Sve je to obitelj!

Od srijede u knjižarama možete naći slikovnicu Sve je to obitelj!, autorice Alexandre Maxeiner i ilustratorice Anke Kuhl, koje su za nju dobile najugledniju njemačku nagradu za književnost za djecu i mlade Deutscher Jugendliteraturpreis.

Slikovnica govori o različitim vrstama obitelji pa tako i o LGBT obiteljima, prenosi Queer.hr.

“Možda djeca na satovima prirode i društva uče da obitelj čine majka, otac i djeca, a da obitelj sa širom rodbinom čini porodicu, ali vide li ona oko sebe samo takve obitelji? Što je s djecom koja nemaju mamu ili čiji tata živi negdje drugdje? Što je s onima koji/e su posvojeni/e? Ili s onima koji/e imaju očuha i polubraću i polusestre? Sve takve i još mnoge druge obitelji postoje u svakom društvu, pa tako i oko nas, sada i ovdje. Uz ovu nježnu i zabavnu knjigu lako ćete djeci opisati i objasniti kakvih sve obitelji ima i kako se živi u njima”, pojasnile su izdavačice.

Studentsko zdravlje na čekanju

Inicijativa Zdravstveno svima: Činjenica da su saborski zastupnici i zastupnice sami/e sebi produžili/e vikend u ovome trenutku naprosto je skandalozna.

Inicijativa Zdravstveno svima upozorila je da trenutačno u Republici Hrvatskoj redovni studenti/ice iznad 26 starosti i studenti/ice koji/e studiraju više od osam godina nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu.

Zaključno s 30. rujnom studenti/ice u navedenom statusu predali su dokumentaciju u HZZO prilikom čega su dobili informaciju da će njihovi slučajevi biti riješeni vjerojatno unutar dva tjedna.

Na upite studenata/ica što učiniti ako im je potreban liječnički pregled ili ozbiljniji medicinski zahvat, u HZZO-u su uglavnom dobili odgovor da se strpe dok se ne izglasa novi prijedlog zakona. 

“No zakon se očito neće izglasati po hitnom postupku, kako je bilo najavljeno, budući da su saborski zastupnici spojili vikend od četvrtka do utorka zbog neradnog petka. Činjenica da su saborski zastupnici/ice sami sebi produžili vikend u ovome trenutku naprosto je skandalozna”, priopćeno je iz inicijative te naglašeno da je do ovakve alarmantne situacije došlo upravo zato što su se arbitrarno ukinula osnovna prava redovnim studentima/icama.

“Apeliramo da se svim studentima/icama, bez iznimke, vrate njihova prava na javno financirano zdravstveno osiguranje. Čvrsto vjerujemo kako bi svi građani/ke Hrvatske morali imati pravo na nekomercijalizirano zdravstveno osiguranje kao temeljno ljudsko pravo na zdrav i dostojanstven život”, priopćeno je iz Inicijative Zdravstveno svima.

Podsjetimo, Vlada je prošli tjedan popustila studentskim zahtjevima i promijenila odredbu prema kojoj pravo na obvezno zdravstveno osiguranje imaju samo studenti/ce do 26. godine života. 


‘Želimo rodno osjetljive mjere’

U trenutku najveće nezaposlenosti mladih osoba u Republici Hrvatskoj u zadnja dva desetljeća, konstantnih rezanja radničkih prava, ali dizanja poreza i cijena, u Zagrebu je osnovana inicijativa Za rad spremne koja se bavi položajem mladih žena u svijetu rada. Emisija Radio Studenta Širenje područja borbe ugostila je članicu ZRS-a Martu Jagušt, a transkript intervjua prenosimo u cijelosti.

Inicijativa Za rad spremne još je u srpnju reagirala na nove mjere zapošljavanja za mlade koje se provode u okviru Garancije za mlade, koju su javnosti predstavili ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić te ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić. Reci nam zašto ste uopće reagirali na to i o čemu se tu zapravo radi?

Garancija za mlade je jedan vrlo bitan segment cjelokupne politike zapošljavanja mladih u Hrvatskoj. Radi se o tome da su mjere koje su donesene bile dosta nepažljivo razrađene. Nisu imale jasno razrađene ciljne skupine kao ni korisnike/ce. Također, ne sprječavaju diskriminaciju žena na tržištu rada. Budući da je u Hrvatskoj više od 52 posto mladih nezaposleno, čime smo se pozicionirali u sam europski vrh po toj poraznoj statistici, odlučile smo reagirati. K tome, te prvotne mjere zapošljavanja nisu uopće bile rodno promišljene, što je bitno utjecalo na dodatno diskriminiranje žena u svijetu rada.

Dakle, smatrale ste da te mjere zapošljavanja najgore pogađaju žene?

Te mjere su jednostavno zaboravile kako mladi nisu homogena, već heterogena skupina. U njima možemo vidjeti jednu marginaliziranu skupinu, dio koje čine žene i kojoj treba neka vrsta pomoći u vidu tih mjera kako bi se njihov položaj mogao poboljšati. Ove mjere to jednostavno nisu garantirale.

Unatoč mjerama za zapošljavanje mladih, kako si i sama spomenula, statistika je i dalje porazna. Hrvatska je i dalje u europskom vrhu po broju nezaposlenih mladih. Očito postojeće mjere još uvijek ne daju vidljive rezultate. Kakve vi mjere zagovarate?

Kao inicijativa zagovaramo mjere koje će dugoročno donijeti neke promjene, odnosno, smanjiti broj nezaposlenih mladih. Predlagale smo mnogo mjera do sada, ali najviše se nastojimo bazirati na mjerama koje će suzbiti diskriminaciju žena ili, kako mi to volimo reći, želimo rodno osjetljive mjere.

Postoji li uopće evaluacija prošlih mjera zapošljavanja za mlade, odnosno stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa? Jesu li novim mjerama prethodile neke analize istraživanja?

Takva evaluacija ne postoji, ali stvar je u tome da se ove mjere koje se sada provode, ne provode dovoljno dugo da bi postojala neka vrsta indikatora kojim bi se mogla napraviti generalna analiza. Zbog toga takve analize i evaluacije ne postoje, no mi jesmo u tom Savjetu zajedno s Mrežom mladih Hrvatske i sindikatima upravo zbog toga da bismo mogli pratiti i evaluirati mjere koje su trenutačno dane. Evaluaciju očekujemo u skorijoj budućnosti, ali generalno želim istaknuti da ne postoji analiza tržišta rada, kao ni samih mjera koje bi mogle sustavno doprinijeti smanjenju stope nezaposlenosti.

Inicijativa je puno postigla u samo nekoliko mjeseci. Pet djevojaka je došlo čak do Savjeta u Ministarstvu rada. Kakva je uloga inicijative u Savjetu za izradu plana implementacije Garancije za mlade?

Garancija za mlade je set mjera za smanjenje nezaposlenosti i neaktivnosti mladih na razini Europske unije koju je propisala Europska komisija i koju trebaju provesti države članice. Kako bi to moglo biti dugoročno ostvarivo i efikasno, potiče se dijalog različitih dionika u društvu, od socijalnih do vladinih institucija. Mi smo apelirale i slale pisma i nekako uspjele postići medijsku vidljivost te su nas pozvali u Savjet, zajedno s Mrežom mladih Hrvatske i sindikatima, kao predstavnike različitih društvenih skupina na koje se Garancija odnosi. Garancija se provodi od 2014. do 2020., a financijsku podršku dobivamo iz Europskog socijalnog fonda (ESF). Prioritet u provođenju Garancije jest da državni proračun mora imati naglasak na izdvajanju financija koje bi doprinijele smanjenju stope nezaposlenosti. Naša uloga u Savjetu je da provodimo evaluaciju tih mjera i da promijenimo neke mjere koje su se dosad pokazale nefunkcionalnima.

Prema podacima zadnjeg popisa stanovništva, koje je objavio Državni zavod za statistiku, danas ima više visokoobrazovanih žena nego muškaraca u Hrvatskoj, no na tržištu rada prednost se i dalje daje muškarcima. Kako ovakav oblik diskriminacije utječe na samo zapošljavanje, ali i na odnos prema ženama na radnim mjestima?

Postoji taj oblik latentnog nasilja, odnosno sistemskog nasilja koji se očituje u tome da žene stereotipno biraju određena zanimanja. Tako, kada govorimo o tome da ima najviše magistrica i doktorica znanosti, ima ih uglavnom u onim područjima humanističkih, društvenih i biotehnoloških znanosti, za koje na tržištu rada postoji jako mala potražnja. U isto vrijeme se većina muškaraca obrazuje u području tehničkih znanosti, takozvanom IT sektoru, u kojemu su radna mjesta masovno tražena i dobro plaćena. Shodno tome, događa se i feminizacija određene profesije u kojoj dominiraju samo žene. Feminizacija profesije znači i smanjenje plaća i nesigurnost, što u konačnici znači da žene primaju i manje mirovine. Prema istraživanju MMH, prilikom razgovora za posao ženama su u 70 posto slučajeva postavljana pitanja o obitelji i djeci, što je zakonom zabranjeno.

Radi se o pitanjima koja se ne postavljaju muškarcima?

Tako je, takva pitanja se ne postavljaju muškarcima, a ženama se zadire u privatnu sferu. Nikako ne možemo doći do oslobođenja, odnosno emancipacije žena od te privatne sfere, a događa se da žene najčešće i potpisuju obvezujući ugovor da neće u tri godine imati djecu, najčešće u vidu aneksa ugovora, što je diskriminatorno. Također, one najčešće rade na određeno. Taj rad na određeno bi trebao biti iznimka, dok je danas propagiranjem nesigurnih oblika rada nažalost postao pravilo. Prema rezultatima ankete ženskih sindikalnih grupa Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata i Hrvatske udruge sindikata te Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o položaju žena zaposlenih na određeno vrijeme, danas oko 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Međutim, sudeći prema prvim informacijama, novi Zakon o radu postat će raširena pojava koja obuhvaća i muškarce. Stoga, moramo se boriti protiv takvih izmjena. Posebno je prisutna diskriminacija na temelju trudnoće. Događa se da nakon trudnoće ili ako zatrudne, žene koje rade na određeno dobivaju otkaz , ili ih se nakon porodiljnog stavlja na niže rangirano mjesto. Uz sve to su i žrtve seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, kao i mobbinga.

Za rad spremne inače skuplja iskustva i svjedočanstva žena koje su diskriminirane. Koliko vam se ljudi uopće javlja?

Žene koje su se nama javile nisu istupale u javnost, već su nam se uvijek obraćale putem privatnih poruka ili mailova. S obzirom na to da kratko postojimo, skupile smo relativno velik broj očitovanja. Dosta smo iskustava dobile od žena koje su na intervjuu za posao upitane kada će osnovati obitelj. Ukoliko bi rekle da žele imati obitelj, nažalost nisu dobile posao, odnosno, osoba koja bi rekla da ne želi u dogledno vrijeme imati obitelj, dobila bi prednost u natječaju za radno mjesto. Takve su situacije najčešće i mi u tome vidimo jako veliki problem.

Zapravo problem i je što žene ne istupaju u javnost?

Da, nažalost. Na taj način javnost ne može biti upoznata i ne može shvatiti na koji način su žene diskriminirane, jer muškarci će često reći ‘ma ne, nije to problem, to se ne događa’. Zato to nazivamo latentnim nasiljem – jer nitko za njega ne zna, a s druge strane žene se ne usuđuju izaći u javnost, što je potpuno razumljivo i jasno, jer su poslodavci međusobno umreženi. Ako se neka žena i javi i pobuni protiv diskriminacije, može doći do manje mogućnosti za daljnje zapošljavanje.

Inicijativa Za rad spremne se nedavno pridružila novoosnovanoj neformalnoj inicijativi Ženska fronta za radna i socijalna prava. Što je Ženska fronta zapravo, kako je i zbog čega osnovana?

Osnovana je na poziv ženskih sindikalnih grupa, ženskih organizacija i udruga za zaštitu ljudskih prava, kako bi se razmotrilo stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog i mirovinskog socijalnog zakonodavstva. Fronta danas okuplja brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje, diskriminaciju i ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Ženska fronta se trenutno bavi novim Zakonom o radu i upozorava na loše tendencije koje on može imati za društvo i radništvo.

Nakon loših mjera u okviru Garancije za mlade, stiže i novi Zakon o radu kojeg kritiziraju sa svih strana. Tako se navodi da smanjuje zakonske zaštite zaposlenja, jača nesigurne i privremene oblike rada, pogoduje poslodavcima i kapitalu, a snižava cijenu rada. Hoće li tim zakonom ponovno najviše biti pogođene žene, koje čine više od polovice ukupnog broja nezaposlenih?

Žene će biti najpogođenije tim zakonom, jer taj Zakon o radu potiče rad na određeno vrijeme, agencijski rad, outsourcing, fleksibilizaciju radnog vremena, nedostatak konkretne definicije diskriminacije i uznemiravanje na radnom mjestu. Ako je suditi prema dosad objavljenom Nacrtu prijedloga novog Zakona o radu, ukoliko se on izglasa, položaj žene u svijetu rada bit će dodatno ugrožen. Pod krinkom ‘fleksibilizacije’ tržišta srozava se nivo zakonske zaštite zaposlenja, jačaju se prekarni oblici rada, pogoduje se poslodavcima i kapitalu, snižava se cijena rada, a time se društvo vodi u fragmentaciju i neoliberalizaciju, a sve to po cijenu erozije radničkih prava. Osim ugovora o radu na određeno vrijeme, potiču se i snaže drugi privremeni, fleksibilni i nesigurni oblici rada, kao što su agencijski rad, outsorcing, rad s nepunim radnim vremenom i dr. Najviše pogođene ovakvim sistemom rada su, naravno, žene, koje češće rade u djelatnostima gdje se koristi takva fragmentacija rada, poput čistačica, trgovkinja i sl. S obzirom na to da su već sada takvi oblici rada postali dominantan obrazac, dok je ugovor o radu na neodređeno vrijeme postao iznimka, nije jasno zašto bi takve oblike trebalo poticati, kao da ih nema dovoljno. Ovaj zakon je za cijelu populaciju jako štetan, a pogotovo za žene.

U ovom intervjuu upoznali smo neke aktivnosti vaše inicijative. Što ste do sada radile i koji su vam sljedeći planovi?

Kao što sam već spomenula, ZRS je nastao u okviru projekta Mlade žene mijenjaju svijet u sklopu Centra za edukaciju i savjetovanje i istraživanje. Tamo smo se okupile, detektirale društveni problem kojim se želimo baviti i tako je krenula cijela priča o inicijativi. Dosta smo bile aktivne i progresivno radile na koji smo god način mogle. Krenule smo od ulice i interneta, pa do umrežavanja s drugim organizacijama i zagovaranja određenih politika u institucijama. Napravile smo jednu uličnu akciju na kojoj smo skupljale pisma. Tog dana smo skupile više od 500 pisama, a kasnije smo skupile još nekoliko stotina pisama u nekim drugim akcijama. No, ono pismo koje je došlo do Ministarstva, zbog kojeg su nas i primijetili, jest pismo jedne gospođe iz Ženske sobe koja ga je skinula s naše Facebook stranice i poslala ga Ministarstvu rada. Nakon toga je ministar Mirando Mrsić osobno odgovorio i pozvao nas u u Savjet za rad i aktivno starenje i zapošljavanje, a zatim i u Savjeta za izradu Plana implementacije Garancije za mlade. Pročula se naša priča i očito su naše aktivnosti imale nekog odjeka. Imale smo, također, dosta jak pritisak na medije. Postale smo viđene i jako glasne, što je jako bitno za sve koji žele nešto postići – da budu glasne/i i dosta progresivne/i. Kada bi neka od nas otišla na neku edukaciju ili platformu, odmah bismo lobirale, informirale i educirale druge ljude o položaju mladih žena u svijetu rada, o samoj inicijativi, što one/i mogu učiniti, itd. Mnogo ljudi nas prati, piše nam  i podržava nas. Naša najveća snaga leži u medijski promišljenom djelovanju i aktivnostima koje mogu potaknuti javnost da razmišlja o temama kojima se mi bavimo, što je jako bitno.

Kratka kosa: ljubavna priča

Oduvijek sam imala dugu kosu. Ali, više  od posjedovanja duge kose, imala sam kosu, koja je, prema standardima našeg društva, bila prekrasna – duga, svilenkasta i ravna. Ljudi su, pa čak i neki stranci, davali komplimente mojim uvojcima. Neki su mi  ljudi govorili kako sam lijepa samo zbog nje. Kimnula bih glavom, nasmijala se i rekla hvala. Naučila sam da to trebam napraviti kada ti netko uputi  kompliment, zar ne?

Ali u sebi sam krila tajnu.

Htjela sam odrezati svoju kosu.

Ne samo malo, htjela sam pixie frizuru.

Kada bih to spomenula ljudima, nagovarali bi me da to ne radim. “Izgledalo bi tako ružno.” “Zašto bi to učinila? Tako si lijepa.” “Tako lijepa djevojka poput tebe da odreže kosu? Zašto?” No, usprkos mišljenju drugih, odrezala sam 15 inča (38,1 cm) kose prošle godine, poklonivši sebi pixie frizuru o kojoj sam oduvijek sanjala.

I obožavala sam je.

Odrezati kosu je jedan od najboljih osjećaja na svijetu. No, počela sam razmišljati. Oduvijek sam bila fizički slobodna odrezati kosu, zašto mi je onda toliko dugo trebalo da to stvarno i učinim? Uistinu se nisam osjećala slobodno. Osjećala sam se zarobljenicom svoje kose. Postoji nešto puno veće što me je sprečavalo da odrežem svoju kosu – društvo.

Što nas društvo (i mediji) uče o kosi?

Bilo da se radi o izgledu tijela, boji kože ili izboru odjeće, društvo posjeduje knjigu vrlo jasnih i strogih pravila kako izgleda ženska ljepota. I taj pravilnik ideala ljepote usvajamo vrlo rano. Zar ne bi sve djevojčice trebale naučiti da ih se kao prvo i osnovno cijeni zbog njihove ljepote iznad svega? Ista stvar je kad se radi o kosi. Jasmina, Ariel, Pochahontas, Uspavana Ljepotica, Matovilka. Što sve ove Disneyjeve princeze imaju zajedničko? Dugu, svilenkastu, prekrasnu kosu. I svi znamo da djevojčice trebaju htjeti biti princeze, pa će ih onda dečki oženiti.

Uvjetovanje ne staje tu.

Od djevojaka se očekuje da budu ženstvene poput natjecateljica za miss, jednako seksi poput žena-ratnica u video-igrama. U oba slučaja, na dugu kosu se uvijek gledalo kao vrhunac ženstvenosti i seksepila. Žena koja odreže svoju kosu, odvaja se od svoje ženstvenosti i gubi seksualnost. Čemu pak služi žena, u ovome društvu, ako nije ženstvena i seksualna – ako nije stvorena da muškarci pasu oči na njezinom izgledu? Djecu obaju spolova se prisilno hranilo uniformiranim slikama o tome kako bi žena trebala izgledati. Kada mediji pokazuju samo jedan oblik ljepote, ograničavaju naše misli i poglede na ljepotu.

Kao žene, uvjetovane smo da mislimo da smo manje ženstvene bez duge kose. Muškarci su uvjetovani da misle kako je ženstvenost povezana s dugom kosom, a žena s kratkom kosom je izravna opasnost ženstvenosti, a to je izravna opasnost za muškost.

Patrijarhat to mrzi.

Ne čudi što se žene boje odrezati kosu!

Strah od rezanja kose

Ako ti frizer/ka odreže više od toga da skrati vrhove, bolje je da se pripremiš za izbezumljenost ogromnih proporcija koja vreba iza ugla. Žene svih boja i podrijetla kupuju spojnice ili stavljaju umetke ili ekstenzije kako bi bile sigurne da zadovoljavaju “kosni” minimum. Duga, svilenkasta,ravna kosa je nametnut zahtjev našeg društva ženama. To rezultira time da mnoge žene prihvaćaju standarde ljepote u strahu od posljedica ako to ne učine.

Postoje negativne konotacije vezane uz ženu koja izađe izvan standarda ljepote i odreže kosu. Te konotacije, ta mišljenja, bili su razlozi koji su me  kočili u tome da odrežem kosu.

1.       Muškarcima se neću svidjeti jer ću izgledati kao dječak

Kao heteroseksualka bojala sam se da me muškarci neće smatrati privlačnom s kratkom kosom. Svaka žena za koju znam da je muškarci smatraju seksepilnom ima dugu kosu: Kim Kardashian, Beyonce i modeli Victoria’s Secret. Ako ne budem blizu tom idealu ljepote, tada se tim muškarcima nikada neću svidjeti. Možda će ih moja kratka kosa natjerati da o meni misle kao o dječaku!

Na kraju dana ja nisam dječak. Žena sam.  Svaki muškarac koji bi prosuđivao moj rod prema duljini moje kose nije vrijedan da mu posvetim svoje vrijeme.

Rod je društvena konstrukcija. I kompliciran je.

Ne želim biti u vezi s nekime tko pojednostavljuje rod prema dužini moje kose.

Sama ću izabrati način na koji ću naglasiti svoj rod. Razmislite. Naslovnice ljubavnih romana veličaju muškarce duge kose. Johnnyja se  Deppa u “Piratima s Kariba” hvali kao nevjerojatno zgodnog. Veliki broj rock-zvijezda ima dugu kosu. Nitko ih ne smatra ženstvenima.

Zar onda suprotno ne može biti također istinito?

Ako muškarci mogu biti privlačni s dugom kosom, tada i ja mogu biti privlačna s kratkom.

2.       Ljudi će misliti da sam lezbijka

Znala sam da je jedna od “negativnih” strana kratke kose da će ljudi misliti i zvati me lezbijkom.  Stvar je u tome da to nije negativno.

Biti lezbijkom samo je negativno u našem društvu jer osporava hegemoniju muškosti.

Ideja da jedna žena može biti sretna s drugom ženom je prijetnja muškoj dominaciji i moći.

Stoga, zašto bi to bila uvreda?

Poput moje etničke pripadnosti, zamjenjuju me s mnogo stvari. Smatrajte to samo još jednom dodatnom stvari na toj listi.

Također, poput rodne ekspresije, seksualnost je komplicirana. Tako da svatko tko je namjerno krivo informiran nije vrijedan da mu posvetim svoje vrijeme.

3.       Žene  kratke kose su lude

Žena koje se usude izaći iz okvira i odrezati svoje prekrasne vlasi kose, društvo ih rado prikazuje kao luđakinje.

Kada sam zamijenila svoje duge kovrče za kratku kosu, ljudi su me nazivali luđakinjom jer sam ošišala “tako prekrasnu kosu” i izravno me upitali što se to desilo u mom životu da bi me navelo da učinim tako “ludu stvar”.

Ne trebate tražiti dalje od medija kako bi se vidjela pomama.

Miley Cyrus su također isto ispitivali kada je odlučila odrezati (priznajem, savršeno brončane) Hannah Montana kovrče. Emma Watson, Anne Hathaway, Vannessa Hudgens, Rhianna I Beyonce bile su ili proglašene ludima ili se njihovu kosu opisivalo “luđački kratkom”.

Istina je: Mi smo lude!

Jer u svijetu gdje postoji nevjerojatan pritisak na žene da izgledaju, ponašaju se i osjećaju na određen način, kada bilo koja žena odluči učiniti nešto za sebe i samo za sebe, to je ludost.

Oslobađajuća ludost.

Danas, kada žena učini nešto za sebe ( i za nikoga drugog, posebice ne za muškarčevu vizualnu ugodu) još uvijek se smatra revolucionarnim činom.

Vidjevši druge zvijezde kako režu svoju kosu, pružalo mi je sigurnost da učinim nešto odvažno što sam htjela učiniti tako dugo.

Kada sam odrezala kosu, bilo je to oslobađajuće. Pao mi je teret s glave, doslovno i u prenesenom značenju.

Učini to!

Promjena može dovesti do odličnih stvari. Spoznaja da je moje tijelo zapravo samo moje i da s njime mogu raditi što želim bila je oslobađajuća. Imala sam priliku početi iznova i otkriti što je lijepo u mojim očima , a ne temelji se na percepciji drugih.

Izašla sam izvan okvira onoga što društvo definira kao ženinu ljepotu.

Konačno sam preuzela vlasništvo nad svojim tijelom, režući pravila koja su me vezala uz mišljenje da su ona obavezna za sve žene.

Rezanje kose bio je moj način da se prisilim nanovo definirati ljepotu na svoj način.

Na kraju svega, bila je to moja kosa.

Narast će ako mi se više kratka ne bude sviđala. Iako proces rasta kose može biti zamoran (bio je za mene!), nadam se da će vas putovanje naučiti neke stvari o sebi.

Rezanje kose dovelo me na prekrasno putovanje voljenja same sebe.

Možda sam izgubila 15 inča kose, ali stekla sam istinsku ljubav prema sebi za koju uopće nisam znala da je moguća. 

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Otmice romske djece često prolaze bez pažnje

Kako se širila panika o otmicama djece ‘blijede puti’ od strane kriminalnih bandi Roma, tako su internacionalni mediji ignorirali činjenicu da su Romi/kinje zapravo populacija najranjivija na otmice i trgovinu djecom u Europi.

Nazivaju je ‘plavim anđelom bez identiteta’. Ranije ovog mjeseca, plavooka djevojčica starosti pet ili šest godina koja je sada svijetu poznata pod imenom Maria, pronađena je kako živi u romskom naselju Farsali smještenom u Larissi, pokrajini centralne Grčke. Vlasti su smatrale kako je djevojčica ‘sumnjivo blijede boje kože’ te su je podvrgnule DNK testiranju, koje je pokazalo kako muškarac i žena koji su se brinuli za nju ipak nisu njeni biološki roditelji. Oboje su uhićeni i optuženi za otmicu djeteta.

Dok istražitelji tragaju za Marijinim biološkim roditeljima (njezini skrbnici tvrde kako su je posvojili od majke Bugarke) i dok se Europom širi moralna panika o ‘romskim otmičarima’, na ulicama europskih gradova žive stotine, ako ne i tisuće djece koja su i sama žrtve otmice i trgovine, ali nikada neće dospjeti na naslovnice internacionalnih tiskovina jer su i sami Romi i Romkinje, prenosi Balkanist.net.

Prema studiji provedenoj od Europskog centra za romska prava (ERRC-a) i organizacije Ljudi u nevolji, romska zajednica je ‘disproporcionalno zahvaćena trgovinom ljudima’. U Bugarskoj je policijska procjena kako su u 70 posto slučajeva ilegalnih posvajanja, kao i u više od 80 posto slučajeva trgovine ljudima za seksualnu eksploataciju, žrtve upravo romska djeca i mladi. Kako Romi čine samo 4.9 posto populacije, ove brojke su zapanjujuće.

Ostalinda Maya iz ERRC-a dala je objašnjenje istraživanja koje se pozabavilo problematikom trgovine Romima/kinjam u Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj: “Već dugi niz godina kruže glasine koje povezuju trgovinu ljudima i Rome, ali ne daju potpunu sliku. Puno je diskusije fokusirano na Rome i Romkinje kao počinitelje dok su iskustva Roma žrtava uglavnom ignorirana“.

Zapravo, samo tjedan prije nego je grčka policija pronašla Mariu, Europska komisija je zajedno s partnerskim organizacijama pokrenula 24 mjeseca dug projekt pod imenom Suprotstavljanje novim oblicima trgovine romskom djecom kako bi riješila pitanje velikog broja otmica romske djece diljem Europe.

Velik dio izvješća o toj temi bio je usmjeren prema ‘romskim kriminalnim organizacijama’ ili navodnog sudioništva odraslih pripadnika romske zajednice u trgovini ili otmici djece. Međutim, ta ista izvješća rijetko spominju kako trgovina ne-romske populacije često uključuje prijatelje/ice ili članove/ice obitelji.

Osim toga, ERRC istraživanje je pokazalo kako 70 posto svih pojedinaca i pojedinki kojima se trguje radi seksualne eksploatacije i koji su prisiljeni raditi na češko-njemačkoj granici, jesu Romi i Romkinje. To znači da su zapadni/e klijenti/ce povećali potražnju za trgovinom djece i mladeži iz romske zajednice.

Istraživanja su pokazala kako su romska djeca, također, najviše zastupljena u institucijama državne skrbi, što povećava njihovu ranjivost za trgovanje. U nedostatku ikakve društvene potpore i s malo znanja o samostalnom životu, često su na meti odraslih i prisiljeni na prostituciju.

Kako je jedna mlada Romkinja, koja je oteta i u dobi od 16 godina prisiljena na seksualni rad, pojasnila ERRC istraživačima: “Nisam rekla nikome. Osjećala sam se loše, puno sam plakala i počela mi je nedostajati škola jer sam osjetila kako svatko može vidjeti što mi se dogodilo”.

 “Bilo me sram zbog toga”, rekla je.

Prema ARC izvješću, romska siročad izložena su najvećem riziku za trgovinu ljudima radi seksualne eksploatacije u dobi od 6 do 15 godina.

 Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

Njemačka dopušta neodređeni rod, no što to znači za tu osobu?

Njemačka će postati prva europska zemlja koja će dopustiti da se djeca rođena s karakteristikama oba spola registriraju ni kao muška niti kao ženska.

Roditeljima će stupanjem na snagu novog zakona biti dopušteno da na rodnom listu polje za oznaku spola ostave praznim, čime se u javnom registru praktično stvara kategorija neodređenog spola.

Promjena je uvedena kako bi se smanjio pritisak da roditelji moraju brzo donijeti odluku o prijepornim operacijama prilagodbe spola kod novorođenčadi.

“Ovo će biti prvi put da zakon priznaje da postoje ljudska bića koja nisu ni muško niti žensko, ili su oboje, ljudi koji se ne uklapaju u tradicionalne pravne kategorije, rekla je profesorica prava na sveučilištu u Bremenu Konstanze Plett, prenosi HRT.

Poticaj za val promjena

Iako zakon stupa na snagu u petak, nisu uklonjena pitanja kako će izgledati život bez zakonski određenog spola.

“U njemačkim putovnicama, u kojima zasad u ‘kućici’ za spol postoji oznaka ‘M’ za muškarce i ‘F’ za žene, uskoro će biti dopuštena i oznaka ‘X’, kazao je glasnogovornik njemačkog ministarstva unutarnjih poslova.

Plett, kojoj su specijalnost prava interspolnih osoba, kaže da će nakon ovoga morati uslijediti i promjena pravila za ostale osobne dokumente.

Njemački zastupnici tek trebaju donijeti odluku o tome kako će se ovo odraziti na brak (u Njemačkoj je to zakonska zajednica muškarca i žene) i građanska partnerstva (zajednicu ljudi istog spola).

Ministarstvo unutarnjih poslova kaže da je ovaj zakon usko namijenjen roditeljima novorođenčadi i ne riješava u potpunosti složeni problem interspolnih osoba, u što su uključeni brakovi i građanska partnerstva.

‘Nisam ni muškarac niti žena. Ja sam doktorska zakrpa’

Ono što više brine LGBTIQ zajednicu jest kako će djeca stavljena izvan kategorije pri rođenju funkcionirati u životu koji uvelike funkcionira po spolnom binarnom sustavu.

“Škole imaju zahode za dječake i zahode za djevojčice. Gdje će ići interspolno dijete?”, pita Silvan Agius, direktor ILGA-Europe, krovne zajednici LGBTIQ zajednice na kontinentu.

“Postoje i odvojene sportske aktivnosti za dječake i djevojčice i mnogo takvih stvari. Zakon to ne mijenja. Još ne stvara prostor da interspolne osobe budu ono što jesu”, dodao je Agius.

Njemački zakon slijedi prošlogodišnje izvješće Etičkog vijeća, neovisnog tijela stručnjaka i stručnjakinja, koje je zaključilo da osobe s razlikama u spolnom razvoju pate zbog društvene ignorancije i manjka poštovanja u medicinskoj profesiji.

U izvješću je citirana izjava osobe rođene 1965. godine bez jasno definiranih genitalija i koja je odmah kastrirana bez znanja roditelja: “Nisam ni muškarac niti žena. Ja sam doktorska zakrpa”.

Stručnjaci i stručnjakinje procjenjuju da se na svakih 1.500 do 2.000 djece rađa jedno interspolno dijete.