Dragi homofobi, zadržite svoje stavove u svoja četiri zida!

Osvanula je sunčana i sparna subota, baš kakva je bila i prošle godine. Zastave duginih boja lagano trepere na povjetarcu na glavnom gradskom Trgu. Nagovještaju jedanaestu Paradu ponosa, iako su ove godine manje zamjetne nego ikada prije zbog navijačkog cirkusa u centru Zagreba.

Odijevam jake boje, uzimam svoju ‘prosvjednu’ zviždaljku, nabacujem CESI torbu na kojoj piše ‘Feminizam za sve i sve(i) za feminizam‘ i s osmijehom izlazim iz stana. Probijam se kroz subotnje gužve do HDLU-a, takozvane džamije odakle je Povorka i krenula. Okupio se već respektabilan broj ljudi. Svi su šareni, veseli, s transparentima i ružičastim balonima. I mladi i stari, mame i djeca, pederi i lezbe, biseksualci i heteroseksualci, radni ljudi i nezaposleni, političari i novinari, simpatizeri i aktivisti.

{slika}

Krećemo, šetamo. Rijeka od 4.000 duša ponosno uzdignutih glava marširamo centrom hrvatske metropole. Plešemo, zviždimo, mašemo, poskakujemo, plješćemo. Nema nikakvih incidenata, policijskih kordona bilo je manje nego lani, a HČSP-ovci se ove godine nisu udostojili ni organizirati anti-prosvjed na Trgu na kojem bi u svom stilu dizali desnice, pozivali na ubojstva nacionalnih i seksualnih manjina te čitali Bibliju. Ne, nula bodova od njih ove godine. Možda im je Euro pomutio planove te su zaključili kako im se više isplati sjediti doma bez majice u društvu drugih polugolih i znojnih mužjaka gledati neke treće znojne i nabildane dečke kako trčkaraju po umjetnoj travi te se tapšaju po stražnjicama kada padne gol. Ili im je jednostavno prevruće. Šteta što Splićanima prošle godine nije bilo prevruće doći na Rivu po najveći žegi s kamenjem i pitarima cvijeća.

Završila je šetnja, što sad?

Međutim, iako je Povorka, veselje na Zrinjevcu, pa čak i Pride Partycipacija prošli bez ikakvih izgreda, pitanje je što je s ostala 364 dana u godini kada prava LGBT osoba nisu u prvom planu. Kada se njima ne bave svi političari i političarke u državi? Kada o njima ne pišu sve novinarke i novinari? Naime, hrvatsko društvo je očito dobrano zagazilo naprijed ako usporedimo današnje stanje s onim unatrag deset godina. No, i dalje mi se čini da učinimo tri koraka prema ravnopravnijem i boljem svijetu, a istodobno i dva natrag. Kada sam dolazila prema ‘džamiji’ na ulicama grada sam čula pregršt homofobnih komentara, od ZET-ovca koji se iz petnih žila zgroženo derao kako tramvaji ne voze preko Trga ‘zbog onih pedera’, pa do bakica koje su među sobom pričale o ‘odvratnim guzičarima i pederčinama’. Može biti da je društvo mnogo senzibiliziranije nego što se meni u prvi mah učinili, pa da su ove bakice pričale o ekipi na Markovom trgu jer se njih također može okititi ovim epitetima.

{slika}

Ali onaj moment kada sam u pet ujutro izašla s tuluma koji je okrunio Pride i vidjela policajce ispred Medike, koji su nas valjda trebali čuvati i paziti na red i mir, ali su nas gledali s tolikim zgražanjem na licima kao da smo svi redom gubavi i zarazni. Stala sam i promatrala ih. Robusni, ćelavi policijski službenici kraj svojih marica su se podrugljivo smijuljili i komentirali dečke u uskim majicama te šljokicama na licu. Još jedna demonstracija profesionalnosti snaga reda i sigurnosti u Hrvata i Hrvatica.

Baš kao što su se ‘iskazali’ lani u Splitu, pokazali su se i ove godine na istom mjestu. Doduše, nije bilo izgreda poslije Split Pridea, ali se dogodio incident u nedjelju u rano jutro poslije zagrebačkog marša ljubavi i ponosa. Naime, ekipica mladića je napala skupinu djevojaka jer su zaključili da su lezbijke. Nakon što su iscipelarili jednu od njih, stigla je na poprište zločina i policija. Međutim, njima opet nije bilo ništa sporno u premlaćivanju gej populacije, pa su i oni odgurnuli jednu od djevojaka na pod. Ono, tek da izraze svoj stav. Na dužnosti. Štiteći se značkom. Zatim su ozlijeđene i ponižene cure otišle u postaju prijaviti gospodina ‘profesionalca’, no i tamo su ih ignorirali i još im zaprijetili s ‘triskom’. U Splitu su ljudska prava očito samo za odabrane. I samo odabranima će se odlučiti pomoći. Kako je Kerumgrad zapravo posebno mjesto za sve one koji nisu ‘mainstream’, najbolje opisuje i izjava jednog pripadnika tamošnjeg Odsjeka za terorizam i ekstremna nasilja komentirao kada je komentirao LGBT zajednicu: “Znamo kako je taj problem riješio Hitler”.

‘Nemam ništa protiv homofobije, dok god je u četiri zida’

Dragi gospodine iz Odjela za terorizam i ekstremna nasilja, osim što vam je posao prevenirati nasilje, nije na vama da birate koga ćete zaštititi, a koga ostaviti na vjetrometini da ga se kamenuje. Uz to, da je Hitler izvojevao pobjedu u Drugom svjetskom ratu ne bi bilo ni Vas, a ni Vaše voljene Hrvatske. Hitler je imao problema sa Židovima, Slavenima, pa tek onda homoseksualcima.

Dragi gospodine iz Odjela za terorizam i ekstremna nasilja, ako se bavite time da biste zaštitili građanke i građanke, nije dovoljno zadržati profesionalnost na radnom mjestu, nego i usvojiti neke stvari s edukaciji. Primjerice, mogli ste zapamtiti, bez obzira koliko čudno zvučalo, da homoseksualnost nije bolest. Ne, majke mi, nije! Unatoč tome što vaš lokalni pop propovijedao. Uostalom, koliko buke radi jedne rupe! Što vas briga tko koga kara? Ako Vas nije briga što Vam oni na Markovom trgu dižu poreze, poskupljuju struju, plin i cestarinu, krešu radnička prava i snižavaju plaće i mirovine, što se onda uzbuđujete oko tamo nekih pedera i lezbijki?

Dragi gospodine iz Odjela za terorizam i ekstremna nasilja, nemojte mi, molim Vas, sada baciti spiku ‘šta oni imaju šetati gradom i plašiti djecu, možemo i mi onda organizirati hetero paradu’? Gospodine, Vi imate svoju hetero paradu svaki dan i na svakom mjestu! Kad god Vam se prohtije Vi poljubite svoju gospođu, zahaltate je po guzi i zagrlite je. Nije bitno jeste li u busu, na glavnom gradskom trgu, na plaži ili u svoja četiri zida. Nije bitno jeste li u društvu ili samo. Nije bitno činite li to jako napasno ili sofisticirano poljubite svoju ženu, djevojku ili ljubavnicu. Ako niste primijetili, dva mladića ili dvije djevojke se ne mogu tek tako pipkati u javnosti. Znate zašto? Jer bi ih takvi poput Vas gađali kamenjem, pitarima cvijeća, šutali i vrijeđali. Dakle, dok god se gej parovi ne budu mogli ponašati u javnosti kao heteroseksualni parovi, društvo nije dovoljno tolerantno, a ljudska prava još uvijek nisu ista za sve ljude.

{slika}

Ako ćete mi sada cmizdrati, ooo dragi gospodine policajče, kako zapravo niste homofob nego samo ne volite vidjeti pederčine i nek’ se oni samo hvataju unutar svoja četiri zida, molila bih da Vi zadržite svoju homofobiju unutar svoja četiri zida. Kako je jedan transparent na Prideu rekao: ‘Nemam ništa protiv homofobije dok god je u četiri zida’.

I kakve su to sheme da se Pride treba zabraniti kako djeca ne bi gledala Sodomu i Gomoru? Oprostite, ali u kakvom la la landu Vi stanujete? Što Vi mislite, kako će Vas neki peder naguziti čim Vas vidi? Odmah i sada? Na sred ulice? Šta Vi mislite kako su gejevi potentne zvijeri koje misle isključivo o seksu? Gejevi nemaju posao, nemaju režije za platiti, kredite, nemaju roditelje, prijatelje i djecu – gejevi se samo jebu? To Vam je u glavi, ha? E, pa znate što, homoseksualnost je samo seksualna orijentacija. Isto kao i heteroseksualnost. Neki heteroseksualci uživaju u seksu i upražnjavaju ga svaki dan, dok se neki drugi nisu seksali godinama. Isto je i kod homoseksualaca. Ljudi smo svi, ali nismo svi isti. U tome je i ljepota ovog našeg šarenog svijeta. Netko ima smeđu kosu, netko plavu, netko je svjetlu put, netko je Kinez, netko vjeruje u boga, netko drugi ne, netko je gej, netko je hetero.

I što ste mislili uključivanjem djece u svoju argumentaciju? Djeci dajete da gledaju američke filmove pune nasilje i krvi, a ljubav kako maršira gradom je pogubna za njihovo zdravlje? Oprostite što se petljam u odgajanje Vašeg potomka, ali uistinu smatram kako će Vašoj kćerkici ili sinu dobro doći pogled na različitost. Učite dijete kako su svi ljudi jednaki, bez obzira na boju kože, nacionalnost, vjeru, spol ili seksualnu orijentaciju. I Vama je u interesu da ne odgojite debila, zar ne?

Dragi gospodine iz Odjela za terorizam i ekstremna nasilja, da li biste tako govorili da je Vaša kćer ili sin gej? Da li biste se imali takve ispade mržnje i neukusa da je Vaš brat ili sestra gej, da Vam je najbolji frend biseksualac ili ste samo ljubomorni što je nažalost društveno neprihvatljivo vidjeti muškarca crveno nalakiranih noktiju, teške šminke i natapirane kose, a baš vam tako super stoji?

Dragi gospodine iz Odjela za terorizam i ekstremna nasilja i vama slični, borba za ljudska prava se nastavlja i to na svim frontama! Nema tog kamena ili pitara s cvijećem koji bi mogli zaustaviti ljubav! Imamo familiju. Naviknite se.

{slika}

‘Dragi političari, nosite se van moje maternice!’

Projekt Snatchel, domišljat je i kreativan odgovor na zahtjeve američkih republikanaca prema kojima bi se prava žena uvelike smanjila. Pošto se predložene promjene najviše tiču pobačaja, Snatchel poručuje: “Dragi političari, nosite svoje prethistorijske zakon van moje maternice! Štoviše, evo vam jedna samo za vas!” te poziva sve koji se bave pletenjem i kukičanjem da se pridruže i ispletu vlastitu vaginu ili maternicu kao poklon odabranom senatoru.

Snatchel je dio većeg projekta Government Free VJJ, a kao svoj temeljni cilj ističe borbu za prava žena na pobačaj i korištenje kontracepcije. Članice ističu kako ne žele da im vlada određuje način na koji će postupati sa svojim tijelom te da im daje savjete vezane za pobačaj i oblik kontracepcije koje (ne)bi trebale koristiti.

Već smo pisale o vaginalnom ultrazvuku za sve žene koje žele napraviti abortus. Ono što je sporno u čitavoj situaciji jest da žena ne bi imala izbor, već bi taj ultrazvuk bio obavezan. Sam ultrazvuk je iznimno invazivan i uključuje penetraciju u tijelo pacijentice, prikupljanje ultrazvučnih slika koje bi doktori morali pokazati ženama prije pobačaja. Radi se dakle o prilično nasilnom “apeliranju” na ženinu savjest da pobačaj na kraju ne napravi.

Stajalište pristalica obaveznog ultrazvuka prije pobačaja je, ako je žena već bila penetrirana, zašto bi joj smetalo ponovo prolaziti isti proces. Suvišno je isticati gnjusnost ovakvih komentara, posebno kada zamislimo traume koje bi proživljavale žrtve silovanja. Da se radi o sličnom postupku koji bi bio proveden na muškarcima prije određenih operacija, takav prijedlog ne bi prošao niti prvo saslušanje. Međutim, kada se radi o ženama, kao da je u redu odlučivati doslovnom guranju vlasti u intimu ženskog tijela i osporavati njene slobode.

{slika}

Još jedna stavka je uznemirujuća u ovom prijedlogu, a to je medicinska procjena stručnjaka koji tvrde da ovakav ultrazvuk nije medicinski potreban. Uzevši u obzir da je svako penetriranje u ženino tijelo bez njenog pristanka silovanje, čini se da smo na pragu legalizacije silovanja u SAD-u. Cilj ovih prijedloga za zakone je u konačnici učiniti kontracepciju ilegalnom, i ograničiti, ako ne i osporiti pravo na abortus.

Stoga, Snatchel poziva sve da im se pridruže kako bi zajedno poslali snažnu poruku Vladi. Dovoljno je slijediti nekoliko jednostavnih koraka:

  1. Isplesti vlastitu maternicu ili vaginu koristeći šablone koje se nalaze na web-stranici projekta
  2. Priložiti kratku poruku
  3. Odabrati nekog muškog političara te mu poslati svoj rad zajedno s porukom kao poklon
  4. Registrirati svoj rad i političara kako bi se vodila evidencija o političarima koji poklon još uvijek nisu primili
  5. Za kraj, zahvaliti političaru ukoliko se zalaže i podržava ženska prava

Donna Druchunas, jedna od suosnivačica projekta, naglašava kako ovakav tip projekta prvenstveno podiže svjesnost o političkim zbivanjima, a što je najvažnije, daje ženama priliku da izraze vlastita stajališta, djeluju i izbore se za svoja prava.

“Ako muškim političarima damo njihovu vlastitu maternicu, možda će tada konačno naše ostaviti na miru”, ističe Druchunas.

{slika}

Održana edukacija za Libeline volonterke

Četverosatna edukacija, ali i ugodno druženje u opuštenoj atmosferi  za Libeline volonterke održano je u petak, 15. lipnja 2012. u prostorijama CESI-ja. Prisutno je bilo desetak volonterki, a edukaciju su kroz predavanje i radionice vodile Svjetlana Knežević i Tajana Broz, Libeline urednice.

{slika}

Prvi dio edukacije, vezan uz osnovne novinske forme i tehničke upute za pisanje, kao i dogovor u svezi rokova vezanih uz pojedinu formu, održala je Svjetlana Knežević. Prezentacija je bila usmjerena na razgovor o konkretnim novinarskim formama kojima se na portalu služimo (vijest, izvještaj, komentar, intervju) te poticajima za davanje samostalnih prijedloga volonterki, počevši od naslova, sve do tema o kojima su zainteresirane istraživati/pisati. Vjerujem kako je Svjetlanin mali ‘podsjetnik’ dobro došao svim volonterkama prisutnim na edukaciji te kako će se rezultati vidjeti u njihovom još boljem pisanju.

{slika}

Drugi dio edukacije bio je više orijentiran na raspravu i razmjenu mišljenja, ali i usvajanje osnovnih postulata feminizma, rodnih uloga i pojmova relevantnih za pisanje na Libeli. Organizirala ga je glavna i odgovorna urednica portala, Tajana Broz, koja je kroz nekoliko zanimljivih i dinamičnih radionica omogućila kvalitetnu raspravu o feminizmu, rodnim ulogama i ravnopravnosti, osobito kroz dvije podijeljene radionice, naslova “Ravnopravnost je za mene ako..” i “Feminizam je..”. Volonterke su pokazale mnoštvo kreativnosti i kritičkog promišljanja međusobno podijeljenih i katkad različitih stajališta prezentacijom svojih diskursa s članicama svojih ‘radnih grupa’, odnosno, određene radionice.

{slika}

Četverosatno druženje završilo je vježbom kojom je zaključeno kako je istodobno biti žena, Romkinja i pripadnica LGBT populacije, u današnjem društvu, puno teža uloga od bivanja heteroseksualnim muškarcem, čime se nužno nameće pitanje što je trulo u državi Hrvatskoj, da smo po rođenju jednaki, a po društvenim pravilima sve osim jednaki?!

{slika}

Došao je konačno kraj praksi protjerivanja ‘vještica’?

U zapadnoafričkoj državi, Burkina Faso, običaj ‘nošenje tijela’ pokojnika jedan je od glavnih uzročnika diskriminacije u državi. Riječ je o pogrebnom običaju kada se okolnosti smrti smatraju sumnjivima, skupina muškaraca nosi leš kroz zajednicu vjerujući da će ih pokojnik voditi prema osobi koja je odgovorna za njegovu smrt. Optuženi, koje su gotovo uvijek žene, protjeruju se iz vlastitih domova.

Vlada planira ponuditi pravnu, financijsku i psiho-socijalnu pomoć ženama Burkine Faso koje se suočavaju s optužbama vještičarenja.

Prema Ministarstvu za socijalno djelovanje i nacionalnu solidarnost oko 600 žena diljem zemlje žrtve su te prakse, a mnoge od njih pronašle su utočište u nekom od 11 prihvatilišnih centara diljem zemlje u organizaciji NGO-a.

Burkina Faso nedavno je usvojila plan djelovanja za kraj prakse protjerivanja žena optuženih za čarobnjaštvo. Prema planu koji će se provoditi do 2016. godine, Ministarstvo će preuzeti odgovornost za žrtve takve socijalne isključenosti. Žene će imati pristup pravnoj i psihosocijalnoj podršci kao i financijsku pomoć kako bi ponovno uspostavile svoju egzistenciju.

Plan je bio u izradi pet godina jer je njegovu konačnu verziju pratila osjetljivost oko običajnog čarobnjaštva u zapadnoafričkim zemljama. 

“Ne osuđujemo čarobnjaštvo u Burkini, ali se brinemo oko nasilja koje ono za sobom povlači. To je društveni fenomen koji se ne može ukinuti, ali se može utjecati na stavove članova zajednice”, tvrdi Boukary Sawadogo ministar za socijalno djelovanje.

Iako su civilno društvo i organizacije za ljudska prava pozdravili akcijski plan, nisu u potpunosti zadovoljni ambicijom vlade. Plan bi trebao pružiti pravnu pomoć žrtvama koje su isključene iz zajednice, no do sada je samo jedna žena dobila slučaj i vratila se svojoj obitelji.

“Odlično je što uopće postoji akcijski plan, no ipak on nije savršen” izjavio je Haridata Dacouré predsjednik NGO-a za ženska prava ‘Femmes et Droits pour le Développement’ . Dacouré ističe da je u takvim postupcima, koji se provode kroz mase, teško proganjati, osuditi i kazniti grupu. Umjesto toga predlaže mjere koje bi se odnosile na vođe zajednice.

“Uvjeren sam kad bi se usmjerili na novčanik ljudi koji provode progon žena, a ne na to da vlada brine o žrtvama, to  bi se puno manje događalo”.

Kao dio kampanje za podršku ženama optuženim za čarobnjaštvo, afrički Odbor za pravdu i ljudska prava (CFJ) organizira ‘Dane solidarnosti’ namijenjene prestanku izolacije žena i olakšavanju njihove reintegracije.

Sestra Maria iz centra ‘Delwindé’ u Ouagadougou osnovanom 1965. koji prihvaća skoro 400 isključenih žena, smatra da težinu problema treba hitno prepoznati kako bi se podigla svijest o potrebnim mjerama za izbjegavanje štete ljudima čiji je jedini zločin nedostatak moći za obranu od nepravde koja im je nanesena.

Više pronađite OVDJE!

Zašto se i dalje ne osjećamo dobro u vlastitoj koži?

Vrijeme radnje: toplo ožujsko jutro. Mjesto radnje: Sveučilište u Bristolu. Ispred zgrade Sveučilišta studenti i studentice leže na travi s knjigama i bilježnicama prebačenima preko lica. Unutra, u sobičku prepunom registratora i fascikala, članice Centra za proučavanje izgleda (izv. Centre for Appearance Research – CAR) razgovaraju o savršenstvu. Skupina pod vodstvom Nichole Rumsey i Diane Harcourt analizira rezultate istraživanja koje bi nam trebalo ponuditi odgovore na dva goruća pitanja: a) kako se nositi s rastućim nezadovoljstvom fizičkim izgledom, i b) zašto dovraga nismo zadovoljni/e vlastitim izgledom?

Prije dvije godine počela sam pisati kolumnu uz koju se redovito pojavljivala moja fotografija. Pogled na fotografiju u meni je izazivao nelagodu, tugu, katkad i nervozu. Sve više sam postajala svjesna ne samo vlastitog nezadovoljstva vlastitim izgledom, već i činjenice da me to nezadovoljstvo čini izuzetno nezadovoljnom! U tome nisam usamljena. Naime, sva dosadašnja istraživanja CAR-a jasno pokazuju da velik broj Britanaca i Britanki itekako dobro zna kako se osjećam.

Doživljaj vlastitog tijela (tzv. body image) subjektivni je doživljaj vlastitog izgleda, neka vrsta akumulacije cjeloživotnih asocijacija, neuroza i želja, sve to projicirano na naše ruke i bedra. S navršenih pet godina, dijete razumije da ga drugi ljudi promatraju i (pr)ocjenjuju. Sa sedam godina pokazuje prve znakove nezadovoljstva vlastitim izgledom. Kod 90 posto odraslih žena u Britaniji pomisao na vlastiti izgled izaziva tjeskobu i akutno nezadovoljstvo. Takvi osjećaji, nažalost, ne slabe s godinama. Rumsey otkriva da se velik broj žena ni u svojim osamdesetim godinama ne osjeća dobro u vlastitoj koži. Mnoge mlade žene previše su samosvjesne da bi se bavile tjelovježbom. Neke se okreću piću kako bi se lakše nosile s ´problemom´ vlastitog izgleda, dok 50 posto mladih djevojaka puši kako bi umanjile apetit. Je li bih pretjerala ako bih ustvrdila da ih ti strahovi i tjeskobe polako (ali sigurno!) ubijaju?

Članica liberalne stranke i zastupnica u Parlamentu Jo Swinson prepoznala je da problem postoji i odlučila nešto poduzeti. Njena Vlada inicirala je istraživanje o doživljaju tijela među britanskom populacijom. Rezultati, tvrdi Swinson, su zastrašujući – polovica djevojaka u dobi od 16 do 21 godine razmišlja o estetskoj kirurgiji, dok se broj poremećaja u prehrani u posljednjih 15 godina udvostručio. Nezadovoljstvo izgledom vodi u nesigurnost. Danas sve manje mladih aktivno sudjeluje u nastavi.

Budući da se tijelo neprestano prezentira kao izvor moći, sve se više žena i muškaraca osjeća nemoćno. Čak 69 posto sudionika/ca istraživanja izjavilo je da bi željeli/le izgledati kao netko drugi. Njihove živote ne uništava njihov izgled, već način na koji se osjećaju po pitanju vlastitog izgleda. Stvar je komplicirana. Čak je i istraživanje tog problema izuzetno komplicirano – istina mi neprestano izmiče. Put me vodi do psihoterapeutkinje Susie Orbach, autorice studije Fat is a Feminist Issue iz 1978. godine (Debljina je feminističko pitanje).

“Svjesna sam toga da je ljepota subjektivna i da se ništa strašno neće desiti ako nabacim koju kilu, moja knjižnica je prepuna studija i znanstvenih radova o tijelima i doživljaju tijela, a usprkos svemu tome, i dalje sam nezadovoljna vlastitim izgledom.

Zašto?”, pitam Orbach.

“Zato što nitko od nas ne živi u vakuumu. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom postalo je toliko rašireno da ga često puta uopće ne percipiramo kao problem. To je postalo sasvim normalno”, objašnjava ona. Prepoznati i osvijestiti vanjski pritisak nije dovoljno.

{slika}

S članicama Centra za proučavanje izgleda razgovaram o tome u kolikoj su mjeri ljudi okupirani vlastitim izgledom, te na koji način taj isti izgled uvjetuje njihov osjećaj vrijednosti. Tendencija da se uspoređujemo s drugima nije nova, no ono što jest novo je način na koji koristimo slike o sebi i drugima. Poznata studija provedena pedesetih godina prošloga stoljeća među tinejdžerkama na Fidžiju pokazala je da se svega tri godine nakon pojave televizije na otoku, čak 50 posto djevojaka počelo osjećati ‘predebelo’. Jedna od ispitanica željela je biti poput omiljenih junakinja iz serije Beverly Hills 90210: “Moram raditi na sebi, promijeniti prehrambene navike, početi vježbati”, govorila je.

Zahvaljujući Internetu, danas smo preplavljeni slikama. Više se ne uspoređujemo samo s ‘lokalnim slikama’, našim prijateljima i susjedima, već s poznatim osobama, nepoznatim sudionicima društvenih mreža, riječju s oko 5.000 (uglavnom photoshopiranih) fotki koliko ih u prosjeku vidimo svaki tjedan. Iako nisam prijateljica retuširanja i photoshopa, čini mi se pogrešnim svu krivnju svaljivati isključivo na to. Čini se nekako prejednostavnim. Slažem se s Tinom Fey koja tvrdi da photoshop sam po sebi nije ništa loše. Loš je tek način na koji ga koristimo, kao i činjenica da photoshopirane slike postupno zamjenjuju sve ostale.

Kad je riječ o uzrocima epidemije nezadovoljstva fizičkim izgledom, navikli smo prstom upirati u modnu industriju i koštunjave supermodele koje nam nameće. Skloni smo kriviti modne časopise (zbog fotografija koje objavljuju), modne agencije (zbog djevojaka koje unajmljuju), dizajnere (zbog modela koje osmišljavaju, a koji pristaju samo najmršavijim djevojkama). Urednica časopisa Vogue Alexandra Shulman pokrenula je Inicijativu za zdravlje kojoj je cilj promovirati zdraviji pristup doživljaju tijelu unutar modne industrije. Ideja je natjerati dizajnere da razmisle o posljedicama sićušnih komada odjeće i ekstremno mršavih modela koji ih nose. Znači li to, pitam Alexandru Shulman, da modna industrija preuzima odgovornost za našu poremećenu percepciju fizičkog izgleda? Da li priznaje da nam ne prodaje samo odjeću, već i doživljaj tijela? Shulman odmahuje glavom. Godine 2009. uputila je pismo vodećim međunarodnim modnim kućama, žaleći se na sićušne odjevne predmete koji pristaju isključivo djevojkama ‘bez grudi i bedara’. Je li to potaknulo kakve pozitivne promjene?

“Nažalost, mnogi su još uvijek slijepi. Čini mi se da moda u tom smislu ne drži korak sa stvarnim svijetom”, kazala je. Ispitujem ju o mitovima i stereotipima o Vogue-u i modnoj industriji općenito.

{slika}

“Nedavno smo fotografirali Adele za naslovnicu listopadskog broja. Mnogo se prašine podiglo oko činjenice da je na fotografiji samo njeno lice – no stvar je u tome da smo samo poštivali Adeline želje. Osobno sam priželjkivala fotografiju čitavog tijela, no ona bi se pobunila čim bismo malo udaljili fotoaparat”. Rezultat je bio jedan od najslabije prodavanih brojeva u povijesti Vogue-a.

“Vogue je jedan od rijetkih ženskih časopisa koji ne piše o dijetama, ne secira niti komentira tuđi izgled”, ističe Shulman.

Jesu li dijete glavni krivac za našu tjeskobu? Stručnjak za poremećaje u prehrani kaže mi da su mnogi njegovi pacijenti započeli s Atkinsovom dijetom, no čini se kako problem nije u poremećajima u prehrani već u poremećenoj prehrani. Pojam poremećene prehrane obuhvaća kompetitivne dijete i jedenje u tajnosti. Oba oblika ponašanja mogu rezultirati i poremećajima u prehrani i pretilošću, no najčešće tek pojačavaju osjećaj tjeskobe i nezadovoljstva. Stopa depresije među djevojkama i ženama udvostručila se u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Što su žene više sklone samo-objektivizaciji, to je veća vjerojatnost da će postati depresivne. Treba li među krivce ubrojiti i veliku pažnju koju mediji poklanjaju poremećenoj prehrani? Časopis Grazia nedavno je pisao o tome kako je Beyoncé izgubila postporođajne kile jedući samo salatu, dok je Cosmopolitan opsežno izvještavao o najnovijoj dijeti Kate Middleton koja sedam dana jede isključivo proteine da bi se zatim počastila s dva ´slavljenička´ obroka. Ukoliko se čitateljice izgledom ne mogu mjeriti s Kate ili Beyoncé, očito je da se ne trude dovoljno.

{slika}

Lauren Goodger, zvijezda britanske TV emisije The Only Way is Essex, jedna je od mnogih celebrity-a čiji je izgled neprestano pod povećalom medija.

“Gospođica Goodger pokazuje bucmasti gornji dio tijela u nimalo laskavoj haljini”, naslov je jednog on-line članka (od njih 546). Susrećem se s Goodger koja je prije nekoliko tjedana započela s drastičnom dijetom. Većina se žena osjeća pod povećalom po pitanju izgleda, no kakav je osjećaj znati da u to povećalo zaviruje 99 milijuna ljudi mjesečno?

“Vrlo iscrpljujuće. Prestala sam čitati komentare na internetu. Nekada sam obožavala modne časopise, no sada ih više ne kupujem”, priznaje Goodger.  Prošle je godine operirala nos jer, kako kaže, nije mogla podnijeti vlastiti profil na TV ekranima. Većina njenih kolegica iz emisije The Only Way is Essex podvrgnula se nekom obliku estetske kirurgije, od povećanja grudi preko podizanje stražnjice do injekcije botoxa.

“Odakle ta ideja da naš prirodni izgled nije dovoljno dobar, da moramo izgledati kao supermodeli?” pita se Goodger. Razgovaramo o ´lošoj´ hrani, dvostrukim standardima, o slavnim osobama koje sebe opisuju kao ‘goleme i sretne’, a onda odjednom počnu skidati kilograme. Nakon kratke pauze, Goodger kaže: “Moja mlađa sestra postala je anoreksična u 11-oj godini. U školi su joj prilijepili nadimak Miss Piggy. Ja nisam imala pojma što su dijete tamo negdje do 18-e godine. Stvari su se strašno promijenile. Ona čita modne časopise, zahtjeva torbice i krpice s potpisom. To je potpuno suludo! Još je klinka, a već nosi šminku i umjetne trepavice”.

Ne bih li doznala kako je to odrastati u današnjem svijetu, okupljam oko sebe skupinu tinejdžera i tinejdžerki. Pojam ´doživljaj vlastitog tijela´ ne treba im posebno objašnjavati. Uz izuzetak Stephena (koji kaže: “Mislim da sama činjenica da nemam ništa za reći o doživljaju tijela sama po sebi govori dovoljno. Dečkima je mnogo lakše”), svi imaju nešto za reći. Za početak, ispravljaju neke od mojih predodžbi. Od djevojaka se ne očekuje da budu ultra-mršave već da izgledaju sexy.

“Svaka od nas želi izgledati poput Kim Kardashian, iako znamo da je dosadna osoba. Ne želimo njenu osobnost, samo njeno tijelo”, kaže Claudia.

{slika}

“Ne želimo izgledati poput Kate Moss. Želimo obline, ne kosti”, kaže druga.

Ovo je prvi put da se u jednadžbi našao i sex. Do sada su svi govorili isključivo o mršavosti i kontroli, ne o mijenjaju tijela u svrhu privlačenja suprotnog spola. No, kako primjećuje Bridget, ekstremnu mršavost moguće je postići izgladnjivanjem, dok je ‘sexy tijelo teže ostvariv cilj’. Amber progovara o prikazima ženskog tijela u medijima. “Svi znamo da su slike koje nam se serviraju photoshopirane, no vjerojatno nismo svjesne kako to utječe na nas”. Iznenađuje me njihova pismenost po pitanju doživljaja tijela. “Prisiljene smo o razmišljati o tome”, objašnjava Bridget. “O tome se razglaba na svakom programu, svake večeri”, nadodaje. Svi počinju izvikivati nazive emisija posvećenih dijetama, odijevanju, plastičnoj kirurgiji… “Toliko je konfliktnih poruka: najprije vam tupe da ´volite sebe i svoje tijelo´, a onda razglabaju o tome kako je grozno biti debeo. Poruka ´budite zdravi i vježbajte´ razlikuje se od poruke ´budite sretni u vlastitoj koži´, zar ne?”, rekli su.

Susie Orbach i dalje vodi borbu protiv kozmetičke i fitness industrije, modnih kuća i plastične kirurgije koje, kako tvrdi, ‘stvaraju ozračje u kojem žene i djevojke osjećaju odbojnost prema vlastitim tijelima’. Nedavno se u medijima i britanskom Parlamentu obrušila na predstavnike dijetne industrije – povod je bila televizijska reklama za najpoznatiji svjetski dijetni režim Weight Watchers, vrijedna 15 milijuna funti.

“Dijetnu bi industriju trebalo dovesti pred sud zbog lažnih izjava i obmanjivanja javnosti”, tvrdi Orbach. No, usprkos svim njenim naporima da skrene pozornost javnosti na opasnosti poremećenog doživljaja tijela, razina nezadovoljstva fizičkim izgledom danas je veća nego ikada.

“Najprije morate uvjeriti ljude da ovaj problem nije nipošto trivijalan. Zatim im morate pokazati koliko je ozbiljan. Onda tek na red dolazi borba protiv samih industrija i kompanija koje nam nameću nezdrave i nerealne ideale. Iskreno, potpuno sam iscrpljena. No, što mi drugo preostaje?”, upitala se Orbach.

Trenutno radi na projektu kojem je cilj istražiti načine na koje se doživljaj tijela prenosi s majki na kćeri. Smatra da bi primalje i medicinske sestre ovdje mogle itekako pomoći, upozoravajući novopečene majke da bi njihovo nezadovoljstvo vlastitim tijelima moglo imati negativne posljedice na njihovo potomstvo.

“Novopečene mame potpuno su opsjednute svojim tijelima. Netko ih mora spustiti na zemlju i utuviti im u glavu da ne moraju istog trenutka izgubiti težinu dobivenu u trudnoći”, objasnila je.

{slika}

Jo Swinson pred Vladu je stavila niz preporuka i zahtjeva. Među njima su i podrška za rodilje, regulacija kozmetičke industrije i estetske kirurgije, kao i odbacivanje ‘nepreciznog’ indeksa tjelesne mase kao standardnog načina za utvrđivanje pretilosti. Pitam se što mi sami možemo učiniti? Mislim da je prvi korak u mijenjanju navika i načina razmišljanja, poput razvijanja kritičkog stava prema medijima. Svi znamo da su mediji konstrukti, te da ovise o sponzorima i reklamama. Stoga, trebamo se podsjećati da su tijela koja vidimo tijela koja potiču na kupnju i trošenje. Razmišljanje i diskutiranje o medijima pomoći će nam da se postupno osjećamo bolje. Mnoge škole potiču svoje učenike da javno progovaraju o nerealističnim idealima ljepote s kojima se svakodnevno susreću. Razgovor pomaže reducirati internalizirane ideale ljepote i nezadovoljstvo vlastitim imaginarnim manama. S Phillippom Diedrichs iz udruge CAR razgovaram o vezi između dijeta i ženstvenosti.

“Uzimanje hrane postaje čin komunikacije. Iskazujemo vlastitu ženstvenost kroz odabir hrane”, kaže Diedrichs. No, to nije sve: “Društvo nas uči da zauzimamo negativan stav prema vlastitim tijelima”.

Diedrichs me upoznaje s konceptom zvanim fat talk (doslovno: razgovor o debljini), svakodnevnog razgovora koji promovira ideal mršavosti i pojačava nezadovoljstvo vlastitim izgledom (npr. komentari poput: “Super izgledaš. Zar si smršavila?”, ili odbijanje kolača uz izliku: “Doista ne bih smjela”). “Svega tri minute fat talk-a dovoljne su da znatno uvećaju naš osjećaj nezadovoljstva vlastitim izgledom”, kaže Diedrichs.

Na kraju razgovora s članicama CAR-a moje nezadovoljstvo vlastitim tijelom nije nestalo, no naučila sam kako ga kontrolirati. Mrzimo naša tijela zbog vizualne kulture u kojoj živimo, zbog modne industrije koja ne drži korak sa stvarnim svijetom, zbog medija koji seciraju ženska tijela i preplavljuju našu kulturu pričama o promjenama tijela, zbog estetske kirurgije koja svakim danom postaje sve dostupnija i sve naprednija. Zbog toga što danas biti ženstvenom znači mrziti svoje tijelo. Dok napuštam zgradu osjećam se sasvim drugačije nego kad sam tek došla. Imam iste noge, isto lice, iste zube, no nešto u mom umu se promijenilo.

{slika}

 Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Foto natječaj “Zoomirajmo ravnopravnost”

CESI-Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (www.cesi.hr) organizira natječajnu izložbu fotografija s ciljem promocije ravnopravnosti muškaraca i žena. Natječaj je otvoren za sve fotografe i fotografkinje, amatere/ke i profesionalce/ke. Tema natječaja je muškarci i rodna ravnopravnost. 

Opis teme:

Ovim natječajem nastojimo istražiti i dokumentirati doprinos i ulogu muškaraca u procesu postizanja ravnopravnosti muškaraca i žena, odnosno rodne ravnopravnosti. Drugim riječima, zanima nas živimo li u društvu u kojem muškarci postaju skloniji podržati rodnu ravnopravnost te na koji način je to vidljivo?

Ravnopravnost muškaraca i žena znači ravnopravnost u svim područjima društvenog i privatnog života. Ona može biti postignuta samo kroz suradnju i partnerstvo muškaraca i žena, gdje muškarci moraju biti aktivni sudionici u tom procesu.

Danas svjedočimo – još uvijek sporom – procesu sudjelovanja muškaraca u aktivnostima i zanimanjima koje su smatrane tradicionalno “ženskim”  kao na primjer onima koji uključuju brigu o drugima. Mnogi očevi provode više vremena u brizi oko djece nego što je to bio slučaj u prošlosti. Mnogi muškarci podržavaju želju svojih partnerica za profesionalnom karijerom i uspjehom. Ovim natječajem želimo vidjeti kakvi su to muškarci koji podržavaju rodnu ravnopravnost i “žive” ravnopravnost u svakodnevnom životu.

Tema natječaja otvara niz značajnih pitanja:

–         U odnosu prema ženama, mijenjaju li muškarci svoje stavove, ponašanja i načine na koje žive svoje živote?

–         Podržavaju li muškarci rodnu ravnopravnost i na koji način i u kojim područjima života se to vidi?

–         Doprinosi li rodna ravnopravnost poboljšanju života samih muškaraca dok pokušavaju prihvatiti mušku ulogu koja se temelji na ravnopravnom i suradničkom odnosu sa ženama?

Uvjeti sudjelovanja:

1)     Autorica/autor može sudjelovati s jednom ili najviše do tri individualne fotografije na zadanu temu.

2)     Tema natječaja su svi motivi vezani uz muškarce i rodnu ravnopravnost, odnosno doprinos muškaraca ostvarenju rodne ravnopravnosti.

3)   Fotografije se šalju isključivo elektronskim putem na e-mail adresu fotonatjecaj@cesi.hr

4)   Fotografije trebaju biti u digitalnom obliku, u formatu JPG, minimalne veličine 2 MB i maksimalne veličine 6 MB. Fotografije mogu biti u boji ili crno-bijele.

5)   Fotografije moraju biti u izvornom obliku uz minimalne osnovne korekcije boje, promjena kolora u CB, i minimalna korekcija kadriranja (“crop”). Nisu dozvoljene fotomontaže.

6)  Naziv fotografije mora sadržavati ime i prezime autora/autorice, naziv fotografije kao i redni broj fotografije. Primjer: vanja_markovic_podjelaposla_01.jpg

7)  Kod slanja fotografija, dozvoljeno je slati jednu fotografiju po mailu.

8)  Autori/ce moraju popuniti prijavnicu i poslati ju zajedno sa fotografijama. Prijavnica je dostupna u nastavku ovog poziva,  i na CESI web stranici www.cesi.hr . Dio formulara prijavnice odnosi se na kratki opis, obrazloženje na koji je način fotografija vezana uz temu – doprinos muškaraca rodnoj ravnopravnosti (max.300 riječi). Fotografije poslane bez ispunjene prijavnice i popratnog opisa neće ući u proces selekcije.

9)  Fotografije za izložbu, kao i nagrađene fotografije, odabrat će žiri čiji su članovi/ce poznavatelji/ce fotografije i stručne osobe upoznate sa društvenim prilikama vezanim uz rodnu ravnopravnost. Sve odluke žirija su konačne i neopozive.

10)  Žiri će dodijeliti jednu prvu, jednu drugu i jednu treću nagradu te još tri posebne nagrade. Nagrade su otkupne. Svi sudionici/e čije fotografije budu odabrane za izložbu dobivaju priznanje za sudjelovanje. Osigurane su vrijedne novčane nagrade za prva tri mjesta i za tri posebne nagrade. Novčani iznos za prvu nagradu je 1500 kn, za drugu nagradu je 1100 kn i za treću nagradu je 800 kn. Novčani iznos za svaku od tri posebne nagrade je 300 kn. Iznosi nagrada su neto iznosi.

 

11) Kalendar: radovi se zaprimaju zaključno do 24,00 sata – 22.07.2012.

                                                                           objava rezultata –  5.09.2012.

                                                          izložba i podjela nagrada – listopad 2012. 

 

Nagrade će biti dodijeljene na izložbi koja će se održati u Zagrebu u listopadu ove godine. O mjestu i vremenu održavanja izložbe autori/ce će biti naknadno obaviješteni.

12) Svaki autor/ica fotografija odabranih za izložbu, organizatoricama natječaja i izložbe daje ovlaštenje za reprodukciju i objavljivanje fotografija u promotivne svrhe sukladno Zakonu o autorskim pravima N.N. RH 167/03. U tom slučaju CESI se obavezuje na objavljivanje imena i prezimena autora/ice.

13) Fotografije koje ne odgovaraju propozicijama iz natječaja biti će isključene iz konkurencije.

14) Sudjelovanje na natječaju uključuje potpuno prihvaćanje ovih pravila.

15) Svaki autor/ica fotografija odabranih za izložbu dobit će tiskani katalog izložbe.

 

S velikim nestrpljenjem i radošću očekujemo vaše radove a za sva pitanja vezana uz natječaj javite se u CESI – Nataši Bijelić (natasa.bijelic@cesi.hr)  i Sanji Cesar (sanja.cesar@cesi.hr)  ili na broj telefona 01/24 22 800.