sdadmin, Author at Libela - Page 1380 of 1806

MIlanka Opačić nastavlja diskriminatornu praksu prema LGBT osobama

Posted on April 5, 2012 by sdadmin

SDP u opoziciji i SDP na vlasti nemaju baš veze jedno s drugim. Koliko proturječni mogu biti stavovi stranačkih kolegica, zorno pokazuju sljedeće izjave na temu posvajanja djece od strane “istospolnih” parova:

“Interes djeteta je da bude voljeno i da ima dom, a to mu jednako mogu pružiti istospolno orijentirane osobe kao i heteroseksualci.” (Biserka Perman, zastupnica u Hrvatskom saboru, 2006. godina)

“Neka dodatna prava trebaju imati, ali kad je riječ o usvajanju djece treba prije svega misliti o dobrobiti djece. Ne bi bilo dobro da djeca idu u sredinu u kojoj će ih ostatak društva stigmatizirati.” (Milanka Opačić, ministrica u Vladi RH, 2012. godina)

Organizacije civilnog društva dopisom su reagirale su na izjavu ministrice socijale politike i mladih u emisiji ‘Paralele‘ na temu ‘Posvojiti dijete, emitiranoj na HTV-u 4. travnja 2012., u kojoj gospođa Milanka Opačić upozorava na opasnost stigmatizacije djece ukoliko se “istospolnim parovima dozvoli posvajanje”, naglašavajući pritom kako su nezbrinuta djeca već ionako dovoljno stigmatizirana pa da bi takav vid posvojenja uzrokovao daljnju stigmatizaciju.

Istovremeno, u Hrvatskoj neka djeca već godinama žive u “istospolnim”, jednoroditeljskim a katkad i lezbijskim ili gej obiteljima, koje su nastale smrću jednog od partnera, raskinućem heteroseksualne veze, jednoroditeljskim usvajanjem ili medicinski potpomognutom oplodnjom. Ministrica Opačić na ovaj način, ‘argumentom’ o skrbi za dobrobit djece, zapravo samo perpetuira diskriminatornu praksu potvrđivanjem sveprisutnih stereotipa i predrasuda u društvu kao neupitnih, ne nudeći pritom nikakvo rješenje.

Ukoliko zaista postoji strah od stigmatizacije, tada se zasigurno treba usredotočiti na društvo koje je u očima ministrice Opačić glavni problem i prepreka za legalizaciju ovog vida usvajanja. Pukim konstatiranjem kako negativne pojave postoje, zapravo se prihvaćaju nasilje, diskriminacija i homofobni stavovi. Baziranjem legislative na takvim temeljima legitimira se pasivan odnos prema negativnim društvenim obrascima što predstavlja veliku opasnost za daljnji društveni razvoj i vrijednosnu integraciju u zajednicu zemalja EU.

Postoji li stvarna briga vladajuće koalicije i želja da se suprotstave nasilju, međuvršnjačkom nasilju i homofobiji, tada bi, umjesto restriktivnih odredbi i potvrđivanja diskriminacijskih praksi prema određenim skupinama građana i građanki, više energije trebalo uložiti u stvaranje temelja za ravnopravno i tolerantno društvo. Za takvo nešto nužno je ispuniti jedan od ključnih preduvjeta – uvođenje građanskog i demokratskog obrazovanja u formalni školski sustav, što bi suštinski doprinijelo smanjenju ukorijenjenih predrasuda i stigmatizacije.

Organizacije civilnog društva podsjećaju ministricu Opačić na riječi njezine stranačke kolegice Biserke Perman, zastupnice u Hrvatskom saboru, izgovorene 2006. godine: “Interes djeteta je da bude voljeno i da ima dom, a to mu jednako mogu pružiti istospolno orijentirane osobe kao i heteroseksualci”. To bi trebao biti putokaz ministrici Opačić koja sada ima moć i može bitno utjecati kreiranjem zakona i svojim primjerom na promjenu stavova građana i građanki Republike Hrvatske.

Organizacije supotpisnice: Amnesty International Hrvatske, BABE! – Budi aktivna. Budi emancipiran., Centar za mirovne studije, Centar za LGBT ravnopravnost, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Cenzura Plus, CroL – Udruga za medijski aktivizam, GOLJP – Građanski odbor za ljudska prava, Kuća ljudskih prava, LORI – Lezbijska organizacija, Rijeka, FADE IN, SDF – Srpski demokratski forum, Samostalni sindikat uslužnih djelatnosti Hrvatske, Udruženje Zagreb Pride, Udruga Eko-Zadar, Ženska udruga – “IZVOR” i Queer Zagreb.

Saborski seksizam

Posted on April 5, 2012 by sdadmin

O izborima ljepote, vjerujem, svako ima svoje mišljenje. Ne smatram da ih treba ukinuti, svatko ima pravo izabrati na koji način se želi probijati i(li) penjati na društvenoj ljestvici. Ne smatram niti da su mahom mlade djevojke koje se na njih prijavljuju glupe, neinteligentne ili nesposobne. No, slažem se sa stihom Gibonijeve pjesme, koja kaže kako su u žirijima i među gledateljstvom takvih pokaznih smotri lijepih i mladih tijela obično oni koji traže žensku da mu pegla, da mu kuha, a možda čak i da ima sluha. Mom stavu unatoč, složit ćete se vjerujem da je društveno uvriježeno mišljenje kako su žene koje se prijavljuju za izbore ljepote tek praznoglave ljepotice koje u životu ni ne žele raditi išta drugo nego treptati, i možda rađati djecu nogometašima.

Zar su žene još uvijek tek ljepša strana politike?

Kad bi narodna izreka bila “pametna ko grijeh”, ili kad bi među muškarcima bilo uvriježeno reći “od njenih misaonih bravura tresu mi se gaće, ali to ne smeta…”, pitanje je koja bi se zastupnica Hrvatskoga Sabora okitila titulom najpametnije. O fizičkom izgledu žena (i njihovom oblačenju, kremicama koje koriste, načinima na koje održavaju sjajnu figuru) u medijima se još uvijek često, olako, ali i stereotipno i seksistički izvještava. Medijsko predstavljanje žena na degradirajući način, ili pričanje neukusnih viceva na njihov račun, kao društvo još uvijek prihvaćamo uglavnom nekritički.

Tako je u dnevnom listu 24 sata 24. ožujka 2012. objavljen članak o navodno najzgodnijim saborskim zastupnicama s naslovom “Zastupnici izabrali svoju Miss Sabora”. O tome su se izjasnili, a ko drugi nego njihove muške kolege. Isti oni, koji su prema pisanju 24 sata, “u ocjenjivanju bili hrabri” ali su zahtijevali “da im ne spominjemo imena kad budemo navodili njihov izbor misica, kako ih oni vole nazivati, da ne bi imali problema kod kolegica.”
Ne smatram da je krivnja na muškim zastupnicima isključivo. I mnoge političarke vole svojim ženskim adutima zagospodariti dijelom medijskog prostora. Problem je, prema meni, u društvenom stavu, koji ovakve seksističke komentare ne osuđuje i ne smatra uvredljivim po sve žene. Ravnopravnost spolova nije dovoljno propisati kao društvenu vrijednost. Treba ju živjeti o oživotvorivati kroz medije, kroz obrazovanje, kroz nastupe javnih osoba.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić oglasila se javnim priopćenjem povodom dotičnog članka. Ukazuje da i unatoč tome što opetovano u svojim izvješćima upozorava na seksizam i stereotipni način odnosa prema ženama u politici, i dalje svjedočimo praksi kojom se ravnopravno sudjelovanje žena u politici nastoji omalovažiti isticanjem ili komentiranjem njihovog izgleda.

Komentiranjem izgleda trivijaliziraju se sposobnosti političarki

Nije to dakako prvi put da se o zastupnicama piše na ovakav degradirajući način. U ljeto prošle godine, nekoliko je dnevnih novina i portala objavilo vijest o tome kako je web stranica Marijane Petir najposjećenija na mrežnim stranicama Hrvatskog Sabora, istaknuvši tu činjenicu naslovom (koji ne odgovara faktografiji vijesti) “Hrvatski sabor: A najzgodnija hrvatska saborska zastupnica je…Marijana Petir sa 6089 glasova!” U jeku predizborne kampanje jedan je tjednik objavio foto priču o tome “Kako je izgledala ljepša strana izbora.”

Kaže Pravobraniteljica u svom priopćenju da su zbog tradicionalnog doživljavanja politike kao “muškog” zanimanja, zastupnice, a posredno i druge žene, dovedene “u apsurdnu situaciju u kojoj su postale metom pogodnom za javne kritike temeljem njihovog spola ili trivijaliziranje stavljanjem u kontekste kojima se umanjuje njihov društveni značaj.”

Pravobraniteljičina uloga u oživljavanju vrijednosti ravnopravnosti spolova

Zašto je dobro da je Pravobraniteljica reagirala? Koliko god se nekome članak čini lepršav, zabavljački i dobronamjeran, Pravobraniteljica je zapravo ukazala na to da se ovakvim načinom medijskog prikazivanja ženama u politici onemogućuje jednaki status što je u suprotnosti s načelima ravnopravnosti spolova za koju se hrvatsko društvo opredijelilo kao za jednu od ustavnih vrijednosti.

Drugi važan argument, zašto ovaj i slični članci, kao i javno izneseni seksistički ili podcjenjujući stavovi prema ženama, zaslužuju javnu osudu i zgražanje leži u činjenici da su političari “javne osobe koje su svojim djelovanjem, ponašanjem i izjavama neprekidno pred očima javnosti i rade posao kojim, između ostalog, uspostavljaju i standarde ponašanja i ophođenja sukladno zakonima i politikama donesenim u Hrvatskom saboru.”

Pravobraniteljica je svim zastupnicima i zastupnicama očitala bukvicu podsjetivši ih kako bi “članovi i članice političkih stranaka trebali poduzimati odgovarajuće mjere za suzbijanje spolno stereotipnih ili po spolu diskriminacijskih oblika izražavanja i pojava te i sami javno na njih upozoravati ili se od njih ograditi.”

Na kraju, isporučila je pravobraniteljica i packu medijima, koje je podsjetila “da su, sukladno brojnim nacionalnim i međunarodnim propisima i dokumentima, dužni pridonijeti predstavljanju realne slike vještina i sposobnosti žena i muškaraca u suvremenom društvu izbjegavanjem njihova portretiranja na degradirajući i uvredljiv način te da zbog svog utjecaja u oblikovanju stavova imaju posebnu odgovornost u borbi protiv seksističkog predstavljanja i u promociji ravnopravnosti žena i muškaraca.”

U Vukovaru održan okrugli stol o seksualnom nasilju u ratu

Posted on April 4, 2012 by sdadmin

Ujedinjeni narodi u Hrvatskoj i Grad Vukovar, uz potporu Ureda predsjednika Republike Hrvatske organizirali su okrugli stol na temu: “Seksualno nasilje u ratu” koji je održan 03. travnja 2012. godine u hotelu Lav u Vukovaru.

Cilj okruglog stola bio je potaknuti konstruktivnu raspravu na temu kako Hrvatska i ostale zemlje u regiji mogu progoniti počinitelje seksualnog nasilja počinjenog tijekom rata i pružiti adekvatnu podršku žrtvama.

Prije početka rasprave prikazan je dokumentarni film “Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom” u produkciji Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Film je nedavno premijerno prikazan u Zagrebu i govori o tome kako ICTY prvi put procesuira silovanja kao ratni zločin.

Skup je vodila izaslanica predsjednika Republike Hrvatske Zrinka Vrabec Mojzeš.

Otvarajući skup Louis Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica Programa UN-a za razvoj u Hrvatskoj (UNDP) istaknula je da žrtve seksualnog zlostavljanja često šute zbog stigme, te da ne vjeruju u pravni sustav. Također je dodala kako je silovanje korišteno kao instrument i taktika ratovanja, te da je djelo osmišljene politike. Riječima kako prošlost ne možemo promijeniti, ali da možemo pomoći žrtvama, te da mir u svijetu zahtijeva pravdu, završila je uvodno obraćanje skupu.

Voditeljica Documente – centra za suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelič istaknula je kako se do sada samo 17 predmeta nasilja u ratu našlo pred hrvatskim sudovima. Od toga samo jedan pred Vojnim sudom. Većina ovih predmeta još je uvijek neriješena. Upozorila je da ove činjenice upućuju na potrebu za boljom psihološkom podrškom svjedocima, ali i boljim mehanizmima zaštite njihova identiteta. Na kraju je istaknula da bi zaštitu žrtava silovanja u Hrvatskoj trebalo podignuti barem na onu razinu koja je osigurana žrtvama u Bosni i Hercegovini.

Marija Slišković, autorica knjige Sunčica istaknula je kako žene ne traže utjehu, nego da traže pravdu. Mnogo je toga prešućeno u Hrvatskoj, pa tako i ono što se događalo uoči ratne agresije 1991. godine, poput apela tadašnjem Generalštabu JNA koji su potpisale 64.000 osoba (prvenstveno žene) koje su tražile rješavanje spora mirnim putem. Prema njenim riječima žrtve su prešućene i ignorirane – gotovo 20 godina o njima se nije govorilo. Prešućivanjem zločina silovanja u Domovinskom ratu hrvatsko društvo iskazuje neodgovornost prema žrtvama ugrađenima u stvaranje neovisne hrvatske države.

Potresne priče žrtava nasilja Snježane Karaule – Maljak i Đurđice Pankas ukazuju na sporost i neučinkovitost institucija koje bi zapravo trebale biti potpora u ovakvim slučajevima. Ponavljati po nekoliko puta potresno iskustvo, davati po nekoliko puta iskaze policiji, koji potom nestanu, te ponavljati priču različitim novinama, a da do sada baš ništa nije riješeno nije pohvalno za hrvatske institucije. Ono što ove žene žele jest da pravda bude zadovoljena, pa makar i nakon 20 godina, te da im se prizna status stradalnica Domovinskog rata.

Predrag Matić Fred, ministar branitelja, kao vukovarski branitelj proveo je devet mjeseci u tri različita srpska logora. “Preživio sam mnoge traume. No, najveća trauma bili su mi krici žena u logorima. Silovanja nisam vidio osobno, ali iz krikova tih žena nije bilo teško zamisliti što im se događalo. Ono što su žene sada, ovdje ispričale, samo možemo zamisliti kako im je to bilo držati u sebi 20 godina. U ovih 20 godina nije učinjeno dovoljno. Zakoni su suhoparni i surovi, ali radimo na tome da ih promijenimo” – rekao je Predrag Matić Fred.

Ministar Matić istaknuo je i kako je PTSP zloupotrebljen, no da, nažalost, zakon to odobrava, te da je malo žena kojima je trauma iz rata priznata. Naveo je i kako su braniteljice zaštićene (valjda zakonom op.a.). Međutim, danas u javnosti također ne znamo kako je bilo braniteljicama tijekom Domovinskog rata niti kakve su one traume prolazile.

Prema riječima ministra Matića, hrvatski zakon o žrtvama rata najvjerojatnije će se mijenjati po slovenskom modelu koji se u Sloveniji primjenjuje od 2004. godine. Prema slovenskom zakonu žrtve rata imaju pravo na novčanu naknadu, stambeno zbrinjavanje i priznavanje radnog staža u dvostrukom trajanju.

Ministar branitelja svoje je izlaganje završio riječima: “Rat je završio, ali ratni zločini nisu. Tko god je počinio ratni zločin, mora odgovarati.”

Predstavnik Državnog odvjetništva Davor Petričevića i predstavnica Ministarstva pravosuđa Tatjana Vučetić priznaju da do sada nije dovoljno učinjeno po pitanju žrtava seksualnog nasilja. Međutim, “nismo znali” nije dovoljno reći. Do sada je formirano sedam odjela za organiziranje i pružanje podrške žrtvama pri županijskim sudovima i to u: Osijeku, Rijeci, Sisku, Splitu, Vukovaru, Zagrebu i Zadru koji pružaju emocionalnu podršku svjedocima i žrtvama. Odjeli su formirani uz potporu UNDP-a za Hrvatsku u suradnji s Ministarstvom pravosuđa.

Posebna gošća skupa bila je Eve Ensler, autorica Vagininih monologa i kreatorica V-day – globalnog pokreta za zaustavljanje nasilja nad ženama i djevojkama koja je između ostalog rekla: “Dirnuta sam današnjim pričama žena. Zahvaljujem pričama žena iz rata s područja ex Jugoslavije koje su promijenile moj život. Nisam mogla zamisliti da se tako nešto događa na kraju 20. stoljeća. Život jedne žene je život svih nas. Nama nisu potrebni suhoparni zakoni – nama je potreban zakon ljudskosti. Možemo promijeniti zakone, ali bit je duša – bijes, bol, krici – oni ulaze u cijelo naše biće. Da bi se moglo pomoći žrtvama nisu toliko bitni zakoni, možemo nešto učiniti i bez zakona – možemo razgovarati, možemo pokazati razumijevanje i pitati žene što žele. Problem je u društvu: društvo marginalizira žrtve. Marginaliziraju se problemi, poput: srama, tuge, krivice, nerazumijevanja itd. Ove hrabre žene su u najgorim trenucima mislile na svoje bližnje: na muževe, na djecu, na roditelje. Ja plačem svaki dan za sve žene žrtve seksualnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i cijelom svijetu, plačem i nije me sram to reći.”

Ovaj okrugli stol samo je početak dijaloga o žrtvama seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata koji se svakako mora nastaviti dalje.

Uspješna fotografkinja oštećenog vida

Posted on April 4, 2012 by sdadmin

Amy Hildebrand rođena je slijepa, a odmah nakon što su je prvi put držali u naručju, njenim roditeljima je saopšteno da Amy nikada neće voziti bicikl niti pohađati standardnu školu. Amy je rođena sa albinizmom, nesposobnošću organizma da stvara melanin, koji je pogodio i njen vid.

Ali, umjesto da se pomire sa svime šta njihova kćerka neće moći raditi, Amyini su se roditelji nakon nekoliko godina odvažili podvrgnuti je eksperimentalnom hirurškom zahvatu koji joj je u određenoj mjeri omogućio da vidi.

Danas je dvadesetsedmogodišnja Amy diplomirana fotografkinja i kaže da joj slabovidnost pomaže u poslu jer se lako fokusira i zna cijeniti detalj koji uspije primijetiti. Zajedno sa suprugom bavi se komercijalnom fotografijom u svom rodnom Cincinnatiju, a na svom blogu vodi projekat 1000 fotografija u 1000 dana.

Podcrtava da su albinizam i oštećeni vid samo dio njenog života: “Rođena sam sa albinizmom i slabo vidim, ali sam također i osoba koja se bavi fotografijom, umjetnica i majka. Moj albinizam je samo jedan dio mene, on me ne definiše.”

Prisilni brakovi uništavaju živote djevojčica

Posted on April 4, 2012 by sdadmin

Prošli mjesec svijet je obišla vijest o samoubojstvu 16-godišnje marokanske djevojčice Amine Filali. Utočište je pronašla u smrti, ispijajući otrov za štakore, te na taj način izbjegla daljnje zlostavljanje svojega muža za kojega je bila prisiljena vjenčati se nakon što ju je silovao.

Prema članku 475 marokanskoga kaznenog zakona “otmičar” maloljetnice može se vjenčati sa svojom žrtvom te na taj način izbjeći kazneno gonjenje, a zakon se na taj način tumači i u slučaju silovanja. U konzervativnim dijelovima Maroka nedopustivo je da djevojke stupe u spolne odnose prije braka, te sramota pada na obitelj djevojaka čak i u slučaju kada su djevojke silovane. Zakon na taj način opravdava tradicionalnu praksu koja dopušta silovateljima da vjenčaju svoje žrtve te na taj način sačuvaju čast žrtvine obitelji, ali i sami izbjegnu suđenje i kaznu zatvora.

Prema dostupnim informacijama Amina Filali bila je prisiljena vjenčati se za svoga silovatelja koji je pristao na vjenčanje tek u trenutku kada je postao svjestan da bi u protivnom mogao odslužiti kaznu zatvora zbog silovanja. Amina Filali svojoj se obitelji žalila na fizičko zlostavljanje koje trpi od strane svog silovatelja i muža, ali na tome je sve ostalo. Oni najbliži, čija bi nam potpora trebala dati snagu najtežim životnim trenucima u njezinom slučaju okrenuli su glavu, obiteljska čast i tradicija stavljeni su ispred pojedinaca i njihovih života.

Aminin slučaj nije jedini. U društvima gdje žene mogu završiti u zatvoru ukoliko prijave silovanje jer su one te koje su zavele oženjenog muškarca, gdje ih zbog silovanja mogu ubiti ili kamenovati jer su narušile obiteljsku čast, šutnja i smrt su izgleda jedini izlazi za te djevojke. Koliki broj djevojčica, djevojaka i žena šuti i trpi svoju sudbinu vjerojatno nikada nećemo znati. Koliko njih biva ubijeno svake godine radi tradicije i časti [1]? Svakako previše. U prva tri mjeseca ove godine svoj život zbog obiteljske časti izgubilo je već više od 1000 žena diljem svijeta.

U Pakistanu je prošle godine ubijeno najmanje 943 žena i djevojčica zbog časti. U samo tri Indijske države (Haryana, Punjab, Uttar) godišnje je ubijeno najmanje 900 žena zbog časti. Ubojstva zbog časti zabilježena su u mnogim zemljama – Afganistanu, Bangladešu, Brazilu, Ekvadoru, Egiptu, Indiji, Italiji, Iraku, Iranu, Izraelu, Jordanu, Pakistanu, Maroku, Švedskoj, Turskoj, Ugandi, Velikoj Britaniji… – a UN procjenjuje da godišnje život na ovaj način izgubi više od 5 000 žena. Ako uzmemo u obzir činjenicu da velika većina ubojstava iz časti nikada ne bude prijavljena i otkrivena ta brojka je sigurno puno veća.

[1] Ubojstva iz časti su djela osvete, uobičajeno smrt, počinjena od muških članova obitelji nad ženskim članovima, koje su na neki način “osramotile” svoju obitelj. Žena može biti žrtva svoje obitelji zbog mnogo razloga – odbijanje dogovorenog braka, silovanja, zahtjeva za razvod (čak i od muža zlostavljača!), zbog nevjere, pa čak i zbog navodne nevjere o kojoj nema dokaza. I sama percepcija da se žena ponašala na način koji omalovažava, sramoti njezinu obitelj dovoljna je da potakne napad na nju. (Human Rights Watch)

Kako NE izgledati dobro?

Posted on April 3, 2012 by sdadmin

Doznavši za najnoviju YSL kolekciju kozmetičkih proizvoda intrigantnog naziva “Forever Youth Liberator” našla sam se na sto muka: s jedne strane, srdačno pozdravljam sve što mi može pomoći u borbi protiv starenja, no s druge sam strane vrlo sumnjičava prema pseudoznanstvenom žargonu kozmetičkih kompanija koje se diče takozvanim “revolucionarnim tehnologijama”. Odgajana sam u duhu kritičkog razmišljanja tako da obećanja industrije ljepote i izjave stričeka u bijelim kutama uzimam s dozom opreza. Na tvrdnje da se na “Forever Youth” kremi radilo posljednjih dvadeset godina okretala sam očima, no sav je moj cinizam ispario nakon što sam pročitala tekst znanstvenika Philipa Balla. Čini se kako za silna obećanja i pretjerivanja možda ipak postoji znanstveno opravdanje. Aktivni sastojci Forever Youth Liberatora, objašnjava Ball, “vežu receptore glikana na površini stanica i potiču ih na proizvodnju molekula potrebnih za zdravlje kože”. Drugim riječima: svakodnevnom upotrebom YSL krema i seruma mogu natjerati svoju sredovječnu kožu da se ponaša kao da joj je dvadeset. Industrija ljepote više ne mora lagati o prednostima svojih proizvoda i zahvata, jer većina njih u današnje vrijeme doista i djeluje – čudotvorne kreme zaista čine čuda.

Mnoge feministice i danas za osobnu misiju uzimaju razotkrivanje zloglasnog “mita o ljepoti“; u tome, naravno, nema ništa loše, no čini mi se kako suvremeno stanje stvari u kojem tehnološko-kozmetička otkrića doista jamče ljepotu i mladenački izgled, iziskuju nov pristup. Dok inzistiramo na tome kako ljepota sama po sebi nije hvalevrijedan cilj kojem treba težiti, valja nam osmisliti nove argumente kako bismo obranile takvo stajalište. Sve rasprave o ovoj temi uglavnom kreću od jedne te iste pretpostavke: svi žele izgledati lijepo. Priznajem da ne bih mogla živjeti bez svoje pincete – da prestanem čupati obrve područje iznad očiju brzo bi postalo stanište bezobličnoj nakupini dlaka a la braća Gallagher! Upravo u tom grmu leži zec – sve feministice koje strastveno zagovaraju suprotstavljanje društveno nametnutim idealima ljepota spremne su napraviti izuzetak kada su u pitanju oni proizvodi bez kojih bi i same postale “ne-lijepe”. Ja bih prva zgrabila transparent i počela urlati protiv liposukcije, ali da netko predloži lansiranje svih pinceta za obrve na planeti u svemir vjerojatno bih se zavukla u mišju rupu (zajedno s omiljenim kozmetičkim pomagalom). Sviđalo se to nama ili ne, svi mi imamo vlastitu estetsku “sigurnu zonu” i licemjerno se zadržavamo unutar njenih granica dok se istovremeno kunemo u feminizam. Kukavički? Apsolutno! Ali i prilično kontraproduktivno. Andrea Dworkin nikada nije tvrdila da je njen dvostruki podbradak očaravajuć, niti je skladala ode svojim stidnim dlakama. Za nju, cilj nije bio naprosto izokrenuti ideale ljepote, već ih potpuno odbaciti.

Kad pogledam svoje lice i tijelo u ogledalu, jasno mi je da nose tragove svega što sam proživjela, ali i da su daleko manje privlačni od lica i tijela mojih prijateljica koje žive u skladu sa strogim režimima ljepote. Oni/e koji takve režime odbacuju (“ne-lijepi/e”) nužno se ističu, stoga je važno naglasiti da je takav izbor političke, a ne estetske prirode. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je ideja “ne-ljepote” prvi puta zaživjela, odbijanje ideala ljepote bio je znak otpora objektivizaciji žena. Možda nam se čine hrabrijima od nas, ali “ne-lijepe” radikalne feministice ipak nisu iskakale u gomili kao što je to slučaj sa suvremenom “ne-lijepom” ženom. Većina žena sedamdesetih godina nije izgledala kao da je upravo išetala iz salona ljepote: moja mama nikada nije čupala obrve, niti je razbijala glavu time koja krema najbolje odgovara njenom tipu kože. Lice je umivala u sapunu i vodi, a zimi kupovala kremu za ruke. Ozbiljnoj žena koja misli svojom glavom naprosto nije priličilo brinuti o tome kako izgleda. U to je doba “ne-ljepota” upućivala na to da niste nasjele na mit o ljepoti. Danas je, pak, situacija obrnuta: “ne-ljepota” više ne signalizira racionalnost, već prije siromaštvo ili glupost. S obzirom na sveprisutnost i dostupnost informacija, tretmana i sredstava za uljepšavanje, kao da ne postoji opravdan razlog da se ne izgleda dobro (kako kaže poznati slogan: “Lijepa ako to želiš“). Sada kad obećanja kozmetičke industrije doista imaju podlogu u stvarnosti, bilo bi doista suludo ne ulagati novac i energiju u potrazi za vječnom mladosti. U tom se kontekstu odluka da se ne izgleda lijepo doima mnogo radikalnijom negoli je to bio slučaj sedamdesetih godina. Danas ta odluka predstavlja čin otpora komodifikaciji. Kad je moja prijateljica, članica britanske ženske udruge Feminista rekla zbogom svojoj britvici, bio je to svjestan čin otpora diktatima industrije ljepote. No, kako priznaje, nije joj nimalo lako – izraz gađenja na licima žena na bazenima i javnim plažama često je tjera na preispitivanje vlastitih feminističkih uvjerenja.

Nekada davno, šminkanje i odijevanje u lijepe haljine za posebne prigode bila je neka vrst hobija – danas je to posao s punim radnim vremenom. Trudimo se popraviti vlastiti izgled kako bismo kreirali sliku sebe koju je moguće prodavati i kupovati. Žene se svjesno i slobodno pretvaraju u predmete i (što možda najviše zabrinjava), eksploatiraju same sebe na iste načine na koje su to nekada činili muškarci. Kada bi sve ovo vrijedilo samo za svijet poznatih i slavnih, cijela stvar gotovo da i ne bi bila vrijedna spomena. No problem je u tome da su i ´obične´ žene sklone ovoj vrsti samo-brendiranja; u većoj ili manjoj mjeri, svi svjesno radimo na samoprezentaciji i samopromociji. Moja sedmogodišnja kći Anna vrlo će brzo naučiti da je njen društven status uvjetovan količinom mladenačkog žara kojime zrači njena fotografija na Facebooku. Osmišljavanje vlastitog imidža više nije puka razbibriga ili nevina zabava. Naprotiv… I tako, svi dobro znamo kako izgledati dobro. Ali kako NE izgledati dobro? Odlučna sam u namjeri da oživim ovo davno zaboravljeno umijeće. Obećavam da ću danas otići po kćer u otrcanoj trenirci punoj mačjih dlaka, te da ću jednoga dana odustati od svog subotnjeg rituala odlaska u salon ljepote da mi “srede” obrve. Odluka da budemo “ne-lijepe” oslobodit će našu svijest, da ne spominjem svo ono slobodno vrijeme koje inače trošimo na uljepšavanje! To je čin otpora komodifikaciji svijeta u kojem živimo.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić