Sa stavom

propitivanje znanstvenih istina

Politika, znanost i Istina o pobačaju

Politika, znanost i Istina o pobačaju

HRT/YouTube

Kao što je bilo i očekivano, rasprava o pobačaju se u Republici Hrvatskoj uzburkala vrlo brzo nakon promjena na hrvatskoj političkoj sceni. Iako je unutar te rasprave rečeno već mnogo, kratko gostovanje dr. Ante Ćorušića, ginekologa koji bi navodno mogao postati novi ministar zdravlja, u dnevniku HRT-a 29. prosinca, potaknulo me da se i ja kratko osvrnem na žareću raspravu. Međutim, iako osobno nisam ideološki neutralna, ovim tekstom neću doprinijeti argumentaciji jedne od strana, niti ću se podrobnije osvrnuti na činjenicu da dr. Ćorušić smatra da je nedopustivo da je zakon o abortusu koji je danas na snazi u Republici Hrvatskoj donešen u doba Jugoslavije jer “mi moramo biti svjesni društva u kojem živimo”, pa stoga “moderna demokratska Republika Hrvatska ne može biti rob zakona donešenog za vrijeme komunističkog režima”, ali ipak ističe da apsolutna zabrana ne dolazi u obzir, budući da su zapisi o pobačaju pronađeni još na staroegipatskim papirusima. Naprotiv, ovim tekstom želim ukazati na “činjenice” koje ne mogu doprinijeti argumentaciji niti jedne od suprotstavljenih strana, a jedna od tih strana pokušava je koristiti upravo kao adut. 

Zapravo, izjava dr. Ćorušića koje me potaknula na pisanje ovoga teksta je sljedeća:

“Ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, i to je dokazana znanstvena činjenica, mi to ne možemo opovrgnuti. Prema tome, ako gledamo legislativno i biološki (…) pobačaj jest dogovorena forma (…) nasilnog prekidanja ljudskog života. I to mi moramo bit svjesni te činjenice. To je ISTINA, bioetička istina, i nema druge.

Krenimo od istine. Mogli bismo reći da se moderne društvene znanosti temelje upravo na spoznaji da ne postoji jedna, jedina, objektivna, univerzalna Istina. Postoje mnoge istine, ali njihova mnogobrojnost ne čini ih manje realnima, vrijednima ili legitimnima – ne oduzima im status Istine za određene pojedince ili skupine ljudi, u određenom povijesnom, političkom i sociokulturnom kontekstu. Kao što je ukazao francuski mislioc Michel Foucault, istina proizlazi iz moći. To znači da pojedinci koji posjeduju društvenu moć kreiraju Istinu, uglavnom onakvu kakva njima odgovara. I obratno, imati pristup proizvodnji istine donosi društvenu moć. Osim Foucaulta, i drugi su veliki mislioci, poput I.K. Zole, istaknuli da je u suvremenom svijetu medicina preuzela ulogu religije kao osnovne institucije društvene kontrole – ona ima pristup svakom tijelu, kontrolira ga i potiče na samokontrolu kroz pravila kojih se treba držati, ne želite li trpjeti negativne posljedice. Doduše, nisam sigurna mogu li se složiti s time da je u suvremenoj Hrvatskoj medicina zamijenila religiju, možda bi bilo korektnije reći da ju je poduprla. No, da se vratimo na Istinu, spomenuta se pravila temelje na biomedicinskim, fizičkim, znanstvenim “istinama”, a tko propituje znanstvene činjenice?

Međutim, iako se znanstvene činjenice vrlo uspješno javnosti prikazuju kao objektivne istine, i one su u svojoj srži ideološke i političke. Upravo se na ovoj premisi temelji disciplina koja je u anglofonom znanstvenom svijetu poznata kao Science and Technology Studies, tzv. STS. Znanstvenici koji se bave STS-om zapravo proučavaju znanstvenike koji proučavaju materijalnu  stvarnost. Metaforički rečeno, osnova tvrdnja STS-ovaca jest da, kada prirodni znanstvenici/ce promatraju biološku stvarnost kroz mikroskop, promatraju je kroz još jednu leću – onu ideološku. Odnosno, ono što biolozi, anatomi, endokrinolozi itd. rade nije puko otkrivanje stvarnosti, već njeno interpretiranje, i to iz određenog (ideološkog) kuta gledišta.

Najpoznatiji primjer interpretacije fizičke realnosti je percepcija tijela od strane raznih kultura. Tijelo kakvim ga mi doživljavamo “nastalo” je u europskim nacija-državama: baš kao i te države, tijelo je zatvoren sustav koji savršeno funkcionira, može biti napadnuto od vanjskog neprijatelja, koji može biti izbačen od strane tijela samog (odnosno određenih stanica odgovornih za obranu sustava) ili uz pomoć određenog “oružja”. U kulturama u kojima je društveno i političko uređenje bilo drugačije od onog europskog, i tijelo je doživljavano na potpuno drugačiji način. Međutim, iako je i istina koja proizlazi iz prirodoznanstvenih istraživanja ideološka, u suvremenom “zapadnom” svijetu prirodne su se znanosti, zajedno s medicinom, uspješno nametnule kao proizvođači objektivnih, neporecivih istina. Kao što ukazuju spomenuti mislioci, upravo su zato tako moćne, jer ih rijetko kada itko propituje.

Kada dr. Ćorušić kaže da “ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice”, on iznosi, kako kaže, bioetičku istinu, međutim nije istina da “nema druge” – njegova je Istina jedna od mnogih ideoloških istina. Primjerice, osoba koja čvrsto vjeruje u snagu ljubavi i osjećaja, može zaključiti da život započinje u trenutku kada se embriju razvije srce; u duhu racionalizma, možemo zaključiti da embrio postaje osoba kada mu se razvije mozak i živčani sustav; ili pak, sukladno pronatalističkoj doktrini, možemo reći da postaje osoba u trenutku kada dobiva jasno vidljiva spolna obilježja. Svaki od ovih zaključaka je, dakle, logičan u određenom kontekstu; a kao logičan, on legitimno može postići status Istine.

Ono što želim reći je da, iako se osobno ne slažem s osobama koje se protive abortusu, ponekad u zamišljenoj raspravi s jednom takvom osobom ostajem bez argumenata – ne zato što moja uvjerenja nisu dovoljno čvrsta ili zato što argumenti koji idu u prilog mojem stajalištu nisu dovoljno snažni, već jednostavno zato što ta rasprava nikako ne može biti dvosmjerna. Ona se temelji na mojoj riječi protiv riječi mog sugovornika/ice, na mojoj ideologiji nasuprot njenoj/njegovoj. I svjesna sam toga da su, unutar naših – različitih – vrijednosnih okvira, oba stajališta logična. Ono što mi smeta, međutim, jest upravo bespravno korištenje znanosti u svrhu argumentiranja jedne ideologije. Jer iako ne vjeruju svi u Boga, koliko nas ne vjeruje u znanost? A ono u što ljudi vjeruju – moćno je. Stoga smatram izrazito važnim istaknuti da argument o “jednoj jedinoj bioetičkoj istini”, za kojim je dr. Ćorušić posegao – nije legitiman i ne može biti kamen koji će prevagnuti u krajnjoj odluci. Ovdje se ne radi o znanstvenoj istini nasuprot “liberalnoj”, ili kako god je nazvali. Radi se o jednoj moralnoj istini nasuprot drugoj moralnoj istini. A vidjet ćemo koja će od njih biti i političkom istinom.