info@libela.org, Author at Libela

Kresovi, zajedništvo i crne zastave: zašto antifašizam nije samo povijest

Posted on May 15, 2026May 15, 2026 by info@libela.org

Prošlog je tjedna na trnjanskom nasipu gorjelo. Nije gorjela samo vatra pet kresova, gorjelo je od energije zajedništva više od 7.000 ljudi koji su se, već dvanaesti put zaredom, okupili na manifestaciji koju organizira Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), a koja slavi oslobođenje Zagreba od fašista.

Bila sam tamo, na jednom od štandova i jedan dio tog poslijepodneva bio je točno onakav kakav treba biti: pun zajedništva, dobre glazbe, razgovora, solidarnosti i vrijednosti zbog kojih ima smisla ustati ujutro.

A onda su stigli oni u crnim majicama.

Ali krenimo redom.

Zašto sam zahvalna što sam i ove godine bila dio ovog bitnog događaja?

Ovogodišnji Trnjanski kresovi bili su izrazito važni zbog svega što se dogodilo od prošlogodišnjih: od potpune normalizacije ustaških pokliča u Saboru, na koncertima i ulicama, preko rastućeg rasizma i napada na migrantske radnike, do opetovane transfobije i sve direktnijih udara na pravo na pobačaj.

„Paralelno se u posljednjih godinu dana i lijeva scena snažnije povezala i organizirala, od marša „Ujedinjeni protiv fašizma” nadalje, pa su kresovi bili i prostor u kojem se uz slavlje oslobođenja Zagreba i podsjećanje na NOB jasno govorilo i o današnjim oblicima fašizacije društva, militarizaciji i podršci cionizmu od strane hrvatske vlade. Da smo na pravom putu govori i medijska histerija, kao i neuspjeli kontramitinzi. Nažalost, razloga za otpor ne nedostaje. Zato sam sigurna da ćemo uskoro ponovno gledati masovne antifašističke skupove. Jer ne pristajemo na šutnju, ne predajemo javni prostor mržnji i ne odustajemo od borbe za solidarno i slobodno antifašističko društvo.“ – rekla je za Libelu Vedrana Bibić, ispred inicijative Ujedinjeni protiv fašizma.

Baš zato sam zahvalna. Kresovi se ne organiziraju samo radi slavlja, znak su otpora mržnji. Nešto što nam je itekako potrebno s obzirom na sve što se dogodilo u godini dana između prošlogodišnjih i ovogodišnjih Kresova.

Sve otvorenija normalizacija nasilja, ksenofobije i transfobije

Ustaški poklici ne odzvanjaju samo s nekih zapuštenih perifernih zidova. Odzvanjaju od Hipodroma do Sabora, s navijačkih tribina, na ulicama. Normalizacija ustašluka nije ništa novo, ali postaje sve otvorenije. Tisuće se mladih kiti HOS-ovim majicama i zborno pjeva koljačke budnice, a dio onih koji bi to trebali spriječiti govori o “zdravom i ispravnom slavljenju domoljublja”.

Paralelno s tim, fizički i verbalni napadi na strane radnike postali su gotovo tjedna rutina. Kako prenose Novosti, prema podacima MUP-a, u 2024. godini zabilježeno je rekordnih 4.104 slučaja nasilja na strane državljane, ponajviše osobe porijeklom iz Indije, Nepala, Pakistana, Bangladeša, Filipina i drugih zemalja iz kojih dolaze strani radnici. Dostavljači iz Nepala, Indije i Filipina u WhatsApp grupama dijele priče o napadima koji se događaju gotovo tjedno, o slomljenim čeljustima i rebrima. Centar za mirovne studije upozorio je da se ovi napadi ne smiju promatrati kao izolirani incidenti, već kao eskalacija netrpeljivosti, potpirivane i određenom političkom retorikom.

Transfobija sve otvorenije ulazi u javni diskurs, a pravo na pobačaj neprestano je na meti pa je ovogodišnji “Hod za život” u Zagrebu, koji je u svom programu uključivao i poziv na zakonsku zaštitu života od začeća, organiziran je pod geslom “Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom“. Feministički kolektiv fAKTIV jasno je upozorio da je, nakon deset godina, pravi cilj Hoda zakonska zabrana pobačaja, uskraćivanje zdravstvene skrbi, a ne briga za žene.

Kresovi su prilika da i mi podignemo svoj glas

No, vratimo se na moj lijep i miran početak dana na Kresovima. Štand, razgovor, radionice za djecu, merch koji na sebi nosi poruke antifašizma i solidarnosti.

U nekom trenutku za moj štand dolazi muškarac s ljubičastom majicom natpisa „Hod za život“ i agresivno negoduje. Započinje svađu s redarima, koji ga pokušavaju smiriti. Nedugo zatim, dolazi stariji muškarac, predstavlja se kao branitelj i priređuje jedan tantrum jer za štandom nema hrvatskih zastava. A onda dolazi šačica oronulih, sijedih, vidno frustriranih, oznojenih muškaraca u crnim majicama, zasigurno od silnog sunca pod kojim su stajali, s crnim zastavama, fašističkim i nacističkim simbolima, valjda misleći da to reprezentira njihovu domovinu.

Mislim da su bili su na pogrešnom skupu, što su sami potvrdili. Nitko od nas tamo nije sastavljao Ustav Republike Hrvatske, no kada bi ga sastavili, znali bismo da su simboli koje su ponosno nosili, oni fašistički i nacistički, tim istim Ustavom zabranjeni. A ipak su stajali tamo, uvjereni da to predstavlja njihovu domovinu.

Stajali smo i mi. Uzvikujući parole „Svi smo antifašisti_kinje“, a osobito „Ustaše i četnici zajedno ste bježali“, imala sam priliku vidjeti kako u očima onih istih muškaraca koji možda i svaku prvu subotu, pozivajući se na ljubav Kristovu, mole na trgu za čednost žena, isijava mržnja prema ženama koje su stajale ispred njih i usudile se podići svoj glas.

Ja sam se usudila podići svoj glas. I zato su Kresovi bitni. Jer nas uče da „fašizam nije neki apstraktni pojam, već se nalazi u političkim programima koje pišu i provode konkretne političke stranke, elite i političari.” Kako je i u najavi pisalo, oni možda “imaju profit, ali mi imamo brojnost. Oni imaju trenutnu moć, ali mi imamo ustrajnost i čist obraz. Kada smo ujedinjene i organizirane, oni nas se boje.“

I to je poruka kojoj se uvijek vraćam, u koju vjerujem, zbog koje ponosno nosim MAZ-ovu majicu natpisa „Sestrinstvo i jedinstvo“.

Dakle, sedam tisuća ljudi na trnjanskom nasipu, radionice, zbor, smijeh, štandovi aktivističkih organizacija, glazba do kasno i ujedinjeni kolektiv – baš sve je to dokaz da se antifašizam živi, ne samo pamti. Da javni prostor nije vlasništvo onih koji ga žele napuniti mržnjom. Da se ne predajemo šutnji.

I da ćemo se dogodine opet vidjeti.

Niska stopa majčinske smrtnosti u Poljskoj nije izravna posljedica kriminalizacije pobačaja kako sugerira Željka Markić

Posted on May 13, 2026May 13, 2026 by info@libela.org

U emisiji Otvoreno, na HRT-u, 7. svibnja, raspravljalo se o manifestaciji „Hod za život“ koja se ove godine održava u rekordnih 20 gradova diljem Hrvatske (1,2). Prošli vikend održan je 11. „Hod za život“ u Zagrebu pod sloganom „Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom“, čime je pokazan interes za zakon o pobačaju.

Govoreći o tom zakonu, Željka Markić je rekla: „Mi smo jako puno slušali mitove o tome da kada se zakonom štiti nerođeni život, da je tada ugrožen život žene jer žene tada idu na ilegalne pobačaje. Mi imamo odličan primjer Poljske koja ima najnižu majčinsku smrtnost u Europskoj uniji. Koja je upravo dokazala da se dogodilo suprotno. Kada su ponovno kriminalizirali pobačaj, život žene je postao bolje zaštićen. Odnosno, oni imaju najmanju smrtnost“ (1,2).

Provjerile smo ima li Poljska najnižu majčinsku smrtnost u Europskoj uniji te može li se to povezati s kriminalizacijom pobačaja u toj zemlji na način na koji to sugerira Željka Markić.

Ima li Poljska najnižu majčinsku smrtnost u EU?

Majčinska smrtnost (MMR) odnosi se na smrt žene tijekom trudnoće ili poroda ili unutar 42 dana od prestanka trudnoće (1,2). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), to je važan pokazatelj zdravstvenog stanja žene i procjene učinkovitosti zdravstvenog sustava. Cilj do 2030. godine je smanjiti globalnu stopu majčinske smrti na manje od 70 smrtnih slučajeva na 100 000 živorođene djece.

U zemljama OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) stopa smrtnosti majki 2020. godine u prosjeku je iznosila 10,9 smrtnih slučajeva na 100 000 živorođene djece. „Zemlje uključujući Norvešku, Poljsku, Izrael, Island i Australiju imale su MMR manje od tri smrtna slučaja na 100 000 rođenih”, navode na svojim stranicama.

Prema podacima WHO-a, stopa majčinske smrti u Poljskoj iznosi dva. Odnosno, dvije smrti na 100 000 živorođene djece. „U Poljskoj se omjer smrtnosti majki poboljšao sa 19 smrtnih slučajeva na 100 000 živorođene djece u 1985. godini na dva slučaja u 2023. godini“, piše na njihovim stranicama.

Kada u istu bazu podataka ukucate sve zemlje koje su dio Europske unije, zaista dođete do podatka da Poljska ima najmanju majčinsku smrtnost u EU. Nešto veću, no također vrlo malu, smrtnost imaju Češka, Hrvatska, Slovenija i Španjolska. Te zemlje imaju stopu od tri MMR na 100 000 živorođene djece.

Je li niska majčinska smrtnost povezana s restriktivnim zakonom i kriminalizacijom pobačaja?

Poljski Ustavni sud je 22. listopada 2020. godine donio odluku u kojom je pobačaj dopušten samo u slučajevima silovanja ili incesta te ako je ozbiljno ugrožen život majke. Zakon je stupio na snagu u siječnju 2021. godine. Kao što smo već pisale, Poljska je jedina zemlja u Europi te jedna od samo četiri zemlje u svijetu koja je u posljednjih 30 godina uklonila jedinu zakonsku osnovu za legalan pobačaj. Iako je zakonski u Poljskoj pobačaj dopušten u gore navedenim slučajevima, u praksi su Poljakinje suočene s praktički nemogućnošću pobačaja – zbog straha liječnika od sankcija, nejasnoća u procedurama i ostalih društveno – političkih razloga (1,2).

Što se tiče majčinske smrtnosti u Poljskoj, ona je bila vrlo niska i prije pooštravanja zakona. Prema podacima Svjetske banke, majčinska smrtnost je u Poljskoj na stopi od dvije smrti na 100 000 živorođene djece od 2011. godine, uz iznimku 2020. godine kada je iznosila tri (1,2). Odnosno, najveći pad se dogodio prije dodatnog pooštravanja zakona, a od 2021. stopa uglavnom stagnira. Iznosi dvije smrti na 100 000 živorođene djece.

Brojna literatura naglašava da na stopu majčinske smrtnosti u europskim državama (pa tako i u Poljskoj) snažno utječu kvaliteta zdravstvenog sustava, dostupnost bolničkih poroda i hitne opstetričke skrbi te dobra prenatalna skrb (1,2,3,4)

WHO navodi da žene umiru od posljedica komplikacija tijekom i nakon trudnoće i poroda te da se većina tih komplikacija razvija tijekom trudnoće i može se spriječiti ili liječiti. Kao glavne komplikacije, koje čine oko 75 posto svih smrtnih slučajeva majki, navode jako krvarenje, infekcije, visok krvni tlak tijekom trudnoće (preeklampsija i eklampsija), komplikacija pri porodu i nesiguran pobačaj. Na stranicama OECD-a piše da se rizici smrti majki mogu smanjiti planiranjem obitelji, boljim pristupom visokokvalitetnoj prenatalnoj skrbi te porodom i postnatalnom skrbi koju pružaju kvalificirani zdravstveni djelatnici_e.

„Kako bi se izbjegle smrti majki, ključno je spriječiti neplanirane trudnoće. Sve žene, uključujući adolescentice, trebaju imati pristup kontracepciji, sigurnim uslugama pobačaja u punom opsegu zakona i kvalitetnoj postabortivnoj skrbi… Sve žene trebaju pristup visokokvalitetnoj skrbi tijekom trudnoće, tijekom i nakon poroda.. Posebno je važno da sve porode prate kvalificirani zdravstveni djelatnici, jer pravovremeno upravljanje i liječenje mogu napraviti razliku između života i smrti i za žene i za novorođenčad“, piše na stranicama WHO-a.

Što se tiče Poljske, Europski zdravstveni opservatorij za Poljsku u svom izvještaju iz 2025. godine, kao pozitivne karakteristike, navodi da Poljska ima sustav socijalnog zdravstvenog osiguranja koji pokriva približno 97 posto stanovništva, visoku dostupnost primarne zdravstvene zaštite i bolničke skrbi te razvijenu mrežu prenatalne zaštite.

Dakle, restriktivni zakoni o pobačaju se u međunarodnoj medicinskoj i javnozdravstvenoj literaturi uglavnom ne navode kao faktor koji pridonosi smanjenu majčinske smrtnost. Usporedbe radi, osim Poljske, restriktivne zakone o pobačajuimaju Malta, Andora, Lihtenštajn i Monako. Prema bazi WHO-a, stopa majčinske smrtnosti na 100 000 živorođene djece na Malti iznosi osam, u Andori 11, a u Monaku pet. Za Lihtenštajn nema podataka. S druge strane, neke od zemalja koje imaju liberalnije zakone o pobačaju imaju vrlo nisku stopu majčinske smrtnosti. Tako Švedska i Nizozemska imaju stopu od četiri majčinske smrti na 100 000 živorođene djece, a Španjolska tri.

Uz to, velik broj međunarodnih javnozdravstvenih institucija zagovara ono što Željka Markić naziva „mitom“. Odnosno, upozoravaju da restrikcije pristupu pobačaju mogu povećati zdravstvene komplikacije i majčinske smrtnost jer odgađaju ili otežavaju pravovremenu medicinsku skrb (1,2,3).

Poljska ima najnižu stopu smrtnosti majki u EU, no to se ne može jednoznačno povezati s kriminalizacijom pobačaja

Sukladno navedenim podacima, stopa majčinske smrtnosti u Poljskoj je dvije smrti na 100 000 živorođene djece, što je čini najnižom u Europskoj uniji. Taj dio izjave Željke Markić je točan.

No, ta stopa je takva od 2011. godine, uz iznimku 2020. godine. Dakle, ona je bila niska prije gotovo potpune zabrane pobačaja u toj zemlji. Nadalje, kao najvažnije faktore koji utječu na malu majčinsku smrtnost, javnozdravstvene organizacije i medicinska literatura navode planiranje obitelji, pristup visokokvalitetnoj skrbi tijekom trudnoće te tijekom i nakon poroda koju pružaju kvalificirani zdravstveni djelatnici_e.

Uz to, upozoravaju da restriktivni zakoni i kriminalizacija pobačaja mogu povećati zdravstvene komplikacije i smrtnost žena. U tom kontekstu, izjava Željke Markić u kojoj ona povezuje nisu stopu majčinske smrtnosti u Poljskoj i bolju zaštićenost života žena s kriminalizacijom pobačaja ocjenjujemo manipulativnom.

Sud ponovno presudio u korist Duginih obitelji: Ordo Iuris diskriminirao LGBTIQ+ osobe i njihove obitelji

Posted on May 12, 2026May 12, 2026 by info@libela.org

Županijski sud u Zagrebu ponovno je presudio u korist udruge Dugine obitelji. Ovog puta radilo se o slučaju protiv Zaklade za pravnu kulturu Ordo Iuris.

Sud je utvrdio da je njihovom kampanjom i sadržajem na stranici “Krist i domovina” došlo do diskriminacije, poticanja na diskriminaciju i uznemiravanja LGBTIQ+ osoba i njihovih obitelji. Sud je naložio uklanjanje diskriminatornog sadržaja i same web stranice te zabranio daljnje objavljivanje sadržaja koji diskriminira LGBTIQ+ osobe, njihove obitelji i djecu.

Višegodišnja borba protiv širenja mržnje i diskriminacije prema LGBTIQ+ osobama i obiteljima

Iz Duginih obitelji poručuju da je ova presuda nastavak višegodišnje pravne borbe protiv organiziranog širenja diskriminacije i mržnje prema LGBTIQ+ osobama i njihovim obiteljima. Kazali su da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 2021. godine pravomoćno presudio da je udruga Vigilare diskriminirala i uznemiravala LGBTIQ+ osobe kampanjom “Stop homopropagandi državne televizije”, a 2023. godine Županijski sud u Zagrebu ponovno je presudio protiv Vigilarea zbog kampanje “Zaštitimo djecu od homo posvajanja” i niza diskriminatornih objava usmjerenih protiv LGBTIQ+ zajednice. Nakon tih presuda, Ordo Iuris nastavio je gotovo identičnu kampanju pod novim nazivom “Za Krista i domovinu”, koristeći isti narativ i poruke protiv LGBTIQ+ osoba i duginih obitelji. Sud je sada i drugi put potvrdio da takve kampanje predstavljaju diskriminaciju i uznemiravanje.

U obrazloženju presude sud posebno ističe da “javni moral” i “kršćanska tradicija” ne mogu biti opravdanje za diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije.

Sud navodi i da Ordo Iuris jednostrano interpretira znanstvena istraživanja i njihove zaključke o istospolnim obiteljima, izostavljajući važan kontekst i ograničenja samih istraživanja. Također, naglašava da organizacija u svojim objavama svjesno zanemaruje činjenicu da djeca, koja su dana na udomljavanje i posvajanje, nemaju biološku heteroseksualnu obitelja koja bi im pružala idealnu skrb. Kazuju da su “dapače, upravo u takvoj obitelji iz koje potječu, njihovi interesi bili do te mjere ugroženi i zanemareni da je roditeljima moralo biti oduzeto pravo na skrb o toj djeci”.

Javna komunikacija koja stvara neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje za LGBTIQ+ osobe

U presudi se upozorava i da Ordo Iuris homoseksualne obitelji prikazuje kao “rasadnik ovisnosti, spolnih bolesti, nasilja, samoubojstva, emocionalnih poremećaja i promiskuiteta”. Sud kazuje da se time svjesno prešućuje činjenica da svaka osoba ili zajednica koja pokušava udomiti ili posvojiti dijete prolazi detaljnu institucionalnu provjeru, upravo radi ostvarivanja najboljeg interesa djeteta i otklanjanja opasnosti navedenih ugroza. Nadalje, zaključuje da ovakav način javne komunikacije objektivno stvara neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje za LGBTIQ+ osobe te potiče diskriminaciju.

“Ova presuda velika je pobjeda za sve naše obitelji, ali i za društvo koje želimo graditi. Mi štitimo dobrobit djece, obitelji i zajednice koja se temelji na ljubavi, sigurnosti i uključivosti, a ne na mržnji, stigmatizaciji i širenju straha. Dugine obitelji nastavit će se boriti za društvo u kojem svako dijete i svaka obitelj imaju pravo na dostojanstvo i poštovanje”, izjavio je Daniel Martinović, predsjednik udruge Dugine obitelji.

Cjelovita presuda dostupna je na web stranici udruge Dugine obitelji.

Građani i građanke Hrvatske pravo na izbor većinski podržavaju već 30 godina

Posted on May 12, 2026May 12, 2026 by info@libela.org

U sklopu HRT-ove emisije Otvoreno, 7. svibnja, povodom održavanja Hoda za život u Zagrebu, Katarina Peović, članica Radničke fronte i bivša saborska zastupnica izjavila je da istraživanja desetljećima pokazuju da većina građana_ki u Hrvatskoj podržava pravo žene na izbor (1,2).

Konkretnije, rekla je da je “podrška pravu žena na izbor u Hrvatskoj viša od 75 posto već desetljećima. Retrogradne udruge pokušavaju promijeniti to raspoloženje i uvjeriti žene da same nisu sposobne donositi odluke o vlastitom tijelu” (1,2).

S obzirom na to da Peović nije jasno naznačila o kakvim je istraživanjima riječ, odlučile smo provjeriti točnost njezine tvrdnje.

Od osamostaljenja Hrvatske provedena su brojna reprezentativna ispitivanja stavova o pobačaju

Pretraživanjem Portala hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa – Hrčak te različitih medijskih izvještaja utvrdile smo da su u posljednjih 30 godina provedena različita istraživanja o stavovima građana_ki Hrvatske vezano uz pobačaj i reproduktivna prava žena.

Tako je tijekom 1997. i 1998. godine u sklopu socioreligijskog istraživanja „Vjera i moral u Hrvatskoj“ ispitano 1245 osoba koje su odgovorile i na pitanja vezana uz pobačaj (1,2,3). Rezultati su objavljeni u časopisu Bogoslovska smotra iz 1998. godine (1,2,3).

U znanstvenom radu „Pobačaj kao bioetički izazov“, objavljenom u časopisu Sociologija i prostor 2007. godine, prikazani su rezultati empirijskoga istraživanja provedenoga u Hrvatskoj 2004. godine o percepciji i stavovima o pobačaju na reprezentativnom uzorku odrasle populacije od 2.220 osoba. Pet godina kasnije, 2009. godine, ispitivani su stavovi prema reproduktivnim pravima žena u sklopu istraživanja ‘‘Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj’’ na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1363 ispitanika_ca starijih od 15 godina. Rezultati ispitivanja objavljeni su 2011. godine u publikaciji „Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj“.

Nadalje, uoči predsjedničkih izbora 2009. godine, agencija Puls za Tportal je provela ispitivanje stavova birača_ica na nacionalno reprezentativnom uzorku od 946 punoljetnih građana_ki (1,2). Slično istraživanje za RTL provela je agencija Promocija Plus 2014. godine na uzorku od 1300 ispitanika_ca (1,2). Agencija IPSOS je 2020. godine za portal Telegram provela anketu o stavovima građana_ki o pitanju prekida trudnoće na reprezentativnom uzorku od 612 punoljetnih ispitanika_ca u Republici Hrvatskoj (1,2). Konačno, 2022. godine HRejting HRT-a je proveo anketu o istom pitanju na uzorku od 1400 ispitanika_ca (1,2).

U sklopu institucijskog projekta„Podržane ili pokorene – društveni rizici ugroze i mogućnost zaštite reproduktivnih prava žena u Republici Hrvatskoj“ Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, iz 2023. godine, provedeno je anketno istraživanje pomoću agencije Hendal na reprezentativnom uzorku od 600 punoljetnih građana_ki RH. U istraživanju su ispitivani, između ostalog, stavovi o pobačaju i reproduktivnim pravima izbora za žene (1,2).

Na kraju valja spomenuti da je prošle godine u sklopu X. nacionalnog kongresa Hrvatskog sociološkog društva objavljen sažetak studije dr.sc. Ksenije Klasnić i dr.sc. Branke Galić koji „analizira trendove stavova hrvatske populacije o pobačaju kroz pet mjernih točaka (1997., 2004., 2009., 2020., 2023.), uspoređujući podršku zabrani pobačaja i pravu žene na autonomno odlučivanje“.

Rezultati pokazuju kontinuiranu većinsku podršku legalnosti pobačaja

Što se tiče rezultata navedenih istraživanja, može se reći da idu u prilog tvrdnji koju je iznijela Katarina Peović.

Naime, u znanstvenom radu Pobačaj i mentalitet u društvu iz 1998. godine u kojem su obrađeni rezultati istraživanja „Vjera i moral u Hrvatskoj“ vezano uz pitanje pobačaja navodi se da: „većina populacije drži da pobačaj treba ostati kao mogućnost odabira ženama, drže ga opravdanim u nekim slučajevima te većinom ne podržavaju zakonsku zabranu istog“.

Rezultati istraživanja iz 2004. godine, objavljeni u znanstvenom članku Pobačaj kao bioetički izazov 2007. godine, pokazali su “da je svega trećina ispitivane populacije za zakonsku zabranu pobačaja, dok ih 46 posto misli da to pitanje ne treba regulirati zakonom”. Usto, 62 posto ispitanih smatra da odluku o pobačaju treba prepustiti ženi. U Ispitivanju agencije Puls, uoči predsjedničkih izbora 2009. godine, dodatno se povećao broj ispitanika_ca koji_e se protive zabrani pobačaja na 70 posto. Uz to, rezultati istraživanja provedenog iste godine o percepciji, iskustvima i stavovima o rodnoj diskriminaciji u RH pokazali su da se 75,1% ispitanika_ca „slažu“ te „u potpunosti slažu“ u mišljenju o pravu žene da sama odlučuje o reprodukciji, tj. da „Žena treba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće“(1,2,3).

Istraživanje agencije Promocija plus za RTL 2014. godine, pokazalo je jednaku potporu pravu na pobačaj od gotovo tri četvrtine građana_ki u Hrvatskoj. Nadalje, anketa agencije IPSOS za Telegram 2020. godine, pokazala da čak 81 posto ispitanih smatra da bi žene u Hrvatskoj trebale imati pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju (1,2,3).

Također, anketa HRT-ova HRejtinga, iz 2022. godine, pokazala da je za 73 posto ispitanika_ca zabrana pobačaja neprihvatljiva. Usto se njih 77,1 posto složilo s tim da je ljudsko pravo žene da jedina odlučuje o vlastitom tijelu, pa tako i kad je o pobačaju riječ (1,2).

Pritom je zanimljivo primijetiti da se natpolovična većina birača_ica i Mosta (69,4 posto) i Domovinskog pokreta(51,8 posto) i Hrvatskih suverenista (51,3 posto) protivila u toj anketi potpunoj zabrani pobačaja. Dodatno, ni 55,5 posto HDZ-ovih birača_ica nisu bili_e za to da im stranka vezano uz to pitanje ode više desno od centra (1,2).

Konačno, najrecentnije istraživanje Odsjeka za sociologiju FFZG Sveučilišta u Zagrebu iz 2023. pokazalo je da 75 posto građana_ki RH smatra da „žena treba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće“.

Kao što je izneseno u informacijama o istraživanju, ovaj je rezultat potvrda institucijskog projekta iz 2020. godine, „gdje je također u anketnom istraživanju stav o reproduktivnom pravu izbora za žene dobio podršku od 76 posto građana_ki RH“, a što odgovara i rezultatima objavljenima 2011. godine, kada je također 75 posto građana podržalo reproduktivno pravo izbora za žene.

Javna podrška pravu na izbor stabilizirala se na 75 posto u posljednjih petnaestak godina

Sva reprezentativna ispitivanja stavova javnosti o pobačaju u posljednjih 30 godina pokazuju da građani_ke konstantno većinski podržavaju pravo žene na izbor te da ta podrška protekom vremena bilježi porast.

Kako ističu Klasnić i Galić u studiji iz 2025., “podaci pokazuju dugoročan porast podrške pro-choice opciji, koja se u posljednjih 15-ak godina stabilizirala na oko 75 posto, dok podrška zabrani pobačaja opada (s 30 posto na 15-20 posto)“.

U tom kontekstu gledajući, izjava Katarine Peović može se smatrati točnom.

Trnjanski kresovi u Zagrebu: samo ujedinjeni_e možemo pobijediti rastući fašizam

Posted on May 10, 2026May 10, 2026 by info@libela.org

Više od 7.000 ljudi okupilo se jučer na Trnjanskim kresovima, manifestaciji koja slavi oslobođenje Zagreba od fašista, a koju organizira Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ). Već 12. godinu zaredom događaj je podsjetnik da je antifašizam jedina stvarna nada u bolju budućnost. Mreža antifašistkinja Zagreba obilježila je Dan oslobođenja grada podsjetivši na četiri godine ustaškog terora i nacističke okupacije koji su Zagreb pretvorili u “grad gladi, straha i terora”.

“Danas slavimo trenutak kada su partizanske jedinice 1945. prešle Savu i udružene s lokalnim pokretom otpora istjerale ustaški režim, naciste i njihove saveznike iz Zagreba — nasljeđe ljudi koji su se organizirali protiv najcrnjeg režima u ljudskoj povijesti, protiv ustaške ideologije u čije ime su proganjani i ubijani ljudi zbog svoje nacije, vjere i podrijetla”, poručili su iz MAZ-a.

Upozorile su da se Kresovi ne organiziraju samo radi slavlja, već je danas vrlo važno naglasiti da antifašizam nije samo lekcija iz povijesti, već živa praksa i nada za budućnost bez nasilja.

“Posljednjih godina svjedočimo normalizaciji krajnje desnih politika, povijesnog revizionizma i govora mržnje. Ustaške pokliče i simbole gledamo i slušamo u Saboru, na koncertima i ulicama. Javni prostor zauzimaju nacionalizam, militarizacija i politike isključivanja. Na cesti se napadaju migranti, prijeti se našim sugrađanima srpske nacionalnosti, širi se homofobija i transfobija. Pobačaj se pokušava kriminalizirati, solidarnost proglasiti ugrozom nacionalnoj sigurnosti, propalestinske aktivistkinje se zastrašuje, a mržnju se predstavlja kao domoljublje”, istaknule su antifašistkinje.

Mreža antifašistkinja Zagreba poručila je vlastima, političarima, institucijama i medijima da je vrlo opasno kada pristaju na kalkulacije i povlačenje pred desnicom.

“Pod izlikom neutralnosti ili neotvaranja ideoloških tema tolerira se rehabilitacija ustaštva i organiziranje događaja koji osnažuju upravo takvu političku atmosferu. Zato su važni Trnjanski kresovi, kao prostor okupljanja ljudi koji odbijaju pristati na društvo straha, mržnje i podjela”, naglašavaju.

Ponovile su da su Kresovi prostor solidarnosti sa svima koji_e su danas na meti diskriminacije i nasilja, ali i podsjetnik da se protiv fašizacije društva ne možemo boriti šutnjom, okretanjem glave i relativizacijom. Prije tradicionalnog paljenja kresova, organizatorice su zaključile: “Ne smijemo zaboraviti da fašizam nije neki apstraktni pojam, već politički programi koje pišu i provode konkretne političke strane, elite i političari. Oni imaju profit, ali mi imamo brojnost. Oni imaju trenutnu moć, ali mi imamo ustrajnost i čist obraz. Kada smo ujedinjene i organizirane, oni nas se boje. Samo ujedinjeni_e možemo stati protiv fašizma”.

Ovogodišnji Trnjanski kresovi bili su satkani od bogatog programa koji je uključivao javno čitanje aktivističke poezije i proze mladih autorica i autora, brojne radionice poput radionice bubnjanja i Vogue plesa, radionice izrade papirnatih brodova u znak podrške Palestini, urbanističke radionice Grad slobode i brojne druge radionice. U prostoru Pogona Jedinstvo otvorena je izložba partizanskih plakata, a na samom nasipu bili su postavljeni štandovi brojnih organizacija i inicijativa. Tijekom cijelog dana odvijao se i glazbeni program prošaran nastupima DJ-eva i zborova.

Pridonosi li ‘Inside the Manosphere’ informiranju javnosti ili regrutaciji novih članova?

Posted on May 8, 2026May 11, 2026 by info@libela.org

Elliot Rodger., četrnaest ranjenih i šest ubijenih, od čega su dvije ubijene žene. Svojevrsni „svetac“ INCEL pokreta.

Alek Minassian, šesnaest ranjenih i deset ubijenih, od čega je osam ubijenih žena.

Roy Den Hollander, jedna ranjena osoba i dvoje mrtvih. Samoproklamirani antifeministički odvjetnik, koji je iza sebe ostavio manifest o „ženskoj tiraniji“.

Mato Oraškić, tri ubijene. Supruga, njezina odvjetnica i sutkinja. Tri ubijene žene.

Travanj ove godine, „Muž (71) vatrenim hicima likvidirao nevjenčanu suprugu (51) i pokušao samoubojstvo“. Nije ju „likvidirao“, ubio ju je. Još jedna ubijena žena.

Različiti muškarci, ista ideologija. Čini se suludo da se navedeno zlostavljanje i ubijanje žena može nazvati puno drugačijim rječnikom – onim koji pripada manosphere ideologiji koja promiče antifeminizam, mizoginiju i mušku supremaciju. Takve zajednice često reinterpretiraju društvene promjene kroz narativ muške ugroženosti, pri čemu su upravo žene i feminizam krivi za prepreke s kojima se muškarci suočavaju. Sve to nazivaju „probuđenjem“, tzv. red pill content-om.

Činjenica je i da sljedbenici ovog pokreta rastu, a to pokazuje i nedavno objavljen dokumentarac Louis Theroux: Inside the Manosphere. Tako manosphere postaje svojevrsna industrija, rastuća mreža poznatih influencera koji mladim muškarcima i tinejdžerima dijele savjete o vlastitoj vrijednosti.

**Galerija mizoginih i ekstremističkih figura manosphere kulture**

Theroux je, moram priznati, vrlo strpljivo sjeo s mladim muškarcima s neonacističkim stavovima te je iste pokušao razumjeti. Pustio ih je da govore bez cenzure. Tako kroz objektiv kamere upoznajemo galeriju muških likova koji su svoje digitalne imperije izgradili na promociji hiper-maskuliniteta, teorija zavjera, mržnje prema ženama i fundamentalističkih stavova.

Tu je Myron Gaines, čiji podcast služi kao platforma za otvoreno ponižavanje žena i zagovaranje njihove društvene inferiornosti. Njegov narativ nije samo provokacija već sustavno građenje ideologije u kojoj je ženska vrijednost svedena na estetsku i funkcionalnu korist za muškarca. Uz njega je i Justin Waller koji redefinira pojam partnerskih odnosa kroz “jednostranu monogamiju”, prodajući mladim muškarcima viziju moći koja se temelji na kontroli i financijskoj dominaciji.

Muškarac može imati više žena, ali žena ne. Muškarac je taj koji mora biti u kontroli jer je to njegova svrha.

Mlađi sudionici poput Sneaka i HS Tikky Tokkyja predstavljaju još veću opasnost, pakirajući ekstremističke stavove, MAGA politiku i teorije zavjere u formu “lifestyle” sadržaja, humora i zabave. Time taj sadržaj čine lako probavljivim za mlađe generacije koje tek formiraju svoj identitet.

Platforma za neograničen pristup publici

Iako dokumentarac daje sjajan uvid u mentalitet manosphere, pitam se je li razotkrivanje ekstremizma zapravo njegova nehotična promocija? Dok Theroux svojim prepoznatljivim, naizgled naivnim, stilom pokušava prodrijeti u psihu modernih “alfa” influencera, stručnjaci_inje upozoravaju da sama forma dokumentarca nudi upravo ono što ti akteri najviše trebaju, a to je neograničen pristup mainstream publici.

Pozitivna strana dokumentarca leži u demistifikaciji digitalnih idola poput Myrona Gainesa i Justina Wallera. Njihova retorika je ogoljena, pokazujući da iza maske “uspjeha” često stoje kontradikcije i čisti profitni interes. Međutim, najveći problem dokumentarca je upravo ono na što stručnjaci_inje upozoravaju – platformiranje.

Pružajući sate medijskog prostora osobama koje zagovaraju podređenost žena i toksične društvene odnose, dokumentarac im nesvjesno pruža legitimitet.

Za aktere poput HS Tikky Tokkyja, ovaj film nije bio kritika, već besplatna reklama. Umjesto da budu poraženi argumentima, oni su isječke iz filma iskoristili za vlastiti “clout”, prikazujući se kao “žrtve” mainstream medija. Bez oštre, trenutne i znanstveno potkrijepljene dekonstrukcije njihovih argumenata, publika ostaje izložena samo njihovoj karizmi, ekstremnim stavovima i materijalnom bogatstvu koje prezentiraju. Za mladog gledatelja, Gaines ili Waller ne izgledaju kao negativci u filmu nego kao pobjednici u društvenom sustavu koji opresira muškarce, što potvrđuje i priča Willa Adolphyja.

Upravo to me, kao mladu ženu, neizmjerno brine. Dati platformu figurama manospherea bez jasnog okvira koji adresira stvarnu štetu koju oni nanose društvu (od porasta nasilja nad ženama do psihičke degradacije mladih muškaraca) nije informiranje javnosti, već potencijalna regrutacija. Ne možemo se boriti protiv požara tako da mu dajemo više kisika.

**Potrebno je jasno osuditi manosphere ideje**

Dojma sam da Therouxov dokumentarac, unatoč namjeri da kritički promatra, na kraju ipak služi kao zrcalo u kojem influenceri vide svoj trijumf. Pravi izazov za medije sutrašnjice nije samo pokazati tko su ti ljudi, već pronaći način da ih prikažu tako da njihove ekstremne ideje ne prežive sam proces snimanja i budu vrlo jasno osuđene. U suprotnom, dokumentarac postaje još jedan doprinos njihovoj kampanji za dominaciju nad umovima nove generacije. Iza svakog ‘red pill’ videa, svakog milijunskog pregleda i svakog osmijeha Justina Wallera, stoji ista ona ideologija koja je naoružala Elliota Rodgera i Matu Oraškića.

Dok god mediji manosphere scenu tretiraju kao spektakl, a ne kao izravnu prijetnju sigurnosti, platformiranje će se plaćati, između ostalog, i životima žena.

Ne smijemo dopustiti da potraga za gledanošću postane suučesnik u ideologiji koja ubojstvo naziva „likvidacijom’“, a mržnju „probuđenjem“. Dugujemo to žrtvama s početka ove priče, ali i svakoj ženi koja će se sutra naći na meti onih koji su povjerovali u ovaj kancerogeni koncept, koji nažalost, i dalje metastatizira.