Veća smrtnost kod ekonomski ugroženih žena u Americi?

Amerikanci  žive duže nego ikad, ali prosječni životni vijek bijele, ženske osobe koja nema srednjoškolsko obrazovanje dramatično je pao.

Ubijala li nedostatak radnih mjesta  ekonomski ugrožene žene u Americi?

To je jedan od provokativnih zaključaka Jennifer Karas Montez, istraživačice na Sveučilištu Harvard i autorice  Anne Zajacove, docentice sociologije na Sveučilištu u Wyomingu, do kojeg se došlo kako bi se objasnilo zašto se prosječni životni vijek bjelkinje koja nije završila srednju školu  skratio od 1990.

Da,  Amerikanci žive duže nego ikad. Ako ste bjelkinja s diplomom u Sjedinjenim Američkim Državama, nikada niste imali bolje izglede da živite preko 80 godina. No isto ne vrijedi za žene s nižim obrazovanjem.

Između ostalog, istraživanje Montez i Zajacove je došlo do otkrića da u razdoblju od 1997. do 2001., žene bez visoke stručne spreme u odnosu na one obrazovanije imaju 37 posto veću vjerojatnost  ranije smrti. Tijekom vremena taj trend je bio sve lošiji. Za razdoblje između 2002. i 2006., izgledi za kraći životni vijek skočio je do nevjerojatnih 68 posto.

Ovi pronalasci se slažu s prijašnjim rezultatima ostalih istraživača i istraživačica koji su također došli do podatka da su posljednjih nekoliko desetljeća bjelkinje bez završene srednje škole izgubile pet godina života u odnosu na obrazovanije žene.

Razlozi pada životnog vijeka za niže obrazovane bjelkinje je uzrok mnogih nagađanja i teoretiziranja u posljednjih nekoliko godina, gdje su neki od mogućih uzroka lakši pristup lijekovima na recept do  visoke stope pušenja od strane Amerikanki s nižim obrazovanjem. Moretz i Zajcova su ispitali i te teorije i iako se potvrdilo da te žene više puše, ne smatraju da je to moguć uzrok. Problem je mnogo složeniji od toga.

{slika}

Posao, kao što većina nas zna, nije samo izvor prihoda. U vrijeme kada živimo sve izoliranijim životom, radno mjesto nudi puno toga više, od društvene mreže do mogućnosti profesionalnog ostvarenja. Poslovi, ukratko, nas drže živima i zdravima. Stoga ako ga nemate, vrlo je velika vjerojatnost da ćete te biti lošijeg zdravstvenog stanja nego zaposleni, stoga ćete -barem prema ovom istraživanju-  živjeti kraće.

Ipak, poslovi koji se nude ženama – ili bilo kome zapravo – bez diplome nisu baš visoke kvalitete. “Prije trideset godina nije trebao visoki stupanj obrazovanja da bi se dobio sindikalan posao s pristojnom plaćom, no danas biti dio radne snage samo sa srednjom školom znači posao u uslužnoj djelatnosti i  nepredvidljivo radno vrijeme”, Montez primjećuje.

Žene koje nemaju visoku stručnu spremu također imaju znatno manju vjerojatnost da će se udati – ali je i više vjerojatno da će biti samohrane majke nego one s višim obrazovanjem, čime i teže zadržavaju posao jer je cjenovno pristupačan vrtić za djecu ili dadilje, teško pronaći i u idealnim okolnostima, ali gotovo pa nemoguće kada majka ne zna koliko sati će morati ostati na poslu. Isto se odnosi i na brigu za starije osobe, koja uglavnom postaje ženska obaveza.  Ako trebate primjer kako to izgleda u stvarnosti, samo pogledajte sve prisutnije oglase za posao u uslužnom sektoru na kojima često piše “ne primamo majke”.

Kao da to nije dovoljno, mnogi od tih radnih mjesta zahtijevaju predanost i rad punog radnog vremena, ali za plaću od pola radnog vremena. Situacije koje su postale normalne kada je na tržištu premalo poslova, a previše nezaposlenih.

Kao rješenje Montez predlaže plaćeni roditeljski dopust i subvencionirane oblike pomoći kod brige za djecu, radno vrijeme koje dozvoljava fleksibilnost ili rutinu ako je potrebno – stvari koje ženske organizacije zagovaraju već desetljećima. Rješenje je povećanje poslovnih mogućnosti za nekvalificiranu radnu snagu, odnosno zaposliti ih i zadržati na tom radnom mjestu. No sve veći proračunski rezovi ne dozvoljavaju opravak i ponovno pokretanje uslužnog sektora, stoga očito možemo samo sanjati o boljim prilikama. Životi ovise o tome.

Prevela i prilagodila Iva Butorac 

U digitalnoj ekonomiji uskoro ćemo svi raditi besplatno!

Digitalna ekonomija radi kao sofisticiran X faktor: neki će uspjeti, ali većina neće – a pravi gubitnik je zapravo je društvo.

Ne morate provjeravati svoje privilegije. Odite u bilo koji veći grad, gdje lova teče kroz fine restorane smještene u skupom dijelu grada. Tamo su privilegije, čak će mahati s njima vama ispred nosa.

Već si u privatnoj školi koja košta 7.000 funti po semestru? Onda ti sigurno treba pomoć da se uspneš uz ljestve. Pa dopusti ‘mamici i tatici’ da se izbore za stažiranje u Fabergeu. Nije to više ni dobivanje posla preko veze, nego kupovanje istoga novcem. Postoji svijet u kojemu je skromnost apstraktna ideja.

U međuvremenu, u Britaniji živi milijun mladih osoba koje se nazivaju ‘neets’ – ne obrazuju se, ne rade niti stažiraju. Njima bi dobro došla pomoć, ali su nekako propustili ukrcati se na brod. Nije im važno što je taj brod Titanik. Njihova starija braća i sestre su otišli na fakultete, no još su uvijek u fazi poslova s pola radnog vremena. Nemaju normalne plaće ni šanse za hipoteke. U drugim europskim zemljama situacija je još gora.

U sadašnjoj situaciji običaj je kriviti bankare. Ili barem političare. No postoji još jedna odgovorna grupa za stanje u kojemu se nalazimo: glavešine digitalne Silikonske doline koji su nam rekli da će sve biti kao besplatno. U nekom virtualnom raju.

No nije lijepo biti zamoljen da radiš besplatno, nebitno imaš li 18 ili 48 godina. Na popularnoj besplatnoj aplikaciji Facebooku, pisac glazbe Barney Hoskyns je stavio manifest koji je uznemirio duhove. Tražio je “freelancere koji omogućuju sadržaj” – bili oni glumci, pisci, glazbenici ili fotografi – da prestanu raditi besplatno. (I ja sam to napravila nedavno, ali zbog razloga u koji vjerujem.)

No nije priča tako plitka. Radi se o tehnologiji koja uzima poslove, o tome što mogu ili ne mogu osigurati. Hoskyns je citirao novu knjigu Jarona Laniera Tko posjeduje budućnost (Who Owns The Future?), u kojoj Lanier tvrdi: “Kapitalizam radi samo ako postoji dovoljno uspješnih ljudi koji su kupci.”

Lanier je informatičar i glazbenik, te ga s pravom nazivaju vizionarom jer vidi što se događa kada je sve na “live-streamingu”, no nitko više ne zna ime osobe koja je stvorila glazbu. Sadržaj je besplatan.

Vlada promiče ideju da digitalna budućnost stvara poslove, a ne da ih jede. Kulturno, trenutno postoji zamišljeni svijet blogova i YouTube kanala gdje vrlo malo ljudi uspije zaraditi novac, a većina radi samo zbog ‘iskustva’.

{slika}

U intervjuu sa Scottom Timbergom za Salon, Lanier je dao živući primjer: Kodak je nekad imao 140.000 vrlo dobrih zaposlenika/ica iz srednje klase. Instagram ima 13 zaposlenika/ica. Točka. Opisuje ‘pobjednik uzima sve’ svijet u kojemu je mali broj uspješnih ljudi, a svi drugi žive od nade.

Nema više društva srednje klase. Sada je ‘sve ili ništa’ društvo na snazi. Možemo slegnuti ramenima i reći da je ovo samo još jedna industrijska revolucija, nastavak iz formalnog u neformalni svijet rada. No gdje je socijalni ugovor, onda, ako ti ne pomogne kada si bolestan i ako ti ne dopušta da podižeš djecu ili ostariš”, upitao je.

Implozija srednje klase stvara nestabilnost. Ne možemo svi biti ‘freelanceri/ke’ zauvijek. Takav slobodan rad, poput stažiranja, uredu je ako imaš sredstva da preživiš bez redovitog prihoda. Dakle, ako si bogat/a. No digitalna ekonomija radi poput sofisticiranog X faktora. Neki će sigurno uspjeti. Na više od 5 minuta čak. No većina neće. Zato je Lanier rekao da će internet uništiti srednju klasu. A bez te srednje klase, ne možemo održati demokraciju.

On vidi glazbenike/ice, umjetnike/ice i novinare/ke kao kanarince u rudarskom oknu ove nove ekonomije. Tko će im platiti?

“Je li ovo presedan koji želimo da slijede naši doktori/ice, odvjetnici/e, medicinski tehničari i medicinske sestre, ali i svi drugi? Jer, na kraju krajeva, tehnologija će koštati sve”, zaključio je.

Edukacija i zdravstvena skrb dobivene od entuzijastičnih tehno šmokljana? To se već događa. Već nam nedostaje ljudski dodir u školama i bolnicama. Rast – sveti gral, s gotovo polovicom europske mladeži nezaposlene – otežan je u trenutku kad tehnologija jede sigurnost posla, a time i sigurnost mirovina i doprinosa koji bez plaćenog rada ne mogu poduprijeti stariju generaciju.

{slika}

Kreativne industrije, prvo glazba, a sada i novinarstvo prekasno su vidjele dolazak ovih promjena. Moja djeca su odgojena u svijetu gdje se moraju natjecati s onima koji će raditi besplatno. Samo je pitanje vremena kada će i od njih netko zatražiti da rade tako. A ja to odbijam.

Ne erodiraju samo plaće nego i sama ideja da rad mora biti plaćen. Veliki profit se izvlači iz tih, takozvanih, prilika za naše mlade. Ali oni zapravo iskorištavaju nesigurnost. Ovaj članak nije protiv tehnologije. Nego je za čovječnost. Tehnologija je ovdje i često je sjajna. Ali moramo naći održiv način njenog korištenja tako da nam za stvari koje proizvodimo mora biti plaćeno u stvarnim, a ne virtualnim plaćama. 

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Kako da mlatimo i ubijamo svoj narod? Turski policajci/ke u iznimno teškoj situaciji

Dok se ostatak svijeta pita kako su se turski policajci mogli okreniti protiv svog naroda, mladiti i napadati vlastite sestre i braću, susjede i prijatelje, čini se kako ni pripadnicima snaga reda i sigurnosti nije lako.

Štoviše, od početka sukoba čak šest policajaca počinilo je samoubojstvo otkako su počeli prosvjedi u Gezi parku.

Glasnogovornik sindikata policije Faruk Sezer istaknuo je kako su policajci izloženi velikoj kritici zbog prekomjerne uporabe sile. No, također dodaje kako su pripadnici policije prisiljeni raditi u izuzetno teškim uvjetima.

Naime, u gradove u kojima se odvijaju sukobi dovedeni su brojni policajci iz manjih mjesta. Budući da ih ima previše u područjima sukoba, nemaju adekvatan smještaj pa spavaju vani na klupama, a također im nedostaje i hrane, prenosi Advance.hr.

“Staviti policiju u ovakve uvjete je jednako veleizdaji države”, rekao je Sezer.

Kako je i policija stavljena u izrazito nepovoljan položaj, mnogi se nadaju kako će i ona stati uz prosvjednike te zajedno s njima raditi na rušenju autokratske vladavine Erdogana.

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan upozorio je u nedjelju u Ankari da strpljenje njegove vlade ima ‘granice’, a prosvjednike je nazvao ‘teroristima i banditima’.

“Samo nas sedam mjeseci dijeli od lokalnih izbora. Želim da tim ljudima date lekciju demokratskim putem, u glasačkim uredima”, izjavio je Erdogan obraćajući se svojim pristašama u Adani.

Predstavljena nova knjiga Aide Bagić ‘Znam li gdje živim’

Prošlog je petka u prepunoj knjižnici Bogdan Ogrizović u centru grada održana promocija knjige “Znam li ja gdje živim” autorice Aide Bagić, spisateljice bogatog i nadasve raznovrsnog profesionalnog i životnog iskustva.

Aida Bagić je izdala zbirku pjesama “Ako se zovem Sylvia”, a pjesme i priče objavljivala u uglednim časopisima, na radiju, u dnevnim novinama, različitim portalima, u spomenaru svoje nećakinje i na zidovima zahoda u sklopu spisateljskog festivala. Pjesme su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski jezik. U slobodno vrijeme vježba jogu i uči trčati, kaže bilješka o autorici na posljednjim stranicama knjige  “Znam li gdje živim”, prvoj proznoj knjizi autorice u formi zbirke od dvadeset i devet tekstova.

Tekstovi su to o toleranciji s najrazličitijih aspekata, kojima su glavni likovi često bića ograničena prava glasa, potlačeni u društvu radi svoje različitosti ili nemoćni sami se izboriti za sebe.

Dječaci koji se igraju s lutkama, ozlijeđeno mače ostavljeno uz potok, mlada djevojka koju obitelj tjera na udaju, brucošica u raljama sveučilišnog profesora šovinista, šnicla koja želi biti tele, žena koja promišlja svoj identitet…  Kroz pripovijedanje autorice, ova bića dobivaju pravo glasa (pa i životinje, kroz personifikaciju) a uz minimum intervencije okoline kroz društveni angažman, ili snagu pronađenu unutar njih samih,  ta bića prestaju biti tragični likovi, što predstavlja ključni moment za osobnu transformaciju.

Pripovjedačica u tekstovima propituje odnos tradicije i prava na vlastiti izbor, vodeći pritom čitaoca na uzbudljivo, intimno putovanje vremenom i prostorom, kroz različite kontinente i kulturna podneblja, prikazujući kako ljude neovisno o njihovoj rasi, spolu ili seksualnoj orijentaciji, muče slične, univerzalne, ljudske dileme no istovremeno pokazujući kako katkada pripadnici većine odnosno poštivatelji tradicije (koji samo zbog pripadanja većini imaju moć a tradicija često ne odgovara na potrebe modernog čovjeka) ne mogu ni naslutiti s kakvim se teškoćama onaj tko ne pripada većini svakodnevno mora nositi.

“U knjizi nema ekstremističkih situacija poput pljačke, otmice ili nekog drugog nasilnog čina”, rekao je na promociji knjige urednik Davor Šišnović, “no čini se kako istinski razumjeti drugoga predstavlja zapravo najveći ekstrem u današnjem društvu” zaključio je.

Opisujući stvarnost poput ponajboljih pisaca realizma, poetično i s mnogo detalja koji kod čitaoca stvaraju sinestetički doživljaj, autorica oslikava svakodnevne situacije (poput vožnje tramvajem gdje dolazi do svađe između putnika i putnica oko prava na sjedenje) s dozom profinjenog humora koji katkada prelazi u ironiju, no nikada ne osuđuje. Dobro mjesto za bijeg od surove stvarnosti jest i mašta, koju pripovjedačica obilato koristi u situacijama kada misli da je ograničen njen prostor za društveno djelovanje.

Poput junaka filma Veliki Gatsby koji se trenutno prikazuje u hrvatskim kinima, autorica se pita može li se sretan trenutak s voljenom osobom iz prošlosti dohvatiti i nastaviti u sadašnjosti, priznaje da ni sama ne zna kako je i gdje on odlepršao no priče ostavlja otvorenima i ne brza sa zaključcima i  ne zatire ih pepelom, prema riječima druge urednice izdanja, Irene Matijašević. No, za razliku od Jaya Gatsbya, manje je optimistična u vezi budućnosti, svjesna je prolaznosti života i žutila koje se neprimjetno nastanjuje na ostarjelim licima i tijelima.

Aida Bagić nam u svojim pričama indirektno daje recept dobrog življenja, krajnju opoziciju ravnodušnosti koju predstavlja praćenje prirodnog impulsa u svima nama koji nas navodi na  društveni angažman i toleranciju. Nakon što su postali svjesni vlastitog utjecaja na svijet koji ih okružuje, čitateljice i čitatelji ne mogu ostati ravnodušni na pročitano, žele svijet učiniti boljim mjestom i povezati se u jednu cjelinu s ostalim živim bićima.

 Autorica pritom ne negira postojanje i drugih impulsa koji nas ostavljaju pasivnima ili čak pretvaraju u agresore. Bitno je razlučiti koji poriv želimo njegovati, kao u priči o starom Indijancu koji svom unuku tumači priču o postojanju dobrog i zlog vuka u svakom čovjeku, a koji će pobijediti ovisi o tome kojeg se više hrani.

“Kada bismo u čitanje “Znam li gdje živim” ušli bez znanja o autoru ili autorici zbirke, samostalno kreirajući njegov/njen profil iz pročitanih priča, zaključili bismo da se radi o najboljem biću koje hoda zemljom, u kojem nema ni trunke zla”, zaključio je Šišnović.

Knjiga “Znam li gdje živim” poučno je, duhovito i poticajno štivo koje jednako lako razbuđuje i poziva na djelovanje kao što i opušta čitateljice i čitatelje svojim pitkim, razumljivim a istovremeno visoko poetičnim stilom pisanja.

Animafest – promoviranje umjetnosti na najljepši način

Tjedan uzbudljivih i zanimljivih događanja vezanih uz Animafest polako je na svome kraju. Po broju posjetitelja i komentarima u medijima i na društvenim mrežama, mogu reći kako je festival ispunio sva svoja očekivanja. Tročlani žiri ovogodišnjeg Animafesta Gunar Strøm, Chris Robinson i Darko Bakliža glavnu nagradu festivala Grand prix dodijelili su belgijsko-francuskom filmu Usvajanje autora Laurenta Boileaua i Junga, dok je posebno priznanje žiri dodijelio francuskom filmu Slika autora  Jean- François Laguioniea.  Nagrada publike slijedi u nedjelju u 20 sati, nakon odgledanih svih projekcija iz Velikog natjecanja.

Ono na što se želim osvrnuti su popratna događanja Animafesta koja su upotpunila filmski program i omogućili umjetnicima da široj publici predstave svoj rad. Svakako jedna od najzanimljivijih stvari je suradnja Animafesta i Muzeja suvremenih umjetnosti Animation goes MSU. Umjetnicima i umjetnicama je omogućeno da sudjeluju u kreiranju programa na medijskoj fasadi muzeja, a od prijavljena 52 rada iz 16 zemalja odabrano je šesnaest radova. Svi oni karakteriziraju autorski pristup animacijskim tehnikama, od apstraktnih do narativnih radova, pa sve do zrcalnih projekcija i kolažiranja slika. Sve je to bilo moguće vidjeti ako ste se ovih šest dana između 20 i 23 sata našli u blizini Muzeja za suvremenu umjetnost. Bilo je zanimljivo promatrati reakcije slučajnih prolaznika i prolaznica, kao i fotografa i fotografkinja koji/e su htjeli/e zabilježiti ovaj projekt i svjedočiti zaista kreativnim radovima umjetnika iz cijeloga svijeta.

{slika}

Dok je Animation goes MSU bio rezerviran za fasadu muzeja, unutar muzeja se mogao pogledati projekt posebno naručen u povodu suradnje Muzeja suvremene umjetnosti i Svjetskog festivala animiranog filma. Animacijski pokus multimedijskog umjetnika  Ivana Marušića Klifa iskušavanje je dosega vlastite sklonosti eksperimentu. Projekt se zove Volim crtiće, a polazište projekta je fascinacija pokretom i zvukom što je i vrlo specifično za samog umjetnika, s obzirom na iskustvo u radu s glazbom, tonovima i šumom. Možemo reći da je Klifov projekt specifična poveznica između suvremene medijske umjetnosti i ranih eksperimenata u animaciji.

Svi ljubitelji/ice stripova, u galeriji ULUPUH mogli/e su pogledati izložbu crno-bijelih stripova nadahnuta kultnom češkom trilogijom crtanih romana Jaroslava Rudiša i Jaromira 99, prvim modernim crtanim romanom objavljenim u Češkoj Republici. Priča je smještena u 20. stoljeće, a roman je svjedočanstvo o ljudima na čije je živote generacijama utjecala Velika povijest, a koje predstavlja  voditelj željezničkog kolodvora Bily Potok Alois Nebel. Umjetnik Jaromira 99 nadahnuće za svoj rad pronalazi u tipičnim oblicima narodne umjetnosti u Jeseniku: socijalističkom realizmu i motivima iz tradicionalnih kolaža.

Prepuna dojmova mogu reći da je 23. izdanje Animafesta još jednom dokazalo da su dugometražni animirani filmovi ravnopravni s igranim, kao i s ostalim umjetnostima.  Pozdravljam projekte koji pružaju priliku za umrežavanjem i susretima profesionalaca i publike, i tako promoviraju umjetnost na najljepši mogući način.

Splitski HDZ protiv ‘potpune ravnopravnosti’

Splitski HDZ u nedjelju se u priopćenju za javnost izjasnio zašto nije i zašto ubuduće neće podržati Gay Pride ocjenjujući da je ‘ta parada izravno uperena protiv svake zdrave budućnosti društva’.

Ističe kako zrelom demokratskom društvu, a Split je dio takva društva, nisu potrebne parade kao način ostvarenja ljudskih prava te smatra da građanima i građankama nije rečena puna istina o traženjima i porukama subotnjeg gay pridea u tom gradu.

“Parada, ove godine pažljivo biranim riječima, traži ‘ista prava za homoseksualce kao i za sve druge građane”, navodi splitski HDZ i kaže da ta izreka traži nešto sasvim drugo – ‘pravo na građanski brak, dobivanje, odgoj i podizanje djece, a to znači i obitelji’.

U priopćenju se ističe da nikad i nitko nije dovodio u pitanje da se homoseksualcima prizna pravo na odabir sadržaja i društvenog stila njihova spolnog prakticiranja i života (tzv. spolna orijentacija) i da ta prava nikada u Splitu nisu bila upitna i ugrožena.

Splitski HDZ kaže da su su se priopćenjem za javnost očitovali i kao ljudi i kao politička opcija kojoj su duboko svjetonazorski neprihvatljivi izneseni zahtjevi.

“Oni destruiraju i dokidaju pojmovno i sadržajno najosjetljivije područje života i čovjekove naravi. Obitelj, muško, žensko, otac, majka, i konačno brak kao uređeni odnos odgovornog podizanja zdravih i sretnih ljudi, nezamjenjivi su po svom značenju i svojoj praksi. I kao bitno naglašavamo: nismo ni protiv kakvih prava za homoseksualne osobe što ih javno regulirani odnosi trebaju urediti. Ali, to je predmet zasebna propisa i nazivlja, a ne nikako mehaničko i rušilačko ‘trpanje’ u postojeće zakonodavstvo i praksu”, navodi se, uz ostalo, u priopćenju.

Splitski HDZ ističe da davanje prava na brak povlači pravo na dobivanje djece, a dobivanje djece traži da se za ostale građane ukinu pojmovi ‘majka’ i ‘otac’ u djetetovu rodnom listu.

“Po nama je to ozbiljan udar na identitet djece koji će se očitovati u svim drugim javnim dokumentima i društvenoj kulturi. HDZ problem vidi i u načinu stjecanja i usvajanja nezbrinute djece i umjetne oplodnje, po vlastitu izboru muških i ženskih stanica.

Budući da se homoseksulani brak i stjecanje i podizanje djece pokušava izjednačiti s brakom i roditeljstvom, iz udžbenika će se, navodi se, izbrisati pojmovi braka, muškarca i žene te spola.

“Čišćenje udžbenika obuhvatit će i vjeronaučne udžbenike svih konfesija u Hrvatskoj. Stoga, ovo nikako nije pitanje političkog uvjerenja bilo pojedinaca, bilo naših građana i birača ili onih koji vladaju Splitom. Radi toga, kao odgovorni ljudi nismo podržali paradu koja je izravno uperena protiv svake zdrave budućnosti”, poručuje splitski HDZ.