info@libela.org, Author at Libela

Priziv savjesti: Na što se odnosi?

Posted on May 15, 2024May 15, 2024 by info@libela.org

Priziv savjesti kao krik protiv rata

Prema britanskim podacima, oko 16.000 muškaraca odbilo je uzeti oružje ili se boriti tijekom Prvoga svjetskog rata iz brojnih vjerskih, moralnih ili političkih razloga. Bili su poznati kao prizivači (prigovarači) savjesti. Neki su to bili iz čisto političkih razloga, kako navodi jedan od svjedoka, a s kršćanske točke gledišta preuzeli su izraz „Ne ubij“ smatrajući pitanje „ubiti ili ne“ ključnim.

Krajem 1914. osnovano je društvo koje se protivilo novačenju tj. uvođenju obveznog vojnog roka (No-Conscription Fellowship). Od 1916. bilo je omogućeno da pred sudom traže izuzeće od prisilnog novačenja. Sudovi nisu bili skloni prizivačima. Od njih 16.000 koji su tražili izuzeće većina je odbijena. Ako je izuzeće tražio vojni zapovjednik, pa je odbijen, ipak je regrutiran u vojsku. Zapovjednici koji su se opirali svakoj vojnoj disciplini uhićeni su i izvedeni pred vojni sud. Gotovo 6000 muškaraca koji su odbili poslušati vojne naredbe osuđeno je na zatvorsku kaznu zbog otpora vojnim vlastima.

U zatvorima su uvjeti bili teški, a ako bi tko prekršio provođenje pravila šutnje, odveden je u samicu. Zatvorenici su radili jednostavne, monotone poslove (npr. izrada poštanskih torbi). Prehrana je bila nedovoljna. Neki prizivači bili su maltretirani, nedostajala im je medicinska skrb. Ukupno 73 prizivača umrlo je ili u zatvoru ili nakon izlaska na slobodu zbog posljedica zatvorskih zlostavljanja. Mnogi su oboljeli od depresije.

Kasnije, 2016. godine ponuđena je alternativna služba vojnom roku. Radilo se o radnim logorima gdje su se radili vrlo teški poslovi, npr. rad u vodovodu. No, došlo je do podjela a i otkrivena je korupcija. Osim toga, mnogi su smatrali da služe ratu bilo kakvom službom za vladu prema Zakonu o vojnoj obvezi. Gotovo 10 000 prigovarača savjesti koji su regrutirani u vojsku odbili su se boriti, ali im je dopušteno služiti kao neborci, obavljajući fizički rad. Neborbeni korpus osnovan je u ožujku 2016. godine.

Umrli prizivači savjesti dobili su i spomen ploču, na kojoj sunčeve zrake koje izlaze iz ćelije gdje je zatočen prizivač piše: „Nema više rata“.

Ljudskopravaška legislativa

Netom je jedno klanje završilo, monstrumi zla realizirali su drugo, još gore. U Drugom svjetskom ratu zbog samog rata, mučenja i bolesti smrtno je stradalo 70 do 85 milijuna ljudi.

Zatim se načas pojavilo svjetlo razuma. U Parizu, u Palais de Chaillot, 10. prosinca 1948. godine potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima, temeljna deklaracija univerzalnoga značaja koja sve ljude prepoznaje kao rođene slobodnima i jednakima u dostojanstvu i pravima.

Ona jamči i pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (čl. 18.). Ta prava jamči i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima s dvama Protokolima (čl. 18) te europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 9).

Budući da se može ograničiti u određenim situacijama, pravo na iskazivanje religijskih stavova i vjerovanja nije apsolutno pravo. U demokratskim društvima ograničeno je interesima i javnom sigurnošću zbog zaštite javnog reda, zdravlja i morala ili zaštite prava i morala drugih (članak 9 (2) Povelje Europske unije o temeljnim pravima).

Pravo na priziv savjesti priznaje se u članku 10 EU Povelje, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje toga prava.

Dakle, priziv savjesti jest pravno dopuštena radnja zakonske neposlušnosti i ograničenog opsega. No, da bi bio legitiman, morao bi se zasnivati na moralnim principima pojedinca, a ne na njegovim osobnim interesima. Autentičnost priziva savjesti mora biti istinita i jasno izražena. Ne smije biti motivirana ni političkim ni financijskim interesima. Ako je motiviran tim interesima, priziv savjesti je apsolutno neetičan. Moralni stav pojedinca/ke ne smije zadirati u prava drugih, što je supstancijalna premisa ljudskopravaške filozofije.

Što je zapravo savjest?

Savjest se definira onim dijelom uma – svijesti koji određuje što je moralno, a što nije, razlikujući dobro od zla. Psihoanalitičko – medicinsko tumačenje savjesti kaže da je savjest dio superega koji prosljeđuje naredbe i upozorenja egu. Savjest nastaje internalizacijom svjetonazora obitelji, prijatelja, obrazovnog i radnog okruženja, dominantne kulture i civilizacije, religije.

Tako definirana savjest ne mora biti pozitivna ljudska osobina (i vjerski fanatici ubijajući nevine postupaju prema svojoj savjesti). Kao temeljno ljudsko pravo sloboda savjesti mora biti propitana, a granica te slobode uvijek je sloboda drugih.

Priziv savjesti i profesije

Profesija (lat. professio: javno očitovanje; zanimanje) jest zanimanje koje ima specificiran monopol nad nekim kompleksnim dijelom znanja i praktičnih vještina za koje je potrebno dugotrajno školovanje, tzv. visoko obrazovanje, te tako postaje prepoznatljivo u društvu. Oblikovanje profesija u današnjem obliku, usko je vezano uz nastanak sveučilišta i sekularizaciju znanja.

Zanimanje postaje profesijom kada do određenoga stupnja razvije i sistematizira sklop teorijskih znanja i tehnika za davanje određene stručne usluge. Institucionalnu osnovu nastanka profesije čini stvaranje visokoškolskih obrazovnih institucija koje sustavno razvijaju i prenose znanje. Pripadnici neke profesije osnivaju profesionalna udruženja i utvrđuju etičke kodekse kojima reguliraju svoje djelovanje. Na kraju slijedi legitimizacija i, najčešće, zakonsko sankcioniranje monopola nad stručnim pružanjem usluga. Prvu od tri skupine profesija čine klasične profesije (liječnici, pravnici, profesori) koje su najranije nastale i koje karakterizira visok autoritet utemeljen na znanju i autonomiji u donošenju odluka.

Zakonom o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija određeni su nazivi profesije, nadležna tijela i naziv pravnog akta na temelju kojega je regulirana.

U dvije profesije priziv savjesti postao je ultimativni etički standard. Rijetki ga se usuđuju propitati, barem objasniti i sagledati posljedice koje taj institut može izazvati ako se ne poštuje profesionalno ponašanje. Riječ je o vojnoj profesiji koja je priziv savjesti i iznjedrila te medicinskoj profesiji koja ga je kooptirala.

Priziv savjesti i Ustav Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske, u čl. 47. dopušta prizivati se na savjest onima koji nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti.

Članak 47.

Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana.

Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezne ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.

Dakle, posebnim je zakonom propisano da osoba koja se prizvala na savjest ne želeći obavljati vojničke dužnosti, može nadoknaditi ono što je kao dužnost svih državljana opisano u članku 47. Ustava.

Vojna profesija i priziv savjesti

Institut prizivanja na savjest iznjedrile su ratne strahote i otpor unovačenih ratnika ubijanju. Vojna profesija je profesija koja može služiti obrani domovine. Vojne sile napadaju druge ali vojničke dužnosti uvijek se temelje na paradigmi: eliminacija neprijatelja, ubijanje, zarobljavanje.

U hrvatskom Zakonu o službi u Oružanim snagama ne spominje se priziv savjesti. To je institut koji je prema Ustavu moguć, ali je namijenjen onima koji zbog svojih vjerskih i moralnih razloga nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti. Za one koji su službu u Oružanim snagama prihvatili kao svoju profesiju, vrijede druga pravila.

Tako Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koji regulira tu službu u Oružanim snagama, određuje u svom članku 17:

St.1. Vojne osobe obvezne su provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom.

St.2. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka vojna osoba nije obvezna provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba čije bi izvršenje predstavljalo kazneno djelo te zapovijedi i naloge nadređenih osoba koji bi bili protivni međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu.

Dakle, vojnik može odbiti izvršenje zapovijedi ili naloga, ali jedino ako bi njihovim izvršenjem počinio kazneno djelo ili prekršio odredbe ratnog i humanitarnog prava.

Medicinska profesija i priziv savjesti

Pravo na priziv savjesti u medicini priznaju Europska unija i Vijeće Europe, ali isto tako ne kao apsolutno pravo. U medicini, legalnoj profesiji, pravo na priziv savjesti priznato je Rezolucijom 2010. godine. Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezoluciju 1763 izglasala je vrlo tijesnom većinom, nakon intenzivnog lobiranja i taktiziranja konzervativnih snaga u odnosu na uvrštenje priziva savjesti.

Pravo je pravo, ali Rezolucija 1763 ne obvezuje zemlje članice na reguliranje prava na priziv savjesti. Ona to prepušta nacionalnim zakonodavstvima. Pritom traži da se priziv savjeti regulira tako da ne opstruira pravo na legalnu zdravstvenu zaštitu.

Švedska se oštro usprotivila ovom dokumentu i uopće mogućnosti priziva savjesti za liječnike. Navode da podupiru napore onih koji omogućuju da pobačaj ostane slobodan, siguran i zakonit za sve žene. Također, Švedska je jedna od nekoliko zemalja koje imaju središnju ulogu u međunarodnom radu koji je vezan za seksualna i reproduktivna prava. Europski sud za ljudska prava presudom od 12. ožujka 2020. godine odbacio je tužbu dviju švedskih primalja koje su na temelju priziva savjesti odbile vršiti dužnost u vezi s pobačajem pa su dobile otkaz. Primalje su bile članice antiaborcijskog, dobro financiranog, pokreta Alliance Defending Freedom. Europski sud za ljudska prava jasno je pokazao da je švedski sustav, koji daje prvenstvo potrebama pacijenata, konzistentan s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Naime, priziv savjesti u medicini daleko najčešće se odnosi na odbijanje vršenja pobačaja, sudjelovanja u postupcima potpomognute oplodnje ili propisivanja kontracepcije, pa čak i hitne kontracepcije. Anesteziolozi koji se prizivaju ne daju anesteziju. Sestre ne vrše svoje dužnosti. U bolnicama u vlasništvu crkve životi žena su direktno ugroženi. Čak i u slučaju spontanog pobačaja i/ili vanmaternične trudnoće.

Priziv savjesti može se odnositi i na eutanaziju, ali je daleko najčešći u okviru reproduktivne medicine, gdje je religijski i ideološko-politički motiviran.

Distinkcija između vojske i medicine

Dakle, bitna distinkcija između vojske kao profesije i medicine kao profesije jest u tomu da prizivači savjesti u medicini ne prihvaćaju pravno regulirane propise. Pritom odbijajući vršiti standardne postupke u medicini, na štetu pacijentica. S druge strane, oni koji se u vojsci protive zapovijedima i nalozima nadređenih – štite ljude, poštujući humanitarno ili ratno pravo.

Zanimljivu analizu potpuno različitog značenja prizivanja na savjest u onih koji su vojni obveznici (dakle ne profesionalni vojnici) i liječnika ponudili su Stahl i Emanuel 2017. godine u članku Liječnici, a ne regruti – priziv savjesti u zdravstvu:

… priziv savjesti u zdravstvu razlikuje se od priziva savjesti prema vojnoj službi na pet važnih načina. Prvo, prigovara se profesionalnoj praksi, a ne mandatornoj državnoj obvezi u vojsci. Drugo, priziv se događa u kontekstu slobodno izabrane profesije. Treće, dopušta selektivno prigovaranje stručno prihvaćenim intervencijama. Četvrto, prihvaća priziv savjesti bez vanjske provjere. I peto, štiti prigovarača od svih posljedica i troškova.

Osim toga, klauzule o zdravstvenoj skrbi jednostrane su i štite samo one koji odbijaju liječiti pacijente, a ne one čija ih savjest prisiljava na pružanje medicinski prihvatljive, ali politički osporavane skrbi. Nasuprot tome, zagovornici rata mogli su prijaviti se prije nego što su mobilizirani, što je prerogativ koji i danas postoji u vojsci koja je isključivo dobrovoljna.

Rodne dezinformacije kao oruđe antirodnih pokreta

Posted on May 13, 2024May 24, 2024 by info@libela.org

Na poziv BeFema , Libela je gostovala na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, na kolegiju Politike reprezentacije: rod i nasilje.

Studenticama i studentima smo predstavili svoj rad u rubrici GenderFacts. U njoj se bavimo razotkrivanjem dezinformacija i dominantnih dezinformacijskih narativa iz rodne perspektive. Upoznale smo ih sa informacijskim poremećajem i oblicima istoga, kao i posljedicama koje misinformacije, dezinformacije i malinformacije imaju na gotovo sve aspekte života pojedinaca i društva. Poseban smo naglasak stavile na aspekte koji su usmjereni opstrukciji demokratskih procesa u društvu.

Rodna dimenzija dezinformacija

Kroz niz praktičnih primjera, iz našeg rada, ali i rada drugih provjeravatelja točnosti informacija, studentice i studenti su se upoznali s rodnom dimenzijom dezinformacija. Informirane su kako one nastaju i koji utjecaj imaju.

Konačno, željele smo približiti okupljenima načine na koje različiti anti rodni pokreti koriste rodne dezinformacije u ostvarenju svojih ciljeva. Koriste ih u različitim kampanjama usmjerenim protiv LGBTIQ osoba, prava žene na izbor i/ili u edukaciji o seksualnosti. Uz to, one su i oruđe patrijarhalnog utišavanja žena, a i često i potiču online i offline nasilje nad ženama.

Kroz raspravu smo komentirale sličnosti i poneku razliku naših sistema, te smo analizirali kreiranje diskursa u našim zemljama.

Kolegij je nastao kao rezultat suradnje Fakulteta za medije i komunikacije i BeFem, feminističkog kulturnog centra. Voditeljice kolegija su dr. Jelisaveta Blagojević, dr. Jelena Višnjić i dr. Tanja Ignjatović.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Zahtijevamo uvođenje seksualnog obrazovanja u osnovne i srednje škole u Zagrebu!

Posted on May 9, 2024May 9, 2024 by info@libela.org

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje ovaj je tjedan započeo kampanju za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u zagrebačke osnovne i srednje škole. Provokativnim plakatima postavljenim diljem glavnog grada i radijskim spotovima upozoravaju da je krajnje vrijeme za konkretne poteze vladajućih u Zagrebu. Smatraju da je na našem društvu odabir kako će mladi učiti o seksualnosti: na greškama ili na nastavi, na tulumu ili predavanju, od svećenika ili nastavnika.

“Posljednjih godina u Hrvatskoj je provedeno više istraživanja iz kojih je moguće izvući samo jedan zaključak – moramo djelovati odmah! Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe da su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke, a posebice zabrinjava neredovita upotreba kondoma. Više od polovice mladih u životu je doživjelo neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama! Istodobno, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode se tek JEDAN školski sat godišnje. Ako već danas ne krenemo u uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole, situacija može biti još i lošija”, poručuje Nataša Bijelić, iz CESI.

Obrada tema seksualnosti u RH školama

U hrvatskim školama o seksualnosti se uči kroz međupredmetnu temu “Zdravlje” koja temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa na neadekvatan i zastarjeli način. Bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu. Pritom izostavlja teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti. Ovakav pristup u potpunoj je suprotnosti s međunarodno relevantnim smjernicama za seksualnu edukaciju i primjerima dobrih praksi koje donose UNESCO, IPPF, WHO ili UNFPA, a koje preporučuju stavljanje seksualnosti u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.

S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi.

Grad Zagreb ima mogućnost da prvi u RH uvede sveobuhvatno seksualno obrazovanje

Ako se odluči na uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja, Grad Zagreb bio bi prvi grad na području Republike Hrvatske koji bi uveo takav program. Na taj bi se način jasno pozicionirao kao grad kojem su dobrobit, zdravlje i kvaliteta života mladih važni.

Iz CESI podsjećaju da platforma Možemo!, koja je na vlasti u Zagrebu, u svojim programskim materijalima ističe da žele u području obrazovanja snažnije naglasiti sadržaje vezane uz seksualna i reproduktivna prava i zdravlje. Uz to, prepoznaju važnost sprečavanja i borbe protiv seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također, njihova vizija je da “odgojne i obrazovne institucije u Zagrebu podržavaju različite identitete“, te da, između ostalog, djeluju protiv seksizma i homofobije.

“Vjerujemo da aktualna gradska vlast ima sluha za ovu temu te da shvaćaju važnost školske seksualne edukacije utemeljene na znanstvenim činjenicama. Očekujemo da se u najkraćem roku oformi stručna radna skupina koja će odmah krenuti s izradom kurikuluma, nastavnih materijala i edukacijom provoditelja programa. Samo tako djeca i mladi mogu dobiti potrebna znanja o seksualnosti za koje su prethodne generacije bile nepravedno zakinute”, zaključuje Bijelić.

Nizozemska studija nije otkrila da je rodna disforija “pubertetska boljka”

Posted on May 9, 2024May 10, 2024 by info@libela.org

Studija iz Nizozemske u kojoj se, između ostalog, istraživalo koliko često djeca izražavaju želju da pripadaju drugom spolu, na brojnim je inozemnim konzervativnim portalima i tabloidima (1, 2, 3), a tako i društvenim mrežama (1, 2), potaknula niz obmanjujućih tvrdnji. Jedna od glavnih je da je rodna disforija, ili transrodnost općenito, tek “dječji hir”.

Kako to obično biva, takav je sadržaj preuzet i kod nas. U Hrvatskoj je tu temu početkom travnja pokrio Narod.hr, koristeći obmanjujući naslov “Studija iz Nizozemske: ‘Rodna disforija’ je pubertetska boljka”. O istoj je studiji pisao i portal Srpska Cafe u članku naslova “Djeca često prerastaju ‘transrodnost’: Hoće li to na Zapadu promijeniti nešto?”. Oba su u svom naslovu istaknuli ono što nije predmet studije.

Naime, nedavno objavljeno istraživanje nizozemskog sveučilišnog medicinskog centra Groningen pokazalo je da više od jedne/jednog od deset djevojčica/dječaka u dobi od 11 godina izražava želju da bude suprotnog spola te da se ta želja obično smanjuje s godinama. Predmet studije nije ni rodna disforija ni transrodnost nego osjećaji djece, kasnije adolescenata, o tome kako se osjećaju u pogledu spola kojem pripadaju. Nisi svi ispitanici bili transrodne osobe ni osobe koje su zatražile pomoć zbog rodne disforije.

O kakvom je istraživanju riječ?

Nizozemska studija “Razvoj nezadovoljstva rodom tijekom adolescencije i rane odrasle dobi”, objavljena u je veljači ove godine u časopisu Archives of Sexual Behavior. Jedna je od prvih koja pokazuje koliko je “nezadovoljstvo rodom” (engleski gender non-contentedness) prevladavajuće tijekom adolescencije među općom populacijom.

Istraživači su koristili podatke prikupljene kod više od 2700 adolescenata, koji su na početku istraživanja imali oko 11 godina. Ti mladi ljudi ponovno su procijenjeni u dobi od 13, 16, 19, 22 i 25 godina. Jedno od pitanja bilo je u kojoj se mjeri slažu s tvrdnjom “Želim biti suprotnog spola”. U dobi od 11 godina, jedanaest posto je pokazalo da se slaže s ovom izjavom. Ovaj se postotak smanjivao svaki put, u različitoj dobi, kad je ponovno postavljeno pitanje. U dobi od 25 godina četiri posto željelo je biti suprotnog spola. Dakle, mnogi su (jedan od pet sudionika) izrazili želju da budu suprotnog spola u nekom trenu tijekom istraživanja. No, samo je mali dio (1 od 1000) dosljedno izražavao tu želju pri svakoj procjeni.

Studija se, dakle, bazirala na izražavanju osjećaja o tome žele li ispitanici pripadati suprotnom spolu. Ispitanici su bili i pripadnici opće populacije, a ne isključivo oni koji su zbog rodne disforije i s njom povezanih poteškoća zatražili kliničku pomoć. Samo mali dio ispitanih, naglašavaju istraživači, mogao bi nekad u budućnosti razviti rodnu disforiju i trebati potrebnu zdravstvenu njegu. Stoga, ne može se izvući zaključak da je studija dokazala da je rodna disforija prolazna u pubertetu jer naprosto ispitanici uglavnom nisu imali takvu dijagnozu.

Što je rodna disforija i kako je se tumači?

Konzervativni, ili neupućeni, promatrači često medicinsku terminologiju vezanu uz transrodnost iskrivljuju ili krivo tumače. Primjerice, rodnu disforiju će nazvati “poremećajem spolnog identiteta”. Na stranicama HeMED-a (Hrvatska elektronička medicinska edukacija) stoji kako se “sama rodna nepodudarnost ne smatra poremećajem”. Međutim, kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaj rodnog identiteta uzrokuje značajne tegobe (anksioznosti, depresije i razdražljivosti), pojašnjava HeMED, “prikladno je dijagnosticiranje rodne disforije kao poremećaja”.

U nizozemskoj studiji centra Groningen stoji da se rodni identitet odnosi na “unutarnji osjećaj postojanja osobe, muško, žensko, nijedno ili oboje”. Navodi se i da kad rodni identitet pojedinca ne odgovara spolu, to može dovesti do značajnog psihološkog stresa ili oštećenja.

“Ovaj osjećaj nelagode i tjeskobe naziva se rodna disforija. Rodnu disforiju može na primjer karakterizirati snažna želja da se bude drugog spola (ili nekog alternativnog spola različitog od dodijeljenog spola) i snažna želja da se riješi svojih primarnih i/ili sekundarnih spolnih karakteristika (American Psychiatric Association, 2013.). Širi koncept je nezadovoljstvo rodom, a odnosi se na nezadovoljstvo rodnom usklađenošću sa spolom koji je pripisan rođenjem (Egan & Perry, 2001.; Potter et al., 2021.). Ilustrirat ćemo odnos između ovih pojmova: mlada adolescentica koja uglavnom voli stvari koje se smatraju tipičnim za dječake i koja ne voli promjene kroz koje prolazi tijekom puberteta, mogla bi (privremeno) doživjeti rodno nezadovoljstvo, iako možda neće doživjeti rodnu disforiju ili željeti prijeći iz ženskog u muško. Dodatno, pojedinac kojem je pri rođenju dodijeljen muški spol, ali doživljava rodnu disforiju i želi prijeći u ženski (tj. trans žena) također može iskusiti nezadovoljstvo rodom”, objašnjeno je u studiji.

Na stranicama udruge KolekTIRV stoji: „Dijagnoza rodne disforije nije papir koji osoba podigne kad god poželi, dolazak do dijagnoze je moguć samo, i isključivo, kroz višemjesečne ili godišnje posjete psihologu i psihijatru, a u nekim slučajevima i endokrinologu, od kojih se ta dijagnoza, kao skup mišljenja, dobiva i kojom osoba može pristupiti mijenjanju oznake spola u dokumentima i medicinskim aspektima tranzicije. Prema navedenom, to nije jednostavan postupak koji može učiniti bilo koja osoba, već se radi o mišljenju skupa stručnjaka i institucija koje sudjeluju u obradi pojedinca i dolaze skupa do dijagnoze jer je ona složena i zahtjevna.“

Studija nije istraživala rodnu disforiju

“Naša se studija doista često netočno citira”, potvrdio je za Libelu Luuk Kalverdijk, jedan od autora studije.

“Studija nije istraživala rodnu disforiju. Naše istraživanje temelji se na jednostavnom pitanju ‘želiš li biti drugog spola’ s ponuđenim odgovorima ‘ne’, ‘ponekad’ ili ‘često’. Da biste istražili rodnu disforiju, bilo bi vam potrebno više pitanja: prije svega ‘zašto’, a zatim biste trebali znati postoji li kod te osobe patnja. Na primjer, za 11-godišnju djevojčicu, odgovor na pitanje ‘zašto’ mogla bi biti i njena želja da postane vatrogasac, baš kao i njen ujak”, pojašnjava Kalverdijk.

Istraživači su, također, otkrili da je želja za pripadanjem suprotnom spolu povezana s više psiholoških problema i nešto više negativnom slikom o sebi.

“Otkrili smo da je ženski spol i sudjelovanje u kliničkoj, a ne populacijskoj, kohorti povezano s povećanjem nezadovoljstva rodom. Osim toga, pojedinci s rastućim ili opadajući putanjama nezadovoljstva rodom imali su nižu općenitu samovrijednost, više bihevioralnih i emocionalnih problema i češće su imali homoseksualnu ili biseksualnu orijentaciju u usporedbi s pojedincima bez nezadovoljstva rodom”, piše u studiji.

Kalverdijk je u svom odgovoru dodao i da je prvi put pitanje ‘Želiš li biti drugog spola?’ postavljeno početkom ovog stoljeća. Dakle, prije ere društvenih medija (podaci su sakupljeni od 2001. godine do 2020. godine). U međuvremenu je društvena svijest i prihvaćanje trans i nebinarnih rodnih identiteta poboljšana u nekim dijelovima svijeta. “Pitanje je, naravno, previše binarno za trenutne standarde. Ali budući da je više puta postavljeno u istoj populaciji, daje dobar pregled tijeka želje poput ove”, kaže naš sugovornik.

Sve navedeno vodi ka zaključku da se nizozemsku studiju koristilo za manipulaciju i selektivno informiranje javnosti. Članci koje smo u ovom tekstu analizirale kasnije su spomenuli glavne rezultate studije, naveli o koliko i kojim ispitanicima se radi te naveli i što se ispitanike zaista pitalo. Ipak, iskoristili su medijsku opremu, prije svega naslove, kako bi relativizirali problem s kojima se transrodne ili nebinarne osobe zaista suočavaju i sveli ga na “pubertetsku boljku”.

Feministička abolicija: prijavi se na ljetnu školu u Novom Sadu!

Posted on May 8, 2024May 8, 2024 by info@libela.org

Kako radikalno preispitati sigurnost na Balkanu? Možemo li prekinuti nasilje nad ženama bez strožih zatvorskih kazni? Čini li nas policijsko nasilje nad LGBTIQ+ osobama i drugim manjinama imalo sigurnijima?

Ljetna škola će istražiti odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja, s feminističkog abolicionističkog stajališta. Održava se u Novom Sadu, od 13. do 16. lipnja ove godine.

Radi se o grassroot inicijativi koja se fokusira na temu feminističkog abolicionizma. Kako je abolicija proces, cilj škole je otvoriti dijalog o zamišljanju i stvaranju društva koje se ne temelji na kriminalnim politikama, zatvorima i policiji. Već društva koje se temelji na radikalno drugačijim principima izgradnje odnosa i uspostavljanja pravde – s posebnim fokus na rodnu dimenziju i feminističku etiku.

“Socijalizirani smo u ideju da nas kažnjavaju kao logičan i zdravorazumski odgovor na “zlodjela”. Feministička abolicija osporava ovu predodžbu. Ona postavlja pitanje tko prima kaznu, a tko je izbjegava. Ispituje klasne, seksističke, homofobne, ksenofobne i ostale temeljne uzroke kažnjavanja te pita “Koja je svrha selektivnog kažnjavanja?” Ona zaključuje da ne samo da nas karceralna logika – različitost načina na koje su ideje i prakse zatvaranja oblikovale naša tijela, umove i radnje – ne čini sigurnijima, već reproducira i širi nasilje“, poručuju organizatorice.

Kakav je program?

Škola je zamišljena kao mjesto okupljanja i zajedničkog rada. Sudionici i sudionice će aktivno raditi kroz cijelu školu te će se izraditi publikacija namijenjena daljnjoj distribuciji.

Prvi dan – Uvod u ljetnu školu i upoznavanje

Drugi dan – Zatvori i policija kao rješenje za društvene probleme i feminističko abolicionističko stajalište (fokus je na kontekstu Srbije i regije)

Treći dan – Feministička abolicionistička skrb, kroz teoriju i praksu

Četvrti dan – Uspostavljanje pravde s feminističkom i rodnom dimenzijom te pronalaženje odgovora na feministička pitanja iz abolicionističke perspektive

Tko se može prijaviti i kako se prijaviti?

Pozivaju se sve feminističke aktivistice, istraživačice, članice queer feminističkih kolektiva i organizacija, kao i sve zainteresirane za temu. Uključujući one osobe koje su aktivne u javnom životu i zainteresirane za radikalne promjene društva.

Prijaviti se može do 20. svibnja.

Prijavi se!

Za dodatna pitanja se možete javiti na e-mail nsfeministabolition@gmail.com. Sudjelovanje se ne naplaćuje, ali organizatorice pozivaju na solidarni prilog, ako ste u mogućnosti.

Za one koji/e ne mogu koristiti vlastita ili sredstva organizacije/institucije u kojoj rade ili se školuju, postoje ograničena sredstava za pokrivanje troškova smještaja i putovanja. Ona će se dodijeliti onima koji/e se prvi/e prijave.

Malinformacije o rodno-podržavajućoj skrbi i blokatorima hormona

Posted on May 2, 2024May 2, 2024 by info@libela.org

Izvješće pedijatrice dr. Hillary Cass utjecalo je na nedavnu odluku NHS-a (National Health Service, javnozdravstveni sustav u Ujedinjenom Kraljevstvu) da ukine izdavanje blokatora puberteta za mlade ispod 18 godina u Engleskoj. U izvješću se navodi da su dokazi koji podupiru liječenje poput blokatora puberteta “klimavi” i poziva na “izuzetan oprez” u dopuštanju maloljetnicima da započnu liječenje.

Blokatori puberteta su lijekovi koji sprečavaju tijelo da proizvodi hormone poput testosterona i estrogena koji uzrokuju fizičke promjene tijekom puberteta, kao što su razvoj grudi, razvoj dlaka na licu, pojava menstruacije, itd. Ti lijekovi se također koriste za liječenje različitih medicinskih problema poput endometrioze, fibroidnih tumora u maternici, uznaprednovanog ili kasnog stadija raka prostate te centralnog preranog puberteta. U kontekstu Cassinog izvješća, ali i ovog članaka, blokatori puberteta bili su namijenjeni trans mladima s rodnom disforijom, kako bi se privremeno spriječio pubertet što bi omogućilo vrijeme za istraživanje dostupnih opcija po pitanju rodno podržavajuće medicinske skrbi.

Ta je vijest i kod nas prenesena na portalima, od kojih su neki bliski stavovima Katoličke crkve ili su dio katoličkih informativnih agencija (1, 2, 3, 4) kao potvrda o štetnosti blokatora puberteta. Mnogi mediji u UK-u su, kao i kod nas, nekritički prenijeli Cassino izvješće. Primjerice, neki su pozdravili Dr. Hillary Cass kao “glas zdravog razuma”, dok drugi tvrde da je izvješće “odbacilo” korištenje blokatora puberteta (1, 2).

Izvješće dr. Hillary Cass

Preliminarni dijelovi izvješća objavljeni su već 2022 godine. Dr. Cal Horton, znanstveni suradnik u Centru za istraživanje i praksu politike raznolikosti Oxford Brookes, objavio je akademski rad u kojem je izrazio zabrinutost zbog preliminarnih rezultata Cassinog izvješća. U članku ‘Cassino Izvješće: Cis-nadmoć u UK-ovom pristupu zdravstvenoj skrbi za trans djecu’ (‘The Cass Review: Cis-supremacy in the UK’s approach to healthcare for trans children‘), objavljenom u Međunarodnom Časopisu za Transrodno Zdravlje (The International Journal for Transgender Health), Horton tvrdi da preliminarne preporuke izvješća promiču cis-normativne standarde i ideale.

U njegovu članku prikazana su i istražena četiri problema: (1) predrasude; (2) cisnormativna pristranost; (3) patologizacija i (4) nedosljedni standardi dokaza. Svaki od ovih problema utječe na pristup Cassinog izvješća prema zdravstvenoj skrbi trans djece, s negativnim posljedicama za zdravlje, prava i dobrobit trans djece.

Nedavno objavljeno cijelo izvješće pati od istih problema kao i preliminarni rezultati. Dr Hane Maug također kritizira Cassino izvješće da sadrži mnoge preporuke i tvrdnje koje su netočne, empirijski nepotkrijepljene, etički neprihvatljive i utemeljene na cisheteronormativnim predrasudama. Dr Hane Maug je primijenjeni filozof i klinički etičar u klinici za uslugu zdravstvene skrbi za transrodne osobe GenderGP. Njegov najnoviji akademski članak, također, tvrdi da je sve više empirijskih dokaza koji pokazuju dobrobiti rodno afirmiranog hormonskog liječenja za psihološko zdravlje i društvenu dobrobit trans adolescentne populacije. Na temelju razmatranja principa dobrobiti, neškodljivosti, autonomije i pravde, Dr Maug tvrdi da je omogućavanje pristupa hormonskom liječenju etički potrebno. Smatra da je ono rodno podržavajuće za trans adolescente i da su trenutna ograničenja takvog liječenja etički pogrešna.

Dodatno, cijelo Cassino izvješće je zapravo pregled literature i podataka iz postojećih studija o učincima rodno podržavajuće medicinske skrbi za trans mlade. Ali, prema Maugu, taj pregled literature je neadekvatan. Cassino izvješće je odbacilo veliki broj studija i izostavlja studije iz posljednje dvije godine. U svojoj analizi zanemaruje ogromnu količinu dokaza o prednostima rodno podržavajućeg medicinskog tretmana za trans mlade.

Upravo to je bila i kritika Profesionalne udruge za zdravlje transrodnih osoba Aotearoa (PATHA) koja je dovela u pitanje tvrdnje iznesene u izvješću o tome da nema dovoljno dokaza koji podupiru učinkovitost rodno afirmirane skrbi. I oni tvrde da se u izvješću zanemaruje značajan broj studija koje pokazuju prednosti rodno podržavajuće skrbi te da je u jednom pregledu literature, 101 od 103 studije odbačeno. PATHA je također kritizirala i to što u izradu izvješća nisu bili uključeni trans ili rodno nebinarni stručnjaci_kinje te ističu zabrinutost zbog potencijalne anti-trans pristranosti samog izvješća.

Odbacivanje dokaza iz studija koje nisu randomizirane kontrolne studije

Sveučilište u Cornellu je u svojem istraživanju analiziralo akademske studije o učincima promjene roda na sveukupno zdravlje i dobrobit trans osoba u vremenskom periodu od 20 godina. Identificirali su 55 studija koje se sastoje od primarnih istraživanja na ovu temu, od kojih je 51 (93%) otkrilo da promjena spola poboljšava opću dobrobit transrodnih osoba, dok 4 (7%) navode mješovite ili nulte nalaze. Nisu pronašli studije koje bi zaključile da promjena spola uzrokuje štetu.

Cassino izvješće je odbacilo dokaze iz studija koje nisu bile randomizirane kontrolne studije. Međutim, Dr. Maug tvrdi da su randomizirane kontrolne studije neizvedive i neetične za mnoge medicinske intervencije, uključujući rodno podržavajuće medicinske tretmane za trans mlade. Randomizirane kontrolne studije uključuju kontrolnu skupinu i eksperimentalnu skupinu. U ovom slučaju, eksperimentalna skupina bi dobila blokatore puberteta, a kontrolna skupina bi dobila placebo. Vrlo je očito zašto je takav način istraživanja veoma problematičan u ovom slučaju. To bi značilo da bi sudionicama_ima istraživanja iz kontrolne skupine bilo vrlo očito jesu li ušle u pubertet što bi moglo negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje.

U skladu s tim, dokazi iz randomiziranih kontroliranih ispitivanja često nisu potrebni za mnoge medicinske intervencije, uključujući pobačaj, apendektomiju za akutni apendicitis (upala slijepog crijeva), popravak aneurizme aorte i tako dalje. Pretpostavka da randomizirana kontrolirana ispitivanja predstavljaju „zlatni standard” u medicini utemeljenoj na dokazima kritizirana je zbog zanemarivanja drugih važnih izvora dokaza.

S time se slaže i Dr. Portia Predny, potpredsjednica Australske profesionalne udruge za trans zdravlje (AusPATH). Ona smatra da je Cassino izvješće u suprotnosti sa trenutnom bazom dokaza, konsenzusom stručnjaka_inja i većinom kliničkih smjernica diljem svijeta. Svjetska profesionalna udruga za zdravlje transrodnih osoba (WPATH) odbacila je nalaze Cassinog izvješća, posebno u vezi s mentalnim zdravljem i učinkovitosti liječenja. “Temelji Cassovog izvješća ukorijenjeni su u pogrešnoj premisi da će nemedicinske alternative skrbi rezultirati manjim stresom kod adolescenata”, napisali su predstavnici_e organizacije. “[P]olitike koje ozbiljno ograničavaju pristup fizičkoj zdravstvenoj skrbi i usredotočuju se gotovo isključivo na mentalnu zdravstvenu skrb za populaciju koju [Svjetska zdravstvena organizacija] ne smatra inherentno mentalno bolesnom, štetne su i nemaju mjesta u medicini gdje postoje kliničke smjernice.“

Citiranje profesora Ashely Grossmana

Iako je Index.hr donekle ‘neutralno’ prenio ovu vijest, problematično je to što u vezanom članku kojeg potpisuju Index Mame^[1]citira profesora Ashley Grossmana, znanstvenika s Oxforda, koji tvrdi da blokatori puberteta mogu nanijeti trajnu štetu. Njemu suprotstavljaju trans aktivističku grupu TransSafetyNow odnosno njihovu izjavu s društvene platforme X, o tome kako se ‘transrodna djeca suočavaju s problemima i nepravdom na svakom koraku.’

Takav način izvještavanja insinuira da su mišljenja trans aktivistkinja i aktivista utemeljena samo u aktivizmu, a mišljenje određenih profesora utemeljena u znanosti. Izjava profesora Grossmana je u sukobu s nekoliko vodećih američkih organizacija poput Američke Akademije Pedijatrije, Endokrinog Društva, Američkog Fiziološkog društva i Svjetske profesionalne udruge za zdravlje transrodnih osoba (WPATH). Te organizacije navode kako su efekti blokatora puberteta reverzibilni, odnosno da se prestankom uzimanja blokatora pubertet normalno nastavlja. Također, navode da su blokatori puberteta u upotrebi od 1980.-ih od kada ih se upotrebljava za sprječavanje takozvanog preuranjenog puberteta kod cis djece. Bilo kakva hormonska terapija sadrži određene rizike, ali istraživanja o dugoročnim rizicima blokatora puberteta, posebice u smislu metabolizma kostiju i plodnosti, trenutno su ograničena i daju različite rezultate. S toga se ne može sa sigurnošću tvrditi da blokatori puberteta nanose trajnu štetu. Također, samo Cassino izvješće tvrdi da ne postoje dugoročni indikatori o posljedicama blokatora puberteta.

Društvena i politička klima u UK

Kako piše Freddy McConnell za The Guardian, ova odluka NHS-a i cijelo Cassino izvješće mora se promatrati unutar društvene i političke klime u UK-u po pitanju trans prava. U posljednjih nekoliko godina Ujedinjeno Kraljevstvo je palo na 15. mjesto na europskoj ljestvici ravnopravnosti LGBT+ osoba (2016-te godine UK je bilo treće). Uz to, Vijeće Europe ga je uz Mađarsku, Tursku i Rusiju istaknulo kao državu u kojoj su prava LGBT+ osoba na udaru od strane političkih osoba, uključujući vlade.

Također, u UK-u je vidljiv nagli porast transrodnih zločina iz mržnje, što izvješće UN-a izravno pripisuje “toksičnoj prirodi javne rasprave oko seksualne orijentacije i rodnog identiteta”. Unatrag četiri godine zabilježen je porast od 156% zločina iz mržnje prema trans osobama, navodi Ell Folan za Novara Mediu. Također, Daily Mail, najčitaniji britanski tabloid, povećao je broj članaka o trans osobama za 1817% unatrag deset godina. Od samo šest članaka u siječnju 2013. do nevjerojatnih 115 članaka u siječnju 2023. Od tih 115 članaka, 100 članaka bi se moglo opravdano kategorizirati kao članci koji prikazuju trans osobe u negativnom svjetlu.

Utjecaj na prava trans mladih u UK i šire

Iako će izvješće vjerojatno utjecati na prava trans mladih u Ujedinjenom Kraljevstvu, još uvijek nije jasno hoće li utjecati na politiku u inozemstvu. Medicinske organizacije u Australiji navele su kako ne planiraju implementirati preporuke Cassinog izvješća, navodeći preusku usredotočenost na trenutnu politiku NHS-a i pogrešno usmjereno stajalište o istraživačkom procesu.

Mreža za Ravnopravnost – Trans Škotska je također navela na svojoj web stranici zabrinutost oko Cassinog izvješća. Kažu da ga je nemoguće samo kopirati i zalijepiti preporuke iz izvješća u škotski kontekst. Ističu, zabrinjavajuće je to što se iz izvješća može iščitati poruka da bi najbolje bilo da mladi uopće ne započnu proces tranzicije. Smatraju da je jedino razumno polazište da je najbolji ishod za bilo koje dijete ili mladu osobu potpuno individualan. Naravno da neće sva djeca i mladi ljudi koja_i istražuju ili propituju svoj rodni identitet, ili čak doživljavaju nevolje zbog toga, nužno doći do toga da sebe shvaćaju kao trans ili proći kroz tranziciju. Ali za one koje hoće i za koje je tranzicija prava opcija, zdravstvene usluge ne mogu biti osmišljene na premisi da je tranzicija najmanje poželjan ishod i da se prvo trebaju iscrpiti sve druge alternative.

Više od 100 znanstvenica_ka potpisalo je otvoreno pismo Feminističke mreže za rodnu ravnopravnost (Feminist Gender Equality Network) u UK-u, osuđujući izvješće kao “opasno i potencijalno štetno za trans djecu” zbog “nepravilne metodologije, neprihvatljive pristranosti [i] problematičnih i nepotkrijepljenih zaključaka”.

Problematičan način izvještavanja

Zaključno, Cassino izvješće nije proizvelo nikakve nove podatke. Iako su navodi o prekidu izdavanja blokatora puberteta u Engleskoj točni, način na koji se izvještava o čitavom izvješću može se okarakterizirati kao malinformacije, odnosno informacije koje su zlonamjerne i žele nanijeti štetu. U ovom slučaju radi se o nanošenju štete, ne samo trans mladima i svima koje se bore za trans prava, već i široj javnosti.

Ipak, važno je napomenuti da cijelo izvješće nije u potpunosti negativno. Dr. Cass je, također, preporučila da se trebaju otvoriti nove, regionalno raspoređene klinike za trans zdravstvenu skrb za razliku od jedne centralne klinike. Također, Cassino izvješće kritizira jako duge liste čekanja na trans zdravstvenu skrb u NHS-u.

[1] Zanimljivo je to što je transfobija u Ujedinjenom Kraljevstvu najviše došla do izražaja zbog portala za mame zvanog Mumsnet koji je radikalizirao britanske mame kao terfovke: https://lux-magazine.com/article/the-road-to-terfdom/