19. Vox Feminae Festivalodržava se od 3. do 17. svibnja na različitim lokacijama diljem Zagreba. Odvija se u kontekstu značajnih društveno-političkih izazova, posebno za žene, LGBTIQ+ zajednicu i ranjiveskupine.
“Na čelo SAD-a došla je šačica zlostavljača, što sa sobom nosi posljedice koje će cijeli svijet osjećati još desetljećima; u Mađarskoj je zabranjena povorka ponosa; ne nazire se kraj pokoljima u Gazi i Ukrajini; globalni antirodni pokreti ne jenjavaju; u Hrvatskoj ministri pucaju iz pištolja, a fašistički koncerti rasprodaju ulaznice. I tako dalje”, poručuju iz Voxa.
Dodaju da su odupirući se cinizmu i rezignaciji odlučile krenuti smjerom koji im se u tom trenutku činio kontraintuitivnim: “pronašavši inspiraciju u feminističkim i queer autoricama koje su pisale upravo o nadi i o radosnim mogućnostima kolektivnog otpora (a ima ih!), prisjetile smo se razloga zbog kojih smo i same počele raditi ovo što radimo. Kako piše aktivistkinja Rebecca Solnit, imati nadu ne znači poricati realnost, već biti spremna suočiti se s izazovima koji su pred nama i vjerovati da su promjene moguće. Naposljetku, put naprijed gotovo nikad nije ravna crta, već vijugava (i, dodale bismo, brdovita) staza.”
Radost je čin pobune
“Ranih 2000-ih, kada Solnit piše svoju knjigu Hope in the Dark, prepreke na toj stazi bile su nešto drugačije nego danas, no svako vrijeme nosi svoje izazove. Nada, smatra ona, izvire iz ideje da ne znamo što će se dogoditi, i upravo u toj neizvjesnosti možemo pronaći prostor za djelovanje, a u prostoru zajedničkog djelovanja – radost. Uostalom, pokazali su to i studenti i studentice u Srbiji, koji već mjesecima ustrajno „pumpaju“ protiv korupcije i nepravde”, poručuju organizatorice.
Smatraju da je radost, u trenutačnoj društveno-političkoj klimi koja nas navodi da se osjećamo uplašeno i izolirano, čin pobune.
Program Vox Feminae Festivala
Ovogodišnji Vox Feminae će se održavati u Šesnaestici, Kaptol Boutique kinu, Botaničaru, Ziceru i u dvorištima Jedinstva i Medike. Na programu se nalaze filmovi o važnim i inspirativnim trenucima feminističke borbe. Tu su i radionice vezenja, lezbijske poezije, izrade drag kostima i brojne druge – kako radionice, tako i tribine. Družiti se možete na večeri društvenih igara “Quee(r)z znanja”, na Lezbijadi ili na Gledaonici Eurosonga by House of Flamingo. A tu je i večer dodjele Queer Beez nagrada. Cjelokupan program se nalazi ovdje.
„Ima nešto buntovno u bivanju sretnima onda kada ne bismo trebali biti sretni“, ističe Sara Ahmed u knjizi Living a Feminist Life. Stoga vas pozivamo da nam se pridružite u festivalskom prostoru bunta i radosti, gdje je otpor uvijek moguć, a bolja budućnost čeka iza ugla – samo se moramo izboriti za nju”, poručuju iz Voxa.
„Gradonačelniče, što je sljedeće? Krist u kožnim tangama?“, pita se na svojoj Facebook stranici Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije. Uvod je to u fotografiju uskršnjeg jajeta duginih boja koje se navodno nalazi u Splitu, u Đardinu (1,2).
DP Splitsko – dalmatinske županije tvrdi da su službe gradonačelnika Ivice Puljka u Đardinu (Strossmayerovu perivoju) postavile uskrsne pisanice u duginim bojama. Kažu da su „u nekoliko navrata zamolili Puljka da ne vrijeđa i izvrgava ruglu vjerske i nacionalne osjećaje hrvatskog naroda“. Smatraju da nema pravo da kroz gradske resurse i institucije nameta vlastite svjetonazore.Te dakroz uskrsne motive pokušava propagirati ideologije koje su suprotne učenju Isusa Krista i Katoličke crkve.
Dodaju da je cijela priča promašena „jer su oni kojima se obraća kroz pisanice duginih boja odavno odbacili i Krista i njegov nauk“.
Nalazi li se pisanica duginih boja u Splitu?
Objava je uhvatila pozornost nekoliko medija koji su pokušali ustvrditi nalazi li se u Đardinu sporno jaje (1,2,3). Tako Index prenosi izjavu splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića koji kaže: „nastavlja se dezinformacijska kampanja u Splitu…. Domovinski pokret objavio je sliku pisanice u bojama duge u nekom parku i odlučio prozvati gradsku upravu Grada Splita. Problem je samo što navedena slika nije iz Splita.“
Fotoreporter Slobodne Dalmacije, Duje Klarićobišao je jutros Đardin. Na mjestu na kojem je splitski DP tvrdio da se nalazi pisanica duginih boja – našao je drugo jaje. Također, bilo mu je nešto čudno u fotografiji koju je DP objavio.
„Na njihovoj slici nema tulipana, nego su grmići, klupe su razdvojene, u nas su spojene, zgrada u pozadini je drukčija..“, piše Slobodna Dalmacija.
U članku su objavili i slike ukrašenog Đardina da čitatelji_ice sami_e prosude radi li se o foto-montaži. I naš voditelj GenderFacts projektaJosip Šipić, koji je rodom iz Splita, primijetio je da su klupe na slici koju je objavio DP drugačije, u odnosu na one koje se nalaze u Đardinu. Čini se da fali i jedna cesta – što je vidljivo i ako odete na Google karte.
Pretragom kroz „reverse image search“ alate nismo našle identičnu fotografiju iz nekog drugog parka/perivoja/grada. Također, neki od alata pokazuju da bi mogla biti riječ o manipuliranoj fotografiji. Osim medija, i građani_ke su u komentarima objave DP-a pisali_e da se radi o montaži, a jedna je građanka priložila i sliku.
Nekoliko medija piše i da sporne pisanice svake godine oslikava Braniteljska likovna udruga BLU uz podršku splitske Turističke zajednice te da im se u oslikavanju pridružuju djeca (1,2).
“Žalosno je da nas uvlače u svoje političke igrice s takvim fotomontažama. Radimo jednu fantastičnu priču na oduševljenje djece i svih”, komentirao je kratko Ivo Marin iz BLU-a, piše Dalmatinski portal.
Instrumentalizacija LGBTIQ+ zajednice kroz AI uskrsne pisanice
Skupljanje potpisa za lokalne izbore je započelo jučer, a neslužbena kampanja traje već neko vrijeme. Već smo svjedočile fotografijama generiranim kroz AI i rodnim dezinformacijama u ovogodišnjoj kampanji (Sanja Radolović), a očito je da se taj trend nastavlja. Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije napada aktualnog gradonačelnika kroz umjetno generirane uskrsne pisanice duginih boja pritom instrumentalizirajući LGBTIQ+ zajednicu u svojoj kampanji.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
S odmakom od petnaest godina, vraćamo se u svijet koji je tek koračao prema današnjoj stvarnosti. Nabujala Sava svojom je snagom plašila stanovnike Zagreba i okolice, gradonačelnik je glavnoga grada bio Milan Bandić čiji se kraj karijere nije nadzirao. U istom je svijetu, na političkoj pozornici, te godine vrio skandal Ive Sanadera koji se danas zna kao prvi osuđeni bivši premijer u Hrvatskoj. Zagrepčane nije plašio potres, koji je samo deset godina kasnije, svom silom udario u njega i u njegove stanovnike_ice utkao traumu koja se budi pogledima na zgrade u srcu grada čija pročelja krase naljepnice u bojama semafora.
Među istim kulisama vremena u istom se gradu počeo rađati trap – žanr koji je u petnaest godina evoluirao, rastao i postao nezaobilazan dio glazbene scene. Svoje prve radove objavili su Kuku$ i High 5 koji su postavili temelje za kasnije razvijanje žanra. Trap je u svojoj ranoj fazi sličio punku, bio je rezerviran za 100-150 ljudi koji odlazili na nastupe u tadašnji klub „Klub“. No, što li je to uopće trap i kako je on eksponencijalno rastao od 150 ljudi do vrhova hrvatskoga Billboarda?
Ritam patrijarhata pod maskom stila
Trap je pod-žanr hip hopa koji je počeo jačati na jugu SAD-a, poglavito u gradovima poput Miamija i Hustona. Treba li se trap opisati zvukovno nekome tko ga nikad nije čuo, važno je spomenuti da trap svoje instrumentale temelji u elektronskim synthovima. U istome kontekstu, trap je također prepoznatljiv po ne tako maloj količini autotunea i ne tako pametnim tekstovima. Baš kao i svoj veliki brat, trap se lirički ne udaljava od uličnih tema – često progovara o odrastanju ukvartu, luksuzu, narkoticima i ženama koje im je donijelo bavljenje glazbom. Za razliku od rapa, aspekt novca i ubrzanog bogaćenja posebno je naglašen zato što treperi slavu dobivaju brzo, dok s druge strane, njihovi rap kolege, istu popularnost stvaraju duže.
Utjecaj američkih trendova bio je vidljiv i u glazbi koja se tih godina kovala u „Klubu“. Pogledom unazad, jasno je da su u početku glavne teme koje su okupljale izvođače bile „kvartovske“ s naglaskom na drogu i stvaranje prijateljstva, dok se s kasnijom, sve većom popularizacijom žanra, vide trendovi mizoginih praksi. Temelji hrvatske trap glazbe postavljeni su na pjesmama poput „Oće kurac“, „Otrova u čaj“, „Mamba“ i „Bebica“ koje sve redom pokazuju zabrinjavajuću podudarnost – prikazuju patrijarhalne odnose u kojima se žene isključivo svode na zadovoljenje fizičkoga nagona.
Što li je to trulo u hrvatskom trapu?
Da je mizoginija još od početaka utkana u srž hrvatskoga trapa, jednostavno je zaključiti pogledom na pjesme koje tvore scenu. Krenimo redom. KUKU$ je prije šest godina objavio album „Glupi tejp“ na kojem se, između ostaloga, pronašla pjesma „Oće kurac“ za koju se može tvrditi da spada u najpoznatije pjesme koje je KUKU$ objavio ikad.
„Oće kurac“ od glave do pete mizogina je pjesma. KUKU$-ovci u svojoj pjesmi repaju stihove poput: „Poprsko sam po faci ti si drolja, ti si ljadro / Nisi još upozno takvu krolje, jesam bardo“, koji jasno i direktno omalovažavaju ženu.
KUKU$ u spomenutoj pjesmi ne staje s mizoginim stihovima, već ih nastavlja: „Tvoja mala oće samo kurac / Brijo sam si malo ću nagurat / Mala reci kolko para upad / Kol’ko backstage pass to je šupak“.
Spomenuti primjeri nisu jedino neprimjereno što trojac s Trešnjevke govori u pjesmi, međutim oni pokazuju nekorektnost stihova koje je, u trenutku pisanja ovoga teksta, poslušalo 16 milijuna ljudi samo na YouTubeu.
„Oće kurac“ nije stao na jednoj pjesmi. Nakon dugog čekanja, u svibnju 2022., Hiljson Mandela je izdao „Mandela Effect“ na kojem se nalazi svojevrsni homage KUKU$-ovom hitu. U suradnji s Gršetom, Mandela je stvorio „Neće kurac“. Jednako kao i u svojoj originalnoj verziji, „Neće kurac“ prikazuje ženu isključivo u seksualnom kontekstu.
Stihom „Sve se prave fine, ali svrše“ Hiljson promiče stereotip da žena ne uživa u seksualnom odnosu, već da je on isključivo rezerviran za muškarce. U svom dijelu pjesme, Grše stihovima „Gili-gili-gili-gili, penisi su mili njoj / Zini droljo, zube stisni primi to, ho (Ho) / Igramo se, dupli pas, svi pune ho (Ho)/ Škripi krevet, ide gas kad uletin u ho (Ho)“ također njeguje štetne rodne stereotipe, a – između ostalog – propagira ideju da žena treba „stisnuti zube“ u seksu.
Hiljson Mandela autor je još jedne mizogine himne, „Bebica“. Pjesma je najprije izašla kao samostalni Hiljsonov singl, da bi kasnije objavio remix na kojem gostuju Swana i Dino Blunt. Gotovo da je svaki stih spomenute pjesme problematičan. U prvoj strofi, Mandela daje do znanja da pjesmu piše za sve njegove „bebice, ljepotice, prijateljice koje žele seks“, pretpostavlja da su glupe i „skupe kao Dolce & Gabbana“. Isti narativ u nastavku pjesme gradi Swana ponovno ponižavajući ženu: „Brijem da je glupa – jel’ tak?/ Brijem da će cuclat’ – facefuck / Svršim joj u pupak – ipak“. Refrenom, „Noćas daj mi sebe, kujo, nemoj biti sebična (Ma kujo)“, trojica zapečaćuju jednu od najmizoginijih pjesama koje hrvatska trap scena ikad isporučila.
KUKU$ nisu jedini pioniri hrvatskoga trapa koji u dijelu svojih pjesma promiču mizogine ideje. Slično čini i High 5 u pjesmi „Otrova u čaj“. Radi se o ljubavnoj trap baladi u koju su zakamuflirani mizogini elementi. Članovi sastava u jednom se trenutku osvrću na ženu stihovima: „doar style mala you can come / i frendica solira bring it down / imam sticky icky a ti lickitunga / doar kombo jer si fakin frigidna“. Četiri godine nakon „Otrova u čaj“, dio članova High 5-a udružili su snage u sastav 2xŠihta s kojim su 2022. objavili album „Spremni za rad“.
Na spomenutom albumu nalazi se i pjesma „Vruća kmica 3“ u kojoj jedni od najutjecajnijih trepera u Hrvatskoj govore: „Da nisam tol’ko poznat, sad bih te ispljuskô“. Spomenuti stih pokazuje da u hrvatskom trapu granice mizoginije ne postoje. Stihovi poput ovoga iznimno su opasni zato što banaliziraju nasilje nad ženama, opravdavaju nasilnike i umanjuju traumu žrtava koje su takvo nasilje preživjele.
Mizogini tekstovi mogu se pronaći i u pjesmama novog vala hrvatskog trapa. U pjesmi „Listam“ koju izvode Baks i Peki glavna je tema djevojka s kojom dvojica imaju odnos.
„Mila ti si mi za noć jer te ne želim kad je dan / Imam upute za ljubav, al’ za tebe nemam plan / Sad od tebe skuplji Netflix, mene baš bi bilo sram / Ne poznam te, ni sam, mila, ne“ stihovi su koje repa Peki, a koji ponovno pokazuju da je žena u trap svijetu prvenstveno lutka za zadovoljenje fizičkoga nagona.
Spomenutu tezu potvrđuje i Baksova pjesma „POV!“ koja počinje s „A šta je trenirala? / Uh, trenirala je ovaj, baks“, da bi je u kasnijim stihovima nazvao kujom. Primjer Baksa i Pekija dokazuje da mizoginija u hrvatskom trapu ne potječe isključivo iz najpoznatijih aktera scene, već ona dolazi i od manjih aktera koji će kroz godine (potencijalno) stići do vrhunca svoje slave.
Zvuk dvostrukih standarda
Iako su pjesme hrvatskih trepera u početku bile rezervirane za garaže, podrume i male zabave, one to već odavno nisu. Trap je stigao i do Hrvatske radiotelevizije. Najprije kroz gostovanja aktera scene u raznim emisija HRT-a, da bi na kraju oni odigrali veliku ulogu u stvaranju hit serije „Sram“.Radi se o teen seriji koja se bavi pitanjima ljubavi, prijateljstva, seksualnosti i mentalnoga zdravlja. I dok Eva, inače glavna uloga serije, dolazi na parti na koji nije trebala ići, stiže njezina bivša prijateljica Sara i naziva je droljom što Evu očito povređuje. Cijela se situacija zbiva dok u pozadini, i u nastavku serije, sviraju pjesme aktera koji kroz svoj rad promoviraju ideju da je de facto drolja ekvivalent za djevojku.
Premda „Sram“ ima generalno čisti soundtrack što se mizoginije tiče, u oko upada pjesma „Udari“, koju izvodi triesti.
U sedmoj epizodi, na samom kraju, svira pjesma čiji stihovi glase: „Jeftina si kao menza (Cheap bitch) / Da te mogu kliknut’ cancel (Cancel)“. Nedugo nakon toga slijedi: „Jebat ću te nisi svjesna (Ne’aš pojma) / Kuje ostavljam bez teksta (Kujo!) / Neko s kvarta tre’a kese“, u kojoj se, ponovno, iznova, žene proglašavaju droljama.
Iako se objašnjenje za odabir pjesama vjerojatno krije u njihovoj popularnosti, posebno je zabrinjavajuće i kontradiktorno da serija svojim uvjerenjima i ciljevima skreće u jednu stranu, dok glazba koja svira u pozadini odlazi u potpuno drugi, neprimjeren smjer.
Da ne postoji kritika rada hrvatskih trepera, jasno je i u kampanji Hrvatskog Telekoma koji je kao glavno lice svoje kampanje protiv govora mržnje odabrao Hiljsona Mandelu. Kako stoji u priopćenju koje je Telekom objavio, kampanja je nastala s ciljem podizanja svijesti o problemu koji je posebno raširen u online prostoru.
„Naša je poruka jasna: netoleranciji nema mjesta – ni u online ni u offline svijetu. Svaki glas može biti dio promjene, a zajedno možemo graditi tolerantnije i pozitivnije društvo u kojem umjesto mržnje biramo poštovanje”, izjavljuje Branka Bajt, direktorica sektora za brend Hrvatskog Telekoma u nastavku priopćenja.
Zanimljivo, zar ne?
Kao šlag na tortu apsurda, Mandela je u sklopu kampanje objavio pjesmu „Pa pa pa“ u kojoj, u jednom stihu, repa: „Imam svoj život, pa je haterima krivo / Jer smo novi nivo, ali zaboli me živo / Ništa hate speech, samo pozitivo“.
I tako smo, nakon drolja i bebica stigli do optimizma i razgovora protiv govora mržnje.Iako bi svijet obojen ružičasto vjerojatno povjerovao u iskrenost ove kampanje, doista je to teško činiti kad u desetak godina nečijega rada kontinuirano izlaze pjesme koje štete ženi, koje ju omalovažavaju i prikazuju u isključivo jednom, potpuno pogrešnom i štetnom kontekstu. Što li je točno nagnulo Hrvatski Telekom da Mandelu koristi kao lice svoje kampanje protiv govora mržnje, ostat će neodgovoreno.
Mizoginija je ušla duboko u hrvatski trap
Iako se takav narativ nerijetko opravdava umjetničkom slobodom ili pak stavom da „oni to ne misle u svakodnevnom životu“, činjenica je da rad u javnom prostoru ostavlja trag.
Glazba koju stvaraju ostavlja trag na djevojčice koje se tek razvijaju, na sve one kojima se rodni stereotipi od malih nogu guraju na pladnju. Glazba ostavlja trag na žrtve nasilja, na djevojke i žene koje se osjećaju posramljeno zbog svoje seksualnosti. Ona oblikuje razmišljanja dječaka koji se, u svojim formativnim godinama, pune idejama o ženama kao kujama i nižem sloju. Rad u javnom prostoru prvenstveno je odgovoran, a svijest o tome uvelike bi se trebala prošiti hrvatskom trap scenom.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
U medijskim prilozima, objavljenim polovicom ožujka, tematiziralo se pitanje zamjene za općinsku načelnicu za vrijeme rodiljnog dopusta (1,2). Ova problematika postala je relevantna u kontekstu zakonskih promjena u sustavu lokalne samouprave provedenih pred prethodne lokalne izbore, a koje imaju za cilj smanjenja broja lokalnih dužnosnika_dužnosnica. Tako je u travnju 2021. godine Odlukom o raspisivanju izbora za općinske načelnike, gradonačelnike i župane te njihove zamjenike određeno da se “bez zamjenika biraju gradonačelnik i općinski načelnik u gradovima i općinama koje imaju do 10.000 stanovnika”.
Prema podacima Popisa stanovništva iz 2021. godine od ukupno 428 općine, njih samo pet ima više od 10.000 stanovnica_stanovnika(Podstrana, Brdovec, Matulji, Nedelišće, i Viškovo). Tako da 423 općinska načelnika_ice obavljaju svoje dužnosti bez izabrane zamjene. Prema podacima iznesenim u spomenutim medijskim objavama, načelnice upravljaju u 41 općini (1,2). Samo jedna od njih, načelnica općine Viškovo, ima izabranog zamjenika.
Što se događa kada nema zamjenika_ice?
Za općinske načelnice_ke bez izabranog zamjenika_ice donesene zakonske promjene propisuju imenovanje privremene zamjenice_ka u slučaju duže odsutnosti ili spriječenosti načelnika_ice. To se odnosi upravo na općine s manje od 10.000 stanovnika_ica. Tako se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi od 15.12.2020. godine dodaje članak 43.a koji određuje da:
“Ako za vrijeme trajanja mandata općinskog načelnika i gradonačelnika koji nemaju zamjenika nastupe okolnosti zbog kojih je općinski načelnik, odnosno gradonačelnik onemogućen obavljati svoju dužnost zbog duže odsutnosti ili drugih razloga spriječenosti, općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika zamijenit će privremeni zamjenik kojeg će imenovati općinski načelnik, odnosno gradonačelnik na početku mandata iz reda pripadnika nacionalnih manjina, odnosno pripadnika hrvatskoga naroda u jedinicama u kojima pripadnici nacionalnih manjina čine većinu stanovništva ili iz reda članova predstavničkog tijela.”
U nastavku istog članka navodi se i da je “privremeni zamjenik ovlašten obavljati samo redovne i nužne poslove kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje općine, odnosno grada”, kao i da “privremeni zamjenik za vrijeme zamjenjivanja općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika ostvaruje prava općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika”.
Koje su ovlasti privremenog zamjenika_ice?
Pitanja postavljena od strane nekih općinskih načelnica u navedenim medijskim prilozima odnose se na nekoliko konkretnih okolnosti za koje izjavljuju da ne postoji zakonski propisana, odgovarajuća zamjena u slučaju odsutnosti zbog rodiljinog dopusta. U jednom od priloga navode se situacije “potpisivanja dokumenta”, te “čelništva stožera u slučaju velike poplave (koordinacija, potpisivanje, slanje dopisa)”, dok se u drugom propituju ovlasti privremene zamjenice_ka općinskog načelnika_ice s obzirom na “rokove za EU natječaje” i “donošenje prijedloga proračuna”.
U tom istom medijskom prilogu navodi se da “načelnice kažu da je zakon i dalje nejasan: tko ih mijenja, na koliko dugo i koje su mu ovlasti?”. Međutim, uvidom u spomenuti Zakon, tj. dodani članak 43.a, možemo pronaći odgovore na prva dva postavljena pitanja. Kako smo već navele, Zakon osigurava “privremenog zamjenika”, a “ovlast privremenog zamjenika za zamjenjivanje općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika prestaje danom nastavljanja obavljanja dužnosti općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika po prestanku razloga zbog kojih je općinski načelnik, odnosno gradonačelnik bio onemogućen u obavljanju svoje dužnosti”. No, možemo se složiti s tvrdnjom o izvjesnoj “nejasnoći” Zakona u odnosu na pitanje ovlasti privremene zamjenice_ka, s obzirom na propisanu ovlaštenost za obavljanje “samo redovnih i nužnih poslova kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje općine”.
Koji su to poslovi koje može obavljati privremeni zamjenika_ica?
Postavlja se pitanje što sve uključuje sintagma “redovni i nužni poslovi”, kao i što je, za pojedinu općinu, potrebno da bi se “osiguralo nesmetano funkcioniranje”.
Za odgovor smo kontaktirale prof. dr. sc. Vedrana Đulabića, redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Đulabić je dugogodišnji stručnjak u područjima javne uprave i lokalne samouprave. On pojašnjava da je “za odgovor na navedena pitanja potrebno posegnuti u neke propise i analogno ih primijeniti na ovu situaciju”.
Đulabić tako navodi “Zakon o postupku primopredaje vlasti koji uređuje vrijeme između izbora stare i nove vlasti i primjenjuje se i na primopredaju vlasti u lokalnoj samoupravi. Taj zakon sadrži što se ne bi trebalo raditi u tom prijelaznom razdoblju, pa se to može primijeniti i u ovom slučaju privremenog zamjenika općinskog načelnika. Privremeni izvršni čelnik u lokalnoj samoupravi ne bi trebao provoditi imenovanja, osim ako to nije potrebno radi osiguranja nesmetanog rada općinskih upravnih i drugih tijela, a tada bi trebali biti imenovani vršitelji dužnosti koji će biti potvrđeni nakon povratka izvršnog čelnika. Također, ne bi smio preuzimati obveze za lokalnu jedinicu, osim ako to opet nije nužno radi sprječavanja materijalne štete koja bi mogla nastati uslijed nezaključivanja takvih ugovora odnosno preuzimanja obveza”.
Usto, naš sugovornik navodi: “drugi set ovlasti koji bi, po mom sudu, imao privremeni zamjenik su ovlasti koje ima povjerenik kojeg se imenuje kad ne postoji neko od političkih tijela u lokalnoj samoupravi. To je uređeno Zakonom o lokalnoj i (područnoj) samoupravi, i u tom zakonu se također navode dvije ovlasti u vezi imenovanja i sklapanja ugovora koje sam prethodno naveo, ali se dodaju i još neke te se propisuju njihova ograničenja. Tako bi privremeni zamjenik, jednako kao i povjerenik, uz navedene ovlasti mogao i mijenjati opće akte, ali samo ako je to potrebno radi usklađivanja sa zakonom ili radi provedbe zakona ili drugog propisa. Mogao bi raspolagati imovinom, ali samo ako je to nužno radi izvršenja ranije preuzetih obaveza ili dovršenja ranije započetih poslova. Također, mogao bi predstavničkom tijelu predložiti i donošenje odluke o privremenom financiranju pod istim uvjetima kao što to može napraviti povjerenik. To je neki set koji bi spadao u redovite i nužne poslove koji bi trebali osigurati nesmetano funkcioniranje općine”.
Zaključno, Đulabić napominje da je “potrebno u svakom konkretnom slučaju procijeniti je li poduzimanje određene radnje neophodno za nesmetano funkcioniranje općine i kakav je značaj i utjecaj te radnje na lokalnu jedinicu”.
Što kada je rodiljni dopust razlog duže odsutnosti?
Osim navedenog, zanimalo nas je i mišljenje struke je li potrebno dodatno zakonski odrediti trudnoću i rodiljni dopust kao razlog “duže odsutnosti” općinske načelnice bez izabrane zamjenice_ka. Prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama “zaposlena ili samozaposlena trudnica odnosno zaposlena ili samozaposlena majka za vrijeme trudnoće, poroda i njege novorođenog djeteta ima pravo na rodiljni dopust u trajanju od 28 dana prije dana očekivanog poroda do navršenih šest mjeseci života djeteta, koji se sastoji od obveznoga i dodatnoga rodiljnog dopusta”. Dok se “obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana, od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta”.
Za to pitanje obratile smo se stručnjakinji u području socijalne politike, obiteljske politike, rodne ravnopravnosti i antidiskriminacijskih politika. Naša sugovornica, prof. dr. sc. Ivana Dobrotić, predstojnica Katedre za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, iznosi da “po meni ovdje nije pitanje dodatne regulacije rodiljnog dopusta, već općenito regulacije upravljanja općinom ili gradom kada je izabrani načelnik_ca ili gradonačelnik_ca duže odsutan_na. Primjerice, tu nije riječ samo o korištenju rodiljnog, već i očevog dopusta te roditeljskog dopusta koji mogu koristiti i muškarac i žena. Također, može se dogoditi da je osoba na dužem bolovanju ili ima neki drugi opravdani razlog odsutnosti. Zbog toga bi trebalo sustavno regulirati sve oblike dužeg odsustva izabranih dužnosnika i predvidjeti mehanizme privremenog vođenja općine ili grada u takvim situacijama”.
Dobrotić zaključuje da “nije potrebno dodatno zakonski uređivati rodiljni dopust načelnice kao poseban slučaj, već se treba fokusirati na cjelovito rješenje koje obuhvaća sve oblike duže odsutnosti izabranih osoba”.
S obzirom na relevantne zakone i dobivena stručna mišljenja uviđamo kompleksnost ove problematike. Dok zakonski okvir omogućuje imenovanje i rad zamjenika_ice, može se zaključiti da je zakon nedorečen, a njegova primjena zalazi u područje arbitrarnosti. U svakom slučaju, postavlja se pitanje kako će privremena zamjena voditi jedinicu lokalnu samouprave ako nema ili nije jasno u kojim slučajevima ima ovlasti preuzeti poslove nužne za funkcioniranje te jedinice.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Ovogodišnje, dvadeset i prvo izdanje ZagrebDoxa prikazivalo je brojne filmove koji progovaraju o temama o kojima pišemo na Libeli.
Nekoliko filmova bavilo se različitim aspektima majčinstva te unutarnjim borbama koje žene proživljavaju u ulozi majke – „Majčinstvo“Victorie Mapplebeck, „Alice On&Off“Isabele Tent i „Zlatno doba“Camille Iannetti. Svi navedeni dokumentarni filmovi snimani su kroz vremensko razdoblje od nekoliko godina do nekoliko desetljeća. Prate živote tri majke – Victorie (koja sama snima svoj život), Alice i Lucy. Dokumentarci propituju društvena (i osobna) očekivanja od majčinstva, traume, ekonomske pozicije, ali i odsutnost očeva – kako u životima djece, tako i u životima majki.
Sve se tri žene bave nekim aspektom umjetnosti – Lucy studira glazbu u Londonu, Alice ide u umjetničku školu, a Victoria je televizijska režiserka.
Zamršeno majčinstvo, financijska nestabilnost i vlastiti identitet
U „Majčinstvu“Victoria Mapplebeck snima svoj život kroz dva desetljeća majčinstva, od saznanja da je trudna do adolescencije svog sina. Ona je samohrana majka koja se bori s ekonomskom stabilnošću, kreativnošću, osobnim očekivanjima od sebe u ulozi majke, a nešto kasnije i s rakom dojke. Iako nju, u odnosu na ostale protagonistice, možda majčinstvo i najviše ispunjava, ova režiserka prikazuje dva desetljeća vlastita majčinstva „bez puno filtera“. S usponima i padovima, duhovito i bolno – prikazujući vlastite emotivne raspade, posebice suočena s dijagnozom raka dojke. Na samom kraju filma, kamerom je zabilježila iskren razgovor o majčinstvu sa sinom Jimom koji ima već gotovo 20 godina.
Victoria tada kaže: „frustrirajuće je čega se žene trebaju odreći da bi imale djecu“.
Upravo ta rečenica još je jedna sjajna poveznica između sva tri filma. Ova dokumentarna ostvarenja prikazuju žene koje su više ili manje svjesne što majčinstvo donosi, s obzirom na vlastite godine i stupanj sazrijevanja. Isto tako, potpora obitelji je više ili manje ograničena, a ekonomske (ne)mogućnosti su kompleksno pitanje za svaku od njih.Uz to, svaka se bori s vlastitim obiteljskim traumama koje se prenose generacijama.
Alice je rodila sa samo 16 godina i u braku je s 35 godina starijim muškarcem. Većinom je odrasla s autoritarnom bakom, ima vrlo kompleksan odnos s majkom, a oca gotovo da ne poznaje. Uz to, ima i problem s ovisnošću. Lucy ima relativno blizak odnos s majkom i polusestrom koje – također – teže umjetničkom stvaralaštvu. No, ekonomske mogućnosti su im ograničene, a žene se u njihovoj obitelji bore s financijskom mogućnosti i svojim snovima kroz generacije. Victoria, pak, ima kompleksan odnos s ocem koji je napustio njihovu obitelj kad je bila mala.
Neke su svjesno i samostalno pristale na ulogu majke, a nekima je to na neki način „nametnuto“ (Alice). Victoria se morala odreći karijere u tv industriji, Lucy je pauzirala studiranje u Londonu (a zbog trudnoće i ostvarila financijske dugove) te se vratila s majkom i sestrom na Siciliju, a Alice je odustala od umjetničke akademije. Osim odustajanja od karijera i strasti koje su ih ispunjavale, one se neprestano bore da osiguraju dostatna sredstva za svakodnevicu – kako svoju, tako i svoje djece. Tu je možda najizraženiji prikaz Alice koja nema nikakvu obiteljsku potporu (vrlo složen odnos sa ženama u njenoj obitelji), te se odlučuje baviti seksualnim radom na chatu uživo. Na njemu spaja umjetnost i seksualni rad. To je možda i njen mali pokušaj zadržavanja vlastita identiteta u situaciji kojoj je izložena.
Alice On&Off
Odsutni očevi i nezreli muškarci
Još jedna poveznica između filmova su očevi koji su odsutni u životima sve tri žene koje su postale majke. Alice je sa svojim živjela prvih par godina, a mi je upoznajemo u trenutku kad njen otac ima drugu obitelj i gotovo se ne poznaju. Lucy je neko dulje razdoblje živjela s ocem, no nemaju blizak odnos. Victoria ima vrlo kompleksan odnos s ocem koji je napustio njenu obitelj kad je bila mala. No, ona na kraju svog dokumentarca snima oca s kojim na neki način i „rasplinjuje“ odnos, dok druge dvije protagonistice nemaju tu mogućnost.
Uz to, sve tri žene imaju djecu ili s odsutnim muškarcima ili nezrelim muškarcima. Victoria iz vrlo kratke veze, veza Lucy i Kitima je bila vrlo kratka, no održavaju je na daljinu. Alice, pak, ima sina s Dorianom koji je 35 godina stariji od nje.
Upravo Dorian je i jedni muškarac kojeg mi „upoznajemo“ kroz film. Ostale ili „upoznajemo“ kroz sporadična dopisivanja protagonistkinja s njima ili – u slučaju Lucy – kroz nekoliko scena zajedničke i povremene skrbi o djetetu. Dorian je glazbenik i umjetnik koji se s Alice oženi kad ona ostaje trudna. U jednoj sceni čak i opisuje kako je zbog nje ostavio ženu i obitelj “jer je to bilo ispravno“ s obzirom na njenu trudnoću i godine. S druge strane, izjavljuje (pomalo pobjedonosno) da je vezu s njom započeo u dobi u kojoj je legalno započeti vezu s maloljetnicom u Rumunjskoj jer su se zaljubili.
Što je stariji, to sve manje financijski skrbi za obitelj, pa ta uloga prelazi na Alice. Čak i kad ona napusti njega i sina i odlazi tražiti svoju sreću (i ispunjenje) izvan granica Rumunjske – šalje im novac kako bi se uzdržavali. Njen čin odlaska je na neki način predvođen emocijama (zaljubila se). No, ujedno i vrlo hrabar pokušaj da pronađe sebe izvan uloge majke koja joj je nametnuta u vrlo ranoj dobi.
Lucy je dijete dobila s Kitimom kojeg je upoznala u klubu, u Palermu. Iako su bili neko kratko vrijeme zajedno – zapravo se ne sviđaju jedno drugome. O tome Lucy priča prijateljici i prije nego li je rodila kćer. Lucina majka Roberta ima dvije kćeri iz dva različita odnosa i kroz film pratimo majčin odnos s trećim muškarcem – umjetnikom s kojim trenutno živi i kojeg djelomično i uzdržava. Usponi i padovi odnosa i žena unutar obitelji kao i odnosi s muškarcima mogu se sažeti u rečenici koju u jednoj sceni govori Roberta: „Moraš se nekad i raspizditi“. Na nemogućnost izbora, traume koje se ponavljaju iz generacije u generaciju, pozicije moći, klasne borbe i generalno – nepravdu.
Zlatno doba
Victoria u potpunosti sama skrbi za svog sina, uz sporadičnu pomoć majke. Otac njenog sina se spominje u jednom dijelu Jimove adolescencije u kojem on razmišlja o tome da ga upozna. Rasprava o upoznavanju i očekivanjima od tog čina se nastavlja kroz ostatak filma, no zapravo mi kao gledatelji_ice ne „upoznajemo“ oca.
Muškarci koje upoznajemo – i Dorian i Kitim – osjećaju (veću ili manju) privrženost prema svojoj djeci, no njihova očekivanja od majka svoje djece su društveno uvjetovana. Kod Kitima se dobiva dojam da se druži s kćeri i Lucy kad mu to odgovara, a očekuje da ostatak vremena provodi u aktivnostima koje njega zanimaju. Također, očekuje da Lucy to prihvaća i „da ne radi iz toga dramu“. Upravo zbog Lucinih očekivanja usmjerenih ka njemu kao ocu njena djeteta, odnos im je pun razmirica – one obično završavaju Lucinom isprikom i Kitimovim optužbama da je posesivna.
Dorian je prikazan kao značajno toplija osoba od Kitima, no čini se da nije svjestan svoje uloge i odgovornosti u situaciji u kojoj se njihova obitelj našla. Nerijetko sebe smatra odgovornim jer se brine za sina Arista (bez da propituje svoju odgovornost za vezu s Alice u dobi od 15 godina) te ne propušta naglasiti da Alice povremeno ostavlja SVOG sina njemu. Iako osjeća privrženost prema Alice – nerijetko se ponaša kao da je „on taj koji ju je privremeno spasio ovisnosti“ (no, njena borba traje kroz cijeli film). Također, očekuje da je ona odgovorna osigurati sredstva za život njihova sina, ali i njega. Istovremeno, upušta se u povremene rasprave s njom radi načina na koji zarađuje. Ali novac koji im šalje ili daje – ipak uzima.
Gdje završava putovanje?
Sva tri filma karakterizira prikaz složenih obiteljskih odnosa, traženja vlastita identiteta uz majčinstvo te borba s emocionalnom i financijskom stabilnošću. No, ono što sve tri redateljice sjajno čine je stavljanje žena u središte svojih filmova – svih njihovih (ne)uspjeha i borbi. Uz to, redateljice prikazuju puteve i izbore žena lišene osuda i predrasuda. Posebice sjajno to čini Isabela Tent u Alice On&Off. Čine to vrlo empatično, s puno topline te nastoje isto to probuditi kod gledatelja_ica.
Ipak, predrasude i osude ostaju nama koji promatramo živote žena. I priznali mi sebi ili ne – iz različitih smo sredina, iskustava, privilegija i pozicija. Gledajući navedene filmove kroz misli nam prolazi niz svjesnih ili nesvjesnih osuda koje uzrokuju ljutnju, razočaranje, samilost i/ili nježnost.
Navedeni dokumentarci, osim što prikazuju majčinstvo koje je zamršeno, nekonvencionalno, bolno, ali istovremeno i nježno – mogu poslužiti i da osvijestimo vlastite predrasude i borbe. One male osude majčinstva i žena oko sebe, ali i osude sebe u ulozi majke. I dopustimo si da osjetimo nježnost i solidarnost lišenu društvenih očekivanja od pojedinih životnih uloga. Kako za druge, tako i za same sebe.
Izložba posvećena svim tekstilnim radnicama, prošli petak je dobila svoj katalog. Promocija se održala u Tehničkom muzeju Nikole Tesle. Prisutni_e su imali_e priliku poslušati autorice izložbe Anu Rajković Pejić i Kosjenku Laszlo Klemar, te dizajnericu kataloga Barbaru Blasin.
Prije no što su nam predstavile katalog, saznali_e smo i nešto više o samoj izložbi koja se održavala prošle godine od 25. rujna do 10. studenog. Prikazivala je važnost tekstilnih radnica u radničkom pokretu te njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava.
„Najizrabljivaniji dio radničke klase su upravo radnice jer su one dvojno opresirane. I s rodne strane, ali isto tako i s klasne. U tom smislu su žene bile važne za sam radnički pokret“ , kazala je Ana Rajković Pejić.
Radnički pokret iz očiju akterica
Posjetitelji_ice izložbe mogli_e su vidjeti razne predmete, od slika do radničkih košulja. Doprinos tomu bila je suradnja s radnicama. Upravo zbog njih izložba je bila obogaćena privatnim arhivama koji su posjetiteljima dali priliku pratiti borbu iz očiju akterica što je dodatno činilo svu priču opipljivijom.
„Ono što je i Ani i meni bilo bitno je da izvučemo što više svjedočanstava. Kad govorimo o recentnim štrajkovima, da mi ne budemo te koje interpretiraju, već da damo neki prostor i glas radnicama. Naša uloga ovdje je da damo podršku, da one budu te koje biraju sadržaj i iznose taj sadržaj“, rekla je Kosjenka Laszlo Klemar.
Zatim je podijelila iskustvo uključivanja radnica u izložbu: „Mislim da je užasno važno kada se rade takve vrste izložbe, da se uspostavi prije svega neka profesionalna, ali i prijateljska povezanost. Mora postojati obostrano povjerenje prije svega. Ono što je moje iskustvo i što sam osvijestila je da, iako se nama čini iz današnje perspektive davno, ti periodi štrajka i podjele otkaza su bili izuzetno stresni i predstavljali su traume. Tako da svaki razgovor je ponovno otvaranje rana i emocionalno je teško, i nama ali primarno njima“. Dodala je i da je kod participacijskog pristupa najveći izazov bio pobrinuti se da su svi_e koji_e participiraju zadovoljni_e.
Participativni pristup i iskaz solidarnosti
A participirale nisu samo radnice, nego i posjetitelji_ce koji_e su na kraju izložbe mogli pisati na ploču svoje poruke i doživljaje iste. Budući da je cilj izložbe bio pokazivanje solidarnosti, potpisi posjetitelja_ica u katalogu služe kao pisani znakovi i dokazi potpore. Slika ploče završila je u katalogu, kao i slike svih drugih izloženih predmeta.
Uz slike stoji i tekst koje su autorice pisale, kao i popis svih štrajkova i tvornica koje su zatvorene. U katalogu se, također, nalaze i četiri kraće biografije istaknutih tekstilnih radnica i sindikalistica.
„Trudimo se napraviti da svaka od stvari dobije svoj prostor. Imamo i određeni broj strojeva koji su nijemi objekti, svjedoci tog razdoblja“, kaže autorica dizajna kataloga Barbaru Blasin.
Na kraju promocije, ostavljen je prostor za komentare publike. A u publici se nalazila Aleksandra, kćer Ružice Turković čija je biografija dio kataloga. Kao osoba koja je zaslužna za korištenje osobnog arhivskog materijala u izložbi, kazala je nekoliko riječi o svojoj mami, te mišljenja o radnicama koje su se borile za radnička prava.
„Za revoluciju i za nešto napravit ne možeš bit pokoran“, rekla je Aleksandra Turković i dodala: „Moja mama je bila vrlo talentirana za pisanje i za glumu, a kasnije je radila i kao urednica novina. Dakle nisu te žene bile, kako neki kažu, partizanke iz šume… to su bile dame“.
