info@libela.org

Priziv savjesti postoji u zapadnoeuropskim zemljama, ali se mogućnost njegove uporabe razlikuje od države do države

Posted on by info@libela.org

Priziv ili prigovor savjesti odluka je i pravo pojedinca da odbije postupiti na propisan način ili traži izuzeće od izvršavanja zahtjeva ili odredbe koju određuje pravni sustav zbog svojih moralnih ili vjerskih uvjerenja. Pritom se osoba poziva na slobodu savjesti. Ustav Republike Hrvatske regulira priziv savjesti kroz nekoliko zakona i podzakonskih akata, kao što su (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.). O prizivu savjesti detaljno je u svojim člancima na Libeli pisala dr. sc. Jasenka Grujić (1,2,3). 

Kategorija priziva savjesti aktualizira se u medijima prilikom rasprava o obveznom služenju vojnog roka (1,2) i o njegovoj upotrebi u medicinskoj djelatnosti (1,2,3), kao i tijekom predizbornih kampanja (1,2,3).

Predizborne kampanje u RH i Trpimir Goluža

Upravo priziv savjesti aktualizirao je i Trpimir Goluža za vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore tijekom debate o zdravstvu na N1 televiziji.

Na pitanje treba li liječnicima dozvoliti priziv savjesti je izjavio: „Priziv savjesti je nešto što postoji u svim uređenim društvenim sustavima u zapadnoeuropskim zemljama. Kao takav važno je da postoji“

Goluža je zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba te se okušao kao nezavisni kandidat na listi Mosta na parlamentarnim izborima prošle godine. On je liječnik, ginekolog porodničar, zaposlen u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Mnogo je puta tijekom godina izrazio svoj stav o prizivu savjesti u medicini za kojeg smatra “da je jedan sjajan institut koji omogućava čovjeku (ginekologu) da pri suočavanju s najvišim moralnim i etičkim izazovima koje mu donosi njegova struka, zadrži osobni integritet” (1,2,3).

Kako se Goluža na predstojećim lokalnim izborima koji će se održati ovu nedjelju (18. svibnja) natječe se za poziciju zamjenika zagrebačkog gradonačelnika kroz platformu Zagreb United koja objedinjuje više političkih stranaka i nezavisnih lista, zanimalo nas je koliko je ta izjava vjerodostojna u korelaciji priziva savjesti prema zemljama zapadne Europe.  

Postoji li priziv savjesti u zapadnoeuropskim zemljama? 

Pojam Zapadne Europe nije jednoznačan i postoji nekoliko klasifikacija na temelju geografskih, kulturnih i povijesnih čimbenika koje države mu pripadaju, odnosno ne postoji univerzalni dogovor o regionalnom sastavu Europe. Prema geoshemi UN-a Zapadnu Europu čine: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Lichtenstein, Luxembourg, Monako, Nizozemska i Švicarska. Eurovoc koji je multidisciplinarni, višejezični pojmovnik Europske unije služi kao osnova za nazive domena koji se koriste u terminološkoj bazi podataka Europske unije. Prema toj klasifikaciji, pored gore navedenih država Zapadnoj Europi pripadaju još i Andora, Irska i Velika Britanija. 

Što se tiče EU, pravo priziva savjesti u medicini priznaje se Rezolucijom 1763 iz 2010. godine koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Ona regulatorno ne obavezuje zemlje članice, te se pravo na priziv savjesti prepušta nacionalnim zakonodavstvima. 

Od ukupnog broja europskih zemalja, dvije izrazito ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini To su Švedska i Finska.

Ako se držimo navedene regionalne podjele zapadne Europe, sljedeće zemlje u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini: Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Monako, Luxembourg, Lichtenstein, Nizozemska, Švicarska, Velika Britanija i Irska. To je vidljivo iz „Global Abortion Policies Database“, informacijske platforme razvijene od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Ujedinjenih naroda za stanovništvo (UNFPA). Cilj ovog instrumenta je pružiti pregled i analizu zakonodavstva i politika u vezi s pristupom pobačaju u zemljama diljem svijeta. Dakle, prema (proširenoj) klasifikaciji Eurovoca, 11 od 12 zemalja zapadne Europe u svojoj legislativi poznaju priziv savjesti u medicini. U 12. zemlji – Andori – pobačaj je u potpunosti zabanjen, a ustav ne priznaje pravo na prigovor savjesti.

Prema tome, Trpimir Goluža je uglavnom u pravu kada kaže da priziv savjesti postoji u zapadnoeuropskim zemljama. No, zanimalo nas je i kako se on u praksi upotrebljava i koja su zakonska prava i ograničenja? 

Pravo na pobačaj i priziv savjesti u praksi zapadnoeuropskih zemalja

Kategorija priziva savjesti nije zakonski egalitarna u navedenim državama, isto kao što nije i pravo na pobačaj na koji se Trpimir Goluža referira kad govori o pozivanju na priziv (1,2).  

U Austriji je pobačaj moguć unutar prva tri mjeseca trudnoće i mora ga izvršiti liječnik, inače su zakonski propisane zatvorske kazne. Nijedan liječnik nije obvezan izvršiti pobačaj ili sudjelovati u njemu, osim ako je prekid bez odgađanja nužan kako bi se spriječila smrt trudnice. To se odnosi i na osoblje tvrtki koje posluju u reguliranoj zdravstvenoj profesiji. Dakle, iako je priziv savjesti primjenjiv, njegova je upotreba zabranjena ako postoji neposredna opasnost od smrti žene. Također, zakonom je određeno da su pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi koji su se usprotivili pobačaju dužni uputiti ženu drugom pružatelju usluga (1,2,3).

Pobačaj u Andori potpuno je zabranjen u bilo kojem slučaju, a ustavom se ne prepoznaje pravo na prigovor savjesti (1,2).

Pobačaj na zahtjev omogućen je u Belgiji do 12. tjedna trudnoće. Nakon toga je moguć samo ako je ugrožen život trudnice ili postoje medicinski dokazi da će dijete bolovati od neizlječive bolesti. U tim slučajevima prekid trudnoće mora se provesti u bolnici i obavezno je mišljenje dva liječnika. Svi zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni odmah obavijestiti pacijenticu i  uputiti ju liječniku koji izvodi zahvat. Štoviše, moraju predati i medicinske podatke pacijentice tom pružatelju usluga, ako se to od njih zatraži (1,2).

1975. godine pobačaj je legaliziran u Francuskoj i može se obaviti do kraja 14. tjedna trudnoće. Zakon od 8. ožujka 2024. u Ustavu učvršćuje zajamčenu slobodu žena da imaju pristup uslugama pobačaja (članak 34.). Zdravstveni djelatnici imaju prvo pozvati se na priziv savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu o istome i izdati uputnicu prema dostupnosti zahvata. Također, ako je upravno vijeće bolnice odlučilo da se prekid trudnoće mora obaviti u svrhu ispunjavanja javne misije zdravstva, ne smije biti protivljenja prema osobama koje zahvat obavljaju. Zakonom iz 2022. godine određeno je da u regionalnim zdravstvenim agencijama mora biti dostupan imenik s popisom stručnjaka i ustanova koje pružaju usluge pobačaja (1,2).

Od 2019. pobačaj je legalan u Republici Irskoj na zahtjev do 12 tjedana, a u određenim okolnostima i dulje. Do te zakonske odredbe došlo je nakon referenduma kada su građani/ke Irske glasali za promjenu 8. amandmana Ustava koji je do tad pobačaj dopuštao samo kad je postojala stvarna i značajna opasnost za život trudnice, a plod više nije davao znakove života. Istim zakonom reguliran je i priziv savjesti člankom 22. koji navodi da liječnici, medicinske sestre i primalje nisu obvezni sudjelovati u provođenju prekida trudnoće ako imaju prigovor savjesti sve dok život ili zdravlje pacijentica nisu ugroženi. No ukoliko se pozovu na priziv, obavezni su dogovoriti pregled kod drugog stručnjaka i time omogućiti pristup medicinskoj skrbi. 

Prema njemačkom Kaznenom zakonu pobačaj je zakonit samo kada su ispunjeni određeni uvjeti. Obvezno je savjetovanje i trodnevno razdoblje čekanja, a pobačaj se mora obaviti najkasnije u 12. tjednu trudnoće. Postoji izuzeće za trudnoće nastale seksualnim zlostavljanjem i silovanjem. Njemačka dozvoljava priziv savjesti u medicini. Medicinsko osoblje ima pravo prigovora, osim u slučaju kod žena čiji je život u opasnosti. Od ožujka 2022. ukinut je članak 219. kaznenog zakona, koji je zabranjivao svako oglašavanje, te su sada ženama dostupne informacije koje klinike i liječnici su certificirani za zahvat. 

U Monaku je pobačaj dopušten samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo, trudnoća posljedica seksualnog napada ili uključuje tešku fetalnu anomaliju. Ukoliko se pojedinačni pružatelji zdravstvene skrbi usprotive zahvatu, dužni su uputiti ženu drugom pružatelju usluga. 

Zakonom je dopušten pobačaj na zahtjev u Luxembourgu do 12 tjedana trudnoće, a nema vremenskog ograničenja ako je život žene ili fetusa ugrožen. Luxembourg zakonom priznaje priziv savjesti u medicini i dozvoljen je svim medicinskim djelatnicima, uključujući i bolničare/ke. Međutim, ako se pozivaju na priziv savjesti, dužni su ženu uputiti na drugog kvalificiranog liječnika ili ustanovu koja može izvršiti postupak. 

Lichtenstein dopušta pobačaj samo kada je život ili zdravlje žene ugroženo ili je trudnoća posljedica seksualnog napada. Pobačaj na zahtjev nije dopušten i kažnjiv je, a u ovim iznimnim slučajevima predviđenim zakonom, pobačaj je po zakonu dužan obaviti liječnik.

Pobačaj na zahtjev prema nizozemskim zakonima je legalan i može se obaviti do 24 tjedna trudnoće. U Nizozemskoj zdravstveni djelatnici imaju pravo na prigovor savjesti, ali su dužni bez odgode obavijestiti pacijenticu i dati uputnicu za zahvat gdje je moguć.  

U Švicarskoj je pobačaj legalan do 12-tog tjedna trudnoće kada liječnici mogu dokazati rizik od teške tjelesne posljedica za trudnice ili na pisani zahtjev žene koja tvrdi da je u stanju teške tjeskobe. Priziv savjesti reguliran je prema kantonima. Primjerice, članak 18. Zakona o zdravstvu kantona Ticino navodi da se od zdravstvenog djelatnika ne smije zahtijevati da izvodi ili sudjeluje u medicinskim postupcima ili terapijama koje su u suprotnosti s njihovim etičkim ili vjerskim uvjerenjima. Međutim, svojim prigovorom ne mogu ugroziti izvršavanje zakonitih usluga ili terapija od strane zdravstvene ustanove u kojoj djeluju. Kao i u slučaju neposredne i ozbiljne opasnosti za zdravlje pacijenta, svi zdravstveni djelatnici dužni su intervenirati i pružiti skrb (1,2).

Pobačaj je dostupan u Velikoj Britaniji od 1967. godine do 24 tjedna trudnoće ukoliko ga odobre dva neovisna liječnika i bude izvršen u klinici s odobrenjem za zahvat. U Sjevernoj Irskoj granica je 12 tjedana. Velika Britanija, kao i Sjeverna Irska dopusta priziv savjesti u medicini koji se ne smije koristiti ukoliko je život pacijentice u opasnosti.  Prema obavezujućim smjernicama General Medical Councila liječnici moraju obavijestiti korisnicu usluga o svom prigovoru bez iznošenja osude o njezinoj namjeri. Dužni su obavijestiti pacijenticu da ima mogućnost posjetiti drugog zdravstvenog djelatnika i moraju pružiti dovoljno informacija kako bi mogla zakazati još jedan pregled. Liječnici ne smiju sprječavati korisnice usluga u pristupu pobačaju ili ih ostaviti bez ikakvih uputa za daljnju obradu. 

Iako je priziv savjesti prepoznat u zemljama zapadne Europe, uvjeti njegove uporabe se razlikuju

Od 12 država koje čine zapadnu Europu u 11 postoji institut priziva savjesti (osim Andore koja u potpunosti zabranjuje pobačaj), tako da je izjava Trpimira Goluže u velikoj mjeri točna.

Ipak, realizacija priziva savjesti razlikuje od države do države, kao i u pojedinačnim slučajevima. Andora uopće ne dopušta pobačaj, a ustavom se ne priznaje pravo na priziv savjesti. Države Monako i Lichtenstein ne dozvoljavaju pobačaj na zahtjev, no priziv savjesti je prepoznat u njihovoj legislativi. Svim državama (osim Andore) prema važećim relevantnim zakonima zajednička je odredba da se život pacijentice ne smije ugroziti, te da se prekid trudnoće mora izvršiti bez obzira na priziv savjesti ukoliko se time spašava život žene.

Od devet država u kojima je moguće obaviti pobačaj na zahtjev, osam izričito zakonom i propisima (Austrija, Belgija, Francuska, Republika Irska, Luxembourg, Njemačka, Nizozemska i Velika Britanija) navodi da su liječnici koji ulažu priziv savjesti dužni uputiti pacijenticu u njezina prava i osigurati provođenje medicinskog zahvata.

Da priziv savjesti ipak nije praksa u svim europskim zemljama, pokazuju slučajevi Švedske i Finske koji ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Horor film je izvrsno mjesto za uništavanje i raskidanje binarnih opozicija

Posted on by info@libela.org

Ljubiteljice i kritičarke horor filma, prošli tjedan imale su priliku sudjelovati na radionici „Djevojaštvo i užitak gledanja horor filmova“. Organizirana od strane Centra za kulturu Trešnjevka, ovo je treća radionica u sklopu ciklusa javnih predavanja i radionica vezanih uz feminističku teoriju “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura“. Predavačica Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka, govorila je o problematici i reprezentaciji žena u hororu.

Ime radionice proizlazi iz ideje da je djevojaštvo neodvojivo od iskustva gledanja horora čak i na teoretskoj razini. Predavanje je bilo opuštenog tipa u kojemu su predavačica i publika bile u stalnom dijalogu. Plazonja je dala kratki pregled horora kroz teoretski pogled te podijelila svoje iskustvo obožavateljice tog filmskog žanra. Kroz prezentaciju pustila je i nekoliko isječaka iz filmova koji su primjerom podupirali tematiku o kojoj je govorila.

The Craft

Prvi film čiji isječak je pokazala i komentirala bio je The Craft  (1996.). Film koji su predavačica kao i mnoge prisutne žene na radionici gledale u svojim formativnim godinama i imaju jaku povezanost s njim. Prati četiri izopćene tinejdžerice koje se bave vještičarenjem. Iako je film bio omiljen, analizirajući ga iz feminističke perspektive, zaključeno je da ima manjkavosti.

„Vještice su simbol za žensko osnaživanje ali i ubijanje i demoniziranje žena kroz povijest. U Craftu nije usmjerenost na zajedničko osnaživanje nego osobna korist ili rješavanje osobnih trauma. Problem je što tinejdžerice jedna drugu uopće ne osnažuju nego dolazi do prikazivanja ženskog prijateljstva kao nečeg neostvarivog“, rekla je Plazonja.

Zatim je pokazala isječak iz drugog dijela The Craft: Legacy (2020.). U njemu su tinejdžerice bile udružene i zajedno se borile protiv zajedničkih problema. Jedna od posjetiteljica radionice komentirala je: „Drugi dio je ideološki s namjerom i porukom bolji i izraženiji, ali meni je možda malo presterilan. Super su to namjere, ali nema mi te neke duše. Prvi koliko god je imao problematična mjesta i po pitanju klase i mentalnog zdravlja, njegova neurednost i silan niz problema mi dodaje žanru i film mi djeluje životnije“.

Različiti doživljaji filma ostavili su pitanje je li balans moguć. Je li moguće učiniti ovaj filmski žanr učiniti „životnijim“, a da istovremeno bude uključiv?

Black Christmas

Plazonja smatra da su horor filmovi oduvijek sa sobom nosili političke poruke i komentare te da su pomagali ženama da budu viđene i osnažene.

„Nepravedno je što se zadnjih godina govori o „elevated hororu“ (horor s fokusom na psihološke i društvene teme) kao da su redatelji tek sad otkrili smisao i snagu prikazivanja politički snažnih i važnih tema. Mislim da se cijelo vrijeme to prikazuje u hororu samo se kao i u većini pop kulture pogrešno iščitavalo“. Dodaje: „Slasher je vrlo vjerojatno jedan od najobezvređivanijih horor podžanrova, a od samog početka ima jak emancipacijski potencijal.“

Kao primjer koristi film Black Christmas (1974.), koji je izašao samo godinu dana nakon što je Roe v. Wade izglasan. U njemu, protagonistica otvoreno govori svom dečku kako ne želi zadržati dijete te da će abortirati. Također komentira da su feministkinje u prošlosti snažno kritizirale slashere kao podžanr horora.

„Jedna od najproblematičnijih stvari u kritici je pretpostavka da slasher ponajviše u kinima gledaju muškarci. Horor film je izvrsno mjesto za uništavanje i raskidanje binarnih opozicija. Ovakvi filmovi su dobar pokazatelj toga da koliko god nas patrijarhat pokušao staviti u kalup, to nas ne odvaja od sadržaja koje volimo. Obožavam šljokice, ali obožavam i krvave horore“.

Carol Clover u svojoj knjizi „Men, Women, and Chainsaws“ pretpostavlja da slasher radi na identifikacijskoj razini da se muškarci identificiraju sa ženom na kraju te da to predstavlja momenat draga. Međutim, Plazonja i u toj kritici pronalazi problematiku. Po njoj je to binarna opozicija što kasniji filmovi nastoje probijati te čime se teorija više počinje baviti.

Plazonja nije bez kritike kada je tema slasher. Naime, Clover također u svojoj knjizi popularizira termin „final girl“, tipičan arhetip u slasherima koji predstavlja ulogu ženskog lika koji preživi masakr i suoči se s ubojicom, često na kraju filma. Plazonja komentira da je koncept final girl problematičan jer, iako naizgled osnažuje ženski lik, u sebi često reproducira konzervativne, patrijarhalne i moralizatorske norme.

Na pitanje što publika misli o ovom konceptu jedna posjetiteljica je komentirala: „Nemam problem s kategorijom nego pozicijom final girl kao jedne figure, ja sam više za kolektivne pobjede u kojima se cure udruže“.

I Saw the TV Glow

„Kada sam se počela baviti horor filmom i auto teorijom sinula mi je ideja otvora. Bavim se metaforom otvora ne samo iz formalnih primjera rezanja kože i tijela, nego me zanimalo i metaforički na koje načine ih možemo iščitavati kao uplive naših osobnih preokupacija i kako izlaze van i izmiču našem čitanju. Meni su zanimljivi trenutci u kojima je horor film je metafora za odnos fantazije i zbilje, za granice jednog svijeta i drugog, zabranu otvaranja i prelijevanje jednoga ka drugome te ujedno koža i koja se siječe i otvara te ekran televizora kao metafora za otvaranje“, nastavlja Plazonja.

Ideja otvaranja tijela, i fizičkog i metaforičkog kao i otvaranje televizora i ulazak u njega pojavljuju se u filmu I Saw the TV Glow (2024.). Radi se o psihološkoj horor-drami koja istražuje teme identiteta i izolacije. Radnja prati Owena i Maddy koji imaju zajedničku opsesiju misterioznom horor serijom The Pink Opaque. Kako Owen odrasta, granice između fikcije i stvarnosti počinju se brisati, što dovodi do sve većeg osjećaja dezorijentacije i gubitka identiteta. U isječku kojeg je Plazonja na radionici pustila, Owen otvara svoj trup fizički, ali situacija služi i kao metafora za shvaćanje i priznanje da je trans žena.

„Zato ljudi imaju zazor od gledanja i uživanja u horor filmovima jer imaju problem identifikacije sa zbiljom poistovjećivanja sa svijetom koji je prikazan na ekranu“, zaključila je Plazonja.

Horor film je često u feminističkoj kritici izjednačavan s pornografijom s pretpostavkom da utječe na odnos žena prema stvarnosti. Međutim Plazonja govori: Zašivanje ekrana odnosno filma i prikazivanje filma kao cjeline u koju moramo stalno biti uvjereni i uteći u taj realitet te ga ne smijemo odvajati od svoje okoline u kojoj smo skroz immersed u iskustvo u kojem se ne ukazuje na njegovu tvorivost. Horor za razliku od toga stalno traži od nas otvaranje i da ga zaigrano analiziramo i gledamo na njega kao na gledanje fikcije, da se maknemo od toga da to mora biti prikaz vjerne stvarnosti“.

Još na početku radionice, Plazonja je zamolila sve prisutne da kažu koji im je najdraži horor i koja im je najdraža „final girl“. Polovina publike rekla je da uopće ne gleda i ne voli horore te se time postavilo pitanje zašto netko uopće bira gledati ovaj žanr.

Plazonja je podijelila svoje mišljenje: „Horor nam daje potencijal gdje možemo ubaciti i osobno. Trebamo raditi na tome da fikciju destabiliziramo i analiziramo baš zato da je se ne bojimo nego da ih gledamo kao konstrukte i tvorevine u koje i mi možemo imati svoje uplive jer itekako izlaze kroz te otvore.“

Je li sloboda govora izgovor za diskriminaciju? (prvi dio)

Posted on by info@libela.org

Već desetljeće Vijeće za elektroničke medije (VEM) uporno izbjegava ono što mu je osnovna zadaća: zaštititi građane i građanke od govora mržnje i diskriminacije u medijskom prostoru. Ne radi se o nesporazumu. Ne radi se ni o nedostatku zakonskih ovlasti. Radi se o izboru. Sustavnom, upornom i duboko zabrinjavajućem izboru – da se ne reagira. 

U razdoblju od 2014. do 2025. godine u Hrvatskoj se tiho, ali ustrajno gomilao jedan od najozbiljnijih primjera institucionalne pasivnosti prema govoru mržnje i diskriminatornim praksama u elektroničkim medijima. U središtu ove priče je VEM, institucija koja bi trebala štititi ljudska prava i sankcionirati nezakonite sadržaje, ali koja u tom razdoblju nije poduzela nijednu konkretnu mjeru protiv medijskih izvora diskriminacije temeljem spola, roda, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. To nije statistika. To je ogledalo. U njemu se jasno vidi kakvu važnost ljudska prava imaju za instituciju koja bi ih trebala štititi.

Homofobni i transfobni medijski sadržaji

Akcija “DiskrimiNacija”, koju smo pokrenule u Centru za građanske inicijative Poreč, odlučno prekida višegodišnji i zabrinjavajući institucionalni vakuum u djelovanju Vijeća za elektroničke medije, izravno ga suočavajući s dokazima, argumentima i pozivima na odgovornost. U fokusu kampanje je nedjelovanje VEM-a unatoč postojanju zakonskih mehanizama, javno dostupnim analizama i prijavama, te reakcijama drugih nadležnih tijela poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i Novinarskog vijeća časti. Kao ilustrativni primjer (no, svakako ne jedini) institucionalnog ignoriranja izabran je portal Narod.hr – elektronička publikacija pod ingerencijom udruge U ime obitelji – koji smo prepoznale kao medij s najvećim volumenom transfobnih i homofobnih sadržaja u Hrvatskoj. Korištenje ovog primjera ne implicira da je riječ o jedinom problematičnom mediju, već naglašava ozbiljnost i sustavnost diskriminatornog narativa, za koji smo smatrale da se – u ovom slučaju – najjasnije mogu dokazati. 

Naime, umjesto objektivnog informiranja, koristi se senzacionalistički ton i vrijednosna retorika, često uključujući navodnike oko izraza poput “transrodan” te namjerno korištenje zamjenica i imena suprotnih od identiteta osobe o kojoj se piše. LGBTIQ+ zajednica se u tekstovima prikazuje kao prijetnja društvu, posebno djeci i obitelji, te se opisuje izrazima poput “metastaza”, “kultura smrti”, “pervezna ideologija” i “mentalni virus”. U člancima se nalaze i krajnje uznemirujuće i uvredljive usporedbe, primjerice: 

“Postoje psi koje se ne da odučiti od toga da pojedu vlastiti izmet. Poraženi LGB prvoborci i njihovi prijatelji po svemu sudeći pripadaju toj pasmini.” ili “A svrha LGBTIQ metafizike je kraj čovjeka i rođenje nakaze.” 

Takva retorika jasno prelazi granice slobode izražavanja i služi normalizaciji govora mržnje. Lako je zaključiti da ovaj portal sustavno izvještava o LGBTIQ+ osobama kroz izrazito stigmatizirajući, diskriminatoran i dehumanizirajući pristup, čime doprinosi stvaranju društvene klime neprijateljstva i netrpeljivosti. 

Kroz višemjesečni rad prikupile smo i analizirale čak 309 članaka objavljenih na portalu Narod.hr, pri čemu je posebno istaknut uzorak od 44 temeljito pravno analizirana članka. Pravna ekspertiza, koju je izradila odvjetnica Zrinka Bojanić, jasno pokazuje kako ti tekstovi sadrže elemente kršenja Zakona o elektroničkim medijima, Zakona o suzbijanju diskriminacije, Ustava RH, kao i europskih normi o zabrani govora mržnje i poticanja na diskriminaciju. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svom očitovanju iz ožujka 2025. godine nedvosmisleno potvrđuje te navode, ističući da se u 193 od 309 analiziranih članaka radi o kršenju prava LGBTIQ+ osoba, uključujući stvaranje neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja. No usprkos toj potvrdi, VEM nije donio nijednu odluku o sankcioniranju tog portala, čime je potvrdio obrazac nepostupanja koji seže barem deset godina unatrag.

A kako ispitane osobe percipiraju homofobni i transfobni sadržaj? 

Anketa koju je proveo CGI među 537 LGBTIQ+ osoba otkrila je zabrinjavajuće podatke: 

  • Preko 90 posto ispitanih percipira sadržaj Narod.hr-a kao negativan ili vrlo negativan, a velik broj njih povezuje medijsko izvještavanje tog portala s vlastitim iskustvima straha, depresije, socijalne izolacije i povlačenja iz javnog prostora. 
  • Više od 74 posto ispitanih navelo je da zbog objava portala osjećaju povećanu nesigurnost i strah
  • Gotovo 70 posto ispitanika/ica izjavilo je da su tekstovi imali snažan emocionalni utjecaj na njihovu svakodnevicu
  • Gotovo četvrtina, njih 22,8 posto doživjela je konkretnu homofobiju ili transfobiju u stvarnom životu kao izravnu posljedicu takvih sadržaja

“Jednom prilikom su pisali osobno o meni prije nekoliko godina. Komentari na članak su bili redom govor mržnje, vrijeđanje i prijetnje smrću. Preko stotinjak komentara. Potaknuti člankom naravno koji je očito bio hušački nastrojen. Neistinom su huškali. Danas kada gledam na to mi je žao da nisam imala snage prijaviti. I isto tako mi je žao da je uopće na osobi osobno da pokrene sve, osobi koja je žrtva. “

Emocionalne reakcije ispitanih bile su izrazito intenzivne – od tuge, straha i bijesa, do osjećaja nemoći i nelagode. Otvoreni odgovori dodatno osvjetljavaju dubinu emocionalnog utjecaja: ispitane osobe izvještavaju o strahu za vlastitu sigurnost, osjećaju neprihvaćenosti, gubitku nade i bijesu zbog društvene tolerancije prema takvim sadržajima. 

“Ljutnju i bijes, lgbt+ ljude se predstavlja kao životinje i stoku zrelu za klanje, predstavlja ih se kao bolest ili zarazu, osjećam se uplašeno za sebe.”; U tekstovima govore o nama kao da smo bezdušna i neosjećajna bića i da nas treba iskončati.”

“Osjećam se prestrašeno do razine tresenja i straha za svoj život, i pri tome ni malo ne pretjerujem. Pratitelji tog portala, siguran sam, žele da UMREM.”

Tek manji broj njih opisao je osjećaj borbenosti i prkosa, navodeći da ih ovakvi članci motiviraju na aktivizam. Unatoč tome, dominantan doživljaj ostaje težak emocionalni teret i potvrda da ovakvo izvještavanje pogoršava mentalno zdravlje i društveni položaj LGBTIQ+ osoba. Ispitane osobe također su u odgovorima naglasile potrebu za etičkim i odgovornim medijskim izvještavanjem, kao i za regulatornim mjerama koje bi zaštitile njihova prava i sigurnost.

“Izravno višegodišnje iznošenje neistina, omalovažavanja, diskreditiranja, zastrašivanja, poticanja drugih na direktne napade na sve nas koje su označili “metama.”

Pokušaji sabotaže 

Posebno zabrinjavajući je bio organizirani pokušaj sabotaže ankete koji je uslijedio nakon što je portal Narod.hr objavio članak s pozivom svojim čitateljima i čitateljicama da ispune anketu, iako je ista bila namijenjena isključivo LGBTIQ+ osobama. U vrlo kratkom razdoblju anketi je pristupilo 229 osoba koje su se identificirale kao heteroseksualne endospolne cis osobe, i čiji su odgovori sadržavali uzorke eksplicitne homofobije, transfobije, negiranja problema i pokušaje dehumanizacije LGBTIQ+ zajednice. Ovi odgovori su potom izuzeti iz analize zbog jasne namjere da se rezultati istraživanja diskreditiraju i obezvrijede. Među primjerima komentara nalazile su se i poruke poput:

“Pederi i ostali bolesnici – čitajte portal Narod!” ; “Dosta vas je više, sa nakaradnim idejama i ideologijom” ; “Shvatio sam da nisam jedini tko lgbt zajednicu smatra bolesnom”

Ovaj slučaj ilustrira koliko su polarizirani medijski prostori u Hrvatskoj postali plodno tlo za organizirano djelovanje protiv napora usmjerenih na borbu protiv mržnje i diskriminacije. Time se dodatno ogoljuje kontekst u kojem djeluje portal i razotkriva kako dio publike tog medija usvaja i širi njegove poruke mržnje. 

Širenje stereotipa i netrpeljivosti prema LGBTIQ+ osobama

Članci portala Narod.hr koriste retoriku koja sustavno prikazuje LGBTIQ+ zajednicu kao prijetnju društvu, osobito djeci i obitelji. Umjesto informativnog ili uravnoteženog pristupa, sadržaji su oblikovani tako da stvaraju moralnu paniku, koristeći izraze koji sugeriraju da su LGBTIQ+ osobe opasnost za budućnost čovječanstva i temeljne društvene vrijednosti. Udruge i aktivisti te aktivistkinje prikazuju se ne kao borci ili borkinje za ravnopravnost, već kao skupine koje navodno teže društvenoj dominaciji, dok se njihova prisutnost u edukativnom prostoru interpretira kao pokušaj manipulacije djecom. Takav narativ često koristi dramatične i dehumanizirajuće izraze, koji potiču osjećaj straha, odbojnosti i neprijateljstva kod čitatelja i čitateljica, čime se dodatno produbljuju stereotipi i netrpeljivost prema LGBTIQ+ osobama. 

Ovo nije izoliran slučaj, nego redovita uređivačka praksa portala koji je, uz to, dobio sredstva iz Fonda za pluralizam medija za projekt koji u samom naslovu nosi poruku stigmatizacije: “Epidemija transseksualizma u Hrvatskoj i svijetu.”

Anja Zag Golob: osvježavajuće i beskompromisno realna

Posted on by info@libela.org

Njezino djetinjstvo obilježili su odlasci u Bleiburg. Međutim, ne radi se o povijesnim tragedijama, nego o bananama i kavi, prvim metaforama bogatog Zapada. Anja Zag Golob (1976.) nije tipični proizvod slovenskog književnog establišmenta. Odrasla uz granicu, oduvijek je imala pomalo rubnu poziciju – onu s koje se najjasnije vide kontrasti i apsurdi društva.

Na objavu prve zbirke poezije čekala je do 33. godine, kao da je slijedila savjet Virginije Woolf  ‘da se ništa ne objavljuje prije tridesete’, iako priznaje da za taj savjet tada nije ni znala. Za razliku od mnogih koji/e žude za ranim uspjehom, Anja je pekla zanat kao kazališna kritičarka gotovo desetljeće, bruseći pero na rokovima i disciplini pisanja. Kada se napokon odlučila objaviti zbirku poezije, učinila je to s jasnoćom vizije koju mnogi ne dostignu ni nakon nekoliko knjiga.

Borac protiv nepravde i nelogičnosti

Ova pjesnikinja nije se zadovoljila samo pisanjem. Kad je za najbolju zbirku poezije dobila prestižnu Jenkovu nagradu, odbila je novčani dio nagrade jer je novac bio privatnog porijekla. I dok su mnogi odmahivali glavom, majka joj je rekla: ‘Dobro pogledaj tu nagradu, jer to je zadnja koju ćeš dobiti.’ Ironično, Anja je nagradu osvojila ponovno, ali je ovoga puta prihvatila novac, nakon što se uvjerila da ga je osiguralo Ministarstvo kulture.

Takva principijelnost joj je vjerojatno zatvorila neka vrata. Kao što sama kaže, zna da ju određene komisije nisu htjele ni nominirati nakon tog skandala. Ali to Anju nimalo ne brine – smatra to jednakim priznanjem kao i same nagrade, jer nije na ovom svijetu da se svidi svima nego da zastupa svoje vrijednosti bez obzira na cijenu.

Nakladnica protiv monopola

S tom istom tvrdoglavošću, Anja je 2013. s pet prijatelja osnovala izdavačku kuću VigeVageKnjige, specijaliziranu za stripove i crtane romane. Potom je otvorila knjižaru u Mariboru – Mariborku, 13 kvadratnih metara revolucije protiv monopola velikih lanaca koji (prema njihovim saznanjima) zahtijevaju 50 posto marže. Njihova je filozofija jednostavna: plaćanje unutar 30 dana, uz maržu od 30 posto. Anja svojim pristupom pokazuju da je moguće raditi s manjom maržom, istovremeno osiguravajući egzistenciju autorima/icama i malim izdavačima.

‘Kad bi brojao novce, to je nemoguće’, kaže Anja o vođenju nezavisne knjižare. Ali njihova motivacija nije financijska. Oni su tu kao primjer dobre prakse koji dokazuje da je drugačiji model moguć. Umjesto da prihvate mantre kapitalizma, pokazuju da kultura i književnost mogu i moraju funkcionirati po drugim principima.

Foto: Boštjan Lah

Knjižara je postala i mjesto otpora – prostor gdje se može naći periodika koju druge knjižare ne prodaju. Dialogi, mariborski časopis s tradicijom dugom više od 30 godina, izbačen iz većih knjižara, našao je utočište u Mariborki. Za Anju je nezamislivo da grad poput Maribora nema pristup vlastitoj intelektualnoj povijesti i produkciji.

Sloboda prije svega

“Meni je najviše važno ono što ja smatram slobodom,” kaže Anja.

Ta vrijednost vodi svaku njenu odluku. Odbila je živjeti isključivo od poezije jer, kako kaže, to bi ‘previše opteretilo poeziju’, a vjerojatno ne bi ni bilo moguće. Umjesto toga, balansira između različitih svjetova – izdavaštva, pisanja, prevođenja i aktivizma. Svjesno izabire teži put jer joj omogućuje neovisnost koja je za nju svetinja.

Taj pristup je očit i u njenom odnosu prema izdavačkim kućama. Nakon što je objavila drugu knjigu u izdanju Mladinske knjige (najveće slovenske izdavačke kuće) i nakon što je ta knjiga rasprodana, Anja kaže da izdavač nije htio, unatoč potražnji, napraviti drugo izdanje. Čekala je godinu dana, zatražila povrat prava i sama objavila knjigu. Kad ju je pri telefonskom pozivu predstavnica Mladinske knjige pitala zašto ne bi podigla cijenu knjige da bi i oni mogli imati svoju maržu, Anja je pristojno završila razgovor i više nije surađivala s njima.

Aktivistkinja na prvoj crti

U Mariboru, gradu s teškom industrijskom prošlošću i sadašnjošću punom frustracija, Anja je sa svojom knjižarom postala meta homofobnih napada. Nakon što je objesila duginu zastavu, uslijedile su prijetnje smrću, grafiti i zastrašivanja. ‘Smrt pedrom’ pisalo je na zidu pored knjižare, a uslijedile su i prijetnje škarama.

Umjesto da skloni grafite, odlučila ih je ostaviti kao umjetničku instalaciju. ‘Zašto brisati?’ pita se. ‘Ako obrišemo, sljedeći tjedan će se pojaviti nešto drugo.’

Njezin odgovor na mržnju nije kapitulacija nego kreativni otpor. Tako će organizirati Maurični dan (Dan duge) u Mariboru te je, kako stvari sad stoje, uvjerila predsjednicu Slovenije da dođe podignuti zastavu duginih boja. Organizirat će i radionice za policiju, općinsku vlast i učitelje, nastojeći educirati one koji mogu napraviti promjenu.

Dok gradonačelnik Maribora svakodnevno prolazi pored grafita mržnje i ne poduzima ništa, Anja mobilizira književnu i aktivističku zajednicu. Odbija prihvatiti da je to ‘naprosto tako’ ili da se ništa ne može promijeniti. Svjesna je da živi na prvoj crti sukoba, ali upravo je ta pozicija čini još odlučnijom.

Horizontalna direktorica

Kao ‘deklica za sve’ u svojoj izdavačkoj kući, Anja ima zanimljiv pristup vodstvu. Iako je nominalno na čelu, ona svoju ulogu vidi ‘horizontalno’ – svi su jednaki, samo ona ima ‘glavu malo više podignutu, da vidi što treba raditi’. Taj pristup znači da je uvijek spremna zasukati rukave. Dok u većini izdavačkih kuća direktori/ice samo navrate na sajmove da pozdrave i popiju piće, Anja inzistira da svi – uključujući i nju – rade na štandovima, razgovaraju s čitateljima i prezentiraju knjige.

Ta filozofija odnosi se i na javne nastupe. Iako kaže da je introvert (kao i mnogi u njenom timu), preuzima odgovornost istupanja u javnost kad je potrebno, ali uvijek traži načine da i druge osposobi za to – polako šireći krug onih koji mogu predstavljati izdavačku kuću. Ne vjeruje u hijerarhije ni u nedodirljive autoritete.

Poezija, sloboda i životi vrijedni življenja

U srži svega što Anja radi je pitanje: ‘Na što sam potrošila najviše vremena?’

Kako sama kaže, gleda da kada umre, da bude okej s tim na što je potrošila najviše vremena. Čini se da su knjige, literatura i borba za slobodu ono što joj daje osjećaj smisla.

Premda mnogi posvećuju živote kompromisima i malim prilagodbama, Anja živi po vlastitim principima, čak i kad je cijena visoka. Odbija se savijati pred predrasudama, monopolima ili prijetnjama. U književnom svijetu punom pretencioznih pozera/ica, ona je osvježavajuće i beskompromisno realna.

Za svijet koji ‘žuri ali nikamo ne ide’, kako opisuje Ljubljanu (u kojoj također ima knjižaru), Anja nudi drugačiji model – onaj gdje se principi ne prodaju, gdje se mali izdavači ne gaze, gdje poezija nije samo ukras nego život, i gdje se na prijetnju smrću odgovara pozivom predsjednici države da podigne zastavu duginih boja.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Politički istaknute žene: dezinformacijski narativi o Sanji Radolović

Posted on by info@libela.org

Tijekom prethodnih izbornih kampanja obrađivale smo dezinformacijske narative vezane za politički istaknute žene. Za vrijeme parlamentarnih izbora 2024. godine, pisale smo o narativima koji su pratili kampanju Sandre Benčić. Za vrijeme zadnjih izbora – onih za funkciju predsjednika/ice – pisale smo o narativima usmjerenim ka Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić.

Također, već smo nekoliko puta pisale da su rodne dezinformacije i dezinformacijski narativi često usmjereni ka ženama aktivnim u političkoj areni, novinarkama ili ženama u javnom prostoru tako da perpetuiraju mizoginiju ili rodne stereotipe u društvu. Upravo narativi koji perpetuiraju rodne stereotipe u društvu, u trenutnoj predizbornoj kampanji za lokalne izbore, grade se oko Sanje Radolović, saborske zastupnice i kandidatkinje SDP-a za županicu Istre (1,2,3).

Sanja Radolović i bikini

AI generiran sadržaj je – uvjetno rečeno – novo oruđe u širenju rodnih dezinformacija. Takav sadržaj dodatno gradi seksističke i mizogine narative koji potom pojačavaju posljedice koje imaju rodne dezinformacije. Iako su i muškarci mete AI generiranih napada, istraživanja pokazuju da su žrtve umjetno generiranog sadržaja većinom žene (1,2,3). Već smo pisale o napadima koje su pretrpjele javne osobe iz svijeta politike, glazbe, sporta i inih grana. Značajan broj AI generiranog sadržaja bazirao se na seksualizaciji žena kroz objavu fotografija u bikiniju, deepfake pornografskih fotografija i/ili pornografskih filmova.

Tijekom ovogodišnjih lokalnih izbora moguće je i da je ta praksa došla i do „našeg sokaka“. Tako je društvenim mrežama kružila snimka na kojoj se navodno Sanja Radolović šeće u bikiniju kroz neki kafić (1,2,3). Kako navodi Radolović u intervjuu za Večernji list, ta je snimka jako brzo došla do nje. Tako je imala priliku reagirati na nju prije nego li je postala jako viralna.

„Kad moji politički protivnici nemaju nikakvih argumenata, a ni konkretan program, jedino što im preostaje je sklepati neki lažni video, objaviti na opskurnom portalu i nadati se da će meni to smanjiti rejting i smanjiti mi šanse da ih pobijedim na izborima na istarsku županicu“, kazala je Radolović i dodala: „za početak gospođica koja se prešetava videom ima tetovažu, a one nikad nisu bile moj đir, pa nemam ni jednu… I još jedna stvar, nikad nisam baš bila fan bikinija na trokutiće, više volim balconette style bikini“ (1,2).

Sanja Radolović – saborska Barbika

Osim potencijalno umjetno generiranog dezinformacijskog sadržaja, Radolović je kontinuirano izložena rodnim stereotipima i seksizmu. Tako je se u medijima nazivalo i „Saborskom Barbikom“ (1,2). Na jednu takvu objavu na portalu net.hr reagirala je i inicijativa „Seksizam naš svagdašnji“. Navode da medijski naslov „Saborska barbika ponovno ukrala svu pažnju“ nije gaf već ogledni primjer trivijalizacije žena u politici.  

„Umjesto političkih stavova, žene se prikazuje kroz izgled, odjeću i ponašanje. One nisu zastupnice – one su „djevojke koje se zabavljaju“. Ovakvi naslovi sustavno podrivaju ozbiljnost žena u javnom prostoru. Uče nas da ženu, pa i kad govori o budućnosti zemlje, treba gledati – ne slušati. I zato seksizam u medijima nije detalj – on je jasna prepreka ravnopravnosti“, navode iz inicijative.

Vrlo brzo nakon objave, naslov članka su promijenili. Ipak, to nije prvo seksističko izvještavanje o Sanji Radolović na navedenom portalu. Pisali su da je „zgodna zastupnica na sjednici svima spustila vilice u seksi modnoj kombinaciji”. Kao i da sve ostavlja bez daha „kad ona ušeta u Sabor i da se malo tko ne okrene za njom“, da je u „Sabor ušetala poput Viktorijinih anđelica“, a i pitali su se da li se plavuše bolje zabavljaju.

Diskreditacija kroz muške figure

Slično kao i u pitanju Ivane Kekin i Marije Selak Raspudić, kroz kampanju se Sanju Radolović trivijaliziralo i diskreditiralo kroz muške figure – njene muževe. U velikom intervju za portal istra24, Radolović navodi da su javnim prostorom kolale tvrdnje „da je njen bivši suprug trenutno u zatvoru zbog dilanja droge, a sadašnji je multimilijunaš kojeg skriva“. U istom razgovoru, ona demantira tvrdnju da joj je bivši suprug u zatvoru, a nekoliko portala navodi da je tu tvrdnju u javnost plasirala internetska stranica Rovinj News (1,2,3).

Ti isti portali navode da neslužbeno nemaju podataka o istinitosti te tvrdnje. Mi nismo našle niti tvrdnju na navedenoj internetskoj stranici, niti imamo informaciju o (ne)istinitosti te tvrdnje. Odnosno, navedena objava na stranici Rovinj News „postoji“ kada je se unese u pretraživač, no trenutačno je nismo našle na stranicama Rovinj Newsa.

Što se tiče sadašnjeg muža, u ovom trenutku medijske stupce puni njena imovinska kartica koja sadrži sve što je u vlasništvu i njena novog supruga, istarskog obrtnika Marijana Ritoše (1,2,3), kojeg – očito – ne skriva.  

Umjesto nedoraslosti za bavljenje politikom – seksizam, seksualizacija i trivijalizacija

U prethodnim predizbornim kampanjama svjedočile smo prikazu političarki kao nedoraslih za obavljanje funkcija za koje su se natjecale u izbornim utrkama. Propitkivala se njihova sposobnost, prikazivane su kao marionete, nestabilne, nedorasle, netransparentne i/ili politički naivne.

U slučaju Sanje Radolović – situacija je malo drugačija. Većina dezinformacijskih narativa usmjereni su ka seksualizaciji nje kao političarke i utemeljeni su na rodnim stereotipima i seksizmu. Ipak, kao i kod nekih ranije analiziranih narativa usmjerenih ka političarkama u našim izbornim ciklusima i Radolović se pokušalo diskreditirati kroz muške figure u njenom životu. Kako će se to odraziti na izborne rezultate i buduće dezinformacijske narative usmjerene ka ženama, ostaje nam vidjeti.   

*Dopuna 9. svibnja: Na Instagramu postoji i ovaj video koji je sličan onome u kojem navodno Sanja Radolović hoda u bikiniju. To pokazuje da ne možemo isključiti da se radi i o stvarnom sadržaju. No, na snimci nije Sanja Radolović već Autumn Renae. Također, kad se isječak videa u obliku fotografije unese u tražilicu Yandex, u sličnim fotografijama nalaze se fotografije Autumn Renae u bikiniju.

*Dopuna 14. svibnja: Faktograf je objavio provjeru (13. svibnja) koja pokazuje da na snimci nije SDP-ova kandidatkinja za istarsku županicu Sanja Radolović već djevojka koja svoje profile ima i na OnlyFansu – Autumn Renae. Analizom video ustvrdili su da je velika vjerojatnost da snimka nije generirana korištenjem umjetne inteligencije (UI) ili deepfake tehnologije već se na njoj nalazi druga osoba, a ne SDP-ova političarka.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Resist, She Said: film kao glas potlačenih

Posted on by info@libela.org

Predavanje „Resist, She Said – Filmske prakse neposlušnosti vol. 2“ o povijesti radničkih otpora viđenih kroz ženski film održano je u sklopu ciklusa javnih predavanja i radionica vezanih uz feminističku teoriju “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura“. Predavačica je bila Dina Pokrajac, filmska kritičarka, kustosica, urednica i prevoditeljica, a navedeni ciklus organizira Centar za kulturu Trešnjevka.

Njeno predavanje osmišljeno je kao emotivno, izvedbeno predstavljanje radnica kroz povijest filma. Svojim poetičnim tekstom popraćenim videom i ponavljanjem fraze „Resist she said“ fokusirana je na tri žene, redateljice Martu Rodriguez, Sarah Maldoror i Valérie Massadian koje veže način na koji predstavljaju otpor kroz filmski jezik i medij.

„Ideja je bila prikaz autorica koje su meni sjajne, a užasno malo ljudi zna za njih. Čak i u našoj filmskoj branši su svedene samo na neku crticu. Na primjer Sarah je afrička redateljica, jedna jedina… nitko zapravo ne gleda te filmove“, rekla je predavačica Dina Pokrajac i dodala: „To nisu samo dobri filmovi nego te žene životnim primjerom i praksom stoje iza toga što stvaraju“.

Tri autorice, tri kontinenta

Marta Rodriguez, kolumbijska redateljica dokumentarnih filmova, producentica i spisateljica u svojim djelima fokusirana je na živote i iskustva kolumbijske radničke klase. Smatra se pionirkom snimanja antropološkog dokumentarnog filma u Latinskoj Americi. Njezini značajni filmovi uključuju Chircales (1972), Campesinos (1975) i Nuestra voz de tierra, memoria y futuro (1982). „Rodriguez je prvenstveno htjela pretvoriti film u oružje kulturne kritike“, rekla je Pokrajac u svom predavanju.

Sarah Maldoror najpoznatija je po dugometražnom filmu Sambizanga (1972.) o ratu u Angoli 1961.-1974.

„Njen autorski glas je prodoran, a politička revolucija koju dramatizira obojena je radikalnom ljepotom njenih dugih kadrova. U filmu je našla idealno oružje u borbi za samoaktualizaciju i oslobođenje potlačenih kolektiva individua. Odlučila je sama uzeti kameru u ruke i snimiti povijest svojih ljudi, a ne čekati da netko to napravi umjesto nje“, kazala je Pokrajac.

Valérie Massadian je francusko-armenska fotografkinja i redateljica. Njezin rad koncentriran je na ženske likove, na njihovu animalnost i odnos prema svijetu i prirodi. Pokrajac objašnjava: „Massadian na fascinantan način miješa autobiografiju i antropologiju. Filmove stvara kroz blisku suradnju s neprofesionalnim glumcima i korištenjem dokumentarističkih alata kako bi stvorila fikciju“.

Bijes i nježnost kao feministički alat

Nakon predavanja uslijedio je razgovor s posjetiteljicama i predavačicom u kojem su se razmijenili komentari na predavanje, kao i uloge žena kako u filmu tako i u borbi za radnička prava. Jedna od gledateljica komentirala je ulogu bijesa i nježnosti koji su spomenuti u predavanju: „Zapravo su i bijes i nježnost u feminističkoj borbi bili dosta zanemarivani. I dalje se oboje stavlja sa strane i tretira kao nešto iracionalno“.

Pokrajac se složila i dodala: „Važno je da se bijes usmjeri tamo gdje treba biti usmjeren, ali i nježnost prema onima koji s nama trebaju stvarati zajednicu koja pruža otpor“.

Osim već navedenih zanimanja, Pokrajac je zaposlena u Restartu kao voditeljica Dokukina KIC i edukacijskog programa Masterclass, umjetnička je direktorica Subversive Festivala te selektorica ZagrebDoxa. Kao filmska kritičarka sudjelovala je u brojnim međunarodnim ocjenjivačkim žirijima i selekcijskim komisijama te održala niz predavanja i radionica u brojnim gradovima. Diplomirala je novinarstvo i politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a trenutačno je doktorandica na poslijediplomskom studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Projekt “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura” provodi se kroz ciklus od šest susreta koji se temelje na feminističkoj teoriji, fokusirajući se na “nevidljivo” unutar različitih društvenih i humanističkih disciplina. Ovo je bio drugi po redu susret koji je postigao cilj projekta – napravio je prostor dijaloga i razmjene mišljenja. Iduće na programu je predavanje Dunje Plazonje pod nazivom „Djevojaštvo i užitak gledanja horor filmova“, a održat će se u srijedu, sedmog svibnja.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org