Ne, tako ne ide: Glazbom protiv nasilja nad ženama

Mlada kantautorica i putujuća glazbenica Aklea Neon izašla je na ulice Zagreba u ususret 8. martu poručila “Ne, tako ne ide” stanju žena u Hrvatskoj koje simbolično opisuje emotikonom “smeđe tortice” .

U svom novom NeonOn sessionu pod nazivom “Iskoračujem” utjelovljuje 5 različitih žena koje stoje uz bok jedna drugoj i bez obzira na različite ekspresije sebe žive ravnopravnost i iskoračuju zajedno.

Aklea je na svojoj Facebook stranici uz video objavila i svojevrsni manifesto: “Mi smo one koje se ne sklanjaju, koje ne obaraju pogled, koje ne trpe, koje se ne srame sebe, koje ne moraju opravdavati svoje mjesto za stolom, koje pružaju ruku, srede se kad hoće i kak’ hoće, kucaju na vrata i kucaju opet. Stojimo rame uz rame s muškarcima koji su snažni i senzibilni, koji su vidjeli svog tatu “jednostavno takvog, eruptira k’o vulkan” i nisu u tome vidjeli muškost, nego slabost, koji nam ne dobacuju na ulici izdaleka nego nam dođu blizu i ne kažu samo “kako si dobra” već “volim te, cijenim te i poštujem te, ti i ja smo ravnopravni” u kući, u poslu, u primanjima, u brizi za dijete, u tome tko sprema krevet, a tko ovaj tjedan usisava.”

Aklea Neon svojom glazbom nastoji poslati poruku osnaženja i emancipacije te poziva sve muškarce i žene da se upute na Ženski marš danas u svom gradu. “Iskoračimo za ljubav, ravnopravnost, pravu muškost i pravu ženskost” ,i nadodaje, “ako nekom treba transparent, imam ih dosta.”

Pregače na beogradskim spomenicima skreću pažnju na kršenje ženskih prava

U susret 8.martu, grupa beogradskih feminističkih organizacija postavila je pregače na spomenike muškarcima iz srpske povijesti koji se smatraju simbolima unutar struke kojom su se bavili.

Akciju su provele Mreža Žena u crnom, Centar za ženske studije Beograd, Zadruga Oktobar, Inicijativa #MameSuZakon, Ne davimo Beograd i druge.

{slika}

Ljubičaste pregače kao simbol ‘ženske neposlušnosti’ i feminističke borbe osvanule su na spomenicima Jovanu Cvijiću, Josifu Pančiću i Dositeju Obradoviću u beogradskom Studentskom parku, na spomeniku Pavlu na Tašmajdanu, Borislavu Pekiću na Cvetnom Trgu i Nikoli Tesli ispred Elektrotehničkog fakulteta.

Na pregačama kojima su ‘ukrašeni’ spomenici mogle su se uočiti poruke poput ‘Nauka je ženskog roda.’ ‘Abortus je žensko pravo’ i ‘Podržavam ženski štrajk’.

{slika}

“Ovom akcijom skrenuta je pažnja na nevidljiv i neplaćenih ženski rad, ugrožavanje radnih i reproduktivnih prava žena, zamah u klerikalizaciji društva, odlaganje uvođenja seksualnog obrazovanja u školama, kao i na značajno manje prisustvo spomenika važnim ženama iz naše istorije u javnom prostoru.” izjavile su organizatorice akcije.

Muškarci te neće zaštititi

Kao mala sam pogledala puno filmova i serija u kojima glavni ženski lik sanjari o vječanju s glavnim muškim likom. Disneyjeve princeze poput Snjeguljice, Ariel, Belle, lijepe Jasmine i Aurore (Trnoružice), pa čak i Mulan, dale su mi do znanja što mora biti moja životna misija – postati nečijom suprugom. Mislim, da, mogu ići u rat i pobijediti opasnu neprijateljsku vojsku, sve dok će moja prava nagrada na kraju biti sklapanje braka. O tome što zapravo taj odnos dvoje ljudi predstavlja, što je taj magični Brak, je li to odnos dviju ekvivalentnih figura, kako se gleda na žene koje ga odbiju ili ne žele, Disney mi nije mogao, kao maloj, pružiti odgovore.
Ako ste također bile_i fanovi Televisa presenta produkcije, znat ćete da junakinju svake sapunice oženi najzgodniji, najpošteniji, najbolji (i najbogatiji) Miguel, Juan, Roberto ili Ignacio Lugo Navarro. Kako će taj dan izgledati, kakvu će joj prijateljica ili susjeda frizuru napraviti, tko će joj kupiti haljinu (u skoro svim verzijama, ona je bila siromašna, ali DOBRA), hoće li On biti sretan kad ju vidi? Prije vjenčanja nije bilo prethodnog samoispitivanja, introspekcije, retrospekcije i analize ponašnja budućeg supružnika jer se implicitno znalo da će ju on, uz veliku dozu poštivanja, voljeti zauvijek. Ona će biti mila i draga, on velik i snažan, oni neće imati problema.
Na te načine se ideja ljubavi prikazivala na ekranima, na te načine je ideja ljubavi ulazila u moju glavu. Aha, biti draga i poštena, mirna i povučena, vitka i spretna, dobra i skromna je provjeren i siguran način da nađem Mr. Biga (i popularna američka serija o toksičnim odnosima je imala utjecaja na mene).

Ono na što sapunice, animirani filmovi i serije nikad nisu davali odgovore je tko se bavi kućanskim poslovima, tko zapravo kuha, pere i čisti, tko se odriče svog posla i karijere, tko se odriče cijelonoćnog spavanja i spavanja do podne da bi se brinuo o djeci, tko ima kakvu ulogu u braku, tko koga ipak sluša, koliko se koji partner poštuje. To je sve uvijek bilo manje važno, o takvim pitanjima (još manje odgovorima) nije se  raspravljalo, iako su odrasli znali na čija leđa pada cijeli obiteljski i kućanski posao… samo nama curicama, kojima su tu patrijarhalnu kašu servirali, to nikada nisu htjeli priznati.

Postoji, doduše, jedna uloga muškarca kojoj su me odrasli i televizija naučili – muškarac će zaštititi svoju ženu. Muškarac će se rado izložiti pogibelji, propješačiti najdužu zemlju, popeti se na najveću planinu, preplivati najdublji ocean, boriti se s najjačim neprijateljem; on će se nasmijati smrti u lice, samo da zaštiti vlasništvo za koje on smatra da mu prirodnim pravom pripada svoju najdražu. Nema straha, neizvjesnosti, tjeskobe i nema te sile koja bi ženi, koja pripada muškarcu, mogla naškoditi. Tvoj muškarac je tvoj broj jedan, tvoj kralj, ali ti si zato njegova kraljica. On će uvijek biti na tvojoj strani, slušat će te i tješiti, on će iz prve rješiti tvoje probleme. Koliko god da situacije u braku budu gadne, sjeti se da imaš njega i da te on neizmjerno voli.

On ti nikada neće nauditi.

{slika}

Po komentarima ljudi uživo i po internetu, primjećujem da je hrvatsko stanovništvo “u šoku” zbog nedavnih slučaja nasilja nad ženama. Neki od komentara su: “Ovo se prije nije tako događalo, što je ovo? Kakvi su to muškarci, od kuda su oni? Ja ne vjerujem da se ovo i dalje događa u 21. stoljeću. To nije muškarac, to je kukavica. Pa ovog ima samo u Hrvatskoj. Svaki dan čitam o liku koji je prebio ženu, što se događa…”

Ne, ovoga (nasilja nad ženama) nema ‘samo’ u Hrvatskoj i ne, ti muškarci nisu s Marsa. To su muškarci koji su vođeni idejom da njima sve pripada, pa tako i ženska pažnja i žene, da će oni biti vođe i da se njih sluša, njihova je zadnja. To su muškarci koji su odgajani da ništa ne rade, da je kuhanje, peglanje i pranje ‘ženski posao’, muškarci odrasli gledajući kako im tata povremeno udari mamu (“ma to je više bilo iz ljubavi, znaš da je ona ponekad neurotična i histerična, pa da se malo smiri, nije to ništa sad strašno bilo, sve je to normalno“).
To su muškarci UČENI da fizički ili psihički kazne neposlušnost, nepokoravanje i svaki oblik otpora prema njihovom autoritetu i strahovladi. Oni su naši očevi, naša braća, susjedi, prijatelji, sinovi, nećaci, profesori, studenti, momci i partneri – Hrvati iz Hrvatske, zemlje u kojoj je nasilje nad ženama toliko normalizirano da više nitko ne shvaća ozbiljno šamar ili psovke – to je dio standardnog ponašanja među partnerima.

Razlog zbog kojeg su naši ljudi lažno začuđeni jest taj što prije nije bilo interneta i što se vijesti nisu ovom brzinom širile. Oduvijek se znalo kakva je naša zemljica i što se u njoj radi, samo se o tome nije pričalo. Na partnersko nasilje se gledalo/gleda kao na prljavu malu tajnu kojoj je mjesto između svoja četiri privatna zida, daleko od pogleda ostalih. Sve_i znaju što se događa u stanu iznad, ispod ili pokraj njih, no ne da im se intervenirati i ne žele pomoći – “samo će nastati još veća strka, ta žena je ionako luda i ostat će s tim muškarcem, što mi treba, da on još mene počne slijediti ili tući, ma pusti ih, vidiš da oboje nisu normalni”.

Jedan od argumenata, koji ‘đavolji odvjetnici’ vole isticati (zato što se nikad nisu našli u sličnoj situaciji) jest da je “tim ženama usitinu toliko loše, one bi odavno otišle”. To je argument koji se toliko ustalio na našim prostorima, da će se ispucati kao ‘iz pištolja’, bez prethodnog razmišljanja o fizičkom, emotivnom ili financijskom stanju žrtve. Ta tri bitna stanja ionako nisu važna za one ljude, koji vole pametovati i kriviti žrtve za ponašanje nasilnika.

Odlaženje od nasilnika je po žrtvu najopasniji period, zato što zlostavljanje počiva na odnosu moći i kontrole. Činom odlaska, žrtva preuzima kontrolu i prijeti agresivnoj moći partnera, što obično nagna zlostavljača da se osveti na destruktivan način. Osim ovog po život opasnog čina, postoji niz razloga zbog kojih žene ostaju u vezi sa zlostavljačem:

1. Strah – žrtva se boji posljedica koje bi ju zatekle, ako bi napustila zlostavljača.

2. Vjerovanje da je zlostavljanje normalno – žrtva možda ne zna kako izgleda zdrava veza jer je mogla od odrastanja biti u okruženju u kojem je zlostavljanje bilo uobičajeno, stoga ne prepoznaje da je u nezdravom odnosu.

3. Osjećaj sramote – često je osobama teško priznati da su bile zlostavljane. Možda osjećaju da su same učinile nešto pogrešno, time što su s partnerom zlostavljačem. Također se mogu brinuti da će ih njihovi prijatelji i obitelj osuđivati.

4. Nisko samopoštovanje – kada zlostavljač neprestano spušta žrtvu i okrivljuje ju za zlostavljanje, žrtva može lako povjerovati u te izjave i smatrati da je zlostavljanje njezina vlastita krivnja.

5. Ljubav – jako često žrtva osjeća ljubav prema svom nasilnom partneru. Možda imaju djecu i žrtva želi zadržati svoju obitelj na okupu. Zlostavljači znaju biti šarmantni, osobito na početku veze, te se žrtva može nadati da će njezin partner opet postati osoba s početka veze. Žrtva možda želi samo da nasilje prestane, a ne da njihov odnos u potpunosti završi.

6. Kulturalni / vjerski razlozi – tradicionalne rodne uloge koje podržava nečija kultura ili religija mogu utjecati na žrtvu da ostane umjesto da prekine odnos zbog straha od sramote za svoju obitelj.

7. Nedostatak novca / resursa – financijsko zlostavljanje je uobičajeno, a žrtva može biti financijski ovisna o svom nasilnom partneru. Bez novca, pristupa resursima ili čak mjesta za odlazak, čini se nemogućim napustiti odnos. Taj osjećaj bespomoćnosti može biti posebno jak ako žrtva živi sa svojim nasilnim partnerom.

8. Invaliditet – kada žrtva fizički ovisi o svom nasilnom partneru, može osjetiti da je njezina dobrobit povezana s odnosom. Ta ovisnost može uvelike utjecati na njezinu odluku da ostane u nasilnom odnosu.

Potrebna je ogromna hrabrost da žrtva progovori o zlostavljanju. Jedini način na koji će u Hrvatskoj biti bolje jest ako se sve_i zauzmemo za žrtve. Stoga kako možete podržati žrtve obiteljskog nasilja?
Provedite vrijeme s njima i slušajte ih, ponudite financijsku potporu (ovdje možete donirati za Autonomnu žensku kuću) kako biste im pomogli da izađu iz teške situacije. Možete ići s njima na policiju ili im pomoći da odu u sigurnu kuću (ovdje je popis skloništa i savjetovališta, a ovdje za sigurno mjesto). Obrazujte se o stvarnosti partnerskog nasilja (obiteljsko nasilje u 2017.), odbacite mizoginične stereotipe te uvjerite žrtvu da ne zaslužuje zlostavljanje.

“A kada ćeš se udat’?”

Ženama je oduvijek bilo rečeno da će nas naša ljepota, submisija, milina i ljubaznost zaštititi od zla, da je najbolje za nas da budemo dobre žene, da ‘igramo po pravilima’, ali to je laž. Od našeg rođenja, učene smo da se bojimo, da smo tihe, da krvarimo, da rađamo, starimo, zaboravljamo, i onda umiremo. Toliko toga što susrećemo, od braka do odgajanja djece, ima namjeru držati nas nepomičnima. One, koje ne nude zahvalnost za tu nepokretnost ili odlučuju preuzeti kontrolu nad vlastitim kretanjem, kažnjavaju se. Označene su kao neposlušne, kao štrace, kao drugotne. Žene su stoljećima učene da uvijek budu ljubazne – pogledajte gdje nas je to dovelo. Lišene naših prava, degradirane i još uvijek pod čizmom patrijarhata. Više nema mjesta za ugodnu toplinu ljubaznosti. Sada je vrijeme za bijes i snagu – vrijeme za čuvanje onoga što imamo, za čuvanje naše upornosti, naših tijela te čuvanje jedni drugih.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Kakve veze ima socijalizam sa seksom?

Jedna od najpopularnijih turističkih atrakcija u Berlinu je Muzej DDR-a, otvoren 2006. godine s ciljem da pokaže posjetiteljima/icama kakav su život vodili/e obični/egrađani/ke Istočne Njemačke prije pada Berlinskog zida. Muzej se služi interaktivnim instalacijama, dokumentima, fotografijama i predmetima kako bi posjetitelje/ice vratio u blisku prošlost. Školska djeca mogu se vidjeti kako stoje u redu da biisprobala vozačko mjesto Trabanta ili kauč u rekonstruiranom stanu Istočne Njemačke, te da vide društvene igre koje su bile popularne i tipičnu hranu koja se jela iza Željeznog zida. Iako su mnogi izlošci fascinantni, dio postave koji prikazuje nudizam i njegovu popularnost u bivšoj državi najčešće uzrokuje osjećaj srama kod posjetitelja/ica.Uz to, manje ugodni aspekti istočnonjemačkog režima su isto prezentirani: soba za ispitivanje koju su koristili pripadnici/e sigurnosnih služba Stasi te zatvorska ćelija, koje podsjećaju na brutalnost režima prema onima koji/e su se usudili/e suprotstaviti državnim službama. Tekstovi na engleskom i njemačkom jeziku koji opisuju izloške pisani su sarkastičnim i pogrdnim tonom, čak i za predmete koji prikazuju bezopasne aspekte svakodnevnog života. Na primjer, tekstovi u rekonstruiranoj učionici ukazuju kako se na školovanje gledalo više u konformitetnom smislu, nego kao priliku za razvoj individualnih vještina.

Prevladavajući ton superiornosti, koji predstavlja mišljenje kako socijalizam u Istočnoj Njemačkoj nije bio ništa više od pogreške, nije limitiran samo na kuratore/ice muzeja. Naprotiv, to je stav većine u suvremenim liberalnim demokracijama prema alternativnim ljevičarskim politikama, koje su postojale u mnogim dijelovima svijeta tijekom 20. stoljeća. U knjizi “Why Women Have Better Sex Under Socialism: And Other Arguments For Economic Independence“, autorica Kristen R. Ghodsee, koja je profesorica ruskih i istočnoeuropskih studija na Sveučilištu u Pennsylvaniji, suprotstavlja se takvom stavu. Ona tvrdi kako su, unatoč represiji političkog sustava Istočne Njemačke, žene imale mnoge materijalne i egzistencijalne slobode koje su i dalje nedostupne ženama u nekim razvijenim zemljama danas.

Naslov knjige, koji sugerira da su se pod socijalizmom žene dobro zabavljale, nedvojbeno privlači pozornost.  Kao i u članku iz Times Op-Ed iz kojeg je knjiga nastala, naslov se odnosi na rezultate istraživanja o Njemačkoj od 1980-ih pa nadalje. Rezultati istraživanja su pokazali da je 80 posto žena Istočne Njemačke uvijek doživljavalo orgazam tijekom seksa, u usporedbi sa ženama Zapadne Njemačke za koje je rezultat iznosio 63 posto. Ghodsee je citirala radove mnogih znanstvenika iz polja seksualnosti, koji su se dublje bavili tom tematikom. Autoričina poanta je jasna: “Neregulirani kapitalizam je loš za žene! Ako preuzmemo neke ideje iz socijalizma, žene će imati kvalitetnije živote.”

Dvije Njemačke, čiji/e su građani/ke bili etnički i kulturno identični/e prije podjele, dale su društvenim znanstvenicima/ama jedinstvenu priliku za eksperiment kojim su proučavali/e ženska prava. Autorica piše o nekoliko zanimljivih istraživanja koja su potvrdila da su žene Istočne Njemačke pokazale više zadovoljstva, kako u krevetu tako i u životu, od svojih zapadnonjemačkih sestara. Podjela kućanskih poslova na istoku je bila pravedna, djelomično zbog državnih sredstava koji su ženama omogućili da budu dio radne snage. Budući da se muškarci u Istočnoj Njemačkoj nisu mogli osloniti na svoj ekonomski uspjeh kako bi privukli partnericu, morali su pokazati i druge atribute, poput veće osviještenosti o potrebama žena. Uz to, rastave su bile jednostavne, što je ženama omogućilo da lakše izađu iz loših veza. Aspekt istočnonjemačkog života kojeg zapad smatra najviše odbojnim – totalitarna kontrola javnog života – značio je da su privatne sfere života ponekad postale važnije za osobni razvoj.

U socijalističkim državama, ženska prava i slobode su bili povećana, ali ne zbog samoaktualizacije žena, što se često može čuti u mainstream feminizmu, nego zbog ekonomskih razloga. Žene su činile polovicu ili više od polovice radne snage u zemljama u kojima je muška populacija bila umanjena zbog ratova. 1950-ih godina su žene u DDR-u činile 52 posto radne snage, u usporedbi s 28 posto u Sjevernoj Americi. Dok su se američke žene usmjeravale prema tradicionalnim ulogama majke i supruge, sovjetske žene su pohađale sveučilišta kako bi postale znanstvenice, inženjerke i astronautice. Iako su Žene istočnog bloka bile poticane da postanu majke, dobivale su državne naknade za porodiljni dopust, koje američkim ženama nisu dostupne ni danas. Gotovo 30 godina nakon završetka hladnog rata, SAD su još uvijek među malobrojnim državama svijeta koje nemaju legislativu oko plaćenog porodiljnog dopusta (na primjer, među ostalim takvim državama su Suriname i Papua Nova Gvineja). 

Ghodsee priznaje da su stanovnice socijalističkih država često živjele u gorim uvjetima od stanovnica na zapadu. Primjeri koje navodi su nestašica sanitarnih proizvoda u Bugarskoj te pro-natalistička politika u Rumunjskoj, gdje su žene bile prisiljene da rađaju djecu koju nisu mogle uzdržavati. Iako naglašava kako se ne zalaže za povratak u opresivne sisteme istočnog bloka, autorica ipak ističe da se neki aspekti socijalizma, poput državnih potpora za porodiljni dopust i besplatnog školstva, uspješno primjenjuju u skandinavskim državama. Autorica tvrdi da, iako je teško zamisliti alternativnu političku strukturu unutar današnjeg sustava, čak su i neoliberalno-kapitalističke zemlje u stanju imati drugačije prioritete. Kao primjer daje Finsku, koja već dugo vremena ima zakon kojim se štiti radno mjesto tijekom porodiljnog dopusta.

Vrijednost Ghodseeine knjige je što ilustrira kako je moguće da žene, a i muškarci, imaju potpuno drugačije odnose prema stvarima poput seksa ili zdravstvenog sustava. Iako se, primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo malo odmaknulo od strogo kapitalističkog uređenja, zahvaljujući osiguranoj besplatnoj zdravstvenoj zaštiti, takva stvarnost je još uvijek nezamisliva za Ameriku. Ghodsee ističe kako podržava rastuću potporu politici socijalizma među mlađim generacijama u Zapadnoj Europi i SAD-u. Njezina knjiga je koristan podsjetnik kako širenje socijalističkih ideja ne bi omogućilo prednost samo ljevičarskim glasačima, nego bi i nedvojbeno poboljšalo živote žena. Za početak, više orgazama bi bilo dobra stvar. Ali promjena postojećih struktura koja bi omogućilate orgazme je jedna potpuno nova razina zadovoljstva. 

Prevela i prilagodila: Morana Novak

Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam?

Centar za ženske studije i Akademija dramske umjetnosti objavljuju poziv studenticama i studentima Sveučilišta u Zagrebu za upis izvannastavnog obrazovnog modula Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam? koji će biti realiziran utorkom i četvrtkom, u periodu od 18. travnja do 16. svibnja u Centru za ženske studije (Dolac 8).

Recentni trendovi snažne retradicionalizacije društva i homogenizacije medijskog i kulturnog polja u velikoj se mjeri reflektiraju i na polje obrazovanja, posebice u polju umjetničkih i kulturalnih studija. Studentice i studenti zagrebačkog sveučilišta tako se, s jedne strane suočavaju sa izazovima povijesnog revizionizma, a s druge sa nedostatnim znanjima i alatima iz sfere feminizma koji bi im omogućili da raskrinkaju određene aspekte tog fenomena.  Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam? stremi upravo osnaživanju studenata/ica u tom smislu, demonstrirajući na konkretnim primjerima iz pop kulture važnost feminističke misli i akcije.

Fokusirajući se na primjere pozitivne reprezentacije ženskog identiteta u vizualnoj kulturi, program će se dotaknuti problematike ženske seksualnosti, neplaćenog kućanskog rada, majčinstva i ženskog seksualnog rada. Nudeći očišta koja izbjegavaju stereotipno prikazivanje odnosno pasivizaciju ženskih likova, ovaj program usmjeren je ka poticanju kritičke recepcije popularne kulture kroz elaboraciju nužnosti uspostave feminističke pogleda na njene proizvode.

Imajući na umu deficitarnost domaćih sveučilišnih kurikuluma u polju rodnih i feminističkih studija, programi izvaninstitucionalni suradnje nameću se kao isključivo mjesto ostvarivanja znanja iz navedenog polja. Ovaj program tako nudi krucijalnu nadopunu osnovnih studijskih planova, omogućujući studenticama i studentima da navedena znanja primjene na područja vlastitih budućih praksi, aktivirajući pritom interdisciplinarnost pristupa navedenoj temi te potičući daljnju artikulaciju rodne problematike u vlastitom radu.

Program će biti realiziran u formi gledateljskog kružoka koji će voditi teoretičarke i sveučilišne profesorice (Nataša Govedić, Una Bauer, Maša Grdešić) te umjetnice koje su ujedno profesorice na Akademiji dramske umjetnosti (Hana Jušić, Jasna Jasna Žmak). Njegujući vlastite istraživačke interese i specifičan pedagoški pristup, svaka je od autorica odabrala jedan do dva popkulturna proizvoda (film ili seriju) koje će povezati sa odabranim tekstovima s feminističkim predznakom. Modul će biti organiziran kroz niz susreta koji će studenti/cama omogućiti da iz feminističke perspektive analiziraju pop-kulturne fenomene uz prateće tekstove feminističkih autorica.

Format pojedinih susreta stremit će što većoj participativnosti studenatica i studenata kako bi se, kroz otvaranje prostora za diskusiju, potaknula njihova kritička imaginacija, a njihovo znanje aktiviralo na načine koji nadilaze uske okvire kognitivne spoznaje. Istovremeno, modul će studenti/cama, kroz selekciju analitičkih tekstova, ponuditi i prostor za upoznavanje s epistemološkim dosezima i spoznajnim intervencijama suvremenih feminističkih teorija, posebice onih koji se tiču statusa roda unutar različitih polja suvremenog iskustva. Posebna će se pažnja prilikom zajedničke analize usmjeriti na uspostavu paralela i veza između analiziranog materijala te domaćeg društvenog i kulturnog konteksta unutar koje studenti/ce same djeluju.

OVDJE možete pogledati cjelokupni program.

PRIJAVE

Program je namijenjen studenticama i studentima umjetničkih akademija i studija društvenih i humanističkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji su zainteresirani za proširivanje vlastitih znanja u polju feminističke kritike. Prethodno iskustvo i znanje iz te domene nije potrebno. Polaznicama i polaznicima modula bit će dodijeljena 2 ECTS boda za izvannastavnu aktivnost.

Prijave se primaju do 30. ožujka 2019. na e-mail adresu obrazovni@zenstud.hr. U prijavi treba navesti ime i prezime, studijski program te kratku motivaciju za sudjelovanje u programu. 

Google saudijsku aplikaciju za praćenje žena ne smatra problematičnom

Google odbija ukloniti aplikaciju saudijske vlade koja omogućuje muškarcima da prate i kontroliraju žene.

O aplikaciji – zvanoj Absher – prethodno smo već pisale na Libeli. Ova aplikacija navodno služi kako bi pružila uvid u rad saudijske vlade, no masovno ju koriste Saudijci kako bi nadgledali kretanje svojih supruga ili drugih članica obitelji.

Naime, u Saudijskoj Arabiji, za žene je i dalje protuzakonito da putuju bez dopuštenja muškog skrbnika, obično rođaka ili supružnika.

Amnesty International otvoreno je prozvao Google Play i Apple App store na povlačenje aplikacije, dok se Human Rights Watch također osvrnuo i na uslugu automatskih SMS poruka unutar aplikacije koja upozorava muške skrbnike kada žene ulaze i izlaze iz zemlje – što smatraju jednim od najproblematičnijih aspekata.

Nakon žalbi od strane Human Rights Watcha i Amnesty Internationala zbog opravdanog smatranja da slobodna cirkulacija ovakve aplikacije uvelike omogućava kršenje prava žena, ali i olakšava nasilje, aplikacija je ponovo upućena na razmatranje.

Nakon razmatranja, iz Googla su poručili da su pregledali aplikaciju i zaključili da ona ne krši bilo kakve uvjete korištenja, te da bi stoga mogla ostati u trgovini Google Play.