Skriveni stereotipi u omiljenim serijama

Nedavno je na Libeli objavljen prikaz serije Teorija velikog praska kroz prizmu stereotipa. Dotada sam bila uvjerena kako je ta serija, možda zbog toga što su glavni likovi – zaposlenici visokoškolskih obrazovnih ustanova, imuna i nikako u istom košu s drugim sit-com serijicama koje iz karikiranja muško-ženskih odnosa crpe materijal za smijeh. Nakon pročitanog, nisam zamrzila seriju, ni prestala je gledati, ali sam je sigurno počela gledati na drugi način. Prva stvar koja me (ni)je začudila jest to da je jedan od tvoraca serije Chuck Lorre koji ujedno stoji i iza serije Dva i pol muškarca. Da bi vidjeli karikiranje i stereotipne muško – ženske odnose u toj seriji, mozak slobodno ostavite isključen, sve te šovinističke dosjetke i šale pronaći će puta. Serija se poigrava i ismijava žene na primitivnoj razini (neseksualna domaćica, bivša rospija od žene, zgodne i usputne Charlijeve cure, itd.), što ne znači da su muški likovi superiorni. Glavni likovi su također karikature: pijani ženskar, rastavljeni uštogljeni muškarac i klinac u pubertetu. Lee Aronsohn, jedan od ljudi iza te serije, javno se ispričao za svoju izjavu kako je vrijeme ženskih sit-coma prošlo, televizija zasićena vaginom, a glavni likovi serije oštećeni zbog žena. Zanimljivo je da podaci o udjelu ženskih likova na televiziji dosežu brojku od 41%, što ne čini ni polovicu tzv. ženskih emisija na televiziji.

{slika}

Još jedna poznata serija, Svi vole Raymonda, na sličan je način problematična jer se vrti oko obitelji u kojima su žene dominantne samo u vezi obitelji, podizanja djece, hranjenja i inih obiteljsko-kućanskih obaveza, dok su muškarci uspješni u svojim profesijama (Raymond – poznati sportski novinar, Robert – policajac). Situacije kojima se smijemo uključuju scene poput onih gdje se ispostavlja kako je Raymond loš suprug i loš otac, a Debra obično ispadne trezveniji i odrasliji dio para. Na nesvjesnoj razini to znači: žena je jedina koja zna i može brinui o djeci i kući, što na kraju postaje odličan izgovor da muškarce udaljimo iz kuhinje, a žene ostavimo tamo. Uloge nesposobnog oca imamo još npr. u Simpsonima, Malcolmu u sredini i Svijetu prema Jimu.

Serija Prijatelji, jedna od omiljenih, također je pala na testu. Joey i Chandler, u epizodi čuvanja Rossovog djeteta, svojski se trude uvjeriti prolaznike da oni nisu gay par (ispod svega je pretpostavka da homoseksualnost podrazumijeva manjak muževnosti). Iako je popis scena koje nudi Timmins možda pomalo nategnuti (ismijavanje dojenja djeteta u javnosti, ismijavanje isprobavanja majčina mlijeka zbog odgovarajuće temperature, i sl.), možda ozbiljniji primjer stereotipiziranja je situacija kada Ross i Rachel traže dadilju za svoje dijete. Nakon podužeg intervjuiranja kandidatkinja koji ne zadovoljavaju, na kraju se pojavljuje muški kandidat Sandy, koji ima i potrebne kvalifikacije i iskustvo. Ross postavlja pitanje njegove seksualne orijentacije, a razgovor završava riječima: “Čudno je to…. Kakav je to posao za muškarca? To je kao kad bi žena htjela biti…. Kralj”.

{slika}

Serija Moderna obitelj, koja već u naslovu najavljuje odmak od tradicionalnog, može se nazvati modernom samo u strukturi: homoseksualni par vjenčanjem spaja prezimena crticom, a njihova posvojena kćer je Vijetnamka; drugi vjenčani par čine Kolumbijanka i postariji Amerikanac. Tradicionalnost se ipak oslikava u rodnim ulogama. Sve žene u obitelji se oslanjaju na mužev dohodak. Clairina primarna domena je kućanstvo. Nekad je bila uspješna u svojoj profesiji, ali je se odrekla zbog obitelji, a obiteljski odmor naziva “poslovnim putem”. Njezin suprug Phil lagano odskače od tradicionalne uloge idealnog oca zbog svoje osjetljivosti. On levitira na granici između modernog oca koji želi biti prijatelj svojoj djeci i stereotipno nesposobnog oca/muža kakvog možemo naći u srijama Svi vole Raymonda ili Kralj Queensa.

Gloria se pak savršeno uklapa u stereotip zgodne sponzoruše koja je udajom za bijelca ostvarila “američki san”. U prvoj sezoni izjavljuje “Djevojke vole kupovati, tračati i piti vino. Muškarcima trebaju avanturistički i muževni hobiji.” Ona je majka-kućanica i podržava ustaljene obrasce pokorne žene. Njezin muž, Jay, je utjelovljenje muškarca u kući čiji se autoritet ne propituje.

Homoseksualni par čine feminiziraniji Cam i muževniji Michael. Feminizirani homoseksualac je već stereotip sam po sebi koji se dalje grana u stereotipno shvaćanje da supružnik koji je feminiziraniji i automatski onaj koji više brine o djeci (Cam nije zaposlen, dijete je njegova odgovornost). Michael je odvjetnik kojemu više odgovara društvo odraslih i on je hranitelj obitelji. Tradicionalne rodne uloge (bez obzira na spol) funkcioniraju i u ovom slučaju.

{slika}

Amerikanci kao izumitelji sit-coma, istraživali su koje poruke o muško ženskim odnosima može dobiti Amerikanac, koji televiziju gleda u prosjeku 56 sati tjedno. Počevši od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada počinje era sit-coma, uloga majke postajala je sve samostalnija i jača tek u osamdesetima (Roseanne i Murphy Brown), dok je danas situacija takva da majke svoju dominantnost i moć u obitelji često dobivaju nauštrb ismijavanja očeva (npr., Malcolm u sredini). Rezultat istraživanja o modernim sit-comima (situacijskim komedijama) nije iznenađujuć: moderni očevi prikazani su kao odrasli adolescenti, glupani ili budale. Žena istovremeno preuzima ulogu muževa roditelja. Zanimljivo je to što suvremeniji sit-comi koji ismijavaju muškarca kao nesposobnog oca i supruga kojemu je žena istovremeno i majka, ženu ipak profesionalno zadržavaju u poziciji domaćice i odgovorne za djecu, dok je muž, iako ismijavan cijelo vrijeme, hranitelj obitelji i onaj koji ima karijeru izvan kuće. Po jednom od istraživanja (Lauzen, 2008.) pokazalo se da su “ženski likovi više stoje u interakciji s drugima u obiteljskim i romantičnim ulogama. Nasuprot tome, muški likovi češće preuzimaju profesionalne uloge i uloge ambicioznog vršitelja radnje koji želi uspjeti”.

Druga istraživanja potvrđuju (Scott, 2011.) da analizom jezika koji koriste muškarci i žene na televiziji, dolazi do jasne razlike u ženskoj komunikaciji koja je usmjerena na odnose i muške komunikacije koja je informativnog karaktera. Razlika je ta da su ženama bitne veze, a muškarcima informacije. Promatrajući nekoliko američkih humorističnih serija – sitacijskih komedija u svojem istraživanju, Scott je potvrdila da one portretiraju muškarce kao nesposbne očeve koji imaju pravo lagati suprugama sve dok ih se ne ulovi, da je u redu iskorištavati djecu za svoje sitne ciljeve, da su žene iracionalne i lude mučenice kojima je jedina svrha u životu ugoditi djeci i suprugu. Na ovaj način, likovi su pretjerano stereotipno obojani do mjere da postaju nerazumne individue koje nisu vrijedne poštovanja. Po istom istraživanju (Scott, 2011.), autorica je nabrojala ukupno tri scene gdje muškarac obavlja kućanske poslove, dok je takvih scena sa ženskim likom bilo ukupno 43.

Možemo zaključiti da su stereotipi u obiteljskim humorističnim serijama prisutni, ne samo za ženske likove već i za muške, ocrtavaju se u samom liku i njegovu ponašanju, u jeziku koji koristi, ali i u profesiji kojom se bavi.

{slika}

Likovi jesu zaista smiješni, serije dobivaju dobre kritike i gledanost je visoka. Zavoljeli smo određene likove i volimo njihove šale i dosjetke, smijemo se njihovim svakodnevnim dogodovštinama, makar oni prikazivali stereotipne muškarce ili žene. Naravno da rješenje nije zabrana humorističnih serija ili cenzura humora. Problem nastaje kad humoristične serije uzimaju stereotipna ponašanja i prikazuju ga posve normalnim u svakodnevnom životu, a prosječni gledatelj ili gledateljica translatira i prihvaća ta ponašanja normalnim u svojem svakodnevnom životu, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.

Izlaz iz ove zapetljane situacije možda se nalazi u kritičkom razmišljanju. Gutanje informacija koje nam se nude bilo kroz televiziju ili neke druge medije bez imalo promišljanja ili spremnosti na propitivanje je praksa koja je sve učestalija i sve pogubnija za nas, krajnje korisnike. Dobra je vijest da se kritičko razmišljanje može naučiti i razvijati.

Kako je Hannah Arendt poimala zlo nacističkog birokrata?

Film redateljice Margarethe von Trotta o utjecajnoj političkoj filozofkinji 20. stoljeća Hannah Arendt (1906-1975), prikazan u ponedjeljak na desetom izdanju Human Rights Festivala u zagrebačkom Kinu Europa, bio je povod za tribinu pod nazivom Hannah Arendt, misliti zlo, održanu u utorak u KIC-u.

Diskusiju o filmu, poznatom suđenju Adolfu Eichmannu i kontroverzama oko Arendtine interpretacije tog suđenja vodili su Thomas Keenan, predavač medijske teorije, književnosti i ljudskih prava na koledžu Bard u New Yorku, novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić te teoretičar i publicist Tonči Valentić. Raspravu je moderirao Igor Marković.

Film prikazuje razdoblje od 1960. do 1964. godine, kada je Hannah Arendt slala New Yorkeru izvještaje sa suđenja nacističkom glavnom organizatoru provedbe Holokausta, od kojih je poslije nastalo jedno od njenih glavnih djela Eichmann u Jeruzalemu. Tonči Valentić komentirao je novi trend u kojem filozofija te filozofi i filozofkinje postaju temama dokumentarnih i igranih filmova te je napomenuo da film Margarethe von Trotta dobro opisuje kako je kontroverzna rasprava oko Arendtinog pojma “banalnost zla” rasla sve ove godine.

Margarethe von Trotta deklarira se kao feministička autorica koja kroz medij filma prikazuje snažne žene iz nedavne povijesti (među ostalima i film o Rosi Luxemburg iz 1986. godine) te je Vesna Kesić, koja je jednom i intervjuirala spomenutu redateljicu, objasnila kako je bilo neminovno da život i djelo Hannah Arendt postanu temom njenog filma.

“Redateljica je uspjela jako dobro povezati politički pogled i filozofiju Hannah Arendt s njenim osobnim životom. Ovaj film pokušava pokazati važnost intimnosti”, naglasila je Vesna Kesić.

Thomas Keenan prešao je na kratak prikaz problema u vezi s Eichmannovim suđenjem na koji je Arendt upozoravala u izvještajima, a kasnije i u knjizi, a koji je samo naznačen u filmu Margarethe von Trotta. Istaknuo je kako je to suđenje bilo prvo pravo televizijsko suđenje, čija je snimka najprije izgubljena, a zatim nađena te kako je Hannah Arendt imala problem s pretvaranjem suđenja u javni projekt, odnosno javnu lekciju drugoj generaciji izraelske države. Smatrala je da svako suđenje mora biti isključivo suđenje pojedincu za zločin te je bila izrazito kritična prema Eichamnnovu suđenju koje je vidjela kao vježbu izgradnje i jačanja nacije. Keenan je naglasio stav Hannah Arendt o tome kako je Eichmannov zločin bio bez presedana, jer je on samo izvršavao svoje dužnosti u čemu nema uobičajene zločinačke namjere.

I Tonči Valentić ukazuje na glavnu kontroverzu Arendtine misli. Ona, naime, po prvi put o nekom optuženiku za masovni zločin govori kako on zapravo nije čudovište, već birokrat koji je radio svoje zadatke. Eichmann je zapravo, u svom (nacističkom) sustavu bio dobra osoba, jer se držao zakona. Ukazala je na to da zlo nije nužno vezano uz osobe kao što je Hitler, već da su i po ničemu posebne, sasvim obične osobe sposobne počiniti užasne zločine.

U nastavku rasprave Vesna Kesić je naglasila ono što je Hannah Arendt smatrala vrlo bitnim, a to je problem razumijevanja. Kako obični ljudi postanu monstruozni ratni zločinci? Smatrala je da je Adolf Eichmann prestao misliti u etičko-političkim kategorijama jer je bio u totalitarnom režimu  kojeg Arendt u ranijem radu predstavlja kao “radikalno zlo”. Banalnost zla pokazuje se u režimu koji odražava radikalnost zla u cijelosti. Hannah Arendt je inzistirala na tome da ništa nije usporedivo s totalitarizmom. Pitanje koje je također bilo važna točka njene filozofske misli jest: Što nakon što shvatimo? Kako poslije s tim saznanjem djelovati?

Thomas Keenan je, ističući kontroverze oko Eichmanna u Jeruzalemu u današnjem Izraelu, zaključio: “Pojam ‘banalnost zla’, premda se čini općeprihvaćenim, još je uvijek kontroverzan i u njujorškim krugovima jer traži da se od odgovornosti za zločin ukloni namjera.”

 

Ljudska prava štitit će jedina zastupnica koja je glasovala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije?

Zastupnicu HSS-a u prošlom mandatu Sabora, Marijanu Petir, Hrvatska biskupska konferencija predložila je za svoju članicu saborskog Odbora za ljudska prava, a njezino sigurno imenovanje u ovo tijelo izazvalo je nezadovoljstvo u udrugama koje promoviraju prava LGBT osoba.

LGBT udruge, naime, upozoravaju na niz izjava HSS-ove političarke koje graniče s homofobijom, a u nekim trenucima, smatraju LGBT aktivisti, idu i preko te granice, prenosi Novi list.

“Treba podsjetiti da je Marijana Petir jedina saborska zastupnica koja je glasala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je krovni zakon o ljudskim pravima. Borba za ljudska prava i Marijana Petir ne mogu u istu rečenicu, jer radi se o osobi koja je pokazala da uopće ne razumije koncept ljudskih prava, koja vrijede za sve, a ne samo za neke ljude”, komentirao koordinator Zagreb Pridea, Marko Jurčić.

Imenovanje bivše saborske zastupnice HSS-a u Odbor za ljudska prava problematiziran je i na portalu Queer.hr, koji promiče prava LGBT osoba. Marijani Petir tamo zamjeraju izjave poput ovih: ‘Riječ je o sklonosti, to nije nešto što je urođeno. Ne postoji gen za homoseksualnost’, ‘Kao što oni koji vole odlaziti na nudističku plažu ne hodaju goli po gradu jer znaju da to nije primjereno i u skladu s neki uzusima, isto tako kada je riječ o homoseksualnosti potpuno je jasno da je riječ o okolnosti koju pojedinci mogu kontrolirati ako žele’.

Marijana Petir na nezadovoljstvo LGBT udruga kratko odgovara riječima ‘Svako ima pravo na svoje mišljenje’, iako se takav stav ne priznaje kod drugih.

“Čast mi je što je Hrvatska biskupska konferencija prepoznala da mogu zastupati opće ljudske vrijednosti u njihovo ime. To sam činila u Saboru, ali i u parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, koje je konstituirano upravo kao institucija za zaštitu ljusdkih prava. Kroz cijeli svoj život trudim se poštivati ljude, čak i kad se s njihovim mišljenjem ne slažem”, kazala je Petir.

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava Furio Radin pojašnjava da Katolička crkva ima jedno zagarantirano mjesto vanjskog člana u Odboru te da je Hrvatska biskupska konferencija navela Marijanu Petir kao svoj prijedlog za članicu.

“Marijana Petir je njihova jedina kandidatkinja i ona će vjerojatno biti imenovana u Odbor”, rekao je Radin.

Dies historiae posvećen ženama

Deseti znanstveni simpozij Dies historiae na Hrvatskim studijima, održan 5. prosinca, bio je posvećen ženama kroz povijest. Na samom početku simpozija predavanja su održali profesori i profesorice sa samostalno odabranim temama, a bitno je istaknuti kako je ovaj skup, između ostalog, bio posvećen i nedavno preminuloj profesorici Vesni Girardi Jurkić, o čijem je radu i djelu govorio Ante Bežen, profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

Društvo studenata povijesti Ivan Lucius s Hrvatskih studija zanimljivo je uvelo sve prisutne u simpozijo kratkim filmićem kojim su na duhovit i sažet način predstavili temu prošlotjednih izlaganja, a najviše smijeha izazvala je zahvala kumicama na Dolcu bez kojih ne bismo imali svježega sira.

Od izlaganja, posebno su zanimljive teme bile o Lydiji Sklevicky, povodom 60. obljetnice njena rođenja (izlaganje doc. dr. sc. Andree Feldman), o matrijarhatu kod Liburna (prof. dr. sc. Anamarije Kurilić, koja je razbila mit o takozvanom matrijarhatu navodeći primjere i njihove nelogičnosti), o srednjovjekovnim dubrovačkim obiteljima (doc. dr. sc. Gordan Ravančić). No, izrazito informativna izlaganja bila su ona o studentskim časopisima početkom 20. stoljeća, gdje se komentiralo visoko školovanje žena (dr. sc. Tihana Luetić), kao i ono o Ivani Brlić-Mažuranić i njenoj adolescenciji (doc. dr. sc. Dubravka Zima).

Izlagači i izlagačice opušteno, ali i stručno su prezentirali svoje teme. Prava je šteta što nisu imali više vremena za predstavljanje svojih radova. Primjerice, čitanje članaka iz studentskih časopisa, koje je predstavila dr. sc. Tihana Luetić, prikazuju veliku žrtvu tadašnjih triju studentica Filozofskog fakulteta, koje su naišle na neprihvaćanje i hladnoću kolega koji su ih redovito u novinskim člancima podsjećali za što su rođene – za kućanstvo i rađanje djece. Dapače, u jednom od komentara spomenuto je i to da bi se trebalo kloniti žene koja poznaje Guya de Maupassanta, a ne zna moliti Očenaš. U samo petnaestak minuta izlaganja Tihana Luetić je pobudila zainteresiranost i svjesnost borbe žena za svoje pravo na obrazovanje u Hrvatskoj koje je započelo u zimskom semestru 1901. godine, te zasigurno treba još koji put doći i osvijestiti da žene imaju pravo na visoko obrazovanje tek jedno stoljeće.

Isto tako, uspjeli smo upoznati i Ivanu Brlić-Mažuranić kratkim izlaganjem doc. dr. sc. Dubravke Zime, koja je u sklopu svoga predavanja predstavila Ivanu kao adolescenticu, spomenuvši, između ostaloga, njene dnevničke zapise u kojima je navela kako joj se u Zagrebu “sviđa njih čak sedam”, što je u to vrijeme bilo iznenađujuće, pogotovo ako znamo da se Brlić-Mažuranić udala s navršenih 18 godina.

Osim navedenih izlagača, svoje teme o ženama kroz povijest predstavili su i Danijel Labaš i Maja Mihovilović (Stereotipni prikaz žene u Cosmopolitanu i Kliku), dr. sc. Alojz Jembrih (Književni lik Katarine Zrinski), Sandra Prlenda (Feministički pokret u Hrvatskoj i Jugoslaviji od 1970-ih do 1991.; istraživački izazovi) te Dinko Župan (Borba žena za pravo glasa u dugom 19. stoljeću), a kratki prilog o cijelom događaju možete i pogledati preko sljedećeg linka.

Osim održanog simpozija, vrijedi spomenuti da aktivnosti na Hrvatskim studijima, u sklopu skorašnjih božićnih blagdana, uključuju i Božićni sajam koji se odvija sljedeća tri dana. Na sajmu se mogu kupiti palačinke, kuhano vino, kolači i kreativni radovi studenata, a prikupljeni novac ide u dobrotvorne svrhe djevojci Ani kojoj je dijagnosticirana multipla skleroza, a živi sa samohranom majkom koja trenutno ne može pronaći posao. Više o samome događaju ovdje koji će se održavati do petka, 14. prosinca.

Volonterstvo prelazi sve uobičajene barijere među ljudima

Volonterstvo je najefikasniji način pretakanja univerzalnih ljudskih vrijednosti u svakodnevni život građana i građanki. No, osim što prelazi sve uobičajene barijere među ljudima, prema istraživanju izrađenom na razini Europske unije 2011. godine, volontiranje daje i ekonomski doprinos društvu i do pet posto BDP-a godišnje. A nije riječ o “Mrsićevom” modelu. Povodom Međunarodnoga dana volontera i volonterki, 5. prosinca , o volontiranju i novim oblicima te problemima s kojima se susreću volonteri u Hrvatskoj i što je potrebno za kvalitetan pravni okvir cijele priče – razgovarali smo s Ivanom Kordić, savjetnicom za zagovaranje i organizacijski razvoj u Volonterskom centru Zagreb.

Kome je potrebno volonterstvo i u čemu leži njegova važnost?

 Volonterstvo je najefikasniji način pretakanja univerzalnih ljudskih vrijednosti u svakodnevni život građana. Solidarnost, odgovornost, povezanost, prepoznavanje vlastitih i tuđih potreba i spremnost na njihovo odgovaranje, aktivizam, cjeloživotno učenje – ovo mogu biti tek velike riječi koje čujemo s televizijskih ekrana i iz govora političara/ki, ali mogu postati i dijelom svakodnevice i životnog stila bilo kojeg čovjeka. Posebna vrijednost volonterstva ogleda se u tome što ono prelazi sve uobičajene barijere među ljudima. Volonterke i volonteri dolaze iz svih nacionalnih i etničkih skupina, rasa, vjeroispovjesti i filozofskih uvjerenja, socijalnih pozadina, dobnih skupina i zajednički rade na odgovaranju na konkretne potrebe društva. Prema istraživanju izrađenom na razini Europske unije 2011. godine, volontiranje daje i ekonomski doprinos društvu u visini do pet posto BDP-a godišnje. Tako da bih, ukratko, rekla da je volontiranje potrebno svima – od društva koje putem njihova rada doživljava demokratizaciju u pravom smislu te riječi, preko izravnih korisnika volonterskog rada do samih volonterki i volontera koji rastu i obogaćuju se kroz svoj volonterski rad.

O čemu je riječ u kampanji VIV – Very Important Volunteers? “Aktiviraj volontera u sebi!”

Kampanja “Aktiviraj volontera u sebi!’‘ provodit će se, tradicionalno, tijekom čitavog prosinca. Obuvaća informatičke radionice i opremanje učionica za korisnike i korisnice dječjeg doma Laduč, kao i Doma za starije i nemoćne osobe Trešnjevka, prikupljenje poklona i druženje za klince iz socijalno ugroženih obitelji na Peščenici, održavanje tradicionalne “Volonterijade”, tuluma zahvale svim volonterima i volonterkama, kao i raspisivanje natječaja “Volonterski Oskar” . No, posebno bih istaknula projekt pod nazivom “VIV – Very Important Volunteers” kroz koji ćemo svakog dana od 1. prosinca do Božića objavljivati po jednu fotografiju volonterke ili volontera zajedno s porukama koje su im poslali njihovi korisnici, putem Facebooka i naše internetske stranice.

S kojim se problemima i zašto susreću volonteri i volonterke u Hrvatskoj?

Iako je volontiranje posljednjih godina postalo znatno više prepoznato u Hrvatskoj, čak i od strane društvenih institucija, poput medija ili političke vlasti, koje ranije gotovo uopće nisu uočavale ulogu volontera i volonterki u društvu, oni se još uvijek susreću sa znatnim ograničenjima u svome radu. Prvenstveno bih istaknula nedovoljno vrednovanje važnosti volontiranja u obrazovnom procesu i procesu razvoja ljudskog kapitala. Volonterski centar Zagreb, kao i ostale članice Hrvatske mreže volonterskih centara, zagovaraju filozofiju volontiranja kao aktivnosti koja ima obostrani pozitivni učinak – i na osobu koja ga obavlja i na korisnike/ice, odnosto svrhu volontiranja. Znanja, vještine i kompetencije koje ljudi stječu kroz volontiranje u Hrvatskoj su još uvijek premalo prepoznati od strane kako obrazovnih institucija, tako i potencijalnih poslodavaca.

Gdje se sve može volontirati u Hrvatskoj?

Najčešći organizator volontiranja u Hrvatskoj su organizacije civilnog društva, no u porastu je i broj javnih ustanova koje otvaraju svoja vrata volonterima i volonterkama, osobito od 2007. godine i donošenja Zakona o volonterstvu. Za početak je najbolje da osoba zainteresirana za volontiranje potraži volonterski centar, ako takav djeluje u njegovoj/njezinoj zajednici, s obzirom da će tamo naći najpotpunije informacije. Svaki volonterski centar mora voditi bazu podataka neprofitnih organizacija koje nude volonterske programe. Ukoliko ga nema u njihovoj sredini, najbolje je da se raspitaju o neprofitnim organizacijama koje djeluju u njihovoj zajednici, uz što se mogu javiti i najbližem Regionalnom volonterskom centru (Osijek, Zagreb, Rijeka i Split) koji će im moći dati dodatne informacije.

Što možete reći o e-volontiranju i korporativnom volontiranju u Hrvatskoj kao novim oblicima?

Ta su dva koncepta kod nas još uvijek dosta podzastupljena. Primjeri poput španjolskog Cibervoluntarios koja je u posljednjih 11 godina rada okupila iznimno velik broj volontera i volonterki koji koriste informatičku tehnologiju za volontiranje te je odabran kao jedna od svega 50 partnerskih organizacija od strane Google GiveBack programa, ili makedonske organizacije“Konekt” koja se specijalizira u razvoju korporativnog volontiranja, kod nas još uvijek nisu zastupljeni. Zakon o volonterstvu ne poznaje pojam korporativnog volontiranja, tako da poklanjanje radnog vremena djelatnika od strane privatnog sektora nije uređeno.
{slika}

Može li se volonterstvo u Hrvatskoj usporediti s onime u svijetu?

“Svijet” je poprilično širok pojam, tako da bih rekla da uvijek možemo naći i bolje i lošije primjere, pa se pozicionirati prema njima. Ako pogledamo infrastrukturu za podržavanje volontiranja u anglosaksonskom kulturnom krugu ili pojedinim zemljama zapadne Europe poput Nizozemske, shvaćamo da imamo još mnogo, mnogo posla na razvoju naše. No, ono čime se možemo pohvaliti i čime odskačemo od većine zemalja jest činjenica da smo uspjeli uspostaviti široku mrežu institucija koje rade na razvoju volonterstva – od civilnodruštvene do upravne i političke scene. Volonterstvo je postalo stalna tema u strateškim dokumentima vezanim uz razvoj civinog društva, zakonodavni okvir postoji i usavršava se, povećava se broj volonterskih centara, postoji stalno tijelo koje prati razvoj volonterstva – Nacionalni odbor za razvoj volonterstva. Usporedno s time raste i broj volontera i volonterki te organizacija koje razvijaju volonterske programe u Hrvatskoj.

Koga najčešće nalazimo među volonterima i volonterkama ti koliko oni u prosjeku volontiraju?

Od zadnjeg istraživanja o volonterstvu prošlo je više od pet godina, i to ključnih pet godina koje su, prema podacima kojima raspolažu volonterski centri, donijele vrlo veliku pozitivnu promjenu u segmentu volontiranja. Prema istraživanju AED-a (Academy for Educational Development) i Jasminke Ledić provedenom 2007. godine, najzastupljenija dobna skupina je ona od 31 do 35 godina, s podjednakom zastupljenošću muškaraca i žena.

No, sociološka istraživanja nisu jedini izvor podataka o volonterstvu u Hrvatskoj. Primjerice, podaci iz baze podataka Volonterskog centra Zagreb govore da su od 7.343 volontera registriranih na dan 5. prosinca, 81 posto žene, a tek 19 posto muškarci. Među njima, 40 posto su studenti/ce, 17 posto zaposleni, 16 posto nezaposleni/e, sedam posto srednjoškolci/ke, jedan posto umirovljenici/e, dok se 19 posto nije izjasnilo. Što se najzastupljenije dobne skupine tiče, u trećem kvartalu 2012. godine zabilježili smo 61 posto volontera i volonterki u dobnoj skupini od 18 do 30 godina.

Prema spomenutom istraživanju oko 20 posto ljudi volontira na tjednoj bazi, no znatna većina ispitanika i ispitanica isticala je sudjelovanje u nekim prigodnim aktivnostima na godišnjoj osnovi. Učestalost volontiranja jedna je od osnovnih značajki kvalitete volontiranja u nekoj zemlji, tako da ovdje svakako imamo puno prostora za poboljšanje. Prema podacima Volonterskog centra Zagreb, od navedenih 7.343 volontera čak 48 posto je iskazalo spremnost za volontiranjem na tjednoj osnovi, no upitno je koliko se to i ostvaruje.

Kako se Hrvatska kao država i kao društvo odnosi prema volonterstvu?

Vrlo je bitan pomak donijela je 2007. godina i donošenje Zakona o volonterstvu koji je otvorio znatan prostor za kvalitetniji razvoj volontiranja. Po njegovom donošenju usvojeni su i brojni drugi propisi i strateški dokumenti koji su podigli razinu prepoznavanja društvene važnosti volontiranja. Isto tako, nadležno Ministarstvo uspostavilo je unatrag tri godine sustavniji okvir partnerske i financijske podrške radu volonterskih centara, koji radi iznimno efikasno usprkos nevelikim sredstvima koja stoje na raspolaganju. Ono što još uvijek manjka jest još sustavniji pristup koji bi dosegao volonterke, volontere i neprofitne organizacije i u ruralnim i manje razvijenim dijelovima Hrvatske. Što se društvenog priznanja tiče, mišljenja su načelno vrlo pozitivna, no, kako sam već rekla, smatram da neke ključne instance poput obrazovnog sektora i poslodavaca i poslodavki još uvijek ne prepoznaju puni potencijal volontiranja.

Što je s pravnim okvirom – je li on zadovoljavajući i ako nije, što je potrebno da bi takvim postao?

Zakon o volonterstvu postavio je neke osnovne uvjete za razvoj volonterstva i adekvatniju zaštitu kako volontera, tako i korisnika volontiranja. No, kroz njegovu primjenu pokazalo se da su brojna rješenja više nego problematična – pred organizatore volontiranja postavljeni su znatni administrativni zahtjevi nespojivi s prirodom dobrog dijela volonterskih poslova. Zakon isključuje mogućnost volontiranja u profesionalnom kapacitetu s obzirom da propisuje da se volontere i volonterke ne može angažirati na poslovima za koje se treba zasnovati ugovor o radu, nije usklađen s brojnim drugim propisima, od poreznih do kaznenih i prekršajnih propisa, i slično. Stoga je i pokrenut proces njegove izmjene koja je upravo u tijeku te očekujemo široku i obuhvatnu javnu raspravu koja će omogućiti prikupljanje iskustava njegove primjene.

Borba protiv uličnog uznemiravanja žena i lgbtiq osoba

Hollaback je međunarodni pokret za borbu protiv uznemiravanja i nasilja na javnim mjestima kojem se 2011. pridružila i inicijativa iz Hrvatske (croatia.ihollaback.org).

Javna mjesta bi trebala biti dostupna svima, ali nažalost ona su često mjesta gdje žene, LGBTIQ osobe te pojedinke i pojedinci koji odudaraju od rodnih stereotipa bivaju izloženi uvredama, uznemiravanju i nasilju. Pozivamo vas da se zajedno borimo protiv diskriminacije, uznemiravanja i nasilja te da učinimo javna mjesta sigurnima za sve.

S tim ciljem Hollaback raspisuje natječaj kroz dvije kategorije:

–          1. kategorija: slikovni prikaz usmjeren na borbu protiv uličnog uznemiravanja;

–          2. kategorija: slogan usmjeren na borbu protiv uličnog uznemiravanja.

Natječaj je otvoren u razdoblju od 01. prosinca  2012. do 28. veljače 2013. Po jedan najbolji rad iz svake kategorije bit će nagrađen u iznosu od 500 kuna.

Detaljniji uvjeti sudjelovanja i prijavnica nalaze se u nastavku, a sva pitanja možete slati na: croatia@ihollaback.org

Veselimo se vašim radovima i zajedničkom doprinosu borbi protiv uličnog uznemiravanja žena i LGBTIQ osoba!

Uvjeti sudjelovanja:

  1. Tema natječaja je vezana uz uznemiravanje žena i LGBTIQ osoba na javnim mjestima, odnosno osvještavanje i borbu protiv tog društvenog problema.

Radovi mogu odgovarati na neko od sljedećih pitanja, ali dobrodošlo je i otvaranje drugih pitanja vezanih uz zadanu temu:

  • Zašto je ulično uznemiravanje trivijalizirano u javnosti?  Zašto se o tome gotovo uopće ne govori, a doživljeno je kao normalno, “kao cijena koju plaćaš” zato što si žena ili homoseksualac/ka?
  • Koji se mitovi vežu uz ulično uznemiravanje? Kako razbiti te mitove? (vidi http://croatia.ihollaback.org/podrska/mitovi/)
  • Kako je ulično uznemiravanje povezano s drugim oblicima nasilja?
  • Kako reagirati na ulično uznemiravanje u momentu kad se događa, a kako poslije?
  • Kako drugi ljudi, promatrači mogu pomoći? Zašto obično ne pomažu? (vidi http://croatia.ihollaback.org/cuvam-ti-leda/)
  • Kako približiti drugima ovu temu – npr. reći ljudima kako se osjećam kad doživim ulično uznemiravanje?
  1. Autorica/autor može sudjelovati u jednoj ili obje kategorije (slikovni prikaz i/ili slogan); sa jednim ili više radova.
  2. Slikovni prikaz može biti izrađen u svim tehnikama (npr. crtež, ilustracija, fotografija, grafička rješenja, kombinirane tehnike) te se šalje u digitalnom obliku, u formatu JPG, maksimalne veličine 8 MB.
  3. Po jedan autorski rad iz svake kategorije koji po izboru žirija bude proglašen najboljim dobit će nagradu od 500 kuna (neto iznos), te će biti korišten u promotivnim materijalima Hollabacka Hrvatska.
  4. Svi primljeni autorski radovi koji odgovaraju temi natječaja bit će prikazani na web i Facebook stranicama Hollaback Hrvatska, uz objavljivanje imena i prezimena autora/-ice.
  5. Radovi se zaprimaju zaključno do 28. veljače 2013.
  6. Svi radovi se šalju isključivo elektronskim putem na e-mail adresu croatia@ihollaback.org.

Autori/ce moraju popuniti prijavnicu i poslati ju zajedno uz rad. Prijavnicu možete pronaći na službenim stranicama.