KBC Rijeka: ‘Medikamentozni abortus je bolje rješenje – manje traumatično za tijelo i čuva zdravlje žena’

Kako će se uskoro na hrvatskom tržištu naći ključna kombinacija lijekova za medikamentozni abortus, neinvazivnu metodu prekida trudnoće kao alternativu kirurškom obavljanju pobačaja, poslale smo upit Kliničkom bolničkom centru Rijeka, koji od 2015. godine koristi medikamentoznu pilulu, da nam pobliže pojasne o čemu se konkretno radi, kako se obavlja u praksi, koliko košta, što žene kažu o njemu.

“Medikamentozni pobačaj neinvazivna je metoda i alternativa kirurškom načinu obavljanja pobačaja”, kazali su nam iz KBC-a Rijeka i dodali kako on podrazumijeva uporabu lijekova umjesto kirurških tehnika u cilju induciranja pobačaja te nam opisali na koji način se izvodi sama procedura: “Prilikom započinjanja izvođenja pobačaja pacijentice dolaze na Kliniku gdje nakon pregleda dobivaju tabletu Mifegyne, nakon čega idu kući i vraćaju se nakon 36 sati (tj.za dva dana) kako bi nastavile s postupkom prekida trudnoće. Pritom se primjenjuje drugi lijek – Mispregnol (mizoprostol), koja izaziva kontrakcije i pobačaj. Tad žena mora ležati u bolnici pod nadzorom medicinskog osoblja do završetka pobačaja što je u skladu s trenutno važećim Zakonom (NN 18/78). U malom broju slučajeva potrebna je dodatna stimulacija pobačaja te ukoliko ne dođe do pobačaja, tada se on dovršava kirurškim putem što se u konkretnom slučaju susreće u oko 1% svih medikamentoznih pobačaja”.

Drugim riječima, medikamentozni pobačaj, kao i kirurški, može se izvesti od trenutka kada žena sazna da je trudna i najbolja je opcija u ranom stadiju trudnoće, što obuhvaća period do sedmog, odnosno devetog tjedna trudnoće. Kada se izvodi u navedenom periodu, takav pobačaj nosi nizak rizik od komplikacija –  od 95 do 98 posto žena nema problema pri izvođenju pobačaja. Ipak, u manje od 1 posto slučajeva, lijekovi ne funkcioniraju pravilno i embrij nastavlja rasti. Kada dođe do toga, potrebna je vakuumska ili manualna aspiracija za kirurški završetak pobačaja. Nastavak trudnoće u takvim okolnostima ni u kojem slučaju nije opcija jer uzimanje prvog lijeka može izazvati teška oštećenja fetusa ili komplikacije u trudnoći.  Zbog ove činjenice iz KBC-a smatraju kirurški pobačaj kao opciju koja sa sigurnošću rješava problem.

Nadalje, prema navodima KBC-a Rijeka, obje metode nose sa sobom svoje pozitivne i negativne strane. Što se tiče medikamentoznog pobačaja, nedostatak je što duže traje.

“Tablete imaju svoje prednosti i nedostatke. Ako se ova metoda uspoređuje s kirurškom, onda se može reći da je prednost kirurške metode da trenutačno rješava problem. Metoda s abortivnom pilulom nešto je dulja, odnosno traje nekoliko dana. Žena se s time mora nositi i emocionalno, a osjeća i bolove. Međutim, primjena medikamentoznog pobačaja lišena je kirurških komplikacija kao što su perforacija maternice i ozljede trbušnih organa”, pojašnjavaju.

“Krvarenje nakon kirurškog pobačaja obično je slabije od normalnog menstrualnog krvarenja, a kod medikamentoznog pobačaja uobičajeno je blaže krvarenje koje može trajati do dva tjedna”, istaknuli/e su.

Ono što se logičkim slijedom uvođenja ovakvog načina abortusa, koji je ženama psihološki prihvatljiviji i jeftiniji, moglo očekivati je porast pobačaja u KBC-u Rijeka, no tomu nije tako: “Broj namjernih pobačaja iz godine u godinu pada. Na Klinici za ginekologiju i porodništvo svake godine se sve manje žena odlučuje za prekid trudnoće, pa tako i za medikamentozni prekid trudnoće. U našoj statistici nismo primijetili porast broja pobačaja od trenutka uvođenja medikamentoznog načina prekida trudnoće”.

Govoreći o prednostima i nedostacima moramo se osvrnuti i na jedan od gorućih problema – zdravstveni sustav nije jednako dostupan i kvalitetan za sve žene. Prekid trudnoće na zahtjev žene, iako je legalan, on je danas u Hrvatskoj nedostupan, i to iz dva razloga – njegove cijene i tzv. priziva savjesti. Članica Platforme za reproduktivna prava Paula Zore nedavno je gostujući u emisiji Otvoreno ukazala da prevladavajući broj onih koji odbijaju raditi pobačaje “pokazuje da postoji pritisak”. “Takozvani priziv savjesti smatra neetičnim i neprofesionalnim postupkom kojem nema mjesta u medicini te navodi da je ispravnije koristiti termin ‘uskrata skrbi’ nego ‘priziv savjesti’“, pojasnila je Zore. Uskratom skrbi smatra i cijenu pobačaja koja se u Hrvatskoj penje do visokih 3.000 kn te su zbog oba razloga žene primorane na traženje bolnica u kojima će moći prekinuti trudnoću čime Paula Zore propituje odnos zdravstvenog sustava prema ženi koja ga financira, a ne može dobiti zahvat koji traži i na koji prema zakonu ima pravo te zaključuje kako je to uskrata srbi. Što se tiče priziva savjesti, podsjetimo se podataka prikupljenih od strane Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova objavljenih 2014. pod nazivom Praksa zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti legalno induciranog pobačaja, ti podaci ukazuju da od 375 liječnika/ica koji/e su stručni za obavljanje postupka legalnog pobačaja njih se čak 52 posto pozivalo na priziv savjesti, 45 posto je radilo prekide trudnoće, dok 10 liječnika/ca pobačaj nisu obavljali iz drugih razloga.

Jedan od faktora koji može utjecati na donošenje odluke o metodi pobačaja je i njena cijena, iz KBC-a navode: “Cijena medikamentoznog pobačaja iznosi 1.500,00 kuna, a kirurškog 3.000,00 kuna sukladno odluci Upravnog vijeća KBC Rijeka od 21. studenog 2016″.

Što se tiče priziva savjesti i njegove regulacije unutar ove zdravstvene ustanove, iz KBC-a Rijeka su nam potvrdili/ kako nijedan/na liječnik/ca ne poziva se na priziv savjesti, što potvrđuje i tablica broja liječnika/ca u odnosu na obavljanje legalno induciranih pobačaja u zdravstvenim ustanovama Republike Hrvatske dostupna online. Više od pola ginekologa i ginekologinja zaposlenih u bolnicama diljem Hrvatske poziva se na priziv savjesti dok je KBC Rijeka specifičan upravo iz razloga što niti jedan/na liječnik/ca  ne koristi pravo na priziv savjesti. Ženama je zakonski odobren pobačaj, ali u praksi tomu baš nije tako, osim ako ne živite u Rijeci ili u Puli. Koliko je ukupno liječnika/ca iskoristilo pravo na priziv savjesti vidljivo je i iz interaktivne karte Hrvatske o dostupnosti pobačaja.

Žene bi se radije odlučile za medikamentozni abortus nego kiruški.

Ovaj tip pobačaja apsolutno je bolje rješenje – manje traumatično za tijelo i čuva zdravlje žena. Žene kažu da je bol cijelo vrijeme prisutna i da su emocionalno opterećene. Razlika između tih bolova i menstrualnog bola je u tome što su ovo kontrakcije nalik na trudove, odnosno jake grčeve”, naglašavaju iz KBC-a. Dakle, KBC Rijeka smatra ovu metodu boljim rješenjem za zdravlje žene te o njoj informiraju žene putem sredstava javnog priopćavanja, dok pri razgovorima s pacijenticama informiranje provode ginekolozi/ginje i primalje Odjela za ginekologiju i porodništvo.

Nažalost, problem jako loše zdravstvene zaštite žena pustio je svoje korijene: još se nitko nije fokusirao na rješavanje kritičnog stanja na polju primarne zaštite ženskog zdravlja, takvo stanje pogoršava nedostatak timova liječnika/ica te nedostatak humanosti, ali i reorganizacije posla u sustavu primarne zdravstvene zaštite žena. Informiranje žena o seksualnom i reproduktivnom zdravlju u Hrvatskoj se zanemaruje i žene se lišava točnih podataka, udruga Roda otvoreno i oštro kritizira zdravstveni sustav te ukazuje na loše prakse na odjelima ginekologije. “Roda je prvi puta javno progovorila o nasilju u porodu nad ženama još 2012. godine u Hrvatskom saboru. Tada je konačno pravim imenom nazvano ono što žene trpe već desetljećima.  Iz tog razloga je 2014. pokrenuta prva akcija #Prekinimošutnju kako bi se ukazalo na nasilje koje žene trpe u hrvatskim bolnicama. Iz Udruge navode kako u zdravstvenom sustavu postoji sistemska pogreška u području skrbi za reproduktivno zdravlje žena. To su pokazale obje akcije #Prekinimošutnju jer su se tijekom akcija javljale žene iz svih krajeva Hrvatske i različitih generacija“. KBC nismo upitali koji zahtjev se češće koristi, ali niti jedan odgovor ne inicira nametanje izbora pacijenticama već sugestije i empatiju što je vrlo važno kada govorimo o primarnoj zdravstvenoj zaštiti žena.

Kao alternativu kirurškom načinu obavljanja pobačaja, u Rijeci žene još od 2015. godine imaju opciju izabrati neinvazivnu metodu prekida trudnoće – medikamentozni pobačaj, pobačaj abortivnom pilulom u cijeni od 1.500 kuna, pri čemu računa treba voditi o duljem trajanju postupka u odnosu na kirurški. KBC Rijeka smatra kako je ovaj tip pobačaja apsolutno bolje rješenje – manje traumatično za tijelo i čuva zdravlje žena. S obzirom na aktualne političke i društvene okolnosti koje ukazuju da je prizivom savjesti ometan rad zdravstvenih ustanova i narušena prava žena te zanemarena briga o njihovom zdravlju, uvođenje opcije medikamentoznog pobačaja od strane KBC-a Rijeka pozdravljamo – to je put koji osigurava reproduktivna prava.

Prestanimo govoriti ‘nisam za abortus’, kad zapravo jesmo

Beskrajne se rasprave, i to nažalost ciklički, vode o reproduktivnim pravima kao segmentu ženskih prava. Iznova i iznova slušamo jedne te iste argumente o “početku života”, o njegovoj svetosti, o pravu na isti. Rasprave vodimo ne samo na akademskoj i stručnoj, nego na svim razinama, i unutar svakog zamislivog diskursa. Kao odgovor na napade desničarsko-klerikalnih zagovaratelja ograničavanja reproduktivnih prava i udaljavanja od reproduktivne pravde, često se može čuti odgovor poput “ali mi nismo za abortus; nitko ovdje nije za abortus…”, uz daljnje obrazloženje razlike između “pro choice” stava i pripisanog zagovaranja abortusa.

Takav stav smatram pogrešnim. Naime, što duže sudjelujem u raspravama i što češće srećem tu rečenicu u izjavama svojih sumišljenica, valjda u svrhu nekakve de-demonizacije vlastita stava i validacije sebe kao sugovornice, uočavam da su rasprave o abortusu u kojoj nijedna “strana” navodno nije za abortus – promašene.

Ja sam za abortus. Za abortus sam u svim slučajevima kada osoba odluči raspolagati svojim tijelom. Za abortus sam u svim slučajevima ugroze zdravlja i života žene sa željenom trudnoćom. Za abortus sam kao način odgađanja majčinstva i planiranja obitelji. Za abortus sam zato što svaka osoba mora moći odlučiti želi li biti majka, jer majčinstvo nije uloga koja se dogodi, nego koja se odabire.

“Nisam za abortus, ali…” rečenica je kojom se ponekad nastoji “omekšati” svoj stav, pošećeriti ga da bude prihvatljiviji drugoj strani. No, stvar je u tome da “druga strana” ni moralno ni argumentacijski nema validitet, budući da svaka rasprava o prekidu trudnoće staje na tjelesnoj autonomiji žive, svjesne osobe. Osobito su mainstream medijima, koji sve češće teže senzacionalizmu i “žutilu”, zanimljive rasprave i razmjene mišljenja, pa onda koriste medijski prostor kao poligon ili ring za suočavanje dviju strana. Pristajanje na to znači pristajanje na jednakovrijednost argumenata i stajališta, što je neprihvatljivo s pozicije ljudskih prava – prava živih, rođenih osoba s tjelesnom autonomijom.

U stavu da “nitko nije za abortus” problematično je to što ga se vrijednosno boji i obilježava, što je upravo karakteristika diskursa u kojem “anti-choice” zagovornici_e osobito dobro plivaju. “Nisam za abortus, ali…” podrazumijeva ideju da je taj zahvat nešto nemoralno, pogrešno, psihički ili fizički štetno, da je on neupitno teška odluka i traumatsko iskustvo. A nije. Dapače, brojne osobe nakon abortusa imaju osjećaj olakšanja, a sam zahvat daleko je manje poguban za psihofizičko zdravlje od nošenja (neželjene) trudnoće i poroda. “Nisam za abortus, ali…” od strane osobe koje jesu za abortus indirektno daje pravo glasa o tuđem tijelu onima kojih se to tijelo ne tiče – a to su svi osim “vlasnice” rečenoga. “Nisam za abortus, ali…” daje glas zigoti i embriju, koji bez tijela u kojem se nalaze nisu održivi, a ipak im se indirektno, i od strane “pro choice” zagovarateljica, daje glas i veće pravo nego rođenima – doniranje organa koji bi nekome, već rođenoj osobi, spasio život nije mandatorno, dok je doniranje maternice, tijela u cijelosti, embriju, odnosno fetusu, na neki način više moralno obvezujuće.

A odnos društva – osobito aktera koji cijelo vrijeme traži nezasluženo mjesto u raspravi o ljudskim pravima, Katoličke Crkve – prema rođenima vidljiv je iz stanja u dječjim bolnicama i domovima, iz stanja u redovima iste organizacije i zataškavanja zločina prema rođenoj djeci, iz, konačno, odnosa prema ženama.

I zato sam ja, kao feministkinja, žena i ljudsko biće – za abortus. Ja sam za abortus koji spašava živote, koji sprječava patnju i zlostavljanje, koji omogućuje ostvarenje potencijala i razvoj u svakom smislu, koji omogućuje odgađanje rađanja i ostvarenje roditeljske uloge u najboljem mogućem trenutku. Za abortus sam kao civilizacijsku tekovinu i konkretan čin smanjenja nejednakosti.

Ne samo da se, dakle, ne radi o različitim stranama iste rasprave – jer “protiv” abortusa može biti jedino vlasnica trudnoga tijela, odnosno jedina trudnoća o kojoj se može odlučivati je vlastita – nego je nemoguće zagovarati ljudska prava i reproduktivnu pravdu, a ne biti “za” abortus.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Kućni Papa-testovi kao uspješnija metoda probira raka grlića maternice

Papa test, kako se kolokvijalnno naziva vaginalno-cervikalni-endocervikalni razmaz, neugodan je i intruzivan pregled. No u Engleskoj će uskoro biti dostupan kućni papa test, kojeg će biti moguće obaviti u miru svoga doma.

Opći cilj je povećati dostupnost probira raka grlića maternice, budući da već godinama sve manje pacijentica obavlja pregled.

U Australiji su kućni testovi razmaza općeprihvaćeni. Osoba može sama uzeti uzorak stanica cerviksa u privatnosti svoga doma ili u ordinaciji obiteljske medicine, te ga poslati na testiranje, što čini neugodan pregled spekulumom nepotrebnim.

GynaeCheck, kućni Papa-test, već je dostupan u Velikoj Britaniji, ali nije dostupan preko zdravstvenog osiguranja, nego košta 85 funti. Koristi se za otkrivanje humanog papiloma virusa (HPV), koji uzrokuje 99,7% slučajeva raka vrata maternice.

Pacijentice brisom prikupe tekućinu iz cerviksa – uskog prolaza od kojeg se sastoji donji dio maternice – a uzorak se zatim šalje u laboratorij i testira na visokorizične sojeve HPV-a.

Prikupljanje uzorka stanica traje svega nekoliko sekundi. Budući da ga ne mora obaviti stručna osoba, nema potrebe za ugovaranjem termina ili pregledom.

“GynaeCheck se dostavlja poštom u diskretnoj ambalaži, a uzorak se vraća putem unaprijed plaćene omotnice. Rezultati testa mogu se očekivati u roku od 10 dana”, izjavili su iz glasnogovorništva proizvođača.

U Hrvatskoj je kućni HPV test također dostupan, no sudeći prema stanju u hrvatskim bolnicama, klinikama i zdravstvu općenito, ne očekuje se da će pribor koji spašava živote u bližoj budućnosti biti dostupan svima.

Istraživanje britanskog medicinskog glasila BMJ pokazalo je da su za probir osoba koje rjeđe obavljaju Papa-test, kućni testovi učinkovitiji od slanja poziva za pregled.

Testovi razmaza još uvijek su najbolji način ranog otkrivanja raka grlića maternice.

Obavite pregled.

Obvezno savjetovanje prije pobačaja NIJE opcija

Iako novi tzv. Zakon o pobačaju nije na vidiku, probni baloni se ipak puštaju u javnost. Jedan od takvih je i ovotjedna najava da bi novi zakon mogao sadržavati odredbu o obveznom savjetovanju kroz koje će žena morati proći prije pobačaja, što je od neimenovanog izvora doznao Večernji list.

Uvođenje obveznog savjetovanja prije pobačaja, nažalost, ne bi bilo u suprotnosti s obrazloženjem Ustavnog suda, koji je početkom 2017. godine ustanovio da: “Zakonodavac također može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju”.

Kao što smo i 2017. upozoravale, obvezno savjetovanje, unatoč tome što se nekima čini bezazlenim – uglavnom rezultira još nedostupnijim pobačajem, a pravi primjer za to je Makedonija.

Zakon kojim je 2013. u toj zemlji godine uveden institut obaveznog savjetovanja više nije na snazi, ali je u ovih nekoliko godina rezultirao time da su se u bolnice uvukle “anti-choice” organizacije koje su žene na obveznim savjetovanjima različitim metodama pokušavale odgovoriti od pobačaja.

Nacrt novog zakona u Hrvatskoj i dalje je nepoznat, ali nema sumnje da će se pojedini akteri i akterice potruditi da se njime pobačaj zabrani bez da ga se zapravo zabrani – između ostalog i uvođenjem obveznog savjetovanja. Puštanje ideja u medije prvi je korak.

Neplaćeni ženski rad nisu samo kućanski poslovi

“Svemu si me podučila. Hvala ti. Promijenila si mi viđenje svijeta”.

Varijantama ove izjave obilježena su mi sjećanja na svaki prekid veze koji sam ikad doživjela – bilo da sam ostavljala ili bila ostavljena. Nakon te izjave obično bi uslijedio sjetan pogled, posljednji poljubac, iskreni zagrljaj, a zatim odlazak. I sami_e znate da je to u većini slučajeva to – možda se više nikada nećete vidjeti. Ako se to pak dogodi, često je to neugodan susret na nekoj rođendanskoj zabavi ili babinjama – pretvaraš se da te zanima novorođenče dok srčeš vodku i pitaš se kako si preživjela godinu dana s tom osobom.

Da se razumijemo, vjerujem da je svrha romantične veze međusobna razmjena ideja, vrijednosti i svjetonazora, tako da uzajamno učenje i podučavanje nije samo dodatni bonus, nego presudan aspekt. Nije da nisam ništa naučila od tih, većinom pametnih, talentiranih i jedinstvenih osoba. Ali kvaka je u jednakosti. Dok sam ja možda naučila štogod o specifičnim točkama interesa – o arhitekturi, komediji, ragbiju – čini mi se da je većina mojih bivših ljubavi iz veze sa mnom otišla s posve drugačijim moralnim i društvenim stajalištima. Jedan bivši dečko rekao mi je da sam potpuno promijenila njegov pristup životu i da je, nakon što je proveo neko vrijeme sa mnom, promišljao o pravdi, suosjećanju i ljubavi. Jedan drugi bivši rekao mi je da sam ga učinila “plemenitijim”.

Možda mislite da se zbog toga osjećam (ili bih se trebala osjećati) polaskano. U određenoj mjeri, to je istina. Ali ja sam umorna. Ne samo umorna – iscrpljena sam. Sita. Iznurena. Potpuno i posve iscijeđena. Problem je u tome što, dok ste u vezi, prosvjećivanje druge osobe lijepo je i povezujuće. Ali u trenutku kada odnos završi i kada ti u lice ispali spomenutu rečenicu, ne možeš se oduprijeti osjećaju iskorištenosti. Ta veza – ta neuspjela veza – povrijedila te je i rastužila; vjerojatno i njega. Ali, kako li je on samo narastao kao osoba! Sve zbog tebe! Nije li to divno?!

Nije mu bila namjera iskoristiti te, ali iskoristio te.

Taj osjećaj vrlo je različit od emocionalnog rada, sve popularnije fraze koja se odnosi na “opetovani, iscrpljujući i nedovoljno priznati aspekt rodne uloge”. Emocionalni rad sve se češće prepoznaje. Sve više žena s pravom osvještava ideju da je razvrstavanje računa, pamćenje rođendana i školskih priredbi, čišćenje kuće – ipak posao, unatoč tome što je neplaćen i neprepoznat. Deprimirajuća je posljedica potrošačkog kapitalizma da sve što nema novčanu vrijednost nije priznato kao rad.

Ali ono što ovdje opisujem je nešto drugo. Opisujem drugu vrstu rada – nazovimo ga “obrazovnim radom”. Primjeri toga mogu se naći u svakodnevnim razgovorima koji se odvijaju među parovima: savjetovanje partnera o tome kako najbolje odgovoriti na cimerovu poruku o pranju rublja (‘Ne, nemoj biti defenzivaj, biraj bitke’), ili što bi trebao reći prijatelju koji je doživio gadan prekid (‘samo ga saslušaj, nije spreman čuti tvoje mišljenje o njoj’), ili kako u zadnjem trenutku otkazati dogovor, a da se druga osoba ne osjeća odbijenom (‘iskreno se ispričaj i predloži drugi susret’). Ovi su razgovori toliko usputni da su jedva primjetni. Ali nevjerojatno su iscrpljujući.

I nisam jedina koja se ovako osjeća. Što više razgovaram s drugim ženama, to više shvaćam koliko je taj osjećaj uobičajen. Osjećaj da ste svom partneru prenijeli svoju emocionalnu mudrost, a zatim – tijekom ili nakon veze – osjećaj omalovaženosti, iskorištenosti, podcijenjenosti. Donedavno ništa od ovoga nisam doživljavala validnim i stvarnim. Tek kad sam počela razgovarati s drugim ženama, shvatila sam koliko je to podmuklo. Prijateljica je to sažela u sjajan komentar: “Mi emocionalno educiramo svoje partnere – i to besplatno”.

Žene se općenito smatra više “emocionalno inteligentnima” od muškaraca, ali danas postoji konsenzus da takvo stajalište nema genetsku podlogu. Žene su stoljećima kritizirane zbog svojih emocija pa smo morale naučiti kako se njima nositi – mi smo lude, psiho, nesuradljive, zanovijetamo, durimo se, zapovijedamo. Jeste li ikada čule da se ove pridjeve pripisuje muškarcima? Nisam ni mislila.

Ne znam rješenje. Odgovor leži negdje između preuzimaja odgovornosti za svoje emocionalno obrazovanje i priznavanja “obrazovnog rada” koji žene obavljaju. Možda leži i u postavljanju granica – znati kako se zaštititi, postaviti granicu tako da se u vezi, ili nakon nje, ne osjećamo nasamarenima.

Ipak, znam da “obrazovni rad” doista postoji i da ću u sljedećoj vezi tražiti jednakost.

Hala Alyan: Izbor iz ‘Dvadesetdevete godine’

Nakon poezije Jehan Bseiso, Ghayatha Almadhouna i Dunye Mikhail, na Libeli smo lani predstavile još jednu pjesnikinju (porijeklom iz) arapskog svijeta, Halu Alyan. Alyan je američko-palestinska pjesnikinja, koja je većinu života provela u gradovima diljem Bliskog istoka i SAD-a. Za prvu zbirku pjesama Atrium osvojila je 2013. godine Arab American Book Award.

Do sada smo objavile prijevod njenih pjesama Sahar i njene sestre, Obroci, Ljubavna priča koja nije moja i Medeni mjesec. Početkom ove godine  Alyan je objavljena  nova, četvrta zbirka poezije, pod nazivom Dvadesetdeveta godina. U zbirci otvoreno piše o alkoholizmu, anoreksiji, propalom braku, traumi i migrantskom životu u Americi.

Donosimo vam prijevod dviju pjesama iz nove zbirke, Istina i Umjerenost (XIV) karta. Za Libelu je pjesme prevela Ivana Perić.

 

Istina

Alergična sam na boju za kosu i srebro. Od svih svjetova

Najviše volim astečke, način na koji se vatra užeže

u izdubljenim prsima ljudi i učini da se svijet vrti dalje.

Vidjela sam žene koje jedu  vatu kako ne bi jele kruh.

Nikada više neću biti lijepa kao one noći kad sam plesala u garaži,

anoreksična, usidrena u visokim crnim čizmama, crnom puloveru, crnim trapericama,

hip-hop svira i  cura koju ne znam privlači moje bokove

svojima. Glad je glad. Napila sam se jedne noći

i svađala s Pacifikom. Bilo mi je dvadeset. Razbila sam

se o tijela muškaraca kao provalnik iz crtića. Nije mi bilo dvadeset.

U zimama tih godina držala sam božićne lampice

oko kreveta i svađala se s gazdaricom Talijankom

koja je živjela kat ispod i tražila da smanjim grijanje

i svake sam noći htjela piti, ali nisam.

 

 

Umjerenost (XIV) Karta

 

Autocesta broj 17 u Teksasu: Zastajemo i promatramo jastrebe

kako proždiru dikobraza kraj ceste. Planine su

perzijski tepih, smaragdne i smeđe, oblaci kao vukovi

skupljaju kišu. Gradovi jedan do drugoga kao špil karata.

Meksikanke rastiru odjeću,

tresu statiku iz haljina. Proročanstvo u koje vjeruješ

Ono je koje ćeš dobiti. Eres muy sexy, kaže naborani čovjek

na bezninskoj. Eres divina. Zelene topole

Govore o poplavama; na jugu raznose juku.

Možeš ovo reći o izgnanstvu,  planine razjedene od

šesto godina ženskih tabana, od teškog pritiska

beba i sićeva za vodu. Četrdeset milja južnije,

majke pronalaze tijela svojih kćeri u kutijama.

Sumrak je ubojica, purpurnocrven i modar

naspram crne zemlje, lijep kao čudovište,

silovano stablo. Dok se vozimo, smeđa žena imenuje

umiruće biljke. Čita kaktuse kao otvoreni dlan.