Za osmi mart maršira se i u susjednim zemljama, u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Crnoj Gori. Donosimo pregled osmomartovskih marševa kojima se želi podsjetiti na borbu žena, na radna prava žena, na problem feminizacije profesija te na potrebu da naša mjesta i gradovi budu sigurni za sve nas.
Osmomartovski marš u Beogradu “Bez nas sve(t) staje”
Na 8. mart u Beogradu će se održati marš za radna prava žena od 15:00 do 17:00 sati. Organizira ga kolektiv 8.mart.svaki.dan. Okupljanje je od 15:00 sati na Trgu republike. Nakon pozdravnih govora ide se ka Studentskom kulturnom centru gdje će se održati blokada raskrsnice i 16 minuta šutnje. Potom se maršira do Trga Slavija, CZKD-a i Ministarstva pravde, a veliki radnički skup “Rame uz rame studenti i radnici” će se održati na Trgu republike.
“Učiteljice, nastavnice, kasirke, medicinske sestre, tekstilne radnice, seljanke, studentkinje, radnice u kulturi, naučnice, ekspertkinje, one koje odgajaju mlade i neguju stare. A i dalje tako često obespravljene, eksploatisane, napadnute, nepoštovane, skrajnute i nevidljive… Mi i ovog 8. marta marširamo, štrajkujemo, odupiremo se zajedno! Pozivamo da sve stanemo i pokažemo kako bez našeg neplaćenog i potplaćenog rada sve staje. Tek s tim saznanjem se nastavlja borba za poštovanje i jednakost žena, borba koja traje sve dok Osmi mart za svakog na svetu ne bude značio više od čestitke i cveta”, poručuju organizatori/ice.
Pozivaju i sve koji/e se pridruže maršu da uz sebe imaju odjevni ili neki drugi predmet crvene boje. On simbolizira krv, radništvo, antifašizam i borbu za ravnopravnost.
Ilustracija: Jachim992
Osmomartovski marš u Sarajevu “Hoću da živim od svoga rada”
Protestni marš za 8. mart se održava i u Sarajevu. Okupljanje je od 16:30 sati kod Doma sindikata. Nakon toga kreće marš prema Historijskom muzeju gdje će se održati govori i kratki glazbeni program. Na njemu će nastupiti Nešela, hor Seljo i DJ Nadja Si. Marš organizira neformalna grupa aktivista/kinja Bh. osmomartovski marš.
“Povodom Međunarodnog dana žena marširamo za dostojanstven rad, sigurnost na radnom mjestu i jednake plate. Za radne uvjete vrijedne življenja. Marširamo protiv neplaćenog i potplaćenog rada u Bosni i Hercegovini. Marširamo za bolji život za sve nas”, poručuju organizatori/ice.
Dodaju i da marširaju “u solidarnosti s ženama čija se prava sustavno krše, bilo da su nedovoljno plaćene, prinuđene na rad vikendom i prekovremeno bez naknade i godišnjeg odmora, ili podvrgnute mobingu i seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu. Dok navedeno spada među najčešće radne povrede, žene su na tržištu rada dvostruko marginalizirane i zato što nemaju plaćeno odsustvo za brigu o djeci, zato što čim zatrudne gube posao ili šansu da se zaposle, zato što su za isti rad manje plaćene od svojih kolega.”
Marš solidarnosti za slobodu i dostojanstvo u Banja Luci
Na osmi mart maršira se i u Banja Luci. Okupljanje je u 12:00 sati na platou ispred Narodnog pozorišta, a marš organizira inicijativa Građanke za ustavne promjene.
Osmi mart u Ljubljani “Neću cvijeće, dajte mi radnička prava!”
Društvo Iskra organizira prosvjed u Ljubljani pod sloganom “Nočem cvetlice, daj mi delavske pravice”. Okupljanje je od 16:00 sati na Kongresnom trgu.
“Ovo je dan prosvjeda, štrajkova i borbe, kada se prisjećamo prethodnica koje su se borile za besklasno društvo i ukidanje patrijarhata… Na prosvjedu ćemo istaknuti problem feminizacije zanimanja u sektorima poput brige o djeci, zdravstva, skrbi za starije osobe, prehrambene i tekstilne industrije, maloprodaje, kuhanja i čišćenja. Sve su to profesije koje su nam potrebne za reprodukciju radne snage i društva. Svima će tijekom života trebati vrtić, zdravstvena skrb, škola, starački dom, njega ili pomoć. Gdje god se okrenemo u tim sektorima, susrećemo se s katastrofalnim uvjetima rada, malim plaćama i prezaposlenim osobljem”, poručuju organizatori/ice.
Naglašavaju da nam je zajednički interes obraniti te sektore od privatizacije i izboriti se za bolje uvjete rada u navedenim sektorima. “Borba za uklanjanje feminizacije profesija je borba za dostupne javne usluge i kvalitetnu skrb“, poručuju.
Vizual FB Društvo Iskra
Protestni marš u Podgorici “BUNT!”
Centar za ženska prava u Podgorici organizira marš na 8. mart. Njime će obilježiti Međunarodni dan žena i dići glas za javnu sigurnost svih građana i građanki Crne Gore. Okupljanje je na Trgu nezavisnosti od 12:00 sati, gdje će se održati prvi govori. Slogan je BUNT!, a njega se iskazuje prema neodgovornosti, neozbiljnosti i netransparentnosti u radu institucija. Ruta je Ulica Slobode, Bulevar Petra Cetinjskog, most Blaža Jovanovića, ulica Stanka Dragojevića i Bikeška ulica pa povratak na Trg nezavisnosti.
“Marširajmo za budućnost u kojoj niko neće strahovati za sopstveni život, u kojoj pravda nije privilegija malobrojnih, već pravo svih”, poručuju organizatorice.
Mentalni rad (1,2) tek je relativno nedavno postao znanstveno zanimljiva tema, a sam pojam još nije poznat građankama i građanima Hrvatske. U istraživanju Ipsosa iz lipnja 2023. godine, 20 posto ispitanih reklo je da zna što je mentalni kućanski rad, ali kad su upitani o njegovom značenju i aktivnostima koje obuhvaća, ispalo je da samo njih pet posto potpuno razumije sam pojam. Mnogima zbog svoje prirode nevidljiv, jer se za razliku od fizičkog rada često odvija u pozadini i u rascjepkanim intervalima, mentalni rad predstavlja neizostavan dio naših života i područje duboke rodne podjele rada (1,2). Pa probajmo ga demifistificirati!
Reproduktivni rad – podaci za EU i Hrvatsku
EU indeks rodne ravnopravnosti za 2024. godinu, o kojem smo opširnije pisale na Libeli, pokazao je da žene i dalje obavljaju više neplaćenog reproduktivnog rada od muškaraca. U području „vremena“, u potkategoriji aktivnosti skrbi, EU indeks pokazuje da 34 posto žena i 25 posto muškaraca svakodnevno skrbi o djeci, unucima, starijim ili osobama s invaliditetom. Drugom aktivnošću ove potkategorije – kuhanjem i/ili kućanskim poslovima, svakodnevno se bavi 63 posto žena i 36 posto muškaraca. Kad se izdvoje podaci samo za parove s djecom, u svakodnevni skrbni rad uključeno je 65 posto žena i 46 posto muškaraca, a u kuhanje i druge kućanske poslove 72 posto žena i samo 35 posto muškaraca.
Što se tiče Hrvatske, ona je u području „vremena“ ukupno zauzela posljednje mjesto od svih zemalja EU, ali nije posljednja u svim potkategorijama tog područja. Na primjer, podaci za parove s djecom, pokazuju da u Hrvatskoj 67 posto žena i 66 posto muškaraca svakodnevno skrbi o djeci, unucima, starijim ili osobama s invaliditetom. U aktivnosti kuhanja je situacija kod parova s djecom radno-rodno neravnopravnija: 90 posto žena svakodnevno kuha u odnosu na 31 posto muškaraca.
Sav ovaj rad mora se i planirati i organizirati, što podrazumijeva mentalne napore, koje opet – vidjet ćemo iz rezultata istraživanja u daljnjem tekstu – većinom preuzimaju žene (1,2).
Što je mentalni kućanski rad?
Mentalni rad bio je prepoznat davno prije nego što je nastao sam pojam. U svom sam istraživanju aktivizma međunarodne organizacije zadrugarki otkrila da su ove žene raspravljajući o reproduktivnom radu, u obzir uzimale i kognitivne i emocionalne aspekte toga rada 1930-ih. I komunistkinje iz međuratne Jugoslavije također su prepoznale mentalni rad kao neodvojiv dio ženinog neplaćenog rada koji se isprepliće u vremenu i prostoru s plaćenim radom.
Sociologinja Susan Walzer, baveći se rodnom podjelom brige oko novorođene djece u članku iz 1996. godine, bila je među prvima koje su upotrijebile termin mentalni rad u znanstvenom istraživanju. U svom pregledu literature, za koji kažu da je prvi za koji znaju da se u punom opsegu bavi multidisciplinarnim studijama koje proučavaju mentalni kućanski rad, Natalia Reich-Stiebert, Laura Froehlich i Jan-Bennet Voltmer ističu kako dosadašnje studije koriste različite termine, a i kako različite znanstvenice i znanstvenici različito koncipiraju mentalni kućanski rad. Neke smatraju da osim kognitivne, ima i emocionalnu komponentu, ali ovi autori_ce daju svoju definiciju, koja ga ipak isključuje. Ističući kako je ovaj rad neprepoznat kao komponenta neplaćenog reproduktivnog rada, kažu da:
„Mentalni rad povezan s neplaćenim radom o kućanstvu i brigom o djeci kognitivni je rad koji se sastoji od menadžerskih aktivnosti usmjerenih na postizanje zajedničkih ciljeva (npr. ciljeva vezanih ne samo za pojedinca, već i za obitelj, partnera, djecu)…“.
U Hrvatskoj je mentalnom kućanskom radu u zadnjih nekoliko godina posvećeno nekoliko projekata pod vodstvom Ksenije Klasnić, izvanredne profesorice Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1,2). U najnovijem članku iz ljeta 2024. godine, Klasnić i Đurđica Degač kažu da je mentalni rad kombinacija kognitivnog i emocionalnog rada te da se sastoji od „predviđanja potreba, utvrđivanja opcija, donošenja odluka, i praćenja njihovog izvršavanja za sve članice i članove kućanstva, te emocionalnog rada“ povezanog s tim. Definiciju mentalnog kućanskog rada dale su i spomenute istraživačice Ipsosa prilagodivši definiciju iz istraživanja Klasnić iz 2017. godine.
Ona glasi: „Tzv. ‘mentalni rad’ je briga o tome da svi potrebni poslovi budu obavljeni na vrijeme i na odgovarajući način. Uključuje različita promišljanja o zadacima koje treba obaviti unutar kućanstva i obitelji. Može se nazvati i menadžmentom obiteljskoga (kućanskog) rada.“
U anketnim pitanjima istražuje se i emocionalna komponenta. Valerija Barada, Blanka Čop i Jasna Račić u svom članku iz 2024. godine uvode koncept kognitivnog (upravljanje resursima i vremenom) i emocionalnog (upravljanje odnosima i emocijama) upravljanja kućanstvom (KEUK). U tom radu autorice kažu da kognitivni (preferiraju termin kognitivni u odnosu na mentalni) i emocionalni rad predstavlja nevidljivi rad „koji podrazumijeva obavljanje više poslova istovremeno, iscjepkanost vremena i raspršenost aktivnosti“ te kako ga zbog toga istraživanja često zanemaruju.
Mentalni rad i mentalno opterećenje
Neke studije i dalje poistovjećuju mentalni rad s mentalnim opterećenjem (mental load), ali sve je više isticanja razlike između ta dva pojma. Reich-Stiebert, Froehlich i Voltmer tvrde da kognitivno opterećenje (kao sinonim za mentalno opterećenje) nije aspekt mentalnog rada nego njegova posljedica, koja onda može imati druge negativne posljedice povezane sa stresom. Ali upravo je preko mentalnog opterećenja mentalni rad donekle populariziran.
Strip „Trebala si pitati“ („You Should’ve Asked“), francuske crtačice stripova Emme objavljen 2017. godine, postao je brzo jako viralan. U stripu se izjednačava mentalni rad s mentalnim opterećenjem i objašnjava da mentalno opterećenje znači uvijek se sjećati ili pamtiti da nešto trebaš napraviti. „Kad muškarac očekuje od svoje partnerice da ga pita da napravi nešto, on nju zapravo vidi kao menadžericu kućanskih poslova“, objašnjavaju se u stripu situacije u kojima muškarci u heteroseksualnim odnosima nije da ne žele nešto napraviti, ali očekuju da im se kaže da to moraju napraviti. Točnije, da im njihove partnerice kažu što im je činiti.
Tko obavlja rad i s kojim posljedicama?
I većina međunarodnih studija pregledana od strane Reich-Stiebert, Froehlich i Voltmer sugerira da je vjerojatnije da žene u heteroseksualnim partnerskim odnosima obavljaju veći dio mentalnog kućanskog rada, što se povezuje s „negativnim posljedicama za žene, uključujući emocionalni stres, nezadovoljstvo vezom i životom i nedostatke povezane s karijerom.“
Foto: Kaboompics.com/Pexels.com
Ipsosovo ispitivanje partnerskih kućanstava u Hrvatskoj pokazalo je značajnu rodnu podjelu u obavljanju zadataka koji su dio mentalnog rada.Zaključak studije je da većinu tih aktivnosti obavljaju žene, a postoci variraju ovisno o pojedinoj aktivnosti. Najveće su razlike u brizi za odjeću, pripremi popisa za kupovinu te planiranju obroka. „Uvijek ja“ ili „uglavnom ja“ odgovorilo je 71 posto žena u odnosu na 11 posto muškaraca na pitanje tko brine o tome da članovi kućanstva imaju prikladnu i čistu odjeću za razne aktivnosti. 61 posto ispitanih žena i 15 posto muškaraca priprema popise za kupovinu namirnica i kućanskih potrepština. O planovima za pripremu ručka i večere brine 60 posto žena i 11 posto muškaraca.
Muškarci su uključeniji u posredovanje i rješavanje razmirica unutar obitelji i planiranje izleta i godišnjih odmora, a najmanja je razlika kod ispitane populacije u brizi o kućnim ljubimcima. Uvijek ili uglavnom o potrebama ljubimaca brine 21 posto ispitanih žena u odnosu na 17 posto ispitanih muškaraca. U partnerskim kućanstvima s malodobnom djecom, pokazalo je istraživanje, žene većinom obavljaju mentalni rad povezan s brigom za djecu. Na primjer, 56 posto žena uvijek ili uglavnom brine za zdravlje djece, u odnosu na 10 posto muškaraca. O terminima i pohađanju roditeljskih sastanaka brine 55 posto žena i 14 posto muškaraca.
U studiji iz SAD-a iz 2024. u kojoj su sudjelovale 322 majke male djece, a koja je podijelila rad u kućanstvu na fizički i kognitivni, u prosjeku su ispitane žene rekle da su odgovorne za oko 73 posto posto kognitivnog rada, a njihovi partneri za 27 posto. U usporedbi s tim, rekle su da su odgovorne za 64 posto svih fizičkih zadataka, a njihovi partneri za 36 posto. Studija je pokazala da je za svaki zadatak rodna razlika bila veća u kognitivnoj nego fizičkoj dimenziji. Također, ispitanice koje su rekle da obavljaju veći dio kognitivnog rada, prijavile su i povećane simptome depresije, povećani stres, povećano „sagorijevanje“, smanjeno mentalno zdravlje i smanjenu kvalitetu partnerskog odnosa.
Nešto ranije istraživanje iz SAD-a pokazalo je da je rodni jaz u raspodjeli mentalnog kućanskog rada povezan s osobnom dobrobiti i zadovoljstvom vezom ispitanih majki. U spomenutom istraživanju Klasnić i Degač u Hrvatskoj, žene su izrazile osjećaje preopterećenosti mentalnim kućanskim radom, a to je opterećenje utjecalo, između ostalog, i na to da se osjećaju iscrpljeno i frustrirano.
Što je zajedničko definicijama mentalnog kućanskog rada?
Za mentalni kućanski rad koristi se, dakle, različita terminologija i definicije. Ipak, zajednička im je kognitivna komponenta i ideja upravljanja kućanstvom (nužnost menadžmenta/menadžerskih aktivnosti).Prema dostupnim istraživanjima veći dio ovog rada obavljaju žene, tj. postoji rodna neravnopravnost u podjeli mentalnog kućanskog rada. Posljedice ove neravnopravne podjele za žene su višestruke. U velikoj mjeri uključuju iscrpljenost, stres i nezadovoljstvo partnerskim odnosom.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Pod parolom „Feminizam nema granica“ ove se godine održava deveti osmomartovski Noćni marš u Zagrebu. Solidarno i slobodno ćemo koračati našim gradom i pokazati da je feministička borba internacionalna. Tiče nas se svaki rat, svako nasilje, svako oduzeto pravo. Marširat ćemo solidarno preko svih izmišljenih granica, preko četiri zida doma. Preko i usprkos uskim kućicama u koje nas patrijarhat neprestano gura. Sve navedeno stoji i u najavi Noćnog marša koji već tradicionalno organizira Faktiv. Ususret samom Maršu, održan je i benefit koncert, tribina„Pričajmo o trans iskustvima: javno zdravlje svima!“ i nekoliko radionica izrade transparenata. S Faktivom smo pričale o razlozima zbog kojih marširamo i ovu godinu, internacionalnosti feminizma, napadima i diskriminaciji LGBTIQ+ osoba, pravima radnica te o progresu i/ili nedostatku istog kroz godine.
Na prvom Noćnom maršu, 2016. godine pokazale smo da se ne bojimo, da ćemo pružati otpor i da ćemo to radi glasno i borbeno. Upravo to smo pokazale na svim Noćnim marševima do sada, njih osam. Kroz godine smo se borile protiv neokonzervativne ideologije i utjecaja antirodnih pokreta, iskazivale smo ljutnju jer smo potplaćene, ustajale protiv činjenice da rodno uvjetovano nasilje prolazi nekažnjeno, pružale otpor neprestanim udarima na seksualna i reproduktivna prava, marširale smo za one koje nemaju privilegije da s nama marširaju jer se bore za puko preživljavanje, za žrtve sve većih broja femicida i za sve marginalizirane među nama. Za što marširamo ove godine? Što je obilježilo godinu iza nas, a što možemo očekivati da će obilježiti onu pred nama?
Ove godine marširamo u solidarnosti s palestinskim narodom koji je preživio genocid i vraća se u svoje razrušene domove. Marširamo za studentice, susjede i drugarice iz Srbije koje su nas inspirirale i rasplakale, koje su blokadama i protestima, šutnjom i bukom pokazale da je promjena moguća. Tiče nas se svaki rat i svako nasilje, a u ovoj zemlji nasilje vlada u domovima, na ulicama, na radnim mjestima, u obrazovnim ustanovama, u ginekološkim ordinacijama.Devetu godinu ponavljamo: pobačaj mora biti besplatan i dostupan, a nije ni jedno ni drugo. Zahtijevamo javno zdravstvo koje skrbi za žene, koje skrbi za sve.
Prava trans osoba sve češće su na meti političara, biznismena, liječnika i svih koji svoje viđenje društva žele nametnuti kao normativ, kao „normalno“, kao „prirodno“. Zato i ovaj 8. mart pozivamo na borbu – rukama i nogama, grlima i priopćenjima.
I ovaj 8. mart pozivamo vas da zajedno upremo prstom u svakog nasilnika. Nema ih malo, a i jedan je previše. Najmanje kako ih možemo kazniti jest da osjete sram. Kako je hrabra Gisèle rekla, sram mora promijeniti stranu. Zato marširajmo! Živio feminizam! Živio 8. mart! Živjela ženska i drugarska solidarnost – koja nema granica!
Foto: Luka Pešun (7. Noćni marš)
Kao što smo već navele, na osmi mart ove godine marširamo pod sloganom “Feminizam nema granica”. Pristup Faktiva je oduvijek intersekcionalan. U današnjem okruženju, posebice političkom – kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta – takav je pristup itekako važan i nužan. Zašto je tome tako? Zašto feminizam mora biti intersekcionalan?
fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene.
Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret. Koji se, kao što Cinzia Arruzza, Tithi Bhattacharya i Nancy Fraser u svojoj knjizi govore – feminizam za 99%. Ne koristimo često pojam intersekcionalnosti jer je on pomalo teorijski mutan i u njega se može upisati svašta. No, lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Ako intersekcionalnost tako čitamo, onda da, zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.
Foto: Sanja Junaković (8. Noćni marš)
U godini iza nas zanimljivo je i da su se različite diskriminatorne prakse nastojale opravdati slobodnom izražavanja i/ili kršenjem temeljnih ljudskih prava. Tako je ljetos udruga „U ime obitelji“ u Hrvatskom saboru predstavila “Izvješće o kršenju prava na slobodu izražavanja muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini”. U njemu se navodi i nekoliko kategorija ugroze kao što su diskriminacija, mržnja i sl. Za očekivati je da je ovo tek početak ovakvih praksi. Kako na njih odgovoriti?
Za početak, puštamo suzu za sve molitelje i klečavce koji su se u svojim subotnjim aktivnostima osjetili ugroženi. Radi se o klasičnom konceptu kojim se udruga U ime obitelji već godinama služi – zagovaranje i aktivan rad na dokidanju prava žena i LGBTQ+ osoba, istovremeno prikazujući sebe žrtvama medijskog diskursa i navodne hajke na sve katolike i tradicionaliste. Sve što u tom izvješću navode – predrasude, diskriminacija, neargumentirana optužba, neistina, javno poticanje na nasilje i mržnju jesu modeli kojima se oni i druge krilne udruge, ponekad suptilno, ali sve više otvoreno, služe kako bi svoje stavove pokušali nametnuti kao društvenu normu.
Pogledajmo samo za što se mole – povratak žena u kuće, zabranu pobačaja, muškarce kao glave obitelji pod svaku cijenu, brak i hetero svijet kao jedini svijet za sve, pri čemu je na ženama samo da rađaju, a ne da misle, govore i žive kako žele i osjećaju. Žuljaju ih naša izborena prava, žulja ih feminizam. Čini nam se da se onda i nameće odgovor – udarajmo feministički!
Kao sve one drugarice koje subotom ujutro na trgovima protestiraju pokraj onih koji kleče za zabranu pobačaja i takozvanu čednost. Ili kao novinarke i novinari koji svojim istraživanjima i tekstovima pokazuju otkud uvoze ideje, čije su pare u igri, s kojim su ultrakonzervativnim organizacijama umreženi. Nema nam druge nego feminizmom, boreći se ne samo da bismo obranile što nam žele oduzeti, nego izboriti i ona prava koja su nam u ovom trenu daleki san.
Dok ratovi i genocidi oko nas bijesne, konzervativne i desne opcije diljem svijeta se “obračunavaju s rodnom ideologom”. Tako je na američko Ministarstvo zdravstva ažuriralo definicije spola. U smjernicama je naveden stav da su muškarac i žena jedina dva spola i da se ne mogu mijenjati. Ljetos je u Zagrebu održan skup mreže ultrakonzervativaca poznatih kao Agenda Europe. Prema medijskim napisima i istraživanjima, njihova je agenda utjecati na zakone i rezolucije o ženskim reproduktivnim pravima i pravima LGBTIQ+ zajednice. Za očekivati da će godina pred nama donijeti još više diskriminacije i napada na prava LGBTIQ+ osoba. Kako možemo organizirano pružiti otpor?
Otpor treba pružati na više frontova – od medija preko društvenih mreža, od institucija preko ulica, tribina, trgova, obiteljskih ručkova. Što se tiče zajedničkog, organiziranog otpora – žene i LGBTIQ zajednica već su pokazale i nastavit će pokazivati da se znaju organizirati i poslati jasne političke poruke protestima, marševima, raznim akcijama. Što ne u budućnosti i blokadama i štrajkovima i kod nas? Situacija je užasna, ali ne treba očajavati. Dok raste desnica raste i otpor, najinspirativnije su se akcije organizirale u najmračnijim vremenima.
Ono što možemo i hoćemo je nastaviti pružati kontinuiran pritisak na naše vlasti. Ono što se dešava u SAD-u kod nas neće proći, a klerikalno desničarski narativi o nepostojećoj “rodnoj ideologiji” i lov na trans osobe samo je nastavak agende protiv žena, dostupnog pobačaja, istospolnih brakova. Ponekad je teško doprijeti do ljudi kada su bombardirani lažima s rubnih portala, kada saborski zastupnici šire nepostojeću paniku i kada po cijeli dan moramo slušati gluposti o kansel kulturi i “wokeu”. Ali koliko god su oni uporni, mi smo upornije.
Uz različite diskriminatorne prakse, zakonske odluke i pritiske, kvaliteta života svih nas je na udaru inflacije i potplaćenosti već dugo vremena. Godinama nastojimo dostojanstveno živjeti od svoga rada, no to se ne događa. Koja su radna prava u našoj zemlji najugroženija? I koje su skupine u najgorem položaju?
Strane radnice i radnike napada se sa svih frontova i najtežom artiljerijom. “Krivi” su za spuštanje cijene rada, oduzet će prava našim ženama, ukrasti poslove našim radnicima i preuzeti Hrvatsku. Političari besramno šire tvrdnje da je dolazak stranih radnika i radnika ciljana “zamjena stanovništva”. Riječ je o opasnoj teoriji zavjere koja u svijetu odavno služi kao izgovor za antiimgrantske politike i nasilje, kao “inspiracija” za terorističke napade bijelih supremacista.
Feminističkoj borbi ni jedna radnica nije strana. Radnici rade, s papirima ili bez njih, s državnim pečatom ili bez njega. Voze nas na preglede, dostavljaju preskupu hranu na naše preskupe kućne pragove, obnavljaju te iste kućne pragove ovog potresenog grada, a tako olako ih nazivamo strancima.
A kad smo već na „kućnom pragu“ne smijemo zaboraviti na kućanski rad, taj dvostruku teret. Žene hrane i peru svoje mlađe i starije, odrađuju sate skrbi. Kičma su ovoga društva, a džabe im, doslovno. Kada, pak, prijeđu kućni prag, za isti taj posao primaju mizernu plaću. S kojom potom džabe pokušavaju i platiti račune i prehraniti se – ali ne ide.
Foto: Sanja Junaković (8. Noćni marš)
Gledajući našu borbu posljednjih osam godina, što se promijenilo? Što je ostalo isto? Ima li pomaka ili je svaki korak naprijed popraćen s dva koraka nazad?
Ponekad nam se čini da je sve isto, ponekad da gubimo na svim poljima. Ako ćemo gledati usko, teško se odmaknuti od apatične perspektive. Javni sustavi se urušavaju i nanose posljedice našem zdravlju. Radnička prava se opetovano gaze, siromaštvom je pogođeno sve više društvenih skupina. Napadi na reproduktivna prava i prava LGBTQ+ osoba su konstanta. Transfobija više nije na marginama društva već divlja mejnstrimom. Klimatska kriza, ma što sad još i s tim?
Feminizam je već godinama poprište rasprava koga se smije, a koga ne smije uključiti u svima nam zajedničku borbu.Zamjera mu se i da je s ulica i iz institucija prešao na društvene mreže, da rijetko koji oblik feminističkog otpora postane trajan, a ne prigodničarski. Sve nas ovo navodi da svake godine iznova propitkujemo svoj i tuđi rad, više ili manje uvezane borbe.
A onda – niti jedno pravo nije izboreno preko noći, zašto bismo očekivale da će obrana stečenog biti išta lakša? Jesu li radnice tridesetih godina prošlog stoljeća odustajale nakon prvog ili drugog nasiljem ugašenog štrajka? Jesu li aktivistkinje u Americi sedamdesetih odustale od borbe za siguran i dostupan pobačaj nakon prvih bombi u klinikama? Osvrnimo se oko sebe – je li palestinski narod nakon mjeseci genocida odustao od prava na noć koju nisu probdjeli, krov, državu? Odustaje li narod Srbije od pravde za četrnaest ubijenih u Novom Sadu, spuštaju li tenzije? Odustaju li naše drugarice, prekarne radnice, od rada sa sindikatima, od podrške tekstilnim radnicama? A hrabre studentice od upiranja prsta u profesore zlostavljače iako ih je sustav izdao po tko zna koji put? Odustajanje ne smije i neće biti opcija, ma koliko se puta spotaknule.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Kao i prijašnjih godina i ovaj osmi mart pružamo otpor i pokazujemo da nećemo odustati u borbi za solidarno, pravedno, sigurno i slobodno društvo. U nekim se gradovima naše zemlje Noćni marševi održavaju već godinama, u nekima tek par godina, a imamo i nova mjesta koja se pridružuju borbi. Donosimo pregled gdje sve marširamo ovu subotu.
Noćni marš u Zagrebu “Feminizam nema granica”
Najveći prosvjed za ženska prava u Hrvatskoj se već devetu godinu održava u Zagrebu. Riječ je, naravno, o Noćnom maršu za 8. mart u organizaciji Faktiva. Ove se godine okupljamo ispred Hrvatskog narodnog kazališta u 18 sati, odakle preko Frankopanske i Trga bana Jelačića marširamo do Zrinjevca. Na njemu će se, tradicionalno, održati govorni i glazbeni program.
“Pozivamo građanke i građane da nam se pridruže na Maršu jer feministička borba je internacionalna i ne staje na nacionalnim granicama, baš kao što ratovi ne staju na granicama u čije ime se neslavno vode. Marširajmo jer tiče nas se svaki rat i tiče nas se svako nasilje”, poručuju organizatorice.
Za što sve marširamo i dokle je stigla naša borba, čitajte u intervju koji smo vodile s Faktivom povodom ovogodišnjeg Noćnog marša.
Ni u Rijeci feminizam nema granica
I ove se godine okupljamo u Rijeci na Noćnom maršu za 8. mart uz pitanja “dokle više?” i “zašto još uvijek?”Okupljanje je na Delti, od 18:30 sati nakon čega se maršira do Trga 128. brigade hrvatske vojske. Marš organiziraju Pariter, LORI i Građani i građanke Rijeke.
Maršira se za žene žrtve femicida, silovanja i svih ostalih oblika rodno uvjetovanog nasilja, za trans osobe koje su žrtve institucionalnog rodno uvjetovanog nasilja. Protiv hodova kojima se gazi po ženskim pravima, kao i za pravo na izbor. Maršira se i za mlade osobe koje ne progovaraju o nasilju koje trpe zbog straha i društvene inkvizicije.
“Ali feminizam nema granice! … Feminizam bez granica za žene, muškarce, nebinarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje_te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama_ma koje čeka četiri godine rada pod trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanom iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo. Feminizam nema granica jer smo ujedinjene u borbi“, poručuju organizatori/ice.
Osim marša, inicijatori/ice pozivaju i na popratna događanja. U srijedu, 5. ožujka od 17:00 sati se izrađuju transparenti u Galeriji SKC. U petak, 7. ožujka od 19:00 sati je panel diskusija o aktivizmu u Galeriji OK, a u utorak 11. ožujka SOS Rijeka predstavlja knjigu “Sigurna kuća”.
Noćni marš u Osijeku “Žena s glasom”
Ovogodišnje izdanje Noćnog marša u Osijeku kreće prosvjednom šetnjom od Trga Ante Starčevića. Okupljanje je zakazano u 18:30 sati, a marširamo od 19:00 sati.
“Pridružite nam se na Noćnom maršu Osijek – prosvjedu u borbi za ženska prava i ravnopravnost. Marš je poziv na promjenu i osvještavanje o važnim društvenim pitanjima. On je prostor za iskazivanje solidarnosti i poziv na konkretne promjene koje će unaprijediti sigurnost, jednakost i poštovanje prava svih građanki i građana. Zajedno možemo stvoriti promjenu, zajedno možemo osigurati sigurnost i ravnopravnost za sve”, poručuju organizatori/ice iz Noćni marš Osijek.
Marš u Splitu “Računajte na otpor”
Udruga Domine devetu godinu za redom organizira Marš za 8. mart. Odnosno, Marš za obranu prava žena. Okupljamo se od 11:00 sati ispred HNK Split. Marš počinje u 11:30 i kreće se rutom Marmontova – Riva – Voćni trg – Pjaca (ispred vijećnice).
“Marš za prava žena nije samo simbolički čin, već i nužnost u vremenu kada se prava žena u Hrvatskoj i svijetu suočavaju s ozbiljnim prijetnjama. Marširamo u spomen na sve žene iz naše povijesti koje su prkosile patrijarhalnim strukturama moći i za sve žene koje se odupiru nasilnicima danas”, poručuju organizatorice.
Dodaju i da su “temeljna prava žena narušena jer se suočavamo sa sve većim prijetnjama. S političkim i društvenim pritiscima različitih skupina i pojedinaca koji žele ograničiti stečena reproduktivna prava žena, ignoriraju seksualno uznemiravanje na fakultetima, te umanjuju ozbiljnost nasilja u obitelji, i partnerskim vezama.” Pritom naglašavaju i nedostatak jasnih i učinkovitih javnih politika koje bi štitile žene od nasilja i diskriminacije. Smatraju da se time pokazuje nezainteresiranost i neodgovornost političara/ki na svim razinama vlasti – od nacionalne do lokalne.
Noćni marš u Puli “Sestrinstvo i jedinstvo”
Nešto noviji marš, treći, se održava u Puli. Organiziraju ga Klub – knjižara Giardini 2, Udruga PANK, Udruga Proces i Pulska mreža studenata (PMS). Poručuju: “Dosta je nepravde! Vrijeme je za promjene”. Održava se od 18:00 sati na pulskoj Portarati. Ruta prolazi Ulicom Sergijevaca i Kandlerovom ulicom te završava u Klubu-knjižari Giardini 2, gdje će se održati after party uz poseban program “Srdačno LP”.
„Živimo u vremenu kada se knjige zabranjuju, a jezik – koji čini preduvjet razumijevanja drugih i određuje horizont našeg svijeta – na do sada nezamisliv način biva osakaćen i to, ni manje ni više nego uklanjanjem riječi „žena“, riječi „gay“, riječi „trans“. Ovim maršem u kojem sudjeluje niz organizacija koje djeluju u domeni aktivizma i kulture, ali i pojedinci koji svojim umjetničkim djelovanjem pomiču naše obzore, borimo se za društvo koje nije zasnovano na strahu od onog što je viđeno kao drugo i drugačije – bilo to žena, trans-žena, LGBTQ osoba, migrant ili migrantkinja, za društvo koje ne pristaje na sustav vrijednosti zasnovan na nasilju, osvajanju, porobljavanju, za društvo čiji će horizont činiti jezik solidarnosti, empatije i suosjećanja”, poručuju organizatori/ice.
Dodaju i da ove godine marširamo pod sloganom „Sestrinstvo i jedinstvo“ jer solidarnost nije samo simbol, solidarnost je alat otpora i pokretač promjena.
Marš će okupiti brojne umjetnike/ice, aktiviste/kinje te one koji podržavaju borbu za rodnu ravnopravnost. Govore će održati organizatori/ce, a glazbeni program čine nastupi Big Banda, zbora Praksa te ETHER uz pratnju zbora Viva. Voditelji programa su Iris Mošnja i Luka Mihovilović, dok je za tehničku podršku zadužen Saša Stepanović. U okviru posebnog programa “Srdačno LP”, umjetnice Petra Mišan i Martina Gašparović ćeizvesti performans slikanja uživo. Marš završava u klubu Skandal, partijem s početkom u 22:00 sata na kojem će glazbu puštati DJ-ice pulske scene.
Osim i više nego bogatog programa na sam osmi mart, u Puli se održava i popratni program. U srijedu, 5. ožujka od 19:00 sati u Klubu-knjižari Giardini 2 održava se radionica izrade transparenata. Dan prije marša, u petak, 7. ožujka od 20:00 sati u istom će prostoru gostovati Slavenka Drakulić. Predstavit će svoju najnoviju knjigu “O čemu ne govorimo”.
“Feminizam nema granica” i u Šibeniku
Pod istom parolom kao i Zagreb i Rijeka, maršira se i u Šibeniku. Događanja za osmi mart počinju “Ženskom ćakulom”. Okupljamo se od 17:00 sati ispred studia “MO’A TI” i u neformalnom okruženju razgovaramo o raznim feminističkim pitanjima. Naglasak je na pitanjima radničkih prava, ženskom radu – nevidljivom i neprepoznatom kućanskom radu.
“Kao što svi znamo, u okvire navedenih tema prirodno se uklapa tužna priča o radnicama Revije – firme koja je za svoje vrijeme bila dragulj industrijskog Šibenika i oblačila cijelu Jugoslaviju i šire. Stečaj radnica Revije najduži je u Hrvatskoj i Europi, ali one su unatoč tome ostale dosljedne i snažne borkinje. Osmog marta će nam se na Ženskoj ćakuli priključiti Jadranka Košarić, bivša radnica Revije, s kojom ćemo iz prve ruke razgovarati o nepravdi koja je pokosila tekstilne radnice Šibenika, ali i u čitave Hrvatske”, poručuju organizatori/ice.
Nakon ćakule, u 18:30 kreće Noćni marš. Hoda se preko Poljane i Kalelerge do Trga Republike Hrvatske gdje će se održati govori.
“Feminizam u svojoj borbi grli sve, neovisno o tome kojoj rodnoj kućici pripadaju. Nekoć usko vezana za konzervativne, tradicionalne i krajnje desne struje, transfobija je danas dobacila do centra i fino se ugnijezdila i u feminističkim krugovima. U mejnstrimu sve češće čujemo o woke kulturi i rodnoj ideologiji koje će nam razoriti obitelji i uništiti “dobre” vrijednosti koje smo do sada njegovali. Rodna ideologija je prazni pojam kojem je jedina svrha zastrašivanje javnosti. Zapravo se trebamo bojati antirodnih pokreta koji nam žele oduzeti pravo na samoodređenje. Trans, nebinarnim i kvir drugaricama i drugarima držimo leđa i poručujemo da se borimo svi zajedno”, poručuju organizatori/ice.
Nakon marša, organizatori/ice vas pozivaju i da popratite otvorenje izložbe “Arijadnina nit” Jadranke Lacković. Održava se u Azimutu, s početkom u 20:00 sati. Osim događanja na 8. mart, u Šibeniku se održava i popratni program. U srijedu, 5. ožujka od 18:00 sati u Azimutu u Galeriji će se izrađivati transparenti.
Prvi Noćni marš u Karlovcu
Ove se godine Noćni marš po prvi put održava i u Karlovcu, u organizaciji inicijative feministiKA. Okupljanje počinje u 18:00 kod Glazbenog paviljona.
“Nebitno jesmo domaćice, direktorice, zamotane, gole, dlakave, obrijane, napumpane, ovješene, tihe, glasne, nasmijane, namrgođene, mršave, debele, zelene, plave, crvene, crne, lijeve, desne – sve smo ŽENE”, poručuju iz inicijative.
Organizatorice pozivaju i da im se slobodno pridruže oni/e koji/e žele održati govori ili recitirati pjesmu.
U kojem god da ste od navedenih gradova, pridružite nam se u borbi – glasno, solidarno i slobodno. Živio feminizam! Živio 8. mart!
I u ovoj se kampanji, kao i u prethodne dvije, održao kontinuitet izgradnje narativa o opasnostima „rodne ideologije“. No, za razliku od kampanje koja je pratila izbore za Europski parlament, u ovom je izbornom ciklusu opet (kao i u kampanji za parlamentarne izbore) bio naglasak na nepodobnosti žena za bavljenje „visokom politikom“. A pojavili su se ponovno i rodni aspekti dezinformacijskih narativa o migracijama kao društvenoj ugrozi. S druge strane, u ovoj kampanji nismo zabilježile propitkivanje rodnih politika, što je bio slučaj u prethodne dvije predizborne kampanje.
Nepodobnost žena za bavljenje „visokom politikom“
Narativ koji je dominirao kroz ovu predizbornu kampanju bio je onaj o nekompetentnosti kandidatkinja za obavljanje funkcije Predsjednice RH. S obzirom da se radi o izborima koji su visoko personalizirani te se na ovim predsjedničkim izborima natjecao dosad najveći postotak žena(37,5 posto), to i nije iznenađujuće.
Ovaj vid narativa je u najvećoj mjeri bio usmjeren ka Ivani Kekin, no gradio se i oko Marije Selak Raspudić. I bio je izraženiji nego li u kampanji za parlamentarne izbore. Kekin je kontinuirano bila izložena značajnom broju dezinformacija i malinformacija s ciljem diskreditiranja i izgradnje narativa o njoj kao inherentno nepouzdanoj, nekompetentnoj i suviše emotivnoj političarki. Narativ o nepodobnosti Selak Raspudić se, s druge strane, manifestirao kroz izjave utemeljene u rodnim stereotipima vezanim uz ulogu žene u društvu. Konačni cilj tih narativa je bio prikazat Selak Raspudić kao podložnu, nesamostalnu i/ili nedovoljno sposobnu za bavljenje politikom.
Ivana Kekin kako nedovoljno transparentna, korumpirana i naivna
Dezinformacijske kampanje usmjerene ka Ivani Kekin su išle u tri smjera. Prvo, kroz manipulacije vezane uz podrijetlo vlasništva nekretnina obitelji Kekin, čime je se prikazivalo kao nedovoljno transparentnu (1,2,3). Ove su se manipulacije svoj izvor najčešće imale na društvenim mrežama, no prenosili su ih i pojedini mediji. Drugo, kroz netočne tvrdnje o donatorima i izvorima financiranja predizborne kampanje, čime se kandidatkinju htjelo diskreditirati kao korumpiranu (1,2,3). I ove su manipulacije svoj izvor imale mahom na društvenim mrežama. Treće, kroz medijski intenzivno praćenje događaja i reakcija vezanih uz susret Nikice Jelavića i Milana Kekina, supruga kandidatkinje. Kroz špekulacije o tom susretu izgrađivao se narativ o Kekin kao naivnoj političarki. Naime, sam događaj postao je jedna od glavnih političkih i medijskih tema. Na njega se nadovezala i intenzivna dezinformacijska kampanja upućena prema Kekin. Ona se sastojala od neprovjerenih ili neslužbenih informacija te izmišljenih teorija o događaju.
Reakcije političkih aktera/ki, protukandidata/kinja Ivane Kekin i medija na navedeni događaj, kao i na njezino inzistiranje o tome da se radilo o „klopci“ za njenog supruga, zbog čega je cijeli slučaj prijavljen policiji, išle su u smjeru diskreditirajućeg prikazivanja Kekin kao suviše emotivne za obnašanje dužnosti Predsjednice RH (1,2,3).
Marija Selak Raspudić nesamostalna, nedorasla i marioneta
I Selak Raspudić je kroz kampanju prikazivana kao neadekvatna za obavljanje političke funkcije predsjednice RH. Potrebno je istaknuti da su ovakav narativni okvir o Selak Raspudić kreirali njeni protukandidati u utrci za predsjednika/icu. Ponajviše Dragan Primorac, prikazujući je kao nesamostalnu i nedoraslu za bavljenje politikom. Prikazivana je kao marioneta koja djeluje pod utjecajem snažnih političara (Zoran Milanović i Nino Raspudić), ali i različitih akademskih mentora (1,2). Praksa takvog prikaza Selak Raspudić zabilježena je i prije početka službene izborne kampanje (1,2,3).
Opasnosti rodne ideologije
Kao i u svakoj predizbornoj kampanji do sada, narativ o „rodnoj ideologiji“ kao društvenoj ugrozi bio je i sada aktualan. U prethodnim smo izvješćima već naznačili najvažnije karakteristike tog narativa (1,2,3).
Sintagma „rodna ideologija“ je, kao i do sada, dominirala diskursom kandidata i kandidatkinja (populističko) radikalne desnice. Posebno je bila aktualna tijekom sučeljavanja u medijskom prostoru (1,2). Zanimljivo je da nisu samo kandidati/inje spominjali ovu sintagmu već su joj na značaju dali i sami mediji. Prvenstveno kroz postavljanje pitanja o rodnoj ideologiji i stavljanje rasprave o njoj na agendu sučeljavanja. Time su uporabu ovog praznog označitelja normalizirali, implicirajući tako da on posjeduje koherentan i stvaran značenjski sadržaj (1,2). Kandidati/inje su pritom najviše isticali opasnost koju ona predstavlja za tradicionalnu obitelj, s naglaskom na opasnost za djecu. Za razliku od prethodnih izbornih ciklusa, na ovom se nije spominjala ugroza koju „rodna ideologija“ predstavlja za ekonomiju, a nije se inzistiralo ni na narativu da je ta ugroza nametnuta „izvana“.
Opasnost „rodne ideologije“ za tradicionalnu obitelj
Narativ „opasnosti rodne ideologije za tradicionalnu obitelj“ vidljiv je u izjavama Tomislava Jonjića i Mire Bulja sa sučeljavanja u prvom krugu izbora (1,2). Zanimljivo je da je taj narativ (iako mu nije bio fokus u prvom krugu izbora) u drugom krugu preuzeo i kandidat HDZ – a Dragan Primorac. Naime, on je problematizirao termin „roditelja 1 i 2“, nasuprot majke i oca. Isticanje tog termina kao primjera kojim „rodna ideologija“ ugrožava tradicionalnu obitelj zabilježeno je i u kampanji za parlamentarne izbore. O manipulacijama tim terminom, Faktograf je pisao nekoliko puta (1,2).
Opasnost „rodne ideologije“ za djecu
„Rodna ideologija kao ugroza djece i njihovih prava“ dominirala je ovim narativom tijekom predizborne kampanje.Miro Bulj je tako smatrao da „moramo zaštititi djecu od rodne ideologije jer nije normalno spol odvojiti od uloga u društvu“. Niko Tokić Kartelo se, oštro protivio uvođenju rodne ideologije u vrtiće i škole“. Možda i najdalje u tom narativu je išla Branka Lozo koja je u debatama kontinuirano ponavljala da treba kazneno goniti one koji su sudjelovali u operativnim zahvatima „tzv. sakaćenju djece“ u smislu promjene spola. U debatama je kazala i da je operacijama „navodno do sada podvrgnuto već preko 200 maloljetnika“ (1,2).
Tri načina „ugroze djece kroz rodnu ideologiju“
Iz navedenih izjava vidljivo je da su identificirana tri načina ugroze djece kroz „rodnu ideologiju“. Prvi se odnosi na „nenormalnu“ praksu odvajanja spola od uloga u društvu. Drugi se odnosi na “nametanje rodne ideologije” u odgojno – obrazovni sustav, a treći se odnosi na „nasilni“ postupak promjene rodnog identitetakod djece i maloljetnika/ice.
Treba istaknuti da su sva tri argumenta manipulativna. Problematiziranjem odvajanja spola od uloga u društvu ignorira se razumijevanje spola i roda na način utvrđen u društvenim znanostima (1,2,3,4). Po pitanju „nametanja rodne ideologije u odgojno – obrazovni sustav“ dane su samo općenite izjave, bez konkretnih činjenica u kojima kandidati/inje utemeljuju svoje tvrdnje. Uz to, ostaje nejasno uvodi li se ona u sustav, postoji li već u njemu i tko je „nameće“.
Zaključno, povezivanje procesa tranzicije transrodnih osoba i genitalnog sakaćenja svodi jedan vrlo složen proces na čin nasilja i kršenja ljudskih prava koji se obavlja iz medicinski neutemeljenih razloga od strane nestručnih osoba, i to najčešće u uvjetima koji nisu medicinski. Time se u potpunosti zavarava javnost o prirodi postupka tranzicije koji je dobrovoljan, složen, dugotrajan, pravno i medicinski reguliran, utemeljen u stručnim procjenama te se provodi od strane stručnih osoba u medicinskim uvjetima i ne uključuje isključivo operacijske zahvate. Osim toga, informacije dobivene iz različitih izvora sugeriraju da se u Hrvatskoj ne provode operacije nad maloljetnim osobama.
Rodni aspekti dezinformacijskih narativa o migracijama
Migracije su bile u fokusu svih dosadašnjih izbornih kampanja. Rodne dezinformacije u kontekstu migracija se naslanjaju na postojeći medijski narativ negativne reprezentacija migranata kao društvene prijetnje. Oni se dominantno prikazuju kao mladi, snažni, vojno sposobni i izdržljivi, dok se o ženama koje migriraju najčešće šuti ili ih se prikazuje kao statične, pasivne i ranjive.
Jedna od dimenzija prijetnje očituje se i kroz prikaz migranata kao aktivnog nositelja prijetnje, dok se žene i djecu i domicilnog stanovništva predstavlja kao žrtve (potencijalnog) djelovanja migranata. U takvim se prikazima nerijetko instrumentalizira rod od strane političkih aktera/ica u svrhu mobilizacije birača/ica.
Tijekom ove predizborne kampanje, tim se tipom instrumentalizacija bavio Miro Bulj. Naime, on je izjavio da postoji mogućnost da strani radnici u bliskoj budućnosti zakonito, kroz zakonsku proceduru, ženama nametnu nošenje marame te im zabrane voziti (1,2,3). Ovom se manipulacijom radnike migrante htjelo prikazati kao prijetnju temeljnim zapadnim i europskim vrijednostima koje oni ne samo da ne žele prihvatiti, već ih planiraju i mijenjati kroz nametanje vlastitih kulturnih vrijednosti. Da je riječ o manipulaciji, odnosno rodnoj dezinformaciji u području migracija, pokazala je i naša analiza. U njoj je utvrđeno da trenutne politike vezane za dobivanje državljanstva, koje je glavni preduvjet za ostvarivanje glasačkog prava i političkog predstavništva, nisu prilagođene stranim radnicima. Kao i da ne postoje jasne strategije integracije stranih radnika u hrvatsko društvo. A i u strukturi stranih radnika i dalje dominiraju oni s područja bivše Jugoslavije.
Hoće li kampanja za lokalne izbore nastaviti rodno dezinformacijske trendove?
Analiza rodno dezinformacijskih narativa kroz sve izborne cikluse pokazuje slične teme koje dominiraju medijskim prostorom. Za očekivati je da će se one pojavljivati i kroz kampanju za lokalne izbore. A možda nas čeka i nešto novo.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Kako se kroz poeziju i kazalište borimo za vidljivost žena? Kako moda i umjetnost oblikuju našu svakodnevicu i društvene promjene?
O ovim pitanjima će se raspravljati na pjesničko – borbenom verbalnom buvljaku koji će se održati u subotu, prvog ožujka u 19 sati u Mjesnom odboru Bartol Kašić (Selska 3). Događanje organizira Ženski filmski festival.
“Ovo nije samo večer poezije i razgovora, ovo je večer moći, umjetnosti i solidarnosti”, poručuju organizatorice.
Na raspravi će sudjelovati:
Sonja Manojlović, pjesnikinja s petnaestak zbirki, dobitnica Nagrade grada Zagreba, čitana i prevođena diljem svijeta.
Đurđa Grozaj i radnice Udruge Kamensko, žene koje nisu dopustile da ih sustav izbriše, već su nakon gašenja tekstilnog giganta Kamensko same pokrenule svoj posao
Umjetnička organizacija Točka na I, žene koje glume, pišu, misle i izvode – kazalište kao prostor borbe i promjene.
Lada Čale Feldman, vodeća teatrologinja, nagrađivana znanstvenica i predavačica na Ženskim studijima.
Na događanju se prikupljaju i donacije za Centar za ženske studije, koji obilježava 30 godina rada. Ulaz je slobodan, no broj mjesta je ograničen.
“Ovo nije samo kulturni događaj – ovo je mjesto okupljanja, razmjene ideja i solidarnosti. Ne dolazite gledati – dolazite biti dio ovoga”, poručuju organizatorice.
