info@libela.org, Author at Libela

Građanski zborovi i vežbanje demokratije

Posted on March 25, 2025 by info@libela.org

“Strah je promenio stranu, šta nas briga”, bila je dočekana ovacijama replika jednog komšije u raspravi o bezbednosti komunikacije, na prvom zboru građana beogradske opštine Voždovac održanom u nedelju 23. marta.

Od kada su studenti početkom marta pozvali građane da se samoorganizju putem zborova, diljem Srbije na trgovima i drugim javnim površinama, građani se okupljaju i dogovaraju, ponekad i “jajare”. Prvi zbor građana održan je u beogradskoj opštini Rakovica dva dana pre ovog studentskog poziva, a “plenumska groznica” se svakodnevno širi po gradovima, opštinama, mesnim zajednicama. Preostali modeli političke participacije građana, prethodnih su decenija bili ili ignorisani ili prosto zaboravljeni. Tako su mnogi bili iznenađeni kada su studenti predočili član 67. Zakona o lokalnoj samoupravi koji predviđa zbor građana, kao pravo da neposredno odlučujemo o pitanjima koja nas se tiču. Studenti su pomogli i deljenjem znanja kako pokrenuti zbor i pravila funkcionisanja.

Ispostavilo se da su Voždovčanke i Voždovčani pratili upute jer su na prvom opštinskom zboru vrlo dobro primenjivali pravila debatovanja, neverbalnih znakova i slično. Dnevni red i prve dve tačke — podrška studentskim zahtevima i podrška prosvetarima, usvojene su jednoglasno i brzo. Uz to, baš kad je izgledalo da ćemo biti stidljivi da se ukljiučimo u debatu, komšija je postavio pitanje “Šta ta podrška podrazumeva?” Diskusija je nakon tog pitanja nastavljena živo i po svim tačkama dnevnog reda. Na zboru na kome je učestvovalo više od 150 ljudi, u trajanju od sat i po vremena, formirane su radne grupe, izglasani kanali komunikacije, daljne akcije kao i dinamika održavanja zborova u mesnim zajednicama i na nivou cele opštine.

Učenje demokratije

“Ne čuje se! Ponovi predlog!”, dovikivali su povremeno ovi iz poslednjih redova. Istini za volju, u parkiću pored prometnog bulevara, dečijeg igrališta i gradilišta, megafon nije bio dovoljno glasan da bi svi mogli sve da se čuju. Neki ljudi su zbog toga ranije napustili skup, neki su predlagali bolje ozvučenje i drugo mesto sledećeg zbora. Nisu ovakvi zborovi bez nedostatka, ali pokazali su važnu stvar – da su ljudi željni da učestvuju u donošenju odluka o zajedničkim stvarima.

Vladavina neoliberalnih politika i klijentelizma prethodnih decenija dovele su do osiromašenja ogromnog broja građana, kao i do beznadežnosti da je išta moguće promeniti. Studentski protesti probudili su volju da se pitamo, da predlažemo, menjamo. Učešće na zborovima je manifestacija tog probuđenog političkog bića.

“Molim vas za razumevanje, ovo nam je prvi put”, rekao je moderator zbora.

Najverovatnije, većini prisutnih ovo jeste bio prvi put da učestvuju u nekakovom modelu neposredne demokratije, sa mnogo ljudi, na javnom mestu. To ne bi trebalo da obeshrabruje, naprotiv — demokratija se uči kroz njeno praktikovanje. Nema gotovih recepata, savršenih procedura, efikasnih zborova koji u danu menjaju režim. Kroz stalno učestvovanje, politički subjekti uče i stiču sigurnost kako da učestvuju, a kroz aktivno učestvovanje jačaju demokratske prakse.

Decentralizacija i oživljavanje mesnih zajednica

“Mesne zajednice su naše!”, pobedonosno smo se složili. Politička participacija zahteva i neke materijalne uslove, pa se tako postavilo pitanje dostupnosti mesnih zajednica. Iako je ovde pre svega mišljeno na prostorije mesnih zajednica i samo otvaranje teme mesnih zajednica, u SFRJ važnog modela samoorganizovanja građana i odlučivanja u različitim oblastima od uređivanja naselja i kulture do narodne odbrane društvene samozaštite, od velike je važnosti. Mesne zajednice gube svoju ulogu od 1990. godine. Iako postoje u formalno-pravnom smislu, oduzeta su im svojinska prava i finansijska autonomija, te su svedene na ispostavu opštinskih vlasti. Čini se da zborovi mogu biti prilika za oživljavanje mesnih zajednica kao načina samoorganizovanja i vraćanja politike na lokalni nivo.

“Predlažem da sledeći zbor imamo u Ripnju”, rekao je jedan od okupljenih.

Voždovac čine gradska i prigradska naselja pod Avalom, a Ripanj je najperifernije naselje ove opštine. Decentralizacija je bitna karakteristika višemesečnih demonstracija. Gotovo da više nema mesta u kome se ne održavaju protesti, lokalno organizovani. Komšijski protesti gradskih naselja su svakodnevna pojava. Od ranog jutra nas bude pištaljke, na putu sa posla upadamo u protestne kolone, opštinski protesti spajaju se u velike, gradske i međugradske. Studenti su pešačenjem duž i popreko Srbije, prolazeći kroz manja mesta i zaboravljena sela, budili duh zajedništva i solidarnosti, ali i sejali ideju da politika pripada svima.

Čini se da iz ovih praksi izviru dva bitna politička stava — protiv centralizacije i za uključenost svih u demokratske procese. Centralizacija Srbije, ostavila je ljude van Beograda van ekonomskih, kulturnih i političkih prilika i dodatno potcrtala tradicionalne rascepe centar-periferija, selo-grad. Postepeno umanjenje moći lokalnim samoupravama, dovelo je do pasivizacije građana u unutršnjosti “jer se sve odlučuje u Beogradu”. Fizičko izmeštanje demonstranata u manja mesta i materijalnost otpora (tela, traktori, bubnjevi, hodanje, stajanje, ćutanje) donose mogućnost veće mobilizacije i uključivanja širih društvenih slojeva u politiku sa drugačijim osnovama.

Site na plenum

Zborovi se tek uspostavljaju i adresiraju različite teme — neki podržavaju studentske proteste, drugi se usredsređuju na uređenje mesta stanovanja, treći smenjuju lokalnu vlast, organizuju se i osobe sa invaliditetom i zborovi protiv izvršitelja.

Nema sumnje da su protesti širom Srbije usmereni protiv režima Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke koji vlada 13 godina. Zborovi, demonstracije i različiti oblici građanske neposlušnosti, međutim, otvaraju i mnogo veća pitanja poput uzurpacije političke moći i sa njom povezano bogaćenje elita, ograničenja predstavničke demokratije uključujući grupe koje niko ne predstavlja, nepoverenja u političke partije, vraćanja politike iz stranačke u javnu sferu, a ta pitanja prelaze granice Srbije.

U Severnoj Makedoniji se, nakon teške nesreće povezane sa korupcijom u kojoj je stradalo 59 mladih, studenti i građani već organizuju po sličnim principima. Plenumska groznica je, izgleda, zarazna.

Objektivizacija i emancipacija u jugoslavenskoj Erotici

Posted on March 20, 2025March 23, 2025 by info@libela.org

Početkom tjedna održalo se predavanje Lare Mitraković, u organizaciji portala Voxfeminae.net. Predavačica je izložila nalaze tematske analize 19 brojeva časopisa Erotika koji je izlazio od 1984. do 1992. godine. Radi se o sukusu njenog diplomskog rada. Raspravljalo se na koje je načine Erotika pisala o ženama i kako ih je prikazivala. Je li pridonijela oslobođenju ili je perpetuirala stereotipe?

Erotika: dominacija teksta nad slikom

Mitraković je na samom početku dala uvid u vremenski okvir u kojem je Erotika izlazila. Naime, taj je period obilježila hladnoratovska i gospodarska kriza, inflacija, ali i raspad Jugoslavije. Bio je to i period u kojem je u uzletu bio procvat popularne kulture te je utjecaj zapada u Jugoslaviji jačao. Tako se 80ih godina u bivšoj državi pojavljuju otvoreno erotski sadržaji koji dominiraju u tiskovinama (časopisi Čik, Start i Erotika). Oni su sadržavali provokativne fotografije, ali u granicama cenzure. Barem do kraja 80ih, nakon čega se sve moglo prikazivati bez cenzure. Ipak, ti su sadržaji – uz erotske slike – sadržavali i mnoštvo teksta. Štoviše, tekst je dominirao nad slikom.

„Radilo se o kombinaciji istraživačkog novinarstva i političkih tekstova s erotikom“, kazala je Mitraković.

Za Erotiku na početku ne piše velik broj autorica. No, kako su se bližile 90e godine, povećavao se broj žena koje su pisale novinske članke. Otvarale su se feminističke teme, a povećavao se i broj autorica erotskih priča.

Velika tiraža Erotike omogućila je otvorenije pisanje o brojnim temama

Među člancima je bilo feminističkih tekstova, edukativnih (samopregled dojke, spolne bolesti i sl.), partijskih tekstova, ali i onih koji su kritizirali partiju. Erotika, čiji je jedan od opisa bio „Socrealistička slastičarnica za umorne radnike i činovnike“, je imala veliku tiražu. Upravo zato u razdoblju krize i inflacije (preživljavalo se na račun zabavnih sadržaja), smatra Mitraković, mogla je pisati otvorenije o brojnim temama i manje je podlijegala cenzuri. Rekordnu prodaju dosegnula je krajem 1987. godine kada je prodana u gotovo 400 000 primjeraka. Očekivano, Erotika je bila izložena i kritikama. Postojale su bojazni da se zapadna propaganda/neprijateljske ideje uvoze u Jugoslaviju, da se potiskuje prava književnost, kao i da je riječ o konzumerizmu. S druge strane, zagovornici/e takvog sadržaja smatrali/e su da ona oslobađa seksualnost i demistificira je.

Prije nalaza same analize kojom se nastojalo potvrditi/opovrgnuti neka od navedenih mišljenja, Mitraković se osvrnula na feminističke stavove o pornografiji, bazirajući se na podjeli Wendy McElroy. Prema njoj, postoje tri kategorije: antipornografske, liberalne i propornografske feministkinje. Mitraković je naglasila da su, prema njenom mišljenju, istaknute feministkinje tog doba pripadale liberalnim feministkinjama. Prema gore navedenoj podjeli, one podupiru pravo na pobačaj, u toku su s pornografijom, ali su u velikom dijelu prihvatile i ideološke stavove antipornografskih feministkinja. Tako su se one, iako su kritizirale pornografiju i objektivizaciju žena, suprotstavljale moralnoj panici crkve, kao i cenzuri tog sadržaja.

Negativni vs. pozitivni prikazi žena u Erotici

Kroz analizu 19 brojeva časopisa Erotika, predavačica je željela ukazati na negativne prikaze žena u toj reviji, ali i pozitivne prikaze. Analizirala je novinske članke, ali i erotske priče koje su izlazile u časopisu.

Kao negativno navodi prikaze žena kao pasivnog objekta muške žudnje, stereotipne prikaze „dobre i loše žene“, kao i erotske priče u kojima muškarci dominiraju nad ženama. Neki od citata koji prikazuju ženu u tim kategorijama su:

„Dobra dojilja uvijek je bila na cijeni, a ne zna se koji muž nije kušao malo mlijeka sa sise svoje žene, ako ništa da se vrati u vrijeme kada je bio dojenče. Ženska s velikim dojkama ionako će u šatrovačkom biti nazvana ‘gradsko mljekarstvo’, što je prije kompliment nego podcjenjivanje…“

„Najprije je uzbudila žutu štampu nagađanjima je li trudna, je li pokušala samoubojstvo ili je kokainoman, jer se našla u poznatoj bolnici s bolovima u trbuhu. Utvrdilo se da boluje od upale jajnika, a to se najlakše dobiva prehladom od učestale šev… ovaj, druženja s momcima.“

U pozitivnom prikazu stvara se koncept „nove žene“. Ona je snažna, emancipirana, uspješna, privlačna, inteligentna i samostalna. Uz to, promiče se seksualna sloboda, kritizira se patrijarhalno društvo i konzervativne norme, a erotske priče prikazuju ravnopravnije odnose. To je vidljivo u sljedećem sadržaju:

„Žene sada razmišljaju o društvu mnogo neovisnije nego prije. Krivnju za svoje nezadovoljstvo ne traže više samo u sebi: oh bože, što je to samnom, trebala bih ići psihijatru! Sada razmišljaju ovako: možda sam izabrala krivog muškarca! I kako većina žena upravo tako mislim, možemo zaključiti da s muškarcima nešto nije kako treba.“

„Žene su u mnogim poslovima uspješnije od muškaraca, tako da i ja u ovoj direktorskoj fotelji nemam nikakvih problema, mada sam jedina direktorica većih kino-poduzeća u zemlji. A što se tiče ovih radnih zadaća što ste spomenuli, ne znam zašto bi žene drugačije gledale na te stvari. Pa mi i u porno-filmovima igramo zapažene uloge.“

„Znaš… dok se ševim ne mislim ni tko sam ni kako živim. Ono – potpuno se isključim… Zaboravim da ćale pije, i da neću imati svoju sobu, da Barbiku nikad nitko neće poslati na operaciju u inostranstvo… Samo tih nekoliko trenutaka sam stvarno slobodna.“

Zaključno, autorica analize smatra da je u Erotici žena u gotovo podjednakoj mjeri prikazivana i kroz negativni i kroz pozitivan prikaz, barem u novinskim člancima. „Erotika je promovirala i seksističke i progresivne prikaze žena, odražavajući tadašnje kontradikcije u Jugoslavenskom društvu“, smatra Mitraković.

U članku koji je krajem prošle godine objavila na portalu Voxfeminae.net, Mitraković piše: „Ne mogu reći kako su pozitivni primjeri koje sam pronašla primjeri savršene ravnopravnosti i osnažene žene, ali s obzirom na to da pornografija za žene praktički nije postojala do 80-ih godina, moram primijetiti kako postoje i prikazi žene kao seksualno aktivne, seksualno zainteresirane te u ponekim primjerima i seksualno i intelektualno nadmoćne muškarcu, što dotad nije bio slučaj.”

Stereotipni i negativni prikazi u erotskim pričama

Kada je riječ o erotskim pričama, Mitraković naglašava da su negativni stavovi izraženiji i brutalniji u njima, nego li u novinskim člancima.

„Mogla bi mi barem zabaviti prijatelje. Odgurne je tako da je zateturala i pogleda Paula i Johna – zabavite se momci! Znam da je odavno želite i zavidite mi. Evo, dajem vam je (…). Dajem vam je! – vikne on ljutito. Nećete me, valjda, uvrijediti i odbiti dar? – zareži.“

„Dobro da si naletjela. Skoknimo poslije malo do mene da mi ga popušiš, puknut će mi jaja.“

Dok se erotske priče oslanjaju na stereotipe i objektivizaciju, novinski članci su ipak nudili prostor za emancipatorske ideje, rasprave o seksualnosti i društvenim normama. Bilo je članaka koji su raspravljali o zdravstvenim problemima, problematizirali su se seksualni napadi na žene, ali se pisalo i o potvrdi seksualnosti žena. Odnosno o tome da i žene mogu uživati u pornografiji.

Uz to, bilo je članaka o lezbijskim i gej odnosima. Prema uvidu predavačice, nije se posebno negativno pisalo o tim odnosima. Čak je krajem 1989. godine izdano i prvo komercijalno gej izdanje Erotika M.

Bitno je da žena nije „naša“

Dakle, Erotika je imala progresivnih sadržaja i otvoreno je pisala o brojnim temama. Ipak, kreatori/ice časopisa su više voljeli koristiti fotografije žena koje nisu Jugoslavenke.

„Ženska golotinja je bila u redu, ali su više voljeli da su to strane žene, nego li žene iz Jugoslavije“, kazala je Mitraković.

Naime, u eri u kojoj nije postojala svijest o autorskim pravima, jednostavno bi se izrezale fotografije iz stranih izdanja. Zanimljivo je da je revija u jednom trenutku imala i opciju da čitateljice pošalju svoje fotografije pa je kasnije bilo i fotografija žena s ovih prostora. Iako su to uglavnom bile mlađe žene, bilo je fotografija i poneke starije žene.

Stereotipni prikazi muškaraca

Mitraković je napomenula i da je muška golotinja dugo bila tabu, pogotovo prikaz uda. No, s vremenom, fotografije su postale slobodnije. Tako se posljednjih godina otvoreno prikazivao i muški i ženski spolni organ, kao i spolni činovi. Jedan od razloga tomu je, možda, i nezadovoljstvo čitateljica koje su često pisale Erotici zahtijevajući sadržaj skrojen po njihovim željama. Tako je jedna čitateljica pisala: „Najavili ste da će čitateljice biti zadovoljnije s izborom fotografija nagih muškaraca. I što ste objavili? Jedno veliko NIŠTA.“

Na pitanje prisutnih o prikazu muškaraca u Erotici, kazala je da su prikazani uglavnom stereotipno, kao dominantni (posebno u seksu) i kao zlostavljači. Uz poneku rijetku iznimku prikaza „nježnijih“ muškaraca.

„Ako sam išta osjećala, onako polumrtva, upotrijebljena već drugi put protiv svoje volje, onda sam se osjećala glupo. I bilo mi je svejedno. Jer da i nije bilo tako, što bi zapravo mogla učiniti? Ništa! Gazda Joco me ševio i kvit. Zapravo, on me samo začepio.“

Promjena je moguća samo uz preispisivanje žanra

Sve navedeno sugerira da je Erotika balansirala u svojem prikazu žena. Dok će neki/e smatrati da je i dalje prikazivala stereotipe i ponižavala žene, neki/e smatraju da je bila i oslobađajuća. U članku na portalu Voxfeminae.net, autorica analize i predavačica Lara Mitraković zaključuje: „Priklanjam se stavovima propornografskih feministkinja koje se protive cenzuri. Slažem se da jedini način za promjenu objektiviziranog prikaza žena u pornografiji leži u aktivnom sudjelovanju žena u stvaranju sadržaja i preispisivanju žanra. Svaka žena treba imati pravo odlučiti što je za nju ponižavajuće, a što oslobađajuće. Ono što je Erotika skrivala među stranicama, danas je svima dostupno u dva klika. No, osamdesete su nam ipak dale jedno upozorenje: svijet se uvijek trudi kontrolirati žensku slobodu. I dok „klečavci“ zauzimaju trgove, vrijeme je da osvijestimo da nam nitko ne može oduzeti pravo na užitak – niti pravo na vlastito tijelo.”

Relativizacija rodnog identiteta na djecu koja se „identificiraju kao životinje“ je obmana

Posted on March 18, 2025March 18, 2025 by info@libela.org

U posljednje vrijeme sve češće se može čuti mišljenje da je tzv. woke ideologija odgovorna za društvenu dekadenciju, odmak od zdravog razuma i/ili identitetsku “hirovitost” mladih (1,2). Zanimljivo je primijetiti da se ovakva argumentacija ne pojavljuje samo u konzervativnim krugovima ili među starijom populacijom koja se zgraža nad “iskrivljenim vrijednostima” (1,2). Ona se pojavljuje i na portalima koji su specijalizirani za studente i mlade.

“Društvo sve više gubi dodir sa stvarnošću u ime ‘tolerancije’, dok se očekuje da podržimo svaku ideju, ma koliko bila iracionalna. Od djece koja se identificiraju kao životinje, do brisanja bioloških činjenica, woke ideologija ne rješava probleme mladih – već ih produbljuje. A odgovorni su i roditelji i društvo u cijelosti”, uvod je teksta portala Studentski.hr pod naslovom “Woke ideologija: tolerancija ili izgubljena generacija?”.

Iako tekst pripada rubrici “Kolumne” i, kako u disclaimeru stoji, ne mora “imati nužno nikakve veze sa stajalištem redakcije portala”, autor, kada piše o “izgubljenoj generaciji” koristi nekoliko pogrešnih termina koji mogu zbunjivati čitatelje/ice i dodatno komplicirati ionako složene teme.

Što je „woke“?

Prije svega, tu je pojam “woke” koji se sve više koristi u medijima, na društvenim mrežama pa i u svakodnevnim razgovorima, bez jasne ideje što on jest.

“Woke ideologija, koja se prvotno zalagala za ravnopravnost i borbu protiv stvarnih nepravdi, izokrenula se u nešto drugo – prisilno prihvaćanje bilo kakve ideje, bez obzira na njezinu racionalnu osnovu”, piše kolumnist Studentskog.hr.

Točno je da je pojam “woke” u svojim počecima imao drugačije značenje. Izraz je sredinom 20. stoljeća bio dio afroameričkog slenga i odnosio se ne svijest o društvenoj nepravdi utemeljenoj na rasizmu. O značenjima smo na Libeli već ranije pisale. Danas korištenje riječi woke dolazi iz političkih, kulturnih ili ideoloških sukoba oko društvenih pitanja poput roda, spola i identiteta.

Njega koriste konzervativci kako bi opisali ono što vide kao pretjeranu političku korektnost i osjetljivost prema rasizmu, seksizmu, homofobiji, transfobiji i drugim oblicima diskriminacije (1,2). Na tom je tragu i autor koji sugerira da je tolerancija različitosti otišla predaleko.

Ipak, glavni problem s terminom “woke” jest taj što je, kako je objasnio Kosta Bovan, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, “postao prazni označitelj”. Taj se pojam danas koristi kao kleveta za bilo koji oblik senzibiliziranosti prema društvenim pitanjima, posebno identitetskim razlikama, i često zapravo označava sve što nije izrazito konzervativno ili ekstremno desno.

“Pod isti termin i pod istu hrpu se trpa izrazito liberalne pozicije i ideje, zatim progresivne ideje, socijaldemokratske ideje. Primjerice, wokeom se iz te pozicije etiketira nekoga tko smatra da je potrebna bolja redistribucija u ekonomiji, nekoga tko smatra da su nužna razvijenija transseksualna prava ili nekoga tko se zalaže za feminizam. Pojednostavljeno, s intenzivnije desne pozicije gledano, sve suprotno od nje spada u woke. Desnica je izmanipulirala terminom i ušao je u mainstream, iako vjerujem da brojni ljudi ne znaju njegovo stvarno značenje”, smatra Bovan.

Na domaćem terenu taj se termin najčešće koristi kao zamjena za “rodnu ideologiju”, još jedan konstrukt za kojim posežu oni koji se protive idejama rodne ravnopravnosti, propitivanju tradicionalnih rodnih uloga ili zagovaranju prava LGBTQ+ osoba.

Što su furriesi?

Kao primjer radikalnog “wokenessa”, kolumnist Studentskog uzima pojam “furries” (na engleskom znači “krzneni”) koji se odnosi na subkulturu ljudi koji uživaju u personifikaciji životinjskih likova.

Furriesi su pojedinci koji imaju veliki interes za likove antropomorfnih životinja (onih koje pokazuju ljudske osobine kao što su hodanje na dvije noge, govor ili nošenje odjeće). Njihovi se interesi mogu iskazati i kroz stvaranje personaliziranih likova životinja, poznatih kao “fursonas”, koji služe kao avatari ili prikazi samih sebe unutar te zajednice (1,2,3).

“Fenomen kada djeca uzimaju identitet drugog spola ili nečega što nisu biološki, primjerice životinje (što se često naziva furry identity ili therianism), može biti primjer radikalnih oblika identifikacije, ali danas se sve češće promovira pod zastavom apsolutne inkluzivnosti. Djeca nisu mačke. Djeca nisu biljke. Djeca nisu likovi iz animea, koliko god duboko vjerovala da jesu. Njihova nesigurnost, anksioznost ili društveni pritisak ne bi se smjeli pretvarati u trend, već bi trebali biti prepoznati kao poziv u pomoć”, piše kolumnist.

Pojam furry često se koristi u kontekstu koji ga reducira na nešto egzotično ili čak perverzno, iako mnogi članovi te zajednice žele samo istraživati osobnu kreativnost i identitet. To je za Libelu pojasnio socijalni psiholog Courtney Plante, koji je dio multidisciplinarnog tima znanstvenika Furscience. On je ko-autor knjige „Furscience – A Decade of Psychological Research on the Furry Fandom“ koja se bavila istraživanju fenomena furriesa, nastala na temelju petnaestogodišnjeg rada praćenja i sudjelovanja u toj zajednici.

On kaže kako su “furries” zapravo obožavatelji pojedinih medija. “Kao što su ljubitelji sporta ljubitelji sporta ili fanovi znanstvene fantastike obožavatelji znanstveno-fantastičnih priča”, pojašnjava Plante.

“Furries su, konkretno, obožavatelji priča, igrica i umjetničkih djela koja prikazuju životinje koje hodaju, govore i rade ljudske stvari (recimo Zekoslav Mrkva ili Miki Maus)” objašnjava i dodaje da ne bio opisao “furries” kao seksualnu orijentaciju.

“Na isti način na koji ne bih nazvao ‘sportskog navijača’ seksualnom orijentacijom ili ‘ljubitelja znanstvene fantastike’ seksualnom orijentacijom – to je interes obožavatelja. Istina je da je veća vjerojatnost da će furries biti dio LGBTQ+ zajednice nego prosječna osoba, na isti način na koji su mnogi obožavatelji znanstvene fantastike također LGBTQ+. Ali ne bi bilo točno reći da je furry seksualna orijentacija”, kazao je Plante.

Nadalje, kolumnist Studentskog piše: “Kad [djeca] odrastu i shvate da svijet ne mari za njihove životinjske identitete, već za vještine, znanje i sposobnost funkcioniranja u društvu, već će biti prekasno. Tada dolazi kriza identiteta, a mentalno zdravlje koje je trebalo biti prioritet od početka, već će biti ozbiljno narušeno”.

Plante napominje da nije točno da se furries ponašaju kao životinje i odbijaju se družiti kao ljudska bića te iznosi protuprimjer: “To bi bilo kao da kažete ljubitelji znanstvene fantastike misle da su izvanzemaljci i odbijaju komunicirati s drugim ljudima ili ljubitelji nogometa vjeruju da su profesionalni sportaši i odbijaju ići na posao ili komunicirati s bilo kim tko nije slavna osoba“.

Potom dodaje: „Naše istraživanje pokazuje da furriesi znaju razliku između fantazije i stvarnosti – oni imaju posao, idu u školu, imaju obiteljski život i rade sve ono što drugi ljudi rade. Samo su fanovi s neobičnim interesima. Na isti način na koji bankar, učitelj ili vojnik može biti obožavatelj Ratova zvijezda, gledati filmove Ratova zvijezda vikendom, a zatim otići na posao u ponedjeljak i živjeti normalnim životom, furries mogu otići na furries konvenciju ili pogledati predstavu o furry-osobama ili pročitati priču o životinjama, a zatim otići na posao kao i svi drugi”.

**Radi se o supkulturi, a ne (rodnom) identitetu**

Dakle, naš sugovornik je u nekoliko navrata objasnio da je riječ o supkulturi (skupini ljudi koje dijele zajedničke interese ili prakse), a ne o rodnim ili LGBTIQ+ manjinama kojima taj identitet nije pitanje izbora ili interesa. Među najvećim zabludama o furriesima izdvaja onu da “su oni drugačiji od svih drugih” umjesto da prihvatimo da je riječ o interesu, ukusu i estetskoj preferenciji.

“To ne znači da je osoba “slomljena” ili da trebamo smisliti razrađeno objašnjenje što ju je “učinilo ovakvom”, to je samo estetska preferencija”, zaključuje Plante.

Također, „Fursonas: Furries, Community, and Identity Online” magistarski rad Bena Silvermana u sklopu programa Komparativnih medijskih studija na massachusettskom Institutu za tehnologiju, polazi od toga da se radi o subkulturi.

Zaključno, komentatorski članak koji smo ovdje analizirale oslanja se na nedovoljno poznavanje ovog fenomena. Uz to, svođenje složenosti rodnog identiteta na djecu koja se “identificiraju kao životinje” slična je obmana poput one da je promjena ili osvještavanje rodnog identiteta pomodarstvo, a ne dugotrajan proces.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Dezinformacije i žene

Posted on March 17, 2025March 17, 2025 by info@libela.org

U Pregradi je održana tribina pod nazivom „Dezinformacije i žene“, 10. ožujka povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena.

Rodne dezinformacije

Tijekom tribine održano je predavanje Ive Zelić, glavne urednice portala Libela.org i Josipa Šipića, voditelja projekta GenderFacts, iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Tijekom predavanja prisutni su imali priliku informirati se o tome što je informacijski poremećaj i saznati specifičnosti o njegovoj trosegmentnoj shemi koja se dijeli na: misinformacije, dezinformacije i malinformacije. Zelić i Šipić su istaknuli posljedice koje uzrokuje navedeni tip poremećaja te kako se one odražavaju na pojedinca, ali i na šire društvo. Nakon toga predavanje je bilo usmjereno na rodne dezinformacije.

Izlagači su obrazložili definiciju i naveli koje informacijske aktivnosti podrazumijeva „termin-kišobran“ rodnih dezinformacija. Prisutnima su prikazali i nekoliko konkretnih primjera navedenih dezinformacija koje su se pojavljivale u različitim kampanjama, ali i u izjavama javnih osoba. Uslijedile su informacije na koji način su povezane rodne dezinformacije i antirodni pokreti, kao i rodne dezinformacije i rodno uvjetovano nasilje. Predavanje su završili prikazom mogućih načina suzbijanja i sprječavanja rodnog aspekta informacijskog poremećaja.

Nakon predavanja okupljeni su postavljali pitanja i zaključili da je izloženo bilo izrazito korisno i zanimljivo te da bi takva predavanja trebala biti češća. Raspravljalo se i koliko bi ovaj tip predavanja bio koristan različitim korisničkim skupinama.

Panel rasprava o iskustvima dezinformacija usmjerenih ka ženama

Nakon toga uslijedila je panel rasprava na kojoj su sudjelovale Gordana Jureković, Načelnica Općine Krapinske Toplice; Davorka Filipčić, zamjenica predsjednice Gradskog vijeća, članica Upravnog vijeća Dječjeg vrtića „Naša radost“ i Ivana Radanović, koordinatorica Udruge, Mreža udruga Zagor, Predsjednica Savjeta za razvoj civilnog društva Krapinsko-zagorske županije. Cilj rasprave bio je saznati kakva su njihova iskustva s dezinformacijama te kakav je utjecaj dezinformacija na njihov rad. Uz to, saznali/e smo i što one vide kao potencijalna rješenja u nošenju s tim izazovima.

Gordana Jureković je istaknula na koji način se ona suočava s dezinformacijama, kao i koji su njeni obrasci nošenja s istim. Navela je nekoliko konkretnih primjera te istaknula da upravo dezinformacije usporavaju i koče napredak zajednice kao i ostvarivanje planova za dobrobit šire javnosti. Smatra da se njima skreće fokus s onog što je ostvareno i s onog što je važno. Dodala je i da pojedinci mogu vrlo lako manipulirati informacijama/dezinformacijama.

Davorka Filipčić se osvrnula na činjenicu da su žene u politici češće izložene rodnim dezinformacijama i stereotipima kao i njihovim posljedicama, za razliku od muških kolega u politici. Tijekom razgovora spomenula je i različite načine na koje se dezinformacije mogu ciljano koristiti kako bi se nekoga diskreditiralo. Također, istaknula je i važnost otvorene i transparentne komunikacije s građanima/kama, naročito iz pozicije osobe koja je aktivna u političkom životu. Svjesna je izazova u suzbijanju širenja dezinformacija. Ipak, naglašava da je edukacija primarni alat koji možemo koristiti u borbi s dezinformacijama.

Ivana Radanović je tijekom panela istaknula važnost rada s mladima. Naglasila je i koje su sve mogućnosti u radu s tom ciljanom skupinom u kontekstu edukacije i prevencije širenja dezinformacija. Navela je da je potrebno korištenje tehnika i metoda koje su mladima zanimljive i prihvatljive. Prvenstveno kako bi im se uopće približio pojam dezinformacija, ali i osvijestile posljedice istih. Osvrnula se i na posljedice dezinformacija u civilnom sektoru te na koje sve načine se rad organizacija civilnog sektora pokušava umanjiti kroz korištenje i širenja dezinformacija od strane pojedinaca ili određene skupine. Zaključila je da je važno, za sve sektore, osvijestiti postojanje dezinformacija, ali i prihvatiti izazove u borbi s istima, kroz informiranje, edukacije i rad s djecom i mladima.

Tribina je zaključena s pozitivnim povratnim informacijama svih prisutnih. Istaknuli su da im je ova tema jako zanimljiva i korisna. Također, naglasili su da bi trebala biti zastupljenija u javnom prostoru.

*Aktivnost je organizirana od strane Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Pregrade

Na cjelokupnom popisu obvezne lektire za srednju školu nalazi se samo jedna književnica

Posted on March 15, 2025March 16, 2025 by info@libela.org

Tako je o malom broju autorica u lektirama govorila naša nagrađivana spisateljica Marina Vujčić na prošlogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, a o tome je i prije nekoliko godina za portal grazia.hr govorila i još jedna istaknuta spisateljica – Olja Savičević Ivančević.

Na portalu e-lektire, kojeg realizira Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET, dostupni su cjelokupni popisi obavezne lektire za osnovne i srednje škole (1,2,3). Nedavno smo u jednoj raspravi dobile upit o autoricama u lektirama, pa smo se odlučile u ovom tekstu fokusirati na popis obavezne lektire za srednje škole kako bismo provjerile koliko djela naših književnica moraju i mogu pročitati naši_e srednjoškolci_ke. U cjelokupnom popisu obavezne lektire za srednju školu jedina navedena književnica je Ivana Brlić Mažuranić. Njena dva djela, Regoč i Priče iz davnine, nalaze se na popisu obavezne lektire za prvi razred srednje škole.

1. razred srednje škole

Antigona / Sofoklo (oko 442. pr. Kr)	Bajke / Hans Christian Andersen (1835-1845)
Basne / Ezop (6. st. pr. Krista)	Cvijet sa raskršća / Antun Gustav Matoš (1902)
Ekvinocijo / Ivo Vojnović (1895)	Elektra / Euripid (oko 413-410 pr. n. e.)
Eneida / Publije Vergilije Maron (29-19. pr. n. e.)	Ilijada / Homer (8-7. st. pr. n. e. (?))
Iverje / Antun Gustav Matoš (1899)	Kralj Edip / Sofoklo (oko 429. pr. Kr.)
Mati / Fran Galović (1908)	Medeja / Euripid (431. pr. n. e.)
Metamorfoze / Publije Ovidije Nazon (8. n. e.)	Novo iverje / Antun Gustav Matoš (1900)
Odabrane pripovijetke / Vjenceslav Novak (1894-1905)	Odiseja / Homer (8-7. st. pr. n. e. (?))
Okovani Prometej / Eshil (prva polovica 5. st. pr. kr.)	Priče iz davnine / Ivana Brlić-Mažuranić (1916, 1926)
Regoč / Ivana Brlić-Mažuranić (1916)	Sin domovine / August Cesarec (1940)
U glib / Vjenceslav Novak (1901)	Umorne priče / Antun Gustav Matoš (1909)
Žabe / Aristofan (405. pr. Kr.)	Zlatarovo zlato / August Šenoa (1871)

Što se tiče drugog razreda srednje škole, od 35 književnih djela nemamo niti jednu književnicu.

2. razred srednje škole

Božanstvena komedija – Pakao / Dante Alighieri (1321)	Childe Harold / George Gordon, Lord Byron (1812-1818)
Cid / Pierre Corneille (1636)	Crni mačak / Edgar Allan Poe (1843)
Dekameron (izbor) / Giovanni Boccaccio (oko 1349-1353.)	Don Quijote / Miguel de Cervantes Saavedra (1605-1615)
Dopuna Gundulićevog “Osmana” / Ivan Mažuranić (1844)	Dubravka / Ivan Gundulić (1628)
Dundo Maroje / Marin Držić (1551)	Evgenij Onjegin / Aleksandar Sergejevič Puškin (1833)
Fedra / Jean Racine (1677)	Gavran / Edgar Allan Poe (1845)
Gostioničarka Mirandolina / Carlo Goldoni (1751)	Hamlet / William Shakespeare (između 1599. i 1602.)
Judita / Marko Marulić (1501)	Junak našeg doba / Mihail Jurjevič Ljermontov (1841)
Kanconijer (izbor) / Francesco Petrarca (1327-1368)	Novela od Stanca / Marin Držić (1551)
Oluja / William Shakespeare (1610-1611)	Osman / Ivan Gundulić (1638 – nedovršeno)
Otelo / William Shakespeare (oko 1603-1604.)	Patnje mladoga Werthera / Johann Wolfgang von Goethe (1774)
Pavlimir / Junije Palmotić (1632)	Planine / Petar Zoranić (1536)
Razbojnici / Johann Christoph Friedrich von Schiller (1781)	Ribanje i ribarsko prigovaranje / Petar Hektorović (1556; tiskano 1568.)
Robinja / Hanibal Lucić (prije 1530)	Romeo i Julija / William Shakespeare (između 1591 i 1595)
San Ivanjske noći / William Shakespeare (između 1594 i 1596)	Škrtac / Jean-Baptiste Poquelin Molière (1668)
Skup / Marin Držić (1555. – ?)	Sonetni vijenac / France Prešeren (1834)
Suze sina razmetnoga / Ivan Gundulić (1622)	Umišljeni bolesnik / Jean-Baptiste Poquelin Molière (1673)
Umorstva u Rue Morgue / Edgar Allan Poe (1841)

U trećem razredu srednje škole, na popisu su 62 književna djela od kojih ponovno nemamo niti jednu jedinu književnicu. Pojedini književnici se pojavljuju na popisu više puta poput Antuna Gustava Matoša, Augusta Šenoe, Janka Polića Kamova, Eugena Kumičića itd.

3. razred srednje škole

Amerikanska jahta u splitskoj luci / Milan Begović (1930)	Ana Karenjina / Lav Nikolajevič Tolstoj (1873-1877.)	Bez trećeg / Milan Begović (1926)
Bijeg / Milutin Cihlar Nehajev (1909)	Bitanga / Janko Polić Kamov (1910)	Brada / Janko Polić Kamov (1912)
Camao / Antun Gustav Matoš (1900)	Čiča Goriot / Honoré de Balzac (1835)	Dubrovačka trilogija / Ivo Vojnović (1895-1901)
Đuka Begović / Ivan Kozarac (1911)	Germinal / Émile Zola (1885)	Gospođa Bovary / Gustave Flaubert (1857)
Hedda Gabler / Henrik Ibsen (1890)	Iverje / Antun Gustav Matoš (1899)	Izabrane novele / Guy de Maupassant (1876-1886)
Jelkin bosiljak / Eugen Kumičić (1881)	Kabanica / Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1842)	Katastrofa / Janko Leskovar (1892)
Kućnik / Josip Stjepan Relković (1796)	Lovčevi zapisi / Ivan Sergejevič Turgenjev (1852)	Mali od foguna / Viktor Car Emin (1949)
Mlinarska djeca / Rikard Jorgovanić (1873)	Mrtve duše / Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1842)	Na vodi / Guy de Maupassant (1876)
Nadstojnik (Dvorski) / Ivan Sergejevič Turgenjev (1852)	Nepoznato remek-djelo / Honoré de Balzac (1831)	Nora ili Kuća lutaka / Henrik Ibsen (1879)
Novele i lakrdije / Janko Polić Kamov (1906-1912)	Novo iverje / Antun Gustav Matoš (1900)	Odabrane novele / Janko Leskovar (1891-1944)
Odabrane pripovijetke / Josip Kozarac (1888-1899)	Odabrane pripovijetke / Ivan Kozarac (1906-1910)	Odabrani eseji i putopisi / Antun Gustav Matoš (1905-1913)
Oko Lobora / Antun Gustav Matoš (1907)	Opančareva kći / Josip Eugen Tomić (1871)	Oprava / Josip Kozarac (1899)
Pjesme / Antun Gustav Matoš (1906-1914)	Pod starim krovovima / Ksaver Šandor Gjalski (1886)	Posljednji Stipančići / Vjenceslav Novak (1899)
Prijan Lovro / August Šenoa (1875)	Pustolov pred vratima / Milan Begović (1926)	Revizor / Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1836)
Sarrasine / Honoré de Balzac (1830)	Seljačka buna / August Šenoa (1877)	Slavonska šuma / Josip Kozarac (1888)
Smrt Smail-age Čengića / Ivan Mažuranić (1846)	Spleen Pariza / Charles Baudelaire (1869. (posthumno))	Sudoperka / Ivan Kozarac (1911)
Tena / Josip Kozarac (1894)	Thérèse Raquin / Émile Zola (1867)	Tito Dorčić / Vjenceslav Novak (1906)
Tonkina jedina ljubav / August Cesarec (1931)	Tri sestre / Anton Pavlovič Čehov (1900)	U registraturi / Ante Kovačić (1888)
Umorne priče / Antun Gustav Matoš (1909)	Urota zrinsko-frankopanska / Eugen Kumičić (1894)	Uskrsnuće / Lav Nikolajevič Tolstoj (1899)
Vječni Žid u Zagrebu / August Šenoa (1862)	Začuđeni svatovi / Eugen Kumičić (1883)	Zagrebulje / August Šenoa (1866-1880)
Ženik / Franjo Horvat Kiš (1902)	Zločin i kazna / Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1866)

U četvrtom razredu srednje škole na popisu je 36 književnih djela od kojih nema niti jedne književnice.

4. razred srednje škole

Alkar / Dinko Šimunović (1908)	Balade Petrice Kerempuha / Miroslav Krleža (1936)
Braća Karamazovi / Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1879-1880)	Članci i feljtoni – Pisma / Janko Polić Kamov (1907-1910)
Duga / Dinko Šimunović (1907)	Feljtoni / Rikard Jorgovanić (1878-1880)
Iz neznanog kraja / Milutin Cihlar Nehajev (1918)	Iz ratničke književnosti hrvatske / Nikola Andrić (1902)
Iz starog Vukovara / Nikola Andrić (1926)	Izabrane pripovijesti / Dinko Šimunović (1905-1929)
Jama / Ivan Goran Kovačić (1943)	Kiklop / Ranko Marinković (1965)
Kraljevo / Miroslav Krleža (1918)	Kratki izlet / Antun Šoljan (1965)
Krvavi most u Zagrebu / Mirko Bogović (1856)	Muljika / Dinko Šimunović (1906)
Na udaru bure / Ante Tentor (1908)	Novele / Luka Perković (1935-1947)
Pečalba / Antun Gustav Matoš (1913)	Povratak Filipa Latinovicza / Miroslav Krleža (1932)
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja / Ivo Brešan (1971)	Preobražaj / Franz Kafka (1915)
Preobraženja / Antun Branko Šimić (1920)	Pripovijesti / Jure Turić (1884-1909)
Pripovijetke – Uspomene / Joza Ivakić (1905-1930)	Proces / Franz Kafka (1925)
Ruke / Ranko Marinković (1953-1962)	Sabrane pjesme / Antun Branko Šimić (1913-1925)
Saveznice / Eugen Kumičić (1890)	Šest lica u potrazi za autorom / Luigi Pirandello (1921)
Škrinjarkin dom vanbračne djece / August Cesarec (1930)	Srebrne svirale / Dragutin Tadijanović (1920-2004)
Stella Raïva / Rikard Jorgovanić (1880)	Surka / Gjuro Stjepan Deželić (1867)
Zagrepkinja / Adolfo Veber Tkalčević (1855)	Zapisi / Mijat Stojanović (1856-1865)

Sve navedeno pokazuje da je u cjelokupnom popisu obavezne lektire za srednju školu koja je objavljena na portalu e-Lektire jedina navedena književnica Ivana Brlić Mažuranić.

Koliko je književnica u izbornim djelima za lektiru u srednjim školama?

Obavezna lektira je prošla kroz nekoliko niza promjena uslijed primjene programa „Škola za život“ iz 2016. godine. Ukupno sedam verzija kurikuluma hrvatskog jezika izrađeno je između 2016. i 2019. godine kada je usvojen finalni dokument.

U prvoj i drugoj verziji kurikuluma koji su sadržavali i širok prijedlog izbornih djela za lektiru, na popisu za srednju školu pronalazimo dvadeset i tri književnice (Ana Ahmatova, Margaret Atwood, Ivana Simić Bodrožić, Agatha Christie, Marina Cvetajeva, Slavenka Drakulić, Tatjana Gromača, Božica Jelušić, Maša Kolanović, Julijana Matanović, Alice Munro, Vesna Parun, Sylvia Plath, Ivana Sajko, Olja Savičević, Andriana Škunca, Ivana Šojat, Tena Štivičić, Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan, Virginia Woolf, Marguerite Yourcenar, Anka Žagar). Taj prošireni popis literature se dorađuje u sljedećim verzijama kurikuluma da bi u potpunosti nestao u petoj verziji. U sedmoj, odnosno finalnoj verziji kurikuluma, vraća se popis preporučenih (izbornih) djela klasične hrvatske i svjetske književnosti. Što se tiče književnica, u toj (finalnoj) verziji izbornog kurikuluma za srednje škole većinom su izbrisane gore navedene autorice. Ostale su samo četiri: Agatha Christie, Vesna Parun, Sylvia Plath i Virginia Woolf.

U 2020. godini, Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske objavilo je prijedlog novih kurikuluma za osnovne i srednje škole koji su vratili određene književnice na popis izborne literature. Prema Okvirnom godišnjem izvedbenom kurikulumu za Nastavnu godinu 2020./2021, na izbornom popisu za prvi razred srednje škole nalaze se djela Ja sam Malala, autobiografija Malale Yousafzai i Kao da smo otac i kći, Julijane Matanović. Za drugi razred srednje škole predložene su, kao izborne lektire, Hotel Zagorje, Ivane Simić Bodrožić, Živi zakopani, Maše Kolanović te Pismo u pismu, čije su autorice Irena Vrkljan i Jasna Horvat. U trećem razredu srednje škole predložene su sljedeće književnice: Nives Opačić i njeno djelo Ilica te Nataša Hrupec i njene Baršunaste priče. U četvrtom razredu srednje škole nema preporučene niti jedne književnice na popisu izborne lektire.

Broj autorica u obveznoj, ali i izbornoj lektiri za srednje škole je malen

Popis objavljen na portalu e-Lektire uključuje samo Ivanu Brlić Mažuranić na popisu obvezne lektire za srednje škole. Valja napomenuti da je kurikulum hrvatskog jezika prošao kroz niz promjena posljednjih nekoliko godina. Iako je u jednom trenutku izborni popis lektire trebao sadržavati čak 23 književnice, srednjoškolci/ke danas mogu birati djela samo osam književnica.

Tjedan borbe protiv rasizma

Posted on March 14, 2025March 14, 2025 by info@libela.org

Centar za mirovne studije od 14. do 23. ožujka organizira Tjedan borbe protiv rasizma. Održava se ususret Međunarodnom danu eliminacije rasne diskriminacije, koji se obilježava 21. ožujka. Na taj dan prisjećamo se 69 nasilno ugašenih života prosvjednika/ica 1960. godine koji su se borili protiv rasnog razdvajanja stanovništva u Južnoj Africi.

“Upravo zbog tih okrutnih podsjetnika na posljedice rasizma i rasijalizacije danas obilježavamo Tjedan borbe protiv rasizma u Hrvatskoj, uz poziv “Osvijesti! Poveži! Djeluj!”. Moramo zajedno, kao društvo i pojedinci, ponovno osvijestili da nitko ne može i ne smije biti zakinut ili ograničen u svojim pravima, dostojanstvu i položaju samo zbog predrasuda koje stvaramo zbog rasnog ili etničkog podrijetla” rekao je Luka Kos iz Centra za mirovne studije.

Uslijed porasta rasno motiviranog nasilja CMS poručuje da protiv mržnje trebaju ustati i pojedinci i udruge. Smatraju da je prvi korak informiranje kako i kome prijaviti diskriminaciju i druga djela počinjena iz mržnje.

“Na institucijama je da istraže i sankcioniraju odgovorne, a na svima nama je da gradimo kvartove, mjesta i gradove, zajedničke prostore koji su sigurni i otvoreni za sve ljude kako bi u njima živjeli bez straha”, poručuju iz CMS-a.

Akcijski plan za suzbijanje rasizma

U sklopu Tjedna borbe protiv rasizma, CMS će predstaviti Gradu Zagrebu prijedlog Akcijskog plana za suzbijanje rasizma. Izrađen je po uzoru na Akcijski plana u 10 točaka Europske koalicije gradova protiv rasizma (ECCAR). Osim što planiraju pozvati Grad Zagreb na usvajanje akcijskog plana, pozivaju ga i na uključivanje u Europsku koaliciju gradova protiv rasizma. Uz lokalnu, CMS poziva i državnu razinu na ulaganje napora za suzbijanje rasizma.

“Primjena policijskih ovlasti, uključujući legitimiranje, bez postojanja objektivnog razloga, se ne smije tolerirati, a zabranjena je ako se ona temelji isključivo na činjenici da je netko manjinskog rasnog ili etničkog podrijetla. Ministarstvo unutarnjih poslova pod hitno mora promijeniti i suzbiti prakse rasnog profiliranja na području RH”, kazao je pravnik Centra za mirovne studije Luka Kos.

Koje nas aktivnosti očekuju u Tjednu borbe protiv rasizma?

U sklopu navedenog Tjedna održat će se radionice za migrantske skupine s ciljem upoznavanja vlastitih prava. Uz to, u planu su radionice za udruge u kulturi, nastavnike/ice i javne službenike/ice. Cilj je razviti interkulturne vještine, ali i naučiti kako prepoznati rasizam i kako reagirati na njega. Nadalje, svi/e zainteresirani/e moći će se priključiti nedjeljnim šetnjama kojima će osobe migrantskog iskustva predstaviti grad u kojem žive.

“U program Tjedna uključen je i niz aktivnosti naših suradničkih udruga poput proljetnog bazara u organizaciji kolektiva Žene ženama, proslave iranske Nove godine u organizaciji kolektiva Trešnjevka kvart utočište, koncerta i čitateljskih klubova u organizaciji kluba Booksa, predstave BLACK/WHITE IS MY COLOUR i drugih zanimljivih aktivnosti”, poručila je Lucija Mulalić iz CMS-a.

Raspored aktivnosti, kao i njihov opis nalaze se ovdje.