Libijskom ženskom nogometnom timu zabranjen turnir

Vjerskim ekstremisti trenutno je najveća briga libijski međunarodni ženski nogometni tim, javlja guardian. 

Naime, Libijski nogometni savez objavio je prije nekoliko dana da je ženama zabranjeno sudjelovanje na turniru u Njemačkoj sljedeće subote, jer se odvija tijekom mjeseca Ramazana. Turnir, ‘Discover Footbal’, sponzorira njemačka vlada i reklamira kao “najveće okupljanje ženskih nogometnih timova Srednjeg istoka od Arapskog proljeća 2011.” Libijske nogometašice su duboko razočarane što neće moći doći i sudjelovati na utakmicama protiv timova iz zemalja i regija, kao što su Egipat, Jordan, Libanon, Palestina, Tunis i Njemačka.

Jedna od igračica rekla je kako je otkazivanje turnira razbilo nadu da će pad Gadafija donijeti društvene promjene. “Ostale momčadi mogu igrati na turniru u Berlinu, pa zašto ne mi? Da ste mogli vidjeti cure, kad su im to rekli, sve su plakale.”

Libijski nogometni savez prvobitno je dao dozvolu za turnir, no kasnije se predomislio. “Ramazan je”, rekao je glavni tajnik Saveza, Naser Ahmed.  

No, čini se da stvar nije samo u Savezu, već malo dublja. Naime, vjerski ekstremisti oštro osuđuju ženski nogomet, jer je to protivno šerijatskom zakonu i zbog toga što žene nose neprimjerenu odjeću.

Za vrijeme Gadafijeva režima ženama je bilo dopušteno igranje nogometa, ali samo u dvoranama, izvan dosega očiju javnosti.

Skupine za ljudska prava kažu kako su problemi libijskih nogometašica samo dio veće borbe od strane žena koje su se borile za pobjedu svojh prava. Ovaj mjesec održan je Libijski kongres kojim je dominirala pravda stranke Muslimanskog bratstva, te su žene na kongresu dobile samo šest od 60 mjesta u komisiji koja se ustrojava za pisanje novog ustava.

 

Godišnja novinarska nagrada za obrazovanje

Udruga Pragma utemeljila je, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH pridružilo se inicijativi za dodjelu “Godišnje novinarske nagrade za obrazovanje“.

Ova je inicijativa dio projekta “Obrazovanje djece i mladih za demokratsko građanstvo u Hrvatskoj – medijska kultura“, pokrenutog 2012. s ciljem podizanja medijske kulture i opismenjavanja djece i mladih te jačanja demokratskog građanstva u Hrvatskoj.

Tehničku podršku inicijativi pružio je CARNet.

 

Pozivamo novinare da prijave svoje radove iz područja obrazovanja od 19.7. do 15.9.2013. putem web-stranice: www.obrazovanjeimediji.hr  

 

Novinarske radove (tekstove i audio-vizualne priloge objavljene u razdoblju školske 2012./2013. godine, 3.9.2012. – 14.6.2013.) u elektronskom formatu s podacima, potrebno je online prijaviti putem web – stranice: www.obrazovanjeimediji.hr, uz prihvaćanje uvjeta natječaja. Novinarski radovi tematski trebaju obuhvaćati obrazovanje i promicati vrijednost obrazovanja u hrvatskom društvu.

Na natječaju mogu sudjelovati novinari tiskanih, elektronskih i online medija u Republici Hrvatskoj.

Dodijelit će se dvije nagrade: prema mišljenju žirija kojeg čine članovi iz civilnog društva, obrazovnih ustanova i akademske zajednice i prema mišljenju obrazovnih ustanova (nastavnici, roditelji, djeca i mladi iz osnovnih i srednjih škola te učeničkih domova u RH). Nagrada u iznosu od 5.000 kn će biti dodijeljena u studenom 2013.

 

Kontakti:  
Nedjeljko Marković
, dipl.soc.radnik, predsjednik Pragme, markovic@udruga-pragma.hr, 098 175 9390;
Suzana Jedvaj, mag. soc. rada, jedvaj@udruga-pragma.hr, 091 1946 648.

Igra identiteta: ‘Zašto marama?’

Đermana Šeta prije dvije godine objavila je knjigu pod nazivom ‘Zašto marama? Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod maramom’ u izdanju Centra za napredne studije.

O tome što znači biti ‘drugi’ i ‘drugačiji’ i zbog čega nam različitosti najčešće predstavljaju problem Đermana je objasnila na portalu diskriminacija.ba, a mi razgovor prenosimo u cijelosti.

‘Meni je posebno važna bila kontekstualizacija cijele priče s maramom”, objašnjava Đermana. ‘‘Generalno, pitanje marame je postalo interesantno zbog globalne demonizacije islama, i meni je bilo zanimljivo promatrati žene u tom kontekstu Zapadne Europe. Međutim, u BiH je cijela ta priča drugačija upravo zbog konteksta – nema veze sa imigracijom, s kulturološkim razlikama, s idejom zadržavanja identiteta koji je ‘odnekud došao tu’. Na Zapadu, prva reakcija na maramu je strah, jer ona simbolizira taj ‘nepoznati islam’, nepoznati svijet u odnosu na koji Zapad još uvijek ne zna kako da se pozicionira. Kod nas, strah nije primarna reakcija, koliko neznanje, neobrazovanost. Marama je ovdje javni indikator religioznosti, koja je dugo bila sinonim za tradicionalnost, te je i prva natuknica koja se veže za maramu upravo to – zatucanost, neobrazovanost, žene koje žive na selu i slično”, kaže Šeta. “Dodatno, imamo taj problem mitologizirane kulture suživota, osjećaj da jedni druge poznajemo. To je ona priča kako smo se uvijek posjećivali za Bajrame, Božiće – što je vrlo površno. Mi ne znamo što znači Ramazan ili božićni post, što kome znači Uskrs ili Bajram. Ne poznajemo se u osnovi.”

 

D: Koliko je marama obaveza za muslimanke, koliko je tu riječ o nametanju određenih pravila, a koliko izbor same žene? 

Đ.Š.: Marama ima svoje mjesto u različitim rodnim teorijama – od one koje govori o subordinaciji žena u odnosu na muškarce, preko one koja inzistira na komplementarnosti do one o egalitarnosti žena i muškaraca. Pitanje marame se najčešće razmatra u odnosu na prve dvije, no ja u svom istraživanju posebno inzistiram na promatranju marame u odnosu na teoriju egalitarnosti. Klasična islamska misao kaže da marama nije preduvjet za postajanje vjernicom. Odjevne prakse nisu preduvjet ni za žene ni za muškarce. Islam je u tom smislu vrlo jasan i jednostavan, zna se kako i kada se postaje muslimanom/kom. Mainstream ulema se slaže s tim da je riječ o islamskoj normi a vi dalje možete odlučiti da li to da primjenjujete ili ne. 

 

 D: Međutim, svjedočimo često neslaganju teorije i prakse? 

Đ.Š: To je veliki problem koji se mora prvo riješiti unutar muslimanske zajednice, a onda i prema svijetu oko sebe. Prednost suvremene i klasične islamske misli je u tome što niko nema monopol nad tumačenjem vjere – pluralnost tumačenja postoji od samih početaka islama, i ono što se događa jest dijalogiziranje s tekstom i interpretacije. I one su raznolike – od liberalnih do vrlo konzervativnih. No, najčešće se suprostavlja taj protumačeni ideal koji je iščitan iz svete knjige, i ono kakve stvari zaista jesu u realnosti. I to je, rekla bih, glavni problem suvremene muslimanske misli. Na primjer, imate stavove da muslimanka koja zaradi svoj novac može u potpunosti njime da upravlja, ali to u praksi ne postoji, posebno u muslimanskim većinskim društvima. I to je ta diskrepancija koja postoji unutar muslimanske zajednice – vjerovanje da npr. žene i u praksi imaju prava i mogućnosti zagarantirane u teoriji u islamu – kako prije 14 stoljeća, tako i danas.  

 

 D: što je slična situacija i sa drugim religijama…

Đ.Š.:Upravo. Muslimanke danas, zajedno s drugim ženama – i muškarcima – imaju tu potrebu da dekonstruiraju te stavove i ideje, traže svoja prava i mjesto u sustavu. Postavlja se pitanje višestrukih identiteta, i to se događa svima nama. Mnogo više ima tih poveznica gdje žene zajedno iz različitih svjetonazora mogu tražiti svoja prava. 

 

D: Koliko u svemu tome pomaže, odnosno odmaže feminizam Zapada, koji često ima patronizirajući odnos prema ženama u islamu? 

Đ.Š.: Mislim da je to jedno od ključnih pitanja feminističke teorije koje se javlja unazad nekoliko desetljeća – s Afro-američkim ženama na primjer, koliko taj feminizam srednje bijele klase pije vode van svog konteksta u kome se razvijao. Za mene je –  inače – ključna riječ kontekst. U tom smislu, najviše vrijeđa taj pristup – “ti ne znaš, niste svjesne svoje nesvijesti” i slično. Jako je bitno razumjeti da nitko od nas nije oslobođen utjecaja – svi smo odrasli s nekim normama i stegama, i neke prihvaćamo, neke ne. U tom smislu, i samo u tom, može se razgovarati i o hidžabu. Ali ne iz pozicije ‘mi sad sve znamo’ – nema dijeljenja lekcija. Naravno, postoje žene koje nisu imale izbora, koje su odgajane i žive u zajednicama u kojima je hidžab norma koja se ne smije kršiti. No, u tom slučaju, hidžab je tek dio problema – indikator da je ta opresija mnogo ozbiljnija i mnogo dublja od komada platna. Pokušaj ‘oslobođenja’ u Francuskoj je zapravo bio vrlo površan, jer ne možete vi znati koja žena želi nositi hidžab, a koja ne. Drugo pitanje koje se postavlja je kako točno zabrana nošenja hidžaba pomaže tim ženama da izađu iz geta, iz zajednice koja je eventualno rigidna i ograničavajuća prema njima? Nikako, zapravo – samo će naškoditi onima koje se trude da nešto promjene i pomire u tom kontekstu. Bojim se da će cijela ta priča imati onaj bumerang efekt, koji će i one emancipirane struje gurnuti u stranu i radikalizaciju. 

 

 D: Kako vidiš poziciju muslimanki u Europi? Koliko se uopće o pitanju marame i njenom kontekstualiziranju u Europi razgovara unutar islamske zajednice u BiH?

Đ.Š.:Pa, što se tiče naše Islamske zajednice, oni se nisu navikli baviti ženskim pitanjima, a ovo to jest. Meni je žao što se ovo pitanje ne promatra i šire. Živimo u društvu koje je vrlo segmentirano, u kome se svako brine za svoj interes. Kada je o religiji riječ, ključno je pitanje gdje je religiji mjesto u ovom društvu. Danas imamo dva radikalna pola – jedan je onaj koji vjeru potpuno gura u privatnu sferu, i drugi koji je oličen u toj ‘hiper-religioznosti’, koji vjeru stavlja u sve. Religija ima svoj kulturološki doprinos, ona se ne može potpuno isključiti niti potpuno joj se sve podrediti. Potrebno je vrijeme da se postigne balans, da oni koji su religiozni, i oni koji to nisu, prestanu se osjećati ugroženima. Ne radimo na tom jazu, i to su dva svjetonazora koja su u sukobu, koji se uostalom može vidjeti i u Turskoj, a smatram da je kod nas situacija u tom smislu ipak bolja. 

 

D: Da li vezanost religije za nacionalno pitanje na ovim prostorima dodatno produbljuje taj jaz?

Đ.Š.:To je naš najveći problem – ključno pitanje nije da li idemo jedni kod drugih za Bajram i Božić, već kako razbiti tu spregu između nacionalnog i etničkog i religije. 


D: U knizi napominješ da su žene koje nose hidžab u svojevrsnoj ‘sivoj zoni’ – nemaju baš vidljivu poziciju unutar islamske zajednice, a u široj su potpuno marginalizirane?

Đ.Š.: Da. Međutim, i same muslimanke moraju izaći iz te pozicije ‘šta ja imam kome da objašnjavam’ što sam i tko sam, da preuzmu odgovornost i uđu u dijalog o tim problemima. Ljudi imaju taj stereotip o muslimanki kao tradicionalnoj, konzervativnoj ženi. Ženski pokret u BiH bi također trebao pokazati više razumijevanja i otvoriti se  ženama koje su pokrivene, a ne da se odmah reagira iz one pozicije neprihvaćanja, opresivne prakse i sl. Ne razgovara se uopće o raznim oblicima islamskog feminizma, na primjer. S druge strane, Islamska zajednica nije prepoznala niti napravila neku platformu za veće uključivanje žena u diskusiju o važnim pitanjima, dok međunarodna zajednica ima vrlo rezerviran stav kada je u pitanju financiranje projekata koji se različitim pitanjima bave iz ‘vjerske’ perspektive. 

 

D: Koliko je pokrivanje izmjenilo tvoju svakodnevnicu?

Đ.Š.: U biti, ništa se ne promijeni u tebi, to je prosto mali segment tvog cijelog identiteta kojoj je religija važna i za koju je marama dodatni način da se taj identitet razumije i produbi. Ali, ono što se mijenja je odnos ljudi, okoline prema tebi. Reakcije su nevjerojatno slične. Većina žena koje se danas pokrivaju su mlađe, iz urbanih sredina, srednjih godina, i onda je prvo pitanje koje se gotovo svima i u mom istraživanju ponavlja: kako baš ti? Zanimljivo je i kako neki ljudi s kojima ste išli u školu, prestanu razgovarati s vama. Ima ljudi koji uopće nisu odreagirali, ali većina traži neku priliku da vam postavi pitanje … Mislim da je slično i sa svakim drugim izborom u životu. 

 

 D: Kao svojevrsni coming out …

Đ.Š.: Da. Samo što ovaj preko noći postane vidljiv. Mislim, i svaki drugi izbor postane vremenom vidljiv, morate se pozicionirati, u jednom trenutku ga verbalizirati. Tvoj identitet postane vidljiv, po njemu te ljudi prepoznaju i stereotipiziraju. Zanimljiva je bila i reakcija ateista: što ti to treba? Možeš se klanjati u svoja četiri zida, blokiraš sebi put … Kao vjernica, ja vjerujem da moj put određuje samo Jedan, ne blokira ga ulazak u EU. To je možda neracionalna, hrabra ideja da ću živjeti svoj život onako kako mislim da treba, a ne kako mi europske integracije to kažu. I uvijek je ista reakcija – ‘šta nas briga, što mi to moramo da znamo?’ Ne može se podnijeti različitost, ali ključno mi je pitanje zbog čega to ljudi doživljavaju kao napad na sebe? Možda zbog toga što je teško raščistiti sam sa sobom tko si i što si. Propitivanje identiteta nikada nije jednostavno. U BiH je bilo nekoliko argumenata protiv hidžaba – da ništa ne znači, da smo mi svi isti … ali to ništa ne znači. Mi možemo biti jednaki, ali ne i isti. Moramo naučiti živjeti s tim da netko nešto voli, netko ne. A ne da se uspavljujemo idejom da smo svi isti. 

 

Sudjeluj u dijalogu s mladima!

U Hrvatskoj se počeo provoditi strukturirani dijalog s mladima, objavljeno je na stranicama Mreže mladih Hrvatske.  

Strukturirani dijalog je proces u kojem se tijela javne vlasti, uključujući i institucije Europske unije, savjetuju s mladim ljudima o određenim temama koje su od velike važnosti za populaciju mladih diljem Europe. Cilj je osigurati da preporuke i mišljenja mladih ljudi nađu svoje mjesto u nacionalnim i europskim politikama za mlade kako bi se poboljšala kvaliteta njihova života i unaprijedio položaj mladih u nekom području.

Proces se opisuje kao ‘strukturirani’ zato što su teme i vrijeme savjetovanja s mladim ljudima unaprijed dogovoreni: kroz 18-mjesečni ciklus održavaju se redovita događanja u kojima mladi ljudi mogu iznositi svoja mišljenja o dogovorenim temama u dijalogu s drugim mladima i predstavnicima nacionalnih i europskih institucija. Tema ovog ciklusa strukturiranog dijaloga je društvena uključenost mladih.

Hrvatsku Nacionalnu radnu skupinu za provedbu strukturiranog dijaloga trenutno čine predstavnici Ministarstva socijalne politike i mladih, Agencije za mobilnost i programe EU i Mreže mladih Hrvatske.

Sudjelovati možete i vi ispunjavanjem upitnika kojim se žele dobiti prijedlozi o tome kako povećati društvenu uključenost mladih, osobito onih koju su nezaposleni.

Namjera Nacionalne radne skupine jest otvoriti prostor za dijalog između mladih i donositelja odluka. Stoga će u budućnosti organizirati različite aktivnosti, kako bi potaknuli mlade diljem zemlje da sudjeluju, iznose svoje mišljenje i daju preporuke za daljnje aktivnosti.

Ako želite saznati više o procesu strukturiranog dijaloga, može se informirati na europa.eu.

Sva dodatna pitanja možete uputiti na: dijalogsmladima@gmail.com.

{slika} Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene  koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu sa Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

Kako se trguje kućnim pomoćnicama?

Zamislite buđenje na zvuk plača bebe u 5 ujutro. Otvarate oči i gledate u krevetić  neposredno uz svoj. Dan počinje. Možda imate samo 23 godina, ali osjećate se puno starije. Spavate samo četiri sata po noći, a veći dio večeri dijelite večeru za stolom svoga poslodavca/ke. Patite od jakih bolova u leđima, a onemogućen vam je pristup liječniku/ci. Možda ste došli u Sjedinjene Države iz Indonezije, Filipina, ili Kenije putem Bahreina, Saudijske Arabije, ili Libanona, pod pokroviteljstvom princeze ili diplomata. Više nego vjerojatno, vaš/a poslodavac/ka je uzeo/la putovnicu, vizu i ostale vaše dokumente koje čuva ukoliko bi vam palo na pamet otići, iako vam kaže da je to zbog vaše vlastite sigurnosti. Poslodavac/ka vam je obećao poštenu plaću i redovno radno vrijeme. Vjerojatno niste ni ugovor potpisali. Ipak, ovdje ste, probudili ste se u bebinoj sobi, nemate svoju vlastitu, nemate mogućnost obratiti se obitelji, koja žive u stalnom strahu od onoga što bi se moglo dogoditi ako se oglasite i pokušate pobjeći.

Vi ste jedna od stotine, možda i tisuće migrantica zaposlenih kao kućne pomoćnice, koje su napustile svoje obitelji kod kuće kako bi se brinule se za tuđe, kao kućne pomoćnice kroz trgovinu ljudima. 

Jedan od posljednjih slučajeva teškog izrabljivanja migrantkinja kućnih pomoćnica jest primjer zlostavljanja kenijske sluškinje od strane saudijske princeze u južnoj Kaliforniji.

Međunarodna organizacija rada (ILO), Human Rights Watch, ACLU, i druge organizacije za zaštitu ljudskih prava sastavili su kompletno izvješće nakon izvješćivanja o trgovini ljudima i zlostavljanju migrantkinja kućnih pomoćnica diljem svijeta. One su primorane raditi  prekovremeno, u ponižavajućim uvjetima života, uz uskraćivanje plaće i osobnih dokumenata, pod prijetnjama, emocionalno su zlostavljane; čak i fizičko i seksualno zlostavljanje su toliko uobičajeni među migrantkinjama kućnim pomoćnicama da gotovo svaki novi slučaj gotovo odražava onaj prethodni. Priče o kućnim pomoćnicama s Bliskog istoka znaju biti teške, žene znaju biti jako ranjive, nedostaje im zaštita. No, one nisu svojstvene samo za Zaljev.

Neke od zlouporaba koje su dokumentirane u vijestima su posebno zastrašujuće. U 2006.,Saudijski lingvist koji živi u Coloradu sa suprugom i petero djece bio je osuđen na 27 godina zatvora. On je više puta silovao i napao 24-godišnju indonezijsku kućnu pomoćnicu koja je bila zaposlena u njegovoj obitelji. Spavala je na madracu u podrumu i  bila plaćena manje od dva dolara dnevno.

U ožujku 2012. libanonska televizija objavila je uznemirujući video, koji je snimio promatrač, a pokazuje kako poslodavac Libanonac tuče jednu Etiopljanku – kućnu pomoćnicu. Pretučena žena, 33-godišnjakinja,majka dvoje djece, počinila je samoubojstvo dva dana kasnije. U Libanonu, samoubojstva kućnih pomoćnica dobro su poznata. Human Rights Watch promatrao je po jednu ‘neprirodnu’ smrt na tjedan, među kućnim pomoćnicama u 2008. Zemlja je tada zapošljavala više od 200.000  migrantkinja na poslovima kućnih pomoćnica.

Pitanje viza kućnih pomoćnica vezane su za poslodavca. Zbog toga je napuštanje poslodavca gotovo nemoguć, a istraživanje slučajeva otežavajuće. I to jest čest problem. Ovaj “kefala” sustav sponzoriranja od strane poslodavca ima uporište u Zaljevu. U Sjedinjenim Američkim Državama, A3 i G5 vize koriste diplomati i djelatnici međunarodnih organizacija koji dovode kućne pomoćnice sa sobom i imaju slična ograničenja. Prijetnje da će im opozvati pravni imigracijski status su primarni način kojim  trgovci ljudima prisiljavaju radnice da ostanu u ropstvu. Stoga se borci protiv trgovine ljudima i zagovornici/e radničkih prava bore protiv prenosivih viza.

“Dostojanstveni rad za kućne pomoćnice” Konvencija (C 189) ILO-a koja je donesena u lipnju 2011. jest pokušaj za rješavanje nekih od najčešćih područja zapošljavanja koje izlažu kućne pomoćnice riziku za teške eksploatacije, uključujući  sate rada, ugovor, osobne dokumente, i slobodu kretanja. Iako Konvencija ocrtava samo najosnovnija prava koja poslodavci moraju pružiti kućnim pomoćnicama, samo osam zemalja ju je ratificiralo dosad. Sjedinjene Države još uvijek nisu ratificirale Konvenciju.

Vlada u Kuvajtu donijela je zakon o radu 2010. koji pokriva radnike/ce migrante/kinje u privatnom sektoru, ali to ne uključuje kućne pomoćnice, one kojima je zaštita najviše  potrebna. 

U Bahreinu i Kataru, vlade su poduzele korake u rješavanju trgovine ljudima i iskorištavanju migrantskih radnika/ca, ali još uvijek nedovoljno štite radnike/ce. U stvari, većina zemalja u regiji Zaljeva pokazala je minimalan interes u rješavanju pitanja kućnih pomoćnica kroz  trgovinu ljudima. Svi su sudjelovali na regionalnoj konferenciji o triparitetu ILO-a u listopadu 2012., ali nitko nije ratificirao Konvenciju ili ostvario sveobuhvatni sustave zaštite u zemlji .

U SAD-u, radnice su izloženi paralelnoj borbi. Neke kućne pomoćnice koje skrbe za starije osobe i osobe s invaliditetom još uvijek se bore za osnovno pravo na minimalnu plaću i prekovremenu zaštitu, zdravstvenu i sigurnosnu zaštitu, te druga osnovna prava radnika/ca. Godine 2008. New York je bila prva država koja je prihvatila Zakon o pravima kućnih pomoćnica, uključujući i zaštitu od diskriminacije i uznemiravanja i plaćenog dopusta, a 2013. Hawaii su potpisali drugi. Kućne pomoćnice u Kaliforniji, Illinoisu, Massachusettsu i Oregonu uživaju sličnu zaštitu. Ovi uvjeti su važan korak prema transformaciji ranjivosti ove radne snage u ekstremnim oblicima zlostavljanja. I, mnogo više nego važan i potreban, osobito kada je riječ o stranim diplomatima s pravnim imunitetom.

U takvim slučajevima, potraga za pravdom postaje epska bitka s vrlo malo dobrih rezultata. Mnoge kućne pomoćnice kojima su trgovali strani diplomati još uvijek čekaju pravdu, nakon mnogo godina, ili su odustale od svojih slučajeva. Građanske tužbe su moguće, no one su često duge i teške. U međuvremenu, State Department nije im ukinuo imunitet niti su suspendirani posebno nečuven prekršitelji. Nedavno je Vlada Tanzanije platila prvu nagodbu koja uključuju trgovinu ljudima kućnim pomoćnicama za jednog diplomata. Nakon što mu je naređeno da plati tisuću dolara zbog zlostavljanja kućne pomoćnice koju je zlostavljao u Marylandu, Alan Mzengi pobjegao je iz SAD-a. Vratio se u Tanzaniju služiti kao savjetnik predsjednika.Slučaj je riješen za djelić plaće i naknadu štete koju duguje radnici.

Čak i u slučajevima gdje postoji potencijal za kazneni progon, postoje problemi s provedbom zakona, kao i pronalaskom tužitelja koji bi bili spremni braniti takve slučajeve i dokazivati ‘skrivanje ilegalnih stranaca’ iza zaključanih vrata, kako bi dokazali trgovinu ljudima. Imamo vrlo malo načina kako saznati da kućne pomoćnice žive u ‘kući užasa’. Međutim, svaki novi otkriveni slučaj podsjeti nas da su one tu i da postoji duboka i žurna potreba zašite , te poziv na akciju na svim razinama vlasti da djeluju brzo i stanu na kraj tom zlostavljanju. Srećom, širom zemlje, preživjele iz trgovine progovaraju i pričaju svoje priče. Nacionalni savez kućnih pomoćnica nedavno je pokrenuo inicijativu pod nazivom Iznad preživljavanja , kao potporu kućnim pomoćnicama koje su preživjele trgovinu te kako bi one pomogle oblikovanju javne politike koja bi mogla promijeniti budućnost kućnih pomoćnica i zaustaviti trgovinu ljudima. Nadamo se da ćemo gledajući i slušajući njihove priče o preživljavanju pronaći konstruktivna rješenja i pomoći u promjenama te stvoriti smislenu politiku.

 

Prevela i prilagodila Karmela Gajdek

O poslu, diskriminacijama i pravu na rad

Kada si žena, nekako se s vremenom naučiš na sve te diskriminacije koje osjetiš na svojoj koži. Ali živiš na Balkanu i brzo shvatiš da više vrijediš od toga i da se tebe njihove krive projekcije ne tiču.  

Nakon X poslanih molbi za posao, prema zakonu velikih brojeva, dogodi se taj poziv na razgovor. Kada kažu razgovor, misle natjecanje u brzini tipkanja. I tipkaš. I najbrža si jer si od kada znaš za sebe pisala blog, nekakve članke, ćakulala s ljudima s drugog kraja svijeta – misao i prsti idu usporedno.

Zaposle te, zamjena. Mjesec i pol. Nema seksualnih aluzija niti pretjeranih pogleda, zadovoljno radiš, trudiš se, lupaš prekovremene i jedan petak ti kažu da je gotovo, vraća se službenica. Ok, očekivala si to, nema ljutnje.

Kako vrijeme ide, posla nema, molbe šalješ i dalje u prazno, odlučiš raditi na sebi i završiti neke tečajeve, volontirati kako bi skupila iskustvo i širila mrežu poznanstava.

Dođe i dan kada te se zove radi toga što si sposobna i dobiješ – honorarni posao.  Kratko, pola radnog vremena mjesec dana. Posao je posao, koliko neispunjujuć bio, a i novčići su tu, valjda neće to pedaliranje u prazno trajati zauvijek.

Kakva greška!

Prođe godinu dana, ugovor o djelu i dalje igra, sada na puno radno vrijeme.

Prođu dvije godine – sve isto. Honorarno radim za lokalnu samoupravu.

Svjesna sam toga da ljudi rade i ne dobivaju plaću, svjesna sam toga da ljudi ne rade godinama, da je nezaposlenost ogroman problem. Zato što se to događa, ne znači da je u redu.

Ali se ne mogu pomiriti s činjenicom da stvari smiju funkcionirati na ovakav način.

Bila sam diskriminirana na mnogo osnova: spolu, godinama, obrazovanju, boji kose, majčinstvu u ranoj dobi i moram priznati (koliko god patetično zvučalo) da ništa ne boli toliko koliko kršenje prava na rad (Ustav RH, Članak 55.) koje se događa samo radi toga što nikoga nije briga.

Na koje načine?

– ne vodi se evidencija o radnom stažu, kao niti mirovinsko osiguranje

– kada prestane potreba za ovim radnim mjestom, nemam pravo na nikakve nadoknade za vrijeme nezaposlenosti

– ne mogu se prijaviti niti na one oglase za stručno usavršavanje jer nisam na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (jer zarađujem više od 1.500 kuna mjesečno)

– ovo iskustvo (tj. ugovor o djelu) se ne priznaje kao formalno radno iskustvo, što je jedan od uvjeta za posao u 20 posto oglasa

– godišnji je samo pojam

– kao i pravo na bolovanje (bilo za sebe ili za bolest djeteta)

Zadnje dvije točke se zapravo i ne tiču u tolikoj mjeri dnevnica koliko činjenice da je moj posao  siguran toliko da ako ostanem kući tri dana, postoji mogućnost da me se zamijeni osobom koja će raditi za 1.600 kuna, odnosno osobom koja nije zapela u sivoj zoni Zakona o radu i ima pravo prijave.

I tako službenik/ica koji/a je prošao/la kroz Mrsićev program stručnog osposobljavanja formalno ima više iskustva od mene koja na tom poslu radim sve to vrijeme. Iako je javna tajna da se te ljude izrabljuje za slaganje arhiva i nošenje kava (vjerujem da ima iznimaka, ali to je neka realnost), oni će na kraju stažiranja imati više formalnog radnog iskustva od nas koji smo zapeli i radimo za honorar. Bez popratnih dokaza.

Znam da pisanjem ovog teksta neću ništa promijeniti, svjesna sam toga da ću sutra opet doći na isto radno mjesto, užasnuta sjesti i gledati u hrpetinu Sizifovog posla, bez direktnih nadređenih i bez perspektive, kopajući po oglasima i šaljući molbe. Zapravo možda sutra i neću doći, to je još jedna fantastična stvar vezana uz ovakvo zaposlenje, nitko ništa ne zna i ne može mi potvrditi niti jednu informaciju. Ali za duševni mir, bitno je reći. Tiho jarmati iz svoje sive rupe Zakona o radu.