Dugine obitelji: Životni partneri/ice opet su građani/ke drugog reda

Povodom izglasavanja Zakona o udomiteljstvu, udruga Dugine obitelji, koja okuplja LGBT roditelje, one koji to žele postati i njihove obitelji, reagirala je priopćenjem koje prenosimo u cijelosti.

Ponižavajuće i poražavajuće je vidjeti rezultate glasanja o Zakonu o udomiteljstvu kojim je još jednom poručeno životnim partnerima i partnericama da su građani i građanke drugog reda, a pritom najbolji interes djeteta nije uzet u obzir. Kako bi izglasani Zakon bio još paradoksalniji, prema njemu gejevi i lezbijke u Republici Hrvatskoj mogu pristupiti procjeni za udomiteljstvo ukoliko nisu odlučili sklopiti životno partnerstvo, kao samci i samkinje, no ukoliko su odlučili javno pokazati svoju ljubav, hrabro izaći iz tišine i sklopiti životno partnerstvo pred institucijama naše države, poruka koju smo jučer dobili je da bolje da ipak ostanemo unutar svoja četiri zida. Dodatni paradoks je da biseksualne osobe mogu pristupiti procjeni za udomiteljstvo ukoliko su u vezi s osobom suprotnog spola, dok te iste osobe ne mogu ostvariti svoje zakonsko pravo ukoliko su u životnom partnerstvu s osobom istog spola.

Žalosne su tvrdnje pojedinih predstavnika vladajuće koalicije kako su pri izglasavanju Zakona uzeli u obzir najbolji interes djeteta. Djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi izravno su poručili da je bolje da ostanu u instituciji, nego da ih udomi istospolni par koji bi im pružio toplinu doma, ljubav, svakodnevnu podršku i sretnije djetinjstvo. Što je s djecom u domovima koja su LGBT osobe? Što je s djecom koju je npr. zlostavljao biološki otac i kojem bi lezbijski par mogao pružiti podršku i potporu? Svako dijete ima svoje individualne potrebe, i o tome tko je najbolji udomitelj za određeno dijete bi trebala odlučiti struka, educirani djelatnici u Centrima za socijalnu skrb, a ne političari koji opetovano koriste generalizacije i predrasude kako bi opravdali svoje homofobne stavove. Sam pristup procjeni za udomiteljstvo nikome ne garantira da će ta osoba ili par postati udomitelj, i mi smo cijelo vrijeme apelirali da se životnim partnerima pruži jednaka mogućnost pristupanja procjeni podobnosti za udomiteljstvo, nikakav povlašteni tretman ili posebna procedura – samo ravnopravnost! Centri za socijalnu skrb su i više nego sposobni procijeniti kapacitete pojedine potencijalne udomiteljske obitelji i individualne potrebe svakog djeteta. Zašto im političari ne vjeruju da će oni kao stručnjaci moći dobro odlučiti?

Ponadali smo se na trenutak da će tijekom zadnjih tjedana vladajuća koalicija pokazati razum, odlučnost i pravednost, ali ipak su prevladale predrasude, političke kalkulacije i netrpeljivost. Unatoč javnom apelu preko dvjesto hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, većinom psihologa, socijalnih radnika i pedagoga, tijekom rasprave o Zakonu, još jednom je konačnu odluku donijela kukavička politika, koja se nije usudila ići u korak s preko 19 tisuća znanstvenih publikacija i istraživanja provedenih kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, a koja su opetovano pokazala kako nema značajnih razlika u rezultatima odgoja djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima i da je u najboljem interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, prihvatiti i priznati raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. Kakva se poruka šalje postojećoj djeci koja danas u Hrvatskoj odrastaju sa istospolnim roditeljima? Dugine obitelji u Hrvatskoj već postoje, jesu li se političari ovih dana zapitali tijekom rasprava kako se osjećaju ta djeca i njihovi roditelji?

Čim budu za to ostvareni uvjeti, zatražit ćemo mišljenje Ustavnog suda i procjenu ustavnosti Zakona o udomiteljstvu. Smatramo da ovakav zakon jest diskriminirajući na više razina, budući da isključuje jednu cijelu društvenu skupinu iz mogućnosti pristupa postupku procjene podobnosti za udomiteljstvo, te nije u najboljem interesu djeteta jer se slijedom toga ne može procijeniti tko je uistinu najbolji udomitelj za određeno dijete. Iskreno se nadamo se da će se Zakon promijeniti čim prije kako bi stvarno pomogao najranjivijim skupinama u našem društvu.

Transformativna moć kolektivnog bijesa najjače je oružje potlačenih

Jedna od najvećih tragedija koja je snašla potlačene koju su bili/e prisiljeni/e internalizirati jest poricanje legitimiteta njihovih osjećaja i emocionalnih odgovora na njihovo konstantno ugnjetavanje. Potlačenima je uskraćeno pravo na vlastite emocije što predstavlja katastrofalni raskol između tijela i uma. Osjećaji poput ljutnje i boli tako postaju korozivni, zagušujući, toksični. Svojom oksidirajućom destruktivnošću oni guše, prodiru u tkivo i komadaju kolektivno tijelo i svijest ugnjetavanih nepovratno ga pretvarajući u bezobličnu masu beznađa i na sebe usmjerene mržnje. No, kada taj amalgam emocija jednom izađe na površinu u kolektivnom iskazu gnjeva, on postaje najvećom ljubavnom simfonijom ikad komponiranom – simfonijom koja uništava nasilne, kolonijalne imperije i stvara temelje sasvim novog svijeta.

Ponovno zagospodariti vlastitim osjećajima te povratiti pravo na ljutnju za potlačene, predstavlja jedan od najvećih dostupnih im alata u borbi za oslobođenje upravo zato što tlačitelji, kolonizatori, vladajuće i elitne klase prepoznaju transformativnu moć kolektivnog bijesa i kolektivne boli.

I baš zato što je se toliko boje, tlačitelji za nas stvaraju alternativni protu-narativ. Govore nam da bismo trebali/e pronaći demokratske, miroljubive, sterilne načine izražavanja našeg ogorčenja i nezadovoljstva u devetom krugu pakla opresivnog sistema sustavno usmjerenog protiv nas. Trebali/e bismo šutke dopustiti da sva naša krv bude uredno prolivena unutar prethodno definiranih granica sustava – poput poslušne dječice koja, bojeći svoj crtež, uvijek pažljivo ostaju unutar linija. Takva nam se očekivanja zadaju u sustavima koji ne ostavljaju mjesta mirnim prosvjedima. U sustavima čiji su zatvori do vrha ispunjeni našim ljudima, našom djecom, našim aktivistima/kinjama, našim demokratski izabranim čelnicima/ama. U sustavima čiji su zatvori toliko prepuni da počinju nama puniti stadione. U sustavima u kojima je naše javno pogubljenje pretvoreno u omiljeni nacionalni sport. U sustavima gdje je on-line aktivizam, a kamoli ulični aktivizam, dovoljan da vas ubije – ili još gore, da nestanete pod nerazjašnjenim okolnostima. U sustavima koji, nakon što su sa zemljom sravnili naše gradove, demoliraju čak i naša groblja ne bi li izbrisali naš svaki trag iz straha od toga što bi i najmanji ostatak našeg postojanja mogao učiniti našem kolektivnom sjećanju i našoj kolektivnoj svijesti. Oni žele sterilni odgovor u nimalo sterilnom sistemu. Demokraciju unutar ne-demokracije. Mirne iskaze nezadovoljstva u raljama nasilja.

Breme racionalne, razumne, miroljubive, humane reakcije je na leđima potlačenih, čak i kada ih se ubija na najnasilnije, najoodvratnije, užasne načine koji ruše sve granice ljudskog ugovora; čak i kada ih se oslikava i stalno prikazuje kao divlju, iracionalnu, neukroćenu životinju, histeričnu, buntovnu, nerazumnu, ludu.

Još gore, oni koji tvrde da stoje uz nas reproduciraju iste ideologije utišavanja protiv nas. Govorite o svojoj patnji, kažu, ali govorite akademski, budite antropolog, društveni znanstvenik – samo ne budite čovjek – koristite neemocionalne iskaze tako da ja mogu naučiti, a da mi ne bude previše nelagodno. Govorite o vašim ljudima koji umiru, o masakrima i genocidima tako da mogu konzumirati vašu bol u svrhu nadogradnje svojih akademskih/novinarskih/kulturalnih voajerskih interesa, jer vi ste, na kraju krajeva, samo oruđe moje intelektualne znatiželje ili dobročiniteljskih aspiracija.

Potlačeni, kolonijalizirani, ušutkani imaju pravo na svoj gnjev, na svoje predstavljanje i izražavanje ogromne boli i patnje na sve načine koje smatraju prikladnima – to uključuje “nerede”, to uključuje oružani otpor, to uključuje vraćanje prava na bijes, prava da osjećamo i izrazimo, i prava da razbijemo svaki prozor, svaku ideologiju i zatvor, svaku ciglu, svaki kamen na puteljcima i stazama sistema i institucija i država i društava koji opravdavaju svoje svakodnevne pokolje, svakodnevna ubojstva, svakodnevno brisanje same egzistencije i boli i patnje koje stvaraju.

Potlačeni moraju shvatiti da se njihovi mehanizmi preživljavanja moraju proširiti i na razmatranje načina na koje smo kolektivno dopustili da čak i naši osjećaji budu kolonjalizirani. I da psihologija našeg oslobođenja treba prigrliti emocionalne odgovore koji su divlje iracionalni, potpuno neakademski i neprikladni za javnu potrošnju, potpuno samodostatni i savršeno, apsolutno, beskompromisno, potpuno prilagođeni našem iscijeljenju i stoga oslobađajuće.

Prevele i prilagodile: Sanja Kovačević i Katarina Pavičić-Ivelja

Sabor izglasao Zakon o udomiteljstvu, Dugine obitelji tražit će mišljenje Ustavnog suda

Nakon višemjesečnih rasprava u javnosti, Sabor je u petak izglasao Zakon o udomiteljstvu. Naravno, životni partneri i partnerice iz tog su Zakona isključeni, prenosi Crol.hr.

Za zakon su glasovala 72 zastupnika/ica, šest zastupnika/ica bilo je suzdržano, dok je njih četvoro bilo protiv prijedloga Vlade. Kao što se i najavljivalo, suzdržani su bili HNS-ovci, no na ovaj su način HDZ-u održali kvorum i omogućili izglasavanje zakona. Da kojim slučajem nisu glasali, HDZ-u bi bila upitna većina zastupnika koja je bila potrebna da do glasanja uopće dođe.

Prevladale su predrasude i homofobija

Komentar o izglasanom Zakonu za Crol je dao Daniel Martinović, koordinator udruge Dugine obitelji: “Njime je još jednom životnim partnerima i partnericama poručeno da su građani i građanke drugog reda, a najbolji interes djeteta nije uzet u obzir. Političari su imali danas priliku pokazati odlučnost i zalaganje za europske vrijednosti, ali ipak su prevladale predrasude i homofobija kojoj smo svjedočili zadnjih dana čak i tijekom rasprave u Saboru. Zatražit ćemo mišljenje Ustavnog suda jer smatramo da ovakav zakon diskriminira na više razina, i nadamo se da će se Zakon promijeniti čim prije kako bi pomogao najranjivijim skupinama u našem društvu”.

Ustavnu je tužbu najavio i Furio Radin u ime Kluba nacionalnih manjina, prenosi Telegram. Kako je kazao, radi se o kršenju ljudskih prava jednog dijela stanovništva. 

Afganistan: Rodna nejednakost koči mirovne procese

“Rodna nejednakost i dalje je uvelike prisutna u Afganistanu u kontekstu sudjelovanja žena u mirovnim procesima unatoč činjenici da su žene sukobom u zemlji jednako pogođene kao i muškarci”, izjavio je Tadamichi Yamamoto, posebni predstavnik UN-a i šef misije u navedenoj državi (UNAMA ), tijekom ovotjednog niza sastanaka fokusiranih na teme vezane uz žene, mir i sigurnost.

Na skupu poznatom kao Globalni Otvoreni Dani, Yamamoto je naveo i da žene “moraju biti spremne aktivno sudjelovati u mirovnom procesu i pridonijeti mu, te obavezno moraju biti zastupljene u pregovaračkom timu i savjetodavnim tijelima vezanim uz mir”.

Na završnom sastanku Otvorenih dana u Kabulu, u organizaciji UNAMA i UN Women, sudionici/e su istaknuli/e izazove s kojima se žene kao graditeljice mira, aktivistkinje, zagovornice, posrednice i pregovaračice susreću pri pokušajima ostvarivanja doprinosa u mirovnim procesima.

“Ne samo da je dugoročni mir ostvarljiviji kada žene vode i sudjeluju u mirovnim procesima, već isto u Afganistanu mora biti njihovo zagarantirano pravo”, navela je Aleta Miller, predstavnica UN-a za žene u Afganistanu. “Nema smisla donositi odluke o budućnosti Afganistana bez potpunog sudjelovanja svih građana/ki kojih se ta budućnost tiče, a mirovni proces neće biti potpun i trajan bez izravnog uključivanja žena”.

Oko 30 zagovarača/ica rodne ravnopravnosti istaknulo je da je uobičajeno da muškarci obeshrabruju ili zabranjuju sudjelovanje žena u bilo kojoj aktivnosti izvan kuće. Naglasili/e su da diskriminacija žena i njihovo nepoštivanje, kao i kršenje njihovih prava koči proces rješavanja afganistanskog sukoba.

Nazočni/e su govorili o potrebi uklanjanja prepreka koje onemogućuju da se ženski glasovi čuju u mirovnim pregovorima, ukazujući kako su te prepreke povezane općom nesigurnošću i ciljanim napadima na branitelje/ice ljudskih prava, uključujući novinare/ke, aktiviste/kinje i druge javno istaknute osobe.

Globalni Otvoreni Dani pokrenuti su 2010. godine kako bi olakšali dijalog između vodstva UN-a i ženskih organizacija i zagovarača/ica rodne ravnopravnosti širom svijeta, u sklopu provedbe rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti.

Istraživanje pokazalo: I muškarci i žene podcjenjuju razinu prisutnosti seksualnog uznemiravanja

Muškarci uvelike podcjenjuju razinu seksualnog uznemiravanja koje su doživjele žene, pokazuje novo istraživanje.

Na pitanje koliko je žena doživjelo bilo kakav oblik seksualnog uznemiravanja, ispitani muškarci i žene diljem SAD-a i 12 europskih zemalja, uvelike su podcijenili prisutnost istog.

U najvećoj su zabludi bili/e su danski/e, nizozemski/e i francuski/e ispitanici/e koji/e su podcijenili/e stvarnu razinu seksualnog uznemiravanja u njihovim zemljama za, redom, čitavih 49, 35 i 34 postotna boda.

Pitanje je dio Ipsos Morijevog istraživanja Perils of Perception, čiji je cilj bio izmjeriti jaz između percepcije učestalosti seksualnog uznemiravanja i stvarne situacije.

Ispitanici/e su upitani/e: “Na svakih 100 žena u vašoj zemlji, što mislite koliko ih je iskusilo bilo koji oblik seksualnog uznemiravanja od 15. godine nadalje?”

Iako su i žene i muškarci podcijenili stvarno stanje stvari, žene su ipak procijenile točnije. Situaciju su najviše podcijenili danski muškarci prema čijem je smatranju uznemiravanje doživjelo tek 31% žena (za razliku od 80% koje su isto iskusile u stvarnosti).

Nedavna anketa Unite sindikata ugostiteljskih radnika u Ujedinjenom Kraljevstvu utvrdila je da je 89% radnica pretrpjelo seksualno uznemiravanje – od njih 60% nije smatralo da će se njihov prigovor ozbiljno shvatiti na radnom mjestu te nisu uložile prijavu.

U Velikoj Britaniji, sindikati su više puta obznanili da su nisko plaćene radnice izložene uznemiravanju i zlostavljanju toliko često redovito da je takvo što postalo potpuno normalizirano.

“Voljela bih da mogu reći da me iznenađuju ove brojke, ali to nije tako”, izjavila je Alice Hood TUC-ova predstavnica sekcije za ravnopravnost. “Šokantno je, ali ne iznenađuje da je svijest javnosti još uvijek tako nerazvijena. Iako smo vidjeli značajno poboljšanje u kontekstu djelovanja po pitanju uznemiravanja u posljednjih 12 mjeseci, kao društvo imamo dugu kulturnu povijest ne  priznavanja seksualnog uznemiravanje tako da nam je potrebna još veća transparentnost kako bi mogli poticati na smislenu akciju. “

Čitavom istraživanju i popratnim dijagramima moguće je pristupiti ovdje: Perils of Perception 2018

Newsletter kampanja udruge Skribonauti: Nastavi priču

Nastavi priču je newsletter kampanja Skribonauta kroz koju će u inbox svih onih koji se pretplate na newsletter u naredna tri tjedna u nastavcima stići do sada neobjavljene priče hrvatskih spisateljica, i to: Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimica i Jasne Jasne Žmak. Sve tri priče inspirirane su fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Svaka priča će imati pet nastavaka, tako da ćete kroz tri tjedna svaki dan od ponedeljka do petka primati jedan nastavak.

Priče zatvorenica odabrale su Luiza Bouharaoua i Paula Zore. Newsletter uređuje Luiza Bouharaoua.

Kampanja kreće od ponedjeljka 10. prosinca 2018., a sve što trebate učiniti da biste se prijavili/e na newsletter jest unijeti OVDJE svoju e-mail adresu.

O autoricama priča:

Marija Andrijašević (1984., Split) hrvatska je pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “davide, svašta su mi radili” iz 2007. iste godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. Prije i poslije toga objavljivala je poeziju u kulturnim i književnim časopisima (Re, Quorum, Knjigomat, Poezija…). Njena je poezija uvrštena u suvremene pjesničke antologije (“I u nebo i u niks”, “Hrvatska mlada lirika”…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana “Voci di donne della ex Jugoslavia”. Povremeno je prevodila poeziju za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. Pohađala je i završila dvosemestralni program Centra za ženske studije u Zagrebu. U 2018. primila je godišnju stipendiju Ministarstva kulture za još neobjavljeni prvi roman (radnoga naslova) “Grad na vodi”.

Jasna Jasna Žmak radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Objavila je dva teksta za izvedbu, jednu proznu knjigu (Moja ti, 2015, Profil) i niz kratkih priča. Radovi su joj prevođeni na engleski, talijanski, njemački, makedonski i slovenski jezik. Od 2012. godine radi kao umjetnička asistentica na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je prethodno i diplomirala. Surađuje s feminističkim portalima VoxFeminae, MUF i Libela. Neke njene priče nalaze se na: mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com.

Marija Rakić Mimica rođena je 1982. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Dobitnica je dvije književne nagrade za svoje kratke priče; Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. i Brod knjižara Brod kulture 2016. Prozu je dosad objavljivala u svim važnijim književnim časopisima. Kratke priče objavljene su i u zbirkama 20+1 najljepša priča za ljeto u izdanju Brod kulture, u finalu Lapis Histriae 2014., finalu nagrade Zlatko Tomičić 2018., zbirci Bedekovčina 2015.  Objavila je zbirku kratkih priča Ples u dvorištu (Jesenski i Turk, 2018.). Zaposlena je u Splitu kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi.