U Moskvi neće biti gay pridea idućih 100 godina

Nakon što su u petak članice punk rock skupine Pussy Riot Nadežda Tolokonjikova, Ekaterina Samucevič i Marija Aljohina osuđene na dvije godine zatvora zbog prosvjeda protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina u moskovskoj crkvi, Rusija se proslavila još jednim činom gušenja ljudskih prava.

Naime, najviši sud u Moskvi potvrdio je u petak zabrana održavanja Parade ponosa na području glavnog grada Rusije idućih 100 godina, javlja BBC.

Gradsko vijeće ranije je donijelo odluku o zabrani gay pridea u Moskvi tijekom idućih 100 godina jer bi to “izazvalo nerede u javnosti te zato što većina Moskovljana ne podržava takve manifestacije”.

Ruski aktivist za prava homoseksualaca Nikolaj Aleksejev podnio je tužbu protiv takve odluke, ali gradski sud je odbacio njegov prigovor. Aleksejev kaže da će sada tužbu protiv zabrane podnijeti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Homofobna Uganda održala prvi gay pride

LGBTIQ zajednica u Ugandi, jednoj od najhomofobnijih zemalja svijeta u kojoj je homoseksualnost kažnjiva smrću, uspjela je prošlog vikenda održati prvo javno okupljanje unatoč uhićenjima i policijskoj represiji. Serija događaja održana je u gradu Entebbeu, a uključivala je druženja, manju povorku na plaži i filmski festival.

Unatoč drakonskim kaznama za gej osobe event je (kako svjedoče fotografije) bio pristojno posjećen. Međutim, nije prošlo bez incidenata: policija je tako izvršila raciju i zadržala u pritvoru nekoliko aktivista koji su nedugo potom pušteni bez podizanja optužnica.

Maurice Tomlinson, aktivist s Jamajke koji je posjetio događanja, izjavio je kako prisutna javnost nije imala većih homofobnih ispada spram sudionika.

“Mnogi su roditelji doveli svoju djecu da slušaju glazbu i govore u slavljeničkoj atmosferi, a svi su bili dobrodošli da nam se pridruže na pikniku”, prenosi Gaystarnews. Problem je nastao kada je jedan od prolaznika policiji prijavio kako sudionici vrše gej ceremoniju vjenčanja.

Frank Mugisha, LGBT aktivist iz Ugande, iz pritvora je tvitao kako je ovo tek početak borbe od koje neće odustati. Prisutni aktivisti iz drugih zemalja, uključujući i Tomilsona, pohvalili su rad lokalnih aktivista koji se sa sličnim situacijama susreću svakodnevno.

“Idući put marširamo od policijske postaje”, najavili su…

Više potražite OVDJE!

Netolerancija po Duhu Svetom

Još jedan katolički blagdan, još jedan pokušaj da opravdam svoj krsni list i budem dobra katolkinja. I to ne radi drugih, već prvenstveno radi sebe. Ta potreba za religioznošću u meni ne jenjava od malena. Usprkos svim protivljenjima koje u meni izazivaju određena crkvena stajališta, usprkos svim nelogičnostima koje prate određena crkvena učenja, usprkos činjenici da je kroz povijest crkva bila toliko grješna koliko je bio i njezin narod, uvijek iznova pokušavam naći neki smisao u toj priči. Već godinama pokušavam uklopiti svoje viđenje Boga u crkveno, još otkada sam u školskim klupama na satovima vjeronauka pomislila kako tu nešto ne štima.

Ono čemu su me roditelji učili bez iznimke jest da su svi ljudi na svijetu jednaki u svojoj različitosti i da nas Bog sve takvima prihvaća, ipak je naišlo na iznimku. I to na posljednjem mjestu gdje je to smjelo biti iznimka – u crkvi. Kako sam odrastala, tako sam shvaćala da crkva ljubi, ali i ne tolerira previše. Da je spremna prihvaćati, ali samo sebi jednake. Da svima želi mir i blagostanje, ali pod svojim uvjetima. Da trebamo slušati svoju savjest, ali i lokalnog svećenika. Da trebamo imati čvrst karakter, ali i biti pokorni kršćanskoj zajednici. Ipak, u potrazi za nečim dobrim, dolazim na početak misnog slavlja, po tko zna koji put dajući novu priliku sebi i crkvi kojoj pripadam, da zanemarimo razlike i složimo se u dobru. Puna nade u to da ću se uvjeriti kako nisam bila u pravu i kako ću odande otići smirenija, ispunjena pozitivnom energijom i dobrim mislima.

Blagdan je Velike Gospe, Isusove majke i ima li prigodnijeg kršćanskog blagdana da se u duhu vjere skrene pozornost na probleme koje žene danas imaju u društvu, koliko su sputane i koliko ih se premalo cijeni naspram njihovog doprinosa zajednici. Nadala sam se nekoj lijepoj riječi o svim majkama, o njihovoj žrtvi, o ljubavi koju pružaju. Moje nade ubrzo su splasnule.

“Nažalost, u današnjem svijetu se život uništava, zamrzava se, njime se postupa neprirodno, a svjedoci smo i novih zakonskih okvira koji omogućuju takvo postupanje sa životom “, zagrmjelo je sa oltara. Rečeno je još i kako su to ‘đavolji naumi’, a ostatak propovijedi se govorilo o važnosti života. Zvuči li samo meni to kontradiktorno?

Dotični svećenik nije jedini koji ima potrebu natuknuti protivljenje crkve novom zakonu o umjetnoj oplodnji. Protiv njega propovijedaju, za njegovo neizglasavanje u saboru mole, a ljude koji se na tako nešto odlučuju nemilosrdno se osuđuje. Osuđuje se i istospolne zajednice, osuđuju se sve seksualne manjine, osuđuju se nevjenčani životni partneri, osuđuje se kontracepcija, osuđuju se abortusi. Kategorički, bez iznimke, bez davanja prilike i mjesta objašnjenju s druge strane.

Pa, gospodo u zlatnim haljinama, možda je došlo vrijeme da i vas netko osudi.

‘Đavolji naum’ – reče ‘sveti čovjek’. Što je to đavolje u potrebi žene da u rukama drži svoje dijete i za njega brine? Što je to đavolje u želji muškarca da ima potomstvo? Što je to đavolje u ijednoj ljudskoj osobi da pruži nekome toplinu doma, nekoga odgoji i učini ga/je osobom? I što, pobogu, ima đavolje u tome da znanost ljudima pomogne da ostvare svoje božanske naume?! Zapita li se itko od pripadnika crkvenog klera daju li im svećenička odora i zlatni kalež ikakvo pravo da stvaranje voljenog života nazivaju đavoljim naumom? Zapita li se itko od istih imaju li pravo svojatati nečije životne odluke? Zar nismo pozvani na život u samoostvarenju kako bismo kao potpune osobe mogli pomoći i drugima da postanu to isto? Zar zbilja mislite da ste kompetentni da nekome zabranite majčinstvo ili očinstvo samo zato jer ste sami pristali na isto? Nitko od onih koje vi prozivate nije stao na put vašem životnom pozivu ili odabiru. Koji to dio katoličkog učenja daje vama za pravo da istu slobodu izbora uskratite njima?

Nakon prošlogodišnjeg splitskog gay pridea, svećenik je s oltara pitao svoje vjernike zašto ih je tako malo bilo na onoj pravednoj strani, nasuprot sramotnoj povorci. Jedino sramotno, dragi svećeniče, vaše su riječi i činjenica da nitko nije napustio propovijed. Pretpostavljam da oni, kao ni vi, nisu znali da su s ‘one, pravedne strane’ bili mladi neonacisti koji su fizičkim nasiljem ugrožavali ljude dok su mirno šetali i propagirali ljubav i svoje temeljno ljudsko pravo – pravo na različitost, pravo da budu ono što jest. 

Zašto pretpostavljate da je ovo Vaša država? Zašto mislite da su ovo Vaši gradovi? Zašto mislite da bi se moj Bog složio s vama? Zašto mislite da mi koji ljubimo Boga, ali ne i Vas, ne smijemo ustati i osuditi vaše riječi na način na koji Vi osuđujete naše? MI VAS nazivamo bogohulnima, MI VAS nazivamo mrziteljima života, MI VAS nazivamo neprovoditeljima Božje riječi, MI VAS smatramo nedostojnima haljine koje nosite i oltara sa kojeg govorite.

Zašto kategoričku osudu nismo čuli za zločine pedofilije u vašim redovima? Kako je moguće da u instituciji pravednosti kao što je Crkva, tako nepravedno stradaju oni koje biste prve trebali zaštititi? Zašto se ne odričete kukolja među vama, zašto ih ne izložite javno kako nikada ne bi bili u mogućnosti ponoviti slično, već zločine zataškavate premještajući zločince iz jedne župe u drugu?

Zašto ne čujemo kategoričku osudu zlostavljanima u obitelji, ali slušamo o važnosti ženine pokornosti u braku? Zašto su žene i dalje druga rupa na sviralu te iste crkve? Zašto glorificirate Majku Božju, dok sve žene u stvarnosti svakodnevno ponižavate uporno zagovarajući patrijarhat, braneći im ‘djecu iz epruvete’, osuđujući djecu iz ‘divljih brakova’?

Kao rješenje problema neplodnih parova predlažete usvajanje djece, što je svakako plemenit cilj. Zašto onda ne inzistirate na boljim zakonima vezanim uz posvajanja djece? Ili ste možda previše zauzeti slanjem političkim poruka i indirektnim, a nerijetko i direktnim porukama kome bismo trebali dati svoj glas na predstojećim izborima. I zašto mislite da na taj način ne vrijeđate inteligenciju onih koji vas slušaju? Ili i sami sumnjate u sposobnost njihove procijene?

Uvrijedio sam ih jer sam se usudio da mislim“, kaže Meša Selimović. Jeste li uvrijeđeni, gospodo?

Priče koje niste trebale/i čuti: Svjedočanstva s Kavkaza!

Op Russia je platforma u sklopu projekta Open democracy koji se bavi analizom, komentarima i reportažama iz Rusije. U sklopu te platforme nedavno je pokrenut projekt koji želi ispričati drugu stranu priče o životu i stanju u zemljama sjevernog Kavkaza – onu žensku. Zemlje tog područja pogođene su ogromnim siromaštvom, dugotrajnim ratovima i nemirima tijekom 90-ih i početkom 21. stoljeća. Na takvom politički i ekonomski nestabilnom području prava su žena često ugrožena, njihova sloboda ograničena, a sudjelovanje u vladi  gotovo da ne postoji. Otmice nevjesti, ubijanja iz časti ili brakovi maloljetnica česta su pojava u zemljama sjevernog Kavkaza – Čečeniji, Ingušetiji i Dagestanu. Ovaj projekt ne želi donijeti jednoznačan odgovor o uzrocima situacije u kojoj se nalaze žene u tim zemljama nego želi ženama ponuditi prostor gdje mogu sigurno iznijeti svoja svjedočanstva i svoje viđenje položaja žena u tim zemljama te uzroka koji su doveli kršenja ženskih prava. Neka od svjedočanstva napisale su žene koji danas žive u egzilu, a one koje još uvijek žive u zemljama sjevernog Kavkaza uglavnom pišu pod pseudonimom.

 

Čečenija

U posljednjih se nekoliko generacija činilo da se život žena u Čečeniji radikalno promijenio. Komunistička partija bila je protiv poligamije, otmica nevjesti i ubijanja iz časti. Kršenja zakona istraživala su se i strogo kažnjavala pa su na neko vrijeme te prakse nestale. Srednje i visoko obrazovanje svima je postalo dostupnije, a žene se poticalo da rade. Mnoge su radile na farmama. Djevojke iz ruralnih nepismenih obitelji počele su napuštati domove i odlazile studirati ili raditi u Grozni. To se uglavnom događalo zbog pritiska lokalne Komunističke partije na njihove obitelji koje bi se mogle buniti što njihove kćeri odlaze negdje gdje ne mogu biti pod budnim okom muškaraca iz obitelji.

Zahvaljujući procesu industrijalizacije i crpilištima nafte Grozni je u kasnijem sovjetskom razdoblju doživio svoj industrijski i društveni procvat. Žene u Groznom u to su vrijeme mogle biti piloti, inženjeri, baviti se spotom, znanošću ili raditi kao vladine službenice.

Međutim, privatni život žena nije se mnogo promijenio. Od njih se i dalje očekivalo da rađaju mnogo djece i da skrbe za kućanstvo. Odnosi unutar obitelji nisu se promijenile i mnoge su žene kod kuće i dalje trpjele fizičko i psihičko nasilje.

Nakon završetka sovjetske vladavine i taj mali napredak po pitanju ženske slobode ubrzo je nestao. Nakon što članovi Komunističke partije nisu više prisiljavali obitelji da školuju svoje kćeri, nakon što su policajci počeli okretati glavu na ubijanja iz časti i kad više nitko nije zbog otmica završavao u zatvoru, te su se prakse počele ponovno širiti. Negativni stavovi prema obrazovanju žena, ekonomskoj neovisnosti i slobodi hibernirali su samo jednu, dvije generacije. Ispod površine bili su itekako živi. Nakon što je država okrenula leđa kršenju ženskih prava,  stari obrasci ponašanja prema ženama isplivali su na površinu, ponajviše u područjima zahvaćenim ratom. Oni koji su internalizirali vrijednosti iz sovjetske ere bili su često primorani napustiti Čečeniju.

Potom je u Čečeniji došlo do rata i sukoba. Žene iz Čečenije uglavnom se slažu da je rat radikalno promijenio njihov položaj. Žene su morale brinuti o svojim obitelji, a to nije značilo samo naći posao u tvornici ili uredu kao u doba SSSR-a nego snaći se na sve moguće načine. Borile su se za puštanje njihovih zatočenih muževa i sinova iz zatvora te glasno prosvjedovale protiv kršenja ljudskih prava. Nakon što su se sukobi smirili i muškarci su mogli preuzeti svoje stare uloge, njihov je prvi instinkt bio da se sve mora vratiti na staro. To je značilo ušutkati te “preglasne” žene i vratiti ih na njihovo mjesto.

Ingušetija

Ingušetija, mala ruralna zemlja pored Čečenije također je osjetila posljedice rata. Zbog priljeva prognanika populacija se gotovo udvostručila. To je zemlju dovelo do kaosa i rasta lokalnog ekstremizma pa je u Ingušetiji jedno kratko vrijeme početkom stoljeća bilo najviše nasilja u regiji. Stanje u Ingušetiji vidno se poboljšalo u vrijeme predsjednika Yunus-bek Yevkurova. Stopa nasilja je pala, a državnim se službenicima počelo suditi zbog korupcije. Unatoč tim pomacima, u Ingušetiji su i dalje aktivni ekstremisti koji onemogućavaju slobodu žena: jedna je od aktivistica u ovom projektu svjedočila kako u ime svoje organizacije nije mogla uključiti riječ “žena” jer se bojala reakcija ekstremističkih organizacija.

Nekad je postojao konsenzus između ljudi iz Čečenije i Ingušetije da čečenske žene imaju više prava i da je Ingušetija najkonzervativnija i najpatrijarhalnija zemlja regije. Danas više nije tako. Možda je Ingušetija primjer koji pokazuje da je politika ipak odlučujući faktor koji odlučuje o boljem položaju žena i njihovim pravima, a da položaj žena nije zacrtana religijom mentalitetom i ratovima.

Dagestan

Dagestan nije etnički i lingvistički homogena država kao njezine susjede, pogotovo u urbanim središtima. U Dagestanu je drugačija slika nego u Čečeniji i Ingušetiji, ovdje se jedne pored drugih mogu vidjeti djevojke u uskim trapericama i raspuštene kose i žene koje nose hidžab. Osim razvijenih gradova u Dagestanu postoje vrlo izolirana ruralna područja koja su tijekom zime i nekoliko mjeseci odsječena od ostatka zemlje. Život žena u tim vrlo siromašnim selima drugačiji je od žena u gradova, određen najstrožim rodnim podjelama i ulogama. Djevojke iz tih područja ipak nekad uspiju otići na studij u gradove i tamo se nađu između dva svijeta.

I u Dagestanu su bili sukobi između fundamentalista i vojske koje je dovelo do svakodnevnog nasilja na ulicama i kršenja ljudskih prava. Iako je u Dagestanu bili terorističkih napada, u ostatku je regiji strah od nepredvidljivih napada opipljivi. Kao i U Ingušetiji, aktivistice za ženska prava smatraju da su fundamentalisti najveća prijetnja njihovom radu i borbi.

Pussy Riot proglašene krivima

Tri djevojke koje se sumnjiči da su dio punk skupine Pussy Riot proglašene su krivima za huliganizam! Na sudu je bilo riječi o tome kako nisu smjele na oltaru izvesti ‘molitvu Gospi’ za uklanjanje Putina te kako su se nalazile na mjestu u crkvi kojemu žene ne smiju prilaziti.

Maria AljohinaNadežda Tolokonikova Jekaterina Zamucevič proglašene su krivima za huliganizam, odlučio je sud u Moskvi. 

One su krajem veljače, uoči predsjedničkih izbora u Rusiji, na internet postavile video na kojem se vidi kako u centralnoj moskovskoj crkvi, hramu Krista Spasitelja, izvode pjesmu u kojoj mole djevicu Mariju da “otjera Putina”

U obrazloženju presude sutkinja Marina Syrova rekla je kako su izgovarale prostote, viceve i riječi koje su povrijedile osjećaje 50-ak vjernika koji su se zatekli u centralnoj moskovskoj crkvi, hramu Krista Spasitelja, i to s ciljem da im nanesu moralnu bol. Plesale su i boravile u dijelu crkve kojemu žene ne smiju prilaziti, a pritom su bile neprimjereno odjevene, dodala je Syrova. 

“Sve su bile obučene u kratke šarene haljine i imale su na glavama balaklave (pokrivala za glavu i lice). Pokazale su svoj prijezir prema crkvi i uvreda pravoslavlju. Žrtve ne priznaju isprike optuženih”, navela je sutkinja. “Kada je osiguranje htjelo ukloniti jednu djevojku, ona je pala na koljena i počela se križati pred oltarom“, pročitano je na sudu. 

Državni tužitelj rekao je da članice benda zaslužuju biti izolirane od društva i tražio zatvor u trajanju od tri godine. Prijeti im višegodišnja kazna zatvora, a postoji mogućnost i da ju odsluže u radnom logoru, zajedno s još 100 najtežih prijestupnica u čitavoj Rusiji. 

Obrazloženje presude još uvijek traje. 

Le Zbor uz Pussy Riot

Članice Le Zbora i njihovi prijatelji i prijateljice danas su se točno u podne okupili kao slobodne građanke i građani pred ruskom ambasadom u Zagrebu ne bi li izrazili potporu ruskoj punk skupini Pussy Riot.

Podsjetimo, članice benda Pussy Riot od ožujka su u pritvoru zbog javne opozicije trenutnom režimu vlasti u Rusiji, a javnu kampanju protiv njihovog aktivističkog angažmana u Rusiji vode kako vladajući tako i pravoslavna crkva. Represija je izazvala reakcije niza prominentnih svjetskih glazbenih zvijezda, a najveći se prosvjedi očekuju danas i sutra kada je predviđeno izricanje presude zbog remećenja javnog reda i mira. (više o Pussy Riot u tekstu: “Punkom protiv države”

Prosvjednoj se akciji pridružio i Le Zbor, koji će sa svojim akcijama nastaviti tijekom dana kao znak podrške djevojkama i kritici Putinova režima. “Nema sezone kiselih krastavaca kada su ljudska prava u pitanju”, poručuju djevojke iz Le Zbora!