Zagrebom se marširalo za bračnu jednakost

Više od 500 aktivista i aktivistkinja marširali su danas zagrebačkim ulicama kako se usprotivili zahtjevima inicijative U ime obitelji.

Marš za bračnu jednakost, u organizaciji lezbijske grupe Kontra i Centra za prava seksualnih i rodnih manjina Iskorak, okupio je građane i građanke u 16 sati na Zrinjevcu, odakle su krenuli Praškom ulicom prema Markovom trgu.

“Danas udruge Kontra i Iskorak organiziraju Marš za bračnu jednakost kako bi tom simboličnom akcijom ukazale na kršenja ljudskih prava lezbijki, gayeva i biseksualnih osoba, odnosno osoba koje žive u istospolnim zajednicama”, kazala je koordinatorica Kontre Sanja Juras na početku okupljanja.

Zavijeni/e u dugine boje i ‘naoružani transparentima na kojima je pisalo Za bračnu jednakost, Različite obitelji – ista prava, Moj partner je moja obitelj, Ljubav je ljubav i I Isus je imao dva oca zatražili su svoja prava ispred zgare Vlade i Sabora.

“Od Vlade tražimo da pokrene konkretne korake vezano za zakonsku zaštitu prava na obitelj istospolnih parova vezano uz omogućavanje prava na brak i izvanbračnu zajednicu”, naglasila je Juras.

Također je dodala kako je brak zakonska institucija koja pruža određeni opseg prava i obveza, a koja istospolni parovi, budući da im to Obiteljski zakon ne omogućuje, ne mogu ostvarivati.

“Naše obitelji nisu manje vrijedne”, zaključila je.

Zašto se bojimo? Prigrlimo ‘strašnu’ riječ na F

“Povijest muškog otpora ženskoj emancipaciji je možda čak i zanimljivija od priče o samoj emancipaciji”, kazala je svojevremeno Virginia Woolf.

Ozbiljno me zbunjuje današnje shvaćanje feminizma. Smatram se feministkinjom od svoje rane dobi, a feminizam sam oduvijek definirala kao uvjerenje da bi žene trebale imati ista prava kao i muškarci. Vjerujem da je ova definicija slična većini definicija koje se mogu pronaći u rječnicima. Cijeli svoj život čvrsto sam se držala ovog uvjerenja. Izlagala sam ga prijateljima, partnerima i neznancima, vjerujući da je to jedina definicija feminizma. Ali sada pak počinjem osjećati zbunjenost.

Vidim da se na Twitteru ljudi predstavljaju kao ‘femme-nistkinje’, ‘muški feministi’ i ‘radikalne feministkinje’. Čini mi se da ove tri etikete dovode do zaključka da feminizam umanjuje ženstvenost žena, da je feminizam isključivo za žene i da patrijarhatom upravljaju muškarci. Ove etikete nisu iscrpne. Izgleda da je feminizam pozicioniran iza mnogih drugih raznih –izama da bi se stavio u drugi plan. Posljedica toga je da feminizam postaje oslabljen i korišten da bi se očuvali ciljevi suprotni rodnoj ravnopravnosti. Prijatelj mi je ispričao kako je vojna intervencija u Iraku između ostalog opravdana i ciljem uspostavljanja ženskih prava u Iraku. Ipak, koliko je feministkinja podržalo invaziju na Irak?

Sve mi češće ljudi kažu da iako vjeruju u ravnopravnost, nisu feministi/feministkinje. A ponajviše me razočara kada čujem da se žene distanciraju od feminizma jer nije ‘sexy’ i jer one nisu mrziteljice muškaraca. Gotovo kao da se želi preimenovati feminizam kako bi se učinio mekšim. Kao da se želi zaboraviti da biti feminist/kinja nije zabava, nego da to zahtijeva i nešto suprotstavljanja, pa i agresije protiv ugnjetavanja žena.

Zbunjena sam. Kad je feminizam postao pejorativan pojam? Kad je jednostavno uvjerenje u ravnopravnost spolova postalo nešto zbog čega se zadirkuju oni/e koji/e u njega vjeruju? Zašto feminizam mora imati druge oznake ispred sebe?

Vjerujem da bi većina žena i muškaraca podržala žene u postizanju pravne, ekonomske, političke i socijalne ravnopravnosti s muškarcima. Vjerujem da velik dio osoba oba spola podupire rodnu ravnopravnost. Ali, nevjerojatno je teško postići da to prepoznaju kao feminizam. Ne znam što bi se moglo učiniti da se to promijeni, možda izvući rječnik i natjerati ljude da shvate da su feministi/kinje?!

Feminizam se kao pojam već godinama vuče kroz blato. Mediji su uspješno prikazali žene kao mrziteljice muškaraca, lude paliteljice grudnjaka koje neće biti zadovoljne dok ne zavladaju muškarcima. Pitanje je, zašto to čine? Zašto se umanjuje borba za ljudska prava? Medijima je prihvatljivije prikazati aktiviste/kinje za prava životinja kao teroriste/kinje koji/e bacaju crvenu boju nego kao dobre ljude koji se mirnim putem bore za pravedno tretiranje životinja. Za medije, članak o feminističkom zahtjevu za jednakom plaćom nije ni upola uzbudljiv kao članak o ženi koja mrzi muškarce.

Kao posljedicu toga, vidim kako se žene udaljuju od feminizma jer ne žele da njihovi partneri ili muškarci općenito smatraju da one mrze muškarce. S druge strane, muškarci također izbjegavaju tu oznaku jer ne žele biti povezani s tom grupom poremećenih žena. Izgleda da nismo odmakli daleko od viktorijanske predrasude o ‘histeričnim’ sufražetkinjama i sufražetima.

Žene i muškarci moraju shvatiti da je prikaz feministkinja kao luđakinja zapravo produkt medija usredotočenih na ‘sočne’ priče. Ovo uvjerenje ne može i dalje opstati na štetu onoga što feminizam zapravo jest, i pored istinske borbe s kojom se žene diljem svijeta svakodnevno suočavaju. Feminizam ne govori o nebrijanju pazuha, ‘slut walks’ ili mržnji muškaraca. Također nije ni oznaka za mahnite žene niti pojam kojim se može opravdavati pornografija i striptiz klubovi. Umorna sam od čitanja kako su egzotične plesačice i porno zvijezde feministkinje jer one iskorištavaju muškarce, a ne muškarci njih. To je krajnja besmislica! Molim vas, recite mi kako ohrabrivanje muškaraca na to da gledaju žene kao seksualne objekte koji će učiniti sve za novac može biti feministički? Tabloidi mogu sugerirati da je tako, ali nije.

Možemo li se, molim vas, vratiti na osnovnu definiciju feminizma? Možemo li, bez straha od izrugivanja, priznati da smo feministkinje, i da smo na to ponosne? Nemojte dopustiti da vas mediji, prijatelji/ce ili bilo tko drugi uvjeri da feminizam znači bilo što drugo osim toga. Ako ipak posumnjate, samo otvorite rječnik.

NB: Činjenica da drugi val feminizma podupiru mnoge bijele, privilegirane žene dovela je do osjećaja otuđivanja kod ne-bijelih ili manje bogatih žena u društvu, na što su mi ukazale prijateljice uključene u feminizam. Nisam bila svjesna toga, ali to je ozbiljan problem. Ako se feministkinje osjećaju isključene iz oznake feminizma, kako možemo očekivati od drugih da mu se prilagode?

Prevela i prilagodila Ljiljana Kostić

Bruklinski duo Light Asylum u Zagrebu

I prije nego što su išta izdali, svojim energičnim nastupima stekli su kultnu sljedbu na njujorškoj underground sceni. Shannon Funchess našoj je publici vjerojatno poznata kao dio koncertne postave grupe !!! s kojom je u Zagrebu gostovala dva puta. Surađivala je i s TV on the RadioTelepathe, pa čak i The Knife, na čijem novom albumu također gostuje. Funchess je s projektom Light Asylum konačno došla na svoje. Njen moćni vokal u kombinaciji sa sirovim beatovima i zaraznim synth linijama daje svjež i nabrijan zvuk. Vodeći svjetski gej modni i lifestyle magazin OUT prošle je godine uvrstio Light Asylum na svoju “vruću listu” najzanimljivijih novih lica 2012. Frontmenica Shannon Funchess dala je i intervju za popularni sajt After Ellen, u kojem, među ostalim, govori o etiketiranju queer glazbenika. Tom prilikom izjavila je kako se nužno ne etiketiraju kao queer bend, ali i da od iste etikete ne bježe, svjesni činjenice da svojim tekstovima i angažmanom nedvojbeno pomažu queer klincima da se osjećaju bolje te pridonose stvaranju sigurnijeg prostora za ostale queer izvođače.

Koncertni dio večeri otvorit će ultimativna lokalna predgrupa, minimalistički synth-pop projekt Gorana UroićaManMachine. Poznat, ako po ničem drugom, po redovitim koncertnim aktivnostima, ovaj one-man band u uživljenom live nastupu vješto balansira između brzih plesnih komada i depresivnih balada.

Publiku će zagrijati WłTCHłNG $HOW€R$, odnosno DJ Crimson Magic i DJVirgin Sacrifice sa svojom ominoznom elektro varijantom divljih PU$$Y-A$$ NIGGΔZ tuluma, koji su posljednjih mjeseci postali hit u Zagrebu te Mormorsmor, stručnjak za darkwave i minimal synth muziku, DJ ljubiteljima mračne glazbe možda poznat s programa Smaranje i koncerata koje su organizirali Krlja Ustvari. 

Ulaznice za koncert koji će se održati u petak, 31. svibnja, po cijeni od 45 kuna u pretprodaji možete kupiti u Dirty Old Shopu (Tratinska 22) i Rockmarku (Berislavićeva 13). Na dan koncerta na ulazu će koštati 60 kuna. 

Nakon 103 godine u izviđače se mogu učlaniti i LGBT osobe

Američka izviđačka organizacija prihvatila je prijedlog da se ukine odredba kojom se zabranjuje učlanjivanje osoba homoseksualne orijentacije, koja je bila na snazi tijekom 103 godine postojanja te organizacije, prenosi HRT.

Više od 60 posto od 1.400 članova i članica Nacionalnog vijeća donijelo je odluku kojom se zabrana ukida od 1. siječnja 2014., ali se ne odnosi na odrasle osobe u organizaciji, odnosno na voditelje i voditeljice.

Odluka je donesena nakon vrlo intenzivne kampanje dviju suprotstavljenih strana – udruga koje se bore za prava homoseksualnih osoba te članova konzervativnih organizacija, među kojima su crkvene skupine koje su tradicionalno činile jezgru najveće američke organizacije mladih.

Zabrana je postala jedna od glavnih tema u raspravi o pravima homoseksualaca u Sjedinjenim Državama.

‘Ne možete raspisivati referendum o ljudskim pravima’

Koordinatorica udruge Kontra, Sanja Juras komentira aktualne događaje i potpisivanje peticije koju je pokrenula inicijativa U ime obitelji ističući kako je problematika najavljivanog referenduma protuustavna jer zadire u ljudska prava. Osim toga, ova udruga traži da se kroz obiteljski zakon omoguće jednaka prava istospolnim parovima u pogledu prava na brak i bračnu zajednicu, no ne nailaze na razumijevanje resornih ministarstava.

Ovaj su tjedan prikupljeni potpisi za raspisivanje referenduma kojim bi se u Ustav RH unijela odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca, a koju je pokrenula inicijativa U ime obitelji. Mnogi su komentirali kako se ovdje radi o zadiranju u temeljna ljudska prava, odnosno pravo na životnog partnera, odnosno partnericu. Bi li prema tome raspisivanje referenduma o ovoj temi bilo kršenje jednog od ljudskih prava?

Da, to bi značilo raspisivanje referenduma o ljudskim pravima što je neprihvatljivo, neustavno i protivno međunarodnim konvencijama. Ne možete raspisivati referendum o ljudskim pravima. To je i stav Vlade Republike Hrvatske kao i predsjednika Ive Josipovića. Odbor za Ustav Hrvatskog sabora su problematiku ovoga referenduma također ocijenili protuustavnim jer, ponavljam, zadire u ljudska prava.

Odvjetnik Krešimir Planinić, predstavnik pravnika koji su pripremali referendumsko pitanje, istaknuo je važnost prevencije ‘francuskog slučaja’, odnosno ozakonjenja istospolnih brakova i mijenjanja tradicionalnih hrvatskih vrijednosti zakonskim izmjenama. Prema vašim saznanjima, je li  u još kojoj zemlji pokrenuta ovakva inicijativa i koji je bio njezin ishod?

Na žalost slične inicijative političkih stranaka, ali i od strane Crkve potiču slične aktivnosti svugdje u svijetu. To je negativan trend kojim se pokušavaju ograničiti ljudska prava jedne skupine ljudi. No, tada je potrebno da država odigra glavnu ulogu i stane u zaštitu ljudskih prava svojih građanki i građana.
Potrebno je jako mnogo raditi na edukaciji javnosti vezano za ljudska prava, obitelj i zaštitu obiteljskog života, te samu diskriminaciju LGBT osoba i njihovih ljudskih prava. Važno je da država preuzme vodeću ulogu. To smo i tražili od Vlade RH da uvede u svoj posebni Nacionalni program za suzbijanje diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta, a na sastanku s Ministarstvom pravosuđa u siječnju prošle godine. Ministar je tada rekao da će pokrenuti inicijativu vezanu za to. Nakon toga smo saznali da je taj prijedlog preusmjeren u Ured za ravnopravnost spolova kako bi ondje radili na njemu. No, već više od godinu dana nema pomaka u tom smjeru, a smatramo da je potrebno da se taj program što prije realizira.

Kako Hrvatska diše po tom pitanju? Mislite li da svi oni koji budu dali svoj potpis zaista znaju o čemu se tu radi?

Dosta nam se građana i građanki javilo otkrivši kako su potpisali nešto što nije ono što su mislili da su potpisali ili da su vidjeli i čuli da se ljudi uvjeravaju da je ta peticija nešto što nije. Zato mislim da je važno educirati ljude o čemu se tu radi, ali i svakako više raditi na edukaciji javnosti vezano za ljudska prava.

Zastupnici/ice Europskog parlamenta, članovi/ice Odbora za građanske slobode još su krajem prošle godine tražili Europske komisije i Vijeća Europe snažniju intervenciju protiv homofobije, nasilja i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Njihovo je pojašnjenje bilo kako će prava LGBT osoba, odnosno istospolnih obitelji vjerojatnije poštovati ako imaju pristup pravnim institucijama, kao što su izvanbračna zajednica, registrirano partnerstvo i brak. Je li do sada došao kakav komentar iz Europskog parlamenta o ovom slučaju prikupljanja potpisa za referendum?

Nismo ni tražili posebne reakcije jer se radi o nečemu što je neustavno pa strane institucije u svemu tome nemaju ulogu. U slučaju ako država ne bi zaštitila prava svojih građanki i građana i kada bi dopustila takav referendum tu bi bila važna uloga međunarodnih institucija.

LGBT zajednica u Hrvatskoj traži zakonsku zaštitu za svoje obitelji kroz Obiteljski zakon i jednakost u pravima koja su dostupna heteroseksualnim obiteljima kroz institucije braka i izvanbračne zajednice. Smatrate kako se izradom Zakona koji bi regulirao prava istospolnih brakova ne bi trebalo baviti Ministarstvo uprave već Ministarstvo socijalne politike i mladih. Tko trenutno radi na izradi tog dijela zakona i jeste li zadovoljni razvojem situacije?

Mi tražimo potpuno ukidanje diskriminacije istospolnih obitelji, da se izmjeni postojeće obiteljsko zakonodavstvo i da se kroz obiteljski zakon omoguće jednaka prava istospolnim parovima u pogledu prava na brak i bračnu zajednicu. Tražimo da se time bavi resorno ministarstvo koje se bavi pitanjem obitelji, odnosno Ministarstvo socijalne politike i mladih. Tražimo potpunu ravnopravnost i ukidanje diskriminacije. Kroz instituciju braka i izvanbračne zajednice hetero parovima dostupan je cijeli niz prava i obveza koje nisu dostupne istospolnim parovima i to uzrokuje diskriminaciju u svakodnevnom životu. Primjerice, istospolni par može živjeti i više od 30 godina zajedno, no ukoliko se jednoj osobi nešto dogodi, partner ne može donositi odluke o hitnim medicinskim postupcima, ne može uzeti besplatan godišnji odmor da se brine o svom partneru ili partnerici. Postoje brojne druge životne situacije koje se događaju upravo zbog toga što postoji diskriminacija kroz zakonodavstvo. No, ništa se ne događa više od godinu dana. Stoga smo i imali prosvjed na Dan protiv homofobije ispred zgrade Vlade RH, a naziv prosvjeda je bio “Ljudska prava ne mogu čekati”, a samo zato što sve inicijative koje je najavila Vlada čekaju: od uklanjanja diskriminativnih sadržaja iz školskih udžbenika, izrade nacionalnog plana za suzbijanje diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta, izmjena zakonodavstva vezana za zaštitu obiteljskog života istospolnih parova, apsolutno ništa.

Isto je što se tiče promjena izmjena Zakona o državnim maticama vezano uz transrodne osobe i  izmjenu podataka na osobnim dokumentima. Zakon o državnim maticama je vraćen nakon prvog čitanja u Ministarstvo uprave, a prošlo je već nekoliko sjednica Sabora RH na kojima se on nije pojavio. I oko ove inicijative Vlada je dodijelila zadatak izrade izmjena zakonodavstva za pravo istospolnih parova Ministarstvu uprave i najavila da neće biti izmjena u obiteljskom zakonu što je  samo po sebi diskriminatorno jer se šalje izrazito negativna poruka i diskriminatorno postupanje. Treba se ukazati i na činjenicu da jedan jedini sastanak radne skupine na kojega su bile pozvane udruge civilnog društva održan još u desetom mjesecu prošle godine i nakon toga nismo dobili nikakve obavijesti o takvim sastancima, a kamo li prijedlog izmjene.

Udruge Lezbijska grupa Kontra i Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina povodom javne kampanje Prijavi zločin iz mržnje organiziraju radionice diljem Hrvatske, a koje su namijenjene LGBT osobama. Kakav je odaziv na radionice, smatrate li ovu kampanju uspješnom?

Kampanja Prijavi zločin iz mržnje je prva javna kampanja koju u partnerstvu organiziraju LGBT organizacije, udruge Kontra i Iskorak u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova. Kampanja je uključivala postavljanje promotivnih materijala, jumbo plakata, city light plakata u četiri hrvatska grada kao i javne akcije. Sama kampanja je otvorena press konferencijom na kojoj je sudjelovao ministar unutarnjih poslova i pozvao sve LGBT osobe da prijave zločine iz mržnje. Letci su distribuirani po LGBT friendly mjestima u cijeloj Hrvatskoj i također su distribuirani od strane MUP-a u policijskim postajama u cijeloj Hrvatskoj. Naš je cilj bio pozvati LGBT osobe da više prijavljuju zločine iz mržnje. Naime, često ih ne prijavljuju jer nemaju povjerenja u državne institucije i jer se boje otkriti svoju spolnu orijentaciju ili rodni identitet. Zato je bilo važno da se uključi MUP u kampanju i da aktivno i javno sudjeluje u njoj. To što je ministar otvorio press konferenciju, poslao je izrazito pozitivnu poruku. Osim što pozivamo sve osobe da prijavljuju zločin iz mržnje kako LGBT organizacijama tako i policiji, naglašavamo i da je naša pravna pomoć povjerljiva te sve podatke držimo u povjerljivosti. Naravno, imamo slučajeva gdje ljudi žele u javnosti ispričati svoje slučajeve. No, važno je da slučajevi za koje javnost i ne zna, dođu na hrvatske sudove kako bi počinitelji bili kažnjeni te kako bi državne institucije obrađivale što veći broj slučajeva i na taj način senzibilizirali javnost. 

Bilježite li veći broj prijava nakon kampanje?

Ne, ne mogu reći da se taj broj od početka kampanje povećao. Ali, smatram da u proteklih nekoliko godina imamo sve veći broj slučajeva. Posljednjih nekoliko godina su se pojedine osobe odlučile javno progovoriti o svom iskustvu nasilja i smatram da je to izrazito bitno. Najveći broj slučajeva još uvijek ostaje neprijavljen. Kako vrijeme prolazi i što su više udruge vidljive i što se o toj temi razgovara, ljudi prijavljuju zločine iz mržnje, ali je to neusporedivo s onim stvarnim, crnim brojkama koje još uvijek postoje. Ovo sve za sada su neki manji pomaci.

Ovaj je mjesec osnovana prva studentska LGBTIQ udruga u Hrvatskoj AUT, na Filozofskom fakultetu, a cilj im je promicanje prava i vidljivosti LGBTIQ studenata i studentica. Očekujete li ovakve inicijative i na drugim fakultetima u Hrvatskoj?

Da, to je pozitivna praksa koja postoji u mnogim europskim državama. Smatram da će se vrlo vjerojatno slične inicijative pokrenuti i na drugim fakultetima i da će to biti u što kraćem roku kako bi mladi imali mjesto za razgovor i druženje  jer to studentima puno znači.

Kako teku pripreme za ovogodišnju zagrebačku Povorku ponosa i splitski Split Pride? U Zagreb Prideu najavljuju da će ova godina biti velikom prekretnicom za položaj LGBTIQ osoba u našoj zemlji. Slažete li se?

Ovo je prva godina u kojoj Split Pride organizira lokalna organizacija za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba iz Splita, Rišpet. U Splitu se dogodio velik napredak u posljednjih nekoliko godina. Imamo i dvije registrirane udruge koje organiziraju filmske festivale, partije, sportske aktivnosti, društvene događaje. To je veliki korak naprijed. Ove godine u Split možda neće doći ljudi iz cijele Hrvatske kao prošle godine, ali će sigurno biti puno više ljudi iz Splita što nam je drago. Naravno, očekujemo uspješan Pride.

Što je s drugim hrvatskim gradovima? Sa Slavonijom?

Nažalost,  osim u Zagrebu, Rijeci i Splitu u kojima postoje LGBT organizacije i različite vrste aktivnosti, u drugim gradovima još nije tako. No, nadamo se da će se i to promijeniti. Ni u Splitu se ništa nije događalo do prije nekoliko godina. Nadam se da će Split biti dobar primjer za druge gradove. S vremena na vrijeme organiziramo aktivnosti i u drugim gradovima, posebno u sklopu kampanje. No potrebno je da se aktivira i lokalna zajednica.

Podržite pokret radnica u kućanstvu!

Sve znamo da su kućanski poslovi rodno obojeni, ali i vrlo podcijenjeni. To su potvrdila i brojna istraživanja, a danas se neplaćeni ženski rad našao u fokusu brojnih feminističkih diskusija. No, prije svega, svjesne smo toga zato što smo  se u to uvjerile vlastitim očima. Gledale smo naše majke kako svakodnevno kuhaju i čiste nakon radnog vremena, dok očevi gledaju televiziju. Gledale smo kako se to događa našim sestrama, prijateljicama, možda čak i nama samima. Toliko je žena koje ne primaju kompenzaciju za ‘drugu smjenu’ koju odrade nakon radnog dana, a to se posebno odnosi na žene zaposlene kao kućne pomoćnice.

Profil prosječne kućne pomoćnice najčešće čine imigrantkinje koje imaju niske prihode, što je najbolje vidljivo u SAD-u i u većem dijelu Latinske Amerike. Te žene najčešće rade u kućanstvima čuvajući djecu, čisteći i kuhajući. Unutar te privatne sfere često rade pod teškim uvjetima i izložene su eksploataciji te maltretiranju. Sama priroda takvog posla otežava bilo kakvu organiziranu akciju, budući da žene često ‘zaglave’ u nekom kućanstvu iz straha da će izgubiti posao. Unatoč tome, pokreti kućnih radnica (eng. domestic workers movement) diljem svijeta posljednjih nekoliko godina postigli su značajne ciljeve.

Najbolji primjer toga je Konvencija 189 Međunarodne organizacije rada  usvojena 2011. godine, kojom su osigurana bolja plaća i uvjeti rada za zaposlenikice i zaposlenike u kućanstvima. Otada je Konvenciju potvrdilo samo šest zemalja (Bolivija, Nikaragva, Filipini, Mauricijus, Italija i Urugvaj), no mnogo više država je poduzelo korake kako bi osnažili položaj zaposlenica i zaposlenika u kućanstvu, pogotovo u Latinskoj Americi, u kojoj oko 20 milijuna ljudi radi u kućanstvu.

Primjer toga je Argentina, koja je u ožujku ove godine donijela zakon kojim se zahtijeva da kućne pomoćnice imaju pravo na porodiljni dopust, plaćeni godišnji te maksimalno 48 radnih sati tjedno .  Mjesec dana nakon toga u Brazilu je u Ustav unesen amandman kojim se kućne pomoćnice  izjednačava s radnicima/ama u drugim profesijama, čime im je omogućeno maksimalno 44 radnih sati tjedno, plaćeni prekovremeni sati te osmosatno radno vrijeme. Vlada u Meksiku planira slijediti primjer Brazila te planiraju usvojiti MOR-ovu Konvenciju 189 u lipnju ove godine. Time će se Meksiko pridružiti Nikaragvi, Boliviji i Urugvaju, u kojima su pokreti za prava radnika/ica i zaposlenika/ica predvođeni ženama izvršili pritisak na tamošnje vlade za reguliranje njihovih prava.

Radnice u kućanstvu u SAD-u suočene su sa sličnim problemima kao oni u Latinskoj Americi. U izvještaju koji je podnio Nacionalni savez radnica u kućanstvu istraživači/ice su otkrili kako je polovica radnica koje su sudjelovale u istraživanju plaćena manje nego što je dovoljno za uzdržavanje obitelji. Međutim, samo se nekolicina požalila u strahu od gubitka posla ili zbog straha da će se njihov status imigrantice upotrijebiti protiv njih.

Stoga, autorica ovog članka, inače i sama Latinoamerikanka, poziva na stvaranje prostora u kojem će se radnice u kućanstvu osjećati sigurno izboriti se za svoja prava i u kojem ih možemo podržati da se bore za radne uvjete koji su im potrebni. Izvještaj Nacionalnog saveza radnica u kućanstvu pokazao je kako su latinoameričke kućne pomoćnice plaćene 2 dolara manje po satu nego bjelkinje, a razlika se povećava ukoliko Latinoamerikanka nema vlastite dokumente.

Pa, što se može učiniti u SAD-u kako bi se to promijenilo? Radnice u kućanstvu su 2011. godine uspjele donijeti Njujoršku povelju prava radnica u kućanstvu, a od tada se neumorno trude donijeti istu povelju i u Kaliforniji. Prošloga vikenda Nacionalni savez radnica u kućanstvu prozvao je zakonodavce da usvoje povelju u čast svojih majki i svog rada u kućanstvu koji su vrijedno obavljale dok su ih odgajale.

Želim živjeti u društvu koje ne gleda rad žene kao manje vrijedan od rada muškarca, čak i ako taj rad obuhvaća pranje odjeće ili uspavljivanje djeteta. Želite li i vi isto?

Evo kako možete pomoći:

Ovdje možete ispuniti zalog kojim podržavate usvajanje Kalifornijske povelje prava radnika u kućanstvu. Možete podržati kampanju We belong together, kojom se nastoji održati imigrantske obitelji na okupu.

Prevela i prilagodila Marijana Drempetić