info@libela.org

Koliko ima beskućnika i beskućnica u Hrvatskoj?

Posted on by info@libela.org

O beskućništvu se u Hrvatskoj sporadično piše kroz specifične novinarske serijale, zahvaljujući angažmanu pojedinih novinara_ki ili, prigodno, na svjetski dan beskućnika (1,2,3). Podaci o broju beskućnika_ica su vrlo neprecizni i ovise o onome tko ih plasira u javni prostor. Kreću se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća (1,2). Pritom je pozicija žena u beskućništvu još više nevidljiva, specifična i višestruko marginalizirana (1,2,3,4), a njihov udio se – prema nekolicini dostupnih istraživanja i podataka – kreće oko 20 posto (1,2). O nevidljivosti beskućnika_ica i problemima s kojima se susreću godinama upozorava i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter (1,2).

„Hrvatska koja je po Ustavu socijalna država, ne zna koliko beskućnika zapravo ima jer ‘zna’ samo za one u evidenciji Hrvatskog zavoda za socijalni rad, što ne pokazuje realno stanje“, upozorila je Šimonović Einwalter u razgovoru za Hinu ranije ove godine.

Provjerile smo što kažu najnoviji podaci o broju beskućnika_ica, zna li se realno stanje na razini Hrvatske te smo istražile specifičnosti položaja žena u beskućništvu.

Koliko ima beskućnica i beskućnika u Hrvatskoj?

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Državni zavod sa statistiku nam je dostavio informaciju da je evidentirano 250 beskućnika, od čega je 207 muškaraca i 43 žene, dakle oko 17 posto žena. No, kako se ne radi o recentnim podacima obratili smo se službenoj evidenciji. Nju, kako je naglasila i Pučka pravobraniteljica, vodi Hrvatski zavod za socijalni rad. Ta evidencija obuhvaća osobe koje koriste usluge prihvatilišta, prenoćišta, poludnevnog boravka ili organiziranog stanovanja. Prema odgovoru koji smo od Zavoda dobile, u Hrvatskoj je tijekom posljednje izvještajne godine evidentirano 632 beskućnika, od kojih je 124 žena, dakle 19,6 posto.

„Iako su navedene brojke službeni podaci, one ne održavaju stvaran razmjer problema. Evidentirani su samo oni koji zatraže i ostvare pravno na određene socijalne usluge, dok osobe koje borave na ulici, u improviziranim skloništima ili u drugim neadekvatnim uvjetima ne ulaze u statistiku“, napisali su za Libelu iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

Dodali su da se trenutna metodologija temelji na evidentiranju osoba koje potraže pomoć u područnim uredima Zavoda te da ona ne obuhvaća sve oblike skrivenog ili neprijavljenog beskućništva. „To predstavlja ozbiljnu poteškoću i na međunarodnoj razini“, poručili su.

Iz Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) kazali su da ne postoje točni podaci o broju beskućnika_ica te da se službeni podaci kroz godine, u prosjeku, kreću oko 500. Također, naglašavaju da za svoje procjene broja beskućnika_ica koriste definiciju UN-a koja razlikuje dva tipa beskućništva – apsolutno i relativno. Prvo podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju „krov nad glavom“ te spavaju na otvorenom, u vozilima ili na drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Relativno beskućništvo obuhvaća osobe koje imaju „krov nad glavom“, ali nemaju osnovne uvjete za zdrav i siguran život kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi, sanitarnom čvoru i sl.

„Mi smatramo da je točnije reći da imamo oko 2000 apsolutnih beskućnika_ica, a oko 10 000 relativnih beskućnika_ica, klasificiranih prema ETHOS tipologiji“, poručuju iz HMB-a.

Dodaju i da ako bi se procjena vršila prema navedenoj tipologiji, broj u Hrvatskoj bi bio i znatno iznad ovih procjena, a posebno bi bio veći od službenih podataka za koje smatraju da bi trebali biti polazište za utvrđivanje mjera za skrb o beskućnicima i razvoj socijalnih usluga koje doprinose njihovoj integraciji i socijalnom uključivanju.

Što se tiče udjela žena u tim brojkama, kažu da je omjer muškaraca i žena u beskućništvu uglavnom 80:20 te dodaju da smatraju da je broj žena i veći, no da je žensko beskućništvo većinom skriveno.

Izazovi procjene broja žena u beskućništvu i povezanost s nasiljem

O tome da žene u beskućništvu često ostaju nevidljive sustavu u odgovoru nam je pisao i Hrvatski zavod za socijalni rad. „Ponajprije zato što rjeđe borave u javnim prostorima i češće se privremeno smještaju kod obitelji ili prijatelja. Zbog toga je njihov stvarni broj teško procijeniti“, kazali su.

„Žene češće privremeno borave kod prijatelja ili rodbine, ulaze u nesigurne veze samo da bi imale krov nad glavom ili ostaju u nasilnim odnosima“, ispričali su nam iz Hrvatske mreže za beskućnike. Dodali su da je razlog to što je ženama na ulici puno opasnije nego muškarcima. Prvenstveno jer imaju veći rizik od nasilja – fizičkog, seksualnog, izrabljivanja i/ili krađa. I istraživanje Paule Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, pokazalo je da žene češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, da su izloženije zdravstvenim rizicima i osjećaju veći strah i nesigurnost.

„Posljedično, njihove strategije u javnim prostorima često idu u smjeru skrivanja – i u smislu fizičke nevidljivosti i skrivanja statusa beskućništva“, stoji u istraživanju u kojem se problematika bilježila kroz terenske bilješke i deset intervjua sa šest žena s iskustvom uličnog beskućništva u Zagrebu.

Istraživanje, također, naglašava i ranjivost žena u beskućništvu, kao i činjenicu da se njihova iskustva razlikuju od muškaraca te preslikavaju šire rodne nejednakosti.

Višestruko marginalizirana pozicija žena u beskućništvu

O višedimenzionalnosti iskustva žena u beskućništvu koje je različito od iskustva muškaraca i ne može se razumjeti samo kroz siromaštvo ili nedostatak mjesta za stanovanje, pisala je nekolicina nacionalnih i međunarodnih istraživanja (1,2,3).

Tako navode da niz čimbenika utječe na poziciju i iskustva žena u beskućništvu kao što su već ranije spomenuto nasilje, mentalno i fizičko zdravlje, rodne nejednakosti i/ili barijere u pristupu uslugama i zaštiti.

„Žene su češće na ulici zbog nasilja u obitelji. Drugi razlozi za ulazak u beskućništvo su narušeno mentalno i tjelesno zdravlje, gubitak posla i dugotrajna nezaposlenost, niske socijalne naknade, ovisnost o kocki, alkoholu i/ili opojnim sredstvima, boravak u instituciji (zatvor, odgojni dom, dječji dom), niske mirovine, neposjedovanje osobnih dokumenata zbog prebivališta, starija dob te gubitak imovine, stana ili kuće“, poručuju iz HMB-a i naglašavaju da su uzroci beskućništva individualni.

Što se strukturalnih uzroka tiče, izdvojili su inflaciju i rastuće troškove života i najmova stanova te nedovoljan broj subvencioniranih i socijalnih stanova. Uz to, naglasili su sporost socijalnog i zdravstvenog sustava te neadekvatnost prevencije.

Brojni su izazovi s kojima se žene u beskućništvu susreću

Iz svega navedenog jasno je da je mnoštvo izazova s kojima se žene u beskućništvu susreću. Osim sigurnosti i izloženosti nasilju, iz HMB-a naglašavaju da žene imaju i izazov održavanja higijene.

“Žene na ulici mogu koristiti javna kupališta ili tuširanje koriste kao uslugu u prenoćištima i boravcima za beskućnike. Nastavno na to, žene u beskućništvu imaju teži pristup zdravstvenim uslugama, samim time i održavanje ženskog i reproduktivnog zdravlja“, kazali su.

I u istraživanju s početka milenija govori se da će se žene u beskućništvu češće sresti za zdravstvenim problemima. „Dok i muškarci i žene u beskućništvu pate od nezadovoljenja potreba, narav ženskih potreba je drugačija, osobito s obzirom na nedostatak privatnosti, nemogućnost održavanja osobne higijene i pristupa zdravstvenoj skrbi, osobito kad imaju menstruaciju ili su trudne“, piše u istraživanju „Health care for homeless women“.

Isto potvrđuje i ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner. U njemu je više sudionica istaknulo probleme povezane s reproduktivnim zdravljem i pronalaskom menstrualnih potrepština.

Kao još jedan od izazova, iz HMB-a navode i majčinstvo. Odnosno, po njihovim iskustvima, ako su žene u beskućništvu majke uglavnom djeca nisu s njima. Ona su u nekom obliku alternativne skrbi kao što su domovi za djecu ili udomiteljske obitelji, rjeđe s ocem. Ipak, ako imaju djecu, iz njihovih iskustava, žene rade na tome da ostvare kontakte ili skrbništvo.

„Nerijetko vidimo i kompleksne sudske procese s (bivšim) partnerom. Također, određeni broj žena nikada nije radio jer je suprug uzdržavao obitelj pa se mora raditi i na edukaciji žena i osnaživanju za osamostaljenje. Na strukturalnoj razini postoji problem prihvatilišta koja uopće nemaju kapacitete za žene što onda utječe na to da žene moraju boraviti na ulici ili u nesigurnoj sredini“, poručuju iz Mreže.

Više istraživanja, također, ukazuju na nedostatne i neadekvatne smještajne kapaciteta za žene u beskućništvu (1,2).

Nadalje, ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner, kao i provjera Faktografa iz prošle godine, ističu probleme s pristupom dokumentima i potencijalnu kriminalizaciju. Naime, osobe koje nemaju prijavljeno prebivalište ne mogu izvaditi osobnu iskaznicu, što u praksi može rezultirati kaznama po odredbama o skitnji ili prosjačenju (1,2).

Realno stanje nije jasno, strategija ne postoji, izazova je mnoštvo

S obzirom na to da se službena evidencija beskućnika_ica odnosi samo na one koji koriste socijalne usluge, u ovom trenutku je teško procijeniti stvaran broj osoba u apsolutnom i/ili relativnom beskućništvu. U tom kontekstu izjava Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter da Hrvatska ne zna koliko stvarno ima beskućnika je točna.

Sukladno navedenom, Pučka pravobraniteljica kontinuirano u izvještajima navodi i preporuke kao što su: utvrditi koliko beskućnika_ica ima u Hrvatskoj, od njih doznati koji su njihovi najveći problemi, pripremiti prvu Nacionalnu strategiju za borbu protiv beskućništva, pripremiti protokol o postupanju kao i smjernice za sve koji su uključeni u rad s beskućnicima_ama (1,2).

Osim nevidljivosti beskućništva na generalnoj razini, dodatno je nevidljiva i marginalizirana pozicija žena u beskućništvu, kojih prema nekolicini istraživanja i procjenama/evidencijama naših sugovornica i sugovornika ima oko 20 posto. Uz to, njihova su iskustva višedimenzionalna i složenija od iskustva muškaraca. Žene u beskućništvu češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, otežan im je pristup zdravstvenim uslugama pa su time i izloženije rizicima vezanim uz reproduktivno zdravlje, a i smještajni kapaciteti za žene u beskućništvu su ograničeni.

Izabrane su novinarke 2025. godine u organizaciji Udruge Pariter

Posted on by info@libela.org

Udruga Pariter u subotu, 20. prosinca, dodijelila je nagrade za “Novinarku godine”, kojom se odaje priznanje novinarkama koje su se istaknule pišući o rodno osjetljivim temama. Nagrada Novinarke godine na nacionalnoj razini dodijeljena je Meliti Vrsaljko, a na lokalnoj razini nagrada Novinarke godine dodijeljena je Borki Petrović i Sari Ivelji Ćiković.

“Medijski prostor dio je svakodnevnog života i važno je da se u njemu čitaju tekstovi koji su istiniti, osjetljivi na različite društvene probleme i koji donose priče koje podižu svijest te potiču društvene promjene, osobito kada je riječ o problemima rodne diskriminacije, seksizma i mizoginije. Ovom nagradom Pariter želi pokazati da se novinarke koje donose takve priče izrazito cijene i da građani i građanke prepoznaju vrijednost njihova doprinosa društvu”, poručuju organizatorice.

Nagradu je dodijelio žiri sastavljen od stručnjakinja iz područja rodne ravnopravnosti i medijske pismenosti. U ovogodišnjem žiriju su bile novinarke Jana Bubnič Arčanin i Snježana Pavić – prošlogodišnje dobitnice nagrade te Josipa Lulić – povjesničarka umjetnosti i trenerica Kazališta potlačenih.

Službeno priopćenje žirija

U nastavku prenosimo službeno priopćenje spomenutog stručnog žirija u cijelosti:

Danas je kvalitetno novinarstvo u ozbiljnim problemima. U situaciji kad se novine sve manje prodaju i svima pada prihod od marketinga, mediji gube autonomiju, jer su osjetljiviji na pritiske političke cenzure i autocenzure. Pod imperativom štednje, rezanja troškova i borbe za klikove, za ozbiljno novinarstvo ostaje sve manje mjesta. To vidimo i po nominacijama, na prste se mogu izbrojiti mediji u kojima novinari i novinarke imaju priliku za autorske iskorake, za ozbiljan rad po svim pravilima struke, vodeći računa o društvenoj odgovornosti novinarstva. Kvalitetno i društveno odgovorno novinarstvo je skupo, osiromašeni mediji to si sve manje mogu priuštiti.

Za lokalne medije situacija je godinama još dramatičnija, u pravilu su u puno težem ekonomskom položaju, ranjiviji i ovisniji o politici i lokalnim moćnicima. Bavljenje novinarstvom na lokalnim razinama danas je čin otpora, koji sam po sebi zaslužuje divljenje i priznanje. U tom kontekstu nominirane novinarke nominirane su najčešće usporkos užoj okolini, a uvijek usprkos širem društvenom okruženju. Žiri nagrade Paritera ove je godine zato uz jednu nagradu na nacionalnoj razini odlučio dodijeliti dvije nagrade za lokalno novinarstvo.

Borka Petrović prvo je bila 20 godina novinarka Glasa Istre, poznata po pričama ljudi s društvenih margina. S troje kolega dobila je 2021. izvanredni otkaz. Razlog: “nanošenje štete tvrtki” nakon što su javnost upozorili na neprofesionalnu uređivačku politiku Glasa Istre u predizbornoj kampanji u korist IDS-a. Zajedno su pokrenuli novi portal Istra24, na kojem danas radi kao novinarka i urednica. Nepristrana i nepotkupljiva, Borka Petrović piše o malim ljudima s velikim problemima, propitujući pozicije moći. Ove godine posebno se posvetila problemima roditelja djece s poteškoćama. Piše o osjetljivim i često marginaliziranim skupinama, od romske manjine, preko osoba u tranziciji, onih u beskućništvu i na rubu siromaštva pa sve do onih koji se hrabro nose s nekim zdravstvenim problemom i tako postaju inspiracija drugima, poput žena koje su preživjele moždani udar ili osoba s autizmom.

Novinarka godine 2025. na lokalnoj razini je i Sara Ivelja Ćiković, novinarka i urednica Radio Korza Rijeka, čiji profesionalizam, toplina i energija snažno obilježavaju lokalni medijski prostor. Kroz kvalitetne novinarske priloge i emisije kontinuirano doprinosi visokoj razini lokalnog novinarstva. Sara novinarstvu pristupa odgovorno i etično, bez senzacionalizma, promičući ravnopravnost, socijalnu pravdu i vidljivost različitih društvenih glasova, s posebnom osjetljivošću prema rodnim i drugim manjinskim identitetima. U svom radu pokazuje snažnu empatiju prema najranjivijim skupinama, uključujući žene, nacionalne manjine i bolesne, kao i prema zaštiti životinja. Ovim priznanjem odajemo priznanje i podršku lokalnim novinarkama i novinarima koji, unatoč izazovnim uvjetima rada, ustraju u profesionalnom, odgovornom i društveno angažiranom novinarstvu.

Nagrada Novinarke godine na nacionalnoj razini ide Meliti Vrsaljko, novinarki Faktografa i Klimatskog portala, koja je simbol hrabrog, odgovornog, ozbiljnog novinarstva koje daje glas manjinskim skupinama, marginaliziranim i obespravljenim. Simbol je novinarske izvrsnosti, hrabrosti i prkosa, odlučnosti da ustraje bez obzira na neprijateljske okolnosti. Melita Vrsaljko izvještava iz svog rodnog Benkovca, gradića u nerazvijenom, zapuštenom dijelu Hrvatske koje je za većinsku javnost slijepa pjega. Ona otvara teme koje bi bez nje često ostale nepoznate široj javnosti. Pritom daje glas marginaliziranom ne-urbanom stanovništvu slabo naseljenog područja koje i danas trpi zbog posljedica rata u osjetljivoj, nacionalno mješovitoj sredini. To područje i njegovi ljudi višestruko su marginalizirani: zbog siromaštva i udaljenosti od centara moći, dijelom zbog nepoćudne nacionalne pripadnosti, i zbog otklona od većinske kulture, koja taj kraj i te ljude otpisuje kao manje vrijedne “vlaje”. Melita Vrsaljko svojim radom i upornošću ruši stereotipe i proširuje područje mogućega, služeći istovremeno kao dragocjeni role model za djevojčice u svojoj sredini, ali i na nacionalnoj razini, pokazujući da je individualnim djelovanjem moguće mijenjati stvari i u naizgled potpuno depresivnom i represivnom okruženju.

Femicid u zakonodavstvu je važan korak, ali bez sustavnih promjena nema stvarnog učinka

Posted on by info@libela.org

U kontekstu serije ubojstava žena od strane intimnih partnera posljednjih tjedana, različite_i stručnjakinje_ci naglašavale_i su da zakoni i kazne ne dovode do smanjenja kaznenih djela (1,2).

Referirajući se na izmjene Kaznenog zakona iz 2024. godine vezano uz uvođenje kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe, ministar pravosuđa i uprave, Damir Habijan, izjavio je: “Bez obzira koja visina kazne bila, očito to nije dovoljno, očito ovakva visoka kazna od 40 godina zatvora nema odvraćajući efekt” (1,2). Pritom je naglasio važnost prevencije i edukacije.

Imajući u vidu navedeno, odlučile smo provjeriti kakva su iskustva drugih zemalja koje su uvele femicid u svoje zakonodavstvo. Usredotočile smo se ponajprije na zemlje Latinske Amerike, koje su prije više od 15 godina počele zakonski kriminalizirati femicid, ali smo pogledale i kakva su iskustva nekolicine zemalja EU-a koje su nedavno uvele femicid kao zasebno kazneno djelo.

Iskustva zemalja Latinske Amerike

Počevši od 2007. godine, kada je Kostarika zakonski definirala femicid kao zločin (1,2), zemlje Latinske Amerike počele su uvoditi zakone kojima se sprječava ili kažnjava femicid, koji je, prema ECLAC-u (Economic Commission for Latin America and the Caribbean), dosad kriminaliziran u 20 zemalja. U nekim je zemljama femicid, feminicid ili rodno uvjetovano ubojstvo žena definirano kao posebno kazneno djelo (Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela), dok je u drugima – poput Argentine, Kube i Portorika – uvedeno kao otežavajuća okolnost kod ubojstva (1,2). Veći dio ovih država ima sveobuhvatne zakone usmjerene na suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja koji sadrže preventivne mjere, edukacijske inicijative te obeštećenja za obitelji žrtava.

Međutim, analize pokazuju da zakonska kriminalizacija nije dovela do smanjenja broja femicida na razini cijele regije (1,2,3).

Tako najnoviji podaci, koji uspoređuju 14 zemalja s dostupnim podacima o femicidu u 2015., 2020. i 2024., pokazuju da u dvije trećine zemalja stope femicida na sto tisuća žena rastu ili stagniraju kroz vrijeme, dok tek u trećini zemalja te stope padaju, pri čemu je taj pad značajan tek u slučaju Dominikanske Republike i Hondurasa.

Razloge ovakvim trendovima unatoč zakonskoj kriminalizaciji femicida ponajprije se vidi u patrijarhalnim kulturnim obrascima koji legitimiraju i normaliziraju nasilje nad ženama i njihovo podčinjavanje te u nedostatku sveobuhvatnih programa prevencije i edukacije (1,2,3,4). Ipak, naglašavaju se i pozitivni učinci kriminalizacije – ponajprije u smislu boljeg vođenja statistika o femicidu te podršci preživjelima i obiteljima žrtava (1,2).

Iskustva zemalja EU-a

Tek nekolicina zemalja EU-a dosad je uvela definiciju femicida u svoje zakonodavstvo, i to nedavno. Tako je Italija ove godine na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama usvojila izmjene Kaznenog zakona kojima femicid postaje samostalno kazneno djelo za koje je propisana kazna doživotnog zatvora (1,2,3). Uz to su još tri zemlje EU-a uvele definiciju femicida u svoje kazneno zakonodavstvo – Cipar (2022.), Malta (2022.) i Hrvatska (2024.), pri čemu se kazneno djelo u Hrvatskoj ne definira kao femicid nego kao teško ubojstvo ženske osobe (1,2,3,4).

Nadalje, Belgija je 2023. godine usvojila posebno zakonodavstvo (#StopFeminicide) s ciljem sprečavanja i borbe protiv femicida, a koje uključuje mjere za izradu službene statistike femicida praćene godišnjim izvješćima i dvogodišnjim preporukama za donositelje politika, kao i mjere za zaštitu žrtava rodno uvjetovanog nasilja (1,2,3). Što se Španjolske tiče, ona je 2021. postala prva europska zemlja koja je uspostavila sustav klasifikacije femicida te prikuplja podatke o slučajevima femicida, dok kroz zakonodavni okvir sveobuhvatno teži prevenciji femicida te strožem kažnjavanju počinitelja (1,2).

S obzirom na to da su zakonske promjene uvedene tek nedavno te da dostupne usporedne EUROSTAT-ove statistike kao zadnju referentnu godinu navode 2023., nemamo uvid u kretanje stope ubojstava žena u navedenim državama nakon donošenja zakona. Međutim, može se vidjeti da se nacionalni stručnjaci_kinje slažu oko toga da samo navedena zakonodavna rješenja ne donose značajne promjene u suzbijanju femicida.

U slučaju Belgije, službene statistike još nisu uspostavljene, na Cipru – također – postoji problem s konzistentnošću prikupljanja podataka, dok na Malti još uvijek nije objavljena sudska presuda koja primjenjuje izmijenjene zakonske odredbe u stvarnom slučaju ubojstva žene (1,2,3,4). Uz to, na Malti je, kako navodi pravnica i aktivistkinja za ljudska prava, Lara Dimitrijević, u kratkom razdoblju nakon donošenja zakona zabilježen porast broja femicida.

Hrvatsko iskustvo

Hrvatska je 2024. godine usvojila izmjene Kaznenog zakona na način da je kroz članak 111.a uvedeno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe za koje je predviđena kazna od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora.

Ta je godina ujedno označila i prekid višegodišnjeg pozitivnog trenda pada broja ubojstava žena i to način da je u 2024. ubijeno dvostruko više žena(18) nego u 2023. godini (devet). Prema policijskim evidencijama, 50 posto ubojstava žena u 2024. vodilo se kao femicid, odnosno teško ubojstvo ženske osobe. Nažalost, 2025. godina donijela je još jedno povećanje broja ubijenih žena. U vrijeme pisanja ovog teksta broj se neslužbeno popeo na 19, od čega je značajna većina ubijena od strane intimnih partnera. Stoga se čini da je u ovom kratkom razdoblju nakon izmjene zakona došlo do porasta broja femicida, slično kao i na Malti.

Prevencija, edukacija, podrška

Iskustva drugih zemalja pokazuju da uvođenje femicida u kazneno zakonodavstvo samo po sebi nema učinak na smanjenje broja femicida i da samo kažnjavanje nije dovoljan alat za njegovo suzbijanje.

U tom kontekstu valja istaknuti da Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova već godinama ponavlja da je hrvatski pristup borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja kroz izmjene zakonodavnog okvira i postrožavanje kazni za rodno utemeljeno nasilje nedostatan. Prema tome, tvrdnje ministra Habijana mogu se smatrati točnima.

Upravo zato Pravobraniteljica kontinuirano predlaže promjene i preporuke koje “smjeraju reformi cjelokupnog sustava borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i to promjenom društvenog fokusa s otklanjanja isključivo posljedica nasilja kroz kažnjavanje i osude na paralelno ustrojavanje mehanizama za učinkovito otklanjanje samih uzroka nasilja, primarno kroz ranu prevenciju te kroz obrazovanje i edukaciju koji ciljaju otklanjanju uzroka nasilničkih obrazaca ponašanja u društvu, ustrojavanje konkretne, kvalitetne i dugotrajnije psihosocijalne podrške obiteljima u problemima, a prije eskalacije nasilničkih obrazaca ponašanja“.

Dodatno, o nužnim koracima za učinkovito sprječavanje femicida smo u ovoj rubrici već pisale, naglasivši kako je za sprečavanje femicida nužno preventivno djelovanje.

Inicijativa „My Voice, My Choice“ dobila je podršku u Europskom parlamentu

Posted on by info@libela.org

Jučer, 17. prosinca, europska građanska inicijativa “My Voice, My Choice” dobila je podršku na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Inicijativa traži uspostavu financijskog mehanizma na razini cijele Europske unije kojim bi se ženama kojima pobačaj nije dostupan u njihovoj zemlji omogućilo putovanje u države koje tu zdravstvenu uslugu osiguravaju, dok bi trošak u potpunosti pokrivala Europska komisija (1,2). Potpisalo ju je više od milijun građanki i građana unije, točnije 1,2 milijuna (1,2).

Ipak, nekolicina medija je u prvom trenu prenijela netočnu informaciju da je inicijativa odbijena (1,2), koju su kasnije ispravili. Ubrzo je i HINA objavila službeni ispravak. „Molimo korisnike da isprave vijest ‘Eurozastupnici odbili građansku inicijativu za dostupan pobačaj diljem Europe’ jer je Europski parlament ipak prihvatio taj prijedlog“, piše HINA.

Kako je došlo do te zabune i kako je prošlo glasanje, analiziramo u članku.

O čemu se točno glasalo?

Moguće je da je do zabune došlo i jer se glasalo o dvije rezolucije koje se tiču spomenute inicijative.

Prijedlog rezolucije B10-0558/2025 Abir Al-Sahlani u ime Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost o Europskoj građanskoj inicijativi „My Voice, My Choice: za siguran i dostupan pobačaj”izglasan je na spomenutoj sjednici Europskog parlamenta. On „poziva Komisiju da osigura da se prijedlog inicijative uključi u trenutačni i sljedeći višegodišnji financijski okvir kako bi se nastavilo poboljšanje javnog zdravlja diljem Europe i poduprlo djelovanje država članica u promicanju pristupa spolnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi“. Ukupno je glasalo 639 zastupnica i zastupnika, a 80 ih nije pristupilo glasanju. Za prijedlog je glasalo 358 zastupnica i zastupnika (56 posto), protiv je bilo 202 (32 posto), a 79 ih je bilo suzdržanih(12 posto).

Prijedlog rezolucije B10-0557/2025, koju je podnijela nekolicina zastupnica i zastupnika Parlamenta, govori da formuliranje i provedba politika o pobačaju spada u isključivu nadležnost država članica te izražava zabrinutost u vezi sa supsidijarnošću prijedloga inicijative „My Voice, My Choice“. Navode da s obzirom na navedeno „nema potrebe za novim djelovanjem ili zakonodavnim prijedlozima na razini EU“. Ukupno je glasalo 645 zastupnica i zastupnika, a 74 ih nije pristupilo glasanju. Za prijedlog je glasala 241 zastupnica i zastupnik (37 posto), protiv je bilo 356 (55 posto), a 48 je bilo suzdržano (sedam posto).

Dakle, glasalo se o dvije rezolucije. Jedna je podupirala europsku građanski inicijativu „My Voice, My Choice“ i ona je izglasana, a druga je bila protiv nje i ona nije prihvaćena.

Kako su glasale stranačke grupacije?

Prema službenoj stranici HowTheyVote, provjerile smo kako su glasale stranačke grupacije po Prijedlogu rezolucije B10-0558/2025.

Glasanju za inicijativu pristupilo je 167 od 188 zastupnika_ica Europske pučke stranke. Za inicijativu je glasao 71 zastupnik_ica (42,5 posto),68 ih je bilo protiv (oko 41 posto), a 28 ih je bilo suzdržano (oko 16,5 posto). Što se tiče Progresivnog saveza socijalista i demokrata, glasanju je pristupilo 122 od 136 zastupnika_ica. Za inicijativu ih je glasalo 118 (oko 97 posto),protiv su bila dva zastupnika_ice (oko 1,5 posto), a isto toliko ih je bilo i suzdržanih. Glasanju je pristupilo 77 od 85 zastupnika_ice Patriota za Europu. Za inicijativu je glasalo četiri zastupnika_ice (oko pet posto), protiv je bilo 38 (oko 49 posto), a 35 ih je bilo suzdržanih (oko 46 posto).

U grupaciji Europskih konzervativaca i reformista glasalo je 73 od 79 zastupnika_ica. Samo je jedna osoba bila za inicijativu, odnosno jedan posto. Protiv je bilo 64 zastupnika_ice (88 posto), a suzdržanih je bilo 8 (11 posto).

Iz grupacije Renew Europe glasalo je 62 od 75 zastupnika_ice i svi su bili za. Ista situacija je i bila i kod Zelenih – Europskog slobodnog saveza i Ljevice u Europskom parlamentu. Svi nazočni zastupnici_ice su glasali_e za inicijativu.

Što se tiče nezavisnih zastupnika, glasalo je 26 do 30 osoba. 14 ih je bilo za (54 posto),sedam je bilo protiv (27 posto), a pet je bilo suzdržano (19 posto). Zaključno, glasanju je pristupilo i 24 od 27 zastupnica i zastupnika Europe suverenih nacija. Nitko nije glasao za inicijativu, protiv je bilo 23 zastupnika (96 posto), a jedan je bio suzdržan (četiri posto).

Uglavnom je bilo konsenzusa unutar grupacija, ali…

Prema navedenom, čini se da je ključ glasanja bila stranačka/grupacijska pripadnost, osim u dva specifična slučaja.

Kod Europske pučke stranke (EPP) čini se da nije bilo grupacijskog dogovora, već je ostavljeno zastupnicama_ima na izbor.  Kod tog izbora, distribucija po spolu bila je sljedeća: više je muškaraca nego žena podržalo inicijativu (44 nasuprot 27), protiv inicijative je također bio veći broj muškaraca nego žena (47 nasuprot 21), dok je podjednak broj muškaraca i žena EPP-a (po 14) bio suzdržan. Gledajući samo među ženama EPP-a (kojih ima manje nego muškaraca u stranci) koje su se izjasnile, 43 posto ih je bilo za inicijativu, 34 posto je bilo protiv, dok ih je suzdržanih bilo 23 posto. Među muškarcima je njih 42 posto bilo za inicijativu, 45 posto protiv, a 13 posto suzdržanih.

Što se tiče, Patrioti za Europu (PfE) suzdržanih je bilo je 35 i to iz samo 2 zemlje – Francuske (28) i Češke (sedam). Inicijativu iz ove grupacije podržala je jedna zastupnica iz Češke te jedna zastupnica i dva zastupnika iz Italije.

Kako su glasali_e zastupnici_e iz Hrvatske?

Što se tiče naših zastupnica i zastupnika u Europskom parlamentu, za inicijativu s glasali svi SDP-ovi zastupnici i zastupnice: Biljana Borzan, Marko Vešligaj, Romana Jerković i Tonino Picula (S&D). Potvrdno je glasao i Gordan Bosanac (Zeleni).

Protiv su bili Stephen Nikola Bartulica (ECR) te HDZ-ovi zastupnici Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Davor Ivo Stier i Željana Zovko. Preostale HDZ-ove zastupnice Nikolina Brnjac i Sunčana Glavak su bile suzdržane.  

Koji su idući koraci?

Nakon prihvaćanja inicijative u Europskom parlamentu, postupak prelazi na Europsku komisiju, o čemu smo već pisale. Ona se sastaje s organizatorima_icama inicijative i do 2. ožujka iduće godine (rok od šest mjeseci nakon podnošenja potpisa i dovršenih provjera) mora donijeti službeni odgovor u kojem objašnjava koje korake namjerava poduzeti, odnosno namjerava li predložiti konkretne mjere kako bi se inicijativa realizirala.  

Zaključno, na finalnom glasanju u Europskom parlamentu rezolucija koja podržava europsku građansku inicijativu „My Voice, My Choice“ je podržana, a ona koja je ne podržava nije prihvaćena (1,2,3,4). Upravo postojanje dvije rezolucije o kojima se glasalo je – moguće – dovelo do medijskih dezinformacija vezanih za ishod glasanja. Kako stvari stoje, pogrešna informacija je došla od HINE, koja je vrlo brzo objavila i ispravak.

Nagradu za lezbijku godine osvojili Drum ‘n’ bijes, LORI i Espi Tomičić

Posted on by info@libela.org

Prošli petak održala se 12. dodjela nagrade Lez Of The Year (LOTY) koju dodjeljuje udruga Zbeletron. Njome se odaje priznanje pojedinkama, udrugama i inicijativama koje se ističu u promicanju prava i pružanju vidljivosti lezbijki, biseksualnih, trans žena i nebinarnih osoba na područjima sporta, kulture i aktivizma.

“Ova godina pokazala je nevjerojatnu snagu naše zajednice. Drum ‘n’ bijes, LORI i Espi Tomičić, ali i sve nominirane, predstavljaju sve ono najljepše u našoj borbi, upornost, solidarnost i hrabrost da mijenjamo svijet na bolje. Svaki bubanj, svaka radionica, svaka predstava je korak prema boljem društvu”, izjavile su organizatorice.

Tko su glavne dobitnice?

Ovogodišnje dobitnice prve nagrade su Drum ‘n’ bijes. Ovaj feministički bubnjarsko-aktivistički kolektiv ove godine slavi 10 godina postojanja i djelovanja. Počevši od Povorki ponosa, danas su nezaobilazni dio svih progresivnih prosvjeda. Od borbe za Palestinu, prava radnica, klimatsku pravdu do LGBTIQ+ prava. Svake prve subote u mjesecu svojim ritmovima ispunjavaju zagrebački trg, suprotstavljajući se mržnji i nametanju tradicionalizma. U desetljeću djelovanja bubnjale su na više od 200 akcija diljem Hrvatske i regije, organizirale radionice te pomogle osnivanju sličnih kolektiva u Rijeci, Puli i susjednim zemljama. Posebno su ponosne na Bubnjarsku aktivističku mrežu (BAM) koja povezuje kolektive iz Hrvatske, BiH i Srbije.

Na drugom mjestu je LORI, Lezbijska organizacija Rijeka koja je ove godine proslavila 25. rođendan. Kao prva registrirana lezbijska udruga u Hrvatskoj, LORI je četvrt stoljeća neumorno radila na vidljivosti i pravima kvir zajednice. Od legendarne kampanje iz 2002. kada su se lezbijke javno autale na jumbo plakatima, preko sustavnih edukacija u školama, do organizacije Smoque festivala koji je Rijeku etablirao kao regionalni centar kvir umjetnosti. Njihov dokumentarni film “25 godina LORI” redatelja Noaha Kraljevića prikazan na ovogodišnjoj Smoqui svjedoči o njihovoj bogatoj povijesti borbe za ravnopravnost.

Na trećem mjestu je Espi Tomičić, koji je kao bivši dobitnik LOTY nagrade iz 2016. godine nastavio neumorno raditi na brojnim aktivističkim i umjetničkim projektima. Nakon što se autao kao trans muškarac, Espi je postao jedno od najvidljivijih lica trans zajednice u Hrvatskoj. Ove godine okrunio je svoj rad postavljanjem drama “Your Love is King” u Gavelli i “Budi uvijek kao zmaj” u zagrebačkom HNK-u, čime je trans lik po prvi puta zaigrao na daskama Hrvatskog narodnog kazališta.

Kome je dodijeljena nagrada Sunčana Lezba?

U spomen na aktivistkinju Sunčanu Špriovan, Zbeletron je dodijelio nagradu Sunčana Lezba, namijenjenu osobama iz zajednice koje su kroz dugogodišnji angažman na polju aktivizma utjecale na oblikovanje čitave queer scene u Hrvatskoj. Ovogodišnja nagrada dodijeljena je Danijeli Almesberger, osnivačici i dugogodišnjoj voditeljici LORI.

“Danijela je 2000. godine osnovala prvu registriranu lezbijsku udrugu u Hrvatskoj, preuzevši odgovornost koju nitko prije nje nije imao mogućnosti ni hrabrosti preuzeti. Generacijama je bila prva adresa za informacije, zaštitu ili jasnu misao koja razbija maglu predrasuda, dosljedna i ustrajna u svom aktivizmu”, poručuju iz Zbeletrona.

Naglašavaju i da je simbolično što je upravo Sunčana Špriovan radila dizajn spomenute LORI kampanje “Ljubav je ljubav”.

Nastavljamo stvarati sigurne i inkluzivne prostore

Udruga Zbeletron, osnovana 2009. godine, nastavlja svoju misiju stvaranja sigurnih i inkluzivnih prostora za lezbijke, biseksualke i trans žene. Kroz protekle dvije godine organizirali su impresivan niz programa koji pokazuje raznolikost i bogatstvo kvir zajednice. “Zbeletron nije samo udruga, mi smo zajednica koja već 16 godina stvara prostor gdje lezbijke, biseksualke, trans žene i nebinarne osobe mogu biti ono što jesu. Svaka radionica, svaki koncert, svako okupljanje je prilika da ojačamo veze među nama i pokažemo da zajedno možemo sve”, kažu iz Zbeletrona.

“LOTY nagrada također je prilika da se prisjetimo bogatog nasljeđa, brojnih aktivistica, umjetnica i inicijativa koje su kroz godine prepoznate za svoj rad. Svaka od njih doprinijela je tome da danas živimo u društvu koje je, unatoč svim izazovima, otvorenije i sigurnije za LGBTIQ+ osobe nego ikad prije”, zaključuju.

My Voice, My Choice: Pristup sigurnom pobačaju pitanje je zdravlja, dostojanstva i pravednosti, a ne ideologije

Posted on by info@libela.org

„Pravo na zdravstvenu skrb za prekid trudnoće osnovno je ljudsko pravo svake žene, neovisno o mjestu stanovanja ili visini prihoda“, ističu iz Inicijative „My Voice, My Choice“.

Radi se o europskoj građanskoj inicijativi koja je imala za cilj prikupiti milijun potpisa podrške za siguran, legalan i dostupan pobačaj u Europskoj uniji, što je i učinila. „My Voice, My Choice“ od EU traži uspostavu financijskog mehanizma na razini cijele Unije kojim bi se ženama kojima pobačaj nije dostupan u njihovoj zemlji omogućilo putovanje u države koje tu zdravstvenu uslugu osiguravaju, dok bi trošak zahvata u potpunosti pokrivala Europska komisija.

Nakon što je prikupljen potreban broj potpisa, već nekoliko mjeseci traje institucionalni proces kojim se nastoji osigurati da Europska komisija razmotri i prihvati prijedlog inicijative. Prije mjesec dana Europski Parlament je usvojio izvješće o novoj Strategiju za rodnu ravnopravnost Europske komisije, u sklopu kojeg je podržana i inicijativa „My Voice, My Choice.“

Pred inicijativom je sada završni korak – glasanje u Europskom parlamentu koje je predviđeno za srijedu, 17. prosinca. Tim smo povodom razgovarale s Tinom Tomšić, jednom od ključnih aktivistkinja inicijative, koja je sudjelovala i u samoj izgradnji ovog najvećeg feminističkog pokreta za reproduktivna prava u Europi. Od rujna ove godine aktivno lobira u Europskom parlamentu, razgovarajući sa zastupnicama i zastupnicima te ih pozivajući da podrže pravo žena na siguran i dostupan pobačaj.

Ako inicijativa bude izglasana, kako će ona utjecati na dostupnost sigurnog pobačaja za građanke u zemljama EU kao što su Poljska i/ili Malta? Obvezuje li prihvaćanje inicijative države članice EU na omogućavanje dostupnosti prekida trudnoće na zahtjev i na dekriminalizaciju pobačaja (tamo gdje ona postoji)?

Ako inicijativa My Voice, My Choice dobije punu političku potporu, značajno bi promijenila pristup pobačaju za žene u zemljama poput Poljske ili Malte. Inicijativa je osmišljena da bi se uspostavio europski financijski mehanizam koji ženama osigurava pristup sigurnoj skrbi za prekid trudnoće čak i kada je on nedostupan ili nepristupačan u njihovoj vlastitoj zemlji. U praksi to znači da se žene više ne bi morale oslanjati na vlastitu financijsku situaciju kako bi platile zahvat. Istodobno, važno je biti precizan u vezi s onim što inicijativa čini, a što ne čini.

Ona ne prisiljava države članice da uvedu pobačaj na zahtjev niti izravno mijenja nacionalno kazneno zakonodavstvo. Umjesto toga, djeluje unutar postojećih nadležnosti Europske unije, usredotočujući se na jednakost, javno zdravstvo i slobodu kretanja. Cilj je osigurati da prava žena ne ovise o mjestu stanovanja ili visini prihoda te da pristup zdravstvenoj skrbi bude stvaran, a ne samo teorijski.

Ukratko, inicijativa se odnosi na osiguravanje dostupnosti i dostojanstva preko granica država u Europskoj uniji, nije zamjena za nacionalno zakonodavstvo, već nastoji osigurati da nijedna žena u EU ne ostane bez skrbi kada joj je ona potrebna.

Kako građanke i građani mogu svojim aktivnostima pomoći inicijativi i izglasavanju 17. prosinca?

Trenutačno je najvažniji kontinuirani pritisak javnosti. Ovo glasanje nije simbolično. Ono će odlučiti je li Europska unija spremna djelovati kada su životi i zdravlje žena ugroženi. Za milijune žena diljem Europe, osobito za one koje žive pod restriktivnim režimima kada govorimo o pobačaju, pitanje je hoće li pristup zdravstvenoj skrbi ovisiti o sreći i novcu ili će postati zajednička europska odgovornost.

Građani_ke mogu pomoći na vrlo konkretne načine. Mogu dijeliti točne informacije o inicijativi „My Voice, My Choice“, proširiti sadržaje kampanje na društvenim mrežama i, što je najvažnije, kontaktirati svoje zastupnike u Europskom parlamentu te ih zamoliti da podrže inicijativu na glasovanju 17. prosinca. Nalazimo se u najkritičnijem trenutku, kada vidljivost i politički pritisak doista određuju ishod.

U isto vrijeme, građani_ke mogu pomoći i aktivnim suzbijanjem dezinformacija. Protivnici_e pobačaja šire lažne tvrdnje da My Voice, My Choice krši pravo EU-a ili se miješa u nacionalne zakone o pobačaju. To jednostavno nije točno. Inicijativa ne mijenja nacionalne zakone o pobačaju, ne nadjačava nacionalne zdravstvene sustave i ne prisiljava nijednu državu članicu na sudjelovanje. Sudjelovanje bi bilo dobrovoljno, unutar postojećeg pravnog okvira svake zemlje. Ono što inicijativa predlaže jest europski mehanizam za potporu pristupu sigurnim uslugama pobačaja ondje gdje je pristup trenutačno uskraćen.

Upravo je to način na koji EU može djelovati unutar svojih nadležnosti da bi zaštitila zdravlje, jednakost i slobodu kretanja. Dijeljenje točnih informacija, razotkrivanje netočnih informacija i održavanje ove rasprave vidljivom – načini su na koje svi_e mogu pomoći u zaštiti života žena i osigurati da strah i dezinformacije ne odluče o rezultatu.

Foto: Črt Piksi

Vidljivost same inicijative i cilja u značajnoj se mjeri oslanja na aktivnost na društvenim mrežama. Koliko vas u informiranju javnosti i provođenju kampanje cenzuriraju politike društvenih mreža na kojima je inicijativa aktivna? Imate li primjere u kojima su vam navedene politike otežale distribuciju sadržaja?

Društvene mreže jedan su od glavnih alata koji inicijativi „My Voice, My Choice“ omogućuju da postoji kao istinski europski pokret. One su način na koji dopiremo do ljudi preko granica, objašnjavamo što inicijativa zapravo radi i suprotstavljamo se dezinformacijama. Istodobno, sve smo svjesniji koliko je ta vidljivost krhka.

Meta je ugasila ili ograničila desetke globalnih profila povezanih sa savjetima o pobačaju i queer sadržajem, uključujući organizacije koje pružaju zakonite i ključne zdravstvene informacije.

Mnogi od tih profila bili su ograničeni bez jasnih objašnjenja, čak i u zemljama u kojima je pobačaj zakonit. Promatrajući što se događa drugima, postaje jasno da se pokreti poput našega kreću u prostoru u kojem dostupnost javnosti nikada nije zajamčena. Zabrinuti_e smo da bismo mi mogli_e biti sljedeći_e.

Već smo iskusili_e nagle padove dosega i vidljivosti koji su u skladu s takozvanim shadow-banningom, kada sadržaj tehnički ostaje na mreži, ali se prikazuje znatno manjem broju ljudi. Uz to, suočavamo se s koordiniranim pokušajima protivnika_ica pobačaja da masovno prijavljuju naše objave, tvrdeći da je naš sadržaj štetan ili da krši pravila platformi. Te prijave nisu spontane. Riječ je o organiziranim naporima da nas se ušutka, iako je naš sadržaj činjeničan, zakonit i usmjeren na zdravlje i ljudska prava.

To znači da se stalno moramo prilagođavati. Do nas možete doći ne samo na Instagramu (gdje imamo 800 tisuća pratitelja i mjesečni doseg veći od 350 milijuna ljudi!), već i na platformama kao što su Facebook, Tik-Tok, WhatsApp, X, LinkedIn i/ili Bluesky. Potičemo ljude da nas prate izravno da važne informacije ne bi bile izgubljene zbog algoritama ili kampanja prijavljivanja. To, također, pokazuje da digitalne platforme nisu neutralni prostori. Način na koji se moderira sadržaj vezan uz pobačaj sve više oblikuje to koga se čuje, a koga se miče iz javne rasprave.

Za nas to nije samo tehničko pitanje. Kada se točne informacije o reproduktivnom zdravlju mogu potisnuti koordiniranim prijavama ili netransparentnim moderiranjem, digitalni prostor sam po sebi postaje još jedno bojište u borbi za prava žena.

Protiv inicijative su organizirane i različite akcije i od strane političkih aktera, možete li nam ispričati više o tome?

Da, postoje organizirani napori da se inicijativu „My Voice, My Choice“ blokira i diskreditira, a oni su se pojačali upravo zato što inicijativa napreduje. Tijekom proteklih tjedana krajnje desni politički akteri i s njima povezane organizacije postali su vidljiviji unutar Europskog parlamenta. Jedan jasan primjer bila je koordinirana konferencija za medije koju je organizirala španjolska krajnje desna stranka Vox zajedno s Europskim centrom za pravo i pravdu, europskim ogrankom američkog American Center for Law and Justice. Taj je događaj bio temeljen na lažnim tvrdnjama da je naša inicijativa pravno neizvediva ili da krši nadležnosti EU-a, unatoč činjenici da ju je Europska komisija službeno registrirala. Ti napadi nisu usmjereni na pravne argumente, već im je cilj zaustaviti politički zamah.

Istodobno, u Europskom parlamentu podneseno je nekoliko protu rezolucija od strane krajnje desnih i konzervativnih skupina. Smatramo da je njihov cilj oslabiti ili blokirati političku potporu inicijativi preoblikovanjem rasprave, odgađanjem glasovanja ili skretanjem pozornosti s pristupa žena zdravstvenoj skrbi. To je poznata taktika: kada protivnici_e ne mogu izravno zaustaviti inicijativu, pokušavaju je proceduralno zakopati.

Važno je razumjeti da ti napori nisu izolirani. Oni su dio koordinirane, dobro financirane međunarodne mreže koja se već dugo protivi pravima na pobačaj, pravima LGBTIQ+ osoba te odvojenosti crkve i države, kako unutar Europe tako i izvan nje. Te skupine otvoreno koriste dezinformacije, oštar govor i osobne napade da bi delegitimirale feminističke pokrete. Tijekom parlamentarnih rasprava neki su se njihovi predstavnici_e čak služili otvoreno govorom mržnje, što pokazuje razinu neprijateljstva s kojom se suočavamo.

Ove napade doživljavamo kao znak da se inicijativa shvaća ozbiljno. Da je „My Voice, My Choice“ nevažna, ne bi izazvala ovakvu razinu organiziranog otpora. Naš je odgovor dosljedan: ne preuzimamo njihov stil govora, ne širimo strah i ne personaliziramo sukob.

Ostajemo usmjereni_e na ono što je srž inicijative — osigurati da nijedna žena u Europskoj uniji ne ostane bez pristupa sigurnoj i legalnoj zdravstvenoj skrbi prekida trudnoće zbog toga gdje živi ili kolika su joj primanja.

Što simboliziraju džepovi i kako su oni povezani s rodnom ravnopravnošću?

Na našem Instagramu i u našem javnom djelovanju govorimo (i živimo) feminizam. Mi smo pokret prijatelja_ica, aktivistkinja, zagovarateljica i organizacija koje zajedno rade na zaštiti i unapređenju reproduktivnih prava žena diljem Europske unije. Da, govorimo o pristupu pobačaju, ali govorimo i o tome da je današnji svijet još uvijek uvelike oblikovan prema muškarcima te kako se potrebe žena iznova tretiraju kao sporedne. Često koristimo svakodnevne primjere kako bismo to učinile vidljivim. Govorimo o menopauzi, koja pogađa svaku ženu, a koja je i dalje daleko manje istražena i ozbiljno shvaćena od, primjerice, stanja poput erektilne disfunkcije. Govorimo ženskoj boli te o tome kako se ona u zdravstvenom sustavu sustavno podcjenjuje ili negira. Govorimo o neplaćenom radu vezano uz skrb i njegu, sigurnosti u javnim prostorima i ekonomskoj nejednakosti. To nisu odvojena pitanja. Sve su to odrazi istog strukturnog problema.

Džepovi se u taj razgovor uklapaju na isti način. Oni su mali, ali vrlo konkretan primjer kako su se potrebe žena dugo smatrale manje važnima. Muška je odjeća osmišljena za funkcionalnost i neovisnost. Ženska je odjeća osmišljena za izgled, često nauštrb praktičnosti. Ta se razlika može činiti neznatnom, ali ona odražava dublju pretpostavku o tome od koga se očekuje autonomija, a tko se treba prilagoditi.

My Voice My Choice vizual (Instagram)

Ako inicijativa „My Voice, My Choice“ dobije potrebnu podršku, koji proceduralni i politički koraci slijede u institucijama EU? Što će se događati tijekom 2026. godine?

Prošli tjedan Odbor Europskog parlamenta za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM) dao je potporu inicijativi. Odbor je inicijativu već podržao u studenome, ali je zbog proceduralne promjene koju su pokrenuli protivnici_e inicijative morao ponovno glasovati. U ponovljenom glasovanju FEMM je ponovno potvrdio rezoluciju, s 26 glasova za i 12 protiv.

Kao što je već spomenuto, rezolucija poziva Europsku komisiju da uspostavi europski financijski mehanizam i omogući državama članicama pružanje sigurne zdravstvene skrbi za pobačaj ženama u EU-u koje joj ne mogu pristupiti zbog nacionalnog zakonodavstva. Riječ je o jasnoj političkoj poruci da pristup pobačaju ne bi smio ovisiti o tome gdje žena živi ili kolika su joj primanja.

Sljedeći ključni korak je plenarno zasjedanje Europskog parlamenta. Očekuje se da će Parlament raspravljati i glasovati o rezoluciji u Strasbourgu 17. prosinca. To će glasovanje pokazati postoji li većina spremna politički podržati inicijativu.

Nakon plenarne sjednice, postupak prelazi na Europsku komisiju. U sklopu postupka Europske građanske inicijative, Komisija se sastaje s organizatorima i do 2. ožujka 2026. godine mora donijeti svoj službeni odgovor, u kojem će objasniti koje korake namjerava poduzeti. Time iduća godina postaje ključna godina za daljnje djelovanje. Odgovor Komisije odredit će smjer budućih koraka, a fokus će se potom usmjeriti na pretvaranje političke potpore u konkretne mjere, kako bi zahtjev kojeg je podržalo više od milijun građana_ki doveo do stvarnih poboljšanja u pristupu sigurnoj i pristupačnoj skrbi za pobačaj diljem Europske unije.

Ako ne sakupite dovoljan broj glasova, kako planirate nastaviti borbu za siguran i dostupan pobačaj u EU? Postoje li alternativni pravni, politički ili aktivistički smjerovi?

Ako ne dobijemo potrebne glasove, nećemo šutjeti. Izaći ćemo masovno na europske ulice, jer nećemo dopustiti da se ignorira glas više od milijun ljudi.

U ovom smo trenutku, međutim, usmjereni_e na pobjedu, jer smo tijekom posljednje dvije godine naučili nešto iznimno važno: čak i kada se izazovi čine nepremostivima, napredak je moguć. Iznova su nam govorili da će vrata ostati zatvorena, da institucije neće slušati, da je ova rasprava preteška ili previše polarizirajuća. A ipak, ta su se vrata otvorila. Ljudi su progovorili. Zajednice su se organizirale. Korak po korak, stvari su se pokrenule.

To iskustvo danas nam daje samopouzdanje. Ono što vidimo diljem Europe jest da pobačaj nije tema koja dijeli ljude na način na koji to tvrde neki politički akteri_ice. Naprotiv, to je tema koja ih ujedinjuje. Iznova i iznova europski građani i građanke podsjećaju nas da je pristup sigurnom pobačaju pitanje zdravlja, dostojanstva i pravednosti, a ne ideologije. Upravo zato je više od 1,2 milijuna ljudi odlučilo stati imenom i prezimenom iza ove inicijative.

Naravno, na tom putu bilo je neočekivanih prepreka i znamo da ih možda bude još. No, jedno se nikada nije promijenilo i neće se promijeniti ni sada. Naše je uvjerenje jasno i dijele ga milijuni: pravo na siguran i dostupan pobačaj je ljudsko pravo. To je uvjerenje nosilo ovaj pokret kroz najteže trenutke dosad i ono će ga nositi dalje.

 *Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org