sdadmin

Pitanje položaja muslimanke danas je veoma aktualno, od njene uloge u društvu pa sve do njenih prava. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Kako je moguće da u 21. stoljeću žena ne smije izaći iz kuće odjevena kako želi, da ne smije voziti automobil ili se obrazovati jer joj je “prirodnije” da se što prije uda i osnuje obitelj? Uzroci te nejednakosti leže u tradiciji koja proizlazi iz religije.

 Žene se odgaja u tradicionalnom duhu, da budu dobre kućanice i još bolje supruge jer muškarac je glava kuće. Obrazovanje i dalje zaobilazi mnoge islamske sredine. Kvaliteta obrazovanja je niža za žene nego za muškarce. To je vidljivo iz nekih programa poput inženjerstva ili pak arhitekture koji su ženama praktički nedostupni. Nastavnički planovi za žene se ažuriraju rjeđe, a znaju dobivati i slabije kvalificirane profesore. Također prevladava vjersko uvjerenje da je obrazovanje važnije za muškarce.  Škole se dijele na “ženske” i “muške” jer je nedolično da djevojčice i dječaci zajedno pohađaju nastavu. Tradicija potaknuta vjerom dovela je do toga da i danas mnogo djevojčica nema ni osnovno obrazovanje, a one koje imaju osnovnu naobrazbu, obeshrabruje se od daljnjeg školovanja jer “trebaju” brak i veliku obitelj.

Žene se uglavnom potiče na rad u uslužnim djelatnostima i nekim određenim poljima prirodnih znanosti jer su to po mnogima prikladna zanimanja za žene. Ostalo je rezervirano za muškarce. U Saudijskoj Arabiji, kralj Abdulah je otvorio prvi fakultet 2010. godine kojeg bi pohađale samo žene i učile medicinu, farmaciju,  menadžment, informatiku i jezike. Saudijska Arabija je također jedina zemlja koja ženama ne dozvoljava voziti automobil ili da putuju bez dozvole muškog člana obitelji koji ih ujedno često mora i pratiti, a ove je godine Saudijkama prvi puta dozvoljeno sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Londonu.

Jedno od najproblematiziranijih pitanja vezano uz položaj Muslimanki u Europi jest pitanje pokrivanja, odnosno odijevanja. Ideja pokrivanja proizlazi iz toga što su muškarci muslimani željeli zaštititi svoje žene pokrivanjem jer je pokrivena žena sigurna da neće biti napadnuta, silovana ili oteta. Takvo stajalište proizlazi iz shvaćanja da je žena ta koja svojom pojavom provocira da joj se nešto učini i različiti oblici pokrivala prema mišljenju nekih predstavljaju simbol potlačenosti i ograničavanja žena u islamskom svijetu. U Europi je to pitanje izrazito aktualno –  Francuska je uvela zabranu nošenja burki na javnim mjestima, a njen primjer slijedi i Belgija. Ipak, način koji su francuski političari odabrali možda i nije najbolji jer preko zabrane nošenja burki neće doći do boljeg života za žene u muslimanskim imigrantskim zajednicama, već će se sve opet lomiti preko ženskih leđa. Mnoge muslimanke prosvjedovale su protiv te zabrane tvrdeći da se tek sada osjećaju kao u zatvoru i bilo što da im se dogodi, one će zapravo za to biti same krive. Francuski političari ističu kako im nije cilj ukloniti islam (koji je danas druga religija svijeta, poslije kršćanstva) iz njihove zemlje, već promaknuti ravnopravnost žena i muškaraca preko ovakve zabrane. Muslimani na to gledaju kao na napad na svoju kulturu, običaje, određena prava te na poticanje islamofobije. Burka je takvo pokrivalo koje prekriva cijelo tijelo uključujući i lice i oči te žene koje vide preko mrežice koja je ušivena u burku. Zabranu burke neki su branili i pitanjem javne sigurnosti. Iako u zemljama kao što su Egipat, Maroko i Libanon, način odijevanja odnosno pokrivanja nije propisan, žene se na njega ipak odlučuju zbog tradicije, ali i pritiska okoline što pokazuje da nošenje pokrivala nije slobodan izbor za mnoge Muslimanke. U zemljama gdje je način odijevanja/pokrivanja propisan, svako nedolično odijevanje može se kazniti novčano ili šibanjem.

 {slika}

U 12. stoljeću Ibn Rušd napisao je da nije poznata spoznaja žene jer se ona “koristi” samo za razmnožavanje, odgoj djece i služenje muškarcu. Danas, podosta stoljeća kasnije, u  mnogim se islamskim zemljama takvo shvaćanje nije promijenilo. Posljedica je toga da su muslimanke često isključene iz svakog oblika javnog i političkog života, zakoni koji se odnose na brak i razvod pogoduju muškarcima, žene ovise o svojim muževima na svim mogućim razinama, te se oni diče ženama kao svojim imetkom. Brakovi su dogovoreni, te su česte otmice žena. Nasilje u obitelji posebno je velik problem. Tako je npr. u Čečeniji ženama teško izaći iz brakova punih nasilja, što zbog sustava, što zbog toga što one nemaju kamo, nemaju sredstava za daljnji život i ono najvažnije, boje se za vlastitu djecu. Prilikom razvoda, djeca uglavnom pripadaju ocu, a ako i pripadnu majci, neće za njih dobivati alimentaciju. Jer zašto bi muškarac koji izgubi skrb nad djecom, onda još i plaćao za njih.

Veliki je problem je i ulazak djece u brakove. Maloljetna djeca stupaju u brak i odnose, često i s podosta starijim osobama od sebe. Jedan je arabijski sudac dozvolio rastavu osmogodišnjoj djevojčici (koja je bila u braku s 47-godišnjakom!) tek iz trećeg pokušaja jer se za to zalagala grupa za ljudska prava. Suprug djevojčice je, naravno sukladno tradicionalno-religijskim uvjerenjima smatrao kako ne čini ništa loše.  Često se tek rođena djeca obećavaju nekome za brak kako bi se zaštitila od nepodobnih odnosa. U Indiji taj problem ide toliko daleko da roditelji ili rodbina prodaju maloljetne djevice za svega 500 dolara, nerijetko i manje od toga. Radi se o svojevrsnoj tradiciji prostitucije. Djevojčice, da bi stekle pravo prelaska u odrasle žene, moraju pristati na takvo nešto jer je taj novac ne samo potreban siromašnoj obitelji, već je potreban i djeci kako bi “zakoračila” u zreliji život.

Nerijetka su i grupna silovanja. Tako je Mukhtaran Mai bila jedna od prvih koja je o tome progovorila. Ona je, bila kažnjena grupnim silovanjem jer je njen brat prošetao ulicom s djevojčicom iz drugog seoskog “klana”. Tada obični seoski sud, kojeg čine muškarci, odlučuje o kaznama kada se netko prituži i dozvoljava takve monstruozne činove. I što se onda dogodi? Obitelji je često uništena čast, a za žrtvu ionako nikoga nije briga.

Tada dolazi do ubojstava zbog časti. Radi se o fenomenu gdje muškarci imaju za zadaću nadzirati ženski dio obitelji i bilo kakav “prijestup” dovodi do uništenja časti obitelji. A čast se vraća ubojstvom prijestupnice koje je u većini slučajeva dogovoreno unutar same obitelji. Tako je npr. djevojčica Bibi, Afganistanka, koju su roditelji udali kada je imala 12 godina, nakon 6 godina braka u kojem je doživjela brojna zlostavljanja, odlučila pobjeći. Međutim njeni vlastiti brat i muž su je uhvatili i odrezali joj nos i uho. Jedna je od rijetkih koje su uspjele preživjeti takva zlodjela.

Takva ubojstva česta su i u imigrantskim islamskim zajednicama u zapadnim zemljama, a taj broj prema nekim statistikama iznosi i zapanjujućih 5000 na godinu, a tko zna koliko ih još ima, a da se za njih i ne zna. Najčešći razlozi takvih ubijanja vlastitih kćeri i sestara su: odbijanje dogovorenog braka, gubitak nevinosti prije braka (tada se žene smatra u potpunosti beskorisnom, čak ju se uspoređuje s rabljenim predmetom), neprimjerena veza ili prozapadnjački stil života.

 {slika}

Kršenja ljudskih prava žena ima još, od genitalnog sakaćenja djevojaka kao potpuno nehumanog čina zbog čuvanja nevinosti u zemljama kao što su Egipat, Sudan i Somalija kojeg usto sprovodi ženski dio obitelji (opisano u knjizi Ayaan Hirsi Ali: “Djevica u kavezu”) pa do opravdanja poligamije koja je u islamu dozvoljena muškarcima.

Tu je i pravo glasa na izborima. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima ženama je dano tek 2010. godine, a u Saudijskoj Arabiji će to biti moguće tek 2015. godine i to samo na lokalnim izborima.

No, ipak očigledno postoji nešto gdje su žene ravnopravne muškarcima i dostojne su im stajati uz bok, a to je terorizam.  Poznate su “Crne udovice” u Rusiji te “Alahove nevjeste” u Čečeniji (roman Julie Juzik: “Alahove nevjeste”). Crne udovice su novačene samoubojice koje su većinom izgubile svoje muževe u sukobima s Rusijom te su željne osvete. Tako su žene – bombe postale novo taktičko oružje. Za razliku od Crnih udovica, Alahove nevjeste su tipičan primjer bešćutno izmanipuliranih žena. Prve Alahove nevjeste bile su Hava Barajeva i Luiza Magomadova u lipnju 2000. godine. Jedan od terorističkih napada koje su provele bio je tijekom mjuzikla Nord – Ost u ruskom kazalištu Dubrovka gdje su žene koje su sudjelovale u toj akciji bile svjesne da eksploziv koji imaju nije pravi i da im je cilj samo zastrašiti Ruse kako bi Čečenima osigurali nezavisnost. Mislile su kako će dobiti novac i nastaviti svoj život negdje daleko, međutim sve što su dobile je smrt od strane ruskih specijalaca. Odgovornost za tu akciju preuzima Šamil Basajev koji poziva na rat protiv Rusa i najavljuje još ovakvih slučajeva. I to se i događa, samo devet mjeseci kasnije na koncertu u Tušinu, Zinaida Alijeva ubija šesnaestoro ljudi. Lista Čečenki koje su se odlučile na ovakve činove je predugačka, a za mnoge se ni ne zna.

Žena koja želi emancipaciju u patrijarhalnom društvu često predstavlja opasnost za ustaljeni red. Vjerski fundamentalizam, duboko ukorijenjen u islamu, suprotstavljen je modernom demokratskom društvu i njegovim liberalnim vrijednostima.

Je li je promjena u takvim zemljama moguća? Tradicija i religija kao dva velika čimbenika dovela su do takvog položaja žena i sve dok će te dvije komponente biti temelj islama, promjene će se teško sprovoditi. Međutim, nekih manjih, ali ipak bitnih promjena ima. To je vidljivo iz pomaka u obrazovanju, zapošljavanju, sve većoj borbi za ženska prava itd. Naravno da to nije ni približno dovoljno, ali je u svakom slučaju jedan korak prema naprijed. Kako kaže jedna od najpoznatijih muslimanskih feministkinja današnjice, Irshad Manji: “Islam je onakav kakvim ga naprave muslimani. Ako su kršćani i Židovi reinterpretirali problematične dijelove svojih Svetih knjiga i vjere u cjelini, tako i muslimani mogu učiniti nešto slično.”.