Zašto me tjerate da se osjećam kao komad mesa u mesnici?

Prvi dan moje male makedonske avanture, a ja u osam navečer ležim u hostelu u Skopju, u polugroznici. I naravno, napeta kakva jesam, vječno gonjena strašnom zamisli da pukim ležanjem (makar bolesna) uludo trošim vrijeme koje se neće vratiti, moram nesto raditi, pa sam zato isprosila od momka na recepciji tri lista papira i jednu pokidanu kemijsku. Sedamnaest sati u vlaku, ukočenost vrata, leđa, malog nožnog prsta, neprospavana noć, povraćanje mandarina i jogurta – kratki su rezime onoga što je dovelo do ovog grozničavog stanja. Naravno, jedna pošteno odspavan noć otjerat će sve demone. Ali, trenutno moram izagnati neke koji su me natjerali da se s dekom siđem na recepciju moliti papir.

Kad je jutros vlak stigao u Skopje (nakon novih švercerskih avantura o kojima ću drugom prilikom), pojurila sam u hostel kako bi se otuširala i napokon odspavala. Ali, odmor nije dugo potrajao i uvjerila sam se kako sam spremna za šetnje i  istraživanje grada. Moje će tijelo vrlo brzo nakon te odluke početi imitirati bolesnika koji pati od Parkinsonove, ali tada sam već bila na putu prema starom gradu i nije mi padalo na pamet odmah se vratiti u hostel. Šetajući starim djelom, koji veoma podsjeća na sarajevsku Bascarsiju, dogodilo se nešto, ništa novo zapravo, a opet – ne izlazi mi iz glave. Možda baš zato što se toliko puta događalo pa je vrijeme da napišem koju. Prijeđimo na stvar.

Svakih nekoliko metara, bez pretjerivanja, neki je momak, što star, što mlad, zviždukao, vikao ‘welcome’, ‘come beautiful’, ili pak drmusao laktom kolegu do sebe pa su onda obojica odmjeravali kao da nikada nisu vidjeli ni nogu, ni guzicu, ni suknju, ni sisu, ni žensko, i kao da je najveća fora na svijetu upravo ono što sada izvode. Proces se ponavljao i s drugim žen(k)ama (nema tu puno iznimki) koje su prolazile cestom. I nije to stvar Skopja i Makedonije, dakako. Isto je kod nas ss trubljenjem iz automobila, Španjolskom gdje stalno neko viče i jauče‘guapa‘, Italijom gdje se teško riješit odsjaja zalizanih frizura momčića koji te prate ponavljajući kao papige ‘bella, bella, ciao bella’. A bogami ista priča je i u Turskoj, gdje ne možeš na miru sjediti na klupici uz Bospor, bez da ti se netko ne prilijepi i pita otkud si i kad ćeš se za njega udati. Naravno, sve se to ponajviše događa kad su žene same. U protivnom se svim silnim mudašima odjednom osuše jaja.

A kako se osjeća ženka? Baš tako. Kao lovina u moru jebenih predatora, eto kako. I nije mene čak ni strah, koliko mi se sve to gadi, koliko ne mogu razumjeti porive iza takvih djelovanja. Želim jednom biti u mogućnosti ući u mozak nekog od tih idiota i razumjeti, shvatiti čemu, zašto pobogu? Zašto bih se ja osjećala kao komad mesa u mesnici? Dakako, svjesna sam da to nisam, jasno je to meni, ali koncept ‘dis’ mala‘ srozava žene na to. Naravno, brojni će muškarci na ovo odmahnuti rukom, kao – nećeš ti, malo zvižduka i dobacivanja, što je loše u tome.

Lako je tako, kad oni nikad nisu bili u približno sličnoj situaciji. Nemaju pojma o proždrljivim pogledima i hodanju parkom usred bijela dana kad te lik na biciklu (s dvije kapuljače na glavi, dakako) u prolazu opali po guzici i odjuri dalje. Otkud tom čovjeku pravo da me lupa po guzici. Otkud? Pitam vas! Razumije li društvo o kakvoj se razini ponižavanja ovdje radi? I zašto se ne priča o tome? Zašto žene ne dižu glas? Zašto još postoje one kojima to imponira, laska? Vau, zgodna sam, privlačna, trubi mi lik koji namiguje i pljuca u isto vrijeme. Što ćeš lijepo je osjećati se privlačnom. Prvo, runda aplauza za spermiće i jajašca vaših majki i očeva, veliko je postignuće to što ste privlačne! Drugo, ako žene nastave tiho odobravanje, trebati će nam još stoljeća da se oslobodimo reduciranja žena na tjelesno, ideala ljepote, opsesije i kompleksa privlačnosti, zavisnosti muškarčeva odobravanja i jebenog šovinizma.

Za kraj, svima vama – Skopje je inače lijep grad, a makedonsko je sunce izmislilo pridjev ‘žarko’. Do nekih drugih groznica!

Kako rodno osvijestiti novinare i novinarke?

U četvrtak 21. ožujka 2013. godine održana je promocija publikacije Upravnog odbora za ravnopravnost između žena i muškaraca (CDEG) Vijeća Europe pod nazivom Žene i novinari/novinarke imaju prednost, autorice dr. Joke Hermes. Publikaciju je izdao Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, a predstavile su je ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH Helena Štimac Radin, docentica Viktorija Car s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te Gordana Sobolzastupnica u Hrvatskom saboru i predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a.

U sadržaj same publikacije uvela nas je gospođa Štimac Radin, naglašavajući kako je ovaj priručnik prvenstveno namijenjen medijskim djelatnicima i djelatnicama, a upravo je njih na promociji bilo najmanje. Publikacija koja se bavi pitanjem uklanjanja rodnih stereotipa u medijima dio je provedbe mjera Nacionalne strategije o ravnopravnosti spolova u RH iz 2011. godine. Publikacija potpada pod provedbu trajnih edukacija novinara i novinarki o ravnopravnosti u medijima.

“U skladu s time, publikacija će biti dostavljena svim medijskim kućama”, poručila je Štimac Radin. Također je naglasila kako je HRT, kao javni medijski servis, obvezan donositi godišnji plan djelovanja na području ravnopravnosti spolova.

“Oni (HRT) su zakonski dužni medijski popratiti događanja koja se tiču ravnopravnosti spolova, no oni to ne čine, u što smo se uvjerili i danas”, istaknula je Štimac Radin.

Također je podsjetila na rezultate provene ankete među 171 zaposlenikom i zaposlenicom HRT- a na temu rodne i spolne ravnopravnosti, naglasivši kako su rezultati poražavajući. Naime, oko polovica ispitanika i ispitanica ne znaju koji zakoni kažnjavaju diskriminaciju po spolu niti koji su mehanizmi za promicanje spolne jednakosti, dok čak 94 posto njih ne zna koje su obveze HRT-a u promicanju rodno osviještene politike. Štimac Radin je istaknula kako su i u ostalim zemljama žene tretirane drugačije od muškaraca, što je preko raznih primjera prikazano i u ovoj publikaciji.

“Baš iz tog razloga svi naši novinari i novinarke bi trebali/le ovo pročitati”, zaključila je Štimac Radin.

Pitanja ‘U kojoj mjeri?’ i ‘Na koji način?‘ su žene predstavljene u medijima nastavila je problematizirati Viktorija Car, oslanjajući se na više istraživanja, koja sva dijele poražavajuće rezultate. Iznijela je rezultate istraživanja novinarke Svjetlane Knežević, koja je proučavala zastupljenost žena u informativnim emisijama u RH.

“U 2009. godini, u središnjem Dnevniku na HRT- u, žene su bile nositeljice vijesti u samo sedam posto slučajeva, a na komercijalnim televizijama također nešto ispod 10 posto slučajeva. I sve to  u vrijeme dok je premijerka Hrvatske bila žena”, istaknula je Car.

Ako su žene i prisutne u informativnim emisijama, to su onda uglavnom žene političarke, a rijetko kada stručnjakinje iz raznih područja. Kada je u sklopu ankete među HRT-ovim zaposlenicima/cama postavljeno pitanje ‘Zašto ne pozivate žene stručnjakinje u informativne emisije, ili ih upitate za komentar?’, većina novinara, ali i novinarki je odgovorilo kako zapravo nisu razmišljali o tome. Nakon kratkotrajnog razmišljanja, najčešća izlika bila je da ‘žene kompliciraju’. Usprkos očitoj rodnoj i spolnoj neosviještenosti, ispitanici/ce odbili su odlazak na radionice o rodnoj ravnopravnosti.

“Ako ova publikacija potakne barem nekolicinu ljudi da osvijeste rodnu ravnopravnost, onda je to dugoročno puno”, poručila je Car.

Zastupnica Gordana Sobol izrazila je strah kako će ova publikacija najmanje koristiti upravo novinarima i novinarkama, jer oni svaku kritiku shvaćaju kao miješanje u njihov posao i slobodu izražavanja. Također, novinari i novinarke često ne znaju što je uopće diskriminacija, što pokazuju rezultati svih provedenih istraživanja.

“Jednostavno nema pomaka i to me deprimira”, poručila je Sobol. Očito nije dovoljan trud nevladinih udruga i ovakvih publikacija, već pitanje rodne ravnopravnosti mora postati pitanje same novinarske struke! Pitanja rodne i spolne ravnopravnosti nisu u fokusu hrvatskog društva ni političkih elita, što se svakako mora promijeniti.

“Ako političke elite počnu razmatrati ovo pitanje, onda će mediji to zasigurno popratiti”, istaknula je Sobol. Također, izrazila je žaljenje što su sada pred lokalne i europske izbore žene više medijski popraćene, no na potpuno seksistički i diskriminatorni način.

U diskusiji koja se razvila nakon službenog predstavljanja publikacije, Zrinka Mojzeš Vrabec istaknula je kako više uopće ne postoje tzv. ženski časopisi kakvi su postojali u SFRJ, koji su predstavljali i svojevrsnu europsku avangardu u problematiziranju položaja žene u društvu.

“Danas su ženski časopisi kozmetika, seks i plastične operacije”, poručila je. Iako u području novinarstva rade uglavnom žene, pitanje je tko su im urednici i/ili urednice te pod kakvim su tržišnim pritiskom.

“Internetski portali, koji su budućnost novinarstva, prepuni su guzica i sisa! Za koga je to?! Za mene sigurno ne”, zaključila je Mojzeš Vrabec.

 

‘Vlada treba hitno riješi status transeksualnih osoba u Hrvatskoj’

U ime transeksualnih osoba i njihovih obitelji Vladi RH obratili su se iz udruge Trans Aid Hrvatska– Udruge za promicanje i zaštitu prava transrodnih i transeksualnih osoba, sa zahtjevom da se konačno i hitno riješi status transeksualnih osoba u Republici Hrvatskoj.

“Upoznati sa procedurom, svjesni smo i krajnje zabrinuti jer je od prvog čitanja prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim maticama prošlo gotovo 6 mjeseci, a još nema govora o istom niti na sjednicama Vlade, niti u Saboru. Također, iako smo mi i nama srodne udruge poslali svoje prijedloge amandmana na taj zakon, do dana današnjeg nemamo povratnu informaciju kakav bi prijedlog Vlada RH podržala”, upozorili su iz udruge Trans Aid.

U obraćanjima, kako individualnim, tako i u ime udruge, nisu naišli na razumijevanje Ministarstva zdravlja, čije je radno tijelo Nacionalno zdravstveno vijeće odbilo sve Zahtjeve za promjenu spola u dokumentima (koji bi omogućio zakonsko priznavanje rodnog identiteta podnositelja zahtjeva), i to na način koji je vrlo upitan, kako pravno tako i medicinski, iz dva razloga:

1. Svi koji su predali zahtjev bili su odbijeni u samo jednoj rečenici : “Zahtjev za promjenu spola u dokumentima se odbija jer postupak nije u potpunosti i nepovratno proveden”.

Dakle, iako su najkompetentniji stručnjaci koji imaju uvid u živote, medicinsku dokumentaciju i stanje osoba u pitanju, kao i socijalni radnici dali svoja stručna mišljenja na osnovu profesionalnog iskustva i znanja, nitko nije zadovoljio upitne “standarde” Nacionalnog zdravstvenog vijeća;

2. Iako se u Pravilniku izričito tražilo (a prema Pravilniku je isto Vijeće donosilo svoje mišljenje) da svoje mišljenje o podnositelju zahtjeva trebaju dati: endokrinolog, psiholog, liječnik opće prakse i socijalni radnik – zabrinjavajuća je činjenica da niti jedan stručnjak te profesije nije član Nacionalnog zdravstvenog vijeća!

“Nadalje, činjenica da je samo Ministarstvo zdravlja dozvolilo da se na takav način uskrati pomoć transeksualnim osobama, i da im se život uvjetuje činom invazivnog operativnog zahvata koji se čak niti ne obavlja u RH, graniči i sa liječničkom etikom, a naravno i sa zakonom”, naglasili su iz Trans Aida.

Upozorili su da je takav čin grubo kršenje osnovnih ljudskih prava, i na temelju Ustava RH, kao i Konvencije o ljudskim pravima te da je to izričito suprotstavljanje i kršenje izvještaja UN-a u kojem se nalaže da države članice zabrane prisilnu sterilizaciju u svim okolnostima i pruže posebnu zaštitu pojedincima iz marginaliziranih skupina. Slično, Europski parlament u Izvješću o stanju temeljnih prava u Europskoj uniji poziva članice da uvedu ili preispitaju zakonske procedure za priznavanje rodnog identiteta, prema modelu Argentine, te da preispitaju uvjete (uključujući i prisilnu sterilizaciju) postavljene za zakonsko priznavanje rodnog identiteta. Praksa zakonskog priznavanja rodnog identiteta u RH se stoga direktno suprotstavlja s pravnim regulativama kako u RH, tako i u EU, pa i UN-u.

“Stoga pozivamo Vladu RH da hitno i bez odlaganja riješi ovo pitanje, postupi po zakonima Konvencije i Ustava RH, kao i preporukama UN-a i Europskog parlamenta i time zaustavi vrlo tešku i očitu diskriminaciju koja se provodi nad transeksualnom populacijom u RH. Istom ćemo smatrati i vašu šutnju i nepoduzimanje mjera zaštite ljudskih prava, i stoga zahtijevamo da hitno i bez odlaganja Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim maticama stavite na dnevni red sjednice Vlade, a potom odmah i na dnevni red sjednice Sabora”, poručuje Trans Aid.

Također su ih zamolili da kod donošenja odluke postupe po preporukama Vijeća Europe, odnosno, Povjerenika za ljudska prava, u čijoj preporuci je vrlo jasno naznačeno kako i na koji način se trebaju ispoštivati ljudska prava i primijeniti zakoni Konvencije o ljudskim pravima, te urediti zakone država Europe.

“S obzirom na predugi period u kojem u Republici Hrvatskoj nije postojao niti jedan zakon koji bi olakšao život transeksualnim osobama, te je dolazilo do nasilja, samoubojstava i teške patnje, molimo da zaista na prvoj slijedećoj sjednici održite raspravu i donesete odgovarajući prijedlog Zakona”, zaključilli su u udruzi.

UN-ov dogovor o zaustavljanju nasilja nad ženama

Državne članice Ujedinjenih naroda su se 15. ožujka obvezale na zaustavljanje nasilja nad ženama, što uključujuće i snažne dogovore o promociji rodne jednakosti, osnaživanju žena i osiguravanju zdravstvenih i reproduktivnih prava te pristupa seksualnim i zdravstvenim uslugama.

Dogovoreni zaključci Komisije o statusu žena (CSW) na 57. zasjedanju vrlo su bitan korak naprijed kojim se gradi globalan napredak te kreira snažan okvir kojim će se zaustaviti svi oblici nasilja nad ženama, mladim ženama te djevojkama i djevojčicama.

Organizacije za ženska prava i zdravlje čestitale su vladama koje su branile ženska ljudska prava i prava djevojaka na slobodan život bez nasilja.

Posljednja dva tjedna mogli smo svjedočiti intenzivnim pregovaranjima u kojima su se koristili kulturom, tradicijom i religijom kako bi negirali ženama njihova prava. Iz tog je razloga bitan ovakav ishod u kojem se priznaje borba za ženska ljudska prava, čiji su se zagovaratelji i zagovarateljice često susretali s osudom kad bi branili univerzalna prava koja su, između ostalog, uključivala i prava na reproduktivno zdravlje. Dogovoreni zaključci  izričito pozivaju na dostupne i pristupačne zdravstvene usluge, kao što su hitna kontracepcija i siguran abortus za žrtve nasilja.

Po prvi put su dogovoreni zaključci komisije za prava žena pozvali vlade na nabavu i opskrbu ženskih kondoma. Komisija o statusu žena (CSW) je potvrdila i prethodne obveze ustanovljene u Pekinškoj deklaraciji i Platformi za akciju, kao i u programu akcije Međunarodne konferencije o populaciji i ekonomskom razvoju, te njihovim daljnjim akcijama i implementacijama.

Vlade su se također ponovno obvezale na bitne strategije za provedbu kvalitetnog seksualnog obrazovanja, na potrebu za prestankom štetnih praksi negativne kulture i tradicije, a i na potrebu da se usluge usredotoče i temelje na raznim iskustvima djevojaka i žena, uključujući i autohtone žene, starije žene, imigrantice, žene s invaliditetom, žene koje žive s HIV-om, te žene koje su u državnom zatvoru.

Povezanost HIV-a i nasilja nad ženama je također zabilježena u dogovorenim zaključcima.  Osudili su i pozvali na akciju sprječavanja nasilja nad ženama u zdravstvu, uključujući i prisilnu sterilizaciju.
Također, nasilje nad djevojkama zauzima ogromno mjesto u dokumentu.

Komisija poziva na zaustavljanje dječjeg, preranog i prisilnog braka, koji je rastući problem u mnogim državama. Diljem svijeta, 67 milijuna djevojčica i djevojaka biva prisiljeno na brak prije punoljetnosti. Zemlje su se također obvezale poboljšati sigurnost za djevojke i djevojčice na putu do škole, u školi, a i na igralištima; osigurati šanse za obrazovanje (i) djevojkama koje su već udane i/ili trudne te spriječiti, istražiti i osuditi nasilje nad ženama i djevojkama od strane autoriteta, kao što su to, primjerice, učitelji i vjerske vođe.

Dogovoreni zaključci naglašavaju i ulogu muškaraca i dječaka u procesu suzbijanja nasilja nad ženama te pozivaju nacionalne politike zemalja na suzbijanje rodnih stereotipa koji žene i djevojke prezentiraju kao podređene muškarcima i dječacima. Komisija o statusu žena poziva i vlade na uključenje, edukaciju, osnaživanje i podršku muškarcima i dječacima kako bi preuzeli odgovornost za svoje seksualno i reproduktivno ponašanje te postali strateški partneri i saveznici u prevenciji te eliminaciji svih formi diskriminacije i nasilja nad ženama i djevojkama.

Naglašavaju i potrebu za ukidanjem zakonodavstva, politike i programa koji diskriminiraju žene ili imaju diskriminatoran utjecaj na žene. Komisija o statusu žena (CSW) poziva i na učinkovitu pravnu pomoć i neometan pristup pravdi svim ženama i djevojkama. Ustanovljeno je i da oružje pogoršava situaciju nasilja nad ženama.

Dogovoreni zaključci prepoznaju nove probleme u kampanji protiv nasilja nad ženama, uključujući i strategije za rješavanje uloge novih medija; utjecaj klimatskih promjena na žene;  potrebu za određenim mjerama koje bi ohrabrile tvrtke da reagiraju na nasilje na poslu, no isto tako da pruže podršku kolegama i kolegicama koji proživljavaju obiteljsko nasilje. Izrazili su i potrebu za multisektorskim odgovorima kojima bi zaustavili nasilje nad ženama.

Rasprave na Komisiji o statusu žena pokazale su visoku potporu vladama kako bi riješile nasilje nad ženama i djevojčicama na temelju njihove stvarne ili uočene seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Izražena je i potreba za rješavanjem problema nasilja u intimnom partnerstvu. Iako se države članice nisu uspjele dogovoriti o svim pitanjima, borci i borkinje za ljudska prava uvjereni su da je konsenzus postignut unutar sustava UN-a te da će se odraziti na Dogovorenim zaključcima Komisije o statusu žena.

Međutim, organizacije civilnih društava izrazile su duboku zabrinutost zbog pokušaja konzervativnih članova da se odgode pregovori tijekom Komisije za prava žena. Srećom, mnoge vlade su se čvrsto držale obveza prema ženskim pravima. Izjavu kojom su feminističke organizacije izrazile zabrinutost tijekom Komisije možete pročitati na sljedećoj poveznici OVDJE!

Komisija za prava žena (CSW) sastaje se godišnje u New Yorku te su se zasjedanjem u 2013. fokusirali na eliminiranje nasilja nad ženama. Komisija se sastoji od 45 državnih članica te im je glavni globalan fokus spolna i rodna jednakost s ciljem promicanja žena u političkom ekonomskom, državnom, socijalnom i obrazovnom području. Mandat im je osigurati punu provedbu postojećih međunarodnih sporazuma o ženskim ljudskim pravima i ravnopravnosti spolova.

Prevela i prilagodila Andreja Pančur

Nikada više Varšavska!

Zagrebački aktivisti i aktivistkinje su u četvrtak pred Gradskom skupštinom uoči zasjedanja izvjesili transparent s porukom Nikad više Varšavska. Razlog njihove akcije je donošenje odluke o izmjenama i dopunama Generalnog urbanističkog plana koji bi se danas trebao izglasati. Upozorili su na dosadašnje promjene GUP-a iz 2007. i 2009. koje su pogodovale investitorima, a na štetu javnog interesa, piše H-alter.

“Mi nismo protiv investitora, ali jesmo za zaštitu javnih prostora”, rekla je glumica Urša Raukar.

Teodor Celakoski iz Prava na grad objasnio je kako će s novim prijedlogom donjogradska zona koja je, prema njegovom mišljenju najvrijedniji dio Zagreba, biti oslobođena novih garaža i masovne izgradnje.

“Uz zaštitu centra, promjene se tiču i podsljemenske zone”, dodao je.

Bernard Ivčić, predsjednik Zelene akcije, osvrnuo se na konkretna pogodovanja.

“Izmjene koje bi se danas trebale izglasati poništit će štetne izmjene iz 2009. kada se pogodovalo Ivici Todoriću da svoj dvorac koji je prvobitno trebao biti hotel postane isključivo privatno vlasništvo. Naime, tim izmjenama omogućeno je da sve zelene površine u podsljemenskoj zoni iznad 15.000 metara četvornih dobiju građevinsku dozvolu. Kulmerovi dvori su nešto iznad 15 tisuća metara četvornih”, rekao je Ivčić.

“Ukoliko se ove izmjene ne donesu, to će značiti da ova Skupština nije spremna slušati zahtjeve građana i građanki”, zaključio je Celakoski.

Govor mržnje vraća nas u devedesete

“Govor mržnje Ruže Tomašić i Zdravka Mamića na tragu je vremena u kojem se sustavno sprječavao povratak srpskog stanovništva nakon Oluje”, upozorila je Vesna Teršelič iz Documente.

“Budući da su društveni odnosi još uvijek poremećeni, govor mržnje je nešto najgore što nam se može dogoditi. Uostalom, on može utjecati i na pravosuđe”, upozorila je Teršelič na konferenciji koja je održana povodom predstavljanja Godišnjeg izvještaja o praćenju suđenja za ratne zločine, prenosi H-alter.

“Počinitelje zločina sve je teže procesuirati. Kvaliteta dokaznog materijala se zbog nepravovremeno i nekvalitetno provedenih istraga smanjuje, a u društvu još uvijek nije stvoreno ozračje u kojemu bi se svjedočilo protiv počinitelja zločina s vlastite strane. Sve je manji interes javnosti za problematiku ratnih zločina”, rekla je Teršelič.

Voditeljica Documente podsjetila je i na zabrinjavajuću situaciju u kojoj se nalaze žrtve zločina.

“Žrtve koje su uzalud čekale pravdu još uvijek moraju plaćati parnične troškove suđenja. No u posljednje vrijeme postoje naznake da bi se to moglo promijeniti”, istaknula je.

“U prošloj godini zabilježeni su i pozitivni pomaci, poput početka rasprave u nekoliko slučajeva za zločine počinjene nad Srbima u Sisku, Kerestincu, Pagračkoj Poljani i Zagrebačkom velesajmu. Pozitivan pomak vidljiv je i u suđenjima u Srbiji, gdje su osuđena 22 pripadnika srpskih postrojbi za zločine počinjene na području Hrvatske”, konstatirao je Mladen Stojanović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.

Kao negativne pojave Stanojević je izdvojio odugovlačenje s postupcima u kojima su osumnjičeni Mihajlo Hrastov, kojeg se sumnjiči da je počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanje neprijatelja na Koranskom mostu, i Petar Mamula, osumnjičen da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Baranji. Među negativne učinke Stojanović je ubrojio i neprocesuirane onih koji su devedesetih protupravno minirali kuće te neriješen status dijela stanovništva koje je deložirano iz svojih domova.

“Kako bi se situacija popravila, nužno je poboljšanje međunarodne suradnje između Hrvatske i Srbije, a koja je narušena nakon promjene vlasti u Srbiji, ali i nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču“, zaključio je Stojanović.

Marko Sjekavica iz Građanskog odbora za ljudska prava sporost pravosuđa u hvatanju u koštac s ratnim zločinima okarakterizirao je frustrirajućom. Sjekavica je podsjetio na slučaj Petra Mileusnića, civilne žrtve rata. Pripadnici Prve gardijske brigade Hrvatske vojske pred kraj 1991. godine ušli su u obiteljsku kuću Mileusnićevih u Novskoj te su ih pri tom mučili i ubili njegovu kćer i ženu. Pucali su i na njega i pogodili ga u lice, ali on je uspio pobjeći i preživjeti. No Milesunić kao oštećenik u ovom postupku nije doživio pravdu jer je nekoliko dana prije izricanja presuda preminuo.

“Za razliku od civilnih žrtava rata, u povlaštenom položaju su i dalje bivši i sadašnji pripadnicima MUP-a osumnjičeni za ratne zločine kojima država plaća sudske troškove obrane. Nije samo bitna formalna pravda, nego i učinak na društvo u cjelini. Bitno je inzistirati ne samo na daljnjem unapređenju zakonskog okvira koji je dobar, nego i nastavka procesuiranja ratnih zločina i ukazivanja na okolnosti u kojima su počinjeni, Bez toga nema pomirenja”, zaključio je Sjekavica.

Vesna Teršelič pozdravila je činjenicu što se unutar Hrvatske napokon počelo govoriti o silovanju i seksualnom nasilju kao kaznenom djelu ratnog zločina. Podsjetila je kako je na suđenjima za ratne zločine tijekom prošle godine na vidjelo izašla i uloga pripadnika nekadašnjeg političkog vrha.

Ivan Vekić je na suđenju za zločine počinjene u Sisku izjavio kako je u ratu bilo ‘puno unutarnjih neprijatelja’ i da je među njima bilo ‘teško prepoznati neprijateljski nastrojene civile i civilke’. Na suđenjima se moglo čuti i kako je tadašnji državni vrh znao za počinjenje kaznenih djela”, zaključila je voditeljica Documente.