info@libela.org, Author at Libela

Ima li Hrvatska najmanje femicida u EU u odnosu na broj stanovnika?

Posted on October 21, 2025October 21, 2025 by info@libela.org

Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, u Saboru je 1. listopada 2025. godine podnio izvješće o radu policije u prethodnoj godini.

Pritom je, u kontekstu pitanja zastupnice Ivane Kekin o broju femicida, istaknuo: „Jedna ubijena žena je previše, ali Hrvatska u EU ima najmanje femicida u odnosu na broj stanovnika, odnosno na sto tisuća“ (1,2).

Također je kazao Kekin da nije došla na predstavljanje MUP-ovog istraživanja o ubojstvima žena od 2016. do 2024. godine koje se odvilo u sklopu obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (1,2). S obzirom na to da ministar nije naveo godinu na koju se podaci odnose niti izvor na kojem temelji svoj zaključak, odlučile smo provjeriti kakvo je stanje u vezi s brojem femicida u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama Europske unije.

Na kojim podacima Božinović temelji izrečeno?

Izvješće o radu policije u 2024. godini Vlada RH je aktom od 12. lipnja 2025. dostavila predsjedniku Sabora te je dostupno na internetskim stranicama. U njemu se ne nalaze usporedni podaci o broju femicida u Hrvatskoj u odnosu na druge članice Europske unije. S druge strane, takvi podaci postoje u ranije spomenutom istraživanju Mirjane Kondor-Langer, Anite Matijević i Suzane Kikić „Ubojstva žena u Republici Hrvatskoj 2016. − 2024.“

U njemu stoji sljedeće: „Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) u svom istraživanju ‘Mjerenje femicida u Hrvatskoj’ navodi dostupne podatke Eurostata o stopi žena žrtava ubojstava u Hrvatskoj koja je 2018. iznosila 0,38 na 100.000 stanovnika, što je najniža stopa među sadašnjim državama članicama za koje postoje dostupni podaci. Republika Hrvatska ima drugu najnižu stopu (0,05) žena žrtava ubojstava koja su počinili članovi obitelji ili rođaci i treću najnižu stopu (0,19) ženskih žrtava ubojstava koja su počinili intimni partneri.“

S obzirom da se navedeno u istraživanju odnosi na 2018. godinu (a ne na trenutnu godinu), slijedeći metodološku logiku koja kaže da se Eurostatovi podaci izračunavaju na isti način za sve zemlje EU pa su stoga relevantni za međunarodne usporedbe, odlučili smo analizirati Eurostatovu bazu podataka na koju se referirao EIGE.

Neujednačena definicija femicida kao problem za standardizirano prikupljanje podataka

No, prije nego što damo uvid u relevantne usporedne podatke, važno je istaknuti nekoliko ključnih stvari vezanih uz femicid i njegovo statističko praćenje. Kao što smo već pisale, femicid i dalje nije definiran kao jedinstven pojam niti postoji univerzalna pravna kategorija za ovaj najteži oblik rodno uvjetovanog nasilja.

EIGE navodi da se femicid općenito definira kao ubojstvo žene ili djevojčice zato što je ženskog spola i kao takvo može poprimiti različite oblike poput ubojstva žena kao posljedice nasilja od strane intimnog partnera, mučenja i mizoginog ubijanja žena, ubojstva žena i djevojčica „iz časti“ i sl.

Također, ne postoji pravna terminologija koja bi obuhvatila sve karakteristike femicida i kao takvog jedinstveno ga implementirala u kazneni zakon. Konačno, u Europskoj uniji jedino Cipar, Malta, Španjolska i Belgija koriste izraz femicid kao zasebno kazneno djelo, dok je u Hrvatskoj zakonskim izmjenama iz 2024. kazneno djelo definirano kao teško ubojstvo ženske osobe, a ne kao femicid (1,2). Kako nema jedinstvene definicije femicida, ni globalno ni na razini Europske unije ne postoje standardizirani podaci o njemu. EIGE podržava države članice EU da umjesto rodno neutralnog termina „ubojstvo“ koriste termin femicid kao onaj koji odražava nejednakost, opresiju i sustavno nasilje nad ženama koje leži u korijenu ubojstava žena. Isto tako, pomaže im u stvaranju konzistentne i javno dostupne administrativne baze podataka slučajeva femicida kao prvog koraka u njegovu sprečavanju.

U najnovijoj publikaciji vezanoj za problematiku prikupljanja nacionalnih administrativnih podataka o femicidu, EIGE ističe da se u Europskoj uniji podaci o femicidu ponajprije deriviraju iz statistika o ubojstvima koje omogućavaju isključivo identifikaciju ubojstava žena počinjenih od strane intimnog partnera ili člana obitelji. Kako i dalje nema zajedničke definicije femicida među državama članicama, činjenica da sve veći broj država dostavlja podatke dezagregirane po spolu i odnosu žrtve i počinitelja predstavlja ključan korak u identifikaciji femicida i učinkovitijoj analizi slučajeva femicida.

Međutim, problem femicida i dalje ostaje skriven jer se rodno uvjetovana ubojstva događaju i izvan kruga intimnih i obiteljskih odnosa, pa je nužno uspostaviti sveobuhvatnu definiciju femicida i standardizirane metode prikupljanja podataka. Iz svega navedenog može se zaključiti da u ovom trenutku usporedbu podataka o femicidu među članicama Europske unije omogućuje samo baza podataka o ubojstvima koja uključuje dezagregirane podatke po spolu i odnosu žrtve i počinitelja.

Eurostatova baza ne upućuje na to da Hrvatska ima najnižu stopu femicida u EU

Na takvu se bazu poziva EIGE u gore spomenutoj publikaciji Measuring femicide in Croatia iz 2021. Riječ je o Eurostatovoj bazi podataka Intentional homicide victims by victim-offender relationship and sex koja koristi zajedničke definicije kaznenih djela, prikuplja podatke od nacionalnih statističkih ureda ili drugih relevantnih vlasti poput ministarstva unutarnjih poslova ili pravosuđa te je i strukturno standardizirana pa omogućuje izradu usporedivih pokazatelja.

Baza je ažurirana 23. travnja 2025. godine. U njoj se trenutno nalaze podaci za razdoblje od 2014. do 2023. godine za 20 zemalja EU, pri čemu treba napomenuti da ni za tih 20 zemalja nisu dostupni podaci za sve godine, što dodatno otežava usporedbu. U 2018. godini podaci su dostupni za 18 zemalja, u 2019. za 19, u 2022. za 18, a u 2023. godini za 17 zemalja. Kako je i sam EIGE u citiranoj publikaciji naveo, zaključci koji se donose vrijede samo za zemlje za koje postoje dostupni podaci.

Pregledom dostupnih podataka vidi se da oni značajno osciliraju ovisno o godini pa tako Hrvatska bilježi pet slučaja femicida u 2018. godini, ali i 13 u 2022. godini. Na temelju iznesenih brojeva ubojstava, stopa žena žrtava ubojstava od strane intimnog partnera ili člana obitelji u Hrvatskoj iznosila je 0,32 na 100.000 stanovnika u 2018. te 0,65 u 2022. godini.

Vrijednost stope u 2018. godini ispod je prosječne stope Europske unije, koja iznosi 0,40 na 100.000 stanovnika, ali i iznad stopa zabilježenih u nekoliko zemalja. S druge strane, vrijednost stope u 2022. godini viša je od prosječne stope u Europskoj uniji, koja iznosi 0,43 te je među višima u zemljama EU za koje su dostupni podaci.

Isto tako, u 2020. godini, primjerice, Hrvatska je sa stopom od 0,67 femicida na 100.000 stanovnika bila treća po broju ubojstava žena počinjenih od strane intimnih partnera ili članova obitelji među zemljama EU za koje postoje dostupni podaci, što bi moglo činiti osnovu za izjave Ivane Kekin ili različite napise u medijima, o čemu smo već pisale. Tako dostupni podaci, posebice godišnje fluktuacije u njima, ne sugeriraju da Hrvatska ima najmanji broj femicida u EU u odnosu na broj stanovnika, već se taj broj mijenja iz godine u godinu i ovisi o dostupnim usporedivim podacima iz drugih zemalja. Međutim, sve dok ne postoji harmonizirana baza podataka na razini EU koja se odnosi isključivo na femicid, svaki zaključak iz ovako deriviranih baza nosi značajne mogućnosti pogrešnog zaključivanja.

Pozivanje na zastarjele podatke u trenutnom kontekstu

Na temelju pregleda relevantne literature možemo zaključiti da je ministar Božinović ispravno naveo zaključak iz EIGE-ove publikacije Mjerenje femicida u Hrvatskoj o tome da je stopa žena žrtava ubojstva od 0,38 na 100.000 stanovnika bila najniža u 2018. godini u zemljama EU za koje postoje podaci. No, uvidom u ažuriranu Eurostatovu bazu podataka Intentional homicide victims by victim-offender relationship and sex u ovom trenutku – ti podaci su nešto drugačiji. Također, trenutni pregled te baze ne sugerira da se taj zaključak može ponoviti te pokazuje da stopa femicida svake godine oscilira pa se u kontekstu rasprave o radu policije u 2024. godini podatak iz 2018. može smatrati zastarjelim.

Isto vrijedi i za medijske napise ili izjave oporbenih političarki poput Ivane Kekin u kojima se, na temelju podataka iz 2020. godine, tvrdi da je Hrvatska treća po broju femicida u zemljama EU. U tom smislu takvi napisi i izjave, bez specifikacije godine na koju se odnose i izvora u kojima se utemeljuju, mogu se smatrati obmanjujućima.

Kako EIGE ističe, sve dok se u zemljama EU ne uspostavi zajednička pravna definicija femicida bit će teško uspostaviti harmonizirane podatke i točne usporedbe o slučajevima femicida u EU te će ovaj najteži oblik rodno uvjetovanog nasilja ostati skriven iza općih statistika o ubojstvima iz kojih će se morati derivirati.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Vrijeme je da menstruacija i menopauza na poslu prestanu biti tabu

Posted on October 17, 2025October 28, 2025 by info@libela.org

Dva dana prije svjetskog dana menopauze, kojeg obilježavamo 18. listopada, održana je panel rasprava „Menstruacija i menopauza na poslu“, u organizaciji CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Pstaboo. Povod je bilo istraživanje „Utjecaj menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena“.Radi se o prvom istraživanju koje se u našoj zemlji bavilo utjecajem (peri)menopauze na radnu učinkovitost žena, a o nalazima istoga smo na Libeli već pisale.

Na panelu su sudjelovale Iva Penezić, HR direktorica u Nexi Croatia, Anita Bujanić, osnivačica i izvršna direktorica Health Huba, dr. Petra Kejla specijalistica ginekologije i opstetricije u Poliklinici Sinteza te Anamarija Tkalčec, voditeljica programa Rodna ravnopravnost u svijetu rada u CESI. Moderirala ga je Iva Majstorović, CEO u Enstringu.

Menstruacija i (peri)menopauza na radnom mjestu i dalje su tabu teme

Na samom početku, Anamarija Tkalčec je naglasila da menstruacija i (peri)menopauza (na poslu) još uvijek jesu pitanje tabua, što potvrđuje i istraživanje koje su provele. Naime, 76,6 posto žena smatra da su teme reproduktivnog zdravlja žena tabu koji utječe na njihovo mentalno zdravlje i samopouzdanje, a otežava i radni dan. Također, kako u našoj zemlji nema podataka o izazovima s kojima se žene susreću u radnom životu po pitanju menstruacije i menopauze odlučile su napraviti istraživanje kako bi dobile uvid u problematiku.

Iva Penezić je kazala da udio žena u radnoj snazi raste, sve je više žena na višim pozicijama te se sve kasnije ide u mirovinu. „Žene na radnom mjestu provode puno vremena i godina, svo njihovo menstrualno i menopauzalno zdravlje ne može biti stavljeno sa strane“, zaključuje.

„Izuzetno je važno o menstruaciji i (peri)menopauzi razgovarati s poslodavcima. Ako otvaramo prostore za razgovor, krećemo na prvu stepenicu kojom normaliziramo temu i rušimo tabu“, dodaje Tkalčec.

A da su navedene teme tabu, složila se i Petra Kejla kazavši da joj iskustvo pokazuje da je sve od kuka do koljena tabu, neovisno o spolu: hemoroidi, seks, menstruacija, porođajna trauma, menopauza… Ono na čemu treba raditi, smatra, je normalizacija problema.

„Žene misle da je normalno da ih nešto pati. Naše društvo cijeni patnju. Kad se kaže ‘jao što sam se napatila’ – to se smatra kao dobra stvar“, zaključuje Kejla.

Za simptome povezane s menstruacijom i (peri)menopauzom rijetko se traži pomoć

Kejla je problematizirala i činjenicu da se žene sa simptomima (peri)menopauze počinju nositi na vrhuncu karijera: „prije to nije bilo toliko izraženo jer su naše bake u to vrijeme bile u mirovini, prabake nam uglavnom nisu ni radile. Zato je tema utjecaja (peri)menopauze na radnu učinkovitost žena nešto relativno novo.“

Dodala je i da većina žena ima napadaje vrućine u razdoblju menopauze, no samo petina potraži pomoć. Slično je i s menstruacijom gdje žene imaju grčeve i nesnosne bolove, ali ne traže pomoć jer je to tako kad si žena.

To je podsjetilo Majstorović na srednjoškolske razgovore s prijateljicama pa je dodala: „nama je bilo normalno da čim me malo boli popijem ketonal jer će me inače početi grozno boljeti. Ponekad bi i povratile pa išle u školu.“

Kejla smatra da danas, s razvojem medicine, zaista ne teba trpjeti. Ako postoje neki simptomi koji nisu za tebe uobičajeni (valunzi, noćno znojenje, produljeno krvarenje), svakako bi se trebalo provjeriti što se događa, a ne trpjeti i smatrati da je to uobičajeno za neki dio ženskog života. „Nisam nezahvalna ako želim bolju kvalitetu života, ako ne želim biti neispavana, ako želim sutra normalno funkcionirati“, dodaje.

Ono što je ohrabrujuće, smatra Tkalčec, je da su žene tijekom istraživanja pokazale da točno znaju što im treba da bi se osjećale bolje, a to stvarno nisu velike stvari. Kad govorimo o ovim temama, dodaje, često dolazi do nerazumijevanja, nedostatka empatije pa i podsmjehivanja. „I onda je potrebno vrlo argumentirano pojasniti kako ti simptomi imaju utjecaj na tvoj rad“, objašnjava Tkalčec.

Svi moraju imati cjelokupne informacije

Da je šira edukacija potrebna, smatra Kejla koja naglašava važnost rane edukacije, posebice zdravstvenog odgoja – i to ne samo po pitanju ženskog i reproduktivnog zdravlja – nego i zdravlja općenito. „Mi smo nekada čitale časopise koji su odgojili cijele generacije. U njima su stručne osobe poput dr. Grujić pisale o različitim temama pa smo se imale gdje educirati“, ispričala je Kejla. Smatra da se danas umjesto da se educira raspravlja o svjetonazoru.

„Svaka žena treba znati o funkciji svog tijela. Žene sa 17 godina ne znaju što je menstruacija i čemu ona služi. Žena od 50 godina ne zna što se s njom događa jer je postala zaboravna. Muškarci, s druge strane, krvare iz debelog crijeva i to nikome ne kažu pet godina“, kazala je Kejla.

Naglašava da treba naći medij za razgovor o ovim temama, a što se svjetonazora tiče smatra da svi moramo imati sve informacije iz kojih onda možemo odabrati one koje nama odgovaraju.

O zdravlju žena, a i zdravlju općenito treba razgovarati izvan društvenih podjela

Anita Bujanić smatra da o temama ženskog zdravlja treba razgovarati puno šire i izvan podjela koje imamo u društvu. Važno je da različiti dionici/e sjednu za stol, stave dobre ideje jedni pred druge i zajedno nađu rješenja za probleme koje svi/e imamo.

Penezić je dodala da su medijske kampanje lijepe i da je važno konstantno podizati svijest o temama ženskog zdravlja, no ipak ona bi više voljela da se na razini zemlje donose odluke s jasnim mjerama i aktivno se počne raditi na poboljšanju zdravlja žena. „Smatram da je vrijeme za konkretne poteze“, kazala je.

Bujanić smatra da im iskustvo u Health Hubu pokazuje da je važno zdravlje promovirati među ljudima, stalno i iznova. Iako pozdravlja donošenje jasnih mjera, smatra da nije dovoljno ići samo prema onima koji kroje politike, već da treba osvještavati kroz podcaste, konferencije, suradnju s poslovnim sektorom i kroz direktnu komunikaciju s ljudima. „Tako se može stvoriti moćna gomilica koja sutra može napraviti promjene“, dodala je.

„Muškarci su – također – saveznici u toj borbi. Oni moraju znati s kojim se problemima žene nose i imati razumijevanje i empatiju za to što ti se događa. Jedni drugima možemo biti podrška“, smatra Bujanić i dodaje da tabui nastaju iz neznanja ili sramote.

Predstoji li poslovnom sektoru promjena?

Dio panelistica se slaže i da se s novim generacijama mijenjaju zahtjevi zaposlenika/ica od radnih mjesta. Sve se više gledaju politike kompanije, što nude osim plaće i radnog mjesta, važni su i fleksibilni uvjeti rada.

Penezić smatra da su to sve neki vanjski čimbenici koji danas utječu na kompanije i koji otvaraju prostor za nove politike. Dodaje da se njihova kompanije u zadnje vrijeme počela baviti temama menstruacije i menopauze (više menopauze) te da rade na dizanju svijesti o izazovima s kojima se žene susreću na radnom mjestu. Ipak, naglašava da – prema njenom iskustvu – i dalje smo vrlo konzervativni.

„Postoji tiha masa kojoj je to čudno. Oni/e koji/e će reći da ‘nije ni čudo da nešto nismo stigli napraviti jer smo morali pričati o ulošcima’. Mišljenje je da to ne spada u poslovnu sferu već se radi o nečem intimnom. Smatra se da se to ne treba miješati. Postoji strah da ćemo razgovorom o ovim temama otvoriti ‘vrata pakla’ u kojem ćemo samo o tome govoriti“, dodala je Penezić i kazala da nam predstoji puno dijaloga i dizanja svijesti o ovoj tematici.

S time se složila i publika panela koja je postavila brojna pitanja, raspravljala o razlozima zašto su ove teme i dalje tabu te problematizirale izazove s kojima se žene susreću u različitim sektorima, posebice u javnom sektoru. Unatoč različitim mišljenjima o tome mijenja li se politika poslodavaca i postaju li menstruacija i (peri)menopauza manji tabu nego nekada – u jednom su suglasne i panelistice i posjetiteljice panela – vrijeme je da unutar zdravstvenih tema progovorimo o menstrualnom i menopauzalnom zdravlju bez tabua.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Problemi u zaštiti žrtava nasilja: financijski izazovi i prijetnje sigurnosti

Posted on October 16, 2025October 20, 2025 by info@libela.org

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike osigurava financijska sredstva za 23, od ukupno 26 skloništa za žrtve nasilja u RH, prema dopisu kojeg su poslali. Ostala tri skloništa imaju osigurane druge izvore financiranja, odnosno jedno se financira iz proračuna Grada Zagreba, drugo izravno iz državnog proračuna Republike Hrvatske budući da je dio ustanove korisnika sredstava Državnog proračuna, a treće iz donacija i drugih izvora. Pritom je važno napomenuti da civilne udruge koje pružaju sklonište žrtvama nasilja nisu u potpunosti financirane od strane Ministarstva, već samo djelomično, što otežava njihovu svakodnevnu funkcionalnost i pružanje adekvatne zaštite i podrške žrtvama.

Bitno je naglasiti da su korisnicama/ima skloništa za žrtve nasilja dostupne sve usluge potpuno besplatno. To uključuje siguran smještaj, prehranu, higijenske potrepštine, psihološku podršku, pravnu i medicinsku pomoć, savjetovanje i psihoterapiju, podršku u ostvarivanju socijalnih prava, edukativne i radno-okupacione aktivnosti, pomoć pri zapošljavanju i osamostaljivanju, kao i pratnju prilikom odlazaka na sud, policiju, centre za socijalni rad i druge relevantne institucije.

Osim iz državnog proračuna, skloništa financijsku potporu mogu ostvariti i iz proračuna gradova i županija te drugih izvora, primjerice donacija ili natječaja, te međunarodne pomoći srodnih organizacija iz inozemstva.

Izazovi u financiranju skloništa za žrtve obiteljskog nasilja

U Zadru djeluje Udruga za pomoć ženi i djetetu “Duga” u sklopu koje radi savjetovalište i sklonište za žrtve obiteljskog nasilja “Mala kuća”. Udruga postoji od 1999. godine. U početku su pružali samo uslugu SOS telefona, a sklonište i savjetovalište počelo je s radom 2007. godine. Kapacitet je deset mjesta i do danas su pružili smještaj oko 100 korisnica. Kroz savjetovalište je godišnje uključeno oko 30-tak obitelji te primaju oko 200- tinjak telefonskih poziva godišnje. Predsjednica Udruge “Duga” Zadar, Adela Pece, mag. soc. rada, navela je da se njihova ustanova financira iz državnog proračuna, iz proračuna jedinica lokalne samouprave (Grad i Županija) te donacija i projekata. Ističe da imaju dobru suradnju s Gradom i Županijom, ali ipak naglašava da su im potrebni i ostali načini financiranja s pomoću kojih uspijevaju funkcionirati.

“Kako se naše sklonište nalazi u kući koja je u vlasništvu Grada Zadra, najveći izazov je održavanje kuće te povremeni građevinski zahvati koje je potrebno napraviti. Našim korisnicama uspijevamo zadovoljiti sve životne potrebe, od nabavke hrane, odjeće, obuće, školskih, higijenskih i medicinskih potrepština, financiranja vrtića, te raznih sportskih aktivnosti za djecu” istaknula je predsjednica.

Dugogodišnja predsjednica ženske grupe “Korak” iz Karlovca Mirjana Duduković ističe da financiranje udruga koje pružaju uslugu smještaja žrtvama nasilja od strane države već desetljećima nije sustavno i adekvatno riješeno. Navodi da su još 2008. godine potpisani tripartitni ugovori između tadašnjeg Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Gradova i Županija za sedam skloništa, prema kojima su navedene institucije trebale financirati troškove regionalnih skloništa svaka po 30 posto, dok je udruga bila obvezna samostalno osigurati preostalih 10 posto sredstava. Međutim, sljedeće godine, 2009., uspjeli su ostvariti tek 60 posto planiranih sredstava jer je Grad dao manje, a Županija još manje od predviđenog iznosa (odnosno postotka sufinanciranja). Nažalost, ugovorne obveze nisu se nastavile provoditi i ugovori nisu realizirani u praksi već od iduće godine. Danas, udruga prima tek oko 50 posto potrebnog financiranja ukupno od sva tri predviđena aktera.

„Problem je u samom modelu financiranja“, navodi predsjednica Duduković. Naime, nadležno Ministarstvo odredilo je maksimalni iznos od 60.000 eura za sva skloništa bez obzira koliko mjesta imaju, ne uzimajući u obzir stvarne potrebe korisnica i kapacitete pojedinih objekata.

„Kapacitet našeg skloništa je 25 kreveta i ukupan određeni iznos koji godišnje primamo od Ministarstva, Županije i Grada nije dostatan. Za potrebe skloništa zaposlene su tri stručne osobe: socijalna radnica, psihologica i voditeljica, a trebalo bi biti najmanje pet osoba s obzirom na opseg posla i činjenicu da se radi i vikendima i blagdanima. U cijeloj udruzi trenutačno je stalno zaposleno osam osoba, dok je nekada taj broj bio i dvostruko veći, ali zbog financija smanjeno je zapošljavanje, a nekad djelatnici i djelatnice sami odlaze, nije lagano održavati motivaciju kada stalno radimo u neizvjesnosti hoćemo li dobiti projekte, a samim tim i sredstva“, kazala je Duduković.

Dodaje da sudjeluju na natječajima gdje god je moguće. Trenutno provode projekt Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u suradnji sa Ženskom sobom za pratnju žrtava na sudove i druge institucije. Ove godine uspjele su realizirati pet trogodišnjih projekata s pomoću kojih pokrivaju dio troškova i održavaju edukacije.

„Tijekom edukacijskog putovanja na Island imala sam priliku upoznati njihov sustav financiranja skloništa za žrtve nasilja, koji je u potpunosti temeljen na stvarnim potrebama korisnica. Udruga na kraju svake godine podnese financijski plan za iduću godinu, a država potom odobrava i pokriva predviđena sredstva u cijelosti. Za razliku od tog modela, mi smo prisiljeni sudjelovati u velikom broju projekata kako bi uopće održali svoje djelovanje, a primjerice rad na SOS telefonu s 24 satnim dežurstvima cijele godine, nimalo nije financiran od strane institucija, on je u potpunosti naš volonterski rad. S obzirom na to da su državna sredstva određena, a ne prema stvarnim potrebama već u prvih pet mjeseci fiskalno opravdamo sva sredstva koja smo dobili za sva potraživanja uključujući rad skloništa, u potpunosti sve potrebe korisnica, te savjetovalište, a za ostalih sedam mjeseci snalazimo se sami. Zapravo mi smo državi vrlo isplativ servis. Kada bi država samostalno financirala rad skloništa za žrtve nasilja, savjetovališta i SOS telefona, troškovi bi bili znatno veći od sredstava koja se dodjeljuju našoj udruzi“, zaključuje Mirjana Duduković.

Važno je istaknuti da karlovačka ženska udruga “Korak” prima sve žene žrtve nasilja bez obzira na način pristizanja u sklonište. Ne žele ih dijeliti na one žrtve nasilja koje će dobiti uputnicu od Centra za socijalnu skrb ili neće. Zbog toga nemaju takav ugovor s Ministarstvom prema kojem bi žrtve stizale s uputnicom Centra što bi istovremeno značilo da Centar financira smještaj putem glavarine. Žene žrtve nasilja su sve dobrodošle u sklonište, javile se one samoinicijativno ili Centar samo informirao udrugu da postoji žrtva nasilja kojoj treba smještaj, bit će primljena bez obzira na to što za nju nitko ne plaća nadoknadu.

„Oduvijek primamo sve žene žrtve nasilja, bez obzira je li netko za nju plaća naknadu ili ne. Nastojimo da svaka žena bude smještena, jer većina korisnica je nezaposlena i nema alternativu, a u pitanju je njihov opstanak. Smatramo da svaka žena koja je zlostavljana ima pravo na sklonište i kontinuirano pružamo tu mogućnost svima“, pojašnjava predsjednica Duduković.

Kad utočište više nije sigurno: opasnosti otkrivanja adrese sigurne kuće

Jedna od najvažnijih premisa života u sigurnoj kući za žrtvu je njezina sigurnost. Ne samo osjećaj sigurnosti, nego stvarna spoznaja da joj nasilnik/ica više ne može nauditi, da nema pristup do nje. To je osnova za osnaživanje žrtve kako bi mogla početi koncipirati život bez nasilja. Kada adresa skloništa postane javna, ono više nije sigurno — za mnoge žrtve, to može značiti povratak u opasnost. Sigurne kuće nisu samo zgrade, već posljednja linija obrane za mnoge žene i djecu koja bježe od nasilja, stoga je povjerljivost u njima ključna. Ipak, bilježimo slučajeve otkrivanja tajnih adresa sigurnih kuća, čime se dovode u opasnost i žrtve i djelatnice/i skloništa.

U tim slučajevima, nerijetko se žrtva mora izmjestiti na drugu lokaciju, što nepotrebno uzrokuje dodatnu nesigurnost, strah i neizvjesnost te sve zahtjevne aspekte ponovne prilagodbe, pogotovo kada su u pitanju i maloljetna djeca. Nekoliko je načina otkrivanja tajnih adresa sigurnih kuća: prvenstveno kroz službene spise te putem medija i društvenih mreža, a ponekad se dogodi da nasilnik pronađe žrtvu ili korisnica skloništa sama nehotice oda gdje je smještena (1,2,3).

Suzana Šimac, dip. soc. radnica, voditeljica Caritasovog Prihvatilišta za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku rekla nam je da su jednom imali slučaj pronalaska žrtve smještene u Prihvatilištu od strane nasilnika, ali sve su uspješno riješili uz pomoć policije, te je isti dobio zabranu prilaska. Iz ženske udruge “Korak” Karlovac, također, potvrđuju da su imali slučajeve otkrivanja tajne adrese skloništa i napominju da je u manjim gradovima teže ostati anoniman.

„U našem dugogodišnjem radu smo imali svega nekoliko slučajeva kada su korisnice same otkrile adresu skloništa, nakon čega su bile opomenute, a nekima je i prekinut smještaj. Nismo imali slučajeve u kojima bi nasilnik došao do skloništa. Pokriveni smo video nadzorom vanjskog prostora, te imamo 24 sata uvid u kretanja oko skloništa“, kazali su nam iz udruge „Duga“ Zadar.

A poznati su slučajevi u kojima je i Grad Zagreb objavio lokacije skloništa za žene. U nekim slučajevima je to morao napraviti jer je riječ o javnoj instituciji socijalne skrbi, a bilo je i situacija kad su na sjednici Poglavarstva novinarima podijeljeni materijali u kojima je jasno stajala adresa na kojoj će biti skrovište za žene žrtve nasilja (1,2,3).

Tajne adrese sigurnih kuća najčešće bivaju otkrivene kroz sudske spise, dokumentaciju Centra za socijalnu skrb te druge nadležne institucije koje sudjeluju u postupcima zaštite žrtava nasilja. Birokracija zahtjeva generalne podatke osoba u postupcima i onda se greškama i nemarnošću, navodi trenutačna adresa žrtve, a to je sigurna kuća (1,2,3).

Adrese sigurnih kuća: zakonske odrednice

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je bio na snazi do travnja prošle godine sadržavao je odredbe da žrtva ima pravo na tajnost podataka čijim bi otkrivanjem mogla biti ugrožena njena sigurnost ili sigurnost drugih osoba obuhvaćenih zakonom. Međutim, u praksi ove se odredbe najčešće nisu provodile jer nije uvijek bilo jasno tko je odgovoran za otkrivanje adrese. Institucije nisu uvijek bile dosljedne u primjeni tih zakonskih obveza i često komunikacija između sudova, centara za socijalni rad i drugih tijela nije bila koordinirana, što je dopuštalo curenje informacija.

S novim Zakonom donesene su izmjene koje su ojačale prava žrtava i preciznije reguliraju zaštitu njihovih podataka. U članku 6. Zakona (posebno stavak koji govori o pravima žrtava NN 36/2024) dodalo se i poboljšalo: pravo na tajnost podataka čijim bi otkrivanjem bila ugrožena sigurnost žrtve ili osoba koje se spominju u članku zakona; pravo žrtve da zahtijeva isključenje javnosti u sudskom postupku; pravo žrtve na obavijest o puštanju počinitelja, ukidanju mjera i slično. U prekršajnim i drugim postupcima je preciznije propisano tko mora paziti na čuvanje identiteta i adrese žrtve i koje su sankcije za kršenje tih obaveza (veći fokus na odgovornost institucija). Također, Zakon o socijalnoj skrbi u stavku 3. članka 163. propisuje da se usluge skloništa pružaju na tajnoj lokaciji da bi se zaštitila sigurnost korisnica i djece.Na međunarodnom nivou Hrvatsku obvezuju i standardi Vijeća Europe (Istanbulska konvencija član 23.) koji navodi da se žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci, treba omogućiti siguran smještaj.

Da bi se dodatno zaštitili, s obzirom na to da se još uvijek (zbog ranije navedenih propusta) događaju neželjeni slučajevi otkrivanja tajnih adresa, udruge i civilne ustanove donose interne pravilnike. U svoje statute i unutarnje akte unose odredbu o tajnosti adrese i uspostavljaju protokole koji bi trebali spriječiti otkrivanja tajnih lokacija skloništa. Prva organizacija u Republici Hrvatskoj koja je osigurala tajnu lokaciju skloništa za žene i djecu žrtve nasilja bila je Autonomna ženska kuća Zagreb, čija je adresa skloništa proglašena službenom tajnom. Kako navode na svojoj stranici, od 2007. godine Sklonište djeluje u novom gradskom prostoru kojeg su zajednički uredili Grad Zagreb i Vlada RH. Tom prilikom sklopljen je sporazum o tajnosti lokacije s najvišim stupnjem zaštite. U RH otkrivanje službene tajne pod jurisdikcijom je Kaznenog zakona, a neovlašteno otkrivanje može rezultirati izricanjem kazne zatvora.

S obzirom na to da je navođenje adrese skloništa u službenim dokumentima često dovodilo do otkrivanja tajnih lokacija sigurnih kuća, ravnateljica Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb “, dr. sc. Željka Barić, ispričala nam je o inicijativi pokrenutoj s ciljem sprječavanja takvih slučajeva.

„U 2023. godini smo pokrenuli i realizirali inicijativu koju je supotpisalo 22 skloništa iz RH pa je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić podržao i odobrio slanje okružnice svim sudovima kojima se u bilo kojoj procesnoj ulozi pojavljuje žrtva obiteljskog nasilja, da se iz spisa izuzimaju dokumenti koji ukazuju na grad i naziv skloništa u kojem je žrtva privremeno smještena. Također, da se u sudskim pisarnicama ne upisuju na otpremi naziv i grad u kojem se nalazi sklonište, nego na znanje toj i toj (žrtvi) u sigurnoj kući. To u praksi znači da je dogovoreno da na presudi koju sud upućuje i počinitelju nasilja i žrtvi nasilja, bude navedeno na kraju teksta, da je ista otpremljena žrtvi (po imenu i prezimenu), ali se umjesto adrese i naziva skloništa u kojem se žrtva nalazi, stavlja samo: “sigurna kuća”. Znači, otprema se vrši na: Ime i prezime, Sigurna kuća, bez navođenja ikakve adrese”, kazala je Barić.

Dodaje da su istu proceduru pokrenuli i dogovorili s Hrvatskim zavodom za socijalni rad koji je uputio okružnicu prema svim zavodima i područnim uredima za socijalni rad u Hrvatskoj, s obavezom izuzimanja iz spisa dokumenata iz kojih bi bila vidljiva lokacija i naziv skloništa kada otpremaju iz svojih pisarnica rješenja strankama, u ovom slučaju počinitelju nasilja i žrtvi.

“Administratorica/administrator iz odjela otpreme pošte ima adresu i grad gdje se nalazi sigurna kuća, na koju šalje poštu, da bi je žrtva mogla zaprimiti. Postignuto je bitno u detalju da počinitelj nasilja nema evidentno vidljivo na presudi adresu i grad gdje se nalazi njegova partnerica – žrtva obiteljskog nasilja. Inicijativa je bila uspješna, a u praksi svjedočimo da se upute provode “, rekla je Barić.

Osnovne prijetnje za stabilnu zaštitu žrtva nasilja su nedostatak financijskih sredstava i otkrivanje adrese sigurnih kuća

Iako je nadležno Ministarstvo, prema odgovoru koji smo dobile, za potrebe rada svih skloništa u razdoblju od 2018. do 2024. godine utrošilo ukupno 11.406.379,25 eura, nevladine organizacije i udruge koje pružaju smještaj, savjetovalište i sve ostale usluge nužne za osamostaljivanje žrtava i život bez nasilja, nemaju zatvorenu ili dostatnu financijsku konstrukciju s pomoću državnih sredstava.

Izuzetno je frustrirajuće što civilne udruge, unatoč tome što svakodnevno spašavaju živote žena i djece žrtava nasilja, moraju same osiguravati dio sredstava za svoj rad, iako se bave osnovnom zaštitom ljudskih prava i pružaju usluge bez kojih te osobe često nemaju drugu opciju.

Otkrivanje adrese sigurne kuće direktno ugrožava živote žrtava nasilja. Iako se dopunama i izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakona o socijalnoj skrbi nastojala poboljšati sigurnost žrtava nasilja ne otkrivanjem adresa sigurnih kuca, ono se i dalje događa. Mnoge udruge i skloništa nastoje se zaštiti internim pravilima (npr. zabrana objavljivanja fotografija skloništa i osoba u njima na društvenim mrežama, upućivanja djece o važnosti anonimnosti njihove nove adrese i sl.) kao i tehničkim sigurnosnim mjerama (blindirana vrata, alarmni sistem, zaštitari) kako žrtve koje su pobjegle od nasilja ne bi ponovno bile suočene s opasnošću i dodatno traumatizirane. Zaštita privatnosti ovih lokacija ključna je za očuvanje sigurnosti i povjerenja u sustav pomoći.

Prvi tekst progovara o nastanku sigurnih kuća kakve danas imamo, a drugi tekst objašnjava različite modele smještaja žrtava obiteljskog nasilja.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Siroti Dalibor Matanić

Posted on October 15, 2025October 15, 2025 by info@libela.org

Dalibor Matanić jučer je dao prvi intervju za Gloriju nakon godinu dana šutnje. Naime, prošlo proljeće – ako ste zaboravile – u medije su izašle priče žena koje je Matanić seksualno uznemiravao. To je trajalo najmanje desetljeće.

Saznavši da priča ide u javnost, Matanić je objavio status u kojem se ispričava i daje „svoju verziju priče“. Kao što smo već pisale, u toj verziji je sebe predstavio kao žrtvu ovisnosti koje su ga navele na nemile radnje. Potom je otišao na liječenje i zamolio sve da budu obzirni prema njegovoj obitelji.

Što se liječenjem promijenilo?

Da odmah kažem – barem što se mog dojma tiče – ništa. Dado je i dalje žrtva ovisnosti koje su rezultirale autodestruktivnim ponašanjem kojim je „nanio bol bližnjima“ i „malo se toga sjeća“. Ipak, proniknuo je u dubine sebe i našao mir pa sad jako produktivno stvara i piše (bilo je prilike i za samopromociju!).

Zašto to sve znamo o njegovom duševnom stanju? Prvenstveno zbog načina na koji je vođen taj ekskluzivni intervju. A da nas čeka priča patnika/žrtve/pokajnika trebalo nam je biti jasno već u uvodu voditeljice.

„Prošlo je godinu i pol dana od slučaja u kojem si prozvan za uznemiravanje i neprimjereno ponašanje prema ženama, kolegicama, glumicama… Zašto baš danas si odlučio govoriti o tome i to baš u ženskom časopisu, koji kao što znaš, osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama?“, započela je voditeljica.

Kasnije mu je – umjesto da ga pita zašto se ispričao za nešto što traje godinama tek kad je saznao da priče idu u javnost – dala prostor da opiše kronologiju nakon njegova statusa na Facebooku.

On tada kreće s raznim objašnjenjima i introspekcijama – od toga da nije htio biti „jedan od onih koji šute o tome“ do toga „da to nije njegov pravi karakter“ pa sve do „ne bi do toga došlo da nije bilo ovisnosti“. Možda najbizarniji dio je kad ga pita kako je bilo kad je od vrlo aktivnog života završio u sobici – kako je i sam ranije rekao – bez mobitela (!) i kontakta s bližnjima. On onda priča o tome da će se stalno i stalno ispričavati za napravljeno, priča o razbacanoj sobi kad je u nju kročio do čiste kad je odlazio što – valjda – simbolizira promjenu, mir.

Empatije svima, samo ne žrtvama

Zaista iskreno vjerujem u terapiju i u važnost iste. Također, smatram da treba čestitati svakoj osobi koja odluči da je spremna promijeniti se, zatražiti pomoć, učiniti nešto dobro. Ipak, strašno mi se teško ovdje oteti dojmu neiskrenosti i ne uviđanja problematike – izuzev ja, ja, pa ja modula. Uviđanje što je učinio žrtvama se svodi na “ako sam prešao granicu”, “ako sam ikoga povrijedio” i ostale AKO konstrukcije.

Naime, Matanić kroz intervju nekoliko puta priča o empatiji, poniznosti, svojoj zadnjoj prilici da bude sretan čovjek, o tome da pogreške neće ponoviti jer na njih više nema pravo, o tome da je „ruban s ponašanjem i komunikacijom“, o tome da nije htio „ostati u mraku“.

Kojem mraku? Onome u kojem je ostao nakon što su mu otkazani angažmani ili mraku u koje je stavljao svoje žrtve kroz godine?

Potpuno je nadrealno bilo gledati ovakav intervju u kojem Matanić priča o svojem duševnom stanju, empatiji i poniznosti bez da se u jednom trenutku osvrne na posljedice koje je njegovo ponašanje i uznemiravanje imalo na žrtve istoga. A još je nevjerojatnije bilo slušati pitanja koja su postavljena u „ekskluzivnom intervjuu“.

Da nije bilo „disclaimera“ u kojem je jasno rečeno da Glorija osuđuje i najmanji oblik nasilja – posebice prema ženama, pomislila bi da Glorija ovim intervjuom opravdava – upravo – nasilje prema ženama.

Kako (peri)menopauza utječe na rad žena?

Posted on October 15, 2025October 28, 2025 by info@libela.org

Prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatskoj živi 51,3 posto žena te je u 2024. godini radno aktivno bilo oko 795 000 žena. Žene starije od pedeset godina čine značajan postotak tržišta rada – prošle godine je iznosio oko 30 posto svih zaposlenih žena (1,2). Menopauza obično pogađa žene između 45 i 55 godina (1,2), a perimenopauza uglavnom u četrdesetima. Kako sve više žena doživljava simptome (peri)menopauze dok su radno aktivne, razumijevanje utjecaja menopauze na radni život žena je sve češće predmet istraživanja.

Što kažu istraživanja o utjecaju menopauze na rad žena?

Podaci istraživanja izvan naše zemlje pokazuju da, iako je menopauza dio životnog ciklusa svake žene, neke žene imaju vrlo izražene simptome koji značajno utječu na kvalitetu njihova života, a tako i njihove pozicije na tržištu rada. Slabija koncentracija, umor, valunzi, depresivno raspoloženje i smanjeno samopouzdanje su samo neki od simptoma koji negativno utječu na njihovu radnu učinkovitost, a ponekad dovode i do napuštanja i/ili gubitka radnog mjesta (1,2,3,4). Istraživanja spominju i da nedostatak i/ili neadekvatnost prostora za odmor, produljeno ili specifično radno vrijeme, nemogućnost korištenja pauza, prenapučen radni prostor – mogu predstavljati izazov na radnom mjestu za žene u periodu (peri)menopauze.

I širi pregled literature o menopauzi na radnom mjestu koji je radilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava u UK pokazuje da su pronađeni značajni dokazi da neke žene koje prolaze kroz menopauzu doživljavaju simptome koji mogu narušiti njihovo samopouzdanje i dobrobit na poslu, a u manjoj mjeri i sposobnost učinkovitog obavljanja posla. Ipak, u pregledu se naglašava da nije jasno u kojoj mjeri je utjecaj na iskustvo žena na poslu posljedica same menopauze ili posebnih društvenih i kulturnih okolnosti kao što su negativni stereotipi o starijim ženama kao manje sposobnim i menopauzi kao nužno degenerativnom trenutku u životima žena.

Također, pregled kazuje da postoji manjak dokaza o opsegu i vrstama podrške koju nude poslodavci te navode da male studije slučaja iz sektora sugeriraju da je podrška poslodavaca različita i neujednačena. Dodaju i da mnoge studije izvještavaju da se žene koje prolaze kroz menopauzu osjećaju suzdržano u traženju podrške na radnom mjestu te da postoji strah da bi daljnje intervencije mogle dovesti do povećane stigme za starije žene na radnom mjestu.

Kakva je situacija s menopauzom u radnom okruženju u Hrvatskoj?

Utjecaj (peri)menopauze na radni život žena u našoj zemlji nije još dovoljno istražen. Trenutna istraživanja se uglavnom baziraju na zdravstvenim aspektima menopauze. Povremeno se, uglavnom tijekom mjeseca ili dana menopauze – u listopadu, u medijima govori o (peri)menopauzi na radnom mjestu (1,2,3,4).

Istraživanje koje se bavilo utjecajem menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena bit će predstavljeno sutra u prostorijama ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj. Naime, od prosinca 2024. godine do ožujka ove godine provodilo se istraživanje „Utjecaj menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena“. U istraživanju su sudjelovale 632 ispitanice u dobi od 18 do 59 godina, a proveli su ga CESI – Centar za edukaciju i savjetovanje i Pstaboo. Simptome vezane za menstruaciju imalo je 74 posto ispitanica, dok je simptome vezane za (peri)menopauzu imalo 26 posto ispitanica.

Cilj istraživanje je bilo ispitati iskustva i stavove žena koje su imale simptome menstruacije ili (peri)menopauze na poslu, ali i ispitati prakse poslodavaca po pitanju zdravlja žena. Ispitanice su radile kod različitih poslodavaca, od velikih korporacija do mikro poduzeća, a neke su bile i samozaposlene.

Što kažu žene o simptomima (peri)menopauze na radnom mjestu?

Ispitanice koje su se susrele s simptomima (peri)menopauze kao najčešće simptome s kojima su suočene navele su: povećan umor (72 posto), nesanicu i probleme sa spavanjem (69 posto), noćno znojenje (68,5 posto), napadaje vrućine – valunge (64,9 posto), probleme s koncentracijom (62,5 posto), zaboravnost (57,1 posto) i promjene raspoloženja (54.8 posto).

Povećan umor i smanjenje koncentracije (oboje u postotku od 70,2) imali su značajan utjecaj na radnom mjestu. Uz to, ispitanice su navele da im je bilo teže kontrolirati svoje emocije (46,4 posto) te su imale manje strpljenja s kolegama i kolegicama (44 posto). Svega 4,2 posto žena navodi da simptomi nisu imali nikakav utjecaj na njihov rad.

Što se tiče različitog tretmana na radnom mjestu, velik postotak ispitanica kaže da nisu doživjele drugačiji tretman (74,4 posto). One koje su ga, ipak, doživjele navode nerazumijevanje i manjak empatije, diskriminaciju na temelji dobi, kažnjavanje i isključivanje, promijenjeni radni odnosi i socijalni status te zadirkivanje i omalovažavanje.

„Zbog grešaka koje su mi se događale dobila sam otkaz“; „Najviše pamtim komentare vezane uz znojenje i moju potpuno nemogućnost da budem ljubazna i nasmijana, kako sam svoje radno okruženje navikla“ ; „Muškarci te simptome ne shvaćaju i često nas se etiketira kao lijene, naporne, razmažene“ ; „Zbog svih tih simptoma ne ponašam se uvijek prikladno prema kolegama“, neka su od iskustva ispitanica.

Vlastita iskustva vezana za menopauzu ispitanice su podijelile u razgovoru sa ženskim kolegicama (81,5 posto), dok 44,5 posto njih nikada nije podijelilo tegobe ili poteškoće vezane uz menopauzu s nadređenima – neovisno o spolu nadređene osobe. S nadređenima o (peri)menopauzi razgovara samo sedam posto žena.

Teme reproduktivnog zdravlja žena i dalje su tabu teme

Većina ispitanica, njih 76,6 posto, smatra da su teme reproduktivnog zdravlja žena tabu koji utječe na njihovo mentalno zdravlje (73,1 posto),samopouzdanje (67,2 posto), otežava radni dan (64,9 posto) te narušava osjećaj dobrobiti (61,8 posto). Vezano uz navedeno, 59 posto žena nikada nije koristilo nikakvu posebnu prilagodbu rada.

Polovica ispitanica navodi da u njihovim radnim organizacijama nema mjera podrške za reproduktivno zdravlje (odlazak na liječnički pregled tijekom radnog vremena, dostupnost menstrualnih proizvoda, fleksibilni oblici rada i sl.), a tamo gdje postoje, rijetko se koriste (samo 24,1 posto žena misli da se postojeće mjere u praksi provode). Ispitanice smatraju da su prepreke za korištenje mjera društvene stigme, patrijarhalna iskustva, muška nadređena osoba, nedostatak zakonskih obveza i strah od troškova.

Početna točka za istraživanje o utjecaju (peri)menopauze na radni život žena u Hrvatskoj

Kako pokazuju istraživanja izvan naših granica, ali i recentno prvo istraživanje o utjecaju (peri)menopauze na radni život žena, neke žene doživljavaju različite izazove vezane za menopauzalno zdravlje u poslovnom životu te nemaju sustavnu podršku u radnim organizacijama.

Najčešći simptomi s kojima su suočene i koji imaju negativan utjecaj na njihovu radnu učinkovitost su slabija koncentracija, napadaji vrućine, umor i promjene raspoloženja. Istraživanja pokazuju i da je podrška poslodavca po pitanju navedenog vrlo raznolika, neujednačena te da problem i dalje nije dovoljno prepoznat. Tome u prilog ide i činjenica da su istraživanja usmjerena na ovu tematiku još uvijek malobrojna.

Iako se radi o prvom takvom istraživanju u našoj zemlji, važno je napomenuti da recentno istraživanje koje je proveo CESI i Pstaboo nije recenzirani rad. Kako i same autorice navode, ono može služiti kao osnova za kreiranje edukacija, provedbu javnih kampanja za osvještavanje problema, ali i za zagovaranje boljih politika i uvjeta rada. Buduća istraživanja ove problematike će donijeti – nadamo se – sveobuhvatniji pregled utjecaja simptoma (peri)menopauze na radni život žena.

*Istraživanje se nalazi ovdje.

Hoće li u praksi biti smanjene kazne za silovanje u Srbiji?

Posted on October 14, 2025October 14, 2025 by info@libela.org

Izmenu definicije silovanja koja bi podrazumevala odustvo pristanka, čekamo najmanje dvanaest godina, od kada je Srbija ratifikovala Istanbulsku konvenciju 2013. godine. Umesto toga, u poslednjim izmenama Krivičnog zakonika, predlaže se novo, blaže krivično delo obljuba bez pristanka.

Kondtradiktorni predlozi i upitne prakse

U Nacrtu zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, Ministarstvo pravde je ponudilo neobjašnjive i kontradiktorne predloge. Prvo, definicija silovanja ostala je nepromenjena te i dalje podrazumeva silu ili pretnju i indirektno otpor žrtve, dok se predlaže uvođenje delikta obljuba bez pristanka, što je u šuštini silovanje, prema Istanbulskoj konvenciji. Istovremeno, povećane su kazne za silovanje – najmanje pet godina pa do doživotnog zatvora. Predviđene kazne za obljubu bez pristanka iznose od tri do 12 godina zatvora, što su manje kazne nego za silovanje u važećem zakonu. Kada se izvučemo iz vrzinog kola šibicarenja izvršne vlasti, zaključak je jedan – smanjene su kazne za silovanje.

Posledice ovakvog zakona mogle bi biti da tužioci većinu silovanja podvode pod delo obljuba bez pristanka, s obzirom na to da se u praksi tužlaštvo opredeljuje za blaži oblik dela jer je izglednije da mogu da ih dokažu, kako je istakla advokatica Milena Vasić za Insajder. Postoji saglasnost i da bi ovakav predlog, ukoliko bude usvojen, ohrabrio silovatelje, a obeshrabrio žrtve da prijave. Proces prijave podrazumeva višestruko ispitivanje, šetanje od jedne do druge institucije kako bi se prikupili dokazi, suočavanje sa mizoginim uverenjima profesionalaca koji bi trebalo da podrže žrtvu. Upravo zato u Istanbulskoj konvenciji predviđeni su krizni centri za žrtve seksualnog nasilja i jedinstveni šalteri (one-stop shop), kako bi žrtvama bio olakšan porces prijavljivanja i dokazivanja. Međutim, u tom pogledu nema napretka.

Pored psiholoških posledica i društvene stigme, postavlja se pitanje koliko će žrtava biti spremno da prolazi i kroz institucionalno iscrpljivanje ukoliko ne mogu da se nadaju adekvatnom zadovoljenju pravde.

Radi li se o promišljenoj političkoj taktici?

Ista vlast je 2016. godine predlagala slično krivično delo, koje je povukla nakon reakcije ženskih organizacija. Zašto onda ponavljaju predlog kada se argumentacija nije promenila?

Ministar pravde Nenad Vujić je nedavno izjavio da se ovakvim rešenjem proširuje krug lica koja se štite, jer je praksa pokazala da postoji grupa žena koje ostaju bez zaštite upravo zato što je za krivično delo silovanja potreban element sile ili pretnje, dok je ključan element kod novog dela odsustvo pristanka.

Ako je tako, zašto onda jednostavno nije izmenjeno osnovno delo silovanje? Možda sve ovo deluje bezrazložno i bespotrebno komplikovano, ali je u osnovi promišljena politička taktika. Više do deceniju, vladajuća SNS se uspešno pozicionira tako što se istovremeno obraća različitim publikama. U konkretnom slučaju, zakonskim prepoznavanjem odsustva pristaka kao elementa seksualnog delikta obraćaju se Evropskoj uniji, domaćoj javnosti poručuju da će pooštriti kazne za (postojeće delo) silovanje, dok u zbilji zadržavaju ženomrzačku politiku stvarnim smanjenjem sankcija za silovanje.

Gde su u svemu žrtve?

Odavno se u stručnoj, pa i u široj, javnosti, zna da žrtve često ne pružaju otpor prilikom silovanja. To se objašnjavana našom nesvesnom, automatskom rekacijom na napad koja predstavlja strategiju preživljavanja i pojavljuje se kao jedna od tri moguće rekacije: bori se, beži ili se pravi mrtva. Otpor fizički nadmoćnom napadaču može dovesti i dovodi do težih povreda ili smrti. Reakcji “zamrzavanja” kod žena doprinosi i kroz ranu socijalizaciju naučena bespomoćnost. Nepristojno je reći ne starijoj osobi, dobre devojčice nisu besne, drske su one koje se suprotstavljaju. Između ostalog, na taj način patrijarhalno društvo priprema i oblikuje devojčice kao žrtve seksualnog nasilja, kome su izložene od najranijeg uzrasta.

Skoro svaka deseta žena ili devojčica u Srbiji doživela je silovanje ili pokušaj silovanja, pokazuje istraživanje UN Women iz 2022. godine.

Pa zašto onda i dalje od žrtava tražimo otpor da bismo im priznali nepravdu? Seksualno nasilje se koristi kao političko oružje protiv žena. Sredstvo zastrašivanja i ponižavanja kojim se žene drže van političkog prostora, koje će ih ućutkati i onemogućiti ishode borbe za ravnopravno društvo. Žene se najviše plaše od silovanja a trećina žena ocenjuje da ličnu bezbednost ostvaruju time što retko izlaze i više vremena provode u kući, navodi se u istraživanju UN-a. Svi muškarci (pa i oni koji nisu nasilni) profitiraju od straha od silovanja kod žena (pa i onih koje to nisu preživele). Seksualno nasilje je sredstvo kontrole nad ženama, i u privatnom i u javnom prostoru.

Šta dalje?

Deset dana nakon što je rasprava o Nacrtu zakona završena, predsednik Aleksandar Vućić izjavom da neće dozvoliti umanjenje kazni za silovanje, dao je signal da je pritisak javnosti bio snažan. Feministkinje su prethodnih dana problematizovale ovakvo zakonsko rešenje u medijima i uspešno alarmirale javnost. Sutra, Ministarstvo pravde bi trebalo da objavi izveštaj o javnoj raspravi.

Kakav god ishod bio, žene u Srbiji nastaviće da se bore za pravno sankionisanje silovatelja, jer, i sa zakonskim prepoznavanjem, predstoji nam promena u pravosudnoj praksi. U protekloj godini, tužilaštvo je pokrenulo 68 istraga za delo silovanje, a doneto je 25 osuda. Autonomni ženski centar ukazao je na ovu statistiku i kako se ona menjala od 2000. godine, kada je bilo 203 pokrenuta postupka i 77 osuda.

Paralelo sa zahtevima u domenu kaznene politike, iz fokusa ne treba gubiti žrtve. Silovanje ostavlja dugotrajne psiho-fizičke posledice i stvara probleme u funkcionisanju u svim sferama života. Zato zahteve treba jačati ka politikama koje ženama pružaju ne samo pravnu zaštitu, već i psihološku i zdravstvenu, a naročito socijalnu i ekonomsku podršku.