Posljednji špalir za trenera

Na dočeku hrvatske rukometne reprezentacije na glavnom zagrebačkom trgu povodom osvajanja srebrne medalje na svjetskom prvenstvu dogodio se jedan događaj koji nije bio planiran niti je trebao biti dio svečane ceremonije. Najnagrađivaniji mažoret sastav u Europi, Zagrebačke mažoretkinje, su formirale kolonu kroz koju su naši reprezentativci trebali proći, a sve s ciljem da se dodatno uveliča njihov sportski pothvat.

Upravo tada dogodio se nemili događaj. Naime, jedna djevojka je pogriješila.

Djevojka je stajala u redu odnosno tzv. špaliru kad je njime prolazio kapetan reprezentacije Domagoj Duvnjak. No, stajala je na pogrešnom mjestu i time navodno zasmetala rukometašu. Sasvim dovoljno za hitru intervenciju voditelja mažoretkinja, stanovitog Alena. On je prvo verbalno „nasrnuo“ na djevojku u namjeri da obrani muškarca visokog gotovo dva metra kojeg su na sportskom terenu zaustavljali protivnički igrači s tjelesnom težinom i do 100 kg te ga često i rušili na parket, a on bi to sve izdržao i nastavio igrati dalje. Reakcija sportskog voditelja ili trenera je u slučaju pogreške sportaša/ice očekivana i razumljiva jer je jedna od uloga sportskog trenera upravo ukazati na pogreške svojih sportaša/ica. No, ono što ovaj događaj razlikuje od svih uobičajenih i normalnih situacija u svijetu sporta jest razvoj događaja koji je potom uslijedio.

Alen nije odustao u namjeri da samo verbalno ukori sportašicu kojoj je i bez tog bilo jasno da je pogriješila. On joj se počeo približavati i unositi u lice, na što je reagirao i sam Duvnjak te je djevojku zagrlio. Reagirao je i policajac koji je stajao u blizini te upozorio sportskog djelatnika na neprimjerenost njegove reakcije. Alen je odgovorio policajcu rečenicom koju nasilnici u takvoj slučaju obično i izgovaraju: „Gospodine, gledajte svoja posla. Ja sam ovdje nadređen.“

RTL screenshot

Srećom, ovaj događaj su snimili i s javnosti podijelili građani te je krenulo čuđenje i šokiranost javnosti nasilnički ponašanjem jednog sportskog djelatnika.

Adrenalin i samokontrola

U jednom od javnih istupa, Helena Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu je kazala: “Primjećujemo da se neprimjereno i zlostavljajuće ponašanje prema djeci nerijetko opravdava “emocijama”, sportskom strašću i željom za uspjehom. Takav pristup je nedopustiv“.

S obzirom na to da sam trenirala košarku u kadetskom uzrastu nekoliko godina, imam određeno razumijevanje kako za trenere tako i za žene u sportu. Kontaktni sport poput košarke je specifičan po tome što se ishod utakmice odlučuje jednim dobrim ili lošim potezom i ono što je još važnije, u djeliću sekunde. Zato nesportsku javnost ne treba pretjerano čuditi kad trener na klupi viče na svoje igrače/ice i/ili maše rukama. Igrači/ice jedva da se toga sjećaju nakon utakmice. No, ono što kao igrač/ica ne zaboravljate jesu uvrede i poniženja.

U žaru sportskog trenutka treneri lako zaborave na kodekse ponašanja i reagiraju instinktivno, ne razmišljajući o težini i posljedicama svojih riječi na igrače/ice. U SAD-u je proveden niz istraživanja u kojima su se analizirale razlike u ponašanju ženskih i muških trenera, i jedan od zaključaka je da muškarci treneri imaju „veću sklonost stilu komunikacije koji karakterizira vikanje i upotreba ružnih riječi u odnosu na žene trenere .“  

Tko je zapravo devijantan?

Vratimo se na Alena. U danima koji su uslijedili nakon rukometnog dočeka u medijima su se pojavljivale razne verzije priče kao i informacija da se Alen ispričao djevojci i njezinim roditelja, što je najmanje što je mogao učiniti.

No tada je izgovorio jednu rečenicu koja možda i nabolje objašnjava i uzroke i posljedice cijele priče. Alen je izjavio da se na djevojke mora vikati jer su neke od njih „devijantne.“ Ova rečenica je veoma indikativna i signalizira pravi uzrok problema. Na primjer, mogao je reći da neke sportašice nisu dobro uvježbale koreografiju, da nisu bile dovoljno pažljive i slično. Ne zato da bi to bolje zvučalo u javnosti već zato što je to jedino što odgovara istini. Svakom čovjeku se pogreška može dogoditi u bilo čemu što radi.

No, on je odlučio koristiti izraz „devijantno“. U rječniku stoji da ta riječ u sociologiji označava ponašanje koje odstupa od društvenog zadanog ili poželjnog oblika ponašanja. Iz ove definicije možemo zaključiti da ta riječ nije sinonim za riječ „pogreška“ već za obrazac ponašanja koji je društveno neprihvatljiv. I možemo zaključiti da je Alen slučajno ili namjerno „pobrkao lončiće“ u nastojanju da opravda svoje neprimjereno ponašanje u situaciji u kojoj su ga mediji zatekli.

RTL screenshot

Osim toga, nakon ovog „incidenta“ redakciji RTL televizije javile su se bivše mažoretkinje (njih više od 60) koje su anonimno ispričale da ovakvo ponašanje njihovog bivšeg šefa nije izuzetak. Između ostalog, neke od njih su izjavile da se nisu osjećale ugodno u njegovu društvu te da su postojale priče o tome da se prema nekim djevojkama neprimjereno ponašao tako što ih je dodirivao, tražio da mu sjede u krilu i/ili dobacivao neprimjerene seksualne komentare. Vanja Vukelić, koja je javno stala pred RTL kamere je rekla: „Meni osobno praktički nikada nije bilo ugodno, znam da bi jako često znao doći onako iznenada – s leđa bi nas zagrlio – i ono kao iznenadan zagrljaj jer baš si mi super.“

Međutim, tad su se javile i neke druge bivše mažoretkinje (pa čak i njihovi roditelji) i javno stale u njegovu obranu, što je također iznenadilo dio javnosti. No, to i nije toliko čudno.

Kako je i Vanja u svjedočanstvu kazala, Alen je vrlo inteligentno i šarmantno manipulirao ljudima. Smatra da je to glavni razlog zašto je sustav zlostavljanja opstao godinama. „On je uvijek bio jako fin i pristojan kada su bili javni nastupi, ali takav nije bio tijekom treninga, proba, generalki…“ Dodala je i da se bojala da ako kaže da joj nešto smeta da će biti izbačena zbog nepoštovanja ili nečega.

Istraživanja stručnjaka iz područja psihologije pokazuju da manipulatori prije negoli započnu demonstrirati svoje viđenje onoga što oni smatraju da je normalno prvo nastoje pridobiti povjerenje svojih potencijalnih žrtava, birajući pritom one za koje procjene da ih se najlakše može manipulirati. Starosna dob je također bitan faktor. Osobe mlađe životne dobi i djeca su zato vrlo često žrtve manipulatora. Žrtva tako neće zamjerati nasilniku verbalni niti drugi čin nasilja jer smatra da je to i zaslužio/la. A ukoliko se žrtva ili netko drugi suprotstavi, tad se nasilnik na sve moguće načine pokušava opravdati i prikazati žrtvom koju su jednostavno svi krivo shvatili. I tako se stvara i održava začarani krug devijantnosti.

Smanjite ton, podignite kvalitetu

Nemali broj profesionalnih sportašica suočavao se s neprimjernim metodama koje su primjenjivali njihovi treneri, poput tenisačice Elene Rybakine čiji je trener suspendiran od strane WTA  jer je vrijeđao i vikao na tenisačicu tijekom treninga. No za razliku od Rybakine koja može otkazati suradnju i pronaći novog trenera, u amaterskom ili školskom sportu ovakvo ponašanje stvara traumatsko iskustvo kod mladih sportašica i sportaša te ima negativan učinak na njihovo samopouzdanje. Pogotovo što sportski klubovi i ostali koji bi trebali voditi brigu o tome jesu li njihovi zaposlenici dovoljno educirani o pedagoškim metodama i/ili kontrolirati na koji način oni obnašaju svoje uloge, to isto ne rade. Još jednom su mediji i novinari otkrili neprihvatljivo i neprimjereno ponašanje jednog sportskog djelatnika, uglednog i cijenjenog u društvu.

S druge strane, još jednom je sustav opet pokazao da funkcionira tek kad problem izađe u javnost. Alen je dobio otkaz, a mažoretkinje priliku da dobiju stručno i profesionalno vodstvo koje će biti dostojno najboljeg mažoret sastava našeg kontinenta. Nadamo se da će i institucije odraditi svoj posao kao se ovako dugačka šutnja ne bi ponavljala i u drugim sportovima. A i kako se više ne bi normaliziralo neprimjereno ponašanje u sportu.

Neprimjereno ponašanje, uključujući vikanje, uvrede i neprimjerene seksualne komentare, može imati negativne posljedice koje daleko nadilaze natjecateljski trenutak, a odnos trenera/ice i sportaša/ice je ključan za bilo kakav sportski uspjeh. Za sportske organizacije je od velike važnosti educirati sportske djelatnike poput Alena (ali i sve ostale) o važnosti pozitivne motivacije i izgradnje zdravih odnosa sa sportašima/cama. Uz to, važno je i pokazati da je ponašanje kojem svjedočimo u ovom slučaju nedopustivo i da se ne može tolerirati. Nekad je samo to ono što može dovesti do značajno boljih rezultata koje sportaši/ice ostvaraju na sportskim terenima.

Vrše li se operacije promjene spola nad maloljetnicima u Hrvatskoj?

Tijekom predizbornih kampanja prošle godine nerijetko se problematizirala promjena spola maloljetnika i maloljetnica i/ili hormonalne intervencije vezane uz promjenu spola kod navedene dobne skupine (1,2,3). Posljednje u nizu su bile izjave Branke Lozo, kandidatkinje za predsjednicu stranke DOMiNO. Tako je na predizbornoj debati na HRT-u kazala da „navodno je do sada već preko 200 mladih maloljetnika bilo podvrgnuto tzv. promjenama spola, odnosno operativnom sakaćenju“. U debati na RTL televiziji je kazala da se zalaže da se svi oni koji su sudjelovali u operativnim zahvatima „tzv. sakaćenju djece“ u smislu promjene spola da se kazneno progone i da plate odštetu onima koji su kao maloljetnici podvrgnuti takvim strahotama. 

Ivana Kekin joj je u replici na RTL-u kazala: „niti jedno dijete gospođo Lozo – to iz debate u debatu iznosite, možda ne znate – u Hrvatskoj se ne izvode operacije spola nad maloljetnom djecom.“ Isto je u medijskim istupima kazala i stručnjakinja koja se nalazi na službenoj listi stručnjaka/inja koji/e imaju iskustva rada s transrodnim osobama koju je objavilo Ministarstvo zdravlja – klinička psihologinja Nataša Jokić – Begić (1,2).

Jokić – Begić je kazala u intervju za portal Srednja.hr: „Kod nas se ne rade operacije, posebno ne „donja operacija“. Transrodne osobe iz Hrvatske na operacije odlaze u inozemstvo, prije svega u Beograd koji je svjetski centar, a tamo možete na operaciju jedino ako ste punoljetni. Priča da se u Hrvatskoj provode operacije promjene spola na maloljetnim trans osobama i djeci su manipulacije.”

Kako bismo dodatno provjerile tvrdnje o operacijama maloljetnika/ica poslale smo upite Ministarstvu zdravstva i Državnom zavodu za statistiku. Uz to, kontaktirale smo bolnice koje se u medijskim napisima navode kao one koje vrše ili potencijalno vrše neke od operacija povezane s promjenom rodnog identiteta kao što su KBC Zagreb, Specijalna bolnica Agram i KB Dubrava (1,2,3).

S kakvim informacijama raspolažu tijela javne vlasti?

Prema statistici koju je Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova dostavilo Ministarstvo zdravstva, odnosno Nacionalno zdravstveno vijeće, u razdoblju od 2015. do 2023. godine, zaprimljeno je 194 zahtjeva za izdavanje mišljenja o promjeni spola ili odabira života u drugom rodnom identitetu. Taj podatak je javno dostupan u izvješću PRS iz 2023. godine (posljednje javno dostupno izvješće).

U njemu stoji da je od svih zaprimljenih zahtjeva, pozitivno riješeno njih 172 iliti 89 posto. Jedna je osoba odustala od zahtjeva, dok je 21 zahtjev u postupku rješavanja ili ih podnositelji/ice zahtjeva nisu kompletirali.

„Kada gledamo spolnu tranziciju iz ugla odabira željenog spola, odnosno života u drugom rodnom identitetu, uočavamo da je skoro svake godine duplo više podnesenih zahtjeva za život u muškom rodnom identitetu nego za život u ženskom rodnom identitetu“, stoji u izvještaju.

Nadalje, Faktograf je krajem prošle godine, u listopadu, provjeravao tvrdnju da 800 djece čeka promjenu spola, koju je rekao Pavle Kalinić, bivši pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje hitnim situacijama. Uz navedeno, gostujući na Večernjem TV-u je kazao da „kada dijete hoće promjenu spola, da ne mora imati 18 godina…“ Ministarstvo zdravstva je tom prilikom za Faktograf kazalo da u tom trenutku nisu imali niti jedan neriješeni zahtjev za promjenu rodnog identiteta maloljetne osobe. Dodali su i da je na posljednjoj sjednici Nacionalnog zdravstvenog vijeća od ukupno 12 zahtjeva samo jedan bilo od maloljetne osobe.

Uz to, dostavili su Faktografu tablicu sa zahtjevima vezanim za promjenu rodnog identiteta punoljetnih i maloljetnih osoba u razdoblju od 2015. do 2023. godine. Prema tim podacima, u tom vremenskom razdoblju zahtjev je poslalo 183 osoba, od čega su maloljetne bile 23 osobe. Napominjemo da se radi o zahtjevima koji su obrađeni u vremenskom razdoblju od devet godina.

Tablica koju je Faktografu dostavilo Ministarstvo zdravstva

Iva Žegura, klinička psihologinja i stručnjakinja s ranije spomenute liste stručnjaka/inja je kazala prije godinu dana da „kada je riječ o statistikama, samo je oko 200 osoba od Nacionalnog zdravstvenog vijeća dobilo potvrdu o priznanju činjenice života u drugom rodnom identitetu. Dio transrodnih osoba je u procesu, a dio iz različitih razloga nikada neće ući u postupak ni doći do stručnjaka.“

Što točno znači podnošenje zahtjeva Nacionalnom zdravstvenom vijeću?

Naime, kada osoba nakon procesa dijagnostike želi promjenu rodnog identiteta u dokumentima, psihijatar, psiholog i endokrinolog izrađuju svoje mišljenje za Nacionalno zdravstveno vijeće prema Pravilniku o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu. Tada navedeno Vijeće donosi mišljenje za pravno priznanje rodnog identiteta. Važno je naglasiti da kako bi se pravno priznanje dobilo, nije nužno da osoba prođe kroz operativne intervencije vezane za promjenu rodnog identiteta.

O složenosti promjene rodnog identiteta smo već pisale. Svi koraci vezani uz nju su i detaljno objašnjeni u „Stručnim smjernicama za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu“, koje je izradilo Ministarstvo zdravstva. U smjernicama stoji da osobe koje zatraže zdravstvenu skrb zbog rodne disforije mogu razmotriti niz različitih terapijskih opcija među kojima su promjena imena i podataka o spolu na osobnim dokumentima, psihoterapija (individualna, u paru, s obitelji ili grupna), glasovna i komunikacijska terapija, hormonska terapija, uklanjanje dlaka, kao i kirurški zahvat prilagodbe primarnih i/ili sekundarnih spolnih obilježja.

O različitosti tretmana govori i klinička psihologinja Žegura. „Neke transrodne osobe žele medicinski tretman kako bi uskladile svoje vanjske karakteristike s unutarnjim osjećajem tko su po pitanju roda. Ti medicinski tretmani su različiti i uključuju hormonalni tretman i pojedine medicinske zahvate te kirurške postupke namijenjene potvrđivanju rodnog identiteta i nisu uvjet da se osoba svakodnevno prezentira vezano za svoj rod onako kako se i osjeća. Kada transrodna osoba učini potpunu tranziciju, dakle kada hormonalno i kirurški potpuno uskladi svoj spol sa svojim rodnim identitetom, tada govorimo o transseksualnosti, odnosno o transspolnim osobama.

Dakle, da rezimiramo – 200ak osoba podnijelo je zahtjev za izdavanje mišljenja o promjeni spola ili odabira života u drugom rodnom identitetu. Većini je on odobren, što znači da im je pravno priznat željeni rodni identitet. To ne znači da su te osobe napravile operacione zahvate, niti su sve (prema gore navedenim podacima) maloljetne. Štoviše, vrlo je malen broj osoba koje su maloljetne.  

Kako bismo utvrdile postoji li statistika o osobama koje su promijenile spol u Hrvatskoj (prvenstveno kroz kirurški/operativni zahvat), odnosno jesu li među njima i maloljetne osobe, uputile smo službeni upit Ministarstvu zdravstva i Državnom zavodu za statistiku. Iz potonjeg su nam odgovorili da „Državni zavod za statistiku ne raspolaže traženim podacima te smo slobodni uputiti Vas na Ministarstvo zdravstva.“ Iz Ministarstva zdravstva, unatoč zakonskom roku, do dana objave ovog članka nismo dobili nikakav odgovor niti razlog izostanka istoga.

Informacije dobivene od ustanova u kojima se (navodno) izvode operacije spola

Podaci o mjestima koja vrše operativne zahvate vezane za promjenu rodnog identiteta su vrlo ograničeni, no u medijskim napisima se navode mjesta kao što su KBC Zagreb, KB Dubrava i Specijalna bolnica Agram (1,2,3). Tako na stranicama KolekTIRV-a, udruge za prava trans, interspolnih i rodno varijabilnih osoba, piše da se uputnicu za pregled na plastičnoj kirurgiji zbog tzv. gornje operacije (operacija uklanjanja dojki) može dobiti nakon psihološke obrade.

„Tijekom pregleda bi kirurg trebao dogovoriti termin i metodu operacije kao i pretrage koje je potrebno obaviti prije operacije”, stoji na stranicama KolekTIRV-a. Što se tiče troškova, informacije variraju od osobe do osobe pa se ne može sa sigurnošću utvrditi jesu li troškovi pokriveni od strane HZZO-a, uz dopunsko zdravstveno osiguranje. Na njihovim stranicama piše i da se u Hrvatskoj ne obavljaju tzv. donje operacije. Odnosno, operacije genitalija i reproduktivnih organa. Kažu i da postoji informacija da u KB-u Dubrava potencijalno postoji tim educiran za ove operacije no, prema saznanjima udruge, nisu ih izvodili. Većina osoba kojima je ova operacija potrebna ide o vlastitom trošku u Srbiju, druge zemlje EU ili izvan EU.

Upitale smo KB Dubrava o operacijama spola u toj ustanovi, kao i jesu li njima „podvrgnuti maloljetnici/e“. Primile smo odgovor izv. Prof. dr. sc. Rade Žica, dr. med., predstojnika Klinike za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju. Rečeno nam je da na navedenoj klinici postoje specijalisti koji su educirani za izvođenje svih dijelova operacija promjene spola osim ginekološkog dijela. No, zadnje operacije i to samo odstranjenje tkiva dojke rađene su prije epidemije Covid – 19. Uz to, izričito su napisali „da nikada nisu operirali maloljetne osobe“. 

“Ističemo, da je prije odlaska iz Kliničke bolnice Dubrava, kolega prof. dr.sc. Srećko Budi, dr. med., izvodio operacije odstranjivanja/mastektomije i rekonstrukcije grudi, isključivo punoljetnim pacijentima ali nije radio promjene spolnih organa. Od kada je kolega otišao iz naše ustanove radimo samo odstranjivanje/mastektomiju i rekonstrukciju grudi punoljetnim pacijentima i to uz svu potrebnu prethodnu liječničku obradu što podrazumijeva detaljnu evaluaciju psihijatra i liječenje endokrinologa prije operativnog zahvata. Takvih pacijenata imamo nekoliko i nalaze se na listi čekanja s obzirom da je to elektivni zahvat, a imamo veliki broj pacijenata s malignim bolestima i drugim hitnim stanjima koji imaju prioritet“, kazali su iz KB Dubrava.

To je i jedina zdravstvena ustanova koja nam je odgovorila na upit.

Nedostatak službenih podataka pogoduje širenju potencijalnih dezinformacija

Informacije do kojih smo došle sugeriraju da se u Hrvatskoj ne provode operacije nad maloljetnim osobama. Također, podaci pokazuju i da je broj maloljetnih osoba koje su u nekoj vrsti terapije (primjerice hormonske) vezano za promjenu rodnog identiteta vrlo malen (1,2).

Ipak, teško je sa sigurnošću – bez statističkih podataka nadležnih institucija – donijeti u potpunosti točan sud o potencijalnoj dezinformaciji koja se u proteklih nekoliko godina širi medijskim i javnim prostorom. Međutim, može se nedvojbeno utvrditi da se manipulira brojem maloljetnih osoba koje prolaze kroz različite terapijske opcije vezane za promjenu rodnog identiteta.

Sve dok nadležne institucije ne iznesu pravovaljane podatke – ovakvi javni istupi će bit će dijelom potencijalno dezinformacijskih narativa koji mogu štetiti rodnim manjinama u društvu. Osim toga, na taj se način uskraćuje javnosti pravo na točne, jednoznačne i provjerene informacije.

Nesuradnju nadležnog Ministarstva problematizira i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u ranije spomenutom izvještaju. U njemu navodi da već četvrtu godinu za redom izostaje suradnja Ministarstva zdravstva kao ključnog nadležnog tijela u području zaštite zdravstvenih prava transrodnih osoba.

„Kako bi se izbjeglo daljnje diskriminatorno tretiranje transrodnih osoba u području pružanja zdravstvenih usluga, Pravobraniteljica je tijekom izvještajnog razdoblja intenzivirala svoju suradnju s udrugama civilnog društva za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba. S druge strane, Ministarstvo zdravstva nastavilo se oglušivati na Pravobraniteljičine pozive na suradnju i to unatoč opetovanom traženju da se žurno organizira sastanak s ciljem iznalaženja optimalnih rješenja za uočene probleme“, stoji u izvješću.

*Dopuna 26. veljače: Iz KBC-a Zagreb su nam odgovorili da ne raspolažu informacijama o operacijama spola u Hrvatskoj. Također, kazali su da nemaju saznanja o operacijama promjena spola u njihovoj ustanovi. No, na pitanje Mogu li se operacijama promjene spola „podvrgnuti maloljetnici/e“ – odgovorili su “Ne”.

*Dopuna 10. travnja: Pisanim putem stigao je odgovor i od Ministarstva zdravstva. Kazali su nam da “Ministarstvo zdravstva ne posjeduje traženu informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi”.

*terminologija “promjena spola” je korištena u dijelu članka jer je kao takva navedena u izjavama javnih aktera/javnih tijela.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Žene protiv fašizma

Ovogodišnje obilježavanje svjetske kampanje Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising posvećeno je borbi protiv fašizma. Kampanja se tradicionalno održava 14. veljače, na Valentinovo. Program će se održati dva dana zaredom – 14. i 15. veljače. Organizira ga Ženski filmski festival.

“Ove godine, pokret je posvećen borbi protiv fašizma jer nijedno nasilje – ni u privatnoj, ni u društvenoj sferi – ne može biti odvojeno od šire borbe za pravdu i slobodu”, poručuju organizatorice.

Program:

14. veljače, Zagrebački plesni centar, Ilica 11, u 19:00 sati

Plesna predstava: Ponovno uranjanje – autorica i izvođačica Josipa Bubaš
Tema: Istraživanje trauma kroz tijelo i pokret
Pozdravne riječi: Danijela Stanojević, umjetnička direktorica Ženskog filmskog festivala/Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama

Panel-diskusija: Refleksije ljubavi – razgovor o ljubavi, tijelu i rodnim perspektivama kroz umjetničke i društvene refleksije

Sudionice: Josipa Bubaš, plesačica i koreografkinja te Aida Bagić, savjetodavna terapeutkinja tjelesno orijentirane psihoterapije i pjesnikinja
Moderatorica: Željka Jelavić, etnologinja i suosnivačica Centra za ženske studije

15. veljače, Muzej Grada Zagreba, od 16:30 do 18:00 sati

Tema: Fašizam
Pozdravne riječi: Rada Borić, predstavljanje ovogodišnje teme: borba protiv fašizma kroz umjetnost i aktivizam
Uvodni stand-up: Marina Orsag, tema: Trump i fašizam
Panel-diskusija: sudionica Ivana Dragićević, vanjskopolitička novinarka
Moderatorica: Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske

Ulaz na događanja je besplatan, uz mogućnost donacije kojima Ženski filmski festival prikuplja sredstva za Ženske studije u 2025. godini. Naime, ove se godine obilježava 30 godina postojanja Centra za ženske studije. Povodom te obljetnice pokrenuta je i kampanja za prikupljanje sredstava. Cilj je osigurati da Centar nastavi svoj rad i jača žensku solidarnost. Donirati možete i ovdje.

Brošura “Disinformation action”

Na Erasmus+ treningu za osobe koje rade s mladima, koji se održao krajem prošle godine u Vrsaru, izradili/e smo brošuru “Disinformation action”. Cilj ovog edukacijskog materijala je informirati osobe koje rade s mladima o informacijskom poremećaju i utjecaju istog na manjinske skupine u društvu.

Brošura se sastoji od cjelina:

  • Vrste informacijskog poremećaja – misinformacije, malinformacije i dezinformacije
  • Posljedice netočnih/lažnih informacija
  • Tipovi netočnih/lažnih informacija
  • Najčešći dezinformacijski narativi usmjereni prema manjinskim skupinama u zemljama koje su sudjelovale na projektu
  • Važnost medijske pismenosti i ključne vještine iste
  • Fact-checking i njegove specifičnosti
  • Prijedlog strategija kojima možemo odgovoriti na dezinformacije
  • Praktični resursi
  • Preporuke

Važno je napomenuti da brošura nije rezultat dugotrajnog istraživanja, već razmjene znanja među osobama koje rade s mladima iz osam zemalja. Cilj joj je služiti kao polazište za omladinske radnike i radnice u obrađivanju tema medijske pismenosti. Kao i u borbi s dezinformacijama. Osim toga, kroz prikaz dezinformacijskih narativa koji targetiraju manjinske skupine, može služiti kao alat za osviještvanje posljedica dezinformacija.

U njenoj izradi je sudjelovalo 27 osoba koje rade s mladima iz osam zemalja. Projekt je vodio CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Partnerske organizacije su bile Building the Balkans (Kosovo), IKAR (Bugarska), BeFem (Srbija), Chance (Njemačka), Mediterranean institute of gender studies (Cipar), Youth Cultural Centre Juventas (Crna Gora) i Centre for Bridging Communities (Albania).

Brošuru možete pogledati ovdje:

Pisana je na engleskom jeziku.

Projekt ‘Disinformation action’ provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Libela.org u okviru programa Erasmus+ za koji je u Hrvatskoj nadležna Agencija za mobilnost i programe EU.

Benefit gig za 8. mart

Ususret devetom Noćnom maršu, Faktiv vas poziva na benefit koncert! Održat će se u Autonomnom kulturnom centru Attack (AKC Attack), u subotu, 15. veljače od 20 sati.

“Kao i uvijek, treba nam vaša drugarska podrška da bismo pokrile troškove. Godinama smo vas gnjavile svojim glazbenim željama, ovaj put okrećemo se nama novom, a sceni poznatom konceptu – na benefitu idemo uživo“, poručuju iz Faktiva.

Upad je 10 eura, a za mlađe od 18 godina je besplatan.

Koga slušamo na benefit gigu za 8. mart?

NEON LIES
bedroom darkwave / minimal synth / soundtrack for fucked lives

KIJAMET
Kijamet je hardcore punk bend iz Zagreba. Prvi im je album izašao prošle godine, zove se “Dok je daha” i možete ga poslušati na bandcampu. Vjeruju u jednu borbu za jedan svijet i jedva čekaju svirati na benefitu za najbolji Marš.

ŽELJEZNE PILULE
Ljute cure s ljutom glazbom.

KAOS
Kaos je mladi zagrebački autorski bend. Moglo bi se reći da spadaju u žanr alternativnog rocka, s tim da su neke pjesme laganije i više indie, dok su druge nešto više metal, a jakim rifovima i snažnim vokalima. Članovi benda su Julija Katana, Alex Rakoš, Vilhelmina Lana Krajcer i Mihael Kuzmičić.

DJ BAJAI
Čast zatvaranja ove dinamične glazbene večeri pripala je Nikoli Bajaiju, poznatom kao Bajai. Nakon nastupa bendova, sve do fajrunta planira vas rasplesati jednim borbenim after-Valentinovo DJ setom, kakav i priliči jednom ovakvom tulumu. Očekujte šaroliku selekciju brzih i energičnih ritmova, a možda i pokoje iznenađenje, pošto se s ovim mladićem nikad ne zna!

Ne stigneš na benefit? Prijavi se za redara/ku!

Ako ne stigneš na benefit gig, još se stigneš prijaviti za redara ili redarku ovogodišnjeg Noćnog marša!

“Lani je više od 10.000 ljudi marširalo ulicama Zagreba, a da bismo se i ove godine okupile u još većem broju, i mirno i sigurno koračale gradom – računamo na tvoju solidarnost i pomoć”, poručuju iz Faktiva.

Dodaju da je postao redarke jednostavan: “sastajemo se uoči marša, pomažeš nam s transparentima, usmjeravaš rutu i paziš na red tijekom programa na početnoj i završnoj lokaciji. Za malo darovanog vremena Maršu, imaš priliku govoriti što (ne)raditi ljudima na jednom od najvećih protesta u državi.”

Prijaviti se možeš ovdje!

Vidimo se na Maršu, a i na benefitu!

Koje zemlje imaju „Prozor života“?

Na Dan života, 1. veljače, na zagrebačkoj Trešnjevki, u sklopu samostana Pohoda Marijina, otvoren  je „Prozor života“ (1,2,3). Radi se o mjestu na kojem majke mogu ostaviti novorođenu djecu koju ne žele ili ne mogu othranjivati. Inicijativa dolazi od Udruge Betlehem koja naglašava da majke, na taj način, djecu mogu anonimno ostaviti na sigurnom i toplom.

„Majka, kada otvori prozor i položi dijete na krevetić, koji se i grije, pali se alarm. Taj alarm ne čuju majka ni dijete, on se pali na mobitelu časne majke te na mom mobitelu. Iznad krevetića je kamerica pa mi preko svog mobitela možemo vidjeti o čemu se radi. Onda po dijete dolazimo ja ili časna sestra i nosimo ga u samostan u kojemu imamo pripremljenu sobicu za dijete sa svim potrepštinama za prvu ruku“, kazala je Alberta Vrdoljak, predsjednica Udruge Betlehem.

Po preuzimanju djeteta, s ciljem njegova/njena unosa u sustav kontaktira se policija i Centar za socijalnu skrb. Pritom je Vrdoljak naglasila da „Prozor života“ nije novina u svijetu, već da sve razvijene zemlje imaju ovakvo rješenje. Na stranicama udruge piše da „Prozor života“ postoji u mnogim zemljama kao što su Švicarska, Belgija, Italija, Poljska, Kanada. Portal zadovoljna.hr piše da slični prostori postoje diljem Europe – u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Italiji.

Provjerile smo koje zemlje već imaju ovakvo rješenje i kako je ono prihvaćeno u tim zemljama.

Gdje sve postoji „Prozor života“ u Europi?

Sličan sistem postoji već stoljećima, u različitim formama. Vjeruje se da je prvi takav princip korišten u Italiji 1198. godine, na inicijativu Pape Inocenta III. (1,2,3,4). Radilo se o „okretnim jaslicama“ ili „kotačima za pronalaženje“ koji su bili ugrađivani u zidove crkava i samostana. Ideja je proizašla iz zabrinutosti zbog velikog broja novorođenčadi pronađene u rijeci Tiber. Ipak, drugi oskudni izvori tvrde da je prvi takav sistem korišten u Francuskoj, 1188. godine (1,2). Suvremeni nazivi tog principa su „Prozor života“, „Dječja kutija“, „Otvor za bebe“, „Kolijevka života“ i sl. Oni se danas najčešće nalaze u bolnicama, socijalnim centrima i/ili crkvama i sličnim institucijama.

Na razini Europe slična rješenja danas postoje u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Latviji, Litvi, Slovačkoj i Rusiji.

Moderni „kotač za pronalaženje“ instaliran je u Njemačkoj, u Hamburgu 2000. godine. Mađarska je prvo slično rješenje imala još 1996. godine. No, napuštanje djece na javnom mjestu, uključujući i „otvore za bebe“ u Mađarskoj nije bilo legalno do 2005. godine. Tada je Mađarska donijela zakon kojim dekriminalizira napuštanje beba. Ako se obitelj u roku od šest tjedana ne vrati po dijete, smatra se da je dana privola za njegovo/njeno posvajanje. U Italiji su gotovo sve regije pokrivene „jaslicama za život“.

Također, u studenom 2000. godine Predsjedničkim dekretom u Italiji je donesena uredba po kojoj majka ima pravo na izbor hoće li dijete koje je začela priznati kao dijete. Tada liječnik/ica, primalja ili druga osoba koja je pomagala pri porodu mora podnijeti izjavu o rođenju matičaru ili ravnatelji bolnice, poštujući želju majke da ne bude imenovana.

U Austriji većina bolnica ima i mogućnost anonimnog poroda. Trudnica porađa dijete u bolnici pod medicinskim i psihološkim nadzorom. Međutim, ne mora dati osobne informacije i ispunjavati nikakve formalnosti. Ima brigu iza poroda, a nakon poroda može napustiti bolnicu bez djeteta. Anonimno rađanje znači i privolu na posvajanje. Ipak, majka uz otkrivanje identiteta, ima pravo privolu opozvati unutar šest mjeseci od poroda. Rješenje anonimnog poroda postoji i u Francuskoj. Anonimnost (kao i privola na posvajanje) se može opozvati dva mjeseca od poroda.

 „Prozor života“ izvan granica Europe

Izvan granica Europe „otvori za bebe“ postoje u Japanu, Kini, Južnoj Koreji, SAD-u, Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Indiji i Pakistanu.  

U Johannesburgu je „dječja kutija“ postavljena 1999. godine, na inicijativu pastorice Cheryl Allen kao reakcija na velik broj napuštene novorođenčadi. U SAD-u postoji zakon koji se nazivaju „Baby Moses law“ ili „Safe Haven law“. Njime se štite roditelji koji napuste svoju djecu na za to predviđenim lokacijama. Iako neka varijacija tog zakona postoji u 50 saveznih država, svaka država zasebno određuje tko može ostaviti dijete kao i na kojoj lokaciji (jesu li to „dječje kutije“, bolnice i sl.). Također, svaka država određuje i koliko djeca mogu biti stara. Kao i može li se nakon napuštanja ponovno zatražiti skrbništvo i u kojem roku (1,2). U Indiji i Pakistanu svrha „otvora za bebe“ je, između ostalog, pružiti alternativu ubojstvima ženske djece (1,2).

Koje su kontroverze pratile „Prozor života?“

Gotovo u svakoj od navedenih zemalja, praksa postavljanja „dječje kutije“ praćena je kontroverzama i/ili različitim mišljenjima (1,2,3).

U Belgiji je prvi „otvor za bebu“ postavljen u Antwerpenu 2000. godine. Iako se novi trebao otvoriti 2017. godine u općini Evere, u Bruxellesu, tadašnji gradonačelnik ga je zabranio. Smatralo se da on potiče majke da napuste svoju djecu što je protuzakonito. Unatoč tomu što je zabrana poništena 2020. godine (tvrdeći da se ne radi o napuštanju već se očajnim majkama koje će ionako napustiti svoje bebe nudi sigurno mjesto za to), novo otvaranje 2021. godine je ponovno zabranio novi gradonačelnik.

U Rusiji su „dječje kutije“ postavljene 2011. godine. No, o njihovoj zabrani se govorilo 2016. godine na inicijativu Yelene Mizuline, ultrakonzervativne senatorice (1,2,3). Prema oskudnim saznanjima do kojih smo došle, u Rusiji trenutno ne postoji jedinstveno zakonodavno rješenje na federalnoj razini kojim se regulira korištenje „dječjih kutija“.

U Češkoj su „otvori za bebe“ bili predmet rasprava i na početku nisu imali podršku u medicinskim i pravnim krugovima. Ipak, prvi otvor je postavljen 2005. godine. Kasnije je nekolicina čeških političara i političarki odgovarajući na zabrinutosti UN-a oko „dječjih kutija“ kazala da se ne slažu s predloženom zabranom istih. Smatraju da je primarni cilj ovih otvora spašavanje života i zaštita prava na život, odnosno ljudskih prava novorođenčadi (1,2). O efektivnosti „otvora za bebe“ govorilo se i u Slovačkoj i na Maleziji.  

S druge strane, vrlo ograničena istraživanja kazuju da „otvori za bebe“ i ostala anonimna rješenja ne spašavaju živote novorođenčadi već da povećavaju učestalost napuštanja djece (1,2).

Stav UN-a i „Prozori za život“

I mađarsko rješenje – odnosno zakon o dekriminalizaciji ostavljanja djeteta, pratile su kontroverze. „Ovo dokazuje koliko „slijep“ pravni sustav može biti i koliko kontradikcije u zakonodavnom sustavu i dalje postoje. Trenutno, ako anonimno ostavite bebu na bilo kojem drugom mjesto u osim ‘inkubatora za spas beba’, bit ćete – ako vas uhvate – strogo kažnjeni. Ako isto učinite u inkubatoru, možete slobodno otići.“, kazala je Szilvia Gyurkó, pravna stručnjakinja za dječja prava UNICEFA u Mađarskoj za Guardian 2012. godine.

UN-ov Odbor za prava djece više je puta iskazao zabrinutost zbog postavljanja „otvora za bebe“ diljem Europe. Maria Herczog, sociologinja i članica UN-ova Odbora za prava djece kazala je da su takva rješenja u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta, koja je ratificirana od svih članica UN-a osim SAD-a. Kazala je da su „otvori za bebe“ u suprotnosti s člancima 7. i 8. konvencije, koji jamče djetetovo pravo da znaju svoje roditelje i očuvaju svoj identitet. Također, kazala je da takve prakse potiču žene da napuste svoje bebe (1,2).

Dodala je i da su i mnogi drugi stručnjaci/inje zagovarali drugačiji sustav. Onaj koji bi omogućio anonimni porod u bolnicama, sličan francuskom sustavu. Prema njezinom mišljenju, to je optimalno rješenje za majke i bebe, a da se ni jednima ne briše mogućnost da kasnije u životu mogu dobiti informacije jedni/e o drugima.

“Baby Hatch je jednostavno i udobno ‘rješenje’ za državu, umjesto pružanja sveobuhvatnog skupa politika, usluga za sprječavanje napuštanja. Trenutno sustav služi prije svega interesima potencijalnih posvojitelja, koji su obično dobro situirane obitelji srednje klase, dok istovremeno neizravno pretpostavlja da su te rođene majke neodgovorne i nepodobne za majčinstvo“, kazala je Herczog.

Reakcije u Hrvatskoj na „Prozor života“

Dva dana nakon otvaranja „Prozora života“ u Zagrebu, Ženska mreža Hrvatske osudila je postavljanje istoga, upozoravajući na protuzakonitost i kažnjiva obilježja tog čina.

„Zahtijevamo hitno uklanjanje ovog “prozora” za ostavljanje djece i sankcioniranje odgovornih sukladno važećim zakonima Republike Hrvatske, zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela napuštanja djeteta“, kazale su iz Ženske mreže Hrvatske.

Smatraju da takva praksa prisiljava žene da okončaju neželjene trudnoće porodom, izlažući ih nesigurnim uvjetima, ugrožavanju fizičkog i mentalnog zdravlja te postupanjima na vlastitu štetu. Dodaju da se njime stvara paralelni, vaninstitucionalni sustav skrbi za djecu, koji je u suprotnosti s važećim zakonima RH.

„Iako je namjera tzv. “prozora” za ostavljanje djece pružiti alternativu za majke u kriznim situacijama i potencijalno spriječiti opasnije oblike napuštanja djece, ova praksa otvara niz pravnih i etičkih pitanja. Posebno se ističe potencijalno kršenje prava djeteta na identitet i poznavanje vlastitog podrijetla, što je zajamčeno domaćim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Stoga je ova zabrinutost utemeljena na postojećim pravnim okvirima Republike Hrvatske“, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.

Ne postoji suglasje o ovoj praksi

„Otvori za bebe“, „Prozori života“ i sl. nazivi ove prakse postoje u mnogim zemljama diljem Europe, ali i svijeta. Regulirani su na različite načine. No, njihovo postavljanje gotovo u svim zemljama prate kontroverze. Istraživanja i analize o ovoj tematici su vrlo ograničene. Jedni naglašavaju uspješnost „Prozora života“ u smanjenju smrti novorođenčadi, dok drugi naglašavaju da takve anonimne prakse povećavaju učestalost napuštanja te iste novorođenčadi. Uz to, ova tema i dalje otvara brojna pitanja, kako pravna – tako i etička (1,2,3).  S obzirom na otvaranje prvog „Prozora života“ u našoj zemlji, ostaje nam vidjeti kako će naši zakonodavci pristupiti ovoj praksi.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.