“Pokazano je da kada se muškarci zauzmu za promjenu, ona dolazi deset puta brže” kaže dobitnica Oscara, koja, pišući za Hollywood Reporter, priziva u sjećanje aplauze, nagli povratak i aktivizam koji je pratio njen poziv da se bavi pitanjem jednakih prava.
Ova priča je prvi put objavljena 2015 u izdanju magazina Hollywood Reporter, čija je tema broja bila Žena u šou biznisu (Woman in Entertainment).
Dan nakon dodjele Oscara, prišla mi je žena da mi se zahvali na mom govoru, rekavši mi da je tog jutra u ponedjeljak šef pozvao u kancelariju i dao joj povišicu. Nije bilo razloga za to što je bila plaćana manje, ona je zaslužila povišicu. Zaplakala je, i ja sam zaplakala.
Za mene je to bio vrlo značajan trenutak.
Znala sam da je riskantno govoriti o nejednakosti u plaćama na dodjeli Oscara. Postoji ono što nije izrečeno i što se podrazumijeva, a to je da ne treba da budeš političan/na na tom nivou. Istina je da ja ne mislim da žene treba da nastave da čekaju. Mi moramo da budemo politične. Ne mislim da možemo sebi dozvoliti da i dalje budemo izostavljane iz dijaloga.
Krivim sebe za svoj glupi izbor riječi te noći kada sam prizivala muške aktiviste da nam čuvaju leđa i prihvate žene, da podrže ženski pokret i da uključe žene u dijalog. Govorila sam o veoma poražavajućim posljedicama izostavljanja ženskog pokreta. Zahvaljujući tome što nisam bila jasna iza scene, omogućila sam pojedinim ženama da se osjećaju izostavljenim ili odsječenim. Ova me činjenica posebno unesrećuje, jer su one moje heroine.
Od kada sam održala govor, naučila sam mnogo više o feminističkom pokretu i tome kako su obojene žene izostavljene iz pitanja o jednakim pravima. Sada mi je to mnogo jasnije i veoma sam tužna što sam, možda, doprinijela njihovom osjećaju izoliranosti.
Neki ljudi su rekli da su muškarci i žene plaćeni jednako, što nije istina. Neki ljudi su tvrdili da sam tražila da glumice, ili, čak, bele glumice, budu plaćene više nego što jesu. Kada sam problem nejednakih plaća spomenula u svom govoru, podrazumijevala sam sve žene. Podrazumijevala sam Indijanke, Azijatkinje, latino žene, Afro – američke žene, trans žene, lezbijke, bijele žene.
Ljudi vole da govore o hakiranju Sonyja i nejednakosti u plaćama s kojom se suočavaju glumice. Da, i to je ono što se događa u ovoj industriji. Ali ono što je hakiranje Sonyja također objelodanilo je da nitko ne govori o tome da platna razlika također postoji u departmanu za zvuk, u miksanju, montaži i tako dalje.Da nije Sony taj koji je hakiran, nego da je umjesto njega hakirana neka druga neindustrijska korporacija, suočili bismo se s istim rodnim predrasudama koje imaju ulogu u formiranju plaća.
Za mene pitanje o razlici u plaćama nikada nije bilo pitanje koje se ticalo isključivo glumica i glumaca i bijelih žena. Stvarnost je takva da rodne platne razlike postoje u 98 posto profesija na svetu i da se pogoršava što ste više obrazovani. Nejednakost u plaćama u prosjeku košta ženu 400.000 dolara i pljačka ženu koja ima viši stepen obrazovanja 2.000.000 dolara za cijeli životni vijek. Imate djevojku koja uzima istu pozajmicu za fakultet kao i njen kolega iz razreda, ali njoj je neophodno više godina da otplati studentski dug. Neophodno joj je više vremena da otplati kuću. Imat će manje novca na svom umirovljeničkom računu i veća je vjerovatnoća da će biti siromašna kada ostari. Njena djeca će također biti pogođena.
Debata o nejednakim plaćama je veoma važna, zato što eksperti kažu da će biti potrebno 40 godina da se ta razlika premaši. ( Urednikova referenca: “The Global Gender Gap Report” je 19.studenog izračunao da će biti potrebno 118 godina ). Nemamo četrdeset godina za čekanje, više nismo u Ozijevom i Harijetinom svijetu.
Mi moramo učiniti radikalne i neprirodne ispravke. Trebaju nam veoma snažni zakoni o plaćama kao mjere guvernera Jerry Browna i senatorice Hannah Beth Jackinson koji su nedavno usvojeni u Kaliforniji i koji će bolje štititi protiv nepravednih platnih praksi. Veoma sam sretna što se ovaj dijalog odvija, ali mi moramo da ostanemo jake i da se pobrinemo za to da naše vođe ne zaborave na žene po nastavku dijaloga.
I prije nego što sam stala na pozornicu znala sam da će govor o jednakosti u plaćama biti ono o čemu ću govoriti. Pisanje govora iziskivalo je svega nekoliko minuta – pisala sam ga dok su mi stavljali šminku. Moja prijateljica, Kamala Lopez, radila je na dokumentarcu pod nazivom “Equal Means Equal” (Jednako znači jednakost), o Equal Rights Amendment (Amadmanu o jednakim pravima) i jednakoj plaći, trgovini djecom, nasilju u partnerskim odnosima i mnogim drugim problemima koji prevashodno pogađaju žene. Tako sam učila mnogo o ovim temama i, također, razmišljala o mojoj ulozi u Boyhoodu (“Dječaštvo”). Ona je morala da seli svoju djecu nekoliko puta i da izlaže sebe kroz obrazovnu instituciju. Njen život – njihovi životi – bili bi drugačiji da je zarađivala cijeli dolar. Ali za mene postoji jedan mnogo važniji spor: U ovoj zemlji je na desetine milijuna samohranih majki, i 75 posto od svih koji zarađuju najmanje su žene, od kojih mnoge pokušavaju da prehrane svoju djecu. Postoji direktna korelacija između majki koje nisu plaćene cijeli dolar za svoj posao i pojave gladne djece u Americi. Jedno od petoro djece je gladno, a mi imamo 33 milijuna žena koje su u punom radnom odnosu i djecu koja ne bi bila siromašna da je ovim majkama plaćen cijeli dolar.
Iza siromaštva i gladi, kriju se i druga važna pitanja sa kojima se suočavaju žene. Na primjer, tri žene dnevno su ubijene u slučajevima nasilja u porodici, dok gotovo tri i pol miliona žena koje traže sigurne kuće za zaštitu od nasilja budu odbijene svake godine – i nalazim to čudnim da imamo više zaklona za životinje nego što imamo sigurnih kuća za zaštitu žena u SAD. Najčešći razlog zašto se žena koja je pretrpjela nasilje vraća nasilniku je zbog njene ekonomske nesigurnosti, tako da pravedan način plaćanja žena za posao koji obave može biti od važnosti za njihovu sigurnost kada nedostatak zaštite prijeti da bude smrtonosan.
Neophodno je i da čujemo nešto o našim lezbijskim sestrama i našim trans sestrama. Naše trans sestre imaju veću šansu da žive u teškom siromaštvu, dok 15 posto njih zarađuje manje od 10.000 dolara godišnje. Takav podatak je zabrinjavajući i treba da se promjeni!
Nakon govora koji sam održala, profesor Afričko–američkih studija prišao mi je da mi se zahvali i rekao mi je da 70 posto afričko–američke zajednice odgajaju samohrane majke, koje također same odgajaju 70 posto djece s posebnim potrebama u tim zajednicama. Prošle godine, afričko–američke žene su zarađivale 64 centa po jednom dolaru, a ove godine one zarađuju 60 centi po dolaru. To je ekonomski brutalno. Situacija je čak teža za latino žene koje od cijelog dolara zarađuju 55 centi. To je stravična taksa koju plaćaju zahvaljujući svojoj rasnoj i rodnoj pripadnosti.
Zaista nisam znala kako će moj govor biti prihvaćen dok ga nisam izgovorila. Drhtala sam i malo mi je falilo da se onesvijestim nakon njega. Osjećala sam se veoma čudno, kao da je netko u mene ubrizgao neku čudnu drogu, ali ono što sam činila bio mi je veoma jasno: Ja sam pokušavala da doprem do naših vođa, naših sjajnih vođa aktivista i aktivistkinja. Posebno želim da doprem do sjajnih muških aktivista koje imamo ovdje, i snažno osjećam da oni, također, trebaju ustati za žene i da nam pomognu, zato što žene bivaju ekonomski skrhane. Pokazano je da kada se muškarci zauzmu za promjenu, ona dolazi deset puta brže. Potrebni su nam naši sinovi, braća, prijatelji, ljubavnici, muževi, ujaci, naši djedovi, suradnici i heroji.
Osvajanje Oscara mijenja percepciju koju ljudi imaju o tebi. Ukoliko bih se mogla vratiti nazad u jutro nakon govora i ukoliko bih mogla da kažem sebi nešto što znam danas, rekla bih: “Znaš što, udahni duboko, sve će biti u redu. Možda si čovjek s manama i možda činiš greške, ali tvoja namjera je dobra. Tvoja namjera je da uključiš svjetlo. Tvoja namjera je da podtakneš i protreseš. Učini da ljudi počnu da spominju, i to je dobar početak.” – kako je to rekao Chris Gardner.
Prevela i prilagodila Nataša Zlatović
