Razgovor

07.11.2016. 07:27:08 - Janet Biehl (Roar)

iz pera svjedokinja

Revolucija u Rojavi - iskustva i opažanja o rađanju novog društva

Revolucija u Rojavi

Revolucija u Rojavi

Intervju s autorima i autoricom nove knjige Revolucija u Rojavi – njihova iskustva i opažanja o rađanju novog društva, objavljen na Roar Magazine portalu.

Desetljećima su tri milijuna sirijskih Kurda živjeli pod teškom represijom Assadova režima, njihov je identitetom bio zanijekan, kao i pristup obrazovanju i radu. Unatoč zatvaranjima i torturi, njihov je otpor rastao. Kada je Arapsko proljeće stiglo u Siriju, njihove su organizacije iskoristile trenutak i pokrenule pionirsku demokratsku revoluciju. Oslobođenje Rojave započelo je u Kobaneu 19. srpnja 2012. godine. Od toga dana pa sve do danas, povijest društvene i političke revolucije ušla je u novo razdoblje.

Aktivistkinja Anja Flach, Ercan Ayboğa i Michael Knapp dugi niz godina sudjeluju u kurdskom pokretu za slobodu, a radili/e su u Njemačkoj i Turskoj. Zajedno su posjetili/e Rojavu u svibnju 2014. godine i svojim jezičnim sposobnostima, poznanstvima i poznavanjem kurdskog pokreta uspjeli/e odraditi mjesec dana intenzivnog terenskog rada. Nakon povratka svoja su razmišljanja prikupili/e u knjigu Revolucija u Rojavi koja je objavljena na njemačkom jeziku u ožujku 2015. godine. Nakon toga je slijedilo još nekoliko posjeta Rojavi i ažuriranje knjige. Revidirano izdanje 'Revolucije u Rojavi' objavljeno je na engleskom jeziku u listopadu 2016. godine u izdanju Pluto Pressa.

Anja, Ercan i Michael, vaša knjiga je duboko pronicljiv doprinos razumijevanju kurdskog pokreta i njegovih uspjeha u Rojavi. Za početak, recite nam nešto o sebi.

Anja: Početkom devedesetih upoznala sam ženski kurdski pokret i oformile smo odbor kurdskih i njemačkih žena. Duboko me impresioniralo to što mnoge kurdske aktivistkinje nisu vidjele podjelu na političko i osobno, kao i to da su stvarale žensku vojsku, i to – ni manje ni više – na Bliskom istoku. Njemačka se ljevica sastojala gotovo u potpunosti od studenata i studentica, ali u kurdskom su pokretu bili ljudi iz cijele populacije, od male djece do starijih, ujedinjeni u demonstracijama.

U 1994. godini sam prvi put otputovala u Kurdistan s delegacijom kako bih bolje upoznala pokret i učila od njega. Odlučna borba kurdskog naroda uvjerila me u važnost pokreta. U 1995. i sama sam se priključila u kurdskoj gerilskoj vojsci na 2 i pol godine. Napisala sam dvije knjige o ženskom pokretu, objavljene su na njemačkom jeziku.

Godine nakon toga bile su teške. Öcalana su oteli i kurdski pokret zapao je u tešku krizu. U Hamburgu, gdje živim, u suradnji s drugim aktivistima/kinjama uspostavili smo žensko vijeće i trenutno sam aktivna u njemu, organiziram događanja i pišem članke. S prijateljima iz Njemačke razmišljamo kako primijeniti principe i metode kurdskog pokreta ovdje u Europi.

Ercan: Ekološki pokret u Mezopotamiji osnovan je 2011. godine kao mreža organizacija u Sjevernom Kurdistanu, kada je nekolicina ekoloških grupa postala aktivna u različitim provincijama. Od početka 2015. godine restrukturiran je kao društveni pokret: u svakoj provinciji Sjevernog Kurdistana u 'ekološkim vijećima' obično je aktivno nekoliko desetaka članova. Na regionalnom nivou, glavne zadatke izvršava gotovo 12 različitih komisija.

Cilj je razviti i osnažiti ekološku dimenziju kurdskog pokreta za slobodu, što je slušaj i s kurdskim ženskim pokretom. Borimo se protiv destruktivnih i eksploatirajućih projekata 'ulaganja' u ruralna i urbana područja: organiziramo edukativne aktivnosti za političke aktiviste i društvo općenito; razvijamo projekte vezane za održivost, potičemo upotrebu lokalnog sjemena i tradicionalne metode gradnje, surađujemo se progresivnim općinama kako bismo postigli više ekološki orijentirane politike na nivou zajednice.

Michael, ti živiš u Berlinu, povjesničar si i geostrateški analitičark. Što nam možeš reći o svom radu na kurdskoj solidarnosti?

Michael: Zapravo dolazim iz vrlo radikalnog, lijevo orijentiranog autonomnog anarhističkog pokreta, a moja prva iskustva s kurdskim pokretom su iz 1990-ih. Radio sam u mrežama solidarnosti, ali kao anarhisti bili smo kritični prema marksističko-lenjinističkom razumijevanju PKK-a. Svejedno, postoji prostor za raspravu i bilo sam impresioniran PKK-om kao najsnažnijim lijevim pokretom u Njemačkoj. Svi drugi pokreti bili su u dubokoj krizi zbog raspada državnog socijalizma, čak i mi anarhisti.

Raspravljali smo o 'trostrukoj opresiji' i u tom je kontekstu PKK-ova definicija patrijarhata kao glavne proturječnosti bila uistinu revolucionarna za mene. Razvoj demokratskog konfederalizma i njegova primjena u Sjevernom Kurdistanu, koji sam imao prilike posjetiti, ostavili su duboke utiske. Kao rezultat toga, ne osjećam se kao netko tko se bori za solidarnost, nego kao dio ovog pokreta za radikalnu demokraciju – radim u institucijama poput Civaka Azad, koja radi strategijske analize, provodi diplomaciju i organizira konferencije; NAV-DEM, Sistemskom vijeću kurdske dijaspore u Njemačkoj i nekim mrežama solidarnosti poput TATORT-a Kurdistan i Kurdistanskog odbora solidarnosti.

Što vas je potaknulo na putovanje u Rojavu u svibnju 2014. godine?

Anja: U 2013. godini, čim sam čula za revoluciju u Rojavi, svakako sam htjela otići tamo što je prije moguće, proučavati i pisati o tome. Putovanje nisam uspjela odmah realizirati, ali sam se uporno raspitivala o tome kada bi moglo biti moguće. Prijatelj iz kurdskog pokreta mi je sugerirao da napišem knjigu s Ercan i Michel.

Michael: Isto kao i Anja. Bilo mi je jasno da moram otići tamo jer sam proučavao demokratski konfederalizam kao nezavisnu strukturu već neko vrijeme i doživjeti je u stvarnosti za mene je bila izuzetna prilika. Prvi puta kada sam otišao u Rojavu bilo je u listopadu 2013. godine i tada sam upoznao sve proturječnosti i propagandu kojom je bio napadan projekt Rojava. Htio sam vidjeti vlastitim očima, naučiti iz prakse, razumjeti proturječnosti i istražiti teškoće. Revolucionarni projekti u zemljama zapada mogu puno naučiti od Rojave.

Anja, kakvu su ulogu žene odigrale u revoluciji u Rojavi? Koji su njihovi najveći uspjesi, po tvom mišljenju?

Anja: Ova je revolucija prepoznata na međunarodnoj razini zbog ženskih jedinica u Kobaneu – svijet je iznenadilo da su tamo žene zapovjednice i da imaju vodeću ulogu u revoluciji. Ali vrlo malo se znalo o kurdskoj ženskoj vojsci – ona postoji od 1995. godine i iza nje stoji jedan cijeli sustav žena.

Već u devedesetima, žene u Siriji razvile su organizaciju – ne samo u Rojavi, nego i u Damasku, Alepu, Homsu i Raqqi. Išle su od kuće do kuće i uspostavile grassroots institucije pod kišobranom ženskog pokreta. U Rojavi postoji odbor žena u svakoj ulici i svakom susjedstvu žensko vijeće, ženska akademija, ženske sigurnosne službe i ženske oružane jedinice. Ni jedna revolucija ne može uspjeti ako joj nedostaje žensko lice. Ne možete dokinuti kapitalizam bez dokidanja države, a državu ne možete dokinuti bez da ne dokinete patrijarhat.

U Rojavi mnogo ljudi i dalje slijedi tradicionalne rodne uloge. Na koji način ženski politički pokret nastoji osloboditi žene koje su izvan tog pokreta, uključujući i žene koje nisu Kurdkinje?

Anja: Ženski pokret nastoji pridobiti i organizirati svaku ženu, nebitno je li ona Kurdkinja. Kongreya Star, ženska kišobranska organizacija, dolazi u svaku kuću. Jasno je da međusobna izolacija i kompetitivnost među ženama daju snagu patrijarhatu. Principi poput dvojnog rukovođenja za svaku govorničku poziciju i kvota od 40 posto žena u svakom odboru već su bile razvijena u gerilskoj vojsci ranih devedesetih kako bi odvratile patrijarhat.

Kurdske žene pomno su proučavale revolucije diljem svijeta i shvatile da u prošlosti, nakon što bi se oružani sukobi završili, žene bi se morale vratiti svojim tradicionalnim ulogama. Zato su one radije odlučile stvoriti autonomnu žensku strukturu u svakodnevnom životu. Ako žene stvore snažne organizacije, nikada ih se neće moći poslati nazad u kuhinje. To se odnosilo i na ekonomiju – žene mogu biti neovisne samo uz ekonomsku osnovu. Zato u Rojavi ženske kooperative niču posvuda.

Ove su žene uvjerene da se kapitalizam može nadvladati jedino društvom utemeljenom na nepatrijarhalnim principima kao što su zajedništvo, grassroots demokracija i ekološke ekonomija. Sirijske žene također su se počele organizirati, stvarati vlastite vijeća i vojne jedinice. Arapske žene trenutno još uvijek sudjeluju u kurdskim ženskim organizacijama – možda im treba malo više vremena, ali ja sam sigurna da će s vremenom izgraditi i svoje organizacije.

Knjiga predstavlja i mnoge YPJ članice. Kakva je povezanost između ženskih snaga koje ste upoznale u planinama devedesetih i ovih mladih žena?

Anja: Devedesetih godina u planinama sam upoznala vrlo snažne žene. Jedna zapovjednica, Rûken, bila je jedna od gerilskih vođa u Beytüssebabu u Sjevernom Kurdistanu, unatoč činjenici da je imala samo 17 godina. Nije imala nikakvih problema. Patrijarhat u Kurdistanu mi se činio vrlo površan, čak i među nomadskim plemenima.

U Rojavi sam naletjela na mnoge svoje nekadašnje suborkinje. Kao mlade žene morale su napustiti Rojavu kako bi se pridružile PKK-u i sada su se vratile obraniti revoluciju. Desetljećima su žene u PAJK-u, ženskoj gerilskoj vojsci, sudjelovale u političkom obrazovanju. Dio svakodnevnog života je provoditi političke analize, čitati i diskutirati zajedno i promišljati o strateškim pitanjima. Tijekom nekoliko mjeseci svake godine svaka žena sudjeluje u obrazovnim jedinicama.

Te žene imaju zaista mnogo iskustva – čitale su i diskutirale o klasičnim revolucionarnim autoricama kao što je Rosa Luxemburg, ali i suvremenim kao što su Maria Mies i Judith Butler. Proučavale su matrijarhat, istraživale svoje vlastito društvo i u gotovo isto vrijeme primjenjivale u praksi ta nova saznanja. Analiziraju povijest sa ženskog aspekta jer vjeruju da je nužno poznavati korijene vlastitog društva kako bismo ga u budućnosti mogle mijenjati.

Istovremeno, kurdski pokret je i pokret mladih – stariji ljudi prenose svoja iskustva u život kolektiva. Budući da pokret ne poznaje hijerarhiju i privilegije, svi žive zajedno i dijele sve.

Što vas je najviše iznenadilo tijekom posjeta?

Anja: Posjetiti Rojavu bilo je ostvarenje sna. To je ono za što smo se borile svih ovih godina – slobodno društvo samoupravljanja. Ideje Abdullaha Öcalana, o kojima smo čitale u knjigama, ostvarivale su se jedna po jedna. Imala sam neke sumnje, ali kad sam se opet susrela sa svojim prijateljicama, njihovo je samopouzdanje bilo zarazno. Bila sam iznenađena koliko mladih ljudi na volonterskoj osnovi radi kako bi održali revoluciju. Mlade djevojke rade u sigurnosnim službama ili u gradskoj administraciji sedam dana tjedno, bez plaće. Žene su svugdje i dio su svega.

Također je bilo prekrasno kada nas je moja bivša zapovjednica Rûken odvela u Til Koçer. Tu smo upoznale Arapkinje i žene koje su se pridružile YPG-u i YPJ-u. U devedesetima sam vidjela turske i asirske jedinice u planinama, ali me ova dimenzija snažno impresionirala – čula sam jednu mladu Arapkinju kako govori: 'Postat ćemo slobodne žene poput kurdskih žena'.

Ercan, knjiga pruža jasan i detaljan opis struktura komuna i vijeća koji su uspostavljeni nedugo prije oslobođenja 2012. godine. Možeš li nam opisati sistem? Koji su neki njegovi izazovi?

Ercan: Narodno vijeće Zapadnog Kurdistana (MGRK) i njegova koordinacija, Pokret za demokratsko društvo (TEV-DEM), pokrenula je Demokratska ujedinjena partija (PYD). Nakon što su ustanci krenuli u Siriji, oni su započeli sistematičnu samoorganizaciju Kurda u Rojavi. Sistem je bio organizirati društvo i izbjeći oružane sukobe. MGRK je kreirao sistem 'radikalne demokracije', kombinaciju vijeća i grassroots demokracije.

Na terenu se nalaze komune koje su organizirane u naseljenim ulicama gradova i sela. Iznad njih su narodna vijeća koja funkcioniraju na tri nivoa. Svaki niži nivo ima koordinaciju koja ga predstavlja u višem nivou. Na svakom se nivou nalazi devet komisija koje pokrivaju područja poput obrane, ženskih prava, civilnog društva, diplomacije/politike, ekonomije, obrazovanja i zdravlja. Ovaj sistem uspješno je osnažio stotine tisuća ljudi. Ljudi su počeli upravljati sami sobom i donositi odluke o svojim životima.

Zajedno s YPG/YPJ, revolucija u Rojavi počela je u srpnju 2012. godine kada su samoorganizirani aspekti društva bili dovoljno snaži, a režim Baa'th relativno slab. Kasnije u siječnju 2014., MGRK je pokrenuo Demokratsku autonomnu administraciju (DAA) koja je uključivala veliku većinu Rojave. Rojava se sastoji od nekoliko etničkih i religijskih grupa i mnogih političkih partija. Iako je DAA sistem reprezentativne demokracije, sistem MGRK-a i dalje postoji i širi se, posebice među komunama. Kombinirani sistem nazvan 'demokratska autonomija' od tada djeluje, i to na prilično uspješan način.

Širi li se sistem MGRK-a i na područja koja je nedavno oslobodio SDF? Primjerice, usvajaju li ga arapska sela, kao i neke druge aspekte revolucije?

Ercan: Da, sistem se širi i u područja koja je oslobodio SDF. Aktivisti/kinje TEV-DEM-a idu u sela i gradove, predstavljaju se i opisuju što su postigli/e posljednjih nekoliko godina. Predlažu ljudima da se samoorganiziraju u komunama. U ovoj fazi nema snažnih i sistematičnih objedinjujućih struktura u tim područjima, ali postoje deseci novih komuna, uskoro i stotine njih, uglavnom s arapskom populacijom.

U ožujku 2016. godine, proglašen je Federalni sistem u Rojavi/Sjevernoj Siriji, kako bi, između ostalog, obuhvatio i oslobođena područja. Ali ime Rojava je kurdsko i odnosi se samo na Kurde, dok je sistem posvećen uključivanju ljudi svih nacionalnosti i religija. Nedavno, od kada smo dovršile knjigu, u tijeku su rasprave o eliminiranju imena Rojava i uvođenja Federacija Sjeverne Sirije.

Koji su principi novog pravosudnog sustava u Rojavi, s naglaskom na uhićenja, kriminal, sukobe i kažnjavanje?

Ercan: Prvi je princip da je 'zločin' uglavnom rezultat nepravednih društvenih odnosa i okolnosti – ima svoje političke i društvene razloge. S obzirom na to, u raspravama se uvijek prvo zapita koji su pravi razlozi zbog kojih je osoba navodno počinila neki zločin. Od ljeta 2015. godine ovaj posao ne obavljaju samo odbori za mir u komunama i susjedstvima, nego i pravosudne platforme u kojima može sudjelovati i do 300 ljudi – velika grupa ljudi raspravlja o temeljnim uzrocima onih postupaka koji su opisani kao negativni.

Odbor za mir također rješava probleme i na najnižem nivou, uz aktivno sudjelovanje lokalnih ljudi koje su izabrale komune ili narodna vijeća. Kao rezultat radikalne demokracije, društvena i politička pravda u cijelom društvu je osnažena, a u izostanku represije od strane države broj zatvorenika u značajnom je padu. U većini gradova nalazi se maksimalno 20-ak zatvorenika.

Postoje li politički zatvorenici u novom društvu?

Ercan: Politički zatvorenici ne postoje, osim onih koji pripadaju terorističkim organizacijama poput ISIS-a ili drugih Salafista. Nekoliko su puta članovi političke partije desno liberalnog bloka ENKS bili uhićeni u kontekstu političkih akcija koje su bile nasilne, ali svi oni su pušteni nakon nekoliko dana. Ponekad članovi ENKS-a koji su bili uhićeni iz nepolitičkih razloga tvrde da su bili politički zatvorenici. Gotovo svi oni su pušteni. Do danas ne postoji dokaz da su neki zatvorenici ili pritvorenici bili mučeni ili loše tretirani – nekoliko međunarodnih organizacija za ljudska prava ima neograničen pristup svim zatvorenicima.

Što vas je najviše iznenadilo tijekom posjeta Rojavi?

Ercan: Nekoliko stvari, i pozitivnih i negativnih. U okrugu Cizîre nisam vidio nijednu šumu, čak ni drvored, samo nepregledna polja pšenice. To pokazuje ne samo osiromašenost biološke raznolikosti, nego i poljoprivredne, ljudske i kulturalne raznolikosti. Drugo negativno iznenađenje bilo je vezano uz drastičnu nestašicu vode. Sve su rijeke bile presušile, čak i u svibnju, ili su bile zagađene. Razina podzemnih voda je opadala. Kada nestašica na razne načine ograničava život i proizvodnju, tada onda predstavlja ozbiljnu prijetnju budućnosti.

S pozitivne strne, bio sam vrlo impresioniran mnogim političkim aktivistima, uključujući mladež i žene, i činjenicom da su njihova borba da prevladaju sve izazove i njihov cilj da ostvare novo društvo bili uspješni. To mi je dalo nadu da revolucija neće biti poražena, iako mnoge regionalne i međunarodne reakcionarne sile vide svoje interese u Siriji.

Također jer vrlo pozitivna bila i činjenica da više nema države. Ne moraš razmišljati o tome hoće li te netko uhititi ili da te sigurnosne službe, policija, kamere ili agenti nadgledaju. Ljudi s drugačijim političkim pogledima ne predstavljaju apsolutno nikakav problem. U Rojavi ste slobodni i slobodne!

Michael, knjiga sadrži detalja prikaz 'društvene ekonomije' uspostavljene na kooperativama u Rojavi. Zašto su izabrali baš takav sistem? Koje vrste kooperativa je vaša grupa posjetila?

Michael: Mnogo puta smo našim prijateljima/cama u Rojavi postavile to pitanje i uvijek bi nam rekli nešto u smislu: "Ne može postojati prava demokracija bez demokratske kontrole svih segmenata društva, uključujući i ekonomiju".

Koncept 'društvene ekonomije' razvijen je na temelju oblika socijalizma u demokratskom konfederalizmu. Njihova kritika jest da razvoj ekonomije neovisan o društvu vodi uspostavljanju eksploatirajući država i, naposljetku, ekonomskom liberalizmu. Za usporedbu, državni socijalizam, koji je nastao iz vlastitih ekonomskih ideja, ekonomiju je učinio dijelom države i sve prepustio državi. Državni kapitalizam nije puno drugačiji od multinacionalnih tvrtki, zaklada i korporacija.

U društvenoj ekonomiji proizvodnjom ne upravlja država ili tržište, nego komune i vijeća, koji su kao institucije samopredstavljanja upoznati s potrebama sudionika. Tržište postoji, ali cilj društvene ekonomije jest međusobna razmjena između vijeća. Ekonomske komisije Vijeća povezuju kooperative na svim razinama i trebale bi udovoljiti ljudskim potrebama za gorivom, plinom, brašnom, hranom i ostalim proizvodima društvene ekonomije. Od njih treba nastati federacija koja će zadovoljavati potrebe svojeg stanovništva.

Kooperative postoje u svim segmentima društva, čak i u sektoru uljne rafinerije. Većine kooperativa koje smo mi posjetili bile su male, s pet do 10 članove koji proizvode tekstil, poljoprivredne proizvode i namirnice, ali postoje i neke velike kooperative poput one pokraj Amûde, koja osigurava više od 2000 kućanstava i još uspijeva prodavati na tržištu.

U određenom smislu je prednost za ovaj proces to što su sirijske vlasti Rojavu tretirale kao klasičnu koloniju. Resursi su iskorišteni, ali gotovo nikakva proizvodnja se nije odvajala. Kako bi ispunili zahtjeve naroda Rojave, industrijalizacija temeljena na ekološkim i solidarnim principa tek se planira, ali zbog rata i ekonomskog embarga ne može još biti realizirana.

Jasno je da bi Turska htjela ugušiti revoluciju i sve težnje Kurda za autonomijom, ali za sada nije uspjela uvjeriti ostatak svijeta da je PYD teroristička organizacija. Na koje još načine Turska nastoji potkopati revoluciju?

Michael: Postoji mnogo frontova i problema na Bliskom istoku, a treći ili četvrti svjetski rat bijesni cijelom regijom. Jasno, postoji sukob između Rusa i njihovih saveznika Šijita te Zapada i njihovih sunitskih saveznika, ali situaciju dodatno komplicira i takozvana Islamska država koja se na mnoge djeluje po vlastitoj volji. S druge strane, federalni sistem u sjevernoj Siriji zalaže se za demokratizaciju i samoorganizaciju izvan granica državnosti.

Analiziranje sukoba saveznika prilično je korisno kada govorimo o Rojavi, ali je također važno razumjeti da je riječ i o ratu između državne i nedržavne moći: između kapitalističkog moderniteta – čiji je izraz upravo ISIS – i njegove alternative: demokratskog moderniteta. Ova se tema može činiti teoretskom, ali ona postaje jasna kada sagledate postupke onih koji se bore na terenu. Neprijatelji poput Turske i Assadova režima drže se skupa kada je u pitanju napad na Rojavu, a čak i takozvani saveznici koalicija dozvoljavaju provalu Turske u regiju s namjerom da oslabe projekt u Rojavi.

Sama Turska podupire ekstremno desno vojsku Turkmena i džihadističke grupe poput Ahrar Al-Sham i Al Qaedu protiv Rojave. To također direktno napada i jedinice YPG-a. Masakr koji se dogodio u lipnju 2015. godine u Suruçu izvršio je ISIS pod budnim okom Turske. Džihadistička milicija terorizirala je kurdsku populaciju u Sjevernom Kurdistanu/Turskoj, baš kao i u Sjevernoj Siriji i Iraku.

Turska također djeluje i kroz Kurdsku demokratsku partiju (KDP) Južnog Kurdistana (Sjeverni Irak), koji i u Rojavi ima svoje pristaše zvane ENKS – navodna sirijska opozicija, ali pod turskom kontrolom. Oni ratuju protiv samoupravljanja, pogotovo u susjedstvu Şêx Maqsûd u Alepu, a ratuju i propagandom. Žale se na svoju situaciji u Rojavi, iako imaju pravo na svoju slobodu u regiji, bez obzira što su povezani s onima koji napadaju Şêx Maqsûd i sudjelovali su u brojnim napadima na samoupravljanje.

Tko su najbolji potencijalni saveznici za federalni sistem u Rojavi i ostalim dijelovima Sirije?

Michael: Najbolji saveznici Rojavi su ljudi, revolucionari i revolucionarke diljem svijeta, oni i one koji/e se bore za emancipaciju i oslobođenje. Oni/e su strateški/e saveznici/e revoluciji. Ljudi u Rojavi itekako su svjesni da etatističke i imperijalističke sile poput SAD-a mogu biti samo taktični saveznici jer su njihovi interesi u suprotnosti s oslobođenjem i emancipacijom.

Što te najviše iznenadilo tijekom posjeta Rojavi?

Michael: Moram priznati da je anti-propaganda imala utjecaj na mene. Došao sam u Rojavu i iznenadio se kako svugdje imam pristup, svakoj opozicijskoj stranci, čak i onima koje su radikalno protiv samoupravljanja. Zatvori su bili otvoreni i mogli smo u privatnosti razgovarati sa zatvorenicima o njihovim problemima i situacijama u kojima se nalaze. Ljudi odgovorni za pravosuđe raspravljali su o tome kako uspostaviti društvo bez zatvora.

Jedan od mojih omiljenih dijelova u knjizi je dio o kurdskim četvrtima u Alepu. Grad se nalazi izvan same Rojave, ali demokratski konfederalizam tamo je uspostavljen ranije, čak i prije oslobođenja 2012. godine, i tri okruga ugledala su se u Alep kao primjer primjene takvog uređenja. Užasavajuće borbe koje se sada tamo odvijaju grad su svele na ruševine. Možeš li nam reći nešto o kurdskim četvrtima u Alepu danas? Kako preživljavaju?

Ercan: Da, u 2011. i 2012. godini politička struktura u područjima koja su uglavnom naseljavali Kurdi, posebice četvrti Şêx Maqsûd i Aşrafiye, bile su uzor ostatku Rojave. Ali od 2012. godine, tri okruga poduzela su velike korake i danas se oslobođeni Alep može politički ugledati u njih. Krajem 2014. godine, borci i borkinje iz Alepa udružili su se herojskom ustanku Kobanea, što je vrlo zanimljiva interakcija.

Danas samo 20 posto ljudi od prvotne populacije žive u oslobođenom Alepu, ali u strašno teškim uvjetima. Tijekom jedne cijele godine vladao je embargo, kao i svakodnevni napadi Salafista i ostalih reakcionarnih grupa. Samo u toj četvrti stradalo je više od 170 civila. Ali obrana je prilično snažna – u brutalnom ratu u Alepu, ona se nije nalazila ni na strani sirijske vlade, niti na strani reakcionarnih naoružanih organizacija. Dugoročni cilj jest ne pridružiti se ni jednima od njih, nikada. YPG i YPJ nisu izgubili gotovo ni jedno područje u posljednjih nekoliko godina i čak su oslobodili neka manja područja. Razaranje nije toliko drastično kao u istočnom Alepu gdje u većinu građevina nije više moguće useliti.

Ljudi žive, kuhaju, spavaju i sastaju se na nižim katovima ili u dvorištima. Škole i dalje rade i uspostavljene su kooperative, ali više ne postoje elektrane, a dizelsko gorivo je jako teško nabaviti. Zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba iziskuje mnogo kreativnoga truda.

Revolucija u Rojavi zašla je duboko u četvrtu godinu i okružena je neprijateljskim silama iz Turske, KDP-jem iz Iraka, Islamskom državom i ostalim džihadistima. Njezino preživljavanje u ovakvim uvjetima je nevjerojatno. Kako to objašnjavate?

Anja: Rojava preživljava dijelom zbog toga što ljudi nemaju nikakvu alternativnu osim boriti se i djelomično zbog njihove organizacijske i ideološke pozadine. Tamošnji ljudi uvijek kažu – Abdullah Öcalan živio je i radio ovdje 20 godina, ovo je mjesto gdje se većina ljudi prvi put susrela s njegovim idejama. Postoje žene koje se bave grassroots pokretima već godinama – prolom snage otvorio se sjeveru zbog rata, a kurdski pokret bio je spreman za nju.

Kako ljudi diljem svijeta mogu iskazati solidarnost i pridonijeti opstanku?

Anja: Smatram da svatko tko može pridonijeti, treba otići tamo. Posebice doktori, babice, inženjeri i ostali hitno su potrebni u Rojavi. Ali osnovno poznavanje kurdskog ili arapskog jezika je nužno. Financijska podrška je također veoma važna, posebice za obnavljanje ženskih institucija. Postoji fondacija koja obnavlja i gradi ženske projekte poput kooperativa i dječjih vrtića.

Politička podrška Rojavi također je vrlo značajna. Obrana Kobanea postala je simbol međunarodne solidarnosti. Napadi koje je izveo Daesh (ISIS) između rujna 2014. godine i siječnja 2015. gotovo su izbrisali cijeli grad i okrug Kobane s lica zemlje. Borci i borkinje YPJ-a i YPG-a koji/e su ga branili/e nisu imali gotovo nikako teško oružje i svejedno su u samo nekoliko dana uspjeli zadržati grad.

U Kobaneu su mnoge ženske jedince bile na fronti i u borbi protiv Daesha imale su simpatije na svojoj strani. Da Kobane nije bio obranjen, san o revoluciji u Rojavi bio bi uništen. To je bilo jasno mnogim ljudima diljem svijeta. Diljem svijeta su se počele događati razne akcije, što je napokon potaknulo Sjedinjene Države da interveniraju i zračnim napadima podrže YPJ i YPG u borbi protiv ISIS-a, što je bitno promijenilo stvari.

Napokon, međunarodna solidarnost uvelike je pridonijela tome da Kobane, a onda i Rojava, ne padnu pod ruke Daesha. Jarabulus, sada pod turskom okupacijom, može biti oslobođen samo ako se podigne pritisak protiv Turske i svi ostalih država od strane poput europskih , Amerika i Rusije.

Ali najvažnija podrška bila bi organiziranje u vlastitim zemljama i borba protiv kapitalističkog patrijarhata. Možemo naučiti puno od revolucije u Rojavi. Pod hitno je potrebno organizirati se i stvoriti alternativu kapitalističkim patrijarhatu. Opstanak ljudske vrste ovisi o tome jer rat i industrijalizacija – kao i društvene i ekološke katastrofe povezane s njima – uništavaju temelje života. Nemamo još puno vremena. 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

Tagovi: anja flach, borba, društvena ekonomija, emancipacija, ercan aybo 287 a, federacija sjeverne sirije, kapitalizam, knjiga revolucija u rojavi, kobane, kurdistan, kurdski pokret, michel kanpp, patrijarhat, pkk, rat, revolucija, rojava, samoupravljanje, sirija, ypj, žene u kurdskom pokretu, žene u revoluciji

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM