Prošlo je nešto više od mesec dana kako svedočimo jednom od najvećih aktivističkih pokreta u savremenoj istoriji Srbije – studentskim blokadama. Za to kratko vreme, na univerzitetima širom zemlje mogli smo primetiti vrlo jasan domino-efekat, koji se potom preneo i na srednje škole koje su blokadom svoje nastave stali rame uz rame sa studentima, poručujući time da je ovo borba svih mladih ljudi ove zemlje koji imaju pravo na budućnost. Čini se da domino-efekat i dalje traje, s obzirom da svakim danom novi fakulteti, kako sa državnih, tako i sa privatnih univerztiteta, ali i srednje škole objavljuju svoje mesto u blokadi pojačavajući lanac otpora sistemu koji ne propagira njihove vrednosti.
Pre samo mesec dana, Fakultet dramskih umetnosti je samostalno proglasio blokadu nastave, da bi danas uz njega solidarno stajala sva četiri državna univerziteta zajedno sa Univerzitetom u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici, srednje škole iz svih krajeva zemlje, ali i poljoprivrednici, kao i radnici iz različitih državnih sektora – jednom rečju, građani.
Iako je pokret studentskih blokada isprva bio neshvaćen i s zadrškom posmatran kao i većina naglih društvenih previranja, danas on predstavlja centralno leglo nade u pogledu na sutra, na koje se građani različitih godišnjih doba, struka i mesta prebivališta oslanjaju i svojom nesebičnom podrškom održavaju život mladalačkog bunta.
Postavlja se pitanje – kako se ovo dogodilo?
Kako je sumnja tako brzo uspela biti zamenjena nadom, strah – hrabrošću, a uzdržanost – aktivnošću? Još kada se postavimo u poziciju rastuće kulture individualizma u kojoj ljudi teže da se posmatraju izvan konteksta društvenih tokova, ono što su studentske blokade sa sobom donele čini se kao najveća lekcija od svih onih koje su nam formalno dostupne – to su lekcije o zajedništvu i zajedničkom delovanju, koje su zasnovane na temeljima empatije i solidarnosti.
Politika solidarnosti, kao koncept koji se čini davno zaboravljenim u našem društvu ponovo je zaživeo kroz ujedninjeno društveno delovanje studenata, koje je pokrenuto ničim drugim do autentičnom empatijom, odnosno sposobnošću mladih da u davno moralno isušenom okruženju u kom se neguje lična korist iznad zajedništva ipak vrate temelje humanosti kroz očuvanu sposobnost razumevanja i doživljavanja perspektive drugih, posebno onih koji se nalaze u nevolji.
Zahvaljujući empatiji, osnovnoj gradivnoj jedinici svakog odnosa, uspevamo da prepoznamo problem; odnosno narušenu homeostazu društva, da se sa situacijom povežemo na emocionalnom nivou – što motiviše delovanje u pravcu problema i na kraju, omogućava nam da gradimo mostove preko svih onih razlika koje su nas možda sprečavale u međusobnom povezivanju.
U pomenutom lancu empatije već možemo videti rođenje solidarnosti, ali ako bismo želeli da je bliže definišemo, solidarnost možemo imenovati kao direktno i praktično izražavanje empatije u objektivnoj stvarnosti, sprovođenjem zajedničkih akcija koje su okrenute ka zajedničkom dobrom.
Kroz solidarno delovanje, pruža se direktna otpornost na nepravdu, a udruživanjem resursa i snaga pruža se podrška ugroženima.
Upravo ove koncepte možemo videti u najpraktičnijem obliku u pokretu studentskih blokada, a da se čak ne moramo ni malo dublje zagledati ni analizirati. Kroz pokret u kome ne postoje predvodnici već iskuljučivo predstavnici niti lično naspram kolektivnog, možemo reći da su blokade fakulteta i nastava krenule kako bi održale vanredni čas etike, morala i, pre svega, empatije i solidarnosti svim građanima naše zemlje, ali i ljudima širom regiona, koji ovaj pokret i više nego osećaju.
I upravo tako, naizgled, sve one demografski više daleke nego bliske grupacije, stoje ujedinjene i usmerene ka jednom zajedničkom cilju – pravdi.
Studentske blokade su nas naučile ali nas i svakim danom podsećaju da katalizatori pozitivnih društvenih promena ne leže u izabranom idolizovanom vođi niti u leglu ideja određene političke partije – one leže u nama samima, a za aktivaciju je samo potrebno da osetimo šta nam savest kaže, i malo hrabrosti da prevaziđemo strah i to podelimo sa drugima oko sebe.
Indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE)je alat za monitoring progresa rodne jednakosti u EU kroz vrijeme. On prikazuje trendove u šest područja: rada, novca, vremena, moći, znanja i zdravlja u državama članicama EU. Skala se proteže od jedan do 100, gdje je – očekivano – 100 potpuno postignuće rodne ravnopravnosti. Uključuje 31 indikator. Ovogodišnji indeks se bazira na podacima, uglavnom, iz 2022. godine.
Na razini EU, indeks rodne ravnopravnosti je 71 bod, od mogućih 100 bodova, što pokazuje da ima još prostora za napredak. To je i poboljšanje od 0.8 bodova u odnosu na prijašnji izvještaj. Od 2010. godine do danas EU indeks se poboljšao za 7.9 bodova, uglavnom zahvaljujući progresu u području moći (19.5 bodova). Najviše bodova na ovogodišnjem indeksu su ostvarile Švedska (82), Danska (78.8) i Nizozemska (78.8).
Hrvatska je ove godine ostvarila rezultat od 59.7 bodova što je pad u odnosu na prethodne dvije godine. I u 2023. i u 2022. godini Hrvatska je ostvarivala 60.7 bodova. Time je prošle godine zauzela, primjerice, 20. mjesto od 27 zemalja članica EU. Od 2010. godine Hrvatska je napredovala za 7.4 boda i to, kao i EU, uglavnom zahvaljujući području moći (15.8 bodova).
U kojim područjima EU ima mjesta za napredak?
Najveći je napredak na razini EU zabilježen u području zdravlja(88.6 bodova). Posebice u potpodručju pristupa zdravstvenim uslugama (97.6 bodova). No, zdravlje je i područje koje je najmanje napredovalo od 2010. godine, s obzirom na to da je i tada imalo visoke bodove.
Najveći prostor za napredak, s obzirom na broj bodova, postoji u području moći koje trenutačno nosi 61.4 bod. Ipak, to je i područje koje bilježi kontinuirani napredak od mjerenja do mjerenja, barem na razini EU. Problem je u značajnim razlikama među državama članicama. Unatoč generalnom napretku, pet država (Bugarska, Cipar, Hrvatska, Estonija i Slovačka) na ovogodišnjem indeksu pokazuju nazadovanje u tom području, u odnosu na prijašnje mjerenje. Potpodručje domene moći u kojem ima prostora za napredak je i ekonomija i donošenja odluka, koje ima 57.6 bodova. Ipak, i ono je od 2021. ostvarilo napredak od 2.9 bodova. Naime, povećan je udio žena na upravljačkim pozicijama vodećih kompanija. On se povećao s 28 posto 2019. godine, na 34 posto 2024. godine.
Kad govorimo o području moći, značajno je napomenuti i da su ovogodišnji izbori za Europski parlament zabilježili pad u reprezentaciji žena. Time je trend veće participacije od godine do godine zaustavljen po prvi put. Žene zauzimaju 39 posto zastupničkih mjesta u ovom sazivu parlamenta. U sazivu iz 2019. godine su činile 41 posto.
Osim područja moći, ispodprosječan rezultat ostvaruju i područja vremena i znanja. Područje znanja iznosi 64.2 boda, a uključuje potpodručja koja se odnose na razinu obrazovanju i segregaciju. Pritom analiza konvergencije indeksa rodne ravnopravnosti između 2010. i 2022. godine ukazuje da su žene više obrazovane od muškaraca.
Područje vremena iznosi 68.5 bodova, a obuhvaća potpodručja skrbi o drugima/kućanstvu i društvene aktivnosti, odnosno aktivnosti slobodnog vremena. Iako se od 2007. godine smanjio udio osoba koje skrbe o drugima i kod muškaraca i kod žena, i dalje je na snazi nejednaka podjela poslova koji uključuju brigu o drugima i/ili kućanstvu. U 2022., na razini EU, 34 posto žena i 25 posto muškaraca je istaknulo da svakodnevno brinu od djeci, unucima/aka, starijim osobama ili osobama s poteškoćama. Razlika je veća među parovima s djecom, gdje 65 posto žena i 46 posto muškaraca sudjeluje u skrbi o drugima/kućanstvu.
U kojim područjima RH ima mjesta za napredak?
S 59.7 bodova, Hrvatska se nalazi 11.3 boda ispod prosjeka Europske unije. Uzrok pada, u odnosu na prijašnja razdoblja, je većinski u području moći (od 2021. smo pali za 5.3 boda).
Iako nam je reprezentacija žena u nacionalnom parlamentu u korelaciji s EU prosjekom, pad bilježimo u zastupljenosti žena u vladi. Udio žena na tim pozicijama je i dalje 22 posto što je i jedan od najnižih u EU (13pp ispod EU prosjeka). Poseban pad bilježimo u potpodručju društvene moći u kojem smo od 2021. godine pali za 14.3 bod što je ujedno i najveći pad u nekom potpodručju u ovogodišnjem indeksu. Društveni aspekt moći na indeksu uključuje upravljačke pozicije u organizacijama u znanosti, u odborima javnih televizija kao i u tijelima odlučivanja u nacionalnim olimpijskim sportskim organizacijama. Istovremeno, unatoč padu na 44.2 boda u području moći, to je i dalje domena u kojoj je Hrvatska ostvarila najveći napredak (15.8 bodova), u odnosu na mjerenje iz 2010. godine.
Najveći broj bodova smo ostvarili u području novca, u kojem imamo 74.7 bodova, što je povećanje od 1.1. boda od 2021. godine. Najveći napredak smo, pak, ostvarili u području rada (1.2 boda), posebice u potpodručju participacije na tržištu rada (1.5 bodova). No, s obzirom na to da druge članice ostvaruju brži progres na tom području, to nije značajno utjecalo na poziciju u poretku naše zemlje po pitanju područja rada. Zanimljivo je da smo prema podacima iz 2022. godine (na kojima se uglavnom i bazira ovaj indeks) bili u vrhu rizika siromaštva za žene (četiri boda iznad EU prosjeka). 21 posto žena i 16 posto muškaraca je bilo u riziku od siromaštva. U najvećem riziku su samci, kao i žene i muškarci manje razine obrazovanja.
U području vremena smo ostvarili pad od 1.2 bodova u odnosu na mjerenje iz 2010. godine. I njemu imamo i drugi najveći prostor za napredak jer ostvarujemo svega 48.6 bodova (i zadnji smo na razini EU). Pad bilježimo u potpodručju društvenih aktivnosti, odnosno aktivnosti slobodnog vremena (15 bodova). U istom području vremena, u potpodručju skrbi o drugima variramo. U 2007. godini skrb o djeci, unucima/ama, starijim osobama i osobama s poteškoćama bila je svakodnevica za 48 posto žena i 27 posto muškaraca. Onda je taj postotak padao, pa je tako 2016. godine skrb bila svakodnevica 35% žena, a u novim statistikama je porasla. Tako je danas skrb o drugima svakodnevica 39 posto žena i 28 posto muškaraca. Ipak, jaz u skrbi na relaciji žene – muškarci je u opadanju (11pp).
Iako EU bilježi uzlazni trend u indeksu rodne ravnopravnosti, nisu sve države ostvarile istu stopu poboljšanja
Dobra je vijest da najnoviji indeks kazuje da niti jedno područje (kao cjelina), na razini EU, nije zabilježilo korak nazad, u odnosu na prethodna izvještajna razdoblja. Analiza konvergencije indeksa rodne ravnopravnosti između 2010. i 2022. godine ukazuje na uzlazni trend i prosječno poboljšanje diljem EU, kao i smanjenje razlika među državama članicama po pitanju rodne ravnopravnosti. Ipak, nisu sve države ostvarile istu stopu poboljšanja.
Tako je Hrvatska prošle godine navedena u krugu država koje sustižu ostale, ove godine to nije slučaj. Danas je u zemljama koje imaju konstantno niži indeks rodne ravnopravnosti od EU i sporije napreduje. Također, EIGE navodi da su samo dvije zemlje u odnosu na prošlogodišnje izdanje doživjele značajnije promjene – Francuska i Hrvatska. U oba slučaja, stope rasta su usporene u odnosu na prosjek Europske unije.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
“Koliko je civila ubijeno u Gazi”,upitao je prije koji dan izraelske žene novinar MintPress Newsa. Odgovori su bili: „Koga boli briga, djeca odrastaju da postanu Arapi“, „Ne želim odgovoriti jer mislim da tamo nitko nije nevin“, „Ne znam i ne zanima me, nije me briga“.Ovakav stav prema žrtvama genocida, civilima i djeci, ne zauzimaju samo Izraelci. Širenje dezinformacija, laži, iznošenje nepotpunih podataka, apsolutna nesolidarnost i manjak saučešća vidljiv je i u Hrvatskoj. Mediji slabo izvještavaju o raznoraznim događajima i prosvjedima koji su se održali u znak solidarnosti s Palestinskim narodom. Posebno mainstream mediji. Stoga, u ovom tekstu sam željela dati pregled inicijativa, kolektiva, udruga, neformalnih inicijativa građana i građanki, kao i ukazati na pojedince/ke koji/e su na razne načine odlučili/e progovarati o genocidu, a njihove akcije nisu bile dovoljno popraćene.*
Inicijativa za slobodnu Palestinu
Od 2021. godine u Hrvatskoj djeluje Inicijativa za slobodnu Palestinu. Od listopada 2023. godine aktivna je na mnoštvu polja – aktivističkom, umjetničkom, kulturnom. Organiziranjem različitih događaja izražava solidarnost s Palestinskim narodom. Temu genocida direktno stavlja na agendu i pred ljude. Inicijativa je 2023. godine naglasila da “s nevjericom gledaju na inertnost međunarodne zajednice u zaustavljanju bombardiranja u Gazi kao i na podršku SAD-a, Velike Britanije, vlada članica EU i Republike Hrvatske kroz financijsku pomoć i pomoć u naoružanju ili šutnju pred razmjerima politike terora vlade Izraela.”
Koncem listopada 2023. godine organizirali su mirno okupljanje na kojem se okupilo par stotina ljudi. S Trga žrtava fašizma jedan od organizatora Bermin Meškić je poručio da suosjećaju sa žrtvama s obje strane, ali žele ukazati na kontekst „palestinske žrtve“ koji nedostaje i upozoriti na okupaciju i kolonizaciju Države Izrael nad Palestinom koja traje desetljećima.
Desna ruka genocida
Nedugo nakon organizirali su akciju „Ne u naše ime“. Njome su prozvali Hrvatsku vladu za sudjelovanje u Izraelskim politikama genocida. Aktivisti i aktivistkinje su ispred zgrade Vlade RH postavili natpis „Desna ruka genocida“ te na taj način iznijeli oštru kritiku Hrvatskom svrstavanju među 14 zemalja koje su odbile usvojiti Rezoluciju o uspostavljanju trenutnog humanitarnog primirja između vlade Izraela i Hamasa. Uz prosvjedne akcije organizirane su i tribine, razgovori i predavanja o Palestini. U studenom 2023. godine poslali/e su otvoreno pismo Vladi RH u kojem su tražili pomoć hrvatskim državljanima evakuiranim iz Gaze koji su duboko istraumatizirani i u teškim egzistencijalnim situacijama.
S obzirom na veliki broj ubijene djece Inicijativa je i u suradnji s BLOK kolektivom organizirala umjetničko – aktivističku instalaciju. Naime, od rabljene dječje obuće su izgradili privremeni spomenik za djecu ubijenu u Palestini pod nazivom „I djecu? I djecu također.“ U solidarnosti s narodom Palestine su i neki/e glazbenici/e. Tako je krajem 2023. godine organizirana benefit večer na kojoj su se skupljale donacije za obitelji evakuirane iz Gaze. Nastupali su Ponor, Dezinformacije, Diyala, Omča, Neon Lies, DJ Bezum i Hvala Sven.
2024. godina započela je maršom za Palestinu pod nazivom „Život, sloboda, pravda“. Na njemu su se skupile stotine ljudi i iznijele svoje zahtjeve među kojima su priznanje Palestine kao države od strane Republike Hrvatske i trenutni, bezuvjetni i trajni prekid vatre.
Optužbe za remećenje javnog reda i mira zbog natpisa „Free Palestine“
Dokaz da akcije i događaji ne prolaze tako lako te se itekako pokušavaju ugušiti i kriminalizirati dokazuje akcija Emine Bužinkić i Nikole Škarića, aktivista iz Inicijative za slobodnu Palestinu. Oni su početkom siječnja prošle godine preko cijele istočne strane Chromosovog nebodera u Zagrebu, u kojem se nalazi izraelsko veleposlanstvo, projicirali natpis “Free Palestine”. Zbog te akcije, protiv aktera, podnijet je optužni prijedlog tvrdeći da su prekršili članak 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji glasi: “Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300 do 2000 eura ili kaznom zatvora do 30 dana”.Sudski proces je trajao čak devet mjeseci. No, na sreću, Bužinkić i Škarić su oslobođeni optužbi.
Akcije za Palestinu su se samo nastavljale
U suradnji s Institutom za radikalnu imaginaciju i Muzejom suvremene umjetnosti aktivistkinje i aktivisti inicijative su sudjelovali u manifestaciji „Crveno, zelenom crno i bijelo” s performansom „Što te nema“.Kraj performansa označilo je mirno stajanje uz reprodukciju Picassove „Guernice“ obojene bojama palestinske zastave i uokvirene natpisom „Stani uz Palestinu – dosta cenzure“.
U ožujku je organiziran prosvjed „Ruke dalje od Rafe“ na kojem se skupilo 200tinjak građanki i građana. Zatražili su od izraelske vlade zaustavljanje svake namjere kopnenog napada na grad Rafah te hitan i trajan prekid vatre u cijelom Pojasu Gaze. Nažalost, napad na Rafah se dogodilo. Izraelska vojska je napala grad koji je u tom trenutku bio jedino utočište izbjeglom palestinskom narodu. Inicijativa je na to reagirala prosvjedom ispred Izraelske ambasade.
Posveta ubijenim palestinskim medijskim radnicima i radnicama
Unatoč velikoj opasnosti, iz Gaze izvještavaju brojni novinari i novinarke. Akciju posvećenu ubijenim palestinskim medijskim radnicima i radnicama organizirao je Sindikat novinara Hrvatske. Naime, na svojim društvenim mrežama objavljivali su po jednu ilustraciju ubijenih. S vremenom je akcija postala i izložba. Prvo je postavljena u galeriji KLET u Zagrebu. Pod imenom „Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas“, objavljene su ilustracije 16 ilustratora i ilustratorica. Ime izložbe ujedno su i oproštajne riječi liječnika Mahmud Abu Nudžaila pronađene na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi koje su do nas došle upravo zahvaljujući novinarima i novinarkama iz Gaze. Izložba se nakon Zagreba preselila u Beograd, a krajem ove godine se mogla pogledati i u Šibeniku.
Studentice za Palestinu i Einat-Lilian Dotan
U svibnju su se organizirali/e i studenti/ce te oformili/e inicijativu „Studentice za Palestinu“. Studentice su upozorile da od 2015. godine Sveučilište u Zagrebu surađuje s izraelskim sveučilištima kroz Erasmus+ program, iako su uključena u genocid nad Palestincima. Akcijom „Dosta šutnje“ pozvale su akademsku zajednicu na akciju „kontra genocida“ i „za slobodnu Palestinu“. Krajem prošle godine organizirale su i prosvjednu akciju kojom su izrazile neslaganje s politikama dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Naime, u listopadu se na sjednici Fakultetskog vijeća glasalo za produljenje ugovora lektorici hebrejskog jezika Einat-Lilian Dotan. Ona je i nastavnica niza kolegija na Katedri za židovske studije i istraživanje Holokausta.
Studentice su jednostavnim internet pretraživanjem otkrile da je Dotan služila u IDF-u (Izraelskim obrambenim snagama) šest godina. Prije glasanja o produljenju ugovora, uputile su apel članovima/icama Fakultetskog vijeća. Jedino što se dogodilo je brisanje dijela životopisa (nakon izglasavanja) koji se odnosi na IDF s mrežnih stranica fakulteta.
Prosvjedna akcija se održala sredinom prosinca. Njome se tražilo i željelo motivirati vijećnike/ice FFZG-a da formiraju izjavu o osudi genocida u Palestini i pokrenu institucionalni bojkot izraelskih sveučilišta koja podržavaju genocid. Time bi se, smatraju iz inicijative, FFZG pridružio brojnim drugim visokoobrazovnim institucijama diljem svijeta koje traže prekid genocida.
Štrajk kulturnih radnika/ica u znak solidarnosti s Palestinom
U lipnju su iz Inicijative za K.R.U.H. pozvali umjetnice i umjetnike, kulturne radnike i radnice na 15 minuta štrajka kojim će odgoditi svoje umjetničke programe, projekcije, intervjue, izložbe i koncerte u znak solidarnosti s narodom Palestine. Cilj je bio osvještavanje državnih institucija da kulturni radnici/e ne žele biti sudionici/e genocida. Zatražili/e su i prekid odnosa s Izraelom, uvođenje sankcija i priznanje Palestine. U istom mjesecu Inicijativa za slobodnu Palestinu pozvala je na „die in“ okupljanje. Odnosno, protestnu akciju u kojoj sudionici/e prosvjeda leže na podu i na taj način simboliziraju ubijene u Gazi.
Krajem rujna Inicijativa za slobodnu Palestinu i udruga BRID organizirali su benefit koncert za Gazu. Na njemu su nastupali Brian Holidays, Sara Renar, Nina Romić, Marko Bošnjak, Maja Pa, Baby Babylon, Sejo Sexon i DJ Emir. Prikupljeno je preko 5 000 eura koja su uplaćena na račun Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku.
Marš solidarnosti za Palestinu
Na međunarodni dan solidarnosti s narodom Palestine, Mreža antifašistkinja Zagreba, Inicijativa za slobodnu Palestinu, Studentice za Palestinu, Zagreb grad – utočište, Štrajk za Gazu i Inicijativa za akademski solidarnost i epistemičku pravdu organizirali/e su Marš solidarnosti. Preko tisuću ljudi okupilo se na maršu i zatražilo prekid šutnje akademskih i kulturnih institucija, jasnu osudu genocida u Palestini, prekid represije nad pokretima solidarnosti u Hrvatskoj i diljem svijeta, prekid diplomatskih i trgovinskih odnosa s Izraelom te kulturni, akademski i ekonomski bojkot Izraela.
Solidarnost s Palestinom pokazali su i drugi gradovi
Nije samo Zagreb solidaran s Palestinom. Ovo ljeto se u Šibeniku održalo mirno okupljanje kojim su okupljeni/e poručili „Nije rat nego genocid“. Osudili/e su genocid nad palestinskim narodom i iskazali/e svoju solidarnost s potlačenim narodom. Rijeka je, također, iskazala solidarnost. Organiziran je prosvjed „Skup solidarnosti s Palestinom“ i javni razgovor „Solidarnost s Palestinom“.
U godini pred nama trebamo još glasnije govoriti o genocidu u Palestini
U 2025. godinu Palestinci su ušli sa šest posto manje stanovništva u odnosu na 15 mjeseci ranije, objavio je Palestinski ured za statistiku. Navode da je oko 45 000 Palestinaca, od kojih su više od polovice žene i djeca, ubijeno od početka rata. Oko 11 000 ljudi vodi se kao nestalo, a stanovništvo Gaze se od posljedica rata smanjilo za približno 160.000 ljudi. I u narednoj godini bitno je glasno govoriti o genocidu i napaćenom palestinskom narodu, kao i iskazivati svoju solidarnost na razne načine.
Šutnja je potvrda statusa quo, potvrda da smo u redu s masakrom kojeg provodi Izrael, s politikom genocida. Kao i povezivanjem naše države s izraelskim institucijama koje direktno vrše ili pomažu u genocidu. Ako šutimo i pokunjeno pristajemo na zadano stanje i live prijenos klanja Palestinaca, svi na neki način dijelimo krivnju za to što se događa u Palestini. Ne možemo svi/e jednako učiniti, no možemo dići svoje glasove protiv genocida. Možemo pokušati sudjelovati u više javnih akcija i inicijativa u godini pred nama i doprinijeti tomu da patnja Palestinaca konačno dođe kraju.
*U tekstu sam se najviše orijentirala na događanja u Zagrebu, no spomenula sam i nekoliko inicijativa u ostalim dijelovima Hrvatske.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Na debati RTL televizije, koja se održala netom prije izborne šutnje, Ivana Kekin, kandidatkinja za predsjednicu RH na nedavnim izborima je rekla: „Gospođa Selak – Raspudić skriva svoje stavove. Ona je u jednoj debati sa mnom prije nekoliko godina rekla da pravo na slobodu žene ne uključuje nužno pravo na izbor o vlastitom tijelu. Njeni najbliži politički suradnici… Gospodin Raspudić je otvoreno rekao da bi zabranio pobačaj silovanim ženama. Citirat ću ga: ‘Sa životom nema kalkulacije’. A također i Trpimir Goluža… Dakle, ljudi iz njenog stožera su ljudi koji hodaju po ‘Hodu za život’ Željke Markić.“
Marija Selak Raspudić je govoreći o pobačaju, na debati rekla: „Ja sam to već dovoljno puta objasnila i svima je poznato. Ne vidim zašto bismo trenutačno gubili vrijeme na to… Milijardu sam to puta rekla. Ne smatram da je zakonska zabrana pobačaja rješenje, ali treba itekako njegovati kulturu života i možemo učiniti puno, puno više da sačuvamo život žene i pomognemo ženama koje su trudne. Moj stav je potpuno jasan. I višekratno sam ga ponovila.“
Provjerile smo što je tko rekao i kada.
Što je Marija Selak Raspudić rekla na temu pobačaja?
Kao i na RTL-ovoj debati, Selak Raspudić je slično izjavila i na debati koja je bila na Fakultetu političkih znanosti. Tamo je dodala: „Što se tiče nekih ideja da se pobačaj stavi u Ustav… što se najavljivalo i kao referendum pa na kraju nije išlo i dolazilo je iz Možemo i SDP-a, ja nisam za to. Ja ne mislim da je pobačaj vrhovna društvena vrednota. Nego eto, nešto što se događa, što ne možemo zakonom spriječiti ali bi svi voljeli da se zapravo ne događa. Da žena može sama željeti dijete koje je začela i da društvo stvori sve preduvjete da joj u tome pomogne.“
Stoga, potražile smo navodu izjavu koju je, prema Kekin, Selak Raspudić rekla prije nekoliko godina. Prema medijskim napisima, gostujući u Kavkaskoj čajanci magazina Globus 2020. godine, Selak Raspudić je rekla: „Žene imaju pravo na svoju slobodu i svoje tijelo, ali to nije nužno povezano uz pravo na pobačaj na takav način gdje vi stavljate znak jednakosti“ (1,2).
Dodatno, o nejasnim stavovima Marije Selak Raspudić smo već pisale, nakon debate„Ljudska prava i društvena pitanja“ koja se održala 8. travnja na N1 televiziji (prije parlamentarnih izbora). Naime, na njoj je na pitanje „Smatrate li da je pobačaj temeljno pravo i odluka žene“ – Selak Raspudić odgovorila s DA.
Taj je odgovor naišao na kritiku nekih javnih aktera i nekolicine njenih tadašnjih kolega iz stranke Most (1,2,3). Na te je kritike odgovorila: „Moje je stajalište o kompleksnoj temi pobačaja poznato od mog ulaska u javni prostor. U toj debati na koju se kolega referira, postavljeno mi je jedno vrlo nespretno formulirano blic pitanje, na koje smo mogli odgovoriti samo s da ili ne. Sjećam se da se spominjalo i to je li pobačaj odluka žene, a moj je stav da jest.” Dodala je da je jasno da smatra da život treba uvijek štiti. „Društvo mora stvoriti sve preduvjete kako do pobačaja ne bi dolazilo i nadam se da ćemo dugoročno pobačaj nadići kao takav“, kazala je.
Dva dana nakon debate na N1, Selak Raspudić je gostovala u emisiji “Sistematski”. Tamo je komentirajući mogućnost referenduma o pobačaju, između ostalog, izjavila: „Ja sam javno više puta rekla svoj stav o ovoj temi. Smatram da bi puno više trebali govoriti o zaštiti života i svim onim mehanizmima koje ćemo iskoristiti i koje imamo u društvu, zato i imamo cijeli niz demografskih mjera, da pobačaj kao takav nadiđemo.” Dodala je da je njen stav da život počinje začećem te da imamo dostupnu medicinsku dijagnostiku koja može pratiti život od začeća. I da bi pobačaj dugoročno trebalo eliminirati, kao i da je medicinski induciran pobačaj “druga stvar”.
Sve navedeno, kao što znamo – dovelo je do raskola u Mostu. Nakon izlaska iz stranke, na press konferenciji za medije 24. travnja Selak je zaključno rekla: “I ja mislim da se život treba štititi, pitanje je načina na koje se štiti. Ja mislim da zabrana pobačaja nije rješenje.“
Što je Nino Raspudić rekao o pobačaju i silovanim ženama?
Nino Raspudić je po pitanju pobačaja u slučaju silovanja rekao, pa nije rekao. Naime, u lipnju 2020. godine gostovao je u emisiji Pressing N1 televizije gdje je rekao da život počinje začećem i da se zalaže za zaštitu života od začeća. Uz to, dodao je „Pobačaj je ubojstvo. Taj nasilni prekid života je ubojstvo jer je jasno i po struci da život počinje začećem i život treba braniti. Ne znači to samo zabrana, mislim da treba ići proaktivno, da treba pomoći ženama“ (1,2,3).
Na upit što je sa silovanim ženama rekao je da je to mali postotak i dodao: „Život je život. Mi imamo, recimo, svjedočanstva djece koja su danas sretni, razvijeni, ispunjeni ljudi koji su začeti u silovanju u Bosni i Hercegovini, dakle koji su imali, ne nultu šansu u životu, nego su bili u debelom minusu pa su se uspjeli realizirati kao sretne osobe i svjedoče danas o tim životima. Sa životom nema kalkulacije, ne mogu ja određivati tko ima pravo živjeti, a tko nema pravo živjeti. Postoje ljudi koji su rođeni od sretnih roditelja koji su se voljeli u idealnim okolnostima pa su poslije krenuli putem nekog nesretnog i besmislenog života, postoje ljudi koji nisu imali nikakvu šansu, najgori mogući start su imali pa su se uspjeli realizirati kao sretne osobe. Ne mogu ja kalkulirati sa životom. Ja mogu, ne osuđujući nikoga, gledati sve načine da se da potpora tom životu pa zašto se svaki ne bi rodio“.
Kako svojedobno zaključuje i Faktograf, Raspudić nije izrijekom rekao „Ja sam za zabranu pobačaja i kad je riječ o silovanju“, ali je rekao da sa životom nema kalkulacije i da ne može određivati tko ima pravo živjeti, a tko nema pravo živjeti.
Kasnije je gostujući u Otvorenom kazao: „Prilog je bio manipulativan. Iz njega proizlazi da bih ja kao prvu točku svog programa zabranio pobačaj silovanim ženama. Radi se o jednoj odvratnoj manipulaciji. Dakle ja to nisam izgovorio. Ja sam vrlo jasno zauzeo ProLife stajalište da se ja zalažem za život. Nisam govorio ni o kakvim zabranama. To je jedan vrlo složen problem društveni, imamo različita stajališta gdje se treba razgovarati, gdje se treba educirati i pojačavati svijest. Dakle, ja uopće nisam izgovorio nešto što mi mediji već tjednima lijepe. Ali to je jedan pokušaj eliminacije bilo koga novog, izvan postojećih shema i opasnog“, kazao je Raspudić.
Hoda li Trpimir Goluža po „Hodu za život“?
Nedvojbeno je da je Trpimir Goluža sudjelovao u „Hodu za život“(1,2,3). Zbog toga su 2017. godine organizacije civilnog društva uputile i dopis inozemnim stručnim društvima. Naime, Goluža je tada na manifestaciji sudjelovao kao predsjednik Hrvatske liječničke komore, što je – smatrale su organizacije – nespojivo i neprimjereno funkciji koju obnaša. U dopisu stoji: „Svojim aktivnim sudjelovanjem na ovom javnom događanju te osobnoj promidžbi svog sudjelovanja, gospodin Goluža je zloupotrijebio svoj profesionalni položaj da bi istaknuo svoja osobna stajališta i na taj način učinio pritisak na kolege koji nužno ne dijele njegova stajališta.“ Dodatno, naslikama„Hoda za život“ iz 2019. godine i 2022. godine nalazi se zajedno s Ninom Raspudićem.
Kao i kolegica Selak Raspudić, i Goluža je u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore sudjelovao u debati N1 televizije, na temu zdravstva, 10. travnja. Jedno od pitanja je bilo treba li abortus biti besplatan i dostupan u svakoj bolnici, o čemu smo već pisale. Goluža je tada rekao: „Što se tiče pobačaja, smatra da će se svi složiti, da je pobačaj na neki način najveći sunovrat svakog čovjeka pojedinačno.“ Dodao je da nije za to da se u Ustav unosi pravo na pobačaj u smislu besplatnog pobačaja. „Smatram da nije potrebno da bude besplatan, a što se tiče dostupnosti pobačaja, pobačaj treba biti dostupan na onoj razini koju garantira određeni zakon u Republici Hrvatskoj“, kazao je Goluža.
Kasnije mu je Ivana Kekin uputila pitanje: „Da ste u prilici, da ste u većini, kakav biste zakon o dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj donijeli? Da li bi on ostao dostupan hrvatskim ženama do 10. tjedna trudnoće?“
Na to je kazao: „Učinio bi sve da ohrabrim žene koje su u dilemi da li da obave pobačaj ili ne. Prije toga bi učinio sve da se educiraju sve osobe koje, da znaju što zapravo znači pobačaj, koji je to rizik i za zdravlje, da to nije nešto što se može ad hoc donijeti odluka. Što se tiče samog pobačaja, on je trenutno u Hrvatskoj dozvoljen u specifičnim uvjetima. Znači imamo do 10. tjedna trudnoće, žena može obaviti pobačaj bez ikakve medicinske indikacije. U slučaju da postoji medicinska indikacija, onda je taj pobačaj moguće obaviti i nakon 10. tjedna trudnoće. Mislim da ta zakonska regulativa je sasvim dobra i da nju ne treba mijenjati.“
Zbog vrlo sličnih stavova sa svojom tadašnjom kolegicom iz Mosta – Marijom Selak Raspudić, Trpimir Goluža – za razliku od nje – nije javno kritiziran.
Izjave Ivane Kekin su uglavnom točne
Zaključno, Ivana Kekin nije u potpunosti u pravu kad kaže da Marija Selak Raspudić skriva svoje stavove. Ona ih je nekoliko puta javno izgovorila, kao što je i izgovorila rečenicu sličnu onoj koju je Kekin navela u RTL debati. Ipak, ostaje pitanje jesu li ti stavovi u potpunosti jasni.
Nino Raspudić nije izrijekom rekao „Ja sam za zabranu pobačaja i kad je riječ o silovanju“, ali je rekao da sa životom nema kalkulacije i da ne može određivati tko ima pravo živjeti, a tko nema pravo živjeti. Taj dio je Kekin ispravno citirala.
Dodatno, Kekin je i u pravu kad kaže da ljudi iz stožera Marije Selak Raspudić sudjeluju u „Hodu za život“.
“Devojčicu je prva menstruacija zaticala, po pravilu, potpuno neupućenu i nepripremljenu. Odrasle žene skoro nikad nisu pred ženskom decom otvoreno razgovarale o intimnim “ženskim” stvarima. Neka osnovna, površna znanja o svom telu, seksualnom životu koji je čeka u braku, trudnoći, porođaju i sličnim pitanjima devojčica je sticala u razgovoru sa svojim vršnjakinjama, neupućenim kao i ona, ili od starijih sestara, snaha, ponekad i krišom slušajući razgovore starijih žena. Često ju je menarha zaticala na smrt preplašenu od krvarenja. Gotovo sve moje kazivačice tvrde da nikad, pre nego što su same dobile menstruaciju, nisu primetile krv na odeći neke od žena iz svoje okoline. Primorana strahom od smrti ili teške bolesti, devojčica je savladavala stid i najčešće se obraćala majci za pomoć. Od malih nogu učena da su “ženske stvari” nešto “pogano”, o čemu je sramota govoriti, devojka je, bez obzira na strah i neznanje znala da sakrije od drugih, kao najdublju intimnu tajnu, ono što joj se događa.”
Paragraf je ovo iz radaMiroslave MaleševićRitualizacija socijalnog razvoja žene kojeg je adaptirala Marina Sakač Hadžić, društvena i kulturna antropologinja. Jedno od polja interesa Sakač Hadžić je menstruacija kao biološka pojava unutar društvenog konteksta Srbije i regije, što je ujedno i tema ovog intervjua.
Malešević u svom radu istražuje procese socijalizacije i ritualizacije menstruacije u selima zapadne Srbije u ranom dvadesetom stoljeću. No, iz citiranog paragrafa je razvidno da je menstruacija i veo neznanja, a posljedično i srama. To je konstanta koja prati razgovore o menstruaciji na ovom području. Nesporno je da se pristup donekle promijenio. No, isto tako i dalje kao društvo dajemo primat sramu nad znanjem o biologiji menstruacije te je apsorpcija menstruacije kao životne činjenice u javnom životu svedena na sinonime, neslane šale i visoku razinu nerazumijevanja. S druge strane, Sakač Hadžić ispunjava funkciju svojevrsne suvremene društvene kroničarke, gdje kroz vlastiti istraživački rad bilježi promjene, okrupnjuje znanje i pruža novu perspektivu točkastih intervencija u domeni aktivizma za menstrualnu pravdu.
Marina, tvoj master rad naziva Menstruirajuća tijela: Antropološko istraživanje menstrualnih iskustava mladih odraslih osoba u Srbiji obuhvaća seriju intervjua provedenih putem online aplikacija. Teme razgovora su menstruacija, identiteti, bol… Kako si osmislila temu?
Moje istraživanje teme menstruacije započelo je tijekom sudjelovanja u jednom programu na fakultetu i trebala sam s kolegicama pripremiti grupni projekt. Odlučili smo istraživati menstruaciju u našim matičnim zemljama te smo inzistirali na inkluzivnom pristupu. Stoga smo razgovarale s nebinarnim i cisrodnim osobama koje menstruiraju iz Srbije, Irana i Egipta. Tada sam shvatila da ne postoji dostatno literature o menstruaciji u antropologiji. To može značiti ili da naprosto nemam pristup takvoj literaturi ili se time nije puno ljudi bavilo. Rekla sam si: ako neće nitko, ja ću.
To je bila moja treća promjena teme za rad za master rad i nisam bila sigurna kako ju povezati s prijašnjim temama. Shvatila sam da se radi o akademski izuzetno zanimljivoj temi – tijelo u antropologiji. Tijekom preddiplomskog studija sam bila fokusirana na ukrašavanje tijela i odnosu prema identitetu. Sada sam se odlučila obuhvatiti šire iskustvo, tražila sam izvore vezane uz suvremenu kulturu. Imamo slična iskustva i ideje, patrijarhalne norme svugdje potiskuju menstruaciju u skriveni svijet i zanimalo me kakva je situacija kod nas. Tada sam počela razvijati istraživačko pitanje.
Kako je tvoj osobni pogled na svijet oblikovao istraživački proces i rezultate?
U početku veoma, jer sam tada shvatila koliko su pitanja bila direktno povezana s osobnim iskustvom i da se ne mogu izmjestiti iz tog iskustva – dok nisam počela razgovarati s ispitanicama. Moj pogled je bio prilično negativan, odrastala sam u obitelji koja je bila nešto konzervativnija, nije se govorilo o tijelu.To ima veze s odrastanjem u religijskoj obitelji i tijelo nije nešto o čemu se govori. Mama je bila stidljiva i nije imala jezik kojim bi mi mogla objasniti što je menstruacija. “Krvariš jednom mjesečno, tamo dolje” rekla mi je. Tata je zauzeo biološki pristup, nastojeći nonšalantno prenijeti mi činjenice. Ne smatram da su oni kao pojedinci odgovorni za takav odnos prema menstruaciji, već su kulturni kontekst i patrijarhalne norme proizvele negativne ideje koje imamo prema menstruaciji.
Moje iskustvo je bilo bolno, emotivno, mentalno i fizički i trajalo je godinama. Potiskivala sam ili brisala bol jer nije postojalo suosjećanje. Mama je mislila da sam hipohondar i da pretjerujem. Dok me jednom nije našla na WC-u na podu kako plačem. S PMS-om se isto nisam znala nositi, to je samo nešto što ti se događa. Tako sam i osmišljavala svoj upitnik, gdje su pitanja bila: kako se nosiš s bolovima – jako direktno i konkretno, gdje je pretpostavka da svi proživljavamo iste bolove i ja to želim znati. Kroz svaki intervju sam mijenjala pitanja jer sam shvatila da su to samo moja perspektiva i počela ubacivati pitanja koja su otvarala i prostor za iskustva drugih.
I tvoj rad, ali i način na koji govoriš o temi je izuzetno inkluzivan. Koji je tvoj stav prema navigiranju razgovora o menstruaciji isključivo kroz prizmu “ženskosti”, odnosno korištenja jezika koji “dozvoljava” samo cis ženama da menstruiraju u kontrastu s inkluzivnim jezikom koji postoji kako bi opisao iskustva i rodno varijantnih osoba?
Shvatila sam da ta točka gdje je menstruacija samo ženska stvar ne pripada samo ženama. Susrela sam se s radom Klare Rydström Degendering Menstruation: Making Trans Menstruators Matteru kojem autorica piše i o trans muškarcima koji i dalje imaju menstruaciju i pomislila sam – wow, imamo nekoliko vrsta rodnih identiteta koji također smatraju menstruaciju relevantnom za svoj život. Odlučila sam se na jezik koji će dopustiti opisivanje tih iskustava kako bih bila fer prema svim osobama koje menstruiraju.
Iskustvo cis žena i nebinarnih osoba sam prikazivala jednako. Nije naglasak na rodnom identitetu, nego na iskustvu – ona jesu isprepletena, rodni identitet i iskustvo menstruacije, ali je i iskustvo menstruacije samo za sebe dostatno. Jedna od profesorica u komisiji je rekla da joj je jako drago što nisam napravila kategorijsko odvajanje u tekstu. Prikazala sam sve perspektive jednako, na istom nivou, bez naglašavanja rodnog identiteta. Koristila sam jednaki pristup i tijekom istraživanja i pisanja.
U svom izlaganju Missing menstruators: How activist work highlights a knowledge gap na konferenciji Menstrual (In)Justice, održanoj u prosincu na Univerzitetu Union u Beogradu koristila si citat Chrisa Bobela i Breanne Fahs: Menstrualni aktivizam nastoji premjestiti utjelovljenje iz statusa objekta u status subjekta – kako bi se tijelo sagledalo ne kao trivijalno ili nevažno, već kao nešto temeljno, hitno i politički relevantno. Kakva je situacija danas? Postoji niz inicijativa i organizacija koje se bave kako menstrualnim aktivizmom, tako i produkcijom znanja. Kako srpske kulturne norme, ali i norme u regiji i posljedično prakse utječu na percepciju i upravljanje menstruacijom?
Imam dojam da su neke prethodne generacije, npr. generacije moje majke (1961.) imale taj neki potisnuti aspekt menstruacije kao iskustva. No, također, iz osobnih priča je uvijek bilo “neka moja tetka” je imala jako bolne menstruacije i bila je u krevetu. Postojalo je znanje da su iskustva raznolika, ali da imaju i dodirne točke. Postojala je svijest o menstruaciji, ali se nije radilo na tome da se ona normalizira. Da žene žive normalne živote i da menstruacija utječe na živote.
Percepcija se mijenja i sada – kroz aktivizam se norme preispituju, postavlja se pitanje zašto ja sad moram popiti šaku tableta da bi mogla ići raditi iako mi nije dobro radi menstruacije i tijelo mi govori da mi treba odmor. A u sistemskom, legalističkom sustavu ne mogu dobiti slobodan dan niti od liječnika jer nisam bolesna. Opet, menstruacija nije bolest – to vuče neke posve druge konotacije.
Mijenja se narativ, naročito u lijevo orijentiranim diskursima. Postoje primjeri gdje su države osigurale tzv. menstrual leave (slobodne dane radi menstruacije). Možemo probati i vidjeti hoće li funkcionirati i što će se dalje dogoditi. Japan je, na primjer, uveo opciju slobodnih dana radi menstruacije još 1947. godine. No, žene ga ne koriste jer je sramota priznati da imaš menstruaciju. Doživljavamo kulturnu promjenu gdje se konzervativni pogled ženskih problema iz zatvorenih soba okreće prama javnom prostoru i govoru. Otvara se dijalog u javnosti i sada evo možemo čuti riječ “menstruacija” na televiziji. Vidim da se promjene događaju, mijenjaju se porezi na menstrualne potrepštine, mijenja se paradigma. Rupi Kaur je 2015. godine s jednom fotografijom na kojoj se vidi krv uzrokovala oluju na društvenim mrežama.
U Srbiji djeluju inicijative i organizacije Klitmit, Tampon zona, Gedner knowledge hub, Ženska inicijativa, Kritički. U Sjevernoj Makedoniji Tiiit! Inc. provodi programe vezane uz menstruaciju. U Hrvatskoj su to platforma Grof Darkula i Udruga Pariter. Jacqueline Gaybor primijetila je da su društveni mediji i forumi prostor za rješavanje praznina u znanju o menstrualnom ciklusu i menstrualnom zdravlju. Oni su, također, platforme za prekidanje šutnje o menstruaciji. Kroz prikazivanje u javnosti, oni su i alat za izgradnju brižne zajednice među sudionicima.
Gledajući put otpora i osnaživanja za sve ljude koji menstruiraju u našoj regiji, vjerujem da su platforme društvenih medija primjeri kako se žene, pojedinci i zajednice mogu udružiti kako bi zahtijevali i utjecali na promjene u zakonodavstvu i okončati stigmatizaciju menstruacije.
Na tragu aktivizma kao jednog od načina rješavanja problema: menstrualno siromaštvo i pristup higijenskim proizvodima rastući su problem. Koju ulogu aktivizam i politike igraju u rješavanju tih pitanja u Srbiji? Postoji li sistemski pristup i koji je za tebe optimalni?
Moramo sve odjednom, intersekcionalno. Odlično je da postoje inicijative na lokalnoj razini jer to otvara ozbiljnu diskusiju. U Srbiji, u Novom Sadu, na Filozofskom fakultetu su djevojke pokrenule inicijativu za besplatne menstrualne potrepštine. Dogodio se snowball efekt. Uključili su se i drugi fakulteti. Osnovana je nova organizacija civilnog društva koja je izuzetno proaktivna, imaju strategiju, organiziraju treninge i obrazovne cikluse za srednjoškolke i studentice te govore o menstrualnom zdravlju i siromaštvu i drugim vezanim temama.
Smatram da tema menstruacije gotovo ne postoji u obrazovnom sustavu. Kad gledam svoje obrazovanje (rane 2000.) imala sam možda jedan sat. Potencijalno su ga držale medicinske sestre – ali se ne mogu najbolje sjetiti, negdje u 4. razredu osnovne škole. Dakle, imale smo možda devet ili deset godina. Dečki su igrali nogomet, mi smo dobile minimalna objašnjenja što je menstruacija i dobile smo paketić uložaka. Nema strateškog pristupa obrazovanju, a svi moramo imati ta znanja. Super je da postoje organizacije civilnog društva koji rade van obrazovnog sustava, ali bi bilo fantastično kada bi i ministarstva obrazovanja obratila pažnju na sadržaj udžbenika u kontekstu znanja o menstruaciji. Dob menarhe je sve ranija, utječe na živote djevojaka i one u to ulaze nespremno. Sistemski moramo promijeniti pristup, staviti naglasak na obrazovanje i to za svu djecu.
Menstruacija treba izaći iz ženskog prostora. Svi imamo određene hormonalne fluktuacije. Nužno je učiti o tome. Toliko smo se borile tijekom dvadesetog stoljeća da dokažemo da smo iste kao muškarci i sada je vrijeme kada možemo ukazati na razlike – sposobne smo, ali smo i drugačije i treba se to adresirati.
Vidiš li vezu između menstrualnog aktivizma i šireg feminističkog pokreta na Balkanu?
Mislim da su u direktnoj vezi jer proizlaze jedni iz drugog, ne bi govorili o ovome ako ne govorimo o menstruaciji. Osnova feminizma koja je promijenila kroz politiku naše prisustvo na političkoj planu je direktno utjecala i na druge legislative aspekte našeg života. Nebinarne i trans osobe su isključene i ima veze s feminizmom koji je u trendu koji dolazi i zbog te konzervativne političke struje koja pokušava ugnjetavati žene i vraćamo se prema zatvaranju radi zaštite ženskih identiteta i to je bila jedna od mojih kritika.
U Zadru sam na konferenciji medicinske antropologije govorila i kako se nebinarni i trans identiteti ne spominju u aktivizmu niti razgovoru o menstruaciji jer pojednostavljujemo problem, jer želimo riješiti jednu stvar. A ono što ja zamišljam kao pokret i ideološku pozadinu je da bude otvoren i uključiv i da to što žene nose priču ne znači da su jedine ugrožene. Da bismo probili barijeru moramo o tome pričati. Nije u fokusu jer postoji bojazan od gubljenja pratitelja/ica, postoji strah od kooptiranja jer se evo ne govori o ženskim problemima već široj slici. Da ne bude – “a gdje su nestale žene”.Sve je to jedna borba.Moramo nadići ideju zasebnog problema i ultrareducionističkog brojanja kromosoma. Brojanjem kromosoma se vraćamo na inicijalnu ideju biološke uvjetovanosti od koje smo nastojale pobjeći jer nije utemeljena.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Nina Đurđević, poznata hrvatska fotografkinja, kroz svoje projekte istražuje duboko osobne, ali i univerzalne teme. Kroz karijeru se istaknula istraživanjem tema identiteta, društvenih normi i osobnih borbi, često progovarajući o tabuima i mentalnom zdravlju. Njena izložba Odlučna nastala je 2021. godine, a portretira osobe koje su preživjele pokušaje suicida. Pruža intiman uvid u njihova iskustva i potiče dijalog o temi suicida. Odlučna je nastajala tijekom četiri godine, a bila je posljednji put predstavljena publici na Festivalu empatije. Tim smo povodom razgovarale s autoricom. Inspirirana osobnim iskustvima gubitka – suicidom oca i brata – „Odlučna“ je intimna priča o suočavanju s prošlošću, prihvaćanju vlastitih emocija i preuzimanju odgovornosti za život.
Odgovori Nine na naša pitanja pružaju dubok uvid u proces stvaranja ove izložbe, ali i u njezin umjetnički i osobni rast. Kroz njene riječi i rad jasno se iščitava poruka o odgovornosti – ne samo prema društvu, već i prema sebi. Kao i poruka važnosti prepoznavanja vlastitih izbora u oblikovanju vlastite stvarnosti.
Izložba Odlučna premijerno je prikazana 2021. godine u Galeriji Kranjčar. Već nekoliko godina potiče dijalog o suicidu i mentalnom zdravlju, ali je i određena kritika „postavki“ našeg društva. Suicid je i tema kojom dotičete duboko osobnu i često stigmatiziranu temu, o kojoj se govori tiho i sa sramom. Kako je rad na ovom projektu utjecao na Vas osobno i profesionalno? Što ste kroz njega naučili o dualnosti društvenih normi i mentalnog zdravlja (kad pričamo o suicidu)?
Da, Odlučna je prvog puta pokazana u ožujku 2021. godine kada je tema mentalnog zdravlja kod nas tek bila u povojima. Sve se rasplamsalo nakon globalnog iskustva koje je uslijedilo, tako da moja motivacija potpuno počiva na osobnom iskustvu i iscjeljujućem odnosu kojeg njegujem sa fotografijom već dugi niz godina.
Nekako se spontano desilo da, kroz formu autoportreta, obrađujem teme s kojima sam u nerazriješenim odnosima. No, u ovu sam se priču upustila misleći kako sam prihvatila, iscijelila, transformirala (emotivne) posljedice koje za sobom ostavlja dugogodišnje bivanje u nestabilnom, počesto i nasilnom, obiteljskom okruženju koje je pretrpio i samoubojstva najužih članova nuklearne obitelji. Da sam znala koliko ću još slojeva svoje tuge, ljutnje i boli otkriti u samom procesu rada nisam sigurna bih li se upustila u to.No, izvrsno da jesam jer sam si omogućila ući u dublje slojeve. Suočiti se s njima i nastaviti sa svojim životom bez utega prošlosti. Zapravo sam si dala dozvolu za život.
A što sam naučila o dualnosti. Pa zapravo ništa novoga. Živimo u dualnome svijetu, to je činjenica. No ono što jesam osvijestila je moć i razumijevanje koje prati sagledavanje situacija iz više kutova. Za bilo kakvo razumijevanje svijeta oko nas (meni) potrebno je moći sagledati istu stvar iz različitih perspektiva. To je konkretno značilo da sam prolaskom kroz razne emotivne procese došla do momenta da svog brata ne gledam samo kroz prizmu boli i povrijeđenosti, već i kao osobu koja se suočavala sa svojim strahovima i bolima. Dualnost mi je omogućila širu perspektivu, a izlazak iz svojih zadanih, odabranih ili stečenih obrazaca mi je pomoglo razviti razumijevanje koje ne počiva samo na mojoj osobnosti ili iskustvu.
Isprika, bili ste pitali o dualnosti između društvenih normi i mentalnog zdravlja – pa izgradili smo svijet u kojemu zbog zadanih normi, koje često nemaju najbolje namjere za nas jer su bazirane ne nezdravim počelima, utječemo na naše mentalno zdravlje. Kao da moramo birati hoćemo li biti zdravi sami sa sobom ili zdravi s društvom. No, pretpostavljam, kako bi ovdje bilo dobro istaći negativne podrške sustava poput činjenice da je adekvatna pomoć često nedostupna ili nepostojeća, kako nemamo dovoljno kadra niti financijske podrške u zdravstvu za pružanje psihološke pomoći. Kako u školama prečesto nema programa niti osoblja koji bi se bavili emotivnim stanjima djece i kako naše roditelje nitko nije učio odgajanju.
Također, najdostupnija je pomoć ona koja se plaća i koju si mnogi ne mogu priuštiti. Uz to, većina društva je neempatična i njeguje sebične vrijednosti te ne podržava različitosti… Uf, svačega tu ima. Suicid je samo jedna od posljedica koju bi se moglo svesti na minimum, no za to je potrebno promijeniti prioritete. Nadam se kako ćemo se jednom odvažiti i na taj korak. Mi pojedinačno i mi kao društvo. Mada oprezno moram reći da sam optimistična. Počeli smo se mijenjati. Dosta smo spori doduše, no počeli smo.
Koji su bili glavni izazovi u stvaranju tako osobnog i emotivnog projekta? Kako je izgledao proces pronalaska sudionika_ica koji_e su podijelili svoje priče? Kako je bilo slušati priče? Je li bilo trenutaka kada ste poželjela odustati i/ili promijeniti smjer/ koncept?
Rad na projektu trajao je otprilike četiri godine pri čemu sam dvije samo razmišljala o tome kako da uopće obradim temu. Kako da joj pristupim, što da istaknem, a dvije sam godine tražila protagoniste. Kada sam odredila osnovne smjernice sami se koncept izvanjski nije puno mijenjao. Nekako logično, jedan je od glavnih izazova bio pronaći ljude koji bi bili spremni otvoreno, bez skrivanja i uljepšavanja, podijeliti svoja iskustva. Kao što znamo, tema je bolna, sramna te ponekad i konačna s mnogo prilika za podizanje krivnje bilo kod ljudi koji su pokušali suicid bilo kod onih u njihovom okruženju.
Isprva sam kontaktirala osobe koje znam. Zatim sam ispitivala svoje prijatelje znaju li nekoga tko je pokušao samoubojstvo, a da je danas stabilno i da ne krije svoju prošlost. Kada sam iscrpila tu opciju počela sam ispitivati sve ljude s kojima bih se našla u nekakvoj interakciji znaju li nekoga. To je ponekad znalo biti dosta nespretno – zamislite da vas netko koga skoro pa prvi put sretnete tako u toku neobaveznog razgovora upita o samoubojstvu.
Čak sam imala i producenticu koja je bila zadužena za pronalazak ljudi službenim kanalima. No, nije bila uspješna u tome, čini mi se upravo zbog osobnog iskustva. Ja sam bila ta čiji su se otac i brat ubili i ja sam bila ta koja je sebe jednako intimno izložila kao što sam tražila od svojih hrabrih protagonista. I bila sam jako transparentna, bili su upućeni u proces i autorizirali su materijale. Naravno, razgovarala sam s mnogo više ljudi. Netko me čak bio pitao kako sam se odlučila baš za ove ljude koje sam portretirala na što sam odgovorila da se nisam imala za što odlučivati, da su jedino oni pristali sudjelovati!
Skupna razglednica “Odlučna”
A kako je bilo slušati priče – jako zanimljivo. Ponekad bolno. Ponekad razočaravajuće. Ponekad čak jako zabavno! Iz tih priča su nastali tekstovi koji prate portrete. Iz tih priča sam ustanovila kako smo svi isti, svatko s nekim svojim izazovima. Iz tih je priča došla univerzalnost koju sam željela istaći u kontekstu društva kojeg smo svi dio, načina na koji se ophodimo jedni prema drugima, okolnosti u kojima odrastamo. Odnosno, neprotočnosti na koju smo svi nažalost jako navikli. Iz tih priča sam zaključila da ne želim prepričavati tuđe priče koje ćemo onda vezati uz pojedinu osobu – već možda istaći, uputiti, zamisliti univerzalne momente koji čine ovo društvo u kojem živimo koje nas pak goni da se osjećamo dovoljno loše i bezizlazno da poželimo nestati.
Iz tih sam priča također ustanovila, to je moj privatan zaključak, kako mi zapravo želimo živjeti, samo ponekad ne znamo kako. Uočila sam kako povod nije u želji za oduzimanjem života već u očajničkoj potrebi za promjenom koju ne uspijevamo postići. Pogotovo ako se nađemo u nekoj situaciji ili stanju koje se ponavlja, koje se ne mijenja, koje je bolno i neizdrživo. Koje djeluje bezizlazno te ako se svašta već probalo, ili ako se niti ne može djelovati, samoubojstvo se čini jedinim izborom. A zapravo je promjena ta koja nam je potrebna. To mi je bilo baš značajno otkriće.
Mijenja li se vaš pristup izložbi kroz godine? Jesu li reakcije na izložbu danas iste kao i prvi put kad ste je izložila? Kako ljudi reagiraju? Kakav je utjecaj „Odlučne“ danas?
O utjecaju „Odlučne“ ne bih se usudila govoriti. No, znam da je snažno utjecala na gotovo svaku osobu koja ju je pogledala. Neki su bili potreseni, nekima se premrežila s osobnim iskustvom, nekima se proširilo razumijevanje, a meni bi bilo drago da je makar malo iscjeljujuća kao što znam da je bila za mene. Prošlo je već nekoliko godina i da, moj se pristup promijenio. Imam osjećaj da sam zaokružila svoje iskustvo, otpustila, propustila i prihvatila svoju prošlost. Kao i dala „Odlučnoj“ da priča svoju priču neovisno o meni.Kao da sam na neki način emotivno istupila te potom odstupila.
Postoji li neki doživljaj, komentar ili povratna informacija od posjetitelja_ica koja vas je posebno dirnula ili iznenadila? Što se nadate da posjetitelji_ice nose sa sobom nakon što dožive Vašu izložbu?
Često su mi se nepoznati ljudi javljali nakon izložbe. Da podijele svoje iskustvo, izraze podršku, vide kako sam se presložila. Bilo je čak inicijativa za osnivanjem neke udruge. S nekima sam se susretala i osobno. No, odustala sam od te prakse. Nisam osjećala da mi je potreban takav smjer jer svoje sam iskustvo izložila kako bih izašla iz teme. Kako bih ju na neki način završila sa sobom. I nije stvar nemogućnosti bivanja u samoubojstvu nego… toliko mi je godina otišlo na život u toj obitelji, s tim problematikama, na saniranje posljedica. Čini mi se da sam ovu izložbu napravila kako bih se prestala identificirati s time. Kako bih konačno mogla započeti svoj vlastiti život… Ne znam koliko sam ovo jasno iskomunicirala. Bilo mi je potrebno olaganiti se i krenuti dalje.
U tom kontekstu rekla bih kako se ničemu ne nadam. Svatko će si uzeti ono što želi, može, je potrebno. Tema je bolna, prisutna i zatvorena. Mišljenja sam kako o svemu trebamo razgovarati jer neskrivanjem oduzimamo moć tome što nas pritišće. Razgovaranjem demistificiramo, dijelimo svoju ranjivost i pokazujemo da svi imamo svoje boli, da ne postoji individualnost traume odnosno da nismo jedini kojima je teško. Razgovaranjem također možemo doći i do novih ideja u suočavanju sa svojim izazovima. Ukoliko bih se nečemu nadala onda bi to bilo otvaranje i omekšavanje.
Kako promišljate o odgovornosti umjetnika prema društvu? Što biste poručili mladim umjetnicima i umjetnicama koji žele koristiti svoj rad kao alat za društvene promjene? Kako se nositi s težinom tema poput ove, a istovremeno ostati kreativno motiviran?
Da, svi smo mi odgovorni prema društvu jer smo svi dio tog istog društva sačinjenog od pojedinaca. Rekla bih da najveću odgovornost imamo sami prema sebi u kontekstu istinoljubivosti, ljubavi prema sebi, upoznavanja sebe i načina na koji se nosimo sa sobom i sa svijetom oko sebe. Način na koji to komuniciramo možda mi je manje važan. Više me zanima iz kojeg mjesta dolazi, jesmo li dovoljno iskreni sami sa sobom, gdje nam leži motivacija jer je to ono što se kroz radove čita, da ne velim osjeća.
Kako biste opisali razvoj svog umjetničkog izraza kroz ove godine – od tehničkog pristupa do emotivne dubine svojih radova? Što Vas danas inspirira i motivira? Postoje li neke nove teme, problemi ili ideje koje biste željeli istražiti u budućim projektima? Kakvu poruku želite poslati kroz njih svojoj publici?
Čini mi se da se moj osobni razvoj samo preslikava u umjetnički izraz, pri čemu ne mislim kako nužno postaje boljim, samo drugačijim. Najznačajniji su mi radovi oni kojima sam sebe izložila, preispitivala. Oni u kojima je moje intimno i emocionalno uspjelo izaći van jer je imalo tu neku potrebu za koju počesto nisam znala pravu pozadinu, samo sam ju slijedila. Primijetila sam da ako nemam osobnog upliva u temu nemam niti potrebu baviti se njome. Neki intimistički auto refleksni izražaj, možda.
Primjerice, nakon „Odlučne“ mislila sam da više nikada neću izlagati. Nakon tako slojevitog i specifičnog rada, teško mi bilo zamisliti da bih ikad opet imala potrebu nešto (iz)reći. No, na moju radost, spontano i neplanirano nastala je Samo(s)mislena. No, ne znam odgovoriti na zadnje pitanje. Ne znam što ću sljedeće raditi, hoću li uopće. To će se desiti ili pak ne:) Inače, motivira me život sam. I nadasve ljubav. 🙂
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
