Anastasia je žrtva nasilja

Najprodavaniji erotski roman Pedeset nijansi sive potiče nasilje nad ženama, barem ako je vjerovati znanstvenicima/ama i njihovom najnovijem istraživanju čiji su rezultati objavljeni u britanskim medijima, donosi Arteist.

U zaključku istraživanja, objavljenom u Journal of Women’s Health, autorica Amy Bonomi i koautori koji su provodili ovo istraživanje navode kako emocionalno i seksualno zlostavljanje, koje se naširoko opisuje u romanu, uzrokuju patnju glavnog ženskog lika. Kada se ovoj tezi pribroji činjenica da su 25 posto žena žrtve nasilja od strane svojih intimnih partnera, cijela stvar zvuči kao prilično gadna optužba.

“Ova knjiga potiče i naglašava zlostavljanje i bez obzira na to što je predstavljena kao erotska i romantična knjiga za žene. Erotska komponenta mogla je biti postignuta i bez zlostavljanja”, smatra Amy Bonomi, autorica ovog istraživanja provedenog na sveučilištu Ohio gdje su proveli detaljnu analizu romana kako bi razjasnili obrazac za partnersko nasilje propisano od strane adekvatnih institucija.

Glavni ženski lik, Anastasia, ima iste reakcije kao i zlostavljane žene. Neprestano se osjeća ugroženo, nema samopouzdanja, mijenja svoje ponašanje kako bi održala mir u vezi i postaje potpuno zarobljena u svojoj vezi.

Film temeljen na romanu trenutačno je u procesu snimanja.

Žene i muškarci biraju različite automobile

Pri kupovini automobila žene su sklonije prioritet dati sigurnosti i cjenovnoj prihvatljivosti, dok muškarci biraju aute na temelju njihova eksterijera i “robusnosti”, pokazalo je online istraživanje koje je provela tvrtka Kelley Blue Book na 13.000 ispitanika i ispitanica, objavio je Philly.com.

Podaci su pokazali da 76 posto žena koje su sudjelovale u istraživanju traže sigurnosne komponente pri kupovini novog automobila, u usporedi sa 61 posto muškaraca. Muškarci pak više od žena naginju modelima koji se smatraju “robusnima”, dok su žene sklonije zahtijevati komponente poput kožnih sjedala, USB utora i senzora za parkiranja. Lincoln, Audi, Jaguar, Scion i Cadilac nalaze se na listi 10 najpoželjnijih automobila za muškarce. Žene su bile sklonije birati između opcija kao što su Volvo, Infiniti, Fiat, Acura i Nissan. Analitičari/ke smatraju da promidžba automobila kao muških ili ženskih može dovesti do učvršćivanja rodnih razlika kod budućih kupaca. 

Nema politizacije Igara poručuju i Rusi i MOO

Rusko je Ministarstvo unutarnjih poslova u najnovijem priopćenju jasno dalo do znanja da će se oni koji krše rusku zabranu “promocije LGBT životnog stila maloljetnicima” suočiti s uhićenjem tijekom Zimskih Olimpijskih igara sljedeće godine.

Izvršna uprava nema problema s osobama koje njeguju netradicionalnu seksualnu orijentaciju i ne vrše takva djela [“promicanja homoseksualnosti maloljetnicima”], ne provode bilo kakve provokacije i mirno sudjeluju na Olimpijskim igrama”, prenosi Queer.hr iz priopćenja.

Da još jednom podsjetimo u lipnju ove godine ruski parlament je izglasao zakon koji je inicirao ruski predsjednik Putin, koji kriminalizira akt informiranja djece o tome da postoje gej  osobe te da je homoseksualnost jednaka heteroseksualnosti. Kao sankciju, zakon obuhvaća novčanu kaznu, zatvor pa čak i deportaciju. Zakon je usvojen  jednoglasno.

Istovremeno, Međunarodni olimpijski odbor strogo zabranjuje svaku “politizaciju” Olimpijskih igara (u Sočiju), točnije bilo kakvo iskazivanje negodovanja zbog ruskih antiLGBT zakona ili iskazivanje podrške LGBT osobama u Rusiji biti će strogo kažnjivo. To uključuje svako nošenje i isticanje zastava dugnih boja ili bedževa duginih boja, objavio je na svojoj Facebook stranici Zagreb Pride.


MOO je u tome na žalost dosljedan, ističu u Zagreb Pride-u, a povijest bilježi nekoliko hrabrih sportašica i sportaša koji su, unatoč takvim zabranama ipak iskoristili Olipmijske igre za borbu za jednakost, pravdu i slobodu i pritom žrtvovali svoje karijere za opće dobro. Najviše takvog prkosa bilo je prilikom izvođenja himni na ljetnim OI u Meksiku, 1968. a sve u znak podrške afroameričkoj borbi za ljudska prava i protiv invazije SSSR-a na Čehoslovačku. Među njima su bili i Věra Čáslavská (koja je spustila glavu svaki put kada bi na pobjedničkom postolju na kojem je i ona stajala bila intonirana sovjetska himna), Tommie Smith, John Carlos (koji su podizali šaku u crnim rukavicama u znak otpora za vrijeme izvođenja američke himne) i Peter Norman (koji je kao i Smith i Carlos nosio politički bedž) i svi su bili suspendirani iz domaćih olimpijskih odbora i više nikada nisu nastupali na OI.

“Pitamo se hoće li se slično dogoditi i u Rusiji iduće godine”, zaključuju u Zagreb Pride-u.

Još uvijek ima govora mržnje u hrvatskim medijima

Opskurni desničarski news-portal dnevno.hr poznat po svakodnevnim tendencioznim i manipulativnim izljevima homofobije, ksenofobije ili naprosto idiotizma dodao je još jedan redak u popisu gadosti koje objavljuje. Tako je objavio tekst u kojem proziva četvero vodećih hrvatskih političara zbog toga što nisu kršteni! Hrvatsko novinarsko društvo oštro je osudilo ovaj tekst nazvavši ga smećem, a osudu je doživio i u komentarima sugovornika Radija Slobodna Evropa čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Hrvatsko novinarsko društvo oštro je osudilo tekst “Hrvatska je zemlja majmuna” na opskurnom portalu dnevno.hr u kojem se autor zgraža nad činjenicom da četvero hrvatskih političara – predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i ministar financija Slavko Linić nisu kršteni, i potom zaključuje da je poželjan tip političara u Hrvatskoj “nehrvat, bezvjernik ili majmun”, a da “naši preci primati ponovno u Hrvatskoj preuzimaju primat”.  

Radi se o fašističko-rasističko-šovinističkim stavovima, kaže se u priopćenju Hrvatskog novinarskog društva, a sam tekst se naziva smećem koje poziva na nacionalne i vjerske podjele i potiče mržnju. 

“Govora mržnje ima svakako manje nego pred 15 ili 20 godina” kaže za naš radio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, “ali ga ima – i kod običnih ljudi – pogotovo na stadionima, i kod političara, i kod novinara ili kvazinovinara.”

“Danas su ljudi osvješteniji oko govora mržnje, jer je on ranije bio na neki način lažno vezan uz tobožnje domoljublje i skoro da je bio vladajuća ideologija. Danas ga nema toliko u glavnim medijima, ali svakako da ima nekoliko portala za kokje bi se moglo reći da gaje govor mržnje. I uvijek postoji jedna opasnost da – kada se normalo osudi taj govor mržnje – onda se često posredno i reklamiraju takvi mrzilačni publicistički uradci.”

{slika}

Novi oblici govora mržnje

Kako se uvreda, kleveta i sramoćenje po Kaznenom zakonu gone po privatnoj tužbi, nezavisni novinar Drago Pilsel kaže za RSE kako će na ovaj tekst tako i reagirati.

“Tu je članak 89 – zločin iz mržnje, članak 106 – povreda ravnopravnosti građana, članak 174 – rasna i druga diskriminacija itd. Po ta tri ključna članka ja upravo sastavljam privatnu kaznenu prijavu koju sutra ujutro predajem Državnom odvjetništvu ovdje u Zagrebu, jer naprosto mislim da to netko mora napraviti”, istaknuo je Pilsel.

O tome kakav je medij dnevno.hr govori i detalj da je sveučilišni profesor i saborski zastupnik izabran na listi socijaldemokrata Josip Kregar pred više od godinu dana na vlastito traženje prestao biti njihov kolumnist, jer mu se ne dopadaju vrijednosti i stavovi u tekstovima koje dnevno.hr objavljuje, ali ga oni ni do danas nisu izbrisali sa popisa svojih kolumnista. Ima li govora mržnje u hrvatskim medijima, pitali smo:

“On se naravno djelomično smanjuje, samo što se reproducira u novim oblicima koji su nam nekada bili nezamislivi. Taj primjer vjere i krštenja – to su stvari za koje ja nikada pred 10, 15 ili 25 godina ne bih mogao pretpostaviti da će itko postaviti kao ozbiljno pitanje.”

Još jedan primjer kićenja tuđim  perjem je i to što portal dnevno.hr navodi glavnog urednika katoličkog tjednika “Glas Koncila” Ivana Miklenića kao jednog od svojih kolumnista, dok oni tek prenose njegove komentare iz “Glasa Koncila”. Miklenić u izjavi za RSE kaže kako ne odobrava takvo pisanje portala dnevno.hr,  i   podsjeća kako temeljno poštovanje čovjeka znači da svatko treba i mora biti slobodan u izboru svog osobnog uvjerenja.

“Možemo kritizirati djelovanja ljudi, a to što je netko pripadnik ove vjerske zajednice ili nije pripadnik vjerske zajednice – to ne znači i ne smije značiti ništa za njegovo djelovanje ili njegovu prednost ili njegov manjak za zauzimanje bilo kakve društvene fukcije. Ali ponavljam – kritika ide svakoga, bez obzira na sva osobna uvjerenja, vjerska ili areligiozna, s obzirom na nečije djelovanje.”

“Cura je bila predatorica”

Znate li koja je prva stvar koju trebate poduzeti kako biste spriječili seksualni napad? Nemojte nikoga seksualno uznemirivati. Zvuči jednostavno, zar ne? No, zašto se glavna odgovornost za izbjegavanje zlostavljanja i dalje često prebacuje na žrtve i potencijalne žrtve?

Nedavno je Jennifer Stevens, zapovjednica bataljuna narodne garde u Ohiu, zamijetila znak u ženskom toaletu u zračnoj bazi Wright-Patterson s izjavom kako je “prevencija seksualnih napada svačija dužnost”. Ta dužnost, prema programu baze za prevenciju seksualnog zlostavljanja i odgovora, uključuje i upozorenja kako treba “izbjegavati da se postane žrtvom”. Kako? Uz savjete poput “druži se s ljudima koji dijele tvoje vrijednosti”, “obraćaj pozornost na svoju okolinu” i “ne napuštaj grupu s nekim koga ne poznaješ dobro”. To sve zvuče kao zdravorazumski savjeti. Problem je u tome što sve više preventivnih programa sugerira kako sprečavanje zlostavljanja zapravo i nije “svačija dužnost”.

{slika}

Stevens je za Business Insider izjavila “mislim da je to dio razloga zašto se žrtve boje prijaviti incidente. Ako ste žrtva, a napravili ste neku od onih stvari s popisa, sada se osjećate kao da je vaša krivnja što ste doživjeli seksualni napad.” Poslala je pismo SARC uredu (Sexual Assault Response Coordinators) pitajući, “umjesto da okrivljujete žrtve stvarajući popis stvari koje ljudi trebaju izbjegavati kako ne bi postali žrtvama kako bi bilo da napravite popis mjesta na koja žrtve mogu otići u kriznim trenutcima kako bi se osjećale sigurnima i dobile pomoć?” Dodaje, “ovakva vrsta retorike samo služi promicanju postojeće kulture silovanja koja je danas u vojsci ukorijenjena stavljajući naglasak na žrtvu umjesto razapinjanja počinitelja.” Potpisala se kao “zabrinuta građanka i zastupnica žrtava seksualnog nasilja u vojsci”. U svojem je priopćenju zračna baza Wright-Patterson neodređeno odgovorila, “implementirali smo robustan trening za sve pilote konstruiran kako bi spriječio potencijalne prekršitelje kao i dao pilotima savjest i alate potrebne kako bi uskočili i spriječili moguće napade.” Ali Stevens kaže “za vrijeme svih godina provedenih u vojsci nikada nisam čula da je itko išta rekao o tome što se čini kako bi se zaustavilo počinitelje. To je apsolutno alarmantno.”

Politika traženja potencijalnih žrtava da sve shvate nije bas jedinstvena. Ranije ove godine, zračna baza Shaw završila je na naslovnicama zbog svoje “literature za prevenciju i odgovor na seksualno zlostavljanje” s bilješkama kako treba “biti oprezan” jer silovatelji često napadaju one koji su “mladi (naivni)” ili “emocionalno nestabilni”. Pa ipak, čak i prijezira vrijedna upozorenja kojima se prebacuje odgovornost, blijede u usporedbi sa stalnom bujicom krivnje koja se prečesto prebacuje na žrtve.

{slika}

Ovoga je tjedna u Velikoj Britaniji sudac Nigel Peters uvjetno kaznio 41-o godišnjeg Neila Wilsona nakon što se izjasnio krivim za “izradu ekstremnih pornografskih fotografija i seksualnu aktivnost” s 13 – godišnjakinjom djevojčicom. Sudac je svoju blagost objasnio činjenicom da je “djevojka predatorica koja ga je poticala”. Tijekom suđenja, tužiteljstvo je izjavilo kako je djevojka bila “seksualno iskusna” te kako je “izgledala kao da ima 14 ili 15 godina i ponašala se u skladu s tim godinama iako je bila mlađa. Bilo je seksualne aktivnosti, ali ne zbog postupaka gospodina Wilsona, prije bi se moglo reći kako je on bio na to prisiljen, unatoč tome što je stariji i jači od nje.” Policija je također u Wilsonovom domu pronašla “zalihu fotografija i video zapisa koji pokazuju zlostavljanje djece i zvjerstvo”, ali da, 13 – godišnja djevojčica je u ovom slučaju predatorica.

Sprječavanje napada treba biti igra kako napada tako i obrane. Svi smo mi potencijalne žrtve i svi bismo trebali znati kako smanjiti opasnost. No, postoje dokazi koji ukazuju da svojim djelovanjem na smanjenju samih napada i direktnim obraćanjem potencijalnim silovateljima možemo drastično smanjiti učestalost silovanja. Prevencija seksualnih napada svačija je dužnost. Dakle, koliko još moramo čekati da to “svi” shvate?

Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

Ruski voditelj i komentator bi zabranio darivanje organa homoseksualnim osobama

Ruski televizijski voditelj i komentator Dmitriy Kiselyov smatra kako nije dovoljno kažnjavati LGBT osobe zbog “propagande homoseksualnosti među tinejdžerima” već im se u Rusiji treba zabraniti i darivanje krvi te sperme, dok se srca onih, koji, kako navodi Kiselyov, stradaju u prometnim nesrećama trebaju zakopati ili spaliti zbog nepodobnosti tih istih srdaca da produžuju ičiji život. 

Komentar je već neko vrijeme dostupan online, a Kiselyov u međuvremenu uporno ponavlja svoje tvrdnje te dodaje kako je homoseksualno ponašanje grijeh i kako pristajanje da se donirani organi homoseksualnih osoba daju drugim osobama predstavlja grijeh liječnika i države.

Inače, u Hrvatskoj “muškarci koji su u životu imali spolne odnose s drugim muškarcima” ne smiju darivati krv.