Kampanja u maniri Ante Kovačevića

Već sam napisala pokoju o kletvi PMS-a po političarke, ali poznati SDP-ov šaljivdžija Arsen Bauk odlučio je proširiti blagotvorne učinke PMS-a po političku karijeru i na političke mu protivnike. Tako je grupu splitskih HDZ-ovaca govoreći o njihovom ponašanju nazvao folklornom skupinom PMS. Ha. Ha. Ha. Znate onaj osjećaj kad je čovjeku neugodno jer se neka osoba sramoti? E to je otprilike ono što me obuzme kad čujem ovakve izjave. No, očito da je to neka predizborna SDP-ova furka (hm, odmah mi na pamet padne ona Đonijeva Užas je moja furka), bacati seksizme u maniri kvazi pošalica Ante Kovačevića. Jovanović se proslavio s onom o Snjeguljici i sedam patuljaka, a Milanović je s nešto manje smisla za humor, a s viškom stereotipa u glavi, poručio Kosor da nek smanji čitanje trač rubrika i posveti se ozbiljnom poslu. A kampanja je tek počela. Još nas čitavih 9 mjeseci dijeli od izbora i novog maestralnog poraza SDP-a na istima. Jer da, vode oni nekakvih desetak posto, i da, zemlja je u težoj banani (tek sad vidimo da je ona banana o kojoj se pričalo prije dvije godine bila mala beba među bananama), i da, svima je pun kufer HDZ-a. Čak je i HDZ-u pun kufer HDZ-a. Ali i opet, što je to SDP-u za profućkati? Prava sitnica. Seksizmi su mali doprinos tome. Oni su vrlo učinkovit način za ohladiti od glasovanja onaj dio populacije koji ima ozbiljan problem sa hrvatskom seksističkom političkom praksom. Ne tvrdim da nas je takvih puno, ali ako svaki mjesec zgade socijaldemokratsku opciju po jednoj grupici – znate kako ono ide, grupa po grupica i izgubljeni izbori su tu, na dohvat ruke. Ali da, zaboravih, gore spomenuti Arsen Bauk sigurno će i ove godine u svom šaljivom maniru pronaći načina da svima objasni kako je SDP zapravo dobio izbore, a i uvijek mogu izvući as-alibi iz rukava i reći da je za sve kriva Marija Lugarić koja bi izbacila vjeronauk iz škola. U naletu PMS-a, naravno.

Izađite i ispričajte svoju priču o raku

Profesorica i književna kritičarka, Indijka Brinda Mehta, naša je slijedeća sugovornica u ciklusu intervjua s poznatim svjetskim feministicama koje je u prosincu 2010. za vrijeme Globalne konferencije “Žene i 21. stoljeće: Feminističke alternative” vodila sudionica Konferencije i članica “Domina”, Ana Vranješ.

Brinda J. Mehta, porijeklom Indijka, profesorica je francuske književnosti na “Mills College”-u, Oakland, California. “Mills College” je nacionalno poznat kao neovisan koledž slobodnih umjetnosti koji nudi inovativne studijske programe za žene i utemeljen je na služenju zajednici, istraživanjima i socijalnoj mobilnosti. “Mills” omogućava dinamičnu edukaciju na području slobodnih umjetnosti, s posebnim naglaskom na žensko vodstvo, socijalnu odgovornost i kreativnost.


Brinda Metha diplomirala je i magistrirala francusku književnost pri University of Bombay, Bombay, India, te dokrotirala francusku književnost (Providence, RI). Njezini profesionalni interesi su post-kolonijalna afrička i karibska literatura, kultura i studije dijaspore, feministička teorija, post-kolonijalna teorija, psihoanalitička teorija, žene i islam, indo-karibski pisci, arapski i muslimanski pisci u sjevernoj Africi i Srednjem istoku, te francuski realizam 19.stoljeća. Izdala je nekoliko knjiga, naslova i brojne članke, osvrte, enciklopedijska poglavlja, a tu su i brojni intervjui, nagrade, priznanja i aktivizam.

 S Brindom Mehtom razgovarale smo o međupovezanosti rata, raka i patrijarhalnog društva.

“Rituali sjećanja u suvremenoj ženskoj arapskoj literaturi” jedna od njezinih posljednjih knjiga u kojoj detaljno obrađuje nacionalnu fiksiranost arapskih žena kroz živote arapskih žena portretiranih u literaturi, naglašavajući pritom trans-nacionalnu arapsku feminističku svijest. Metha ispituje značenje rituala sjećanja u ženskoj literaturi, kao što su važnost vode i običaji pročišćavanja u islamu, te pokazuje kako osjetilna iskustva vezuju arapske žene s njihovom prošlošću. Specifična poglavlja podižu svjesnost o iskustvima žena Palestine u izgnanstvu i pod okupacijom, u beduinskim i pustinjskim ritualima, kao i ženskim pogledima na konflikt između Iraka i Libanona, te kompatibilnost između islama i feminizma. Na provokativan i prosvjetljujući način, Methina knjiga pruža nove uvide i novi način promišljanja o arapskoj ženskoj literaturi, kriticizmu i arapskim književnim studijama.

 

 

ANA VRANJEŠ: Jučer ste nam u svom govoru prezentirali knjigu  o raku dojke što ste također povezali i s feminizmom, kao i uopće položajem žene (političkoj situaciji) danas. Možete li objasniti kako to smatrate sličnim i povezanim?

BRINDA MEHTA: Puno vam hvala, zaista sam sretna što razgovaram s vama. Prezentirala sam knijigu pod nazivom “Ranjena dojka” koja je intimno putovanje kroz rak, a napisala ju je  Libanonka Isolta Evelyne Accad, koja je i sama preživjela rak dojke i imala je hrabrosti napisati priču o tome. Ova knjiga je vrlo važna, jer govori o osjećaju srama koji  mnoge žene osjete kada dobiju rak. Kada se radi o “popularnim mediijima” i medicinskim knjigama, osjećaj srama (kao da je ta žena napravila nešto loše da bi dobila rak) je vrlo jak i mene je inspirirala. Prvenstveno sam inspirirana Evelyne Accad što je napisala ovu knjigu i tako uništila neke od mitova oko raka dojke. Ona sama kaže kako je njen rak bio povezan sa stresom i traumom koji je doživjela kroz libanonski rat. Također, mnogo govori i o kemoterapiji i o različitim strategijama  liječenja. Istodobno sam čitala o mučenjima u AbGrebu i vidjela da su tehnike liječenja i tehnike mučenja slične i počela sam se pitati da li je to zbog prirode raka dojke. Tu je i pitanje o uništavanju raka, a kroz to uništavanje raka i uništavanja žene, te koji su to oblici seksualnog zlostavljanja kojima su žene izložene i koji mogu dovesti do raka.

 

ANA VRANJEŠ: Ovo je također povezano i s današnjom debatom u kojoj smo govorili o strategiji koja je jednaka onoj ratnoj: režeš, truješ i uništavaš.

BRINDA MEHTA: Paralele su vrlo raširene, jer baš kao i žensko tijelo koje se truje otrovima kao i okoliš, i rak je negdje produkt toksičnog okoliša. Ironija je za mene u tome što je kemoterapija ubrizgavanje još veće količine otrova nego što već postoji u ljudskom tijelu. Dakle, što  je plan i namjera koja stoji iza tih tretmana? Pitanje i jest zašto se ti lijekovi pojavljuju? Upravo kroz to želim prikazati nasilje, rat, rak i žensko tijelo, jer su mnogi od ovih tretmana protiv raka neka vrsta nasilja nad ženinim tijelom. Ovo je samo jedan mali dio mnogo veće studije koju namjeravam izraditi o nasilju, ratu , raku i ženskom tijelu.

 

ANA VRANJEŠ: Danas je rak dojke u porastu i npr. u Hrvatskoj mnogi još ne vide povezanost između te bolesti i srama. S obzirom da smo mi još uvijek patrijarhalno društvo, moramo još mnogo raditi i provoditi mnoge edukacije kako bismo izašli iz postojećih okvira, kao što su šutnja i “biti sam/a s rakom”.

BRINDA MEHTA: Slažem se, jer i ta šutnja je jedan od oblika nasilja nad ženama, koja isključuje i sramoti žene zato što imaju rak, što je upravo dio tog sistematičnog nasilja.

 

ANA VRANJEŠ: Na kraju bih htjela naglasiti kako je Vaš govor održan da bi poslao poruku ženama: “Nemojte stajati sa strane i biti uplašene, niti šutjeti!”

BRINDA MEHTA: Da, i nemojte dopustiti da vas se ušutka, jer što se više priča čuje, što više žena izađe sa svojim svjedočenjima, više će ih moći napredovati u nalaženju lijeka protiv raka dojke, bez podlijeganja medicinskom sustavu, koji je zapravo još jedan patrijarhalni sustav. Zbog toga, sve žene,  molim vas,  izađite i ispričajte svoju priču o raku.

 

ANA VRANJEŠ: Brinda, hvala na Vašoj pomoći.

BRINDA MEHTA: I vama puno hvala!

The Times of Harvey Milk

Ako ste gledali biopic Milk Gusa Van Santa iz 2008., priču već znate. Harvey Milk bio je prvi javno deklarirani homoseksualni političar u Kaliforniji i unatoč kratkoj političkoj karijeri, postao je ikona u San Francisku i predvodnik borbe za prava LGBT osoba.

Ovaj petak pozivamo vas na zajedničko gledanje iste priče ispričane na malo drugačiji način, u Epsteinovom dokumentarcu The Times of Harvey Milk, ovjenčanom zlatnim kipićem 1985. za najboljeg u svom žanru. (Opaska: film je na engleskom jeziku, bez titlova).

Nakon filmske projekcije slijedi diskusija smjelog naziva Od Stonewalla do Splita, u kojoj ćemo se pohrvati s najrazličitijim temama relevantnim za LGBT populaciju i društvo koje nastava: kakve su se sve promjene dogodile u svijetu nakon Stonewalla, a kakve u Hrvatskoj od prvog nam Pridea 2002., te zašto ćemo ove godine Split zajednički obojiti u dugine boje.

Dođite, sudjelujte, doprinesite promjenama i ne zaboravite se pritom veseliti!

 

SPLIT PRIDE 2011

Organizatori:
– Domine | www.domine.hr
– Kontra | www.kontra.hr
– Iskorak | www.iskorak.org

Šejli Kamerić nagrada Europske fondacije za kulturu

Sarajevska umjetnica Šejla Kamerić (1976) početkom će veljače u Bruxellesu primiti uglednu nagradu Europske fondacije za kulturu. Za svoj umjetnički aktivizam primit će nagradu koja nosi ime holandske princeze i u tome ima određene simbolike, s obzirom na to da je njezinu umjetničkom uspjehu kumovao pogrdan natpis nepoznatog holandskog vojnika u jednoj baraci u Srebrenici. Crno-bijeli plakat pod nazivom “Bosanska djevojka” (2003) s umjetničinim portretom i šturim opisom općih karakteristika bilo koje bosanske djevojke (bez zubi… brkovi… smrdi ko vrag) prerastao je lokalne okvire i postao sinonim za umjetničku klimu u jugoistočnoj Europi.

{slika}

‘Embargo do 11’
Trenutno u galeriji Camera Austria u Kunsthausu u Grazu sarajevska je umjetnica postavila provokativnu instalaciju pod nazivom “Embargo do 11”.

Sastoji se od dvadeset i pet drvenih okvira na nogarima u koje je postavila sitne sličice i dopunila ih pisanim stihovima pjesama u rasponu od Judy Garland pa sve do Lou Reeda, Pink Floyda, Led Zeppelina, Talking Headsa, Beatlesa, Sheryl Crow, Leonarda Cohena itd. Na prvi se pogled može učiniti kako poetska veza između minijaturnih fotografija i stihova pokriva bilo koju zajednicu, njezinu društvenu i prirodnu panoramu. Sve do trenutka kada se idilični pejzaži ne preobraze u vizure nacističkih skupova, portret Führera, pa ljude koji se penju po stablima kako bi mogli vidjeti i slušati omiljenog vođu…
Dakle, sve do trenutka kada se ugođaj savršenog dana u idiličnom pejzažu nije preobrazio u tjeskobnu abecedu. U tom momentu posjetitelj postaje svjestan mučne veze između blitzkriega i sarajevske opsade. U tom momentu glazbene metafore o sjenama, nebeskim stepenicama i dobrim namjerama prestaju pokrivati izlizani klišej o bezimenom krajoliku i futurističkoj dokolici.

Umjetnica je minijaturne fotografije pronašla na bečkom tržištu antikviteta, njih 25 između 314 komada koje je tijekom Hitlerova uspona “Austria Tabakwerke AG” raspačavao u kutijama cigareta.

‘Bez crvene’
Tihom propagandom tvrtka je pušačima diljem Austrije nastojala približiti ideju zajedništva, nacionalsocijalizma, priču o idealnom društvu budućnosti i slično.

Album za cjelokupnu kolekciju pojavio se 1940. pod nazivom “Kako je oslobođena Istočna granica – Adolf Hitler i njegov put do Velikog njemačkog carstva”. Instalacija Šejle Kamerić u Grazu pomaknula je priču o Istočnoj granici još istočnije, sve do Sarajeva.

Umjetnica završava svoj dugometražni film u suradnji s albanskim umjetnikom Anrijem Salom pod nazivom “1395 dana bez crvene”. I taj je film još jedan podsjetnik na sarajevske dane pod opsadom jer broj u naslovu precizna je mjera njezina trajanja. U međuvremenu je postavila novu samostalnu izložbu u berlinskoj galeriji Tanja Wagner.

Đurđica Krnjak je Zagrepčanka godine!

Za razliku od prošle sjednice kada je svima nevjerojatno bilo da je samo jedna žena prijavljena za nagradu Zagrepčanka godine na današnjoj sjednici Odbora za javna priznanja odlučeno je da se između osam nominiranih gospođa Đurđica Krnjak predloži gradskoj Skupštini kao laueratkinja te nagrade. Ova gospođa bila je predvodnica radnica tvornice Kamensko koje su nedavno štrajkale glađu zbog svojih problema sa poslodavcem.

Tatjana Holjevac, potpredsjednica Skupštine u ime povjerenstva elaborirala je osam kandidiranih imena.

 – Nama je bilo teško vrijedne prijedloge usredotočiti na jednu osobu. Prijedlog je ipak da Zagrepčanka godine bude Đurđica Krnjak koja senzibilizirala javnost predvodeći radnice. Postale su sinonim borbe za ravnopravnost žena, a posebno na području jednakosti rada – rekla je Holjevac.

Članovi odbora utvrdili su kako je ova nagrada pokazatelj da i obična žena može biti dobitnica nagrade, ali i da je ovo i kritika sustava.

Predsjednik Odbora i Skupštine Boris Šprem rekao je da mu je čast sto je ova osoba dobila nagradu i predložio da na svečanu sjednicu kada ce biti dodijeljena nagrada pozove svih 25 radnica Kamenskog.

– Upotrebile su neobičnu, novu metodu. Ne samo da su štrajkale glađu po noći, već su uz to i radile. I tako su pokazale kako im je teško. Osim predsjednika Josipovića nisam nikoga vidio da im je dao potporu. Ali Gradska skupština nije ostala sa strane već smo ovime, pokazali u sklopu mogućnosti da ih podržavamo. Nadamo se da će tih 50 tisuća kuna nagrade biti još jedan doprinos gospođi koja ima i nezaposlenog sina i u teškoj je situaciji. Nadam se da smo i tako pomogli i ja sam još sretniji ovim potezom – rekao je Šprem.

Osim ovog izbora dogovoreno je da se dorade kriteriji za izbor Zagrepčanke godine kako bi se izbjegli slični problemi kao ove godine.

Također je predloženo da Slavica Detelić bude nominirana za nagradu Grada Zagreba. Podsjetimo, ova je umirovljenica svu svoju ušteđevinu dala za izgradnju vrtića.

Zviždačica: UN-ove snage zataškavaju trgovinu ženama

Policajka i majka troje djece, Kathryn Bolkovac, nadala se novom početku kada se prijavila za služenje u mirovnima snagama UN-a u Bosni. No kada je počela istraživati trgovinu mladim djevojkama koje su uvučene u prostituciju svi dokazi upućivali su na njene kolege. 

 Prevela i prilagodila Maja Gačić

Pretpostavljala sam da ću raditi s elitnima snagama iz raznih dijelova SAD-a, ali ljudi koji su se prijavljivali u vojsku mogli su se podijeliti u dvije skupine: mladići koji zasigurno nisu imali ni minimum potrebnih osam godina iskustva aktivne službe u policiji, i umirovljenici. Tvrtka DynCorp je bila unajmljena od strane američkog Ministarstva vanjskih poslova da obavi regrutaciju policijskih službenika/ca za služenje u mirovnim snagama pri Ujedinjenim Narodima u međunarodnoj policijskoj jedinici (IPTF) u Bosni. Tjedan obuke bio je u Fort Worth. Nije bilo nikakvih intervjua niti opsežnih provjera prijašnjih zaposlenja. Do lipnja 1999. bila sam u Sarajevu kao dio IPTF-a kojeg je činilo skoro 2,000 civilnih policijskih službenika iz 45 zemalja UN-a. Postala sam povjerenica za pitanja ljudskih prava i nakon nekoliko mjeseci premještena sam u bazu 40 milja sjeverno od Sarajeva kako bih radila na novom UN-ovom projektu “Suzbijanje nasilja nad ženama”. Uskoro sam se susrela s nizom ozbiljnih slučajeva.   

Prvi je bio pri kraju 1999.-e. Mlada žena nađena je kako pluta u rijeci Bosni, djelomično odjevena s tupom ozljedom na zatiljku glave. Mrtvozornik je utvrdio da je ukrajinskog podrijetla, no nitko nije mogao objasniti kako je mlada Ukrajinka završila mrtva u rijeci. U tako uništenu i siromašnu zemlju nije dolazilo mnogo mladih imigrantica.     

Idući slučaj je onaj mlade djevojke koju su pred zoru su našli kako u deliriju luta obalom te iste rijeke. Rekla je da se zove Viktorija i da je iz Moldavije, no to je sve što sam uspjela razumjeti, to i englesku riječ koju je uporno ponavljala: “Flor-i-da”. Na obali rijeke bio je noćni klub Florida tako da sam ga pošla izvidjeti s lokalnim policijskim službenikom. Unutrašnjost je bila sumorna. Nekoliko stolova i drvenih stolica, oko pozornice sa štangom za ples. U blizini šanka sam ugledala nešto slično metalnoj kutiji za pištolj unutar koje je bio deblji svežanj novčanica američkih dolara, a pored njega i putovnice mladih Ukrajinki i Moldavki. Vani sam spazila požarni izlaz koji vodi do zatvorenih drvenih vrata. Lupila sam ih nogom i u toj maloj sobici pronašla nagurano sedam djevojaka. Na podu sam opazila notes s rukom napisanim brojevima. Jedna kolona su bili njihovi klijenti, druga su cijena tih usluga – u rasponu od DM25 do 100; a treća bilanca – zarada vlasnika notesa oduzeta od djevojčinog duga. Dugovala je čak DM7,000 – preko $3,000.         

U uredu IPTF-a djevojke su nevoljko govorile. Dale su šture opise IPTF-ovih službenika, lokalne policije i vojnika koji su posjećivali klub. Bilo je nejasno da li su pobrkale uniforme, ali ja sam neprestano razmišljala o dolarima u kutijici. Jedino mjesto gdje se mogu u Bosni dobiti američki dolari je američka vojna baza gdje su zaposlenici DynCorp mogli unovčiti svoje čekove. 

Nijedna od djevojaka, uključujući Viktoriju, nije htjela svjedočiti protiv vlasnika kluba iz straha od odmazde – i nije im bilo za zamjeriti. Te noći je konvoj od četiri vozila koja su vozili lokalna policija i službenici IPTF-a odvezao žene u Sarajevo gdje su ih smjestili u sigurnu kuću i kasnije vratili u njihovu domovinu. Policajac koji je radio na slučaju rekao mi je da su vlasnika Floride kasnije uhitili, ali ne za držanje zatočenih žena ili trgovinu ljudima, već za zapošljavanje ilegalnih imigranata/ica bez valjane radne dozvole.  

Diljem zemlje praktički preko noći nicali su bordeli pod krinkom kafića, klubova i hotela oko vojnih baza gdje su bili ne samo vojnici, već i stotine zaposlenika DynCorp-a. Djevojke i žene su dovođene, tjerane da se skidaju i procjenjivane od strane ponuđača koji su ih prodavali i kupovali kao stoku.     

U travnju 2000.-e dok sam završavala svoju jednogodišnju misiju ponudili su mi mjesto službenice za ravnopravnost spolova u UN-ovoj središnjici u Sarajevu. Posla je bilo puno i radno mjesto bilo je zahtjevno, a slučajeva trgovine ljudima sve više. U prvom tjednu listopada došlo je 16 mladih djevojaka u lokalni IPTF ured u Doboju. Podrijetlom su bile iz Moldavije, Ukrajine, Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Bjelorusije, a pronađene su nakon policijske racije u lokalnom klubu. Većina žena je dala odvojene, detaljne izvještaje o lokalnim i stranim policajcima koji su često bili njihovi klijenti. Dale su opis karakterističnih obilježja; zlatni zubi, nakit, uniforme, tetovaže i imena.           

To je bio najveći zabilježeni slučaj IPTF-a i ja sam predložila linijsko prepoznavanje. Pozitivna identifikacija službenika IPTF-a koji su pohodili bordele poslala bi snažnu poruku službenicima misije i IPTF-a da su ovo ozbiljne optužbe.     

Iduće jutro sam dobila e-mail od starijeg kolege koji je poslan meni i još 120 drugih ljudi od kojih su većina bili zaposlenici američkog DynCorp-a. Pisalo je da su izvršene racije u nekim “nepoćudnim mjestima” i da je nekoliko prijateljica noći privedeno. I obavijestili su ih da su opisani neki službenici IPTF-a. Navodno da će svjedoci imati linijsko prepoznavanje. Bila sam zabezeknuta. Znači li to da je službenik upravo otkrio povjerljive informacije osumnjičenima u ovom slučaju? Mogao je e-mail nasloviti i sa :”Sredite svi svoje alibije!” Nedugo potom slučaj je opozvan. Nitko mi nije mogao odgovoriti zašto.    

Te noći sam poslala e-mail na otprilike 50 članova misije. Opisala sam kako su žene bile žrtve trgovine ljudima u Bosni. Ponudila sam specifične detalje i ispričala potresne slučajeve. Napisala sam da je vrijeme da shvatimo da je ovo ozbiljan organizirani kriminal na kojemu se okreću veliki novci.       

Idući dan je stariji službenik J Michael Stiers započeo lobirati da me se ukloni s te pozicije. Otkrila sam da me želi premjestiti na drugo radno mjesto i da ima potporu i američke ambasade i ministarstva vanjskih poslova da me premjeste. Nedugo nakon toga to se i ostvarilo, no istražitelji za ljudska prava su i dalje dijelili informacije sa mnom i pitali me za savjet.      

Sada kada sam bila zadužena za arhiviranje slučajeva i podnošenje dnevnih izvještaja koje sam slala u središnjicu i zapravo sam imala pristup većem broju informacija nego na prijašnjoj poziciji službenice za ravnopravnost spolova. 

Jedan od najvećih slučajeva dogodio se u studenom u Prijedoru kada su službenici IPTF-a proveli neodobrenu raciju u tri noćna kluba pronašavši 34 djevojke koje su dovedene iz Rusije, Moldavije i Ukrajine. Žrtve su posvjedočile da su službenici IPTF-a pohodili baš te klubove u kojima su upravo proveli racije.     

Neki od optuženih bili su i zaposlenici DynCorp-a. No bez istrage IPTF je tražio ostavku tih 6 službenika. Poslani su natrag u domovinu kao i 34 žrtve. Skupa s njima otišla je bilo kakva mogućnost za svjedočenje i dobivanje potpune slike o događajima. UN je dao službenu izjavu u kojoj opovrgava optužbe da su IPTF službenici bili uključeni u ilegalne aktivnosti i da su njihove ostavke primili “više sa žaljenjem nego ljutnjom.” Tijekom zime sam prikupljala informacije i planirala pri svom povratku u domovinu razgovor s državnim senatorom o tome što se događa u misiji.        

U travnju 2001., tri mjeseca do isteka mog ugovora, optužena sam za falsificiranje spisa o radnom vremenu. Imala sam dokaze koji su ukazivali da nisam pogriješila, ali dobila sam otkaz. Odbila sam potpisati ugovor o prekidu radnog odnosa i kupila mali kazetofon. Preostalo vrijeme u Bosni provela sam sakupljajući informacije od što je više ljudi moguće sve dok me kolega Thor nije upozorio da me prisluškuju i da mi je život u opasnosti. Spakirala sam sve što posjedujem uključujući dokaze koje sam prikupila u zadnje dvije godine i sljedeće jutro otišla iz zemlje.

Nekoliko mjeseci kasnije pojavila se priča u najvećim sarajevskim novinama. Na temelju mojih dokaza naslov je glasio: “Misija UN-a u Bosni pod sumnjom je za navodno zataškavanje prostitucije”. Bio je to prvi od mnogih.           

Krajem lipnja 2001. podignuta je optužnica s moje strane protiv DynCorp-a za nepravedno otpuštanje zbog otkrivanja povjerljivih informacija i drugog kolovoza 2002. sud je jednoglasno presudio u moju korist. Potiho sam slavila nadajući se da će veća pobjeda biti kada se Ministarstvo vanjskih poslova pozabavi pitanjem trgovine ljudima u redovima DynCorp-a. No nitko nije otpušten pa čak ni premješten na nižu poziciju.

Nedugo nakon toga DynCorp je objavio da je Ministarstvo vanjskih poslova dodijelilo $22 mil. vrijedan ugovor policiji u Iraku. U godinama koje su uslijedile, optužbe za seksualno zlostavljanje i povredu ljudskih prava od strane UN-ovih mirovnih snaga izašle su na vidjelo u Kongu, Sierra Leone, Burundi, Gvineji, Nigeriji, Liberiji, Bosni, Kosovu, Haitiju, Kambođi, Kolumbiji, Sudanu, Iraku i Afganistanu. Mnoge su uključivale DynCorp.   

 

 {slika}

Ovo je preuređeni isječak iz knjige Zviždačica: Trgovina ljudima u seksualne svrhe, vojni ugovori i borba jedne žene za pravdu, Kathryn Bolkovac i Cari Lynn.