Ove godine mora se održati Beograd Pride!

Predstavnici Europske komisije, koji su nedavno boravili u Beogradu u okviru Unapređenja stalnog dijaloga Srbije i EU, istaknuli su kako će u narednim mjesecima iznimnu pažnju posvetiti praćenju prava seksualnih manjina u Srbiji.

To se prije svega odnosi na održavanje Povorke ponosa u Beogradu, prenosi Danas.rs.

“Unija smatra da je postojeća zakonska regulativa u domeni prava LGBT populacije u Srbiji adekvatna, ali da je neophodno pojačati napore kako bi u praksi bila provedena propisana načela”, kazao je izvor ovog srbijanskog medija.

Štoviše, nizozemski stručnjak za Zapadni Balkan Johan van Merienboer istaknuo je kako Nizozemska sigurno neće dopustiti da se Uniji pridruži ni jedna zemlja koja ne poštuje prava seksualnih manjina.

“Ne čudi činjenica da EU inzistira na poštovanju tih prava, ne samo u Srbiji već i u državama članicama. Kada je riječ o Srbiji, Bruxelles stavlja poseban naglasak na sprječavanje diskriminacije seksualnih manjina, budući da su vlasti dvije godine zaredom donosile odluku o zabrani održavanja Parade ponosa”, poručila je Hana Semanić, članica Centra za istraživanja proširenja EU iz Budimpešte.

Pet godina zatvora za transparent

Još je jedna studentica koja je sudjelovala u prosvjedima za besplatno obrazovanje u Turskoj, osuđena  zbog “širenja terorističke propagande”

Studentica Sevil Sevimli osuđena je danas na pet godina, dva mjeseca i 15 dana zatvora zbog “širenja terorističke propagande”, prenijeli su turski mediji.

Sevimli, koja je sudionica programa razmjene studenata sa Univerzitetom Anadolija, bila je optužena za “članstvo u naoružanoj organizaciji” i “širenje propagande”.

Optužnica ju je teretila za sudjelovanje u demonstracijama povodom Prvog maja, kada je nosila transparent s porukom “Želimo besplatno obrazovanje” i prisustvovala koncertu jedne ljevičarski orijentirane grupe.

Bit će zadržana u pritvoru dok za tri mjeseca ne bude razmatrana mogućnost “uslovnog oslobađanja”, prenio je list Hurijet na svom veb sajtu.

“Ja sam ljevičarka i socijalistkinja. Ne demantiram ništa. Branila sam demokraciju i jednakost. Možete nas nazvati teroristima samo zato što smo bili na koncertu grupe Jorum, ali dobro znate tko su pravi teroristi: oni koji iskorištavaju narod”, rekla je Sevimlijeva novinarima poslije ročišta 16. siječnja.

Sevil je diplomirala komunikologiju na Univerzitetu Limijer u Lionu i upisala master na istom odsjeku.

Island najavio zabranu online pornografije

Islandska vlada razmatra zabranu internetske pornografije kako bi spriječila svoje sugrađane/ke da pregledavaju i preuzimaju sadržaj ocijenjen kao pornografski (x-rated) materijal.

Zakonodavstvo, koje je predložio ministar unutarnjih poslova Ogmundur Jonasson, ima za cilj da blokirati štetne učinke pornografije na mlade ljude filtriranjem pristupa pornografskim slika i videima preko smartphonea, računala i igraće konzole.

Ne mareći za kritike o cenzuri, Ogmundur povezan s političkom strankom Left-Green Movement, ukazao je na razne društvene probleme za koje smatra da ih uzrokuje pornografija, navodeći da “nasilna pornografija ima vrlo štetan utjecaj na mlade ljude i može biti jasna poveznica učestalosti nasilnog kriminala.”

Zakonom je u Islandu već zabranjeno tiskanje i distribucija pornografije kao i striptiz klubovi (radi čega je Island zaslužio Guardianovu titulu ‘Globalnog lidera u feminizmu’ 2010. godine). No, novim prijedlogom zakona zabrana pornografije bi se proširila i na internet, te bi bilo protuzakonito koristiti islandske kreditne kartice za kupnju pornografije i uključivao bi filtriranje pornografskih IP adresa.

Politička savjetnica Ogmundura, Halla Gunnarsdottir, je izjavila kako zakon nije protiv seksa. No, na internetskoj stranici Gizmodo, Island su proglasili prvom zapadnom demokracijom koje će se “po zabrani pristupa internetskoj pornografiji pridružiti zemljama poput Irana, Saudijske Arabije, Jemena i drugih hramova demokracije naširoko poznatih radi zaštite prava žena i djece.”

Gail Dines, profesorica sociologije i ženskih studija na Wheelock sveučilištu u Bostonu, nudi protutežu cenzuri smatrajući kako će se ovim zakonom pornografiju promatrati iz “nove perspektive koja uzrokuje štetu ženama u porno industriji i krši njihova građanska prava. To je također pristup pornografiji s gledišta djece čija je seksualnost oteta u mladoj dobi od brutalnog seksualnog imaginarija”, izjavila je.

Fotografkinje 2013.

Četvrtu godinu zaredom organiziramo izložbu fotografija povodom Međunarodnog dana žena. Na izložbi mogu sudjelovati samo žene autorice. Želimo ovom izložbom promovirati  ženu kao autora, a same autorice odlučuju o temi i sadržaju svojih fotografija. Ovakvim pristupom želimo naglasiti i istaknuti da je žena kao autorica sasvim ravnopravna i prisutna u našem radu, a ne, kao što  je neki tretiraju, samo kao motiv, što je često na granici neukusa i zloupotrebe. Dakle, naš stav je u duhu suvremenog društva u kojem žena ravnopravno participira u svim područjima ljudske aktivnosti. I zato je iznad i ispred svega žena subjekt, a ne žena objekt.

Selektorica izložbe je povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Branka Arh

Na natječaju mogu ravnopravno sudjelovati sve fotografkinje bez obzira jesu li članice nekog fotokluba, ili su pak u statusu slobodnih autorica ili se samo povremeno bave fotografijom.

Za sudjelovanje na ovom natječaju plaća se kotizacija na način da članice Fotokluba Rijeka plaćaju 30,00 kuna, a sve ostale 60,00 kuna. Uplata se vrši na žiroračun Kluba: Erste banka  2402006-1100135039   (u rubriku Svrha uplate treba upisati  FOTOGRAFKINJE 2013, u rubriku Model treba upisati  00, a u Pozivu na broj upisati svoj   OIB).

Autorice, sudionice natječaja, potpisom na prijavnici potvrđuje autentičnost snimljene fotografije  te   preuzimaju odgovornost za sadržaj prijavljenih fotografija.
Svaka fotografkinja predstavlja svoju stvaralačku osobnost; to znači da je tema slobodna.
Poželjno je da se prilože fotografije koje još nisu izlagane u Rijeci.
Prijaviti se može najviše šest ( 6 ) fotografija.
Prijavljuje se isključivo e-mailom na način da se fotografije moraju smanjiti da duža strana bude 20 cm i 72  pixela/inchu  u JPG formatu i potpisane redni broj, ime i prezime, naziv.

Evo ovako: 1. Mara Maric_Kisno jutro; 2. Mara Maric_Vruca jesen itd.  ( u digitalnom potpisu ne koristimo diakritičke znakove a u prijavnici ih normalno koristimio ). Uz fotografije u istom e-mailu treba priložiti ispunjenu prijavnicu i kopiju uplate, kotizacije te životopis. Prijavnicu pronađite OVDJE!

Krajnji rok prijema fotografija je 23. veljače 2013. na e-mail   fotoklubri@gmail.com

Po pregledu i odabiru fotografija autorice će biti obaviještene najkasnije do 25. 2. 2013. kako bi mogle izraditi i poslati povećanja za izložbu. Printane fotografije treba slati na adresu:

Fotoklub Rijeka

Pod voltun 4

51000 Rijeka

PP 63

Organizator će izdati katalog u digitalnom obliku koji će biti dostupan na mrežnim stranicama: www.photori.orgDodatne informacije možete dobiti na mob.:095 913 17 69 ;   fotoklubrijeka@net.hr

Pobačaji: perspektiva obiteljske liječnice

Na 40-u godišnjicu legalizacije pobačaja, doktorica Linda Prine objašnjava kako je pobačaj dio osnovne i trajne brige za pacijentice.

22. siječnja obilježena je 40-a godišnjica sudskog procesa Roe protiv Wade pred američkim Vrhovnim sudom, koji je rezultirao legalizacijom pobačaja u Sjedinjenim Američkim Državama. Samo godinu dana ranije, 1972., isti je sud legalizirao korištenje kontracepcije za nevjenčane parove. Oni koji su u to vrijeme bili u kasnim tinejdžerskim godinama još se uvijek živo sjećaju straha od trudnoće jer nije bilo adekvatne kontracepcije kao i straha da će trebati pobačaj, koji je tada bio ilegalan. Ali se isto tako sjećaju i tih prvih slatkih godina reproduktivne slobode.

Doktori i doktorice poput Linde Prine, koja se bavi obiteljskom medicinom, sjećaju se tog vremena nakon legalizacije pobačaja, kad su pobačaji bili svima dostupni, barem u užem New Yorku. “Kad sam 70-ih godina bila kirurška sestra, na svakom su operativnom zahvatu, uključujući i pobačaje, bile prisutne dvije medicinske sestre i anesteziolog. I to čak u bolnicu u vlasništvu katoličke crkve!” No do 1980-ih, kad je Prine postala liječnica i odrađivala pripravnički staž, podučavanje tehnici izvršavanja pobačaja bačeno je u “napušteno krilo bolnice” bez prisutnog pomoćnog bolničkog osoblja.

Prine shvaća da su aktivistkinje za žensko zdravlje imale najbolje namjere kad su otvorile neovisne klinike diljem zemlje kako bi ženama kojima treba pobačaj osigurale specijaliziranu pomoć u pozitivnom okruženju. Međutim, marginalizacija pobačaja kao važnog dijela medicinske skrbi za pacijenta omogućilo je medicinskim školama i bolnicama da ne podučavaju tehnici izvršavanja pobačaja. Kako su klinike bile napadane, rezultiralo je i ubojstvima medicinskog osoblja 1990-ih godina, postalo je sve teže naći educirane doktore i doktorice kao i pomoćno osoblje koje bi moglo obaviti pobačaj.

Prine samu sebe smatra sretnicom jer je imala prilike biti učenicom mnogih hrabrih doktora kao što je William Rashbaum, legendarni ginekolog iz New Yorka. Prine je odlučila da će svoje studente i studentice podučiti tehnici izvršavanja pobačaja te ih učiniti pristupačnijima pacijenticama tako da pobačaji opet postanu dio osnovne brige za pacijenticu. Prošle je godine dobila nagradu udruge Physicians for Reproductive Choice and Health (udruženja liječnika i liječnica za reproduktivno zdravlje i izbor u SAD-u) za pružanje izvrsne usluge pobačaja i inspiraciju kolegama i kolegicama, stažistima i stažisticama te studentima i studenticama medicine.

Po podacima koje je objavio Guttmacher institut, gotovo svaka treća žena u Americi će napraviti barem jedan pobačaj do 45-e godine života. To jasno ukazuje na to da je pobačaj dio reproduktivnog života mnogih žena. Reproduktivni život žena sadrži većinu, ako ne i sve od sljedećih faza: trudnoća, spontani pobačaj, porod, neplodnost, pobačaj i menopauza. Ordinacija Linde Prine, uz upale grla, istegnute mišiće i godišnje sistematske preglede, pruža i njegu na svim ovim područjima. Ovakvu vrstu brige naziva “brigom usredotočenom na pacijenticu”. Brine se o više generacija jedne obitelji od rođenja pa sve do smrti. Uz to, nadzire zdravstvenu skrb za žene u mreži zdravstvenih centara na širem području New Yorka, što joj pruža uvid u mnoge razloge zbog kojih žene zatraže pobačaj.

“Ako zaista želimo pomoći u stvaranju zdravih obitelji”, rekla je Prine,”moramo omogućiti ženama da stvore te obitelji kad su spremne na to”. Prine je vješta doktorica s mnogo godina iskustva.

Ali, Prine je jedinstvena u svom polju zbog načina na koji bilježi priče iz svoje interakcije s pacijenticama. Kako bi povećala podršku za pristupačniji pobačaj, ona priče dijeli na službenim sastancima s kolegama i kolegicama, pred zakonodavcima i zakonodavkama, i posebice na mailing listi koju je pokrenula kako bi ojačala suradništvo doktora i doktorica obiteljske medicine i studenata i studentica medicine. “To nam daje snage”, kaže Prine, “posebice kolegama koji žive u dijelovima zemlje gdje pobačaj nije dobro prihvaćen i koji time svaki dan riskiraju svoju sigurnost”.

{slika}

Jedna od tih priča je priča o 43-godišnjoj majci dvoje djece koja boluje od dijabetesa i visokog krvnog tlaka i čija je zadnja trudnoća bila puna komplikacija. Doktorici Prine dovela ju je njezina sestra, koja je i sama pacijentica doktorice Prine, bez znanja njezinog muža. “Da je rekla svom suprugu da želi napraviti pobačaj, to bi bio kraj njihovog braka. Ali, da je nastavila s trudnoćom riskirala bi svoje zdravlje a vjerojatno i svoj život.” Prine joj je pomogla riješiti se osjećaja sebičnosti i izvršila pobačaj.

Druga priča je o 33-godišnjoj ženi kojoj je ovo bila prva trudnoća. U to vrijeme radila je 2 posla, bila zaručena te se planirala vjenčati u narednu godinu dvije, ali u tom trenutku nije se mogla nositi s trudnoćom. Htjela je pobaciti čim je saznala da je trudna, ali je njezin ginekolog otezao dajući joj netočne informacije kao što su upozorenja da  bi pobačaj mogao uzrokovati neplodnost. Nakon što je shvatila da mu više ne može vjerovati, potražila je pomoć kod doktorice Prine. Napravila je pobačaj te se potom odlučila za unutarmaternični sustav kontracepcije (IUD) te ostala pacijentica doktorice Prine. “Jedno je biti protiv pobačaja i ne ih obavljati u svojoj ambulanti, ali namjerno sabotirati namjere pacijentice da napravi pobačaj dajući joj krive informacije ili je pak tjerati na udaju je vrlo neprofesionalno”, rekla je Prine.

Treća je priča o tinejdžerici koja je htjela završiti srednju školu i postati medicinska sestra. S njom je na pregled nakon pobačaja i umetanje unutarmaterničnog sustava kontracepcije došla njezina majka. Držala ju je za ruku i rekla koliko je ponosna na svoju kćer. “Smatram da većina majki podupire svoje kćeri u njihovoj odluci, čak i ako nisu sretne zbog činjenice da su im kćeri seksualno aktivne. To izgrađuje posebnu povezanost majke i kćeri koju mi, kao doktori, poštujemo”, rekla je Prine.

Ili priča o uznemirenoj majci koja je došla na pregled sa svojim 15-mjesečnim djetetom i pritom zatražila test za trudnoću. Kad je saznala da je trudna, zaplakala je. Kad joj je Prine objasnila da joj može pripisati tabletu koja će izazvati grčeve i krvarenje i time prekinuti trudnoću, majka je opet zaplakala, ali ovaj put od zahvalnosti.

“Velika je stvar to što činimo za žene”, kaže Prine. “Ali s medicinskog stajališta, to ne bi trebala biti velika stvar. Trebalo bi biti samo rutinski dio našeg posla.”

Prine ima tu sreću što radi u saveznoj državi koja nije donijela restriktivne zakone o pobačajima koji bi predstavljali ogroman teret za doktore i doktorice i ambulante koji ženama nude osnovnu brigu o reproduktivnom zdravlju. Rekordnih 92 takvih zakona je doneseno u Americi  2011. godine, a 2012. je donesen ih je tek nešto manji broj. Elizabeth Nash, koja radi u Guttmacher institutu te prati trendove u reproduktivnoj brizi za pacijente, upozorava da “svi znakovi upućuju na to da nas čeka još jedna godina u kojoj će zakonodavci i zakonodavke pokušati limitirati pravo na i pristup pobačaju”.

Važno je da SAD stalno bude na oprezu i da zauzda ovaj val napada na pobačaje. Sudovi, zakonodavci i vladine organizacije, kao i medicinske institucije, mjesta su za pozitivnu propagandu. Aktivisti i aktivistkinje koji se zalažu za pravo žena na izbor (pro-choice) i dalje štite prava dobivena u sudskom procesu Roe protiv Wade. Mlađe generacije doktora i doktorica zahtijevaju trening u provođenju pobačaja, što je dobra stvar jer SAD očajnički treba više doktora i doktorica koji bi izvršavali pobačaje.

Doktori i doktorice koji obavljaju pobačaje vode, kako je Prine naziva, beskonačnu bitku. Trebalo bi im odavati počast svaki dan, ne samo na obljetnicu sudskog procesa Roe protiv Wade. Ambulante obiteljske medicine u malim gradovima i siromašnijim dijelovima velikih gradova mogle bi biti efikasna mjesta za uključivanje kontracepcije i pobačaja u osnovnu brigu za pacijente. Doktori i doktorice opće prakse kao što je Linda Prine, možda čak i bolje od bilo kojeg drugog pristupa, ukazuju na to da su pobačaji dio osnovne i kontinuirane brige za žensko reproduktivno zdravlje i zdravlje čitavih obitelji.

 Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj 

Feminizacija siromaštva na slučaju kućnih pomoćnica u Maleziji

Mjesto žena u modernoj državi

Malezija je razvijena država. Arhitektura Kuala Lumpura s vrtoglavo visokim neboderima koji kombiniraju stilove raznolikih muslimanskih zemalja sa suvremenim tendencijama zapadnih zemalja doista čini njihov horizont daleko zanimljivijim od europskih. Ova ideja ‘moderniziranog islama’ nominalna je državna politika društvenog razvoja. U državnoj službi pronaći ćete žene, muslimanke na mnogobrojnim vodećim pozicijama, a navodno i sačinjavaju 47% ukupne radne snage. Država aktivno provodi mjere za uključivanje ženskog stanovništva u javne sfere društva.

Uzimajući u obzir da se radi o rapidnim društvenim promjenama koje se odvijaju unatrag posljednjih tridesetak godina, postavlja se pitanje kako se izmijenila struktura tradicionalne malezijske obitelji. Drugim riječima, je li povećano sudjelovanje žena u javnoj sferi uzrokovalo određenu preraspodjelu poslova u privatnoj, i kako se ona odigrala?

… i mjesto sluškinja u modernoj obitelji

Odgovor nije toliko očit kao što se može činiti. Kućanstvo i dalje vodi žena. Žena pere odjeću, kuha ručak i ustaje u cik zore da spravi doručak, dok se oni koji zarađuju novac spremaju za posao. Nakon posla, ona će skuhati večeru i oprati suđe. Ako nakon toga bude vremena, sjest će se na tri metra iza gospodara na stolac uza zid i gledati emisiju po njihovom izboru.

Iza ponoći žena u principu spava. Osim ako “bread winner” poželi nešto prigristi prije spavanja. U to  slučaju će probuditi ženu da mu nešto spremi.

Sve ove poslove ne izvršava Malezijka – ipak su se toliko modernizirali! – nego se u tu svrhu zapošljava kućna pomoćnica iz Indonezije. Proces povećanja radničkih imigranata iz siromašnijih zemlja u Maleziji započeo je 1980-ih godina, s njezinim vrtoglavim ekonomskim rastom. Indonežanke će biti presretne da se zaposle jer u Indoneziji posla nema – već sada 6 milijuna njezinih državljana radi u inozemstvu, a zaradu šalje obitelji u domovini. Malezijci trebaju jeftine kućne pomoćnice (iako je tamo i dalje uvriježeni naziv ‘sluškinje’), a Indonežani trebaju posao. Svatko je dobio ono što je htio, svi bi trebali biti zadovoljni.

Problem je to što je Malezija već postala ozloglašena po zlostavljanjima stranih kućnih pomoćnica. Pronaći će se slike njihova spaljivanja, udaranja, silovanja, cijeli dijapazon nasilničkog ponašanja. Od  niza medijskih izvještaja o takvim incidentima, spomenut ću jedan od recentnijih, koji se zbio su prosincu 2012. godine kada je od neplaćenog prisilnog rada oslobođeno 105 stranih radnica u kućanstvu (od naziva koji je nedavno uveden u engleskom jeziku, ‘domestic worker’), od kojih je njih 95 iz Indonezije. Agencija za zapošljavanje kojoj su platile uslugu osiguravanja posla u malezijskom kućanstvu ih je držala zatočene u zgradi u blizini Kuala Lumpura. Slučajevi fizičkog i seksualnog iskorištavanja i nasilja bili su toliko učestali da je u lipnju 2009. godine indonezijska vlada zabranila ženama odlazak u Maleziju u svrhu rada u kućanstvu. Zabrana je povučena nakon dvije godine kada su ponovno započeli pregovori između vlada obiju zemlja o pravima radnica.

Međutim, dimenzije čitavog problem radnica u kućanstvu u Maleziji ne svode se isključivo na fizičko i seksualno nasilje. Radi se o sustavnom iskorištavaju imigrantskih radnica u domaćinstvu koje se tek u najokrutnijem obliku manifestira kao fizičko nasilje, a posljedica je nedostatka bilo kakve pravne zaštite.

Kućne pomoćnice između privatne i javne sfere

Izostanak regulacije prava radnica u kućanstvu nije posljedica izostanka zaštite općih prava radnika, jer zakoni o tome postoje, nego se radi o specifičnom položaju radnice u kućanstvu koji bismo mogli okarakterizirati kao određeni ‘zakonodavni limb’. Prema izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) o trenutnim uvjetima i pravima radnika u domaćinstvima iz 2012. godine, u Maleziji radnici i radnice ostaju izvan dosega zakona o općim pravima radnika i radnica. Ovo znači da efektivno nemaju pravno definirano trajanje radnog tjedna, nemaju pravo na slobodan dan i nije im određena minimalna plaća. Iako ovaj problem nije ograničen na Maleziju – rad u domaćinstvu na svjetskoj razni pati od problema nereguliranosti – kada se uspoređuju statusi radnika/ica u domaćinstvu u raznim državama postaje očito da Malezija spada u skupinu zemalja s najgorim uvjetima. Istovremeno, predstavlja značajni faktor u svjetskoj statistici zapošljavajući iznimno veliki broj radnica u kućanstvu, od kojih je većina, što je prema Human Rights Watch otprilike 300.000, iz Indonezije.

{slika}

 Kada se prava ne reguliraju, stvaraju se nehumani uvjeti  rada i života. Prema ILO, radni dan kućnih pomoćnica traje između 16 i 18 sati, što im ostavlja 8 do 6 sati za spavanje i odmor. Ugovor koji uspostavljaju s poslodavcem je u trajanju od dvije godine, i tijekom tog vremena nemaju pravo na godišnji odmor niti porodiljni dopust, a većina nema nijedan slobodan dan u tjednu. Iako se procjenjuje da im plaća iznosi 400 do 600 malezijskih ringeta mjesečno (700 do 1100 kn), teško je utvrditi koliko točno zarađuju budući da mnogi poslodavci od plaće deduciraju svotu koju platili agenciji za sluškinje. Radi se o tome da između Indonežanke koja traži posao u kućanstvu i poslodavca koji traži kućnu pomoćnicu postoje dvije posredničke instance. Prva je indonezijska agencija za “novačenje” sluškinja, kojoj radno sposobna Indonežanka plaća uslugu pronalaska posla. Druga je malezijska agencija za sluškinje koja kontaktira indonezijske agencija i poslodavcu iz Malezije traži sluškinju u skladu s njegovim zahtjevima. Uslugu indonezijskoj agenciji plaća indonezijska radnica, a malezijskoj u principu poslodavac. Većina njih međutim taj iznos uzima od plaće koju bi trebao dati sluškinji.

Uzimajući u obzir realnu mogućnost fizičkog zlostavljanja i loše radne uvjete, čini se apsurdnim da Indonežanke i dalje žele tamo raditi. Ne samo da nisu obeshrabrene, nego sudeći prema kontinuiranom rastu broja međunarodne migracije zbog posla iz Indonezije, interes se povećava.   Uzrok tome jest iznimno niski životni standard u Indoneziji, kao i velika nezaposlenost. Iako je plaća kućnih pomoćnica ispod minimalne plaće propisane za malezijske radnike, i dalje je više od indonezijske minimalne plaće, čime i malezijska vlada opravdava neprimjenjivanje zakona o radu na sluškinje.

 Postoji i drugi razlog vezan direktno uz rodni aspekt problema radnica iz Indonezije. Prema istraživanju o iskustvima Indonežanki koje su radile u kućanstvima Saudijske Arabije (koja zajedno s Malezijom čini najpopularnije destinacije među indonezijskim migrantskim radnicama) strah od zlostavljanja prevladan je željom za osamostaljenjem ili poboljšavanjem pozicije unutar vlastite obitelji, što im omogućuje novčani prihod. U tradicionalnim i siromašnijim obiteljima, a većina indonezijskih migrantskih radnica upravo je takvog socijalnog profila, žene su imale manju moć odlučivanja unutar obitelji. Jednom kada su otišle u inozemstvo i počele svojim prihodom uzdržavati obitelj, njihov utjecaj u obiteljskoj zajednici je porastao. Posao i zarada omogućili su im da redefiniraju vlastiti položaj u starim strukturama, bez da nužno napuste zajednicu uz koju su čitav život vezane.   

Što se tiče uloge države u zaštiti prava svojih državljana, ona je djelomice kompromitirana njezinom ekonomskom ovisnošću o prihodima radnika i radnica u emigraciji. Indonezijska vlast u nekoliko je navrata pokušala izboriti se za bolje radne uvjete. U tu svrhu sastavljen je prvi “Memorandum of Understanding” i potpisan od predstavnika dviju vlada 2006. godine, koji je, nakon nastavka zlostavljanja radnica, i zabrane indonezijske vlade da stanovnici i stanovnice nastavljaju odlaziti kao radnici u kućanstvu u Maleziju, zamijenjen novim memorandumom u svibnju 2011. godine. Posljednji je memorandum prema strankama trebao značajno doprinijeti poboljšanju položaja radnika i radnica, ali realno ne predstavlja nikakav pomaku u tom smjeru. Njime se opet propušta odrediti iznos minimalne naknade za rad, a slobodni radni dan predviđen ugovorom može se zamijeniti naknadom za prekovremeni rad. Međutim, čak i da su u memorandumu na adekvatan način definirana radnička prava, time se ne bi osigurala njihova zaštita, budući da taj ugovor nije potpuno pravno obvezujući niti za jednu zemlju potpisnicu.

S druge strane, u interesu je malezijske vlasti doći do određenog dogovora budući da nacionalna ekonomija ovisi o stranoj radnoj snazi. Prema nekim izvorima, trenutno je registrirano oko 2 milijuna stranih radnika i radnica, a broj ilegalnih se procjenjuje na dodatnih 1.9 milijuna. Od posebnog je međutim interesa zadržati pritok indonezijske radne snage zato što je upravo ona najjeftinija.

Transformacije spolnog ugovora

Naizgled je problem kršenja prava radnica u kućanstvu svediv pod pitanja općih radničkih prava, i one doista nisu jedini stranci koje rade u lošim uvjetima. U Maleziji su jednako ugroženi i migrantski radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Međutim, izražen je rodni aspekt ne samo u pitanju kućnih pomoćnica nego i u pitanju migrantskog rada na svjetskoj razini. Broj migracija zbog posla u rapidnom je porastu (u posljednjih je sedamnaest godina broj radnika i radnica u emigraciji uvećan za 19 milijuna), a veliki udio u tome sačinjavaju upravo radnice u domaćinstvu. Na prvi se pogled rad u kućanstvu može se činiti kao vrijedna ulazna točka u tržište rada za žene, ali, kako ističe MOR, ” loši uvjeti rada i nedostatna pravna zaštita radnica u domaćinstvu povećava rodnu neravnopravnost”. Kao smo napomenuli, položaj kućnih pomoćnica posebno je ugrožen time što u većini zemalja nije reguliran općim zakonima o radu. Prema tome, iako se može sa sigurnošću tvrditi da su svi radnici zaposleni izvan matične zemlji često nalaze u nezaštićenoj poziciji, radnice u domaćinstvu posebno su ugrožene zbog privatne naravi svog posla. Povijesno gledano, odnos radnica u kućanstvu i njihovih poslodavaca često se temeljio na paternalističkom modelu, umjesto na eksplicitnom ugovoru o zapošljavanju kojim bi se jasno odredila prava i obveze radnika i poslodavca. Kao rezultat toga što u potpunosti ovise o volji poslodavca, nemaju nikakva prava i zbog izolirane naravi posla, navodi se u izvještaju, ove radnice osobito su često žrtve prisilnog rada i zlostavljanja.

Izražena rodna disproporcionalnost u ovom zanimanju može se objasniti otpornošću spolnog ugovora na strukturne promjene. Carole Pateman u Spolnom ugovoru (2000) tvrdi da je osnutak moderne države obilježilo ne samo sklapanje društvenog ugovora kojim su svi ljudi (muškarci) stekli status punopravnog pojedinca države, nego i spolnog ugovora kojim je definiran položaj žena. One nisu tek smještene u privatnu sferu, jer bi to značilo da se iz nje jednostavno mogu maknuti. U samoj je strukturi moderne države sadržana podjela na privatnu i javnu sferu, a žena je isključena iz ove druge, i osuđena na izvršavanje dužnosti i zadataka unutar prve. Prema tome, nije moguće samo ‘proširiti’ politička prava tako da se ona odnose i na žene, bez da se ne uvedu neke radikalnije promjene na relaciji privatno-javnih odnosa. Dokaz otpornosti patrijarhalne strukture vidimo u očuvanju tradicionalne privatno-javne podjele zahvaljujući prebacivanju funkcije kućanice na drugog pojedinca, koji je opet (kao i nekoć malezijske žene!) deprivilegirana pojedinka – imigrantkinja.