Žena, objekt, životinja

Jezikom, prvenstveno, izričemo ono što mislimo, ali i procjenjujemo mišljenja drugih. Njime se koristimo i da bismo izrazili svoje osjećaje. Upotrebom jezika i njegovim ostvarenjem u govoru, mi zapravo dajemo sliku o sebi.

Taj jezik često je pun seksizama (jer ne dopušta prijelaz rodnih granica) i stereotipa te je odraz spolne nejednakosti. Stereotipi ili predrasude dio su jezika jer jezik reflektirajući kulturu, reflektira i njezine stavove i predrasude, o čemu smo već pisale.

Jezični seksizam

Spolna razlika nije prirodna i izvanlingvistička činjenica; ona oblikuje jezik, isto kao što on oblikuje nju. Patrijarhalne civilizacije su, naime, drastično ograničile vrijednost ženskoga, pa je ženski rod u jeziku postao ne-muški rod, nepostojeća apstraktna stvarnost, kako je istaknula feministkinja Luce Irigaray i izvrsno eksplicirala: “Dok se sama žena često nalazi zatočena u području seksa u doslovnom smislu, gramatički ženski rod nestaje kao subjektivni izraz, a leksik koji se odnosi na žene često se sastoji od manje vrijednih, ako ne i uvredljivih izraza koji je definiraju kao objekt u odnosu na muški subjekt. To objašnjava činjenicu da je ženama tako teško govoriti i navesti druge da ih slušaju kao žene. Njih patrijarhalni lingvistički poredak isključuje i negira. One ne mogu biti žene i govoriti na smislen, koherentan način”.

Diskriminacijski odnos prema ženama u jeziku i govoru ima veoma široki raspon – možemo ga pratiti od samih rječnikâ hrvatskog jezika i njihova definiranja muškarca kao norme, a žene kao otklona od te norme. Žena je ‘Drugo’, ‘drugi spol’, ne-muškarac.

Nadalje, navedeni odnos manifestira se i razlikovanjem iskaza muškaraca i žena u kojima se nazire ustaljeni stereotip o ženskom, tzv. nemoćnom ili slabom govoru. Naime, ženski govor je seksualiziran, što u falogocentričnim terminima znači – nesiguran. Diskriminacija se nastavlja preko muške množine imenica (Ivana, Petra i Josip su šetali ulicom.), mocijskih parnjaka, pa sve do označavanja ženskih zanimanja i profesija (doktorica, profesorica, pjesnikinja i sl.), ili nepostojanja ženskih parnjaka za određena zanimanja (lovac, pilot, vatrogasac i dr.).

Tako primjerice, idemo liječniku, kardiologu, zubaru, iako nas iza vrata često dočekuje žena. S obzirom na to, Rada Borić, aktiviskinja za ženska prava, na jednom od svojih predavanja ponudila je zanimljiv primjer. Naime, kada bi nekoj skupini ljudi u jednoj prostoriji bilo rečeno da zatvore oči te ih se nakon toga obavijestilo da je u prostoriju ušao filozof, većini njih bi se u mozgu stvorila mentalna slika muške osobe, a ne ženske osobe, filozofkinje.

Objektivizirane i animalizirane žene

Kako bih istražila prisutnost seksizama u našemu svakodnevnom govoru i komunikaciji, provela sam istraživanje u kojemu sam se, prvotno, usredotočila na proučavanje hrvatskih rječnika, kako bih prikupila što veći broj seksističkih i pogrdnih oznaka za ženske osobe. Značenja tih oznaka, prikupljenih u rječnicima, potom sam usporedila sa značenjima u svakodnevnom govoru, koja sam odredila provodeći upitnik među manjim brojem sudionika, muških i ženskih osoba od 18 do 49 godina.

Njihov zadatak je bio da pokraj svake navedene oznake za žensku osobu navedu nekoliko kategorija: a) što određena oznaka za pojedinca znači/predstavlja, b) u kojim je situacijama upotrebljavaju, c) zašto upotrebljavaju određenu oznaku i d) koga (koje i kakve osobe) označavaju pojedinom oznakom.

Oznake za ženske osobe podijelila sam u dvije kategorije: seksističke/pogrdne i seksističke/animalne, s obzirom na veliku prisutnost zoosintagmi, odnosno animalnih oznaka za žene, kojima se ženske osobe animaliziraju i seksualiziraju te unižavaju na rang bespravno objektivizirane, ali i feminizirane životinje. Ovdje bih istaknula reklamni oglas za salame Gavrilović, u kojima su kobasice i žene izjednačene kao meso, a koji se nedavno pojavljivao na gradskim plakatima i televizijskim kanalima.

Osim toga, bilježila sam razne situacije (u kojima sam uočila seksizam/seksizme) koje sam osluškivala na ulicama Zagreba te proučavala društvene mreže, odnosno Facebook, na kojemu sam pronalazila izjave poput sljedeće: “Zrće je krcato mađarskim droljama… Imate još svega par dana da dođete to izservisirati kako spada… Hvala.” Facebook je, posebice u posljednje vrijeme, postao rasadištem mizoginističkog sadržaja koji se očituje, između ostaloga, i jezičnim označavanjem žena, stranicama poput – “Vinkovačke drolje”, “Silovanje je samo seks koji niste znale da želite”, “Bacanje kamenja na drolje”, “12-godišnje drolje” i mnoge druge.

Također, osim Facebooka, mizoginistički sadržaji i seksistička stereotipizacija žena mogu se pronaći i u reklamama određenih proizvoda – kontroverze su proizvele, primjerice, reklame Osječkog piva s tzv. ‘bećarskim pjesmama’: “Mala moja dobro si mi sjela, čim te uzmem orosiš se cijela”; Kad sam kući zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu; Mala moja, prirodno se nosi, nikad svoju livadu ne kosi.

Nedavno je, svojom novom reklamnom kampanjom, pozornost privukla i NIVEA, s obzirom na mizoginiju ukomponiranu u prikaz kvalitete proizvoda. Tako na reklamnoj slici, koja prikazuje muškarca s maskom na licu i krastavcima na očima, stoji natpis: “Briješ se kao muškarac. Zašto bi se njegovao kao žena?”

Seksistički stereotipi prečesto se trivijaliziraju i toleriraju pod izlikom slobode izražavanja. Nadalje, ti su stereotipi često suptilno prenošeni od strane medija koji reproduciraju te stvaraju stavove i mišljenja koja su viđena kao društvene norme, u kojima je rodna ravnopravnost daleko od stvarnog stanja.

Situacije koje sam zabilježila na ulicama, u svakodnevnom govoru i na TV-u/Internetu, u velikoj mjeri su se poklapale s onima pronađenima u hrvatskim rječnicima, pa krenimo redom.

Započnemo li sa seksističkim/pogrdnim oznakama, uvidjet ćemo dugi niz “sočnih” oznaka kojima se u jeziku i govoru diskriminatorno označava žene, primjerice:

  • baba – u rječnicima, između ostaloga, stoji kao oznaka za čovjeka bez čvrstine, slabića, kukavicu (svi smo ispali babe); brbljava osoba (prava je baba); govoriti kao baba – govoriti bilo što, bez potrebe. Od frazeoloških izraza, spominje se – to može svaka baba/ to zna svaka baba – svatko tko nema osobitih sposobnosti, onaj najskromnijih psihičkih, fizičkih, materijalnih i kulturnih snaga, mogućnosti ili dometa. Baba je i svaka ženska osoba (dečki za jedan stol, babe za drugi stol) ili ženska osoba s navodno lošim osobinama.

U svakodnevnom govoru, pomoću upitnika, saznala sam da se imenica baba upotrebljava za isticanje brbljavih, dosadnih i nebitnih žena; veže se i uz tračeve, kojima se, naravno, ‘bave’ ženske osobe (babe tračare). Muškarci je češće upotrebljavaju kada žele opisati izgled, ponašanje, odijevanje i sl., mlađe ženske osobe, koje odudara od ustaljene norme odijevanja ili ponašanja ‘predviđena’ za djevojke/žene. Pri tome se želi istaknuti kako se takva ženska osoba oblači ili ponaša zastarjelo – seksualno neprivlačno muškarcima. Osobine jedne babe, vidjeli smo, često se prenose i na pripadnike muškog spola, te su oni u tom slučaju slabići, kukavice, plašljivci, brbljavci. Baš poput žena, zar ne?

  • droca – u Anićevu Rječniku hrvatskog jezika ova riječ je eufemizam za termin drolja. Jedan od sudionika upitnika je pokraj ove oznake napisao: “Ova oznaka predstavlja malo ljepši naziv za kurvu ili drolju.” Dakle, rječnik je u ovom slučaju bio doslovna preslika svakodnevnih situacija i svakodnevnog govora. Droca je pretežito – prema odgovorima – nemoralna, promiskuitetna osoba, osoba lošeg ponašanja, a neki je upotrebljavaju i za ženske osobe koje se preupadno odijevaju – što bi značilo da, ako se ženska osoba svojim načinom odijevanja razlikuje od pretpostavljene odjevne normativnosti, to je odmah negativno obilježava te se oblikuje predodžba o njoj kao o nemoralnoj osobi.
  • fufa – u rječnicima “beznačajna djevojka, djevojka koja nema vrijednosti osim vanjštine, ona koja nema individualnosti, bez ličnosti”. U svakodnevnim situacijama predstavlja djevojke/žene “lošeg i neukusnog ponašanja i odijevanja”; žensku osobu koja malo vrijedi; ili (zanimljivo) u situacijama kada pojedinac muškoga spola ne zna kako se ženska osoba zove, nazvat će je fufom, pretežito na temelju njezina izgleda. Dakle, nije bitna njezina osobnost niti istinitost i opravdanost pripisivanja takve vulgarne oznake pojedinoj djevojci/ženi, ona je zaslužuje jedino na temelju svojega fizičkog izgleda. 
  • kurva – u rječnicima bludnica, prostitutka, drolja; pejorativno nevjerna žena, uz razne varijacije na temu – kurvača, kurvačetina, kurvetina i sl. U jednom od rječnika stoji i izraz “lopov u kletvu kurva u plač” s objašnjenjem “lopov se pravda riječima, nevjerna žena plačem”. Ako je, pak, muška osoba kurva, onda je to osoba bez karaktera, onaj koji je sklon varanju i lažima.

U govoru se izraz kurva upotrebljava kako bi se označila ženska osoba niskoga morala, “beznačajne ženske osobe koje nisu dostojne ljudske pažnje”, “ljepotice koje su bile s mnoštvom muškaraca”, nevjerne ženske osobe, ili ženska osoba kao “user-friendly system: eventualno iskoristiš i šutneš”, itd. Pretežito su takve osobe (po mišljenju ispitanika) zaslužile da ih se ovako naziva zbog svojega ponašanja; neki ih tako označuju kako bi ponizili žensku osobu “jer ona to zaslužuje”.

Od ostalih izraza spomenula bih sljedeće: tréba, komad, radodajka (koja se često upotrebljava u seksističkim vicevima, kako bi vic dobio na ‘jačini’, kažu ispitanici).

Iz druge kategorije, seksističkih/animalnih oznaka, izdvojila bih sljedeće:

  • guska/gusketina – u rječnicima, u prenesenom značenju, označava (izrazito) glupu žensku osobu, isto kao i u svakodnevnoj komunikaciji.
  • kobila – u Anićevu je to “žena koja izgledom, vulgarnim ponašanjem i smijehom podsjeća na kobilu [kobilo jedna, rže (smije se) kao kobila]”, a upotrebljava se i za oznaku krupne, jake, štoviše rasne žene. Ženska osoba – kobila – je, dakle, vulgarna, i izgledom i ponašanjem, ona je debela, čime je se potpuno omalovažava, diskriminira, uspoređuje sa (istaknula bih, nadasve plemenitom) životinjom na temelju njezina izgleda, čime predstavlja jedino objekt podložan muškarcu.
  • koka – koristi se zoofrazem “stara koka, dobra juha”, naravno, u šali, a u rječnicima se isti objašnjava ovako: “iskusna žena najviše pruža muškarcu”. U svakodnevnom govoru ova se imenica upotrebljava za označavanje dobro građenih, privlačnih ženskih osoba, prilikom neozbiljnih razgovora i pošalica, a upotrebljava se pretežito iz navike.
  • kuja – u rječnicima je to pejorativna oznaka za ženu sklonu intrigama i podmuklim postupcima protiv drugoga; kučka ili pokvarena, zla žena. U svakodnevnoj komunikaciji to je oznaka za “nemoralnu osobu i po pitanju seksualnosti i po svim drugim osnovama”, to je “bezobrazna, bezosjećajna i zla ženska osoba”, “pokvarena cura s ciljem uništavanja tuđe sreće, veze, prijateljstva i sl.”, “naročito uobražena i umišljena, sebična i proračunata ženska osoba”.
  • koza – pejorativna oznaka za “živahnu, ali glupu žensku osobu”. U svakodnevnoj komunikaciji ovu imenicu upotrebljavaju kako pripadnici muškog spola, tako i pripadnice ženskoga spola u označavanju žena. Ženska osoba se etiketira kao koza zbog svojih nepromišljenih, glupih, ili u slučaju mlađih djevojčica, nestašnih postupaka (“kozo mala”).

Od ostalih za spomenuti je maca/mačka (odnosno “zgodna ženska”), kreketuša, krava/kravetina (“neskladna ženska osoba, polaganih kretnja”, objašnjava Rječnik hrvatskih riječi), ovca/tuka (odnosno glupa ženska osoba), riba i druge.

Iako se neke od navedenih oznaka upotrebljavaju i za obilježavanje pogrdnih osobina muškaraca, kada se leksička značenja oznake namijenjene označavanju žena prenose na muškarca, ipak se velika većina seksističkih oznaka koristi za diskriminatorno označavanje žena.

S druge strane su frajeri, fakini, galebovi, lole i sl. prihvatljivi, njihovi su slobodniji postupci opravdani. Dapače, muškarac koji je bio s većim brojem žena je frajer, dok je takva žena, pak, radodajka, droca, fufa i sl.

Prema tome, možemo zaključiti da je žena u hrvatskom jeziku, korištenjem seksističkih oznaka, implicitno predočena kao manje bitna, podređena vladajućem muškom spolu. Ona je određena prema svojoj ulozi koju ima spram muškarca; određena je onim oznakama koje joj pridaju pretežito muškarci, a koje je zatvaraju u njezin spol, ističu je kao seksualni objekt i kažnjavaju njezinu seksualnost. Žena je uspoređena s predmetom, kao i sa životinjom, i to u negativnom kontekstu, obespravljujući tako i ženu i životinju, stavljajući ih u red manje bitnih i podređenih bića u svijetu prevladavajuće falogocentrične hegemonije.

Potrebna je, dakle, jezična promjena koja se može ostvariti jedino revalorizacijom ženskog roda, izmjenom društveno-kulturnih instrumenata koji određuju subjektivna i objektivna prava. Potrebna je i izmjena naše svijesti i naših stajališta; potrebno je osloboditi se stereotipa i predrasuda koji su ustaljeni u današnjem društvu, a dok god postoje, ženin će položaj ostati nepromijenjen.

Ponekad je šutnja jača od buke

Jelena Topić već mjesec dana svaki dan nepomično stoji na centralnom prijedorskom trgu. Iako svakodnevno privlači pozornost svojih sugrađana i sugrađanki, kao i regionalnih medija, Jelena još uvijek nije pojasnila poantu svojih performansa.

Budući da Jelena ima već jednu diplomu, a studij režije također privodi kraju, mnogi/e nagađaju kako djevojka na ovaj način prosvjeduje protiv goleme nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, dok drugi smatraju da snima dramski rad.

Ne osvrčući se na špekulacije, djevojka svakodnevno dolazi na glavni trg rodnog grada, penje se na postolje na kojem svaki dan stavlja novu poruku te šuti. Gleda u daljini i ne odgovara ni na čije pitanje.

Ponekad joj se pridruži nekoliko sugrađana/ki te zajedno s njom stoje i šute. U petak je organizirana akcija podrške ovom performansu preko Facebooku, te su se brojni njeni/e sugrađani/ke pridružili Jeleni u centru Prijedora. Ona je cijelo vrijeme držala oči sklopljenima.

Jelena stoji već mjesec dana na tom postolju bez obzira na vremenkse uvjete, a nekoliko puta je donijela i rekvizite poput kartonske kutije i lutke.

Na Facebooku grupa Živi kip na prijedorskom trgu puna je poruka podrške hrabroj i odvažnoj Jeleni. U svijetu konstantne galame, očito je šutnja mnogo glasnija od buke.

“Nije problem što Jelena šuti i stoji, problem je u tome da ni mi sami/e još nismo shvatili/e da smo svi mi Jelena. Nažalost, kad Jelena više ne bude na gradskom trgu, zaboravit će se i ona i njeni razlozi. Ostat će tada samo ona druga vrsta tišine. Šutnja u kojoj mi sudjelujemo. To je šutnja iz straha. Ona ne nadjačava galamu, ono joj samo uzmiče. Ta šutnja se mora prekinuti”, napisala je Milica Pralica za diskriminacija.ba.

{slika}

Zlatna kolica otišla su na pravu adresu

U festivalskom press centru kino Europe održana je konferencija za novinare na kojoj su objavljeni ovogodišnji pobjednici. Nagrada Zlatna kolica dodijeljena je u četiri kategorije: za najbolji dugometražni igrani film, dokumentarni film, kratkometražni igrani film, te film iz programa Kockice. U kategoriji za najbolji dugometražni film Zlatna kolica otišla su na pravu adresu. Nagrađena je emotivna priča redatelja Ritesha Batre Pogrešna dostava, priča o slučajnosti koja spaja dvoje potpunih stranaca i isprepliće njihove živote kroz pogrešnu dostavu hrane.

Glavnu žensku ulogu igra Nimrat Kaur, domaćicu koja brižno priprema ručak svom suprugu koju preuzima Dabbawallahs dostava. Ta fascinantna dostava hrane raznosi tisuće obroka dnevno, a jedna od tih dostava završi na pogrešnoj adresi što poveže glavne likove Saajana i Ilu. Između njih se razviju emocije komunicirajući putem poruka na komadu papira i hrane. Ovaj nezavisni indijski film govori o stvarnom životu i problemima koje žene imaju u braku, te onih s kojim se suočava muškarac koji dođe u određenu životnu dob. Osim što je u pozadini vrlo zanimljiva priča, film je iznad svega predivno vizualno putovanje koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

{slika}

Nimrat je gostovala na 11.Zagreb Film festivalu i prilikom svog boravka predstavila film. Mlada glumica iza sebe ima uspješnu karijeru modela, a onu glumačka započela je u kazalištu. Jedna od zanimljivih informacija i slučajnosti koja ju je i prije dolaska povezivala s Hrvatskoj jest ta da je u Indiji glumila u kazališnoj predstavi All about woman hrvatskog pisca Mire Gavrana.

Nagrade u ostalim kategorijama dobili su redom: hrvatski film Vis-à-Vi’s redatelja Nevija Marasovića u dugometražnoj konkurenciji. Za najbolji krati igrani film Zlatna kolica dodijeljena su rumunjskom filmu  U akvariju redatelja Tudora Cristiana Jurgiua. Nagrada za kratkometražni film pripala je dansko-islandskom filmu Dolina Kitova redatelja Guðmundura Arnara Guðmundssona, dok je režija Andya Wolffa bila presudna za dobivanje nagrade za najbolji dokumentarni film Kapetan i njegov gusar. Posebno priznanje u dokumentarnoj konkurenciji dodijeljeno je srpskom filmu Drugi susret redatelja Željka Mirkovića. U programu Kockice, za najbolji hrvatski film nagrađen je Ko da to nisi ti Ivana Sikavice. Posebno priznanje u istoj kategoriji dobio je film Srami se Darije Blažević.

Zagreb film festival zaključen je svečanom dodjelom nagrada u kinu Europa, te projekcijom filma izvan konkurencije – Krugovi, redatelja Srđana Golubovića .

Djeca iz rupe u rasporedu

U sklopu video aktivističke radionice Restarta i Amnesty Internationala Hrvatske, Sven Milekić i Antonija Jovanovski proizveli su dokumentarac o osnovnoškolcima koji ne idu na vjeronauk, prenosi H-alter.

“Ovo je film o djeci koja ne idu na vjeronauk u osnovnim školama. Ali djecu nećete vidjeti… Kao što ih ni društvo ne vidi posljednjih godina”, rečenice su to kojima počinje Djeca iz rupe u rasporedu, kratki dokumentarni film Svena Milekića i Antonije Jovanovski.

Film je realiziran u sklopu projekta Rights & videotapes, radionice video aktivizma u organizaciji Amnesty Internationala Hrvatske i Restart, a kako objašnjava Sven Milekić, tema vjeronauka je izabrana zbog potrebe da se prikaže problem koji nije dovoljno prisutan u javnom diskursu.

“Često se čuje prigovor da je to izmišljen i prenapuhan problem. Mislim da ga društvo nije svjesno, jer svega pet posto djece od prvog do osmog razreda osnovne škole ne ide na vjeronauk. S obzirom da je riječ o fakultativnom predmetu, smatra se kako ne postoji prisila, pa time niti problem. No on se sastoji u tome što djeca koja ne pohađaju vjeronauk, tijekom sata vjeronauka sjede po školskim hodnicima. Zbog toga se osjećaju isključenima, a dobar dio njih i diskriminiranima jer se izvlače različiti zaključci o njihovoj vjeroispovijesti i moralu”, objasnio je Sven Milekić u razgovoru za H-Alter.

U filmu Djeca iz rupe u rasporedu pojavljuju se i roditelji koji su upisali svoju djecu na vjeronauk iako nisu vjernici/e. Taj čin autor filma objašnjava konformizmom.

“Ti roditelji ne žele da njihova djeca odskaču od većine pa ih upisuju na vjeronauk iz straha da im djeca ne budu diskriminirana”, kaže Milekić, te dodaje kako bi takva praksa prije trebala zabrinuti vjernike/ce, nego li nevjernike/ce.

Na pitanje kako ocjenjuje odnos Ministarstva obrazovanja i sporta prema prikazanoj problematici, Milekić odgovara kako smatra da se Ministarstvo ne trudi dovoljno.  

“MZOS se poziva na činjenicu da je vjeronauk fakultativan predmet i da je obveza države da provodi međunarodne ugovore poput onog s Vatikanom. To je samo nastavak politike ove vlade, koja ne želi stati na kraj privilegijama jedne vjerske zajednice, koje idu nauštrb djece koja nisu u većini. Obrazloženje MZOS-a kako su dali naputak školama da kada je god moguće vjeronauk održavaju prvi ili posljednji sat, nije dovoljno”, kaže Milekić i dodaje da Ministarstvo već godinama nije uspjelo naći alternativu vjeronauku za one učenike koji ga ne pohađaju.

“Naravno, Ministarstvo nikada neće insistirati na revidiranju Vatikanskih ugovora i izbacivanju vjeronauka iz škola”, zaključuje Sven Milekić.

Nasilje kroz prizmu ZFF-a

Svakodnevno svjedočimo brojnim slučajevima nasilja u cijelome svijetu. Upravo ta tema jedna je od glavnih koja se provlači kroz ovogodišnji  Zagreb Film Festival. Meksički redatelj Micheal Francoa u filmu Nakon Lucije ispričao nam je potresnu priču o zlostavljanoj Alejandri, djevojci koja se nakon gubitka majke seli s ocem u drugi grad i započinje život ispočetka. Uklapanje u novu sredinu čini se normalnim sve do tulumu na kojem se upustila u seksualni odnos. Trenutak je snimljen mobitelom, a nakon toga više ništa nije bilo isto.

Više od 50 posto djece žrtva je neke vrste nasilja, a čini se kako ta brojka svakim danom sve više raste. Razvoj tehnologije dao im je’ krila’ da svoje namjere provedu na sve dostupne načine i da  zauvijek obilježe svoju žrtvu. Na taj način pakao kroz koji prolazi žrtva zlostavljanja nikada ne prestaje i ne postoji mjesto na koje se može sakriti i pronaći mir. Franco je u svom filmu još jednom prikazao da odnos za jednu noć obilježava, ali da na muškom i ženskom jeziku to ne znači isto. Osvrnuo se i na agoniju kroz koju prolaze roditelji zlostavljanog djeteta i očaj koji ih tjera na nepromišljene postupke. Pokazao je svijet u kojem žive mladi ljudi koji bez imalo empatije zlostavljaju i uskraćuju nečiji normalan životni tijek. Uživaju u svojim postupcima i nemaju nimalo savjesti.

Nasilja među mladima dotakla se i španjolska redateljica Gracia Querejeta u filmu 15 godina i 1 dan. Priča započinje neposlušnim ponašanjem Jona (14) koji dolazi na djedovo imanje gdje ga se pokušava dovesti u red. Uplitanjem u kriminalnu situaciju, za neke od sudionika cijela priča završi kobno i time se daje jasna poruka koliko daleko nasilno ponašanje može otići.

‘Miss Violance’ je podignula prašinu samim trailerom, iako se njime nije dalo naslutiti o čemu se u filmu zapravo radi. Režiju potpisuje Alexandros Avranas koji je osvojio Srebrnog lava za najbolju režiju, a glumac Themis Panou nagradu Coppa Volpi za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji  2013. godine. Upravo je Themis središte ove izuzetno potresne i teške priče, priče o incestuoznoj grčkoj obitelji, mračnim tajnama koje kriju i neopisivom nasilju. Jeziva smirenost i savršeno posložen život krije sustavno emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje žene, kćeri i unuke. Teško je ostati ravnodušna gledajući takve potresne prizore i ne pomisliti kako je nekome život ispisao upravo takav scenarij. 

Tijelo izmučeno zlostavljanjem ne čuje i ne osjeća kao prije. Kada izgubimo zadnji atom snage hvatajući zrak koji nam se čini uskraćen, izgubili smo borbu i sa samom/im sobom. Razum prestaje surađivati, a apatija preuzima nešto što smo nekada zvali životom. Vjerujem kako je glavna vodilja redateljima i redateljicama koji su radili na ovim filmovima bila osvještavanje društva, progovaranje o nečemu o čemu se ne smije šutjeti. Učinili su to glasno i jasno, pokušavajući otvoriti oči onima koji još uvijek misle kako se nasilje događa nekome drugome, u nekom drugom gradu, sferi i životu.

Ovi filmovi su snimljeni s razlogom i ne bi trebali biti samo jedni u nizu u našoj filmoteci. Misija koja je započeta snimanjem i ekranizacijom ovakvih priča može biti provedena jedino uz educiranje i osvještavanje. Zato ‘Šalji dalje’. Jer nasilje se ne događa nekome drugome. Ono je stalno među nama.

Ostaci za odbačene: Služiti privilegiranima

Dok je moja majka radila kao dadilja djeci iz bijelih porodica, naučila sam što znači biti u blizini privilegiranih – što dobivate, a što gubite time.

Cijelog života sam bila blizu njih, pa sam mogla neposredno osjetiti što znači imati privilegije u životu. Imala sam pristup mnogim dobrima – hrani, odjeći, obrazovanju – samo zbog toga što sam bila u njihovoj blizini. No, to nije ništa novo. Kućni/a rob/pkinja je uvijek bio/la u boljoj poziciji od onog koji je radio na polju. Tako je i danas – dadilje i posluga imaju mnogo bolju poziciju od onih imigranata/tkinja iz Latinske Amerike ili s Kariba koji/e rade na plantažama.
 
Kao maloj, nije mi bilo jasno zbog čega je moj otac bio sretan kada je majka dobila posao kao služavka u kući jedne bogate bijele žene. Moja majka je imala diplomu, radila je kao certificirana računovotkinja u El Salvadoru. Ipak, bila je zahvalna što je završila u kući tih ljudi, koji su je tretirali kao onog psa-dadilju iz Diznijevog ‘Petra Pana. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto je to tako.
 
Preko ljeta, majka me je vodila sa sobom na posao, tako da sam imala priliku da se igram s bijelom djecom. Rano sam naučila engleski jezik. Bijela djeca su mi prosljeđivala svoje ostatke – ako se bogatom djetetu nije svidjela nova igračka, ja bih je dobila. Ako bogato dijete preraste svoju odjeću, moja majka je uvijek znala neko dijete kome bi bila taman. Ako bogata porodica nije pojela svoj obrok, mi bi ga pojeli. Uvijek ostaci bogatih, koji su – da budem iskrena – uvijek bili bolji od svega što smo mi inače imali.
 
Zajednici imigranata/kinja iz Salvadora privuklo je pažnju to što je moja majka radila za brižne i bogate bijele ljude. Drugi imigranti/kinje, koji/e nisu bili/e dovoljno sretni kao mi, molili/E su nas da obratimo pažnju i javimo kada se nešto baca. Sjećam se jedne trudnice koja je zamolila majku da joj javi ukoliko neko bude bacao odjeću za bebe ili sjedalicu za auto. Radila je u tvornici mesa, i nije imala nikakvog pristupa tim stvarima. U tom sistemu, bogatstvo je bijele boje, i ono kapa samo na određena mjesta. Svi su znali gdje su ta mjesta, ali i koliko je teško doći do njih.
 
Naučila sam također, da me moja, inače nasilna majka, nikada neće udariti pred bijelom djecom. Bijela djeca imaju ‘pauze’, ne moraju dovršiti obrok da bi dobili desert. Naučila sam da bijela djeca imaju aktivnosti, interese i očekivanja. Bijeloj djeci se govorilo ‘kada odrasteš’.
 
Meni moja majka nikada nije rekla ‘kada odrasteš’. Nisam znala što je to fakultet, hoću li imati bilo kakvu mogućnost izbora u životu. Nisam znala ništa o svojoj budućnosti. Moji roditelji me nikada nisu pitali o mojim interesima, očekivanjima, jer su znali da ta ‘budućnost’ mene ne uključuje. Jednog dana, i mi ćemo biti otpad, baš kao i ta hrana, odjeće, igračke. “Mama, ne sviđaju mi se više”, rekla bi bijela djeca, i tko zna gdje bi to završilo.
 
Kapljice bijelog bogatstva, koje bi nekako nekad završile kod nas, bile su sporadične i nikad zagarantirane. Često smo se selili i nikada se nismo osvrtali za sobom. Bijelo majčinstvo i bijeli feministički san o ‘postizanju svega’ – i karijere i porodice – često ovisi od pokornosti onih koje nisu bijele. One prodaju ne samo svoje vrijeme, već i svoju ljubav pa i svoju djecu. Moja majka nas nije stigla odgajati. Ja nisam mogla pružiti pažnju i brigu moje majke. Morala sam se natjecati s bogatim ženama iz Paolo Alta, Menlo Parka, za pažnju one koja bi trebalo da bude moja majka. Drska bijela djeca bi isisavala njeno strpljenje satima, i za mene ništa ne bi ostalo. Nisam imala vani školske aktivnosti, niti domaću kuhinju. Izgurana sam s tržišta da bi moja majka mogla da se brine o djeci neke bijele žene. Izvukla sam deblji kraj, ponovo ostatke, da bi neko imao topla sjećanja na brižnu dadilju.
 
Zamišljala sam budućnost u kojoj je moja majka jako stara, nas dvije potpuno udaljene. Kako uspijevam da joj pobjegnem iz kandži. Kako se ona sama vozi u svom mini kombiju, traži novu kalifornijsku porodicu koju će služiti. Traži kuću žene koja ju je nedavno unajmila. Ne zna koliko ima djece, kolika je kuća koju treba da čisti, ali zna da je plaća dobra. Zaustavlja se ispred kuće, ne vidi tragove djece u dvorištu  – nema bicikala, rolera. Kuca na vrata, otvara joj odrasla žena. “Hajde”, govorim joj na španskom, “odgoji me kako treba, plat ću ti ovaj put”.  
 
Pobjegla sam od njih, baš kako sam i zamišljala. Upisala sam dobar bijeli fakultet, i nastavila dobivati ostatke bogate bijele djece. Krajem semestra služili smo se hranom koja je ostajala u njihovim frižiderima, namještajem koji je visio po hodnicima. “Idi po svoj dio. Ostavila su ti ga bijela djeca”, govorila sam sama sebi.
 
Najgore je bilo kada ne bih imala kome da dam sve te stvari. Nisam više bila s obitelji, pa samim tim ni s dijasporom. Bila sam daleko od ljudi koji su mojoj majci dolazili po pomoć. Imala sam osjećaj bespomoćnosti, dok sam zurila u brda mikrovalnih pećnica, grijača, ekološki izrađenih stolica. Privilegije koje imate jer ste u blizini bijelog bogatstva, podrazumijevaju to da možete uzeti sve te stvari kada vam trebaju. Ali, ta blizina znači i da niste više u blizini onih kojima su te stvari najpotrebnije.
 
Taj jaz je bivao sve veći kako sam starila. Kada vam ‘bijelo’ postane tako blisko, ono okruži cijeli vaš prostor i izgura sve što je prethodno bilo u njemu. Jezici, porodice i zemlje se uništavaju na taj način.  
 
Posljedice onoga što je moj otac zvao bijelim američkim terorizmom, uništile su El Salvador tijekom kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Ali, žrtve nisu bile samo mrtvi. Moj otac je govorio i o ‘ne-mrtvima’, onima koji/e su umrli/e iznutra. Koji/e su morali/e da žive bez strasti, bez dostojanstva koji/e su im oduzeti. Egzistirali/e su kao sluge svojih osvajača/ica. Nemaš izbora, osim da im pripadaš na neki način, da im budeš blizu.
 
To su ti izbrisani životi, nas, pripadnika/ca drugih rasa, koji smo njihova posluga u kući ili u tvornicama. Moj otac, inače marksista i veliki kritičar američke politike, vrištao bi na TV koji je gledao nakon sati i sati bezuspješnog traženja posla. Jednom sam ga pitala: “Zbog čega smo se doselili ovdje ako je Amerika tako odvratno mjesto i Amerikanci/ke rade tako grozne stvari tvojoj zemlji?” (Salvador već dugo nisam doživljavala kao svoju zemlju).  Rekao mi je tada jednu istinu, koja važi i kada radiš kao kućna posluga za svog tiranina, i kada živiš u zemlji koja tranizira: Bolje je biti u stomaku zvijeri, nego u njenim čeljustima.
 
Tekst je objavljen u seriji feminističkih tekstova autorica različitih rasa. Urednica: Roxane Gay. Autorica teksta:Olivia Olivia, je američka spisateljica porijeklom iz El Salvadora. Živi u Portlandu, Oregon. Piše za Jezebel, Salon, i Rumpus.
Prevela i prilagodila: Diskriminacija.ba