sdadmin, Author at Libela - Page 1199 of 1806

Naši sinovi i kćeri

Posted on April 18, 2013 by sdadmin

Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina preveo je i uredio brošuru originalnog naziva ‘Our daughters our sons’ poznate američke organizacije PFLAG – Parents, Families and Friends of Lesbians and Gays (Roditelji, Obitelj i Prijatelji Lezbijki i Gejeva).

Brošura je namjenjena prijateljima/icama, članovima/icama obitelji te posebice roditeljima LGBT osoba koji se bore s neprihvaćanjem spolne orijentacije svog djeteta te strahovima za njegovu budućnost.

“Mnogi roditelji ne znaju kako kako reagirati kad saznanju da je njihovo dijete LGBT. Mnogi ne znaju zašto je njihovo dijete LGBT ili smatraju da ne poznaju svoje dijete pa se osjećaju zbunjeno i tužno. Ova brošura pruža odgovore na ta i mnoga druga pitanja te se bavi procesom prihvaćanja spolne orijentacije ili rodnog identiteta neke nama bliske LGBT osobe. U brošuri se mogu pronaći korisne informacije o lokalnim LGBT organizacijama koje mogu ponuditi savjete roditeljima LGBT djece te informacije o radionicama za roditelje, članove obitelji i prijatelje LGBT osoba” navode u Iskoraku.

Brošura se nalazi na web stranici www.iskorak.hr te se može preuzeti u .pdf formatu.

“Moj sin mi je rekao: “Tata, ista sam osoba kao prije”. Prošlo je šest mjeseci i sve više shvaćam da se ništa u njegovom životu nije promijenilo. Promijenilo se moje shvaćanje njega.”

– Otac gay sina

Mit o nasilju nad ženama

Posted on April 18, 2013 by sdadmin

U 90 posto slučajeva, telefonski poziv u pomoć uputile bi zlostavljane žene, a statistika govori da su njihovi zlostavljači u 80 posto slučajeva bračni im partneri – muškarci. Iz kojeg razloga žene u 21.stoljeću budu jednako stigmatizirane, uplašene i u nemogućnosti otići? Je li nasilje privatna stvar? S nama će o tome govoriti Desa Kolesarić, autorica brošure Mitovi i činjenice te predsjednica “SOS telefona”, jedne od najaktivnijih, najpoznatijih i najcjenjenijih nevladinih udruga u Virovitičko-podravskoj županiji.

Širenje područja borbe je emisija Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom, aktivizmom i prosvjedima. Nekoliko djevojaka sa studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti odlučilo je proširiti frontu te ukazati na drugačiji pogled na svijet, predstaviti teme, događaje i osobe koje su nedovoljno zastupljene u mainstream medijima, ukazati na alternativna rješenja i upoznati slušatelje i slušateljice s događajima vezanima za civilno društvo. ŠPB informira, nasmijava te ima stav.

Širenje područja borbe emitira se svaki petak u 11 i 15 na 100,5 na području Zagreba ili putem web streama www.radiostudent.fpzg.hr.

Emisiju uređuju: Svjetlana Knežević i Maruška Mileta

Emisiju pripremaju: Sara Jerman i Andreja Pančur

Moje sjećanje na Margaret Thatcher

Posted on April 17, 2013 by sdadmin

Hrvatska je iznenađena podjelama u Britaniji u povodu smrti barunice Thatcher. Sociolog Paul Stubbs, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta Zagreb, koji je rođen 1959. u Ujedinjenom Kraljevstvu, a koje je napustio 1993. godine, piše za Banka.hr o svojim sjećanjima na preminulu premijerku.

Imao sam 12 godina kada je Margaret Thatcher, kao ministrica obrazovanja, ukinula besplatno mlijeko za učenike u osnovnim školama u Engleskoj. Ta joj je odluka priskrbila nadimak ‘Maggie Thatcher – kradljivica mlijeka’ (‘Maggie Thatcher – milk snatcher’), a glasnogovornik laburista za obrazovanje ju je opisao kao “najopakiju i najbezvredniju osobu” koju je vidio u svoje 22 godine u Parlamentu. Kad se sada toga sjetim, bilo je to iskustvo koje me politički oblikovalo, kao i odluka laburističke vlade iz 1974. da proda ratne brodove Pinochetovoj diktaturi u Čileu.

Kada je Thatcher, neočekivano, 1975. izabrana za čelnicu Konzervativne stranke bilo je malo naznaka ogromnog utjecaja koji će imati na politički, gospodarski i društveni život svih nas u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u ostatku svijeta. Bio sam dvadesetogodišnji student kada je 1979. postala premijerka. I iz prve ruke sam iskusio njezinu politiku u idućih jedanaest godina, sve do njezine ostavke u studenome 1990., nakon što je skoro uspjela pobijediti Michaela Heseltinea u prvom krugu izbora za čelništvo Konzervativne stranke. Ostao sam u Ujedinjenom Kraljevstvu dovoljno dugo da vidim kako njezin nasljednik, John Major, osvaja sljedeće izbore 1992., prije nego sam ga zauvijek napustio u svibnju 1993. Tako da je ona bila dominantna politička snaga gotovo cijeli moj život kao odrasle osobe u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Stuart Hall, najbolji analitičar ljevice u tom razdoblju, koji je skovao izraz ‘tačerizam’, tvrdio je da je uspon “nove desnice” u UK počeo prije izbora Margaret Thatcher za premijerku, s korijenima u mješavini ekonomskog liberalizma i društvenog konzervativizma koji su bili snažna kulturna kritika takozvanog permisivnog društva 1960-ih i poslijeratnog konsenzusa oko Keynesijeve socijalne države. Za Halla, Thatcher je bila ono što je Hegel nazivao ‘povijesnom osobom’ čiji život konkretizira neke više sile. Pozivajući se na talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, počeo je opisivati tačerizam kao hegemonistički projekt, koji je stubokom promijenio način razmišljanja u UK. Kao što je Thatcher sama rekla: “Ekonomija je metoda, cilj je promijeniti dušu”.

Liderica nove desnice

Thatcher je postala liderica nove desnice, pod utjecajem teorija Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana, ideja koje su prije toga priznavali samo relativno marginalni think-tankovi poput Instituta za ekonomska pitanja (Institute for Economic Affairs) i Instituta Adam Smith, te marginalne političke osobe, među kojima su Enoch Powell i Keith Joseph. Njezinu vezu s Powellom, koja je pukla krajem 1960-ih nakon niza njegovih otvoreno rasističkih govora, vrijedi detaljnije istražiti. U predizbornom intervjuu 1978. na pitanje o useljavanju odgovorila je sljedeće:

“Prva ću priznati da od Ministarstva unutarnjih poslova nije lako dobiti jasne podatke o imigraciji, ali jedno se povjerenstvo time bavilo i priopćilo da će, ako nastavimo dosadašnjim putem, do kraja stoljeća ovdje biti četiri milijuna ljudi iz novog Commonwealtha ili Pakistana. Dakle, to je jako puno I mislim da to znači da se ljudi jako boje da bi ova zemlja mogla biti prilično pretrpana ljudima iz drugih kultura. Znate, britanski karakter je toliko učinio za demokraciju, zakonodavstvo i toliko doprinio diljem svijeta da bi, ako postoji stvarna opasnost da budu pretrpani, ljudi mogli reagirati i neprijateljski se odnositi prema došljacima.”

Predviđanje nasilja je potpuno powellovsko, iako naglasak nije na ‘rasi’ nego na ‘kulturi’, što je ključno za ono što je postalo poznato kao ‘novi rasizam’. Ovdje je povezan s iskonskom verzijom britanskog karaktera prilično odmaknutom od povijesti a koja iz povijesnih knjiga briše baš onaj kolonijalizam koji je kasnije doveo do multi-kulturalne Britanije. Uglavnom, taj je govor poslužio vraćanju glasača desnice Konzervativnoj stranci, od kojih je mnoge privukla otvoreno rasistička ideologija ekstremno desničarske stranke Nacionalna fronta.

Za Halla, politika Margaret Thatcher bila je nova vrsta ‘autoritarnog populizma’, u kojem se snažno pozivanje na ‘naciju’ i ‘narod’ moglo kombinirati s represijom bilo koga i svakoga tko se protivio ‘volji naroda’. Praktični utjecaj toga bio je, naravno, dramatičan i najbrutalnije izražen tijekom štrajka rudara 1984.-1985., nakon što je uspjela privatizirati čeličnu industriju. To je bilo puno više od njene osvete za rudarski štrajk koji je srušio Heathovu vladu 1974. godine. Kao da je čitala marksističke tekstove poput Ernest Mandelovog Kasnog kapitalizma u kojem piše da globalizacija financijskog kapitalizma znači da će takozvane razvijene ekonomije morati smanjiti moć trgovinskih sindikata da bi preživjele. Kombinacija inzistiranja da rudnici budu ‘ekonomični’ s gomilanjem zaliha ugljena kako se ne bi izbjegli bolni rezovi u energetici, neisplata socijalne pomoći onima koje su štrajkaši uzdržavali, iskorištavanje podjele u sindikatu rudara i, ključno, upotreba policijskog nasilja, i to često snaga dovedenih izvana jer je postojao strah da bi lokalni policajci mogli biti na strani štrajkaša, doprinijela je njenoj pobjedi. Ta je pobjeda imala veliki utjecaj na snagu sindikalnog pokreta i, zapravo, prirodu industrijskog srca Britanije i tradicionalnih rudarskih zajednica. Prije štrajka je Britanija imala 130 rudnika ugljena koji su zapošljavali 140.000 ljudi. Danas postoji manje od 20 rudnika i 8.000 zaposlenih.

Kritika ‘države dadilje’

Njezina možda najtrajnija ostavština je kritika ‘države dadilje’ (the nanny state) i navodnog ‘maženja građana od kolijevke pa do groba’, koje je zamijenila ‘kultura poduzetništva’ i ‘osobna odgovornost’. Uspjela je transformirati prilično ezoterične ideje o monetarističkoj ekonomiji u rat s navodnim izrabljivačima socijalne pomoći, koji žive od tih naknada, a država ih potiče da izgube radnu etiku koja je osnova ‘britanskog karaktera’. Čak i danas je svaki izazov tom uzdizanju poduzetništva, odgovornosti i i oslanjanja na samog sebe u ime ‘socijalnog ulaganja’, ‘socijalne zaštite’ i slično suočen s velikim preprekama kako bi dobio bilo kakav kredibilitet kao prihvaćeni način razmišljanja.

Srž njezine filozofije vidi se i u malo poznatoj činjenici da je izbacivanje riječi ‘znanost’ iz imena Istraživačkog vijeća društvenih znanosti bila njezina ideja, iz intervjua iz 1987. godine:

“Društvo ne postoji. Postoje individualni muškarci i žene i postoje obitelji. A niti jedna vlada ne može ništa učiniti osim kroz ljude, a ljudi moraju prvo gledati u sebe. Naša je dužnost da se brinemo za sebe, i onda da se brinemo za svog susjeda. Ljudi previše misle da na nešto imaju pravo, bez obaveza, jer ne možete imati pravo na nešto ako prije toga niste ispunili svoje obaveze”.

Rat s Argentinom 1982. oko Falklandskog/Malvinskog otočja bio je važan ne samo da bi osigurao glatki reizbor Margaret Thatcher 1983., već i za obnavljanje nacionalnog ponosa s podsjećanjem na Drugi svjetski rat. ‘Naši dečki’, uz potporu žutog tiska, nisu mogli pogriješiti – svaka kritika vojnih akcija, uključujući i potapanje argentinskog ratnog broda General Belgrano (‘Gotcha!’, ‘Sredili smo te!’, bio je naslov u listu The Sun), bila je čin izdaje. Za Margaret Thatcher ta je akcija bila neupitna; trebamo se, samo, ‘veseliti’. Pet godina nakon što je uspon punk-rocka divno kritizirao 25 godina na prijestolju kraljice Elizabete II., Thatcher je puno osigurala trajniji osjećaj nacionalnog militarističkog ponosa kao protutežu svojevrsnoj postkolonijalnoj melankoliji.

Na međunarodnoj sceni ću je pamtiti kao pobornicu apartheida – jednom je prilikom Nelsona Mandelu nazvala ‘teroristom’ – i cjeloživotnoj podršci i prijateljstvu s bivšim čileanskim diktatorom Augustom Pinochetom, kojeg je posjetila u njegovom londonskom stanu 1999. dok se borio protiv izručenja Španjolskoj zbog optužbe za kršenje ljudskih prava i mučenja za vrijeme njegovog režima 1973.-1990. Osovina Thatcher-Reagan je jasno obnovila nagon za širenje globalnog neo-liberalizma, ali je, naravno, dovela i do puno jače kritike komunističkih režima Istočne Europe. Njezina podrška neovisnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada više nije bila na funkciji, bila je važna, barem simbolično, kada se pridružila bivšem čelniku laburista Michaelu Footu u pozivima za oštrije mjere protiv Srbije, čime je razbijen širi konsenzus da su ti ratovi prekomplicirani ili da su sve strane jednako odgovorne.

Anti-EU stav

Snažne reakcije na vijest o smrti bivše britanske premijerke pokazuju da su mišljenja o njoj podijeljena, ali da je bila izuzetno važna figura, čije su misli i djela redefinirala svakodnevno shvaćanje stvari i to na način da je dotadašnje marginalizirane elemente afirmirala u jedinstvo nacije, naroda i moći. U UK ju je slijedio Tony Blairov ‘Treći put’, svojevrsni ‘light tačerizam’ ili ‘tačerizam s ljudskim licem’, a sada i Konzervativno-liberalna demokratska koalicija koja na mnogo načina konačno istinski provodi Thatcheričinu politiku, i kroz napade na korisnike socijalne pomoći, ironično, institucionalizira post-državni koncept ‘velikog društva’ u kojem socijalnu državu mijenjaju javno-privatno partnerstvo, socijalno poduzetništvo, dobrotvorna društva i, ključno, volonterstvo. Njezin snažni anti-EU stav je prilagođen i razvijen u uvjetima trenutne krize, kao čudna mješavina podrške jedinstvenom tržištu, odmicanje od eura kao podrška britanskoj industriji financijskih usluga, snažnog rasističkog odbacivanja slobodnog kretanja ljudi i stava da je EU previše socijalna u programu i potrošnji. Tačerizam je u UK-u, gdje je veliko siromaštvo, uključujući i endemsko siromaštvo djece, pridonio sve većoj nejednakosti i manjoj solidarnosti nego što je bila prisutna nakon Drugog svjetskog rata, razdoblja koje se previše lako može nazvati ‘zlatno doba’.

U šali sam znao reći da su tada, štogod se dogodilo u Thatcheričinom razdoblju, snimljene neke odlične pjesme koje dugo ostaju u sjećanju i, možda, predstavljaju najjači kulturni otpor njezinom projektu kulturološke hegemonije. Nema bolje od ‘Tramp the Dirt Down’ Elvisa Costella iz 1989. U jednom intervjuu je rekao: “Ne mogu naći riječi koje dovoljno snažno izražavaju moj prezir”. No, kao osmrtnica je najbolja, govori o vremenu kada je “Engleska bila svjetska kurva, a Margaret njezina madamme” i kulminira u stihu

“That’s when they finally put you in the ground
I’ll stand on your grave and tramp the dirt down”

(“I kada te konačno spuste u zemlju,
stat ću ti na grob; I utabati zemlju”).

Nasljeđe i prijepori Željezne Lady

Posted on April 17, 2013 by sdadmin

U organizaciji politološke udruge Politea te u suradnji s Fakultetom političkih znanosti, 16. travnja na istom fakultetu održana je tribina pod nazivom Nasljeđe i prijepori Željezne Lady.

Uvodnu riječ održao je dekan fakulteta dr.sc. Nenad Zakošek. Nakon toga nazočnima se obratio veleposlanik Velike Britanije u Republici Hrvatskoj David Slinn. Veleposlanik je rekao da doista o Margaret Thatcher postoje kontroverze. Postoje oni koji će je hvaliti i oni koji će je osuđivati.

“No, nitko nije savršen i svi smo mi dio povijesti”, rekao je veleposlanik.

Naglasio je kako treba imati na umu da je Thatcher došla na vlast u trenutku kada je britanska industrija i britansko gospodarstvo bilo u rasulu. Broj nezaposlenih bio je više milijunski, inflacija je bila velika, veliki dio industrije je propao, a državni proračun je bio u velikom minusu. Premijerka je poduzela bolne i nužne rezove, te su nakon prvog mandata njene vladavine rezultati bili vidljivi. Smanjila je inflaciju, te provela reformu financija i reorganizirala je sindikate na način da članstvo u sindikatima nije više bilo obavezno.

Mr. Vuk Vuković sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžementa govorio je o ekonomskom utjecaju vladavine Margaret Thatcher. Naglasio je kako je ostavila veliki utjecaj na britansko gospodarstvo. Margaret Thatcher smanjila je nezaposlenost, inflaciju, državnu potrošnju i porezne stope.

“Također, modernizirala je Veliku Britaniju te joj vratila nekadašnji sjaj, te je zbog toga treba poštivati“, naglašava Vuković. Kada je došla na vlast nezaposlenih je bilo preko tri milijuna, a na kraju njene vladavine ta je brojka smanjena na pola, te je iznosila oko milijun i pol nezaposlenih. Već u prvom mandatu Thatcher je smanjila porez na dohodak i povećala potrošnju. Smatrala je da treba otvarati nove, perspektivne industrije, a zatvarati ono što više ne donosi dobit, pa je tako ulagala u nove industrije, poput IT u koje su se zapošljavali mladi ljudi s novim sposobnostima.

“Ona nije bila za socijalnu državu i za one koji nisu sposobni za nove, perspektivne poslove. Zalagala se za ekonomske slobode, ali nije htjela kapitalizam kao moć elita, već kapitalizam u interesu naroda, a ne u korist elita i korporacija”, završne su riječi izlaganja Vuka Vukovića.

{slika}

Dr.sc. Petar Popović, teoretičar međunarodnih odnosa, govorio je o vanjskoj politici Velike Britanije u doba Margaret Thacthcer. Tako Popović smatra da je Thatcher ‘vukla’ nostalgija za viktorijanskom Velikom Britanijom i konzervativnim načelima premijera Benjamina Disraelija. Zapravo, Disraeli je bio njena inspiracija, a u vrijeme Disraelija Velika Britanija je bila na svom vrhuncu. Popović vidi tri točke vanjske politike Margaret Thatcher: prvo: to je borba za demokraciju (sloboda i borba za samoodređenje te širenje demokracije u svijetu), kao drugo: jaka nacionalna država (jer svaki sustav mora biti temeljen na jakoj nacionalnoj državi) i kao treće: težnja za mir (koja je jednako legitimna kao i težnja za rat). U svojoj vanjskoj politici Thatcherica se izuzetno oslanjala na Ameriku i zanemarila Europu. No, na taj način se Velika Britanija izborila da bude u ravnopravnom položaju sa SAD-om. Također tome su pridonijeli i Reaganovi savjeti da bude uz Ameriku, jer će tako najbolje ostvariti svoje nacionalne interese. Vjerovala je Amerikancima, prije svega Reaganu i američkoj politici te je stoga i odlučila napasti Grenadu, iako su joj njeni savjetnici govorili da je to suludo. Zapravo, njoj vanjska politika nikada nije bila prioritet. Ona nije bila usredotočena na to i nije bila stručnjakinja za to, ali je bila osoba koja je voljela preuzimati rizik. Negativan primjer njene vanjske politike je potpisivanje Single European Acta 1986. godine. Kada su je pitali zašto je to potpisala, njen odgovor je bio da ne zna što je potpisala i da je njeni savjetnici nisu dobro savjetovali. Drugim riječima, ona to zapravo uopće nije pročitala. Od tada se javio još veći antagonizam prema Europi. Prepustila se nečemu o čemu nije baš puno znala. Nakon pada komunizma bila je protiv ujedinjenja Njemačke. Zapravo je željela širenje liberalnih ideja i smatrala je da će se ujedinjenjem uništiti taj balans prema bivšem SSSR-u. Ali, zato je bila na strani Slovenije i Hrvatske, jer ih je gledala kao liberalne zemlje koje žele u Europu. Protiv Srbije je bila, ne zato što ju je smatrala fašističkom, već zato što ju je vidjela isključivo kao komunističku zemlju. Petar Popović svoje je izlaganje završio riječima kako će se prijepori oko Margaret Thatcher voditi još dugo i to na ideološkoj razini zbog niza kontradikcija. Thatcher je uništila viktorijansku konzervativnu desnicu zbog koje je ušla u politiku, ali je probudila patriotizam. Istovremeno, privatizacija za koju se borila da bude u rukama naroda završila je u rukama stranog kapitala.

“No, svaka država ima svoje uspone i padove i možda je vrijeme da dođe neki novi Disraeli ili neka nova Thatcherica koji će ponovo uzdignuti britansku politiku”, završne su riječi Popovićevog izlaganja.

Mr. Mislav Žitko s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predstavljao je anti-Thatcher stranu u raspravi. Na početku izlaganja Žitko je rekao kako su mnogi nakon objave smrti Margaret Thatcher imali potrebu reagirati.

“No, pri tome trebamo imati na umu kako je bilo i izjava nekih poznatih ličnosti koje su rekle kako su upravo Margaret Thatcher i njena politika bili razlozi njihova napuštanja Velike Britanije”, naglasio je.

Ono što Žitko smatra lošim u vođenju Thatcheričine politike jest vođenje politike ‘odozgo’, uz pomoć važnih i utjecajnih ljudi, te smatra da upravo u tom segmentu možemo govoriti o tačerizmu, a ne samo o Margaret Thatcher. Nadalje, on smatra da je njena politika uvod u kapitalizam kakav danas imamo.

“Njena politika je bila ulazna točka za klijentelizaciju i uspon financijskog sektora na štetu nefinancijskog sektora”, napominje Žitko. S ekonomskom pak aspekta, tačerizam je obilježen rastom nejednakosti. Thatcher jest uvela novu legislativu i smanjila utjecaj sindikata, jer je znala da u tom trenutku sindikati nisu spremni za otvoreni rat, ali sve je to bilo u korist kapitala. Što se tiče njene ideološke transformacije, ‘ona je čudnovata‘. Njen cilj je bio ujediniti određene aspekte konzervativizma s liberalnom ekonomskom politikom. Također, Žitko smatra da je Margaret Thatcher vodila autoritarnu politiku te da stoga ne treba čuditi da je podržavala neke autoritarne režime. Na kraju svog izlaganja on zaključuje: “ona zapravo nije spasila britanski kapitalizam jer se on nikada nakon toga nije potpuno oporavio i nikada više nije povratio svoj stari sjaj”.

OD NEDOVRŠENIH ROMANA PIŠEM PJESME I PRIČE

Posted on April 17, 2013 by sdadmin

Nora Verde za VoxFeminae.net razgovarala je s Aidom Bagić.

Aida Bagić je spisateljica, aktivistica, konzultantica, a povremeno i jogina. Aidinu poeziju nalazila sam povremeno u cyber bespućima, njen koktel stvarnosnosti, melankolije, duhovnosti i postmodernosti godio mi je. Nakon što je nedavno u nakladi Zoro izašla Aidina prva knjiga proze “Znam li ja gdje živim” podsjetila sam se na činjenicu da je riječ o pitanju koje i meni od rane mladosti visi nad glavom poput poovskog klatna.

Aida je vlastitim izborom zauzela poziciju nenametljive i razmjerno povučene autorice koja u svojim javnim nastupima koristi tek mali dio svojeg životnog i profesionalnog iskustva. Njezine kratke proze onima koji ih se odvaže uzeti jačaju dubok udah u sebe, nalik su aromatičnim uljima kojih se prostor i nosnice dugo sjećaju. Odgovor na pitanje “O čemu pričam?” možete saznati samo ako im poklonite vrijeme i pažnju.

Počnimo s pitanjem/tvrdnjom iz naslova. Znaš li ti gdje živiš?

Ponekad nisam baš sigurna, to je pitanje koje mi razni ljudi, najčešće s prijekorom, upućuju već godinama. Pitaju me to prijatelji, poznanici, roditelji, šefovi, a onda i samu sebe pitam to isto. Rekla bih da svatko od nas na to pitanje svakodnevno odgovara svojim izborima, odlukama o tome kako živjeti. Moj se odgovor iz dana u dan mijenja, bez obzira na sve godine koje su iza mene, nerijetko upadam u neko stanje naivnosti i mislim si kako nisam zapravo s ovoga svijeta i odavde. U tim danima čudom se čudim nekim stvarima koje se događaju u društvu i mikro svjetovima koji se dotiču moga svijeta. Uđem u neki svoj bubble i onda mi je tamo neko vrijeme dobro. Ali kad se bubble rasprsne i ja trusnem na zemlju, onda znam da je zapravo svejedno gdje živim i da je važnije kako živim. Kao što je pripovjedačici u jednoj od priča iz knjige rekao jedan mudri konobar – sebe uvijek nosiš sa sobom.

S obzirom na godine aktivističkog staža očekivali bismo da vrlo dobro znaš gdje živiš. Krajem 80-ih i početkom 90-ih našla si se “sred pušaka bajuneta”…

Ha, “slomljena puška” bila je simbol Antiratne kampanje koja je bila moj drugi aktivistički angažman, a prvi je bio SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ženskoj pomoći sada, organizaciji iz koje je kasnije nastala i Autonomna ženska kuća. I jedno i drugo je imalo veze s otporom prema nasilju, prema raznim vrstama nasilja, u privatnoj i javnoj sferi. To je bio moj način da odgovorim na pitanje ne samo o tome znam li ja gdje živim, nego i na to što mi je činiti. Ljudi s kojima sam se sredinom osamdesetih družila na Filozofskom fakultetu nisu bili osobito društveno angažirani, već uglavnom rezignirani. Kad sam ja, igrom slučaja, upala u feminističke vode, oni su se uglavnom čudili. Čitala sam u to vrijemeVesnu Kesić, Slavenku Drakulić, bilo je tu mnogo feminističkih, ali i antifeminističkih rasprava, a ja sam se tijekom studija uglavnom držala na distanci. Danas su takve tribine i polemike mnogo otvorenije.

Meni je bilo potrebno da na neko vrijeme odem iz Hrvatske i Jugoslavije u Njemačku i da shvatim da pitanja poput feminizma tamo imaju nekakav legitimitet, da se njima ne bave samo čudakinje.

Kod njih su već tada postojale feminističke i aktivističke biblioteke. Kad sam se vratila, krajem ’89., tražila sam mjesto gdje bih se mogla uklopiti i zahvaljujući nekim osobnim poznanstvima javila sam se za volontiranje na SOS telefonu. I tu sam postupno shvatila da je dobro biti i čudakinja i feministkinja.

{slika}

Kako je izgledalo tvoje priključivanje Antiratnoj kampanji u čijim si skupštinama početkom ’90-ih aktivno sudjelovala? Unutar grupe bila si zadužena za nenasilnu komunikaciju i obrazovanje. Što si točno radila?

U vrijeme pokretanja Antiratne kampanje, u ljeto 1991., bila sam već volonterka “Ženske pomoći sada” koja je jedna od organizacija koje su i osnovale Antiratnu kampanju. Negdje od jeseni počela sam svoje volontersko vrijeme – a u to sam ga vrijeme imala napretek – dijeliti između dežuranja na SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja i raznih organizacijskih poslova oko ARK-a. Na početku nitko od nas nije bio zadužen samo za jednu od aktivnosti, sudjelovala sam i u radu oko ARKzina, aktivnostima vezanima za zaštitu ljudskih prava, prigovora savjesti, komunikaciji s mirovnim grupama u Europi, posebno u Njemačkoj i Austriji.

Projektom nenasilne komunikacije i rješavanja sukoba počela sam se više baviti zahvaljujući ponajviše tome što sam često prevodila, s engleskog i njemačkog, na radionicama koje su nam održavali aktivisti i stručnjaci iz inozemstva. I nekako sam, fakat naivno, vjerovala da bismo nenasilnom komunikacijom i znanjima o rješavanju sukoba mogli zaustaviti rat. U sklopu tog projekta nastao je i jedan od prvih priručnika o nenasilnoj komunikaciji za nastavnike osnovnih škola, “Budimo prijatelji” na kojem sam radila zajedno s Majom Uzelac, Ladislavom Bognarom i Karmen Ratković. Mislim da se taj priručnik i danas koristi na nekim fakultetima i u školama.

Poslije okruglog stola, povodom 15 godina osnivanja ARK-a, izjavila si sljedeće: “Kad sam se uključila u rad ARK-a mi smo mislili da gradimo alternativne institucije. Mislim da u tome ipak nismo uspjeli.” Zašto misliš da u tome niste uspjeli? Mlađim generacijama aktivista jasno je da je ARK bio važan za razvoj velikog broja nevladinih udruga i organizacija za razvoj civilnog društva koje postoje i danas. Na neki način ARK je razbacao sjemena aktivizma u različitim smjerovima i područjima, u osnivanju nekih organizacija poput Centra za ženske studije sudjelovala si i sama.

Naravno, kad tako postaviš stvari, kad pogledaš koliko danas ima organizacija i inicijativa koje svoje korijene vuku iz ARK-a, onda ne izgleda primjereno govoriti o neuspjehu. Moguće je da je pretjerano govoriti o nekom kolektivnom neuspjehu, možda je riječ naprosto o mojim sasvim osobnim razočaranjima. Ponekad bih radije da sam u to vrijeme više pisala, a manje da sam se bavila organizacijskim peripetijama kao što su međuljudski odnosi (ili ne-odnosi) ili pronalaženje novca za stanarine, kasnije i za plaće. No, pazi, Centar za ženske studije ne treba smatrati organizacijom koja je proistekla iz ARK-a. Njegovi su korijeni u ženskim organizacijama iz osamdesetih, a samo neke među njima, to jest neke od žena koje su u njima sudjelovale, bile su i među osnivačicama Centra za ženske studije 1995. godine.

Osim “Neispričane povijesti” koja je izišla povodom dvadesetogodišnjice ARK-a, za povijest aktivizma devedesetih, posebno feminističkog aktivizma, nezaobilazne su i knjige Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju i Žene obnavljaju sjećanja. Ako se dobro sjećam, moja procjena značaja mirovnog i feminističkog aktivizma u prilozima koje sam dala za te dvije knjige nešto je optimističnija. Vrlo sam svjesna da me je cijelo to razdoblje u bitnome oblikovalo, da sam izborima koje sam u to vrijeme napravila postala osoba kakva sam danas. Čime sam nekad više, a nekad manje zadovoljna. U svakom slučaju, drago mi je čuti da mlađe generacije aktivista i aktivistica uzimaju u obzir ono što smo mi radili devedesetih.

I danas tvoja mejl adresa je na zamir.net-u, je li taj “suvenir” nostalgični podsjetnik na “nježne godine” tvojeg aktivizma?

Da, još uvijek čuvam tu adresu iako već nekoliko godina povremeno moram objašnjavati da ne radim za Zamir, nego da je riječ o zaostatku iz vremena kad domene nisu bile nužno vezane uz mjesto gdje radite, da je u to vrijeme nastavak “zamir.net” bio isto što je danas, na primjer, “gmail.com”. Stvarno je krajnje vrijeme da promijenim adresu.

{slika}

Iako si bila i ostala aktivistica, u tvojem pisanju nema otvorenog izražavanja ideologije, naklonjenija si propitivanju duševnog krajobraza, tuđeg i vlastitog..

U mom pisanju najčešće nema eksplicitnog zauzimanja nekog ideološkog stava. No, prošlo je sad već prilično vremena otkako je moj aktivizam donekle ustuknuo pred profesionalnim bavljenjem civilnim društvom. Povremeno odlazim na neke prosvjede ili događanja, ali nisam aktivno uključena u njihovo organiziranje. Posljednjih nekoliko godina radim kao konzultantica na projektu tehničke pomoći organizacijama civilnog društva, u zemljama koje koriste pretpristupnu pomoć EU-a. Ali to je jedna druga sfera mog života. Kad je riječ o literaturi, onda sebi dopuštam promatrati stvarnost iz raznih uglova i čuditi se, no ideje koje branim i zastupam kao političko biće ne želim nužno trpati u prozu ili poeziju.

Naravno, neminovno je da svoje osobno iskustvo, svoj mirovni, feministički i LGBT aktivizam, koristim kao materijal u svojim tekstovima. Na isti način na koji koristim i neka druga, sasvim osobna iskustva.

Zašto imam osjećaj da se svih ovih godina ne uspijevaš fokusirano bavit književnošću?

Osjećaj te ne vara, ja se pisanjem bavim ciklički. Relativno sam kasno, da tako kažem – ušla u književnost. Negdje ’95 ili ’96 objavljivala sam u Quorumu, a onda mi je trebalo nekoliko godina da pripremim prvu zbirku poezije. Jednom godišnje bih počinjala pisati roman, ali obično ne bih daleko odmakla. Onda mi je kliknulo da od neuspjelih romana, može nastati nešto drugo i tako su nastale neke relativno uspjele pjesme i kratke priče. Jedna od pjesama koja je tako nastala je “Ulicama grada Mainza,” ona je trebala biti neka vrsta bildungsromana, debitantski romani često su takvi, s motivima skupljenima tijekom nekoliko mjeseci studiranja u Njemačkoj. Imala sam nekih petnaestak kartica, to se vuklo godinama po ladicama i kompjuterima, sve dok se jednom nisam krenula igrati s tekstom, maknula sam višak i ostala je zabavna, relativno uspješna i jezgrovita poezija. Tako se dogodilo i s nekim drugim zapisima.

Shvatila sam da je meni zapravo dosadno fabulirati, da mi je napetije igrati se riječima, a na sličan je način nastajala i ova knjiga proze. Iz većih cjelina sam vadila dijelove, rezala pa lijepila. Ponekad mislim da bih krenula u avanturu svakodnevnog pisanja kad bih našla načina da tako plaćam račune i kredite, pa bih se svakog dana potrudila proizvesti neke tri do četiri kartice teksta, možda bi stvar tako funkcionirala. Ali to je jedan od uobičajenih načina samozavaravanja, kad smišljamo što bismo sve radili da imamo novaca, vremena, ovoga ili onoga… Pa svejedno, čak i kad imamo svega dovoljno, ipak radimo nešto drugo. Trebalo mi je vremena, ali sad sam prihvatila činjenicu da pišem povremeno.

Znaš li ti gdje si u hrvatskoj književnosti? Ili u hrvatskoj poeziji?

Znam da ima nekoliko mojih čitatelja i čitateljica kojima je ono što pišem važno i te me neposredne reakcije raduju i motiviraju. Primjerice, kad sam svojedobno u Novom listu pročitala osvrt Nikice Petkovića na moju knjigu poezije Ako se zovem Sylvia imala sam dojam da me detaljno pročitao, kao nitko do tada. Učinilo mi se da me taj čovjek poznaje na razini na kojoj me ne poznaju ni neki od mojih najbližih ljudi.

Veseli me kad otkrijem da netko doista čita to što pišem, ljetos mi se javila djevojka koja me pitala može li jednu moju pjesmu upotrijebiti za prijemni na glumi, a još više me razveselilo kad sam čula da je primljena. Zateknu me i razvesele neki ljudi s dobrim reakcijama, uljepšaju mi taj dan, no bilo bi pretenciozno razmišljati o vlastitom mjestu u hrvatskoj književnosti. Ako negdje i jesam, onda je to na margini margine.

Prvu knjigu poezije nazvala si Ako se zovem Sylvia, zašto ti je bila važna Sylvia Plath?

Njezina poetika nije kod mene toliko važna, njeno ime se u pjesmi “O rerni i grlicama” pojavljuje kao simbol žene pjesnikinje, a stih “ako se zovem Sylvia” urednici Poezije izabrali su kao naslov ciklusa u kojem je ta pjesma prvi put objavljena. Meni se to učinilo kao odličan naslov za cijelu zbirku. I sad razmišljam o tome da za naslov sljedeće zbirke preuzmem naslov koji su za jedan drugi ciklus izabrali urednici u Quorumu –”Tijela su laka meta.” U jednom životnom razdoblju Plath mi jest bila važna u pokušaju da sebi samoj odgovorim na pitanje što znači biti pjesnikinja, je li moguć nekakav život žene koja piše. Makar, danas je to pitanje pomalo zastarjelo, čini se da danas u domaćoj i stranoj književnosti egzistira priličan broj autorica, no nisam sigurna u kojoj mjeri ta brojnost odgovara njihovoj moći u književnosti.

Feminizam si prakticirala kroz književnost, aktivizam, no kad čitam priče iz knjige imam osjećaj da su kod tebe dominantnije tehnike i učenja budizma, nenasilne komunikacije.

Ne mislim da jedno isključuje drugo. Feminizam s kojim se identificiram zagovara kulturu nenasilja, a nenasilje je jedno od osnovnih načela budizma. U Znam li ja gdje živim crtica je o susretu s jednim od ljudi koji su nas podržavali tijekom devedesetih – Adam Curle, britanski mirovnjak kojem je tada već bilo oko sedamdeset, imao je snage doći nam u posjetu i podučavati nas, usred ratnog kaosa, budističkoj meditaciji, obraćanju pozornosti na trenutak i svjesnost o međusobnoj povezanosti svih živih bića. Povremeno smo sjedili u krugu i meditirali. Činili smo to i terapijski, iznenada vidiš ljude na drugi način, svi su mi ljudi izgledali kao mali vodoskoci iz istog oceana.

Meni je budizam blizak, onoliko koliko ga poznajem. Važno mi je biti ovdje i sada.

Povremeno uspijem u tome, u posljednjih nekoliko godina redovno prakticiram jogu i to mi jako pomaže jer poanta joge je upravo u njegovanju pozornosti na ovdje i sada. Iako, niti u bavljenju jogom nisam se uspjela odlučiti za jedan stil, još uvijek lutam od jedne do druge škole, no bitno je da se cijelo vrijeme vraćam. Više se ne bojim tih pauza i stajanja, nekad bih zbog takvih stvari pala u depresiju.

Imaš dovoljno životnog iskustva za roman, prozni debi si odradila, možda je vrijeme za dulje prozne forme?

Iskustvo nije problem. Znam malo ljudi koji nakon tridesete godine nemaju iskustva barem za nekoliko romana, nisam sigurna da je to najvažniji element, treba znati izdržati duge dane i tjedne bivanja sa samom sobom i nošenja s mišlju je li to što činiš dovoljno dobro. S pjesmama je drugačije, njih najčešće napišem u dahu.

Koje knjige i umjetnički projekti su te posljednjih godina najviše zaokupili?

Volim krimiće poput onih Nade Gašić, čitala sam s užitkom njezine romane Mirna ulica drvored i Voda paučina. Adio kauboju Olje Savičević Ivančević je roman koji mi se jako svidio, rado bih pogledala i predstavu. U ranim formativnim godinama bila mi je važna Družba Isusova, volim Dubravku Ugrešić u Forsiranju romana reke i rečenice glavnog lika iz te knjige koji se žali na skučenost sredine u kojoj živi i jada se da ne može ovdje napisati nešto nalik Na cesti Jacka Kerouca kad najdalje što može doći jest fićom do Virovitice.

Zadnjih godina više konzumiram internet, jest da Facebook nije zamjena za književnost, ali troši vrijeme… Naišla sam nedavno na jako zanimljiv projekt umjetnice Kate Mijatović “Arhiv snova” s kojim predstavlja Hrvatsku na bijenalu u Veneciji. Ona već godinama prikuplja svoje i tuđe snove, to sam i sama već rano počela raditi, to me baš neko vrijeme zgrabilo, imala sam već davno tu ideju da bih postavila svoj vlastiti muzej snova. Pokušat ću ubaciti neke od svojih snova u taj arhiv.

Kada i gdje će se dogoditi promocija knjige “Znam li ja gdje živim”?

Ne znam još, razmišljamo o nekoliko prostora. Kad je riječ o promocijama uvijek se sjetim svoje prve urednice, pokojneNele Milijić. Imala je veliku energiju, u jedno kratko vrijeme okupila je mnogo autorica i autora, a moja je knjiga poezije bila jedno od prvih izdanja kuće Aora. S rijetko viđenom pažnjom i energijom nas je promovirala i trudila se oko nas, biti njenom autoricom bilo je maltene biti kao rock zvijezda. Vidjet ćemo kako će živjeti ova knjiga. Otvorila sam na Facebooku stranicu, polagano je ljudi posjećuju, isprva nisu ni shvaćali o čemu je riječ, mislili su da je riječ o statusu, a ne o naslovu knjige.

Mimikrija – priča o ženskom orgazmu

Posted on April 17, 2013 by sdadmin

Učenje o seksu je jedan dug životni proces u kome društvo ograničava, ali i diktira poželjna iskustva ženske seksualnosti. Ženska seksualnost se negira i podređuje muškoj, kao oblik kontrole ženskog zadovoljstva od strane muškarca-partnera. Iako se o ženskom orgazmu mnogo polemiziralo, sve do 20. stoljeća, to je prostor u kome su glavnu riječ vodili muškarci, od Nikolasa Venetija, Sigmunda Frojda, Tomasa Lakera, Magnusa Hiršfilda, pa do Gregoria Maranana i Vilhelma Rajha.

Stoga i nije začuđujuće da je Renaldo Kolumbo, još jedan muškarac u nizu, ‘otkrio’ specifičnost ženskih spolnih organa i klitoris tek 1591. godine. Postojanje stereotipa o seksualnim ulogama koje se odnose na to da muškarci više znaju o seksu, da imaju izraženiju seksualnu energiju pa stoga i veću potrebu za seksom, a da su žene pasivne, objekti seksualnog čina i više zainteresovane za ljubav, takođe dodatno produbljuju muško-ženske relacije.

Polazeći od ženskog imaginarnog, Lis Irigaraj smatra da je žena višepolna i da svuda pomalo uživa.

“Zadovoljstvo vaginalnog milovanja ne treba da se zameni zadovoljstvom klitoralnog milovanja jer oba su sastavni dijelovi ženskog uživanja. Pored toga Irigaraj nabraja čitav niz zadovoljstava kao milovanje grudi, dodir vulve, među otvor usnica, popuštanje-nadolaženje pritiska na zadnji zid vagine, doticanje grlića materice koja su ili nepoznata ili se smatraju nepriznatim od strane muškaraca jer drugi spol biva neizbežna dopuna jedinom polu”, pojašnjava Lis.

Seksualnost predstavlja praksu i ponašanje koje obuhvata tijelo, organe i zadovoljstvo, uključujući i orgazam.

“Naše tajno seksualno biće je kritički dio nas samih. Ono je u osnovi mapa pejzaža naših nepriznatih želja, neistraženih emotivnih sukoba i neispitanih pretpostavki o nama samima i našim tijelima. To je vodič koji nam može pokazati put do mnogo većeg zadovoljenja našeg seksualnog života”, piše u publikaciji Seksualnost. Stoga, orgazam predstavlja vrhunac seksualnog zadovoljstva u fizičkom i emocionalnom smislu, bilo da se radi o seksualnom odnosu ili data osoba masturbira.

Kod žena ‘orgazam se može prepoznati kroz takozvanu orgazmičku platformu ili pulsaciju, koja se sastoji od ritmičkih kontrakcija (grčenja) prije svega vagine, ali i materice i anusa (Perović Ivanović, Aida, Priručnik za seksualno i reproduktivno zdravlje, Sigurna ženska kuća, Biro Konto Herceg Novi 2008:68). A ‘samo združeni otkucaji spolnog organa i srca mogu da izazovu ekstazu’ (Anais Nin, Venerina delta, Laguna, Beograd 2009 :16).

Takođe, orgazam može da se doživi i nježnom stimulacijom klitorisa i predela oko njega ili pritiskom na grlić materice bilo masturbacijom bilo spolnim odnosom sa partnerom/kom.

Povijesnio gledano, uživanje žene u seksualnom odnosu i doživljavanje orgazma nije bilo društveno prihvaćeno sve do 20. stoljeća. Prema kršćanskoj tradiciji, seksualni odnosi su predviđeni isključivo u braku u cilju reprodukcije. Ženi je povjerena pasivna uloga, bez pokazivanja strasti. Ženama se pripisivao ‘iskonski grijeh’, a u slučaju nevjere bivale su mučene i kažnjavane. Srednji vijek je od žena zahtijevao ‘čednost, uzdržano i pasivno ponašanje’, a udate žene su trebale prihvatiti seksualni čin, čak i onda kad im nije predstavljao nikakvo zadovoljstvo. Ovo je period viteštva za muškarce, a period nošenja pojasa nevinosti za žene. Zbog čestog odsustva muškaraca radi ratovanja, ženama je bilo strogo zabranjena nevjera.

Prema riječima Ljupke Kovačević, ‘prvi značajni seksualni priručnik se pojavio 1683. godine, a napisao ga je Nikolas Venete. Po ovom priručniku, materica je organ koji se ne može zadovoljiti, ne postoji ništa izazovnije i što više ushićuje od penisa, a data su i upustva za utvrđivanje nevinosti kod žene – radi muške mirnoće, prikazane su poze u kojima muška čast nije povrijeđena’.

Prema Lakeru, period od 16. do 18. vijeka, obilježio je stav da žene koje pri seksualnom odnosu dožive orgazam zasigurno ostaju trudne, pa je to period kada su se muškarci trudili da seksualno zadovolje svoje partnerke. Međutim, ovakav, dijelom afirmativan stav prema ženskom orgazmu, zamijenilo je otkriće spolova i reproduktivni organi su postali temelj neizmjerne razlike; organi koji su nekada dijelili jedno ime – jajnici i testisisi su bili lingvistički distingvirani’ ( Laker, Tomas, Otkriće polova, Rider Rod, telo, seksualnost, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2011:143 ).

Laker smatra da je ‘ženski orgazam koji je bio tjelesni signal uspješnog začeća, prognan je na margine filozofije i sada je postao glavni predmet rasprave o spolnim razlikama’. Tako je (žensko) tijelo postalo i epistemološki i politički subjekt .

Froid je uveo termine vaginalnog i klitoralnog orgazma. Prema Froidu, žena koja ‘u pubertetu ne prenese svoj seksualni nagon s klitorisa na vaginu’ je nezrela, infantilna, neurotična i perverzna. Ukoliko orgazan ne doživi vaginalno, žena je frigidna. Za Frojda, klitoris nema posebnog značaja, bez obzira što je neuporedivo osjetljiviji i od vagine i od penisa, ukoliko se mjeri broj nervnih završetaka koji se nalaze na njemu.

Budući da ženstvenost čuva tajnu, od nje se traži da kako Liz Irigaraj kaže ‘održava i ojačava želju muškarca ne poznajući datu želju i neshvatajaći zašto je to važno za nju’.

Prema autorici, ‘sama geografija njenog zadovoljstva je mnogo razuđenija, kompleksna, suptilna nezamisliva u jednom imaginarnom isuviše usredsređenom na istost’. Odbacivanjem njene kompleksnosti, ona se shvaća u fragmentima shodno preovladajućoj ideologiji vladajuće klase, pa Irigaraj to podupire tvrdnjom da je ‘uloga ‘ženstvenosti’ propisana tom muškom špekula(riza)cijom i vrlo malo odgovara ženinoj želji, koja se sabira tajno, kradom, nemirno i s osjećajem krivice”.

Seksualna revolucija koja se odigrala ’60-tih godina prošloga vijeka, s jedne strane, ohrabrila je i muškarce i žene da budu manje restriktivni na seksualnom planu, ali s druge strane, kod žena je stvorila konfuziju, tj. lažni osećaj da trebaju biti seksualno dostupne muškarcima u svakom trenutku. Čak i u sadašnjem trenutku, dupli standardi i dalje odolijevaju, posebno pogađajući žene. Od žena se očekuje da izgledaju privlačno, da seksualno zadovolje svoje partnere kao i da doživljavaju orgazme kako bi se njihovi partneri osećali kao dobri ljubavnici.

Da bi žene slobodno uživale u seksu, trebaju naučiti izražavati svoju seksualnost bez osuđivanja ili stida i da je prihvate kao dio sebe. Takođe je neophodno da o svojim seksualnim iskustvima i osjećajima razgovaraju otvoreno s partnerom/icom, tako i sa prijateljicama, ginekolozima/ginjama i psiholozima/ginjama, kao i da o tome javno pišu. Ukoliko se orgazam postavi kao cilj svakog seksualnog odnosa, to takođe može da bude frustrirajuće za partnere/ice u vezi.

Oslobađanjem od stereotipa vezanih za seksualne uloge, partneri/ice će jedni/e druge bolje razumijeti. Treba voditi računa o tome da se kao norma ne postavlja određena vrsta orgazma nauštrb ostalih vrsta kako bi se izbjegla višestoljetna dominacija određene vrste orgazma, kao što je to bio slučaj s vaginalnim.