U proljeće 2012. godine, nakon postavljanja web-stranice koja se bavi rodnom nejednakošću, zatražila sam podršku Lady Gage na njezinom Twitteru. Želeći podići svijest o mojem novom projektu Everyday sexism, ponadala sam se da će ona proširiti vijest sa svojim pratiteljima/cama. Sljedeće jutro sam na svojem mobitelu vidjela više od 200 novih obavijesti. Otvorila sam prvu poruku i shvatila da to nisu poruke od žena koje su doživjele seksualni napad i/ili zlostavljanje. Poruka je sadržila detaljnu prijetnju silovanjem. U tom trenutku sam shvatila veličinu opasnosti s kojom se susreću žene koje se usude otvoreno govoriti o seksizmu.
Kako su prijetnje nastavile dolaziti, zapanjila me ustrajnost pojedinaca. Tko su bili ti muškarci koji su svojevoljno trošili vrijeme na zlostavljanje žene koju nisu nikada upoznali, te joj slali detaljne opise kako bi je zlostavljali. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su mi postale jasnije. U raznim situacijama sam upoznala muškarce koji su otvoreni bili protiv feminizma te sam počela prepoznavati njihovu taktiku. Online zlostavljači su se pokazali najmanje opasnima. Njihovi argumenti (ako se izjave poput “spusti se na zemlju i promijeni tampon” mogu nazvati argumentom) su pokazali da njihov gnjev proizlazi iz straha od agresivnih feministkinja koje mrze muškarce.
Veću prijetnju su predstavljali prikriveni, uglađeni intelektualci. Oni muškarci koji na društvenim okupljanjima podrugljivo argumentiraju kako je seksizam u Ujedninjenom Kraljevstvu stvar prošlosti te kako bi se problem trebao rješavati u drugim zemljama. Muškarci koji pitaju mog supruga sa suosjećajućim tonom kako se nosi s činjenicom da sam ja njegova žena. Političari koji mi govore da sam previše negativna i da djevojke nisu svjesne koliku sreću imaju. Urednik novina koji je zanemario sadržaj mog intervjua te se fokusirao na to da me učini fizički privlačnom na fotografijama. Ljudi koji su na položaju da promijene stvari i koji ostavljaju stvari onakvima kakve jesu.
Unatoč tome, moja web-stranica se pokazala uspješnom i u idućih pet godina, prikupljeno je stotine tisuća izjava. Gotovo svaka djevojka ili žena koju sam susrela ispričala mi je svoju priču. Devetogodišnjakinja kojoj je na mobitel poslana slika muškog spolnog organa. Starija žena koju je napao najbolji prijatelj njezinog pokojnog muža. Mlada crnkinja kojoj je zabranjen ulaz u noćni klub, dok su njene prijateljice mogle ući. Žena s invaliditetom kojoj je rečeno da bi imala sreće da ju netko siluje.
Ove priče negativno su utjecale na mene, isto kao i nova zlostavljanja koja sam doživjela. Muškarac kojega sam pitala za smjer s gađenjem je prešao ulicu kada sam mu rekla da idem održati predavanje o seksualnom zlostavljanju na poslu, komentirajući: “Pobogu, moramo se malo zabavljati!” Novinar koji me je uživo pitao dali mi je teško što nemam prijatelja zbog mog nedostatka humora. Jedan američki komentator napisao je blog upozoravajući mog muža kako ću jednog dana vjerojatno zapaliti kuću, ubiti našu djecu i pridružiti se grupi vještica lezbijki. Nakon što sam primila prijetnje smrću, potražila sam psihološku pomoć. U najtežim trenucima ozbiljno sam razmišljala o vještičjoj grupi.
Istovremeno, bilo je i ugodnih iznenađenja. Nisam očekivala emocionalnu potporu od strane drugih žena – solidarnost od moji vršnjakinja i potporu of starijih feministkinja koje su već prošle kroz sva ta iskustva. Drugi privilegij bio je da su mi žene vjerovale sa svojim pričama, od kojih su neke bile izrečene po prvi put. Osjećala sam veliku odgovornost da se ženski glas čuje. Počela sam surađivati sa školama, sveučilištima, političarima i policijom, kako bi priče i osobna iskustva jedne generacije promijenile stvari za drugu generaciju. Osjećala sam da iz mog projekta može proizaći direktna promjena.
Druga pozitivna stvar je bila biti dio feminizma te se boriti protiv diskriminacije: od seksizma u medijima do ženskog obrezivanja. Najvažnija lekcija koju sam naučila je da su različiti oblici nejednakosti blisko povezani. Važno je reagirati na minimalnu manifestaciju predrasude, zato jer one normaliziraju diskriminatorno tretiranje žena te otvaraju vrata drugim oblicima diskriminacije, od diskriminacije na poslu do seksualnog nasilja.
Naučila sam da biti feministkinja znači biti optuživana za histeriju i pretjeranu osjećajnost. Ali u isto vrijeme, uvidjela sam kako su žene hrabre i snažne pred nasiljem. Umjetnica koja je satima plesala na postaji gdje je u prošlosti bila napadnuta. Žena koje je čekala pet godina da pokaže svoj ugovor poslovnom savjetniku, koji je izjavio kako će pojesti njenu diplomu ako ikad postane inženjerka. Žena koja je mirno srušila ljestve te ostavila radnika zarobljenog na krovu, nakon što joj je dovikivao neprimjerene komentare.
Zato mogu reći da su me iskustvo i lekcije u posljednjih pet godina ostavila s više nade nego očaja. Ne mogu otvoreno slaviti jer ovaj projekt predstavlja kolektivnu žalost, traumu i bijes žena. Ali istovremeno razmišljam o otporu, solidarnosti i upornosti te ne mogu ni žalovati. U ovih pet godina naučila sam da je problem ogroman, ali i da je želja za borbom još veća.
Prevela i prilagodila: Morana Novak
