sharifi 

Žene u novinarstvu

Povodom mjeseca tradicionalnog obilježavanja i traženja ravnopravnosti žena u društvu, u Novinarskom domu u Zagrebu održana je tribina ‘Žene u novinarstvu’. O odnosu muškarca i žene u novinarstvu govorile su Višnja Ljubičić pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Marijana Matković bivša novinarka i pomoćnica glavne urednice Vjesnika (slobodna novinarka), Gordana Mrđen glavna urednica Prvog programa HTV-a, Melita Mulić članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova i izaslanica pri Parlamentarnoj skupštini vijeća Europe te potpredsjednica Odbora za žene Parlamentarne, Ivana Petrović novinarka, urednica i komentatorica Nove TV, te Marina Šunjerga novinarka Večernjeg list. Dražen Čurić, novinar i komentator Večernjeg lista kao moderator tribine započeo je razgovor prisjećanjem na Mariju Jurić Zagorku, prvu profesionalnu novinarku u Hrvatskoj koja je pisala u zabačenoj sobi i nije mogla potpisivati svoje tekstove. Gledajući stotinjak godina unazad postavlja se žensko pitanje u novinarstvu o kojem je mišljenje iznijela Gordana Mrđen.

‘Žensko pitanje u novinarstvu- možemo ga postaviti, ali ja ne bih rekla da je to pitanje koje bi bilo problem. Rekla bih da je to pitanje o kojem možemo razgovarati s obzirom na naša iskustva, ovisno od osobe do osobe. U odnosu na situaciju prije 120 godina, otišlo je jako daleko. Sada je samo pitanje i problem kako se mi snalazimo  u tome prostoru’, rekla je Gordana Mrđen.

Na pitanje o feminizmu, posvećenosti ženi obitelji, novinarstvu kao feminističkoj profesiji koja više nema moć koju je nekada imala upravo zbog loše financijske situacije i jer svjesno ili nesvjesno muškarci biraju profesije koje donose više moći i novca, kao deklarirana feministkinja u svojoj biografiji odgovarala je Melita Mulić. Govorila je o novinarstvu kao istom fenomenu kao i bilo kojem drugom sektoru koji ima više žena, a samim time profesija postaje potplaćena. Za argumentiranje takvih činjenica potrebno je provesti šire istraživanje, pa se osvrnula na istraživanje na europskoj razini još od 2005. godine, odnosno još ranije kada gledamo globalno praćenje medija. Postoje zemlje na europskoj razini kao što su Švedska i Rusija, gdje većinu u redakcijama čine žene. Kod nas to još uvijek nije tako, a prema Državnom zavodu za statistiku i Ministarstvu kulture, u medijima je negdje oko 46,8 posto žena. Skoro u svim sektorima postoje razlike u plaćama muškaraca i žena, a ne samo novinarstvu. Prosjek na europskoj razini je oko pet posto i ne uspijeva ga se riješiti već dugi niz godina.

‘Ne želim ulaziti u privatnu sferu pojedinca ili pojedinki, jer svatko ima neke svoje prioritete. Nekome je važnije da se posveti obitelji, a nekome da se posveti poslu. U tom smislu ja, niti itko od nas ne može dati univerzalni recept kako se treba ponašati, ali ono što mislim je da bi se društvu trebalo osigurati, odnosno da bi država trebala osigurati jednaku raspoloživu socijalnu infrastrukturu i društvene servise. Postoje kolegice koje se žele posvetiti obitelji i ja to nikako ne sporim, ali ono što želim reći je da već 3000 godina govorimo da je to primarno ženska odgovornost. Dakle u tom smislu moram ostaviti uvjete da partneri međusobno dogovore kako će to biti’, zaključila je Melita Mulić.

Dražen Ćurić dotaknuo se teme naslova u novinama koji su izlazili nakon izbora slovenske premijerke o tome kako je lijepo odjevena, zgodna, dugih nogu. O političkoj korektnosti kad je u pitanju ljepota i uspješna karijera, te o pitanju djece kao ‘barijeri’ u karijeri žene govorila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Osvrnula se na važnost učestalih provedbi i trendova, na osnovu kojih bismo mogli dobiti određeni zaključak, a ubaciti u određene predrasude da se o ženama političarkama i poduzetnicama govori ne samo o njihovoj stručnosti nego i o tome što je njihovo drugo ja kad nisu u politici ili u nekakvom ozbiljnom poslu. Višnja Ljubičić je dala primjer političarki u predizbornim kampanjama gdje je nekorektno da ih se nagovora da otvaraju svoje ormare i pokazuju svoje torbice, cipele itd, jer to nije slučaj s muškarcima političarima i ne tjera ih se da pokazuju svoje cipele, kolekcije itd. Time na neki način stereotipizirano prikazujemo osobe u sasvim drugom svjetlu od onog koji zaslužuju ili za što se žele izboriti u određenoj poziciji, u određenom društvu. Višnja Ljubičić spomenula je klišeiziranje na pisanje novinarske struke, znači i žena i muškaraca, novinara i novinarki, dok govorimo o participaciji žena u tzv.muškim sredinama gdje se ponekad želi na jedan lijep način pokazati kako su žene sve više vojnikinje, policajke, žene koje voze kombije i postavljaju signalizacije za ceste itd. Neki pozitivan učinak promocije načela ravnopravnosti spolova opet se dogodi kroz neki stereotip. Statistika govori kako su žene u Republici Hrvatskoj, bilo u javnoj instituciji, privatnoj ili javnoj tvrtki ambiciozne i da imamo 60 posto obrazovanih žena koje imaju poriv i želju uspinjati se po ljestvici neovisno o kojem sektoru govorimo.

‘Prema istraživanju koje je provedeno žene ili su premlade za određenu poziciju ili su uvjetno prestare. Koja je to dob u kojoj se žena smatra starom? Nekad je bilo 50, 45, danas se već na 40 spustilo. Uzet ću primjer novinarke jedne medijske kuće koja je rekla da je suglasna da se žene novinarke, voditeljice koje su stare miču ispred kamera jer jedan prosječan građanin ne želi gledati gabore. Da li imate istu usporedbu s muškarcima od 40, 50, 60 godina ispred kamera? Nemate, takva poveznica ne postoji’, izjavila je Višnja Ljubičić.

Kada se govori o posvećenosti obitelji i djeci, Višnja Ljubičić je spomenula servise i javne potpore koje svaka država, lokalna zajednica i svaki grad treba imati za bolju kvalitetu svojih obitelji, te važnost zalaganja za ravnopravno učešće roditeljske skrbi i očeva i majki. Razne subvencije i potpore poslodavaca trebalo bi motivirati više očeva da idu na porodiljni, dakle promicanje očeva da mogu jednako participirati.

‘Ako pitate bilo koju mladu zenu, asistenticu na fakultetu, poduzetnicu, obrtnicu, sve imaju grižnju savjest, jer nemaju apsolutno nikakvu potporu. Vrlo rijetke su mlade obitelji, mlade nove generacije gdje muškarci sudjeluju u kućanskim poslovima i odgoju djece’, zaključila je Višnja Ljubičić.

Ivana Petrović je rekla ponešto o razlici između muškaraca i žena kao šefova koje je imala, naglašavajući kako je glavni odnos između novinara/ke i urednika/ice  bilateralna komunikacija. Sa svojom direktoricom na Novoj tv komunicira izvrsno, imala je prethodne urednike na HTV-u koji su bili muškarci od kojih je s nekima komunicirala izvrsno, a s nekima loše. Upravo zbog toga ne može generalizirati odnos muško-žensko, jer se radi o individualnom iskustvu.

Na pitanje o tome kako je biti žena u muškom svijetu kao novinarka koja piše o gospodarstvu, govorila je Marina Šunjerga. Ona se ne smatra feministkinjom i mišljenja je kako je feminizam jako pogriješio u svojim počecima i to zato sto je žene natjerao da budu bolji muškarci od samih muškaraca.

‘To se nikad neće dogoditi. I da je feminizam išao tim tragom da postavi neko žensko načelo, ženski način, ženski oblik upravljanja, žensko poslovanje, žensko gospodarstvo ili bilo što drugo, da se promoviraju te vrijednosti i da se nametne feminizam kao pokret koji će pokušati izjednačiti ta dva svijeta onda bi to bilo puno uspješnije. U igri u kojoj su muškarci postavili pravila, ni jedna žena ne može biti uspješnija od muškaraca’, rekla je Marina Šunjerga.

Objasnila je kako u muškom svijetu, onome u razini uprave, niti jedna žena koja dođe na najvišu funkciju uprave nikada neće pokušati promijeniti način upravljanja, niti ce pokušati promijeniti ono sto se zove vertikalna hijerarhija, a tu hijerarhiju je izmislio muški svijet. Kako kaže Šunjerga pokušat će biti veći muškarac od muškarca koji je bio prije i kao takva ispada iz igre.

 O opterećenosti hrvatskog novinarstva pravom žena u odnosu na muškarce ili glavnim problemom u samom novinarstvu govorila je Marijana Matković, bivša novinarka Vjesnika koja je doživjela nesretnu sudbinu kada su svi novinari/ke preko noći morali otići na ulicu.

‘Slažem se s tom tezom, činjenica je da je muško- ženski problem jedno opće pitanje, a promatrati ga baš u kontekstu novinarstva, možete uvijek naći neki ženski problem, ali jednako kao i u svim ostalim profesijama. Tako da ne mislim da tu možemo naći nešto specifično. Šefovi u novinarstvu su otprilike slično kao i šefovi u bolnicama. Istaknuli ste moj dugogodišnji sindikalni rad – 12 ili 15 godina sam bila u Vjesniku, što u sindikatu, što u radničkom vijeću, ali nekako mi je najveći ponos bio kad sam nešto više od godinu dana bila pomoćnica glavne urednice. Između 2004. i 2005. godine bilo je  ženskih urednica na nekoliko područja i imamo iza sebe neke brojke koje  idu u našu korist. To je bila jedna od najjačih faza Vjesnika po prodanim primjercima. A s obzirom na priču ‘kako ostati bez posla’, mislim da je jednako teško i jednako komplicirano i muškarcima i ženama. Svi se podjednako snalazimo ili ne snalazimo’, zaključila je Marijana Matković.

 

Zakon o zaštiti silovanih osoba

Skupština Kosova usvojila je nacrt zakona o izmjeni i dopuni Zakona o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika OVK i civilnih žrtava rata i njihovih porodica, u kojem je sada uključena i kategorija silovanih osoba tijekom rata na Kosovu, a koje su već 15 godina bile bez ikakve državne zaštite.

Na osnovu usvojenih izmjena, Zakon će odsada regulirati i status i prava silovanih osoba tijekom rata, onih koje  su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje tijekom razdoblja od 27.veljače 1998. do 20.lipnja 1999. godine.

Ove osobe će uživati posebne beneficije kao što su liječnička  i fizikalna rehabilitacija, zdravstvene usluge bez nadoknade u zdravstvenim javnim institucijama, zdravstvene usluge van zemlje, profesionalno osposobljavanje; biti će oslobođene od poreza na imovinu te će imati pravo na smanjenje troškova električne energije, kao i pravo stambenog zbrinjavanja.

Za razliku od ostalih kategorija u ovom zakonu, seksualno zlostavljane osobe međutim neće biti oslobođene od poreza i carina specijalnih vozila za osobnu upotrebu, te neće imati beneficirani staž.

Usvojene izmjene također nalažu i ostvarivanje mirovina u visini od 300 eura.

Žene i desni tabor na prijelazu stoljeća

Željka Markić i Ruža Tomašić predstavljaju znakovite figure, možemo njima dodati i Marijanu Petir, svojevrsnih perjanica ženske ekstremne desnice ‘umivenog lica’ koje je do neke razine prihvatljivo unutar političkog diskursa naše zemlje. No glavo pitanje je  kako to da su te žene prihvatile igrati ulogu uništenja ženskih prava i potpomaganja povratka muške  rodne opresije nad ženama; to jest kako se desilo da se ženske osobe koje su iskoristile sve  blagodati koje im je borba za ženska prava dala, sada bore – na ovaj ili onaj način – da vrate  svoje sestre po spolu i rodu natrag za ognjište. Svima je poznat onaj slavni  patrijarhalno  tradicionalni stih našega novokomponiranog glazbenika o rumenim i plavim djevicama za našega ‘Ivana s Kupresa’, no od osobe koja se bavi veličanjem idealističke vizije  Budakovih ‘Opanaka Dida Vidurine’ ne možemo ni očekivati drugačije. No zabrinjavajuće je  što su ove tri osobe dio jednog šireg trenda ne samo u Hrvatskoj, nego i na Zapadu gdje se radikalnija i ekstremna desnica počela služiti unutar javne arene ‘umivenim jezikom’,  prihvatljivim za mainstream  okruženje. 

Treba se uzeti u obzir činjenica da nakon pada komunizma na prostorima cijele Europe dolazi  do pada zastupljenosti žena u politici, a na području Srednje Europe njihovo povlačenje u prvim desetljećima višestranačja u sferu privatnosti i  obitelji. Od 1989. do  kraja devedesetih, a to se moglo vidjeti i kod nas, nastajalo je isticanje obnove ‘obiteljskih vrijednosti’ koje su  bile promicane od religijskih institucija kao što je Katolička crkva – slično kao u Poljskoj. No za razliku od Poljske gdje je Crkva zajedno sa svojim političkim krilom, to jest poljskom  desnicom, prešla preko želje većine ženske populacije i donesla 1993. restriktivni zakon koji   gotovo u potpunosti gazi ženska prava u domeni odlučivanja o svojemu  tijelu, žene u Hrvatskoj su dobile neočekivanog saveznika u liku Franje Tuđmana. U tekstu iz 2009 objavljenom na portalu Libela stoji da Tuđman nije htio da Crkva ima presezanje nad  ljudskim pravom na odluku o pobačaju, te stari zakon iz 1978. nije diran. No bilo je naznaka da kod Tuđmana nije samo presudila pragmatična opozicija Crkvi, nego je u tome odigralo  značajnu ulogu njegovo ideološko određenje iz mladih dana. Može se reći da se kod nas  desio svojevrsni paradoks gdje su desnica i prevladavajuća religijska institucija unisono  surađivale na gotovo svim poljima po šabloni ostalih tranzicijskih zemalja, no kada je u pitanju  bio abortus i njegova zabrana, neprikosnoveni vođa hrvatske desnice i zemlje nije  htio ni čuti za to.

U većini Srednje Europe žene su dobile dvostruki udar: njihova zastupljenost pala je s 26  na  šest posto (R.Dulemba; 2010; str 9.), a reproduktivne politike su bile zastupljene tako  da  se  žensku populaciju većinom nije pitalo za mišljenje, što je osobito bili blatantno napravljeno  u Poljskoj;  tom cijelom trendu treba dodati i prisutnu debatu o utjecaju komunizma na žensku emancipaciju koja obzirom na događanja nije imala pozitivan ton, a s druge strane tu je bila negativna  percepcija o  tradiciji ženskih pokreta na zapadu.

Stanje se tek počinje mijenjati na bolje na kraju desetljeća, kada se vidi novi pristup desnice, pa i one ekstremnijeg predznaka, u vidu kooptiranja žena u njihove redove, gdje je čak i stranka  koja prelazi kulturne okvire mainstream desnice – Jobbik (puno ime je Pokret za bolju Mađarsku) za europarlamentarne izbore 2009,  imala žensko lice na listi. To je bila Krisztina Moravi, vrlo uspješna odvjetnica s feminističkom prošlosti. Na izborima za poljski parlament od početka 21. stoljeća stranke desnice imale su sve zastupljeniji ženski korpus.

No kako je uopće došlo do toga da se (neke) žene zdušno bore da dugoročno unište ona prava  koja im upravo daju mogućnosti da ih propitkuju?!

Treba jasno reći da desnica, osobito ekstremna desnica, nikada nije isključila iz svog diskursa pitanje roda. Matthew Lyonas ističe da su četiri glavne  tendencije unutar  fašizma i  njegovih potomaka u obliku neo-fašističke ili klerofašističke (novog kova) desnice prisutne od samog kraja Prvog svjetskog rata. U kratkim crtama to su: patrijarhalna desnica, Muško ratno bratstvo (drugarstvo iz  rovova), demografski nacionalizam i kvazi-femininizam.  Da bi se shvatila patrijarhalna desnica, dovoljno je otići na bilo koje savjetovanje o bračnoj sreći u lokalnu crkvu. Drugi tip je u Hrvatskoj često opjevavan u Thompsonovim pjesmama. Demografski nacionalizam ističe brigu o čistoći nacije i njenom demografskom boljitku, s čestim uplivom eugenike, najznačajnije je što često puta dolazi u sukob s patrijarhalnom idilom jer ženu otima od kontrole patrijarhalne obiteljske zajednice te je podređuje administrativnom aparatu  nacionalne zajednice kao takve.  Kvazi-feminizam posuđuje elemente feminizma u vidu jače  uključenosti žena u političku i ekonomsku sferu, bori se za jednaku plaću i obrazovanje, no  ‘kvaka 22’ je u tome da sama izvire iz ideologije koja ističe nejednakost ljudskih bića te time  u biti i dalje perpetuira mušku dominaciju i fiksiranost rodnih uloga jer mu cilj nije potpuna emancipacija nego samo emancipacija u određenim sferama.

I dan danas se može vidjeti ta međuigra koja se odigrava u dinamici  Tea Party  pokreta, gdje imamo veliki udio žena u svim razinama, gdje se spajaju patrijarhalno-parohijalne težnje za povratkom na staru Ameriku i strah od bijelog demografskog pada (može se reći oblik demografskog nacionalizma s kvazi-feminizmom kao predvodnicom, jer dobar dio vodstva se sastoji od žena, a jedan od uzora im je Sarah Palin koja samu sebe definira kao pro-life kršćansku feministkinju). Dok žene koje rade unutar pokreta često imaju organizaciju preslikanu od strane feminističkih kooperativa, jedan od primjera je i web stranica pod  nazivom Smart Girl Politics. Kao što ističe u svojem tekstu Ruth Rosen, velika većina žena dolazi iz kvazi-feminističkih organizacija unutar religijske desnice u SAD-u, većina tih  organizacija se koristi feminističkim oružjem u isticanju prava ženskog partnera u obiteljskoj zajednici, pitanjima posla i nadnice te političke vidljivosti, čak do određene razine su i za određene metode kontracepcije. No istodobno potiču povratak muške dominacije na ‘srednja   vrata’, jer svatko tko poznaje barem okvirno dogme abrahamskih  religija može biti siguran da je samo božanstvo muškog roda, a o drakonskim propisima iz Levitskog  zakonika da i ne govorimo. 

Rosen nam ukazuje na tu reakciju bijele konzervativne Amerike gdje bode u oči ženska  nadzastupljenost. Buchanan je u pravu kada ističe da imamo dva SAD-a: onaj konzervativni – manje poreza, manja administracija, ukidanje ženskog prava na izbor, kreacionizam, te veća  liberalizacija tržišta; i drugi, pro-choice kozmopolitski svjetonazor koji je agnostičko-ateistički ili liberalno-religiozan. Buchanan, kao jedan od predstavnika desnog krila GOP,  sipa naravno ‘drvlje i kamenje’ na drugospomenuti.

Koliko je religijski desni tabor – koristeći se naravno najboljim oružjem u vidu desnoreligijskih ženskih udruga – spreman igrati se s feminističkim diskursom vidi se u  slučaju tvrdnji da je abortus oblik eksploatacije žena.

Premda  uvođenje žena kako punopravnog subjekta u tržišnu utakmicu može pomoći rodnoj ravnopravnosti, to lako može degenerirati u nešto što ide nauštrb tome. Dok ih neoliberalizam prisiljava na prilagodbu, desne grupacije se mogu poslužiti i kvazi-feminizmom kao odgovorom i motorom prilagodbe na sve veću potrebu uključenja ženske radne snage u  ekonomsku sferu. No može se desiti i obratni ishod u vidu fenomena koji Maira Mies naziva  ‘kućanizacijom’, gdje se javlja jasna rodno određena uloga u podjeli poslova unutar  kapitalističke privrede  u kojoj je žena ograničena na ognjište i izvršava suplementarni rad, koji dodatno veže ženu za okućnicu i izravno pomaže atomizaciji ženskog  korpusa, koji više ne radi probleme oko toga da sve bude ‘business as usual’. To jest stvara se nesveta veza  između neoliberanog okruženja i rodno fiksirane podjele poslova, koja se prešutno šprica  svetom vodom ideologije ekonomske isplativosti rodnog odnosa dominacije.

Za kraj se treba vratiti na ocjenu gdje stoje tri žene spomenute na početku teksta. Ovo je naravno moja slobodna  procjena, te je naravno podložna korekciji. Čini se da Tomašić u svojem nastupu ima najizraženiji element demografskog nacionalizma gdje je sama mogućnost izbora abortusa vid nacionalne izdaje, zajedno s homoseksualnosti  koja je znak da je (u njenim očima)  naša (hrvatska) nacija bolesna i treba je vratiti na pravi put. Za nju bismo  mogli reći da je  hrvatska verzija Sarah Palin.

Markić je paradoksalna figura koje se više čini samo kao usta kurijalne filijale  u  ovoj  zemlji,  njen osobni pogled većinom izražava parohijalne tendencije, s primjesom demografskog  nacionalizma.

Dok Petir u svojim nastupima ide linijom miješanja parohijalnog i kvazi-feminističkog, s  naglaskom na prvome.

Naravno, kod sve tri (ili barem dvije) žene sve navedene desne struje su pomiješane, ali na    vidjelo izlazi ona koja je u njihovu diskursu dominantnija. No najbitnije je da se fenomen žena u desnom taboru treba što bolje proučiti da bi se stvorili načini za kontriranje, radi boljitka spolne i rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj ali i svijetu.

Egipat pokreće progon za sakaćenje ženskih genitalija

Po prvi puta u Egiptu sudit će se jednom liječniku na temelju optužbi za sakaćenje ženskih genitalija, nakon što je 13-godišnja djevojčica umrla tijekom operacije prošle godine.

Dr. Raslan Fadl je prvi doktor koji se progoni zbog FGM (Female Genital Mutilation) u Egiptu, gdje je praksa zabranjena 2008., ali je još uvijek široko prihvaćena i provedi se od strane mnogih liječnika u privatnoj praksi.

Sohair al-Bata’a umrla je u Fadlijevoj klinici u lipnju 2013., a njezina obitelj je priznala je da je bila žrtva FGM, na njihov zahtjev.

U početku se tvrdilo da je Sohair bila tretirana zbog genitalnih bradavica i da je umrla od alergijske reakcije na penicilin. No, nakon kampanje od strane lokalnih skupina za ljudska prava i međunarodne organizacije Equality Now, kao i istrage egipatskog državnog Nacionalnog populacijskog vijeća (NPC), glavni državni tužitelj zahtijevao je da se slučaj ponovo otvori što je dovelo do ovotjednog progona doktora Fadla i Sohairinog oca.

“To je vrlo važan slučaj”, rekla je Hala Youssef, voditeljica NPC-a, koja je također ‘gurala’ da slučaj bude ponovno otvoren. “To je prvi put da će netko u Egiptu biti procesuiran za ovo kazneno djelo, a to bi trebala biti pouka za svakog liječnika. Zakon je tu, i on će se provesti.”

Prema UNICEF-ovim podacima , 91 posto udanih egipatskih žena u dobi između 15 i 49 godina su bile podvrgnute obrezivanju. UNICEF-ova ​​istraživanja također pokazuju da podrška za ovu praksu postupno pada: 63 posto žena u istoj dobnoj skupini su FGM podržali 2008., u usporedbi s 82 posto 1995.

No, prema istom istraživanju, FGM i dalje ima visoku podršku u područjima s nižim standardom obrazovanja, gdje zagovornici tvrde da sakaćenje čini manju vjerojatnost da će žene počiniti preljub.

“Obitelji koje žive u blizini mjesta gdje je umrla Sohair nisu podržavale ovu praksu”, kaže Reda Maarouf, lokalna odvjetnica koja je uključena u slučaj, “oni su jednostavno otišli drugom liječniku”.

Sohairina obitelj je pak izvijestila da se protivi očevu progon. “To je kulturni problem, a ne vjerski,” rekla je Vivian Foad, službenica koja je vodila NPC-ovu istragu. “I muslimani i kršćani to čine. Oni vjeruju da na taj način štite žensku čednost.”

Neki islamski fundamentalisti tvrde da je sakaćenje ženskih spolnih organa vjerska dužnost, ali to nije ni približno toliko rašireno u većini drugih zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom na Bliskom istoku. Suad Ebu-Dayyeh, regionalni predstavnik za ravnopravnost spolova, pak je rekao: “To je jako ukorijenjeno u Egiptu, ali i u nekim drugim arapskim zemljama – u Jordanu, u Palestini, Siriji – ali to ne mora biti tako.”

Postoje četiri glavne metode počinjenja FGM, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije , a Ebu-Dayyeh rekao je kako je praksa uklanjanja klitorisa i stidnih usana djevojkama  vjerojatno najčešća u Egiptu.

“To je vrlo bolan postupak, i ne znam zašto to rade. To je grozno”, rekao je Abu-Dayyeh, koji je posjetio Sohairin grob u Mansouri, sjevernom Egiptu, kao predstavnik kampanje za ravnopravnost spolova.”Žene doista ne osjećaju nikakvo zadovoljstvo kada se seksaju sa svojim muževima. To je kriminal.”

Nova egipatska privremena vlada više proaktivno radi na zabrani FGM, za razliku od bivše vlade, kada je na vlasti bilo Muslimansko bratstvo koje je izražavalo podršku za FGM.

Trenutno egipatsko vodstvo kritizira ovakvo kršenje ljudskih prava, kako u svojoj zemlji, tako i u ostalim zemljama, te se nadaju da će kroz medije i obrazovanje stvoriti ugodniju atmosferu ženama i ženskim pitanjima. “Kampanja protiv FGM mora podići svijest ljudi i dosegnuti do najsiromašnijih četvrti u zemlji. Sada je potrebno mnogo posla i to mora biti učinjeno daleko od Kaira…. na ruralnim područjima gdje je praksa vrlo raširena”, rekao je Abu-Dayyeh.