sdadmin, Author at Libela - Page 1573 of 1806

Okrugli stol “Hrvatska ne smije ostati bez javnog televizijskog servisa”

Posted on April 12, 2010 by sdadmin

Pozivamo Vas na sudjelovanje u radu okruglog stola koji će biti održan u Kući ljudskih prava

13. travnja 2010. s početkom u 10 sati

Hrvatska ne smije ostati bez javnog medijskog servisa!

prilog raspravi o Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji

Uvodna izlaganja:

Sanja Sarnavka, Kuća ljudskih prava, Grupa SOM, dr.sc. Sandra Bašić Hrvatin, Fakulteta za humanističke studije, Koper, Univerza na Primorskem

u raspravu se sigurno uključuju: Viktorija Car, Hajrudin Hromadžić, Nada Zgrabljić Rotar, Nina Obuljen, Nenad Stazić…

Prigodu koristimo i za prvo javno predstavljanje svrhe i ciljeva osnivanja Grupe SOM (za slobodne i odgovorne medije) Kuće za ljudska prava.

Veselimo se Vašem dolasku i konstruktivnim prilozima raspravi.

O grupi SOM

SOM

Grupa za slobodne i odgovorne medije

Svrha i cilj postojanja:

Građani i građanke imaju pravo na slobodne i odgovorne medije. Država je dužna osigurati zakonsku regulativu kojom se omogućava postojanje i rad slobodnih i odgovornih medija.

Slobodni mediji nisu ograničeni cenzurom i autocenzurom te imaju slobodan i otvoren pristup svim relevantnim informacijama.

Odgovorni mediji:

– nadziru izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast kao psi čuvari reda i zakona te o svim propustima i zloupotrebama redovito i cjelovito izvještavaju javnost;

– svim društvenim grupama, bez obzira na njihovu ekonomsku i političku moć, otvaraju prostor za javnu komunikaciju dajući tako glas i marginalnim/ranjivim skupinama, a ne samo političkim, ekonomskim i drugim društvenim elitama;

– informiraju cjelovito i vjerodostojno o svijetu u kojem živimo – događajima, osobama, raznim krajevima i kulturama, dostignućima znanosti, religijama, različitim svjetonazorima, mnogobrojnim životnim stilovima…

Grupa SOM smatra da mediji u Hrvatskoj nisu slobodni i odgovorni, pa se ne mogu smatrati vjerodostojnima:

– jer je u njima bjelodano postojanje cenzure i autocenzure;

– jer im zbog nepostojanja političke volje, a postojanja sprege političkih i ekonomskih interesa, nisu dostupne (ili ih ne smiju objaviti) mnoge informacije od općedruštvenog interesa

– jer im je kritička društvena uloga oslabljena zbog nekontrolirane moći ekonomskih lobija;

– jer ne razumiju ili ne žele razumjeti koncept zaštite i promocije ljudskih prava i aktivnog građanstva;

– jer je kulturna i društvena uloga medija devastirana komercijalizacijom, senzacionalizmom i nemarom…

Zbog toga će Grupa SOM:

Monitorirati i provoditi istraživanja medija – javnih i komercijalnih;
Informirati javnost o uočenim kršenjima principa slobodnog, odgovornog i vjerodostojnog novinarstva;
Biti otvorena za sugestije i priloge građana i građanki o uočenim kršenjima principa slobodnog, odgovornog i vjerodostojnog novinarstva;
Biti otvorena za suradnju s novinarkama i novinarima koji žele javnost informirati o povredama svojih ili tuđih prava na cjelovito i istinito informiranje;
Organizirati javne rasprave o problemima i preprekama koje utječu na ograničavanje medija u ostvarenju svoje društvene funkcije;
Poticati donošenje kvalitetnih zakona koji reguliraju medijsku djelatnost te nadzirati njihovo dosljedno provođenje;
Surađivati s hrvatskim i međunarodnim organizacijama civilnog društva koje štite slobodu izražavanja i medijske slobode te promiču vrijednosti slobodnog, odgovornog i vjerodostojnog novinarstva.

Grupa SOM bit će prisutna u javnosti:

– Otvaranjem prostora za razgovor i objave na stranicama Kuće ljudskih prava www.kucaljudskihprava.hr;

– Pisanjem priopćenja;

– Organiziranjem okruglih stolova, radionica, edukacija, prezentacija;

– Publiciranjem godišnjih izvješća;

– Dodjelom godišnjih nagrada (od 2011. nadalje) za promicanje vjerodostojnog i odgovornog novinarstva;

– I na tisuću drugih načina…

Osnivači i osnivačice Grupe SOM:

Mašenjka Bačić, prof.; Ines Bojić, dipl. iur; dr.sc. Viktorija Car, dr.sc. Hajrudin Hromadžić; dr.sc. Hrvoje Jurić; dr.sc. Sanja Puljar D’Alessio; mr.sc. Helena Popović; mr.sc, Korana Radman; Sanja Sarnavka, prof; dr.sc. Nada Zgrabljić Rotar

Očekujemo i nadamo se priključivanju zainteresiranih osoba.

Izložba fotografija u Zadru “Žene na radnom mjestu”

Posted on April 12, 2010 by sdadmin

Prodavačice na tržnici, ribarnici i u supermarketima, zaposlene oko ručnog rada ili polja, u uredu, tvornici, na miješanju malte i na rekreaciji, osvanule su na najnovijoj izložbi poznatoga zadarskog amaterskog fotografa Pere Goića.

Zabilježio ih je na ukupno 31 fotografiji i pod nazivom “Žene na radnom mjestu” izložio u Gradskoj knjižnici, u kojoj je čest gost.

Na najstarijoj, iz 1967. godine, je Gracijela, jedina općepoznata, ostale su fotografije novijeg datuma i prikazuju uglavnom anonimne nam sugrađanke udubljene u svoj posao. Od svih je tražio i dobio odobrenje, kako za snimanje, tako i izlaganje, a kad je riječ o radnome mjestu, morao je pitati i nadređene im.

{slika}

– Malo mi je to teško bilo, morao sam objašnjavati tko sam i što želim. Problema, međutim, nije bilo ni u jednom slučaju – govori Pero Goić, koji snima od svojih mladih dana.

I dandanas, a 83 su mu godine, na klasičan način, filmom i starim ruskim Zenitom. Tehnološke novosti prihvaća samo u izradi fotografija, zbog kojih je nekada odlazio u Trst gdje su bile puno jeftinije.

Kao i na prethodnih 14 samostalnih izložbi, svaka njegova fotografija, voli reći, ima priču sažetu u kratki potpis pod nju i datum nastanka.

Gracijelu, kaže, svi znamo, među ostalim po “jedna vješalica -jedna kuna” i naravno da je to i potpis pod njezinom slikom.

Glumice Kazališta lutaka snimio je u crnoj radnoj odjeći i potpisao “crninu će skinuti kad dobiju novu dvoranu”, a ženu koja kopa prati legenda “škrta zemlja slabo daje, a što daje slatko daje -tako misli Violeta“.

Goić je svojevrstan kroničar ili bilježnik grada u kojemu živi. Snima svakodnevna zbivanja, zgrade i ulice, ljude.

Izložba ostaje otvorena do 17. travnja 2010.

Lov na vještice ili koliko će još Vlada glumiti da ne treba objaviti registar

Posted on April 11, 2010 by sdadmin

Tri … dva …. jedan … kreni! Otkako je objavljen famozni registar branitelja, policija je lovila Marka Rakara, Vlada je (u mislima) progonila obavještajno podzemlje, novinari su hvatali svojih pet sekundi na www.registarbranitelja.com ne bi li iskopali kakvu pikanteriju o poznatijim ratnicima iz fotelja, a sada je, izgleda, došlo vrijeme za drugi čin – opći lov na ljude.

Sve je počelo klasično – s pokušajem da se otkrije što su u ratu radile najpoznatije face. Prije par dana doznali smo koliko nam je koji ministar ratovao i u kojoj brigadi ili kriznom stožeru. Tako se za Dragana Primorca najprije na internetu ‘otkrilo’ da je bio u ratu četiri godine, da bi ga kasnije braniteljski ministar Ivić u HTV-ovom ‘Otvorenom’ ipak malo pacifizirao i rekao da je Primorac branio državu samo sedam mjeseci. E sad, zašto je Ivić to uopće objavio? Ako je braniteljski registar takva tajna, otkud ministru (ajmo još jednom ovo naglasiti: MINISTRU, dakle upravo onome koji tvrdi da se objavljivanjem podataka iz registra krši zakon) pravo da odaje intimne podatke ljudi s popisa?

Je li to znak da je već prošao prvi šok onoga ‘objavljen-je-top-secret-registar!’ i da je došlo vrijeme za ‘a-što-to-tamo-piše?’

Ukratko – da.

Došao je trenutak u kojem će se javno propitivati i rušiti braniteljske lažne legende i Potemkinova sela. To znači da će se konačno crno na bijelom vidjeti kako je bivša susjeda (koja je prije 20 godina otperjala u Švedsku i samo se ljeti pojavljuje u svom mjestu) lažirala svoju prošlost i nekako dobila četiri mjeseca braniteljskog staža, čime se rješava misterij odakle joj naknada za invalidnost i dionice nekog hotela. Možda će se otkriti i da je neki zagrebački kvartovski šerif dobio braniteljski status zato što je 1991. osnovao krizni stožer koji se bavio zaključavanjem haustora zgrade poslije 22 sata.

Bit će, nažalost, i časnih ljudi koje će netko iz osvete pokušati ocrniti i reći: ‘Ovaj tip je sebi dodao pola godine ratovanja, a JA znam da tad nije bio na ratištu!’ Takve storije nisu bez vraga jer se pravom branitelju koji je svoje traume proživio u ratu zadaju nove rane – sumnje i klevete. Ima li nekoga tko će provjeravati samozvane svjedoke i reći nama koji nismo bili na ratištu tko je prav, a tko kriv? Hoće li ministar Ivić objavljivanjem aktualnog registra ustati u zaštitu svih branitelja ili samo Primorac ima tu privilegiju?

U međuvremenu, zakotrljalo se i u susjedstvu pa nam BiH mediji otkrivaju koliko je njihovih političara (vjerojatno sve naših dvodržavljana) ratovalo za Hrvatsku u Rijeci, Makarskoj, Splitu, Belom Manastiru ….. (http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/da-li-boracke-penzije-primaju-covic-ljubic-vrankic-jelavic ). U slučaju da je to zaista zapisano u pravom registru, ispada da je takvih ratnika bilo na čudnim mjestima i u čudna vremena, što otvara prostor za još par novih pitanja. Doduše, ako počne natezanje i prepucavanje s prozvanima iz BiH, onda će se rasprava vjerojatno rastegnuti i do onog dosadnog međuhrvatskog kokodakanja o tome jesu li Hercegovci spasili ili opelješili Hrvatsku. Spomenut će se birački popisi, mrtvi glasači, Lijanovići i Bandići i na kraju će jedino Gospa ili opća iscrpljenost donijeti mir.

U svemu što se idućih dana može zakotrljati, važno je jedno – postoje činjenice i postoji pravi, službeni registar. Ako je čak i ministru branitelja najprirodnija stvar na svijetu objaviti svoj ratni put, kao i onaj bivšeg ministra Primorca, dakle, ako Ivić to mirne duše radi da bi raščistio nedoumice, onda više nema dileme. Njemu je to prirodno kao što je i svakome normalnom to prirodno (http://www.vecernji.hr/vijesti/ministarstva-vlada-financirali-objavu-imena-hrvatskih-branitelja-clanak-123296 ). Sad kad smo već uklizali u fazu čačkanja po pojedinačnim ljudskim sudbinama, vrijeme je da vladajući spriječe lavinu štete zbog novih prikrivanja, laži i kleveta (i, nedajbože, nekakve eventualne tragedije zbog novih ljudskih trauma).

U prijevodu, vrijeme je da se krene. U objavu službenog registra.

Jadranka Kosor protiv seksističke reklame

Posted on April 11, 2010 by sdadmin

Hrvatska će u turističku promidžbu 2010. godine uložiti 30 milijuna eura, što je za dva milijuna eura više nego lani. Promidžba i druge mjere daju dobre početne rezultate, zaključak je sjednice Povjerenstva Vlade za koordinaciju i praćenje pripremnih aktivnosti za turističku godinu 2010, koja je pod predsjedanjem premijerke Jadranke Kosor održana u hotelu Plitvice na Plitvičkim jezerima.

Nakon što je predsjednik HTZ-a Niko Bulić okupljenima prezentirao nove TV spotove koji se već emitiraju na CNN-u, BBC-ju i Eurosportu, a na kojima se na nekoliko sekundi prikazuje djevojka koja se sunča u kupaćem kostimu, premijerka Kosor je na iznenađenje većine kritizirala spot nazvavši ga seksističkim.

‘Imam primjedbu i mislim da je mogu izreći jer sam, među ostalim, i pisala Zakon o ravnopravnosti spolova. Predlažem da se iz spota u kojem se govori o turističkim vrijednostima izostavi kadar dijelova ženskoga tijela jer je to na neki način seksistički. Neće nam zbog toga veći broj turista pohrliti u Hrvatsku, odnosno odbiti doći ako izbacimo taj mali kadar za koji mislim da ne spada ovdje. To je moja primjedba, ne naredba, i molim razmotrite je’, rekla je Kosor obraćajući se Buliću i ministru turizma Damiru Bajsu.

‘Uzet ćemo u obzir mišljenje gospođe predsjednice. To nije problem, mi smo o tome već imali veliku raspravu s autorima i vjerujem da ćemo svi biti zadovoljni. Afirmirat ćemo hrvatske ljepote’, bio je suzdržan Niko Bulić.

Cenzura o suočavanju s prošlošću

Posted on April 9, 2010 by sdadmin

Stid u Ulici 10. travnja. Punih petnaest godina četrdesetak stanovnika Slatinskih Drenovaca, mjesta podno Papuka živi svoje živote u Ulici 10.travnja. Malo tko u Hrvatskoj danas zna da već petnaest godina postoji ulica tako sramotnog naziva, a oni koji znaju, prvenstveno oni koji odlučuju o imenima ulica ne vide u tome ništa sporno.

Jesmo li kao društvo iznašli adekvatne mehanizme suočavanja s prošlim konfliktima i ratovima, kršenjima ljudskih prava, diskriminacijom te drugim oblicima društvene traume u cilju izgradnje demokratskog i pravednog društva.

Gost večerašnje emisije Cenzura je Dragan Markovina-Filozofski fakultet u Splitu, Katedra za novovjekovnu suvremenu povijest.

Telefonski će se u emisiju uključiti Zoran Pusić-Građanski odbor za ljudska prava.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV, www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Radojki Tanhofer uručena nagrada Oktavijan za životno djelo

Posted on April 9, 2010 by sdadmin

U utorka je u Studentskom centru u Zagrebu na svečanom otvorenju 19. dana hrvatskog filma (6. – 11. travnja 2010.) svečano uručen Zlatni Oktavijan za životni doprinos filmskoj umjetnosti Radojki Tanhofer, filmskoj montažerki čija filmografija broji više od 50 hrvatskih filmskih naslova. Njezino ime stoji iza montaže klasika poput Koncerta Branka Belana, H-8… Nikole Tanhofera, Ronda Zvonimira Berkovića, Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka, Samo ljudi i Tri Ane Branka Bauera i mnogih drugih. Svoj prvi igrani film Živjeće ovaj narod Nikole Popovića montirala je 1947. godine. Surađivala je s redateljima klasičnog doba hrvatskog filma (Branko Marjanović, Krešo Golik, Nikola Tanhofer, Branko Bauer) te s redateljima iz vremena “autorskog” filma 1960-ih (Antun Vrdoljak, Fadil Hadžić, Zvonimir Berković). Od televizijskih radova ističe se njezin rad na kultnoj seriji Kuda idu divlje svinje Ivana Hetricha. 1970-ih posvećuje se pedagoškom radu te zajedno s Brankom Bauerom osniva Odsjek montaže na filmskom odjelu današnje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Radojka Tanhofer je 1994. godine nagrađena nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, a 2008. godine i Vjesnikovom Nagradom Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti.

Detaljnije o Radojki Tanhofer i njenom radu

Njezin doprinos razvoju montaže na hrvatskom filmu je toliki da ju se bez imalo pretjerivanja može nazvati majkom hrvatske montaže. O njoj nema natuknice u Filmskoj ni Općoj enciklopediji, pa niti u Filmskom leksikonu, a nitko je nikada nije intervjuirao. No, u njezinu su opusu mnoga od ključnih ostvarenja hrvatskoga filma, od samih njegovih poslijeratnih početaka 1947. pa do kraja sedamdesetih, kada je počela sve ponude usmjeravati svojim učenicima.
Radojka Ivančević Tanhofer rođena je u Drnišu 1927., a maturirala u Zagrebu 1946. i odmah se zaposlila u Jadran filmu, gdje montira kratke dokumentarce “Na izbore” i “Iz tame u svjetlost” u režiji Milana Katića. Već 1947. montira prvi igrani film poslijeratne hrvatske kinematografije “Živjet će ovaj narod” s redateljem Nikolom Popovićem.
Od tada radi montažu u više od šezdeset igranih filmova. S Brankom Marjanovićem radi na filmovima: “Zastava”, “Ciguli miguli” i “Opsada”, a s Krešom Golikom na filmovima “Plavi 9” i “Djevojka i hrast”. S Brankom Belanom pak radi na tada vrlo modernom filmu “Koncert”, prvom hrvatskom filmu prikazanom na Pulskom festivalu, svojedobno osporavanom, a danas iznimno cijenjenom ostvarenju.
Posebno plodnu suradnju ostvarila je s Nikolom Tanhoferom u filmovima “Nije bilo uzalud”, “H-8”, “Osma vrata”, “Sreća dolazi u 9”, “Dvostruki obruč”, “Svanuće” i “Bablje ljeto”. Montira i druge filmove kao što su “Samo ljudi” i “Tri Ane” Branka Bauera, “Nevesinjaska puška” Žike Mitrovića, “Trenuci odluke” Františeka Čapa, “Dolina mira”” Franca Štiglica, “Kuća” Bogdana Žižića, “Put u raj” Marija Fanellija, “Družba Pere Kvržice” Vladimira Tadeja, “Rondo” Zvonimira Berkovića, “Sarajevski atentat” Veljka Bulajića, “Protest”, “Tri sata za ljubav” i “Lov na jelene” Fadila Hadžića.
Rad na montaži završava s filmovima Antuna Vrdoljaka, za koga je montirala ostvarenja “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor”, “Ljubav i poneka psovka”, “Deps”, “Mećava” i svoj posljednji film “Povratak” – 1979. godine.
Montirala je i TV seriju “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha i veći broj dokumentarnih filmova. Godine 1969. zajedno s Brankom Belanom osnovala je odsjek montaže na filmskom odjelu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Na tom je odsjeku redovito predavala sve do umirovljenja 1997. godine, a i nakon toga povremeno kao vanjska suradnica. Njezini bivši studenti su danas istaknuti montažeri i nastavnici Akademije dramske umjetnosti.