I ove godine vrijeme je da se u Hrvatskoj osvrnemo na povijest i značenje nedavno obilježenog Dana žena. U nekadašnjoj Jugoslaviji predstavljao je državni praznik pod okriljem socijalističke ideologije, unutar koje je i 1910. u organizaciji Socijalističke Internacionale formalno ustanovljen kao ‘Međunarodni dan žena’. Zatim, 1975. Ujedinjeni narodi službeno počinju obilježavati Dan Ujedinjenih naroda posvećen pravima žena i međunarodnom miru – Međunarodni dan žena. Opća skupština UN-a vidjela je smisao ovog dana u prepoznavanju činjenice da osiguranje mira i društvenog napretka i potpunog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda zahtjeva aktivnu participaciju, jednakost i razvoj žena; i u priznavanju doprinosa žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti.
Međutim, neovisno od ovih političkih konstrukcija obilježavanja Dana žena, treba ukazati na postojanje stvarne povijesne borbe žena u raznim društva za ostvarivanje svojeg mjesta unutar kategorije univerzalnih ljudskih prava. Kako su se kroz čitavu ljudsku povijest vodili razni pokreti za ostvarivanje određenih prava vezanih uz posebne skupine ljudi – bilo da se radilo o spolu, klasi, statusu, pripadnosti različitim ideologijama – tako su se i u burno vrijeme industrijskog razvoja društva javljali zahtjevi za jednakost žena i muškaraca u ostvarivanju temeljnih prava i sloboda. Tu se posebno misli na prava i slobode koja proizlaze iz privatnog i političkog samoodređenja, pravo na obrazovanje i prava vezana uz rad. Nažalost, previše vremena i truda, a tako i izgubljenih života, trebalo je uložiti da se na međunarodnoj sceni stvore uvjeti za donošenje UN-ove Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948.). Također, svi znamo i da je Hrvatska potpisnica te deklaracije, a i to da nas je bremenita povijest naučila da prava čovjeka obuhvaćaju jednako prava žena i muškaraca.
Pa, zašto onda svakodnevno možemo čuti u privatnom i poslovnom životu – a tako i od vladinog i nevladinog sektora koji se bave problematikom žena u Hrvatskoj – da žene još uvijek nisu ostvarile ravnopravan položaj s muškarcima? U studiji “Položaj žena na hrvatskom tržištu rada” koja je u lipnju prošle godine izrađena u okviru projekta Žene na tržištu rada pokazano je kako postoji rodna diskriminacija i segregacija kako na tržištu rada tako i u privatnom životu. Tako se na temelju statističkih podataka iz 2009. moglo iščitati kako je samo 32 % muškaraca radno neaktivno, dok 43 % radno sposobnih žena ima isti status. Pritom, potrebno je dodatno pojasniti ove podatke kroz uzimanje u obzir privatne dimenzije rodnog i obiteljskog života, a tako i utjecaja šireg društva ili kulture. U studiji se utvrdilo daljnje postojanje stavova o tradicionalnim ulogama očeva kao hranitelja obitelji i majki kao kućanica koje ujedno vode brigu o djeci. A zadržala se i tradicionalna rodna podjela po sektorima zaposlenja. Također, rečeno je da je prosječna mjesečna plaća žena bila 11 % niža od one muškaraca u 2008. unatoč činjenici da hrvatsko zakonodavstvo jamči ravnopravnost u visini plaće. Pokazalo se i da su žene više zastupljene među socijalno isključenima te da pretežno obavljaju poslova na pola radnog vremena, poslove koji zahtijevaju niži stupanj vještina i poslove s netipičnim ugovorima i/ili ugovorima na određeno vrijeme.
Uzevši u obzir sve navedeno ne treba previše objašnjavati potrebu za postojanjem nečega kao što je Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova, odnosno temeljnog strateškog dokumenta za uklanjanje diskriminacije prema ženama i uspostavu stvarne ravnopravnosti između žena i muškaraca u Hrvatskoj. Također, u istom, ne baš slavljeničkom tonu po žene s obzirom na društvo u kojem živimo, moramo ipak istaknuti kako je titulu ‘Zagrepčanka godine’ ove godine na Dan žena pošteno zaslužila odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko kao osoba koja je 20 godina nesebično radila na promicanju prava žena.
Zaključak ovog osvrta nameće se sada sam od sebe. Svaka žena i muškarac koji drže do sebe i ljudskih prava reći će da bi idealan Dan žena bio onaj u kojem bi se moglo sa zadovoljstvom utvrditi kako je napokon postignuta ravnopravnost spolova. Nikako se ne bi
smjelo dopustiti da mnoge žene iz javnog i privatnog života iz godine u godinu znakovito ponavljaju kako ne slave taj dan ili da ih nije briga hoće li dobiti cvijet ili neki drugi oblik pažnje samo na taj dan. Prema tome, sve žene i muškarci pozvani su da se u preostalim danima ove godine u svom privatnom i poslovnom životu – a tako i kroz volontiranje u brojim udrugama za promicanje ženskih prava – uključe u borbu za pravednije društvo u kojem neće postojati diskriminacija ljudi s obzirom na njihov spol, a tako ni bilo koji drugi oblik diskriminacije.
