info@libela.org, Author at Libela

Virtualno kućanstvo može osvijestiti mentalni rad i rodnu neravnopravnost u obiteljima

Posted on December 15, 2025December 15, 2025 by info@libela.org

Udruga B.a.B.e. provodi kampanju „Ravnopravnost bez izgovora“čiji je cilj učiniti nevidljivi rad žena vidljivim, mjerljivim i društveno prepoznatim.

Kampanja se temelji na istraživanju provedenom 2022. godine, čiji rezultati nedvosmisleno pokazuju da je podjela kućanskih i mentalnih obaveza u hrvatskim kućanstvima i dalje duboko rodno obilježena. Kako se često „ne znam ja to raditi“ koristi kao izgovor pri obavljanju kućanskih poslova, slogan kampanje je „Ako ne znaš, nauči. Podijelimo poslove u kući!“

Mentalni rad: ono što se ne vidi, ali određuje živote obitelji

Dok se o kućanskim poslovima barem povremeno govori, mentalni rad odnosno planiranje, koordinacija, anticipacija problema, emocionalni rad i organizacija kućanstva uglavnom ostaje neprepoznat dio ženske svakodnevice. No, upravo ta vrsta rada u velikoj mjeri oblikuje kvalitetu života u obiteljima, utječe na mentalno zdravlje, raspoloženje i svakodnevnu dinamiku odnosa.

Kampanja je dio projekta u kojem se B.a.B.e. fokusiraju na istraživanje kognitivno-emocionalnog upravljanja kućanstvom (KEUK) i njegovo prevođenje u alate koji mogu potaknuti društvenu promjenu. Tako je u sklopu kampanje razvijena je i platforma Virtualno kućanstvo. Ona je zamišljena kao jednostavan i pristupačan alat koji korisnike_ice vodi korak-po-korak kroz svakodnevne kućanske poslove i istovremeno prikazuje tko te poslove u stvarnosti najčešće obavlja.

„U pitanju nije samo edukativni alat, nego i svojevrsno ogledalo: interaktivni sadržaji i vizualizacije podataka omogućuju korisnicima prepoznavanje vlastitih obrazaca i dinamike u domaćinstvu. Prvi rezultati pokazuju da platforma bilježi stabilan rast, kao i veliki broj anonimnih komentara koji potvrđuju koliko je ovo područje opterećeno stereotipima, tišinom i često neizrečenim frustracijama“, poručuju iz udruge B.a.B.e.

Reakcije javnosti: od oduševljenja do otpora

Kampanja je na društvenim mrežama izazvala snažne reakcije. Dok su žene prepoznale vlastita iskustva i izrazile osjećaj olakšanja jer je napokon imenovano ono što svakodnevno proživljavaju, dio muškaraca reagirao je negativno, najčešće ponavljajući argumente o „tradicionalnim ulogama“ ili uspoređujući kućanski rad s fizički teškim zanimanjima poput rudara ili građevinara.

„Takve reakcije samo potvrđuju ono što istraživanja već godinama pokazuju: kućanski rad nije povremeni napor, nego stalna, svakodnevna obaveza koja se ponavlja u pravilnim ciklusima, za razliku od poslova koji se stereotipno smatraju „muškima“, a koji se u kućanstvu pojavljuju rijetko; ponekad jednom godišnje ili tek u slučaju kvara“, poručuju iz udruge B.a.B.e.

Sociološka tumačenja ovakvih reakcija jasna su: kad se dovede u pitanje ustaljeni obrazac rodnih uloga, javlja se otpor. No on nije znak da kampanja promašuje, smatraju provoditeljice, već da je pogodila samu srž problema. Kako feministička teorija godinama upozorava, privatna sfera nije apolitična – ona je mjesto gdje se rodne nejednakosti reproduciraju iz dana u dan.

Ravnopravnost počinje u domu

Kampanja „Ravnopravnost bez izgovora“ ističe da promjena kreće od svakodnevnih odluka unutar obitelji.

Mentalni rad i kućanski poslovi ne smiju ostati „ženski posao“ niti teret koji se podrazumijeva.

Vrijeme je da se obiteljski rad prepozna kao stvaran rad, neplaćen, ali ključan za funkcioniranje društva, a vrijeme je i da se prestanemo skrivati iza izgovora poput „ne znam kako“. Virtualno kućanstvo osmišljeno je kao alat koji ne osuđuje, nego pomaže. Jednostavan je, dostupan i praktičan, i može biti prvi korak prema ravnopravnijem životu u hrvatskim obiteljima.

Iduće godine će se održati 25. Povorka ponosa u Zagrebu

Posted on December 11, 2025December 11, 2025 by info@libela.org

Ovu srijedu Odboru za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora dostavljena je peticija koju je pokrenula Sanja Sarnavka kojom se traži micanje molitelja s glavnih gradskih trgova (1,2,3). Peticija je u trenutku pisanja teksta imala 75.682 tisuće potpisa. Predavanje peticije prokomentirao je i predsjednik Domovinskog pokreta, Ivan Penava. Kazao je da, za razliku od tih (pod navodnicima) progresivnih inicijativa i stranaka, Domovinski pokret je protiv svih zabrana te da smatra prijedlog inicijative totalitarnim i neshvatljivim. Osvrnuo se i na prijedlog mladih svoje stranke za „micanje Povorke ponosa i antifa marševa iz središta hrvatskih gradova“. Kazao je da on izazvan ovakvom reakcijom, a ne na tragu njihovih razmišljanja.

“Ukoliko smetaju ljudi koji mole bilo gdje na javnim mjestima, onda ok, ako tako gospoda inicijatori razmišljaju, idemo onda i Gej Prajd i sve što diže i promiče woke ideologiju, idemo ih maknuti negdje po šumama i gorama na periferiju da ne iritiraju većinu hrvatskog naroda i hrvatskih građana”, rekao je Penava.

U nastavku je govori da se kroz Gej Prajd zlostavlja i iritira cjelokupna hrvatska javnost deset godina. “Ne zbog načina kako ljudi žive, neka rade što god hoće u četiri zida, ali da to agresivno namećete putem medija, okupacije javnih prostora, ulica gdje staje praktično život u središtima gradova, da bi promovirali nešto što je po nama i većini ljudi poprilično diskutabilno na način koji to radite..”, rekao je Penava (1,2,3).

Koliko dugo Povorka ponosa prolazi ulicama Zagreba?

Na tu objavu reagirao je i Zagreb Pride na svojim društvenim mrežama kazavši da niti jedan završni skup Povorke nije, dosada, održan na Trgu bana Josipa Jelačića. Završni skupovi su održani na javnim prostorima raznih gradskih četvrti, poručuju iz organizacije.

„Skrećemo mu, također, pozornost da je Zagreb Pride tek malo mlađi od Republike Hrvatske i da će se iduće godine održati 25. zagrebačka Povorka ponosa koja je sastavni dio nacionalne tradicije i jedna od najdugovječnijih godišnjih manifestacija u suverenoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj“, stoji u priopćenju Zagreb Pride-a.

To bi značilo da se ove godine održala 24. Povorka ponosa u Zagrebu, koju smo najavile na Libeli, a o njoj je pisalo i nekoliko medija (1,2,3). Održavala se 14. lipnja ove godine.

Prva Povorka ponosa u Zagrebu se održala 2002. godine (1,2,3) pod nazivom „Gay Pride Zagreb – Iskorak KONTRA predrasuda“. Povorku je organizirao organizacijski odbor sačinjen od članova i članica udruga Iskorak i Kontra. Na stranicama Zagreb Pridea, koji organizira službeno povorke od 2003. godine, piše da je na njoj sudjelovalo oko 300 osoba. Čuvao ju je velik broj policijskih službenika i službenica, no pratilo ju je nasilje, suzavci, vrijeđanje i prijetnje (1,2,3).

*Foto: Zagreb Pride arhiva* – prva Povorka ponosa u Zagrebu

„Ovo je prilika da pokažemo da smo civilizirana demokratska zemlja i da poštujemo razlike“, kazala je tada Đurđa Adlešić, koja je došla podržati Povorku. U istom arhivskom snimku HRT-a, kazano je i da su nakon Povorke napadnuta dvojica novinara koji su je pratili.

U kojim se još gradovima održava Povorka ponosa u Hrvatskoj?

Uz zagrebačku Povorku, aktivno ih se održava još nekoliko. Povorka u Karlovcu se ove godine održavala treću godinu za redom, Povorka u Puli se održavala drugu godinu za redom, a povorka u Splitu se održava već 14 godina (1,2,3).

Sukladno navedenome, izjava Ivana Penave u kojoj spominje da Pride traje desetak godina nije točna. Iduće godine se očekuje održavanje 25. Povorke ponosa u Zagrebu, kao i 15. Povorke u Splitu. Obje najdugovječnije Povorke u našoj zemlji već godinama ne bilježe veće incidente te u njima sudjeluju brojni građani i građanke koji_e podržavaju borbu za LGBTIQ+ prava i ravnopravnost (1,2,3).

Nasilje nad novinarkama i dalje je realnost

Posted on December 10, 2025December 29, 2025 by info@libela.org

Panel rasprava o nasilju nad ženama, s naglaskom na nasilje nad novinarkama i u medijskim redakcijama održala se unutar treće Feminističke konferencije koju je od 4. do 6. prosinca organizirala Udruga Domino. Na panelu su sudjelovale Kristina Turčin iz Jutarnjeg lista, Ana Brakus iz Faktografa i Maja Štrbac s N1, a moderirala ga Milena Zajović iz Večernjeg lista.

Medijsko izvještavanje o femicidu

S obzirom na recentna događanja zahvaljujući kojima potencijalno idemo ka rekordnom broju femicida u našoj zemlji, na samom početku panela sudionice su se osvrnule na medijsko izvještavanje o femicidu.

Kristina Turčin je kazala da se, unatoč manjkavostima medijskog izvještavanja (koje još postoje), vidi napredak kroz godine, posebice u samom prihvaćanju izraza femicid koji je danas prisutan u opremi članaka mainstream medija. Naglasila je da joj je trebalo deset godina bavljenja temom nasilja nad ženama da bi ljudi prihvatili izraz kao što je femicid bez okretanja očima. Rezultat napretka, smatra Turčin, je i činjenica da njen medij danas ima pravilnik/smjernice o izvještavanju koje jasno definiraju što je (ne)prihvatljivo kada govorimo o nasilju nad ženama.

Smatra da su se ipak počeli pisati ozbiljniji tekstovi o toj temi koji uključuju policijske statistike, problematiku slučaja, a ne samo iskaze susjeda i ostale medijske prakse koje su se radile kada se izvještavalo o femicidu. Maja Štrbac se složila da postoji napredak pohvalivši ranije spomenute smjernice/pravilnik. Dodala je da nacionalnost i ine karakteristike počinitelja, odnosno žrtve, u većini slučajeva nemaju direktne veze sa samim femicidom i da se tako što ne bi trebalo dodatno isticati.

„Ključ toga da se osjećaš uspješno je da su ti očekivanja jako niska“, kazala je Ana Brakus i dodala da iako se vide pomaci u izvještavanju oni su i dalje minimalni. „Ne osporavam napredak, ali ga smatram minimumom minimuma“, kazala je Brakus.

Nasilje nad ženama u medijima – napredujemo li?

Milena Zajović se osvrnula i na recentno istraživanje Sindikata novinara Hrvatske koje pokazuje porazne uvjete rada novinarki u Hrvatskoj i visoku razinu rodno uvjetovanog nasilja nad novinarkama. Nalazi istraživanja pokazuju da je svaka druga medijska djelatnica bila žrtva seksualnog ili drugog tipa zlostavljanja na radnom mjestu, u medijskim redakcijama.

Iako je neosporivo da je nasilje i dalje velik problem, Turčin naglašava da je i na tom području vidljiv pomak u odnosu na početak njene karijere u novinarstvu. Smatra progresom da si današnje djevojke i žene ne dopuštaju iskustva kakva su žene i djevojke njene generacije trpjele kada su počinjale rad u medijima. Prisjetila se i postratne situacije rada s urednikom koji je bio ozbiljan zlostavljač, a otkaz je dobio tek nakon što je jednoj mladoj djevojci rekao: „ako mi još jednom pošalješ ovakav tekst, stavit ću ti pištolj na glavu kao što su tvoji prljavi muslimani radili nama u ratu.“

Kako bi pokazala da takve stvari danas ipak nisu moguće, kazala je da se nedavno dogodilo da je sedam djevojaka u jednom mediju dalo otkaz jer je profesionalni pritisak jednog od urednika bio prevelik. Također, smatra pozitivnim napretkom da novinarke danas mare za radne uvjete, plaću, slobodne dane – postavljaju pitanja koje se nekada nisu smjela postaviti ili se smatralo da se ne bi trebala postaviti.

Štrbac se prisjetila situacije u kojoj joj je jedan političar kazao da je vrijeme da dobije djecu te joj je objašnjavao što se događa s njenim tijelom. Ona ga je tada upitala: „pričamo li zaista o mom reproduktivnom zdravlju“ te je on zastao. Smatra da je napredak što ona tako što može danas kazati iz svoje pozicije, no da je to puno lakše u situacijama poput ove, a značajno teže kada se radi o neprimjerenim komentarima ili nasilju od strane kolega unutar radnog kolektiva.

Je li napredak vrlo ograničen?

Zajović je dodala da, unatoč osnaživanju žena, ona zna jako puno žena koje rade u medijskim redakcijama i izložene su izravnom seksualnom nasilju koje se boje prijaviti, što pokazuje i recentno – već spomenuto – istraživanje.

Brakus je kazala da može razumjeti da postoji napredak u odnosu na nekadašnje redakcije, no da se ne slaže da je situacija puno bolja i da se nasilje i dalje događa. Dodaje i da nije nužno bolja situacija niti kada je nadređena osoba žena, ako je ujedno i nositeljica patrijarhata. Osvrnula se i na vlastito iskustvo neprimjerenog i seksističkog komentara koji je doživjela od jednog kolege. Prijavila je situaciju svom tadašnjem uredniku, taj kolega je dobio „jezikovu juhu“ i to je bilo to. Dodaje da nije bila zadovoljna tim raspletom situacije, ali s druge strane je i svjesna da je prije 20 godina i taj minimum reakcije u novinarstvu bio gotovo nemoguć. „Tada bi ti bila kriva jer nemaš smisla za humor“, kazala je Brakus.

Ipak, dodaje da je važno naglasiti da, kad govorimo o napretku, uglavnom govorimo o velikim prostorima koji se nalaze u Zagrebu.

„Baviti se lokalnim novinarstvom ili bilo kojim tipom novinarstva u manjoj sredini za žene je daleko teže“, kazala je Brakus i dodala da kad govorimo o progresu, to govorimo iz pozicija koje su na neki način privilegirane, bilo zbog iskustva, veličine redakcije i sličnih prednosti. S time se složila i Turčin.

Vrijeđanje, nasilje i prijetnje kao realnost novinarskog posla

Komentari koji uključuju vrijeđanje, nasilje i/ili prijetnje nasiljem, seksizam, kao i osobne napade – nažalost – realnost su svih osoba koje se bave novinarstvom, a posebice žena. Zajović je rekla da se teško s time nosi.

„Ne znam se zaštiti. Trebala bih imate te alate, 20 godina sam u novinarstvu i po struci sam psihologinja, no koža mi nikad nije postala dovoljno debela. Pogotovo u situaciji kada si stalno izložena zaista ozbiljnim prijetnjama“, kazala je Zajović.

Osvrnula se na vlastita iskustva, da su je ispred zgrade dočekivali nepoznati ljudi, da je primala prijetnje smrću, silovanjima te da se godinama ne javlja na nepoznate brojeve. Posebice se ugroženo osjećala nakon slučaja Matanić te je dodala da takve situacije značajno utječu i na obitelji i bliske ljude. „Strašno mi je da se to podrazumijeva, strašno mi je da je to dio našeg posla, da to nosimo kao oznaku počasti, da se natječemo koga su više gazili“, zaključuje Zajović.

Brakus se, također, osvrnula na utjecaj koji to ima na obitelji i bliske ljude. Kazala je da se ona s komentarima nosi zapanjujuće dobro, no da je i to problematično jer to pokazuje koliko je nasilje često i rašireno, svakodnevno. „Nasilje je u mom životu prisutno toliko dugo da sam našla način da se s njime nosim“, kazala je. Dodala je da je Faktograf, zbog niza prijetnji, na tajnoj adresi i da vjeruje da nitko tko radi u Faktografu neće nepoznatoj osobi reći gdje radi.

Štrbac je, također, kazala da je „oguglala“ na vrijeđanja koja joj se upute. Problematizira takvu realnost kazavši da je nasilje toliko normalizirano (na društvenim mrežama, u javnom prostoru, u Hrvatskom saboru) da smo sad već i ponosne „što imamo deblju kožu i što nas ne dotiče“. Za sebe kaže da je do tog stadija došla nakon godina živciranja te da je vrijeđanje toliko normalizirala da ponekad pomisli „napravim li dobro ili loše – bit će isto – jednako će me hejtati – nije bitno“.

Turčin smatra da je zbog prirode posla zaštićenija od tolike količine vrijeđanja, no kazala je da je to pogađa na nekoj drugoj razini – posebice kada je usmjereno ka njenim kolegicama. Stava je da nasilje stalno treba prijavljivati, o njemu pisati i na njega reagirati. „Ja sam ekstremni fan procedure, mislim da kad stvari ne valjaju – nemaš ništa drugo – nazovi policiju, piši tekst, piši na društvenim mrežama, donosi smjernice, zovi dokle god treba“, kazala je i dodala da jednostavno nema drugi alat u ovom trenutku. Osvrnula se i na nedopustivo seksističko vrijeđanje Borisa Havela o kojem smo pisale i na našem stupu srama kazavši da takve stvari jednostavno nisu ispravne i da moramo zahtijevati bolje.

Minimalan napredak, izazova je i dalje puno

Unatoč napretku po pitanju zauzimanja za sebe, smanjenju seksističkog „smisla za humor“ te drugačijem odnosu starijih kolega prema mlađim kolegicama, Turčin dodaje da postoje pitanja po kojima i nakon nekoliko desetljeća rada u medijima ne vidi napredak.

„Dobre smo radnice, ali kad bi trebale imati odgovornost i moć – onda je bolje da se to da frajeru“, kazala je i dodala da je taj stakleni strop vidljiv iz aviona te da po tom pitanju nema većih promjena.

Zajović se složila kazavši da su urednici i dalje uglavnom muškarci, dok su njihove zamjenice – ona radnička uloga – žene.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sindrom dobre djevojke je zamka koje se treba osloboditi

Posted on December 5, 2025December 5, 2025 by info@libela.org

Sve smo zasigurno bile u prilici čuti za sindrom dobre djevojke, a većina žena ga je sasvim sigurno i iskusila.

Riječ je o obrascu ponašanja u kojem žene internaliziraju brojna nametnuta društvena očekivanja. Od njih se očekuje da budu dobre, ugodne, nesebične, poslušne, tihe, sve to nauštrb vlastitih potreba i vlastitog zdravlja.

Termin ‘sindrom dobre djevojke’ spominje američka psihologinja i autorica Lois P. Frankel u svojoj knjizi iz 2004. godine Nice Girls Don’t Get the Corner Office, a popularizirala ga je psihologinja i autorica Beverly Engel u knjizi The Nice Girl Syndrome: Stop Being Manipulated and Abused-And Start Standing Up for Yourself. Psihologinja i autorica Marta Martinez Novoa u svojoj knjizi Sindrom dobre djevojke, piše o načinima na koje se može osloboditi zamke te ‘‘dobrote” i naučiti se zaštititi i brinuti o sebi.

Autorice su se i same borile sa sindromom dobre djevojke, a osim vlastitih primjera, u knjigama donose i mnoštvo primjera iz dugogodišnjeg rada s brojnim klijenticama. Bave se uzrocima, korijenima, mitovima i posljedicama sindroma, ali i načinima na koje se od njega može osloboditi.

Biti ‘dobra djevojka’ nije sigurno

Prema Marti Martinez Novoi ‘sindrom dobre djevojke’ karakterizira stavljanje potreba drugih ispred vlastitih, prilagođavanje i udovoljavanje drugima, poteškoće u postavljanju granica, žrtvovanje za druge, perfekcionizam, briga da se ne povrijedi druge, kao i briga o tome što će drugi misliti ili reći, strah od konflikta i nepokazivanje ljutnje. Svi ti nametnuti zahtjevi izuzetno su ograničavajući i ženama nameću sporednu ulogu u njihovim vlastitim životima.

Beverly Engel piše: “Iskorištavaju li ljudi često tvoje strpljenje, suosjećanje i velikodušnost? Jesi li konstantno iznevjerena jer drugi tebe ne tretiraju jednako kao što ti tretiraš njih? Daješ li drugima previše prilika? Postaje li ti previše biti dobra teretom? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, ne samo da nisi sama, nego si u većini. “

Engel smatra da su žene koje pate od ovog sindroma izloženije nasilju i zlostavljačkim odnosima. Njeno iskustvo pokazalo je da žene često trpe neprihvatljivo ponašanje i zlostavljanje od strane drugih, pogotovo muškaraca, iz straha, iz osjećaja da su dužne žrtvovati se zbog obitelji. Ponašanje dobre djevojke, smatra Engel, dovodi žene u poziciju da budu iskorištavane i zlostavljane.

Posebno ističe da to ne znači da žene uzrokuju da muškarci budu nasilni, niti znači da su žene mazohisti. Engel smatra da si žene ne mogu više priuštiti da budu dobre djevojke, jednostavno zato što to nije sigurno. Mnogo je onih koji iskorištavaju slabost u drugima, a na dobrotu se često gleda kao na slabost, a dobre djevojke sklonije su trpjeti neprikladno i nasilničko ponašanje. Ona, također, želi ohrabriti žene da prestanu preuzimati svu krivnju na sebe za probleme u odnosima, te da počnu prepoznavati da je ono čemu su izložene ponašanje koje je nedopustivo.

Gdje leže uzroci ‘sindroma dobre djevojke’?

Prije svega, Martinez Novoa smatra da pažnju valja obratiti na obiteljske i društvene uzroke, a Engel navodi i biološke predispozicije i vlastita doživljena iskustava.

Prema Martinez Novoi jedan od uzroka svakako može biti pretjerana obiteljska zahtjevnost usmjerena prema ”vrijednosti”, pretjerana zahtjevnost roditelja koji sebe definiraju kroz uspjeh svoje djece, roditelji koji su pretjerano zahtjevni u pogledu onoga što oni sami nisu mogli/imali, koji djecu vide kao vlastiti produžetak ili svoju kopiju ili oni koji potencijal svoje djece vide kao izuzetan i gaje velike ambicije.

Posljedice navedenog mogu biti preuzimanje roditeljske kritike kao unutarnjeg glasa, stres zbog velikih očekivanja, nesigurnost u pogledu ispunjenja očekivanja, pretjerana zaštita i moguć nedostatak društvenih vještina. Jedan od razloga nastanka ‘sindroma dobre djevojke’ je i zahtjevnost u pogledu ‘’vanjske slike’’. Radi se o okruženju u kojem je bilo mnogo kontrole, vrednovanja i zahtjevnosti. To dovodi do toga da se osoba definira kroz tuđe vrednovanje, što vodi odbacivanju vlastitog identiteta kako bi se bilo sve ono što okolina i društvo zahtjeva od nas.

Ono što također pogoduje stvaranju sindroma dobre djevojke je tradicionalno okruženje i dogmatizam, religija koja podržava vrlo tradicionalne i konzervativne ideje o ženama, gdje valja posebno istaknuti nametanje krivnje.

Tradicionalističke ideje poput krivnje, mačizma, žrtvovanja i nedostatak kritičkog mišljenja veliki su faktori koji pogoduju razvoju sindroma dobre djevojke. Društveni uzroci nastanka sindroma dobre djevojke mogu se podijeliti na uzroke povezane s rodom, te mitove koji povezuju dobrotu s podređenošću.

Je li ‘sindrom dobre djevojke’ patrijarhalna lekcija?

Novoa postavlja pitanje zašto ima više “dobrih djevojaka” nego “dobrih dječaka”. Koncept ženskosti takav je da se uz njega vežu obilježja kao što su blagost, podređenost, krhkost, empatija, brižnost, pasivnost, ovisnost o drugome i ranjivost. Upravo zbog toga Novoa se pita je li sindrom dobre djevojke psihološki obrazac ili patrijarhalna lekcija.

Mnogo je rečenica koje tu zvuče poznato, poput: ljepša si kad šutiš, zrela si za svoje godine, sjedi kao gospođica, dobre djevojke idu u raj, itd.

Dobrota se povezuje s pokoravanjem, umanjivanjem, nevidljivosti, nesmetanjem, nezauzimanjem prostora. Žene se uči da brinu za druge, za potrebe drugih, da budu njegujuće, ali ih se ne uči da brinu za sebe, da brinu za svoje potrebe, a kamoli da svoje potrebe stave ispred potreba drugih. Žene su također odgajane sa zabranom na ljutnju, od najranijeg djetinjstva (npr. ružna si kad si ljuta), pa potiskuju osjećaj ljutnje jer nije bilo poželjno ni prihvatljivo da je pokažu.

Za sindrom dobre djevojka karakterističan je problem u postavljanju granica. Ono naprosto nije ohrabrivano, već je smatrano sebičnošću, nedostatkom empatije, takta i poštovanja.

Uloga dobre djevojke je zahtjevna, i one žene koje su je iskusile često imaju osjećaj da ih život kontrolira, a ne da one kontroliraju njega.

Engel smatra da, među razlozima nastanka ‘sindroma dobre djevojke’, posebno treba istaknuti nisko samopouzdanje, strah od sukoba, strah od odbačenosti i strah od samoće.

Štetna uvjerenja koja utječu na stvaranje ‘sindroma dobre djevojke’

Mnogo je iskrivljenih uvjerenja na kojima se sindrom temelji, a Beverly Engel u svojoj knjizi navodi deset najštetnijih uvjerenja koja utječu na stvaranje sindroma dobre djevojke:

Potrebe drugih mnogo su važnije od mojih vlastitih potreba
Ako sam dobra i pravedna prema drugima i oni će biti dobri i pravedni prema meni
Ono što drugi misle o meni važnije je od mog samopouzdanja, zdravlja i moje sigurnosti
Ako sam dobra i savršena, bit ću prihvaćena i voljena
Ako se ponašam naivno i nevino, ljudi će se pobrinuti za mene i neću morati odrasti
Nemam se pravo zalagati za sebe
Ljutnja je destruktivna i ne bi se trebala izražavati, posebice ne direktno onima na koje smo ljuti
Najbolje je izbjeći konflikt po svaku cijenu
Postoji dobro u svima i ako nekome date dovoljno šansi, to će se pokazati
Žene trebaju muškarce da ih zaštite i financijski pomognu

Za svako od tih pogrešnih uvjerenja, Beverly nudi nova, osnažujuća uvjerenja:

Prestani tuđe potrebe stavljati ispred vlastitih
Prestani vjerovati da će te to što si dobra zaštititi
Prestani brinuti o tome što drugi misle o tebi
Prestani pokušavati biti savršena
Prestani biti lakovjerna i naivna
Počni se zauzimati za svoja prava
Počni izražavati svoju ljutnju
Nauči upravljati konfliktom
Počni se suočavati s istinom vezanom uz ljude
Počni sama podupirati i štititi sebe

Posljedice ‘sindroma dobre djevojke’

Engel, također, govori o problemu iskazivanja ljutnje. Napominje da ljutnja nije ni pozitivna ni negativna emocija. Ona je neutralna, a način na koji je izražavamo može biti pozitivan ili negativan. Ono što je još teško kod ‘sindroma dobre djevojke’ je toksičan sram i krivnja, emocije koje su nametnute.

Mnogo je posljedica koje sindrom dobre djevojke ostavlja, mnoge kognitivne distorzije karakteristične su za ‘sindrom dobre djevojke’, poput polariziranog mišljenja, pretjeranog generaliziranja, personalizacije, katastrofiziranja, uveličavanja ili umanjivanja, strogih i nerealnih očekivanja i zahtjeva.

Od ispunjavanja očekivanja, ponašanja za koje su kondicionirane i prevelikog tereta koji uloga dobre djevojke nosi gubi se autentičnost, ona nije dopuštena, gubi se stvarna povezanost sa samom sobom. Osoba se pita tko je uopće izvan te uloge, koja je njena istinska svrha, što je njena esencija.

Na kraju Engel posebno ističe važnost rada na jačanju samopouzdanja, sposobnosti, uvjerenja i hrabrosti.

Put ka upoznavanju sebe vodi kroz odbacivanje pogrešnih društvenih uvjerenja

Autorice u knjigama donose primjere brojnih svojih klijentica. Premda se njihove priče razlikuju, one pokazuju koliko je sličnosti u iskustvu sindroma. Zvuče kao zamka iz koje nema izlaza. No, dobra vijest je da se izlaz može pronaći i što je najvažnije, žene same mogu mnogo toga učiniti. Imaju tu moć da iz uloge dobre djevojke zakorače u slobodu, postanu slobodne žene, autentične, ono što zaista jesu kad otklone sve zahtjeve koje su im nametnuli okolina i društvo, kad se izmaknu svim očekivanjima.

Put ka toj slobodi i izgradnji vlastite budućnosti vodi kroz upoznavanje sebe, toga tko smo, koje su naše potrebe, želje i vrijednosti. Put je u prihvaćanju sebe, onakvima kakve jesmo, slobodne od perfekcionističkih zahtjeva. Važno je naučiti pratiti sebe, otkriti svoju esenciju i svrhu, povezati se sa sobom i s onim što želimo biti. Pitati se što je ono što volimo i u čemu uživamo, a što stalno odgađamo? Što je ono što nas pokreće, kad imamo osjećaj da napredujemo? Što je to što nam daje osjećaj da rastemo i da smo žive?

Beverly Engel smatra da je biti previše dobra navika koju je teško slomiti. Odustajanje od potrebe da nas vide kao pravedne, pune razumijevanje, nesebične može biti bolan proces. Smatra da je važno postati asertivnija i naučiti postavljati granice, ali da je još važnije razumjeti i odbaciti duboko pogrešna uvjerenja koja nosimo.

Put ka slobodi je u promjeni unutrašnjeg glasa, zamijeniti glas unutrašnjeg kritičara podržavajućim i nježnim glasom, biti sebi prijateljica i dobro društvo, tako da se počnemo brinuti za sebe, da se povežemo sa svijetom svojih emocija i da same donosimo svoje odluke u skladu s vlastitim potreba i vrijednostima.

Briga o sebi uključuje brigu o fizičkom zdravlju, vlastitim emocijama, mentalnom zdravlju, o društvenom životu i o duhovnom životu. Važno je naučiti postaviti granice i konačno staviti sebe na prvo mjesto. Posjedujemo toliko sposobnosti i snaga, vrijeme je da ih iskoristimo i postanemo glavni lik u vlastitom životu.

Kao što i Beverly Engel piše: „Počnite sebi davati ono što ste davali drugima.“

U slučaju potrebe za podrškom i stručnom pomoći, zainteresirane se mogu javiti na neku od sljedećih adresa:

Ženska pomoć sada – (dostupnu 0-24) psihološko i pravno savjetovanje. Besplatan broj telefona 0800 655 222 ili na 01 4655 222
Ženska Soba – +385 1 6119 174, zenska.soba@zenskasoba.hr
Autonomna ženska kuća Zagreb – broj telefona 116 016
Udruga B.a.B.e. – 0800 200 144, e-maila: babe@babe.hr
Odjel za promicanje mentalnog zdravlja – telefon za informacije: 01 4863 363, emai: savjetovalista@hzjz.hr

Slučaj časne sestre pokazao je svu snagu dezinformacija

Posted on December 4, 2025December 4, 2025 by info@libela.org

Vijest o napadu na časnu sestru na zagrebačkoj Malešnici, 28. studenoga, obilježila je protekli tjedan (1,2,3). Netom nakon navodnog napada društvenim mrežama i nekolicinom manjih/rubnih medija su krenule kolati informacije da je za napad počinio migrant te da je pritom uzvikivao „Allahu ekber“, što znači „Allah je najveći“ (1,2,3,4,5).

Dezinformacijska histerija

Pisalo se da je napadnuta u ulici Ivane Brlić Mažuranić te da ju je „manijakalni terorist“ pokušao ubosti još dva ili tri puta. Ili da je izbodena „od strane jednog od onih koji su nam došli satirati kulturu i tradiciju“. Pisalo se i da je kriva jer je časna i jer je nosila križ oko vrata te da je s njom u trenutku napada bila još jedna ženska osoba. Uz to, medijima i društvenim mrežama se širio i navodni specijalistički nalaz.

Istovremeno, većina mainstream medija izvještavala je o stanju časne sestre, o tome da su joj ozljede lakše te da policija provodi kriminalističko istraživanje kako bi se ustvrdile sve činjenice. Također, naglašavali su da nije potvrđeno je li došlo do napada ili je časna sestra ozlijeđena na neki drugi način. Uz to, pisali su da je sama došla do samostana nakon ozlijede i/ili napada te da su iz samostana zvali/išli u bolnicu (1,2,3).

I dok se po mrežama prozivalo gore navedene medije da zataškavaju pravu istinu, izašla je vijest na slovenskom mediju nova24tv o tome da se za napad sumnjiči 26-godišnji ilegalni migrant iz Afganistana. Uz to, naveli su da je navodni napadač poznat policiji zbog nasilničkog ponašanja i krađi. I oni su naveli da je tijekom napada urlao „Allahu ekber“ te mu je zasmetao križ koji je časna nosila oko vrata. U ovom trenutku je poveznica na taj članak izmijenjena.

Takvo neutemeljeno izvještavanje rezultiralo je bijesom kod osoba koje su komentirale te članke i statuse. Neki od komentara su: „nakaze“; „trebamo li još više žrtava kako bismo zaustavili idiotsku imigraciju ljudi iz drugih kulturnih sredina?“; „Još malo pa će nam migranti paliti crkve..“ (1,2,3). Uz to prozivalo se i udruge za ženska prava, vlast grada Zagreba, aktivistkinje, feministkinje i ine da nisu reagirali, pri čemu su neki insinuirali da je to zato što se radi o časnoj sestri (1,2,3).

„Kao prvo, želim ozlijeđenoj časnoj sestri što brži oporavak, to je najbitnije. A kao drugo, naravno, uvijek najoštrije osuđujem nasilje. I u ovom konkretnom slučaju, ono što je najbitnije i što očekujem od policije je da se što prije istraže sve okolnosti. Znači, od koga je došlo do ozljeđivanja časne sestre i kako i da se što prije informacije iz istrage objave u javnosti jer je ovaj događaj uznemirio brojne građane. I doista svi žele znati kako je došlo do ozljeđivanja časne sestre“, kazao je Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba za Novu TV.

A napad kao sam čin nasilja osudili_e su i drugi javni akteri_ice, koji_e su prozivani_e da šute (1,2).

Kako se oglasila policija?

Službeno priopćenje na svojim stranicama Policijska uprava zagrebačka objavila je 2. prosinca. Naveli su da je provedeno opsežno kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti navedenog događaja te da je 1. prosinca, po otpuštanju iz bolnice 35-godišnjakinja podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog dijela teške tjelesne ozljede u pokušaju. Navela je da joj je prišao nepoznati počinitelj koji ju je ozlijedio nožem.

„Tijekom daljnjeg kriminalističkog istraživanja, nakon prikupljenih operativnih saznanja koja su upućivala na moguću neistinitost prijave, policijski službenici nastavili su s intenzivnim provjerama te su utvrdili kako je žena lažno prijavila kazneno djelo s ciljem dovođenja policije u zabludu, iako je bila upoznata da lažnim prijavljivanjem čini kazneno djelo. Istraživanjem je utvrđeno da je sama sebi nanijela ozljedu nožem koji je prethodno kupila u trgovini na području Zagreba, što je tijekom postupanja i potvrđeno“, stoji u priopćenju.

Potom navode da su u obvezi podnijeti kaznenu prijavu protiv 35-godišnjakinje. Uz to, u napomeni dodanoj priopćenju, navode da su se neprovjereni i netočni napisi u pojedinim medijima kriminalističkim istraživanjem pokazali netočnima te da ih demantiraju.

Naznake da bi se slučaj tako mogao rasplesti neki su mediji objavili i prije službene objave policije (1,2). Nakon službenog priopćenja i ostali mediji su objavili što je utvrđeno kriminalističkim istraživanjem (1,2). Nekolicina se upitala slijede li sankcije i širiteljima lažnih informacija na društvenim mrežama (1,2).

Nakon završetka kriminalističkog istraživanja, priopćenjem se oglasila i družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog – Zagreb te su zahvalile svim uključenim službama, osobito medicinskom osoblju i policiji na pomoći i suradnji.

„Ukazujući na važnost zaštite dostojanstva i integriteta svake osobe Provincija i Družba iskazuju svoju blizinu i podršku te spremnost na svaku daljnju pomoć sestri Mariji i pozivaju na razumijevanje i zajedništvo u molitvi“, stoji u priopćenju.

Senzacionalizma nije nedostajalo ni ovaj put

Unatoč prilično pristojnom praćenju situacije od strane većine medija, u smislu da nisu dodatno širene netočne i/ili neprovjerene informacije, nije nedostajalo senzacionalizma i senzacionalističkih naslova.

Pisalo se o „stravi u Zagrebu“, a naslovi su govorili da je „časna sestra lagala, kupila nož i ozlijedila samu sebe“ ili “Užas u Zagrebu! Izbodena časna sestra, prebacili je u bolnicu” (1,2,3,4). To označava jezične konstrukcije uobičajene za senzacionalističko medijsko izvještavanje o nasilju, posebice kada je vezano uz žene i/ili migracije.

Negativna reprezentacija migranata u medijima i narativ o ugrozi potiču ksenofobiju

Narativ o migrantima kao ugrozi za žene (i djecu) kreirao se kroz brojne izborne kampanje koje smo pratile u protekle dvije godine (1,2,3).Oni su imali za cilj stvaranje atmosfere straha, ugroze i širenje ksenofobije. Ponavljale su se informacije o tome da granice prelaze isključivo vojno sposobni muškarci te da je riječ o osobama muslimanske vjeroispovijesti. Time su se stvarale asocijacije na militaristički kontekst, kao i na prijetnje ženama zbog potencijalnih (seksualnih) napada i/ili silovanja (1,2).

Također, kroz naše analize smo ustanovile da rodne dezinformacije vezane za pitanje migracija u najvećoj mjeri plasiraju predstavnici_e konzervativnih i radikalno desnih stranaka, uz poneke iznimke. Osim toga pisale smo i o negativnoj reprezentaciji migranata u medijima koja se pokazuje kao kontinuirana praksa već dulje vrijeme u Hrvatskoj, a nije vezana isključivo uz izborne procese.

„Takav i politički i medijski narativ stvara plodno tlo za kontinuirano plasiranje dezinformacija o migracijama. Kad se one isprepletu s navedenim rodnim aspektom, otvara se prostor njihovu pooštravanju i postaju moćno oruđe za ostvarenje ksenofobnog sentimenta među građanima_kama“, pisale smo u izvještaju vezanom za parlamentarne izbore.

Godinu i pol kasnije, u slučaju časne sestre, upravo su se ovi narativi pokazali kao plodno tlo za brzinu širenja ovakvog tipa dezinformacija. Širili su ih, u velikoj mjeri, akteri koje smo već prepoznale u našim izvještajima. Oslanjali su se na stereotipizaciju i narativ o tome da ugroza dolazi od muškaraca muslimanske vjeroispovijesti te su se oslanjale na narativ o ugrozi žena od navedenih aktera. Sve to dodatno je pridonijelo ksenofobnim reakcijama našeg društva povodom ovog napada.

Nadalje, iako je policija demantirala netočne i neprovjerene napise te je kazala da se nije radilo o napadu migranta i da nije bilo nikakvih povika koji se mogu povezati s Islamom, s obzirom na već duboku ukorijenjenost navedenih narativa – nekolicini ni to nije dovoljno uvjerljivo. Kako piše Lupa u svojoj analizi „zaključak policijske istrage uzrokovao je kampanju kojoj ovog puta nisu na meti migranti, nego državne institucije, konkretno policija“. Tako je nekolicina javnih osoba/profila na društvenim mrežama krenula objavljivati da ne vjeruje policijskom iskazu (1,2,3).

Dezinformacijske kampanje pridonose uznemiravanju i nasilju u online i offline prostoru

U Smjernicama za praćenje rodnih dezinformacija pisale smo da rodne dezinformacije pridonose rodno uvjetovanom online nasilju i/ili uznemiravanju koje često dovodi do nasilja izvan interneta. U svom najekstremnijem obliku, rodne dezinformacije mogu dovesti do nasilja prema osobama na koje su usmjerene – javno istaknutih žena (najčešće novinarki, političarki i aktivistkinja) te LGBTIQ+ osoba i aktivista_kinja.

U kontekstu ovoga slučaja, može se reći da svakako doprinose i uznemiravanju te nasilju prema migrantima_kinjama kao i drugim osobama na temelju njihove etničnosti, nacionalnosti, rase ili vjere, o čemu se također zadnjih dana izvještavalo u medijima (1,2).

Treća feministička konferencija: mi smo glas koji ostaje

Posted on December 1, 2025December 2, 2025 by info@libela.org

Udruga Domino od 4. do 6. prosinca organizira treću feminističku konferenciju u Zagrebu pod sloganom “Mi smo glas koji ostaje”. Konferencija se održava u Centru Doživi Europu, na adresu Tome Bakača 3.

Konferencija okuplja stručnjakinje, umjetnice, aktivistkinje, novinarke i predstavnike_ce institucija s ciljem otvaranja rasprave o ključnim društvenim, političkim i kulturnim pitanjima vezanima uz položaj žena i razvoj feminističkih politika u suvremenom kontekstu.

“Program pruža interdisciplinarni uvid u feminističku teoriju, umjetničke prakse, institucionalne reforme i globalne izazove”, poručuju organizatori_ice.

Prvi dan – 4. prosinca:

10:00 – 11:00: Otvaranje/Keynote 1 – Lana Bobić – “My voice, my choice – zajednica gradi pokret”

11:15 – 12:30: Panel: O čemu govorimo kad govorimo o feminističkoj umjetnosti?

Na njemu sudjeluju Monika Herceg (pjesnikinja i dramatičarka), Sonja Leboš (etnologinja i kulturna antropologinja), Aleksandra Berberih‐Slana (ravnateljica Muzeja Grada Zagreba), a moderira ga Arijana Lekić‐Fridrih.

12:45 – 14:00: Keynote 2 – Anna Potyomkina – “Land – body – community. Feminist art practices in wartime Ukraine”

14:15 – 15:30: Panel: Geopolitički feminizmi i međunarodna politika: feministička vanjska politika u novom razdoblju

Na njemu sudjeluju Marko Vešligaj (Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta), Mirna Jurić (Veleposlanstvo Švedske), Sarah Held (Institut za umjetnički nastavnički studij u Beču), a moderira ga Lana Bobić.

Navečer je na rasporedu kazališni program koji otvara predstava “Sva moja tijela”, u kazalištu KNAP, od 20:00 sati, a u dodatnom programu možete vidjeti novu instalaciju Vlaste Delimar, u Dominovom izlogu na adresi Petrinjska 38.

Drugi dan – 5. prosinca

10:00 – 11:30: Panel Nasilje nad ženama nakon izmjena zakona – što se promijenilo?

Na njemu sudjeluju Ana Mudrovčić (psihologinja), Nevenka Lastrić‐Đurić (MUP), Sanja Kastratović (Udruga Adela), Marija Trcol (Pariter), a moderira ga Dunja Bonacci‐Skenderović.

11:45 – 13:15: Panel Protiv retorike nasilja: žene, mediji i javni prostor

Na njemu sudjeluju Kristina Turčin (Jutarnji list), Ana Brakus (Faktograf), Maja Štrbac (N1), a moderira ga Milena Zajović (Večernji list).

13:30 – 15:00 Panel Umjetnički otpori

Na njemu sudjeluju Lydia Hayder, Maimar Abrodos, Arijana Lekić‐Fridrih, a moderira ga Zvonimir Dobrović.

Treći dan, 6. prosinca, održat će se Tiha misa Arijane Lekić‐Fridrih na Trgu bana Josipa Jelačića.