info@libela.org

Problemi u zaštiti žrtava nasilja: financijski izazovi i prijetnje sigurnosti  

Posted on by info@libela.org

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike osigurava financijska sredstva za 23, od ukupno 26 skloništa za žrtve nasilja u RH, prema dopisu kojeg su poslali. Ostala tri skloništa imaju osigurane druge izvore financiranja, odnosno jedno se financira iz proračuna Grada Zagreba, drugo izravno iz državnog proračuna Republike Hrvatske budući da je dio ustanove korisnika sredstava Državnog proračuna, a treće iz donacija i drugih izvora. Pritom je važno napomenuti da civilne udruge koje pružaju sklonište žrtvama nasilja nisu u potpunosti financirane od strane Ministarstva, već samo djelomično, što otežava njihovu svakodnevnu funkcionalnost i pružanje adekvatne zaštite i podrške žrtvama. 

Bitno je naglasiti da su korisnicama/ima skloništa za žrtve nasilja dostupne sve usluge potpuno besplatno. To uključuje siguran smještaj, prehranu, higijenske potrepštine, psihološku podršku, pravnu i medicinsku pomoć, savjetovanje i psihoterapiju, podršku u ostvarivanju socijalnih prava, edukativne i radno-okupacione aktivnosti, pomoć pri zapošljavanju i osamostaljivanju, kao i pratnju prilikom odlazaka na sud, policiju, centre za socijalni rad i druge relevantne institucije.

Osim iz državnog proračuna, skloništa financijsku potporu mogu ostvariti i iz proračuna gradova i županija te drugih izvora, primjerice donacija ili natječaja, te međunarodne pomoći srodnih organizacija iz inozemstva.

Izazovi u financiranju skloništa za žrtve obiteljskog nasilja

U Zadru djeluje Udruga za pomoć ženi i djetetu “Duga” u sklopu koje radi savjetovalište i sklonište za žrtve obiteljskog nasilja “Mala kuća”. Udruga postoji od 1999. godine. U početku su pružali samo uslugu SOS telefona, a sklonište i savjetovalište počelo je s radom 2007. godine. Kapacitet je deset mjesta i do danas su pružili smještaj oko 100 korisnica. Kroz savjetovalište je godišnje uključeno oko 30-tak obitelji te primaju oko 200- tinjak telefonskih poziva godišnje. Predsjednica Udruge “Duga” Zadar, Adela Pece, mag. soc. rada, navela je da se njihova ustanova financira iz državnog proračuna, iz proračuna jedinica lokalne samouprave (Grad i Županija) te donacija i projekata. Ističe da imaju dobru suradnju s Gradom i Županijom, ali ipak naglašava da su im potrebni i ostali načini financiranja s pomoću kojih uspijevaju funkcionirati.

“Kako se naše sklonište nalazi u kući koja je u vlasništvu Grada Zadra, najveći izazov je održavanje kuće te povremeni građevinski zahvati koje je potrebno napraviti. Našim korisnicama uspijevamo zadovoljiti sve životne potrebe, od nabavke hrane, odjeće, obuće, školskih, higijenskih i medicinskih potrepština, financiranja vrtića, te raznih sportskih aktivnosti za djecu” istaknula je predsjednica. 

Dugogodišnja predsjednica ženske grupe “Korak” iz Karlovca Mirjana Duduković ističe da financiranje udruga koje pružaju uslugu smještaja žrtvama nasilja od strane države već desetljećima nije sustavno i adekvatno riješeno. Navodi da su još 2008. godine potpisani tripartitni ugovori između tadašnjeg Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Gradova i Županija za sedam skloništa, prema kojima su navedene institucije trebale financirati troškove regionalnih skloništa svaka po 30 posto, dok je udruga bila obvezna samostalno osigurati preostalih 10 posto sredstava. Međutim, sljedeće godine, 2009., uspjeli su ostvariti tek 60 posto planiranih sredstava jer je Grad dao manje, a Županija još manje od predviđenog iznosa (odnosno postotka sufinanciranja). Nažalost, ugovorne obveze nisu se nastavile provoditi i ugovori nisu realizirani u praksi već od iduće godine. Danas, udruga prima tek oko 50 posto potrebnog financiranja ukupno od sva tri predviđena aktera.

„Problem je u samom modelu financiranja“, navodi predsjednica Duduković. Naime, nadležno Ministarstvo odredilo je maksimalni iznos od 60.000 eura za sva skloništa bez obzira koliko mjesta imaju, ne uzimajući u obzir stvarne potrebe korisnica i kapacitete pojedinih objekata.

„Kapacitet našeg skloništa je 25 kreveta i ukupan određeni iznos koji godišnje primamo od Ministarstva, Županije i Grada nije dostatan. Za potrebe skloništa zaposlene su tri stručne osobe: socijalna radnica, psihologica i voditeljica, a trebalo bi biti najmanje pet osoba s obzirom na opseg posla i činjenicu da se radi i vikendima i blagdanima. U cijeloj udruzi trenutačno je stalno zaposleno osam osoba, dok je nekada taj broj bio i dvostruko veći, ali zbog financija smanjeno je zapošljavanje, a nekad djelatnici i djelatnice sami odlaze, nije lagano održavati motivaciju kada stalno radimo u neizvjesnosti hoćemo li dobiti projekte, a samim tim i sredstva“, kazala je Duduković.

Dodaje da sudjeluju na natječajima gdje god je moguće. Trenutno provode projekt Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u suradnji sa Ženskom sobom za pratnju žrtava na sudove i druge institucije. Ove godine uspjele su realizirati pet trogodišnjih projekata s pomoću kojih pokrivaju dio troškova i održavaju edukacije.

„Tijekom edukacijskog putovanja na Island imala sam priliku upoznati njihov sustav financiranja skloništa za žrtve nasilja, koji je u potpunosti temeljen na stvarnim potrebama korisnica. Udruga na kraju svake godine podnese financijski plan za iduću godinu, a država potom odobrava i pokriva predviđena sredstva u cijelosti. Za razliku od tog modela, mi smo prisiljeni sudjelovati u velikom broju projekata kako bi uopće održali svoje djelovanje, a primjerice rad na SOS telefonu s 24 satnim dežurstvima cijele godine, nimalo nije financiran od strane institucija, on je u potpunosti naš volonterski rad. S obzirom na to da su državna sredstva određena, a ne prema stvarnim potrebama već u prvih pet mjeseci fiskalno opravdamo sva sredstva koja smo dobili za sva potraživanja uključujući rad skloništa, u potpunosti sve potrebe korisnica, te savjetovalište, a za ostalih sedam mjeseci snalazimo se sami. Zapravo mi smo državi vrlo isplativ servis. Kada bi država samostalno financirala rad skloništa za žrtve nasilja, savjetovališta i SOS telefona, troškovi bi bili znatno veći od sredstava koja se dodjeljuju našoj udruzi“, zaključuje Mirjana Duduković.

Važno je istaknuti da karlovačka ženska udruga “Korak” prima sve žene žrtve nasilja bez obzira na način pristizanja u sklonište. Ne žele ih dijeliti na one žrtve nasilja koje će dobiti uputnicu od Centra za socijalnu skrb ili neće. Zbog toga nemaju takav ugovor s Ministarstvom prema kojem bi žrtve stizale s uputnicom Centra što bi istovremeno značilo da Centar financira smještaj putem glavarine. Žene žrtve nasilja su sve dobrodošle u sklonište, javile se one samoinicijativno ili Centar samo informirao udrugu da postoji žrtva nasilja kojoj treba smještaj, bit će primljena bez obzira na to što za nju nitko ne plaća nadoknadu.

„Oduvijek primamo sve žene žrtve nasilja, bez obzira je li netko za nju plaća naknadu ili ne. Nastojimo da svaka žena bude smještena, jer većina korisnica je nezaposlena i nema alternativu, a u pitanju je njihov opstanak. Smatramo da svaka žena koja je zlostavljana ima pravo na sklonište i kontinuirano pružamo tu mogućnost svima“, pojašnjava predsjednica Duduković.

Kad utočište više nije sigurno: opasnosti otkrivanja adrese sigurne kuće

Jedna od najvažnijih premisa života u sigurnoj kući za žrtvu je njezina sigurnost. Ne samo osjećaj sigurnosti, nego stvarna spoznaja da joj nasilnik/ica više ne može nauditi, da nema pristup do nje. To je osnova za osnaživanje žrtve kako bi mogla početi koncipirati život bez nasilja. Kada adresa skloništa postane javna, ono više nije sigurno — za mnoge žrtve, to može značiti povratak u opasnost. Sigurne kuće nisu samo zgrade, već posljednja linija obrane za mnoge žene i djecu koja bježe od nasilja, stoga je povjerljivost u njima ključna. Ipak, bilježimo slučajeve otkrivanja tajnih adresa sigurnih kuća, čime se dovode u opasnost i žrtve i djelatnice/i skloništa. 

U tim slučajevima, nerijetko se žrtva mora izmjestiti na drugu lokaciju, što nepotrebno uzrokuje dodatnu nesigurnost, strah i neizvjesnost te sve zahtjevne aspekte ponovne prilagodbe, pogotovo kada su u pitanju i maloljetna djeca. Nekoliko je načina otkrivanja tajnih adresa sigurnih kuća: prvenstveno kroz službene spise te putem medija i društvenih mreža, a ponekad se dogodi da nasilnik pronađe žrtvu ili korisnica skloništa sama nehotice oda gdje je smještena (1,2,3). 

Suzana Šimac, dip. soc. radnica, voditeljica Caritasovog Prihvatilišta za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku rekla nam je da su jednom imali slučaj pronalaska žrtve smještene u Prihvatilištu od strane nasilnika, ali sve su uspješno riješili uz pomoć policije, te je isti dobio zabranu prilaska. Iz ženske udruge “Korak” Karlovac, također, potvrđuju da su imali slučajeve otkrivanja tajne adrese skloništa i napominju da je u manjim gradovima teže ostati anoniman. 

„U našem dugogodišnjem radu smo imali svega nekoliko slučajeva kada su korisnice same otkrile adresu skloništa, nakon čega su bile opomenute, a nekima je i prekinut smještaj. Nismo imali slučajeve u kojima bi nasilnik došao do skloništa. Pokriveni smo video nadzorom vanjskog prostora, te imamo 24 sata uvid u kretanja oko skloništa“, kazali su nam iz udruge „Duga“ Zadar.

A poznati su slučajevi u kojima je i Grad Zagreb objavio lokacije skloništa za žene. U nekim slučajevima je to morao napraviti jer je riječ o javnoj instituciji socijalne skrbi, a bilo je i situacija kad su na sjednici Poglavarstva novinarima podijeljeni materijali u kojima je jasno stajala adresa na kojoj će biti skrovište za žene žrtve nasilja (1,2,3).

Tajne adrese sigurnih kuća najčešće bivaju otkrivene kroz sudske spise, dokumentaciju Centra za socijalnu skrb te druge nadležne institucije koje sudjeluju u postupcima zaštite žrtava nasilja. Birokracija zahtjeva generalne podatke osoba u postupcima i onda se greškama i nemarnošću, navodi trenutačna adresa žrtve, a to je sigurna kuća (1,2,3). 

Adrese sigurnih kuća: zakonske odrednice 

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je bio na snazi do travnja prošle godine sadržavao je odredbe da žrtva ima pravo na tajnost podataka čijim bi otkrivanjem mogla biti ugrožena njena sigurnost ili sigurnost drugih osoba obuhvaćenih zakonom. Međutim, u praksi ove se odredbe najčešće nisu provodile jer nije uvijek bilo jasno tko je odgovoran za otkrivanje adrese. Institucije nisu uvijek bile dosljedne u primjeni tih zakonskih obveza i često komunikacija između sudova, centara za socijalni rad i drugih tijela nije bila koordinirana, što je dopuštalo curenje informacija.

S novim Zakonom donesene su izmjene koje su ojačale prava žrtava i preciznije reguliraju zaštitu njihovih podataka. U članku 6. Zakona (posebno stavak koji govori o pravima žrtava NN 36/2024) dodalo se i poboljšalo: pravo na tajnost podataka čijim bi otkrivanjem bila ugrožena sigurnost žrtve ili osoba koje se spominju u članku zakona; pravo žrtve da zahtijeva isključenje javnosti u sudskom postupku; pravo žrtve na obavijest o puštanju počinitelja, ukidanju mjera i slično. U prekršajnim i drugim postupcima je preciznije propisano tko mora paziti na čuvanje identiteta i adrese žrtve i koje su sankcije za kršenje tih obaveza (veći fokus na odgovornost institucija). Također, Zakon o socijalnoj skrbi u stavku 3. članka 163. propisuje da se usluge skloništa pružaju na tajnoj lokaciji da bi se zaštitila sigurnost korisnica i djece.Na međunarodnom nivou Hrvatsku obvezuju i standardi Vijeća Europe (Istanbulska konvencija član 23.) koji navodi da se žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci, treba omogućiti siguran smještaj.

Da bi se dodatno zaštitili, s obzirom na to da se još uvijek (zbog ranije navedenih propusta) događaju neželjeni slučajevi otkrivanja tajnih adresa, udruge i civilne ustanove donose interne pravilnike. U svoje statute i unutarnje akte unose odredbu o tajnosti adrese i uspostavljaju protokole koji bi trebali spriječiti otkrivanja tajnih lokacija skloništa. Prva organizacija u Republici Hrvatskoj koja je osigurala tajnu lokaciju skloništa za žene i djecu žrtve nasilja bila je Autonomna ženska kuća Zagreb, čija je adresa skloništa proglašena službenom tajnom. Kako navode na svojoj stranici, od 2007. godine Sklonište djeluje u novom gradskom prostoru kojeg su zajednički uredili Grad Zagreb i Vlada RH. Tom prilikom sklopljen je sporazum o tajnosti lokacije s najvišim stupnjem zaštite. U RH otkrivanje službene tajne pod jurisdikcijom je Kaznenog zakona, a neovlašteno otkrivanje može rezultirati izricanjem kazne zatvora. 

S obzirom na to da je navođenje adrese skloništa u službenim dokumentima često dovodilo do otkrivanja tajnih lokacija sigurnih kuća, ravnateljica Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb “, dr. sc. Željka Barić, ispričala nam je o inicijativi pokrenutoj s ciljem sprječavanja takvih slučajeva.

„U 2023. godini smo pokrenuli i realizirali inicijativu koju je supotpisalo 22 skloništa iz RH pa je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić podržao i odobrio slanje okružnice svim sudovima kojima se u bilo kojoj procesnoj ulozi pojavljuje žrtva obiteljskog nasilja, da se iz spisa izuzimaju dokumenti koji ukazuju na grad i naziv skloništa u kojem je žrtva privremeno smještena. Također, da se u sudskim pisarnicama ne upisuju na otpremi naziv i grad u kojem se nalazi sklonište, nego na znanje toj i toj (žrtvi) u sigurnoj kući. To u praksi znači da je dogovoreno da na presudi koju sud upućuje i počinitelju nasilja i žrtvi nasilja, bude navedeno na kraju teksta, da je ista otpremljena žrtvi (po imenu i prezimenu), ali se umjesto adrese i naziva skloništa u kojem se žrtva nalazi, stavlja samo: “sigurna kuća”. Znači, otprema se vrši na: Ime i prezime, Sigurna kuća, bez navođenja ikakve adrese”, kazala je Barić.

Dodaje da su istu proceduru pokrenuli i dogovorili s Hrvatskim zavodom za socijalni rad koji je uputio okružnicu prema svim zavodima i područnim uredima za socijalni rad u Hrvatskoj, s obavezom izuzimanja iz spisa dokumenata iz kojih bi bila vidljiva lokacija i naziv skloništa kada otpremaju iz svojih pisarnica rješenja strankama, u ovom slučaju počinitelju nasilja i žrtvi.

“Administratorica/administrator iz odjela otpreme pošte ima adresu i grad gdje se nalazi sigurna kuća, na koju šalje poštu, da bi je žrtva mogla zaprimiti. Postignuto je bitno u detalju da počinitelj nasilja nema evidentno vidljivo na presudi adresu i grad gdje se nalazi njegova partnerica – žrtva obiteljskog nasilja. Inicijativa je bila uspješna, a u praksi svjedočimo da se upute provode “, rekla je Barić.

Osnovne prijetnje za stabilnu zaštitu žrtva nasilja su nedostatak financijskih sredstava i otkrivanje adrese sigurnih kuća 

Iako je nadležno Ministarstvo, prema odgovoru koji smo dobile, za potrebe rada svih skloništa u razdoblju od 2018. do 2024. godine utrošilo ukupno 11.406.379,25 eura, nevladine organizacije i udruge koje pružaju smještaj, savjetovalište i sve ostale usluge nužne za osamostaljivanje žrtava i život bez nasilja, nemaju zatvorenu ili dostatnu financijsku konstrukciju s pomoću državnih sredstava. 

Izuzetno je frustrirajuće što civilne udruge, unatoč tome što svakodnevno spašavaju živote žena i djece žrtava nasilja, moraju same osiguravati dio sredstava za svoj rad, iako se bave osnovnom zaštitom ljudskih prava i pružaju usluge bez kojih te osobe često nemaju drugu opciju.

Otkrivanje adrese sigurne kuće direktno ugrožava živote žrtava nasilja. Iako se dopunama i izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakona o socijalnoj skrbi nastojala poboljšati sigurnost žrtava nasilja ne otkrivanjem adresa sigurnih kuca, ono se i dalje događa. Mnoge udruge i skloništa nastoje se zaštiti internim pravilima (npr. zabrana objavljivanja fotografija skloništa i osoba u njima na društvenim mrežama, upućivanja djece o važnosti anonimnosti njihove nove adrese i sl.) kao i tehničkim sigurnosnim mjerama (blindirana vrata, alarmni sistem, zaštitari) kako žrtve koje su pobjegle od nasilja ne bi ponovno bile suočene s opasnošću i dodatno traumatizirane. Zaštita privatnosti ovih lokacija ključna je za očuvanje sigurnosti i povjerenja u sustav pomoći.

Prvi tekst progovara o nastanku sigurnih kuća kakve danas imamo, a drugi tekst objašnjava različite modele smještaja žrtava obiteljskog nasilja.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Siroti Dalibor Matanić

Posted on by info@libela.org

Dalibor Matanić jučer je dao prvi intervju za Gloriju nakon godinu dana šutnje. Naime, prošlo proljeće – ako ste zaboravile – u medije su izašle priče žena koje je Matanić seksualno uznemiravao. To je trajalo najmanje desetljeće. 

Saznavši da priča ide u javnost, Matanić je objavio status u kojem se ispričava i daje „svoju verziju priče“. Kao što smo već pisale, u toj verziji je sebe predstavio kao žrtvu ovisnosti koje su ga navele na nemile radnje. Potom je otišao na liječenje i zamolio sve da budu obzirni prema njegovoj obitelji.

Što se liječenjem promijenilo?

Da odmah kažem – barem što se mog dojma tiče – ništa. Dado je i dalje žrtva ovisnosti koje su rezultirale autodestruktivnim ponašanjem kojim je „nanio bol bližnjima“ i „malo se toga sjeća“. Ipak, proniknuo je u dubine sebe i našao mir pa sad jako produktivno stvara i piše (bilo je prilike i za samopromociju!).

Zašto to sve znamo o njegovom duševnom stanju? Prvenstveno zbog načina na koji je vođen taj ekskluzivni intervju. A da nas čeka priča patnika/žrtve/pokajnika trebalo nam je biti jasno već u uvodu voditeljice.

 „Prošlo je godinu i pol dana od slučaja u kojem si prozvan za uznemiravanje i neprimjereno ponašanje prema ženama, kolegicama, glumicama… Zašto baš danas si odlučio govoriti o tome i to baš u ženskom časopisu, koji kao što znaš, osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama?“, započela je voditeljica.

Kasnije mu je – umjesto da ga pita zašto se ispričao za nešto što traje godinama tek kad je saznao da priče idu u javnost – dala prostor da opiše kronologiju nakon njegova statusa na Facebooku.

On tada kreće s raznim objašnjenjima i introspekcijama – od toga da nije htio biti „jedan od onih koji šute o tome“ do toga „da to nije njegov pravi karakter“ pa sve do „ne bi do toga došlo da nije bilo ovisnosti“. Možda najbizarniji dio je kad ga pita kako je bilo kad je od vrlo aktivnog života završio u sobici – kako je i sam ranije rekao – bez mobitela (!) i kontakta s bližnjima. On onda priča o tome da će se stalno i stalno ispričavati za napravljeno, priča o razbacanoj sobi kad je u nju kročio do čiste kad je odlazio što – valjda – simbolizira promjenu, mir.

Empatije svima, samo ne žrtvama  

Zaista iskreno vjerujem u terapiju i u važnost iste. Također, smatram da treba čestitati svakoj osobi koja odluči da je spremna promijeniti se, zatražiti pomoć, učiniti nešto dobro. Ipak, strašno mi se teško ovdje oteti dojmu neiskrenosti i ne uviđanja problematike – izuzev ja, ja, pa ja modula. Uviđanje što je učinio žrtvama se svodi na “ako sam prešao granicu”, “ako sam ikoga povrijedio” i ostale AKO konstrukcije.

Naime, Matanić kroz intervju nekoliko puta priča o empatiji, poniznosti, svojoj zadnjoj prilici da bude sretan čovjek, o tome da pogreške neće ponoviti jer na njih više nema pravo, o tome da je „ruban s ponašanjem i komunikacijom“, o tome da nije htio „ostati u mraku“.

Kojem mraku? Onome u kojem je ostao nakon što su mu otkazani angažmani ili mraku u koje je stavljao svoje žrtve kroz godine?

Potpuno je nadrealno bilo gledati ovakav intervju u kojem Matanić priča o svojem duševnom stanju, empatiji i poniznosti bez da se u jednom trenutku osvrne na posljedice koje je njegovo ponašanje i uznemiravanje imalo na žrtve istoga. A još je nevjerojatnije bilo slušati pitanja koja su postavljena u „ekskluzivnom intervjuu“.

Da nije bilo „disclaimera“ u kojem je jasno rečeno da Glorija osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama, pomislila bi da Glorija ovim intervjuom opravdava – upravo –  nasilje prema ženama.  

Kako (peri)menopauza utječe na rad žena?

Posted on by info@libela.org

Prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatskoj živi 51,3 posto žena te je u 2024. godini radno aktivno bilo oko 795 000 žena. Žene starije od pedeset godina čine značajan postotak tržišta rada – prošle godine je iznosio oko 30 posto svih zaposlenih žena (1,2). Menopauza obično pogađa žene između 45 i 55 godina (1,2), a perimenopauza uglavnom u četrdesetima. Kako sve više žena doživljava simptome (peri)menopauze dok su radno aktivne, razumijevanje utjecaja menopauze na radni život žena je sve češće predmet istraživanja.

Što kažu istraživanja o utjecaju menopauze na rad žena?

Podaci istraživanja izvan naše zemlje pokazuju da, iako je menopauza dio životnog ciklusa svake žene, neke žene imaju vrlo izražene simptome koji značajno utječu na kvalitetu njihova života, a tako i njihove pozicije na tržištu rada. Slabija koncentracija, umor, valunzi, depresivno raspoloženje i smanjeno samopouzdanje su samo neki od simptoma koji negativno utječu na njihovu radnu učinkovitost, a ponekad dovode i do napuštanja i/ili gubitka radnog mjesta (1,2,3,4). Istraživanja spominju i da nedostatak i/ili neadekvatnost prostora za odmor, produljeno ili specifično radno vrijeme, nemogućnost korištenja pauza, prenapučen radni prostor – mogu predstavljati izazov na radnom mjestu za žene u periodu (peri)menopauze.

I širi pregled literature o menopauzi na radnom mjestu koji je radilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava u UK pokazuje da su pronađeni značajni dokazi da neke žene koje prolaze kroz menopauzu doživljavaju simptome koji mogu narušiti njihovo samopouzdanje i dobrobit na poslu, a u manjoj mjeri i sposobnost učinkovitog obavljanja posla. Ipak, u pregledu se naglašava da nije jasno u kojoj mjeri je utjecaj na iskustvo žena na poslu posljedica same menopauze ili posebnih društvenih i kulturnih okolnosti kao što su negativni stereotipi o starijim ženama kao manje sposobnim i menopauzi kao nužno degenerativnom trenutku u životima žena.

Također, pregled kazuje da postoji manjak dokaza o opsegu i vrstama podrške koju nude poslodavci te navode da male studije slučaja iz sektora sugeriraju da je podrška poslodavaca različita i neujednačena. Dodaju i da mnoge studije izvještavaju da se žene koje prolaze kroz menopauzu osjećaju suzdržano u traženju podrške na radnom mjestu te da postoji strah da bi daljnje intervencije mogle dovesti do povećane stigme za starije žene na radnom mjestu.

Kakva je situacija s menopauzom u radnom okruženju u Hrvatskoj? 

Utjecaj (peri)menopauze na radni život žena u našoj zemlji nije još dovoljno istražen. Trenutna istraživanja se uglavnom baziraju na zdravstvenim aspektima menopauze. Povremeno se, uglavnom tijekom mjeseca ili dana menopauze – u listopadu, u medijima govori o (peri)menopauzi na radnom mjestu (1,2,3,4).

Istraživanje koje se bavilo utjecajem menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena bit će predstavljeno sutra u prostorijama ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj. Naime, od prosinca 2024. godine do ožujka ove godine provodilo se istraživanje „Utjecaj menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena“. U istraživanju su sudjelovale 632 ispitanice u dobi od 18 do 59 godina, a proveli su ga CESI – Centar za edukaciju i savjetovanje i Pstaboo. Simptome vezane za menstruaciju imalo je 74 posto ispitanica, dok je simptome vezane za (peri)menopauzu imalo 26 posto ispitanica. 

Cilj istraživanje je bilo ispitati iskustva i stavove žena koje su imale simptome menstruacije ili (peri)menopauze na poslu, ali i ispitati prakse poslodavaca po pitanju zdravlja žena. Ispitanice su radile kod različitih poslodavaca, od velikih korporacija do mikro poduzeća, a neke su bile i samozaposlene.  

Što kažu žene o simptomima (peri)menopauze na radnom mjestu?

Ispitanice koje su se susrele s simptomima (peri)menopauze kao najčešće simptome s kojima su suočene navele su: povećan umor (72 posto), nesanicu i probleme sa spavanjem (69 posto), noćno znojenje (68,5 posto), napadaje vrućine – valunge (64,9 posto), probleme s koncentracijom (62,5 posto), zaboravnost (57,1 posto) i promjene raspoloženja (54.8 posto).

Povećan umor i smanjenje koncentracije (oboje u postotku od 70,2) imali su značajan utjecaj na radnom mjestu. Uz to, ispitanice su navele da im je bilo teže kontrolirati svoje emocije (46,4 posto) te su imale manje strpljenja s kolegama i kolegicama (44 posto). Svega 4,2 posto žena navodi da simptomi nisu imali nikakav utjecaj na njihov rad.

Što se tiče različitog tretmana na radnom mjestu, velik postotak ispitanica kaže da nisu doživjele drugačiji tretman (74,4 posto). One koje su ga, ipak, doživjele navode nerazumijevanje i manjak empatije, diskriminaciju na temelji dobi, kažnjavanje i isključivanje, promijenjeni radni odnosi i socijalni status te zadirkivanje i omalovažavanje.

„Zbog grešaka koje su mi se događale dobila sam otkaz“; „Najviše pamtim komentare vezane uz znojenje i moju potpuno nemogućnost da budem ljubazna i nasmijana, kako sam svoje radno okruženje navikla“ ; „Muškarci te simptome ne shvaćaju i često nas se etiketira kao lijene, naporne, razmažene“ ; „Zbog svih tih simptoma ne ponašam se uvijek prikladno prema kolegama“, neka su od iskustva ispitanica. 

Vlastita iskustva vezana za menopauzu ispitanice su podijelile u razgovoru sa ženskim kolegicama (81,5 posto), dok 44,5 posto njih nikada nije podijelilo tegobe ili poteškoće vezane uz menopauzu s nadređenima – neovisno o spolu nadređene osobe. S nadređenima o (peri)menopauzi razgovara samo sedam posto žena.

Teme reproduktivnog zdravlja žena i dalje su tabu teme

Većina ispitanica, njih 76,6 posto, smatra da su teme reproduktivnog zdravlja žena tabu koji utječe na njihovo mentalno zdravlje (73,1 posto),samopouzdanje (67,2 posto), otežava radni dan (64,9 posto) te narušava osjećaj dobrobiti (61,8 posto). Vezano uz navedeno, 59 posto žena nikada nije koristilo nikakvu posebnu prilagodbu rada.

Polovica ispitanica navodi da u njihovim radnim organizacijama nema mjera podrške za reproduktivno zdravlje (odlazak na liječnički pregled tijekom radnog vremena, dostupnost menstrualnih proizvoda, fleksibilni oblici rada i sl.), a tamo gdje postoje, rijetko se koriste (samo 24,1 posto žena misli da se postojeće mjere u praksi provode). Ispitanice smatraju da su prepreke za korištenje mjera društvene stigme, patrijarhalna iskustva, muška nadređena osoba, nedostatak zakonskih obveza i strah od troškova.

Početna točka za istraživanje o utjecaju (peri)menopauze na radni život žena u Hrvatskoj

Kako pokazuju istraživanja izvan naših granica, ali i recentno prvo istraživanje o utjecaju (peri)menopauze na radni život žena, neke žene doživljavaju različite izazove vezane za menopauzalno zdravlje u poslovnom životu te nemaju sustavnu podršku u radnim organizacijama.

Najčešći simptomi s kojima su suočene i koji imaju negativan utjecaj na njihovu radnu učinkovitost su slabija koncentracija, napadaji vrućine, umor i promjene raspoloženja. Istraživanja pokazuju i da je podrška poslodavca po pitanju navedenog vrlo raznolika, neujednačena te da problem i dalje nije dovoljno prepoznat. Tome u prilog ide i činjenica da su istraživanja usmjerena na ovu tematiku još uvijek malobrojna.

Iako se radi o prvom takvom istraživanju u našoj zemlji, važno je napomenuti da recentno istraživanje koje je proveo CESI i Pstaboo nije recenzirani rad. Kako i same autorice navode, ono može služiti kao osnova za kreiranje edukacija, provedbu javnih kampanja za osvještavanje problema, ali i za zagovaranje boljih politika i uvjeta rada. Buduća istraživanja ove problematike će donijeti – nadamo se – sveobuhvatniji pregled utjecaja simptoma (peri)menopauze na radni život žena.  

*Istraživanje se nalazi ovdje.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Hoće li u praksi biti smanjene kazne za silovanje u Srbiji? 

Posted on by info@libela.org

Izmenu definicije silovanja koja bi podrazumevala odustvo pristanka, čekamo najmanje dvanaest godina, od kada je Srbija ratifikovala Istanbulsku konvenciju 2013. godine. Umesto toga, u poslednjim izmenama Krivičnog zakonika, predlaže se novo, blaže krivično delo obljuba bez pristanka. 

Kondtradiktorni predlozi i upitne prakse 

U Nacrtu zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, Ministarstvo pravde je ponudilo neobjašnjive i kontradiktorne predloge. Prvo, definicija silovanja ostala je nepromenjena te i dalje podrazumeva silu ili pretnju i indirektno otpor žrtve, dok se predlaže uvođenje delikta obljuba bez pristanka, što je u šuštini silovanje, prema Istanbulskoj konvenciji. Istovremeno, povećane su kazne za silovanje – najmanje pet godina pa do doživotnog zatvora. Predviđene kazne za obljubu bez pristanka iznose od tri do 12 godina zatvora, što su manje kazne nego za silovanje u važećem zakonu. Kada se izvučemo iz vrzinog kola šibicarenja izvršne vlasti, zaključak je jedan – smanjene su kazne za silovanje. 

Posledice ovakvog zakona mogle bi biti da tužioci većinu silovanja podvode pod delo obljuba bez pristanka, s obzirom na to da se u praksi tužlaštvo opredeljuje za blaži oblik dela jer je izglednije da mogu da ih dokažu, kako je istakla advokatica Milena Vasić za Insajder. Postoji saglasnost i da bi ovakav predlog, ukoliko bude usvojen, ohrabrio silovatelje, a obeshrabrio žrtve da prijave. Proces prijave podrazumeva višestruko ispitivanje, šetanje od jedne do druge institucije kako bi se prikupili dokazi, suočavanje sa mizoginim uverenjima profesionalaca koji bi trebalo da podrže žrtvu. Upravo zato u Istanbulskoj konvenciji predviđeni su krizni centri za žrtve seksualnog nasilja i jedinstveni šalteri (one-stop shop), kako bi žrtvama bio olakšan porces prijavljivanja i dokazivanja. Međutim, u tom pogledu nema napretka.

Pored psiholoških posledica i društvene stigme, postavlja se pitanje koliko će žrtava biti spremno da prolazi i kroz institucionalno iscrpljivanje ukoliko ne mogu da se nadaju adekvatnom zadovoljenju pravde. 

Radi li se o promišljenoj političkoj taktici?

Ista vlast je 2016. godine predlagala slično krivično delo, koje je povukla nakon reakcije ženskih organizacija. Zašto onda ponavljaju predlog kada se argumentacija nije promenila?

Ministar pravde Nenad Vujić je nedavno izjavio da se ovakvim rešenjem proširuje krug lica koja se štite, jer je praksa pokazala da postoji grupa žena koje ostaju bez zaštite upravo zato što je za krivično delo silovanja potreban element sile ili pretnje, dok je ključan element kod novog dela odsustvo pristanka. 

Ako je tako, zašto onda jednostavno nije izmenjeno osnovno delo silovanje? Možda sve ovo deluje bezrazložno i bespotrebno komplikovano, ali je u osnovi promišljena politička taktika. Više do deceniju, vladajuća SNS se uspešno pozicionira tako što se istovremeno obraća različitim publikama. U konkretnom slučaju, zakonskim prepoznavanjem odsustva pristaka kao elementa seksualnog delikta obraćaju se Evropskoj uniji, domaćoj javnosti poručuju da će pooštriti kazne za (postojeće delo) silovanje, dok u zbilji zadržavaju ženomrzačku politiku stvarnim smanjenjem sankcija za silovanje. 

Gde su u svemu žrtve?

Odavno se u stručnoj, pa i u široj, javnosti, zna da žrtve često ne pružaju otpor prilikom silovanja. To se objašnjavana našom nesvesnom, automatskom rekacijom na napad koja predstavlja strategiju preživljavanja i pojavljuje se kao jedna od tri moguće rekacije: bori se, beži ili se pravi mrtva. Otpor fizički nadmoćnom napadaču može dovesti i dovodi do težih povreda ili smrti. Reakcji “zamrzavanja” kod žena doprinosi i kroz ranu socijalizaciju naučena bespomoćnost. Nepristojno je reći ne starijoj osobi, dobre devojčice nisu besne, drske su one koje se suprotstavljaju. Između ostalog, na taj način patrijarhalno društvo priprema i oblikuje devojčice kao žrtve seksualnog nasilja, kome su izložene od najranijeg uzrasta. 

Skoro svaka deseta žena ili devojčica u Srbiji doživela je silovanje ili pokušaj silovanja, pokazuje istraživanje UN Women iz 2022. godine. 

Pa zašto onda i dalje od žrtava tražimo otpor da bismo im priznali nepravdu? Seksualno nasilje se koristi kao političko oružje protiv žena. Sredstvo zastrašivanja i ponižavanja kojim se žene drže van političkog prostora, koje će ih ućutkati i onemogućiti ishode borbe za ravnopravno društvo. Žene se najviše plaše od silovanja a trećina žena ocenjuje da ličnu bezbednost ostvaruju time što retko izlaze i više vremena provode u kući, navodi se u istraživanju UN-a. Svi muškarci (pa i oni koji nisu nasilni) profitiraju od straha od silovanja kod žena (pa i onih koje to nisu preživele). Seksualno nasilje je sredstvo kontrole nad ženama, i u privatnom i u javnom prostoru.

Šta dalje?

Deset dana nakon što je rasprava o Nacrtu zakona završena, predsednik Aleksandar Vućić izjavom da neće dozvoliti umanjenje kazni za silovanje, dao je signal da je pritisak javnosti bio snažan. Feministkinje su prethodnih dana problematizovale ovakvo zakonsko rešenje u medijima i uspešno alarmirale javnost. Sutra, Ministarstvo pravde bi trebalo da objavi izveštaj o javnoj raspravi. 

Kakav god ishod bio, žene u Srbiji nastaviće da se bore za pravno sankionisanje silovatelja, jer, i sa zakonskim prepoznavanjem, predstoji nam promena u pravosudnoj praksi. U protekloj godini, tužilaštvo je pokrenulo 68 istraga za delo silovanje, a doneto je 25 osuda. Autonomni ženski centar ukazao je na ovu statistiku i kako se ona menjala od 2000. godine, kada je bilo 203 pokrenuta postupka i 77 osuda. 

Paralelo sa zahtevima u domenu kaznene politike, iz fokusa ne treba gubiti žrtve. Silovanje ostavlja dugotrajne psiho-fizičke posledice i stvara probleme u funkcionisanju u svim sferama života. Zato zahteve treba jačati ka politikama koje ženama pružaju ne samo pravnu zaštitu, već i psihološku i zdravstvenu, a naročito socijalnu i ekonomsku podršku.

Sprječavamo li ili zataškavamo seksualno nasilje nad ženama?

Posted on by info@libela.org

Pojam femicida kao najtežeg oblika nasilja nad ženama Hrvatska je prepoznala ratifikacijom Istanbulske konvencije 2018. godine, a od 2021. godine u izvješćima Ministarstva unutarnjih poslova i pravosudnih institucija počele su se voditi statistike o ubojstvima žena koje su počinili partneri ili drugi članovi obitelji. Iako ne kao femicid, u Hrvatskoj je kazneno djelo definirano kao teško ubojstvo ženske osobe na snagu stupilo zakonom iz 2024. godine, kada su i postrožene kazne za djelo silovanja na pet do 12 godina.

Statistike pokazuju 129 evidentiranih počinitelja kaznenog djela silovanja u 2024. godini, dok se u izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2024. navodi da je u prošloj godini najveći broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u posljednjih devet godina:

„U ovom izvještajnom razdoblju došlo je do značajnijeg porasta od 33,5 posto u ukupnom broju kaznenih djela silovanja (sa 194 u 2023. – na 259 u 2024.), te je broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u 2024., najveći u zadnjih devet godina (razdoblje 2016.-2024.). Silovanje je u 54 posto slučajeva bilo počinjeno među bliskim osobama, i to najčešće između bračnih drugova (27,6 posto).Pritom je samo jedna žrtva ovog kaznenog djela bila muškog spola, a što dodatno ukazuje na nužnost primjene rodno senzibilnog pristupa ovoj problematici.“, piše u izvještaju.

Događaju li se silovanja češće ili se češće prijavljuju?

Sve to nagnalo me na pitanje –  povećava li se broj evidentiranih silovanja jer se ona češće događaju? Jesu li žene osnaženije da partnerima kažu ne? Jesu li osnaženije da kažu dosta nakon inih prisila na seksualni odnos s nasilnim partnerima ili drugim članovima obitelji (naročito ako govorimo o silovanim maloljetnicama)? Također, pitam se koliko žena i dalje trpi seksualne odnose „jer se to mora“ ili „iz straha“ sa službenim ili neslužbenim intimnim partnerom ili drugim članom obitelji?

Ono što mene prestravljuje jesu profili silovatelja, nasilnika koji kolaju neprimijećeni našim društvom zbog neprepoznavanja čina silovanja, zbog straha i doživotnog osakaćivanja žrtve, zbog preniskih kazni i društvenog aplaudiranja „muškarčini“ koji ima pravo na zadovoljenje svojih „bazičnih potreba“. Ili ih se ne smatra krivima jer su „žene provocirale“.

Nemoguće je ne primijetiti da nekoga siliš na seksualni odnos. Na stranicama Ženske sobe jasno se navode fizičke i psihičke posljedice silovanja za žrtvu koje su dugotrajne te mogu završiti, između ostalog, i smrću – posljedično zbog infekcija, ali i samoubojstvom.

Kazna za teško ubojstvo ženske osobe iznosi najmanje deset godina, a za silovanje pet do 12 godina. Što će se točno dogoditi nakon maksimalne kazne od 12 godina? Hoće li se nakon tog razdoblja počinitelj „popraviti“ ili će ponoviti zločin?  

(Samo) jedan primjer ohrabrivanja silovatelja na ponavljanje kaznenog djela

Vrhovni kazneni sud 2021. godine odbio je žalbu jednog optuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu. Osuđen je na tadašnjih maksimalnih 10 godina. Radi se o silovatelju koji je „već dva puta osuđivan zbog istovrsnog djela i to na dulje zatvorske kazne (osam godina zatvora zbog kaznenog djela silovanja dvije žrtve te jedinstvena kazna zatvora deset godina zbog kaznenog djela silovanja maloljetne kćeri i kaznenog djela rodooskvrnuća).“ Pri čemu se javno navodi da „te kazne očito na njega nisu utjecale“. Ta će osoba na slobodi ponovno biti za (u najboljem slučaju, u obzirom na uračunato vrijeme u istražnom zatvoru) šest godina – 2031. godine. Hoće li nova maksimalna kazna na njega utjecati?

Slava neetičkom „novinarstvu“ i mizoginiji

Nedavno je i glavni urednik Hrvatskog tjednika na Facebook-u „proslavio“ vlastito oslobađanje „od odgovornosti za objavu identiteta malodobne djevojke žrtve seksualnog napastovanja i za ugrožavanje njezinih prava kao malodobne osobe“ pritom ponovo aludirajući da se uopće nije radilo o grupnom silovanju već o „patologiji druge vrste“.

U objavi navodi da je općinski sud u Zadru zaključio: „da ne postoji ni jedan dokaz kojim bi se utvrdilo da je njegov tekst utjecao na psihičko stanje malodobne djevojke, otkrio njezin identitet i ugrozio njena prava.“ Nadalje, kazuje da je njezino stanje uvjetovano tekstovima koje su drugi mediji objavili prije HT.

Radi se o ponovljenom postupku kojeg je DORH u Zadru prvotno pokrenuo 2020. godine.  Ivicu Marijačića najstrože je opomenulo i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) za tekst pod naslovom „Šokantna istina: slučaj silovanja kod Zadra izmišljen“ objavljen 2019. godine.

Za Slobodnu Evropu Hrvoje Šimičević, tada član Vijeća časti HND-a, kazao je: „Otkad sam novinar i član Vijeća časti, moram priznati da vjerojatno nisam naišao na teži oblik kršenja univerzalnih etičkih i novinarskih načela i narušavanja ljudskog dostojanstva osoba o kojima se piše u javnom prostoru.“

Šest godina kasnije, očito je potpuno u redu i kod objave informacija ovako teškog zločina ponovo sekundarno viktimizirati žrtvu na Facebooku, slaveći oslobođenje glavnog urednika aludirajući pritom ponovo da se uopće nije radilo o silovanju i da je ova presuda dokaz točnosti samog teksta.

Da podsjetimo, radi se o silovanju maloljetnice od strane sedmorice mladića koje je trajalo od kolovoza 2018. do srpnja 2019. godine. Žrtvu su ucjenjivali snimkama čina silovanja kako bi si osigurali ponavljanja silovanja. Grupno je silovana više puta, a uz snimke, kako bi šutjela i trpjela, prvoosuđeni (navodno bivši dečko)za svaki ju je slučaj i pretukao. Osumnjičeni su nepravomoćno osuđeni 2022. godine na što su podnijeli žalbu. Pravomoćnost presude čekala se do 2024. godine, navodi Zadarski list.

Šest godina od prvog grupnog silovanja žrtva jednih od najokrutnijih činova zlostavljanja čekala je da kazna za one koji su joj oduzeli svako pravo i priliku na dostojanstveno odrastanje budu pravomoćna.

Hoće li se što nakon odsluženja kazne promijeniti?

Iako je javnost u startu bila zgrožena samim kaznenim djelom te prvotnim puštanjem mladića da se brane sa slobode uz zabranu približavanja žrtvi pa su pod pritiskom javnosti i prosvjeda pod sloganom „Pravda za djevojčice“ vraćeni tada u istražni zatvor, izricanje nepravomoćne presude optuženi su čekali na slobodi. Nakon izricanja nepravomoćne presude prvoosuđenog su uhitili u Grazu. Za sedam kaznenih djela osuđen je na sedam godina zatvora. Uz njega, trojica su osuđena na kazne između tri i jedne godine zatvora, dvojica koja su tada bila maloljetni prošli su uz humanitarni rad i tri godine uvjetnog maloljetničkog zatvora, prenijela je 2022. HINA. Jedan je mladić tijekom procesa suđenja smrtno stradao u prometnoj nesreći.

Njihova žrtva cijeli će život trpjeti posljedice seksualnog iživljavanja dok će oni za par godina nastaviti hodati istim ulicama kao i prije. Nečije će kćeri tada navršiti 15 godina. Hoće li struka prilikom odsluženja kazni odraditi poslove resocijalizacije i osigurati sigurnost žena u njihovoj blizini? Jesu li godine odsluženja kazne za brutalna ponavljajuća kaznena djela silovanja garancija da se ista po izlasku neće ponoviti?

Kako od osoba koje su grupno u više navrata ponovile činove silovanja nad istom osobom možemo očekivati da budu resocijalizirani članovi društva? Mogu li osobe koje su, kako bi zadovoljile vlastitu seksualnu želju koristile fizičku nadmoć, prisilu, neke bile spremne pretući žrtvu i ucjenjivati snimkama silovanja pa to sve ponavljati, a pritom bježati od odgovornosti sve do Graza ikada biti na slobodi kao da se ništa nije dogodilo?

Hoće li Hrvatski tjednik pozdraviti njihov izlazak na slobodu? S obzirom da u istom statusu piše: „kasnije su mladići pravomoćno osuđeni na relativno minorne zatvorske kazne, a dojam je da su neki i te kazne dobili više pod pritiskom javnosti, a manje zbog argumentacije u spisu. Da je doista bila riječ o tzv. grupnom silovanju, dobili bi teške višegodišnje zatvorske kazne“.

A tu je i „slavlje“ njihove publike u komentarima.

Silovanje ima razorne posljedica na adolescentice

Ženska soba navodi strahove, fobije, noćne more, depresiju, anksioznost, probleme s koncentracijom, nisko samopouzdanje, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualne probleme, suicidalne misli te post-traumatski stresni poremećaj kao psihološke posljedice i promjene u ponašanju adolescenata/ica izloženih seksualnom nasilju.

Psihologinja Senka Sekulić Rebić za Telegram je još 2019. godine izjavila: „Poznato je da silovatelj uglavnom nije netko tko nepoznatu žensku osobu u mraku zaskoči iz grmlja, nego je to najčešće osoba iz najužeg žrtvinog kruga pri čemu je posebno strašno što djevojčice u najvećem broju doživljavaju silovanje upravo od bliskih muških figura koje bi ih trebale štititi – očeva, stričeva, skrbnika, kumova, trenera, djedova ili prisnih prijatelja.“ 

Te iste očeve, stričeve, skrbnike, kumove, trenere, djedove i prijatelje društvo par godina kasnije vraća u tu istu obitelj i sredinu. Žrtva je i dalje viktimizirana i lišena prava na ikakvu sigurnost ili normalan život.

Stava sam da bi se silovanje trebalo kazneno tretirati slično kao i femicid, s obzirom na posljedice koje trajno ostavlja na žrtvama. Možda bi se tada poslala muškarcima jasna poruka da žena nije „sredstvo zadovoljenja potreba ni igračka“, te da korištenje sile i moći s ciljem seksualnog i/ili drugog tipa rodno uvjetovanog zlostavljanja nije prihvatljivo niti će se tolerirati.

Stvarna prijetnja za uništavanje još jednog života

Silovateljima nije mjesto u društvu. Nije im mjesto u obitelji. Ne smatram da je pravo budu očevi važnije od prava zaštite djeteta da ne bude silovano ili na bilo koji drugi način zlostavljano od strane člana obitelji. Teško mi je vjerovati da je povratak silovatelja u društvo prilika za resocijalizaciju. Smatram da je to opasnost za ponavljanje kaznenog djela i, na žalost, stvarna prijetnja za uništavanje još jednog života (koji je tek počeo).

Ovom prilikom zahvaljujem svim žrtvama koje su smogle snagu, bez obzira na sve što ide protiv njih, prijaviti kazneno djelo i time pokušati zaštiti neku novu potencijalu žrtvu.

Jedan od posljednjih takvih slučajeva dogodio se nedavno nad tražiteljicom azila u zagrebačkom prihvatilištu Porin od strane zaštitara. I taj je slučaj trebao biti zataškan, no žrtva je pronašla način da dođe do javnosti. Uz sve posljedice silovanja čija je žrtva postala u stranoj državi od koje je tražila međunarodnu zaštitu, shvativši koliko ju marginaliziraju, ustrajala je na tome da ne bude ušutkana i da silovatelj ne dobije priliku ponoviti kazneno djelo. Osumnjičeni je u istražnom zatvoru, suđenje tek slijedi, no mene zanima (ako bude kažnjen) gdje će biti po izvršenju kazne i kako će živjeti?

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kad majčinstvo prelazi granice: priče o ženama koje su morale otići

Posted on by info@libela.org

Prema podacima iz 2023. godine, 14 posto djece, što je otprilike 515 000 ljudi, u Europskoj uniji rođeno je od majke koja nije državljanka Unije. Podatci koje govore o ženama koje su u izbjeglištvu bile majke ne postoje. Iako brojke ne govore o njima, o traumatičnim iskustvu majčinstva progovorile su dvije majke koje su u Hrvatsku su stigle u potrazi za boljim i sigurnijim životom – Zilan Azad* i Ranya Al Masri*. Priče žena migrantkinja podsjećaju nas da hrabrost ponekad izgleda kao tišina i zahvalnost što u stigle u Hrvatsku u kojoj pokušavaju pronaći svoje utočište.

“Rekli su nam da idemo kući, ali mi nismo imali kuću”

“Mnogo sam patila u životu, samo zbog svoje djece”, govori Zilan Azad dok ispijamo kavu u lokalnom kafiću u Travnom. Zilan, žena koja se ističe svojim pozitivnim pogledom na svijet, kreće govoriti o svom izbjegličkom putu. Etnički Kurd, Zilan je majka trojice dječaka s kojima je, zajedno sa svojim mužem, krenula na put prema boljem životu. Iz Sirije su krenuli 2013. zbog rata koji je pogodio njihov grad Alep, a u Hrvatsku su stigli 2018 godine. U razdoblju između 2013. i 2018., Zilan i njezina obitelj živjeli su u Turskoj.

“Nas petero došlo je u Tursku. Djeca su tada bila maloljetna: Shivan* je imao oko deset godina, Raman* osam, a Dilan* šest. Radila sam u Turskoj jer moj muž nije mogao raditi zbog invaliditeta. Osim mene, i moja starija djeca, Shivan i Raman, također su radila u Turskoj. Morala sam ih pustiti da rade. Dilan je išao u školu. Tri mjeseca smo živjeli u bijedi u Turskoj”, objašnjava Zilan.

Nastavlja da su radili s jednim Turčinom koji im je osiguravao hranu i pomoć, a novac su posuđivali od susjeda. U  jednom trenutku, računi su postali preveliki, nakon čega su skoro bili izbačeni iz svog doma na tri mjeseca. “Vidjeli smo zaista užasan život tamo. Jako smo patili”, zaključuje Zilan. Nakon nekoliko godina provedenih u Turskoj, zbog loše situacije u državi, krenuli su na put ka Europskoj uniji. Objašnjava da su u Hrvatsku stigli u srpnju 2018. godine. Nedugo nakon, emigrirali su u Njemačku gdje su se zadržali pet godina, međutim bili su deportirani u Hrvatsku zato što su ovdje ostavili svoj prvi trag. Deportacija u Hrvatsku ostavila je traume. Naime, najstariji sin Shivan bio je deportiran u Hrvatsku sam, bez svoje obitelji.

“Mnogo smo naučili i podnijeli mnogo boli, pogotovo otkako sam provela pet godina u Njemačkoj dok nisam primljena u mentalnu bolnicu. Mislim, kada su odveli mog sina Shivana, deportirali su ga u Hrvatsku. Nakon toga, policija nam je dolazila tri puta usred noći. Zbog tih iskustava patim od mnogih psihičkih bolesti i još uvijek plačem svaki dan”, progovara Zilan čiji se sjaj u očima smanjuje kako dublje uranjamo u temu. “Shivan je deportiran u Hrvatsku i ostavljen na ulici. Koliko je ljudi poput mog sina ovako ostavljeno?”, pita se.

S teme o deportaciji njenog sina, skrećemo na deportaciju nje i njenog muža. “Deportirani smo u Hrvatsku 25. studenog 2024. Policija je ušla u naš dom i rekla nam da nas deportiraju. Moj muž je bio jako bolestan, a ja patim od astme. Doveli su nas ovdje. Stigli smo na zagrebački aerodrom i nisu nas dočekali. Gospođa na aerodromu nas je pitala odakle smo i nije nam dala nikakve informacije. Rekla nam je da idemo kući, a kada smo rekli da nemamo kuću, rekla je da ona nema nikakve veze s nama. Nazvali smo Shivana, koji nam je pomogao.

Da ga nismo mogli kontaktirati, ostali bismo na ulici dok je moj muž bio jako bolestan s kateterom u bubrezima”, objašnjava. Traume deportacije još se uvijek osjećaju. Zilan mi govori da se još uvijek boji policije, hrvatske, ali i njemačke. Kad ujutro odlazi na posao, boji se policije. “Ponekad se sjetim tog trenutka i osjećam se kao da ne živim u ovom svijetu”.

U integraciji su im pomogle udruge civilnog društva

Objašnjava mi da su prvi trenuci života u Hrvatskoj bili teški. “Što se tiče dolaska u Hrvatsku, moja djeca su jako sretna što su mogla doći ovamo. Međutim, nakon deportacije, nažalost, nijedna škola nije prihvatila Shivana i tu je počeo problem za mog sina, koji je tada imao šesnaest godina i uvijek je zahtijevao da ide u školu. Nisu ga htjeli primiti, govoreći mu da je prestar za školu, a mi smo mu savjetovali da nađe posao kako bi mogao platiti školarinu”, govori. Naglašava da su njezina druga dvojica sinova u Njemačkoj. “Moja druga djeca žive u Njemačkoj, idu u školu i rade kao brijači uz državnu pomoć. Predani su sustavu. Jednom sinu ostala je još jedna godina do mature, a drugom dvije”, govori mi s ponosom.

Trenutni život u Hrvatskoj opisuje kao dobar. Zilan je zaposlena na jednom privatnom fakultetu u Zagrebu gdje radi kao čistačica. “Radna situacija je dobra, ali plaća nije dovoljna za našu obitelj, čak i ako nas je dvoje. Moj suprug je bolestan i ne može raditi. Ja sam jedina koja radi, plaćam stanarinu i račune. Hrvatska država ne pomaže ljudima puno; oslanjam se isključivo na sebe”, komentira. Ističe da je jedan od najvećih problema u Hrvatskoj zdravstvo. Navodi mi da ju liječnici opće prakse ne žele primiti. Ističe da su pri njihovoj integraciji veliku ulogu imale udruge civilnog društva kojima je neizmjerno zahvalna.  

“Znala sam da je budućnost moje djece u Hrvatskoj puno bolja”

“Ja sam Ranya Al Masri, iz Jordana sam” govori mi dugokosa žena dok se ispred nas nalazi crni čaj. Kraj nas sjedi njezina kćer koja po prvi put čuje detalje svoje priče. “Oženila sam Ammara*, oca Hanan* i Rashida*. Prije 15 godina, on je bio protjeran iz Iraka i pobjegao je u Jordan. U Jordanu smo se mi upoznali. U Iraku su mu se dogodile određene situacije o kojima ne želim pričati i zbog kojih je bio protjeran. Bilo je problema između Ammara i Iraka te su čak došli po njega u Jordan. On je trebao napustiti Jordan i otići u neku drugu državu”, objašnjava mi početak njihovog putovanja.

Slično kao u Zilaninoj priči, Ammar je najprije otišao u Austriju iz koje je deportiran u Hrvatsku. Nakon što je on dobio azil u Hrvatskoj, Ranya i njena djeca stigla su procesom spajanja obitelji. Tijekom puta njenog muža, ona je s djecom živjela u Jordanu kod svojih roditelja. Nakon odobravanja azila, kupili su avionske karte i krenuli na put ka Hrvatskoj. Govori mi da su djeca bila jako mala u procesu preseljenja u Hrvatsku. Hanan je imala sedam godina, a Rashid šest.

“U Hrvatsku smo došli u prosincu 2019. godine, a ubrzo nakon toga je započela pandemija koronavirusa. U početku smo bili samo kod kuće, nismo znali nikoga, nas četvero je stalno bilo kod kuće. Moja djeca su imala isključivo online nastavu iako nisu razumjeli hrvatski jezik. Slušali su nastavu online i nisu znali ni jednu hrvatsku riječ. Djeca su loše prihvatila novu školu, ali čitavo sam ih vrijeme pokušavala podržavati u tome da uče i da steknu prijatelje i prijateljice u školi”, priča Ranya o početku života u Hrvatskoj otkrivajući neuspješne integracijske politike u državi. Hanan se željela vratiti u Jordan.

Na pitanje o razlozima odlaska iz Jordana, navodi mi svog muža i budućnost svoje djece što ističe kao ključno. Objašnjava da su djeca, po tatinoj liniji, dobila iračkog državljanstvo zbog čega bi troškovi obrazovanja bili jako visoki. “Iako sam pokušavala i iako su oni tamo rođeni, Hanan i Rashid nisu uspjeli dobiti državljanstvo Jordana. Bilo bi jednostavno jako skupo da se oni obrazuju tamo. Državljanstvo Jordana nije uspio dobiti ni moj muž, iako je generalno praksa da partneri/ce osoba iz Jordana mogu dobiti državljanstvo”, nastavlja. Djeca trenutno nemaju putovnice zato što Ammar ne smije ući u Irak, a to je uvjet za podnošenja zahtjeva za dokumente. Ranya ističe da su zadovoljni životom u Hrvatskoj. Muž i ona rade, dok djeca pohađaju osnovnu školu. Uspješni su.

“Znala sam da je budućnost moje djece u Hrvatskoj puno bolja. Isto tako, kad završe fakultet, mogu raditi u Hrvatskoj, ali i u bilo kojoj državi Europske unije. Moja djeca trebaju svog oca”, zaključuje razgovor.

“Brojke su gotovo jednake, ali razlozi nisu”

O migracijama, s naglaskom na žene koje migriraju pričale smo s izv. prof. dr. sc. Dragom Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju s Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su ključni istraživački interesi migracije, etničnost, demografija i politike azila. Kako govori Župarić-Iljić, udio muškaraca i žena koje migriraju otprilike je podjednak – broj migranata u svijetu je trenutno oko 300 milijuna, dok brojka prisilno raseljenih osoba iznosi oko 125 milijuna.

“Brojke i trendovi se ipak donekle razlikuju kada se gledaju područja pa tako npr. u arapskim zemljama boravi puno više muškaraca imigranata, dok na području Europe nešto malo više žena imigrantkinja. U ostatku svijeta su brojke ujednačene. Ipak čini se da su razlozi za migraciju muškaraca dominantno rad, a žene u svrhu rada i spajanja obitelji”, objašnjava profesor.

Na pitanje o integracijskih politikama, Župarić-Iljić govori da ne bi trebale biti “rodno slijepe”. Navodi da žene ipak imaju lošije kratkoročne i dugoročne pokazatelje integracije u odredišnim destinacijama od muškaraca poput slabijeg poznavanja jezika, nižeg zaposlenja, manjih prilika za nastavak i obrazovanja. Razlozi za takve navode kriju se u “kombinaciji strukturnih zakinutosti kojima su jednako izložene i domaće žene te kulturnih i individualnih razloga poput rigidnog patrijarhalnog koda u različitim kulturama i obiteljima koji ženinu poziciju vide izričito unutar privatne sfere”.

Potrebne su posebne mjere senzibilizacije prema ženama i djeci

Posebne strategije usmjerene partikularno na pomoć migrantkinjama u Hrvatskoj ne postoje. Kako govori profesor, sve je više migrantkinja s Filipina i Nepala, a one su nerijetko osuđene na senzibilitet vlastitih poslodavaca što može rezultirati teškim i nehumanim uvjetima rada. Napominje kako je to vidljivo u sve brojnijim prijavama Pučkoj pravobraniteljici. Kao pozitivan primjer ističe Grad Zagreb.

“Grad Zagreb ima nešto bolju poziciju s otvaranjem Centra dobrodošlice gdje se u gradskim prostorima organiziraju tečajevi i radionice specifično za žene i djecu, uključujući unazad tri godine i one s ukrajinskim izbjeglicama. Međutim, potrebe su i dalje velike, a i organizacije civilnog društva daju svoj obol s programima namijenjenim ženama i majkama poput onih u Isusovačkoj službi za izbjeglice, Centru za kulturu dijaloga ili u Živom Ateljeu, u organizaciji kolektiva Žene ženama”, kazao je.

Profesor smatra da su potrebne mjere senzibilizacije prema ženama i djeci s obzirom na to da se u svijetu trenutno nalazi 50 milijuna raseljene djece od kojih neki na put kreću sami. “Posebno su ugroženi oni na nesigurnim i opasnim putevima ako se kreću neregularnim rutama i načinima. Tu su u riziku od nasilja, uključujući rodno uvjetovano nasilje, iskorištavanje, zlostavljanje i zanemarivanje, i brojne druge opasnosti. Jednom kad su u željenim destinacijama i dalje postoji rizik od izolacije i marginalizacije unutar šireg društva, ali i unutar užih etničkih i kulturnih okvira kojima pripadaju”, objašnjava. Navodi da u tom slučaju veliku ulogu igraju radionice i razne asistencije koje pomažu ženama na terenu.

Prema ženama migrantkinjama i majkama, hrvatsko društvo ima jednake stavove kao i prema ljudima u pokretu generalno. Istraživanje koje su proveli Župarić-Iljić i Sara Lalić pokazalo je da ispitanici trenutačno pokazuju manju otvorenost prema bilo kojem tipu stranaca koji naseljavaju Hrvatsku.

“U europskom i globalnom kontekstu se opetovano pokazalo da se ipak muškarce doživljava kao veću prijetnju, bilo ekonomsku, političku, sigurnosnu, nego žene i djecu koje se ipak češće vidi kao „stvarne izbjeglice“ i one koji posljedično „zaslužuju pomoć“. To se i danas u Hrvatskoj očituje u dvojakosti državnog pristupa – za ukrajinske žene i djecu izbjeglice uglavnom je omogućeno puno usluga oko adaptacije i integracije, dočim raseljeni muškarci kao potencijalne izbjeglice, najčešće oni s Bliskog istoka ili Sjeverne Afrike, bivaju zaustavljeni na granicama kao nepoželjni i nerijetko su nasilno protjerani”, zaključuje.

Snaga majki koje prelaze granice

Majke migrantkinje dokaz su koliko žene snažne mogu biti. One ne poznaje granice, ni kad se prelaze mora, ni kad se prelaze kontinenti. Unatoč svemu što su prošle, sa svim svojim identitetima – onima žene, majke i migrantkinje – u Hrvatskoj nastoje pronaći smisao i svoje mjesto. Traže ga u jeziku koji tek uče, u motivaciji da rade posao, iako često ne razumiju svoje kolege ili naredbe koje dobivaju od nadređenih, u moći i želji da svoju djecu podržavaju u zamisli da napreduju i kreiraju svoj život koji neće biti obilježen krvlju i bombama.

Iz razgovora sa sugovornicima/ama pokazuje se da integracijske politike koje trenutno imamo nisu dovoljno uspješne. Država bi trebala raditi na senzibilizaciji građana, poslodavaca, obrazovnih institucija i zdravstvenih djelatnika prema ovoj specifičnoj temi. Borba protiv birokratskih problema svakako se ne bi trebala svrgavati isključivo na civilno društvo. Ljudske, ženske i majčinske traume više se ne mogu obrisati, međutim u našim je rukama moć da traume tretiramo na bolji način nego li to trenutno činimo.

*Identiteti osoba su zbog osjetljive pozicije u kojoj se nalaze poznati novinarki i uredništvu, a u tekstu su navedeni anonimno.

*Prvi tekst serijala nalazi se ovdje, a drugi ovdje.

*U idućem tekstu serijala bavimo se volonterkama koje pomažu ljudima u pokretu. Kroz intervjue s četiri volonterke koje se često nalaze na prvoj liniji obrane, razgovarat će se o njihovoj motivaciji, inspiraciji, snazi i želji da pomažu ljudima kojima je to najpotrebnije.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org