Prvi dan moje male makedonske avanture, a ja u osam navečer ležim u hostelu u Skopju, u polugroznici. I naravno, napeta kakva jesam, vječno gonjena strašnom zamisli da pukim ležanjem (makar bolesna) uludo trošim vrijeme koje se neće vratiti, moram nesto raditi, pa sam zato isprosila od momka na recepciji tri lista papira i jednu pokidanu kemijsku. Sedamnaest sati u vlaku, ukočenost vrata, leđa, malog nožnog prsta, neprospavana noć, povraćanje mandarina i jogurta – kratki su rezime onoga što je dovelo do ovog grozničavog stanja. Naravno, jedna pošteno odspavan noć otjerat će sve demone. Ali, trenutno moram izagnati neke koji su me natjerali da se s dekom siđem na recepciju moliti papir.
Kad je jutros vlak stigao u Skopje (nakon novih švercerskih avantura o kojima ću drugom prilikom), pojurila sam u hostel kako bi se otuširala i napokon odspavala. Ali, odmor nije dugo potrajao i uvjerila sam se kako sam spremna za šetnje i istraživanje grada. Moje će tijelo vrlo brzo nakon te odluke početi imitirati bolesnika koji pati od Parkinsonove, ali tada sam već bila na putu prema starom gradu i nije mi padalo na pamet odmah se vratiti u hostel. Šetajući starim djelom, koji veoma podsjeća na sarajevsku Bascarsiju, dogodilo se nešto, ništa novo zapravo, a opet – ne izlazi mi iz glave. Možda baš zato što se toliko puta događalo pa je vrijeme da napišem koju. Prijeđimo na stvar.
Svakih nekoliko metara, bez pretjerivanja, neki je momak, što star, što mlad, zviždukao, vikao ‘welcome’, ‘come beautiful’, ili pak drmusao laktom kolegu do sebe pa su onda obojica odmjeravali kao da nikada nisu vidjeli ni nogu, ni guzicu, ni suknju, ni sisu, ni žensko, i kao da je najveća fora na svijetu upravo ono što sada izvode. Proces se ponavljao i s drugim žen(k)ama (nema tu puno iznimki) koje su prolazile cestom. I nije to stvar Skopja i Makedonije, dakako. Isto je kod nas ss trubljenjem iz automobila, Španjolskom gdje stalno neko viče i jauče‘guapa‘, Italijom gdje se teško riješit odsjaja zalizanih frizura momčića koji te prate ponavljajući kao papige ‘bella, bella, ciao bella’. A bogami ista priča je i u Turskoj, gdje ne možeš na miru sjediti na klupici uz Bospor, bez da ti se netko ne prilijepi i pita otkud si i kad ćeš se za njega udati. Naravno, sve se to ponajviše događa kad su žene same. U protivnom se svim silnim mudašima odjednom osuše jaja.
A kako se osjeća ženka? Baš tako. Kao lovina u moru jebenih predatora, eto kako. I nije mene čak ni strah, koliko mi se sve to gadi, koliko ne mogu razumjeti porive iza takvih djelovanja. Želim jednom biti u mogućnosti ući u mozak nekog od tih idiota i razumjeti, shvatiti čemu, zašto pobogu? Zašto bih se ja osjećala kao komad mesa u mesnici? Dakako, svjesna sam da to nisam, jasno je to meni, ali koncept ‘dis’ mala‘ srozava žene na to. Naravno, brojni će muškarci na ovo odmahnuti rukom, kao – nećeš ti, malo zvižduka i dobacivanja, što je loše u tome.
Lako je tako, kad oni nikad nisu bili u približno sličnoj situaciji. Nemaju pojma o proždrljivim pogledima i hodanju parkom usred bijela dana kad te lik na biciklu (s dvije kapuljače na glavi, dakako) u prolazu opali po guzici i odjuri dalje. Otkud tom čovjeku pravo da me lupa po guzici. Otkud? Pitam vas! Razumije li društvo o kakvoj se razini ponižavanja ovdje radi? I zašto se ne priča o tome? Zašto žene ne dižu glas? Zašto još postoje one kojima to imponira, laska? Vau, zgodna sam, privlačna, trubi mi lik koji namiguje i pljuca u isto vrijeme. Što ćeš lijepo je osjećati se privlačnom. Prvo, runda aplauza za spermiće i jajašca vaših majki i očeva, veliko je postignuće to što ste privlačne! Drugo, ako žene nastave tiho odobravanje, trebati će nam još stoljeća da se oslobodimo reduciranja žena na tjelesno, ideala ljepote, opsesije i kompleksa privlačnosti, zavisnosti muškarčeva odobravanja i jebenog šovinizma.
Za kraj, svima vama – Skopje je inače lijep grad, a makedonsko je sunce izmislilo pridjev ‘žarko’. Do nekih drugih groznica!
